Zagrebački dekameron

nedjelja, 06.11.2011.

The Overture: Na tem Práhskyem mostě

Priča o Pragu, baš k’o i neke druge, južnije priče, seže u stoljeće sedmo. Princeza Libuša bi premila djevojka velike ljepote, u duši i svugdje po tijelu. Nu osim ljepote u njoj bi utjelovljena mudrost i proročka moć. Voljela je ona jahanje neobuzdana konja vranca na livadama i u šumama okolice rijeke Vltave. Pa dok je jednom tako jahala zađe ona u kanjon koji napravi rijeka. Strm kanjon sa mnogo prepreka no konj sve njih vješto preskakao, sve ... Dok u jednom trenu, kad bi u skoku Libuša ne padne s konja i slomi nogu. Legenda veli kako se u blizini nađe princ Přemysl, čija zemlja dopirala je do brda Vysehrad. Spazi princ na tlu prelijepu plavušu i uz nju konja vrana štono mirno travu pase. Da ne duljim dalje priču, princ Pšemisl je spasi. A Dalibor se zaljubi u nju se k’o što se Marženka zaljubi u Dalibora. Pa tako, u spomen na mjesto gdje se upoznaše, supružnici dadu na brdu ponad rijeke grad izgraditi i nazvaše ga Prag. I tako nasta Bocacciova nova novela.


„Ahoj maminko.“ uleti bosonoga djevojčica u kuhinju.
„Co to delaš malenko?“ vrisne Libuša gledajući kako Marženka gura prljave ručice u lonac. U loncu se kuhala krema.
„Vařim dorty maminko. Musim to rozruch.“ odgovori bosonoga Marženka i musavim rukama nastavi miješati žutu pjenastu kremu od mlijeka, žutanjaka, vanilin šećera, brašna i vanilije u mahuni, koja kad se skuha i ohladi te promiješa sa bjelanjcima čini masu kojom se puni kolač što zovemo ga češka kremšnita.
„Neee“ vrisne Libuša „Vypadn proch, jdi si hrát na písku s věžemi.“
„Ale maminko, Hradčany byli dokončeni. Pražský věží a mostje také.“ kroz smijeh će Marženka na što joj mamica dobro napraši tur.




Prag je jedan od najljepših gradova Europe i Svijeta. Tako piše u vodičima. Prag ljeti turistička je meka koju pohode turisti sa svih strana svijeta da iz svih mogućih kutova fotografiraju Karlov most, Staromestske namestí sa astronomskim satom na gradskoj vijećnici, crkvu Svetog Mikleuša ili gotičke kule što nekad krasile su gradske zidine. Pod navalom turista biznis je ušao u centar grada a stanovnici su pobjegli u predgrađa. Pa biznis okiti centar grada stotinama hotela i grad posta metropola sa najviše hotela po glavi stanovnika što utjecalo je na kompletno preuređenje centra grada. Ipak uvečer, kada umivene ulice okićene cvijećem i prošarane hordama turista izgube sjaj koga pruža ljetni vikend, osvijetljeni lokali u prizemlju naglašava kontrast zgrade sa pustim i mračnim gornjim katovima. Ali kako se udaljavate od centra, po inverziji osvijetljenih prozora i izloga odjednom shvaćate da u centru više ne stanuju domaći.



U slastičarnu ‘Kod Libuše' uđe šarmantan gospodin srednjih godina.
„Dvije kremšnite i kavu.“ naruči on.
„Ne mame kremšnite ali mame kremovke.“ odgovori djevojka pokazujući na kolač po kome bili su poznati.
„Kako to nemate.“ upita godpodin„Nemate češke kremšnite?“
„Ne mame. Mi dělamy speciálně. Kremovke. Po starého receptu.“ šarmantno odgovori mlada žena iza pulta pokazujući svoje pravilne zube.
„Dobro. Onda dajte njih.“ razočarano odgovori gospodin.
„Zajímavé, pan. Stranci ovdje rijetko navraćaju. Odakle je? Pomálo mluví po české. Moram ga pitati.“ razmišlja djevojka dok za stol nosi kavu i kolače.
„Nacházíte se v chorvatštině? Ach, jak krásný výhled máte. Byla jsem tam a bylo mi to opravdu pěkné.“ osmjehivala se Marženka dok ju je gospodin ni sam ne znajući zašto netremice promatrao.
„Predivna je.“ pomisli gospodin.





Turistički najzanimljiviji dijelovi Praga su prva i druga četvrt. Dok prva obuhvaća razdoblje zlatnog Praga, druga omeđuje prsten sa punktovima 19. i prve polovine 20. stoljeća: Vaclavske namesti i Namesti Republike. Vaclavske namesti za Prag nešto su poput korza.
„Champs-Élysées u malom." rekli bi neki i ne bi pogriješili.
Preko dana ovdje se sakupljaju znatiželjnici. Piju kavu u obližnjim kavanama i zaviruju u robne kuće modnih brendova. Uvečer znatiželjnici virkaju u mnogobrojne noćne lokale da bi vidjeli ples oko štange odnosno platili rundu pića ukrajinki i ruskinji koje ovdje baveći se najstarijim zanatom na svijetu zarađuju kruh svoj nasušnji.
„Zanimljivo ...“ reče Bocaccio pa doda „kako život vraća milo za drago.“ aludirajući na vremena kada je oktobarski medo iz sibira sa crvenom petokrakom terorizirao pola Europe.
Česi, stoljećima stiješnjeni između apetita pruskog kralja i austrijskog cara kom po diobi pripadnu, razvili su specifični smisao za humor i ironiju. Na obližnjem trgu, koji danas osta samo spomen na trg - nešto poput zagrebačkog Iblerovog trga, na mjestu gdje su ruski tenkovi 1968e gazili praško proljeće, montirali su fontanu simboličkog značenja falusa koji dobiva svoj puni smisao kad ruskinja ili ukrajinka, vraćajući se iz noćne šihte obližnjeg bara pije vodu sa izvora studenca.



„Opet u isto vrijeme. Baš simpatičan gospodin.“ pomisli Marženka vragolasto žmirkajući nevinim okicama gostu koji ponovo ulazi u njenu slastičarnu.
„Moram još jednom vidjeti taj osmijeh. I okusiti kremovke.“ kontao je gospodin promatrajući čas kolače a čas mladu ženu iza pulta.
„Dobrý den. Svidjele su vam se kremovke?“ veselo upita Marženka.
„Da. Pa sam došao opet.“ reče gospodin.
„Zbog tvojih predivnih očiju.“ završi u sebi misao dok joj se glupavo smješkao.
„Dnes si můžete doporučit bohem kostky.“ namigne Marženka.
Gospodin se glasno nasmije.
„Bohem kocke? Ohoho, njima ne mogu odoliti! Znate, baka je bila čehinja i ...“
„Dobře,“ prekine ga Marženka pa nastavi „zato ćete sada probati moje kostky. Že můžete porovnat.“ vragolasto mu se nasmije iza pulta.
Sjedio je. Pijuckao je kavu. Salvetom je brisao usta s okusom kolača. Proučavao je plan grada.
„Smijem li vas nešto upitati? “ upitno je pogleda kad mu je donijela čašu vode.
„Samo pitajte.“ odgovori Marženka i počne mu objašnjavati Prag.

center>

Skrenete li prema Namestima Republiky, prolazite ulicom robnih kuća i dućana, Na Pfikopfe. Kad zamaknete do Namesti uokolo vas porazbacani su moderni šoping centri. Zanimljivo je kako Prag pomiri arhitekturu starog i novog i kako to lijepo i skladno uklopi. Profesionalni ‘aktivisti' koji protestiraju protiv svega i svačega oko tog ovdje ne dižu prašinu. Razlog tome je što su česi marljivi, vrijedni i radišni pa kako god i gdje god ih postaviš, čim dobiju šansu, naprave čudo. Uostalom, pamti li još tko da između dva najveća rata, česi bijahu daleko iznad svih tadašnjih bogatih i kulturnih zemalja svijeta zajedno? U pravcu Namesti Republiky nalazi se Obečni dom, čuveni paviljon sa kavanom, zgrada u stilu Art Nouveauxa. Bez obzira što Pariz bi sjedište, pravac do vrhunca dovede upravo jedan čeh – Alfons Mucha. Uđe on u povijest ne samo po odlikovanjima koje mu dodijeli Franz Jozef za majstorstvo predivnih plakata koji zajedno sa drugim uradcima bijahu preteča svih potonjih umjetničkih pravaca 20. stoljeća, već on osta poznat i po slikama ali i iluziji sveslavenstva. No nadasve, pamte ga po prijateljevanju sa Sarom Bernard koja odluči da samo i jedino ekskluzivno pravo njene portrete i plakate raditi imade.



„Ovdje sam zbog posla. Godina dana. Pa ako bi bili ljubazni i preporučili gdje bi mogao iznajmiti stan. Ili barem sobu sa kupaonom. Znate, plaćam s pologom unaprijed. Gotovina.“ gospodin se obrati mladoj ženi koja mu ovaj puta donese njihov poznati češki kolač.
„Hmmmm,“ zamisli se Marženka „ako želite mogli bi stanovati kod nas. Imamo i pansion. Ako želite, naravno. Možemo se dogovoriti oko plaćanja, da vam se bude preskupo.“ vragolasto mu namigne mlada djevojka.
„Evo, ovdje će stajati pošta koju dobijete.“ govorila je mlada žena pokazujući na pretinac pored stuba koje su vodile na kat prema apartmanu „I da se upoznamo, mé jméno je Marženka.“
„Drago mi je, Franjo.“odgovori joj gospodin.
„Franjo?“ zapita Marženka „Zvat ću vas František, po češki. Ne ljutite se?“ upita ona.
„Ma nikako. Dapače. Baš mi je simpatično.“ odgovori Franjo pa u sebi doda:
„Ma zovi me kako hoćeš. Tako si dražesna da bi se u tren u tebe mogao zaljubiti. Apartmana ima i boljih i jeftinijih ali zbog tebe sam odabrao ovaj.“

„Moram vam pohvaliti kuhinju. Izvrsna je. Kao u pokojne bake.“ brisao je Franjo salvetom usta značajo se smiješeći Marženki koja dođe za stol pokupiti tanjure i pribor.
„Ohoho, František. Pa vi to dijelite komplimente šakom i kapom. Baš ste pravi kavalir.“ smijala se Marženka unoseći se u njegove oči ni sama ne sluteći da mu je i ona kao i on njoj sve bliži i bliži.
„Bramborové knedlíky se zelím a vepřové.“ nasmije se František i pomalo bezobrazno nastavi „Bi li sutra mogao dobiti houskové knedlíky a kachny?“ namigne joj.
„To je u nedjelju sutra ćete dobiti svičková.“ Marženka mu simpatično isplazi jezik.
„Oooo, bit’ će to praznik. Mislim nedjelja.“ Franji se zacakle oči promatrajući kako Marženka graciozno maše malom guzom udaljavajući se od stola.
„Baš kao patkica slatkica. E, Marženka, Marženka." nasmije se svojim mislima.



Osim raznih znamenitosti, prag je i grad dobrih i mnogobrojni restorana. Svakako najpoznatiji je „Kod Kalina“ u kom se zabavljao dobar vojak Švejk. A tu je „Kod Fleka“ gdje uz pivo i cure splitski študenti i đaci utemelje Hajduk. Želite li pak jesti jeftinije, a po češki i jošte u centru grada, svratite do Spynxa Na Pfikopfe gdje ćete za cijenu jednog ručka u nekom od restorana dobiti tri jednako dobra.

Uz gastronomiju i znamenitosti, Prag je i grad legendi. Recimo ona o astronomskom satu. Jednog dana pritvorenik je na satu ugledao kako je vrabac zapeo u ustima smrti. Nevoljnik, povjerova da je to znak da bi do kraja života ovdje mogao čamiti. No kako vrijeme pomiče i sat svakih šezdeset minuta otvara usta, vrabac bi oslobođen a nekoliko dana poslije sudac oslobodi i zatvorenika.



„František, jeste li znali da se jedna od praških kula naziva Daliborka?“ upita ga Marženka jednog dana dok su uvečer čavrljali o svemu i svačemu. Pa mu ispriča priču.

Okruglu kulu u petnaestom stoljeću izgradi kralj Vladislav Jagelovič po nacrtu arhitekta Benedikta. Kralj je u kuli imao zatvor projektiran za najopasnije zatvorenike, one političke. Legenda priča o Daliboru, plemenitom mužu, čiji susjed bi zli vitez Adam od Zmaja koji je vladao gradom. Kako bi okrutan građani protiv njega dignu bunu i maknu ga. Tad zapitaju Dalibora da im bude vođa. Dalibor se suglasi i obeća im više slobode no što im je davao Adam od Zmaja. Međutim, zli vitez, koji osta živ jer ga pobunjenici pustili da na miru i dalje živi digne lažnu tužbu protiv Dalibora. Pa tako kralj zatvori Dalibora u tek izgrađenu kulu.
Naravno, Dalibor nije bio presretan što se nađe u zatvoru tim više što se u njem’, ako nemaš novaca, skoro pa gladuje jer ... Gotovo sve što za zatvorenike dobiju korumpirani čuvari podijele između sebe. Dalibor se u zatvoru dosađivao a jednog dana, u ruke mu dopadne violina. I počne on svirati je sjećajući se školskih dana i muzičke škole gdje učio je taj instrument. Kako bi talentiran, brzo obnovi vještinu a čak i napredovao u zanatu. Pa tako i drugim zatvorenicima a i stražarima bi milo kad bi ovaj, uvijek u isto doba dana, svirao. Slušao njegovu svirku i neki prolaznik koji je utaman u isto doba običavao šetati ispod kule. Daliboru tad sine ideja. Zatraži on od čuvara košaru punu užadi.
„Da mu damo ili ne?“ vijećali su no na kraju mu je dadnu jer „Ionako on ne može pobjeći van a k tome zabavlja nas svaki dan svirajući violinu. Pa nek’ mu je nagrada.“
Dobivši kratku užad, Dalibor isplete dugo uže. Pa bi nakon svirke spuštao košaricu niz kulu dolje a građani mu doturali hranu gore. A kako je lijepo svirao, puno je i dobivao. Ubrzo Dalibor posta toliko popularan i građani zatraže da ga kralj oslobodi.

„I je li ga kralj oslobodio?“ upita Bocaccio Furbija koji mu ispriča ovu prašku legendu.
„Ne zna se točno. Jedino što česi ne bi bili česi pa da sve priče završe tužno.“ odgovori mu Furbi. I nastavi.

I tako on nevoljnik u zatvoru dočeka smrt ali spomen na njega osta pa se još i danas ponekad, dok mjesec plovi praškim nebom ori glas njegove violine ispredajući predivnu melodiju. A u spomen na njega, violina posta češki nacionalni instrument.

„Hmmmm ..." zamisli se Bocaccio „Ja bi tu priču završio tako da ga kralj oslobodi optužbe i mjesto njega u kuli završi zločesti Adam od Zmaja".
„Da, ali onda ne bi bilo ni romantične noćne pjesme iznad Praga obasjanog mjesečinom niti bi violina postala češki nacionalni instrument" ubaci Furbi.
„Jest, imaš pravo. Ne bi bilo romantike." namigne Bocaccio i obojica nazdrave becherovkom slušajući Smetaninu Smetaninu Vltavu.



Bez obzira koliko vam na razglednicama izgledao romantičan, današnji Prag je kao i sve europske metropole prepun svega i svačega. Tako na Vaclavskim namestima, kad se u poslijepodnevnim satima uspinjete prema Narodnom muzeju, na svakom raskršću možete vidjeti crnca koji frflja engleski sa francuskom dijalektom i pobjegne čim se pojavi policajac jer ... On ili nudi drogu ili vas vabi na provod u neki od obližnjih bordela. Preko vikenda, Prag je pun veselih dečki i cura koje po modernom nazivamo gej. No baš zbog njih a i češke tradicije kabareta, Prag je prepun vrhunske zabave za sve. I zato, bez obzira kakvi ste ili niste, najbolju zabavu trebate potražiti upravo u takvim klubovima. Jedan od njih je Tingl Tangl, the best transvestite show in the Europe.



„I tako František velite, trebate društvo za izlazak?“ nasmije se Marženka.
„Da, pa pozivam vas. Uostalom, vi ste mi sami preporučili taj klub. Nisam gej i ne bi želio da mi se uvaljuju muški.“ objašnjavao je Franjo.
„Znači li to da vam se onda ja moram uvaljivati?“ Marženka mu se bezobraznim osmijehom unese u oči.
„Samo se ti uvaljuj. Bio bi presretan da mi se uvaljuješ.“ proleti Franji misao ali na glas reče:
„Neeee, otkud vam takva ideja?“
„Hmmmm, ne znam. Vidjet ću. Moram razmisliti.“ kao nećkala se Marženka i vragolasto ga gledala pogledom koji je govorio da poziv prihvaća upravo baš i zbog njega.
„Eh, noćas ćeš biti samo moj i ničiji." pomisli ona.



„Ljubavi, evo donio sam ti doručak.“ gugutao je Franjo djevojci koja bi zavaljena u meku svilenu postelju što ćutila je ljubav koju su tako strastveno podijelili po povratu iz onog kluba.
Marženka je mirisala na vaniliju i otvorenih očiju se protezala u krevetu. Kroz prozor ulazilo je sunce.
„Mmmmm, doručak u krevetu. Jak je to krásné.“ nasmiješi mu se i uzme jagodu te ju zagrize „Pojď dovol mi abych ti pusu.“ reče i jezikom mu kroz poljubac u usta uvali polovicu jagode.
„Daaaaa ...“ František je brisao usta „A sad ću te hraniti vrapčiću moj mali.“ i počne joj davati hranu pomiješanu s okusom poljupca.
„Mmmmmm, jak to bile vkusně.“ reče Marženka grleći ga jednom rukom dok je drugom na njegovoj pidžami tražila mjesto sa preponama.
„Daaaaaa a sad ću te ...“ František ne dovrši rečenicu već se brže bolje počne svlačiti.
„Co to děláš František, ti vraza jeden!“ Marženka je hinila zaprepaštenje prepuštajući se njegovim poljupcima koji su joj klizili niz vrat, mazili joj grudi, spuštali se preko pupka do mačkice da bi se ponovo popeli do njenih ustiju gdje im se jezici isprepletoše.
„Njic, Marženko, njic. Mam te rad, ti si moje sunce na prozorčiću.“ gugutao joj je Franjo na uho.
Marženka ga je milovala po leđima a on osjećao kako ga prolaze žmarci.
„Mmmm, a sad me uzmi.“ prekine Marženka njegove izljeve nježnosti i blaga milovanja, pa se izazovno naprći pokazujući mu svoje blago.



„I tako veliš, ženiš se ...“ govorio mu je prijatelj.
„... čehinjom!“ brzo se ubaci drugi.
„Da upoznali smo se u Pragu.“ Franjo je objašnjavao svoju priču.
„Ma nemoj mi samo to reći. Franjo i ljubav. Svašta.“ podbadao ga je prvi prijatelj.
„Gdje je tu seks? Gdje je tu strast svilene postelje? Što je ostalo od velikog ...“ neumorno je nastavljao prvi.
„... jebača? He, he, he. Franjo, Franjo.“ upadne drugi na što oba prasnu u smijeh.
„Samo se vi smijte. Evo je, Marženka dolazi. Budite pristojni.“ Franjo je pokazivao na mladu ženu koja je netom ulazila u kafić.
„Ahoj František moj." Marženka pozdravi Franju koji ju zagrli. Marženka se zatim okrene njegovim prijateljima:
„Dobri veče hlopci. Došla ja po svoji buduće.“ progovori Marženka na što hlopci ostanu zapanjeni i bez riječi. Nijemo su zurili u mladu ženu.
„Da vas upoznam.“ Franjo se okrene „Marženka, ovo su moji prijatelji.“ pa se okrene prema hlopcima i nastavi „Marženka ne govori hrvatski ali sve razumije pa vi slobodno govorite, samo vi pričajte bez bojazni.“

Gledajući Marženku i Franju kako odlaze prvi hlopec obrati se drugom.
„Stari moj, e to je komad kakvog bi ja štel. Koji je srećković taj Franjo.“
„Da, František.“ kratko se nasmije drugi hlopec pa nastavi „Morat’ ćemo i mi malo u taj Prag ...“
„... po djevojke.“ dopuni prvi hlopec na što obojica vedro namignu i u glas vele:
„Baš su lijep par.“

Na tem Práhskyem mostě
Rozmarýnka roste.
Žadnej ji tam ne zaleyva,
Ona prszeci roste.
Aš tam tadi pudu
Zaleyvat ji budu.
Ona sem ji zazelenya,
Ja se ženit budu.




gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron