Pregled posta

The Overture: Violinski koncerti u Veronikagasse 17

Niccolo, đavolski violinist, godine 1828 dođe u Beč održati nekoliko koncerata. Na jednom zadesi ga nezgoda u kojoj mu potrgane žice oštete instrument. Pa se nađe u Franza, lokalnog majstora da popravak svom instrumentu ište. Maestra Paganinija popravak je trebao skupo oderati jer gled’o je Franzi kako da pažljivo reparira instrument koj’ izađe iz dvorišta u Cremoni gdje Guarneri suši najfinije trešnjino drvo, a sve to da violini dušu žene predivne utk’a. Nu talijan bi vješt trgovac te se nagodi da majstorova kći, koja mu se na prvi pogled svidi a i on njoj, violinu repariranu testira. Instrumente stare najprije uigrati valja a tek potom vješti prst gudalu pravi zvuk ugoditi može. Ostane nepoznato što se jošte u toj zgodi trefi no baš na istom mjestu, u vrijeme današnje, nastaje novela u kojoj zatičemo Furbija i Francija kako se pogađaju oko reparature vrijedne i stare violine.




Ich weiss nicht was wert ist es. Aber ist alt und selten und nur ein Meister die Geige reparieren können." govori Furbi ne skrivajući podrijetlo znajući kako pravi majstor po tajnoj šifri odmah prepoznaje radionu iz koje instrument izlazi.
„Predivan instrument. Maestro Guiseppe napravio je svega desetak takvih modela.“ sa zadovoljstvom Franci trlja ruke veseleći se novoj mušteriji koju će oderati.
„Ich weiss, das ich wird ein kleines Reichtum aufenden. Znam i da se nakon reparature violina mora uigrati a nemam nikoga za to. Možda bi mi vi majstore mogli predložiti nekog? Wien ist ein Stadt der Studenten, so dass wahrscheinlich haben Sie ein Talent, das in der Lage sein zu tun wäre.“ govori Furbi.
„Hmmm, ovome ne mogu prodati priče.“ razmišlja Franci a glasno govori:
„Naravno, sve je u paketu usluge. Ima ovdje jedna iz vašeg kraja, prijateljeva kći. Veronika se upravo sprema za diplomski koncert pa bi možda ona mogla uskočiti i razigrati vam instrument. A možda čak na njemu i odraditi svoj koncert.“.
„Interessant.“ pokušava ubaciti Frubi no Franci ga prekida:
„Mogao bi vam osigurati da se na koncertu nađu novinari. Ne događa se svaki dan da talentirana violinistica izvodi koncert na Guarneriju. Zamislite samo tu reklamu! Privukla bi ona i trgovce i mešetare, pa ako se dogovorimo, obojica bi mogli se mogli debelo i masno potkožiti. Svaka čast umjetnosti ali novac je novac, a puno novca još i više.“ nadahnuto uvjerava Franci mušteriju u svoju poslovnu zamisao koristeći svaku prigodu kako još bolje zaradio.
Furbi se zamisli:
„Novaca za popravak imam. Mogao bi prihvatiti igru jer je u svakom trenutku, krene li ona neželjenim putem, mogu prekinuti. Violinu sam ionako namjeravao pokloniti nekom talentu a prilika sa studenticom je možda upravo to. Njoj bi to mogla biti odskočna daska u karijeri, a instrument bi dobio talent koji će svijetu podastrijeti još puno predivnih trenutaka ljepote njegovog zvuka.“ razmišljao je Furbi vrteći mislima no mjesto svega toga samo kratko odgovori:
„Ich stimme zu. Sind wir uns zustimmen?“ upita na kraju Francija na što oboje jedan drugome pruže ruku.





Wie gut kennen Sie Wien?

Stara i već pomalo ocvala ali uvijek iznova privlačna dama lijeno se proteže između brežuljaka Tiergarten i kako to pjesma veli, lijepog plavog Dunava. Ali! Iz aviona Dunav se doimlje potpuno drugačije. To je uska smeđa traka vode koju jedva zamjećujete, obično u posljednji čas, netom prije no što čelična ptica spusti svoje kandže na pistu Bečkog međunarodnog aerodroma.

Baš kao iz zraka, tako i sa zemlje, dok vozite se netom umivenim ulicama, Beč pokazuje svoja dva lica. S jedne strane je sjaj prohujalih vremena Johana Straussa i Franz Jozefa. A sa druge je posveta današnjem vremenu i vremenu budućem. Upravo tako, Beč je čudna kombinacija secesije nastale na ovom tlu nekako u doba Gustava Klimta i dunavskog otoka koji pjeva hvalospjev betonu, staklu i plastici, tim elementima novovjeke arhitekture. Ipak, jedno im je zajedničko. Sve odiše uljudnom funkcionalnošću koja sugerira smiren život posvećen ljepoti i zadovoljstvu. I dakako, prožeto je, a čim bi drugim doli muzikom i kolačima. Da, Beč je grad koji pronosi perjanicu kulinarstva posvećenog brašnu, jajima, šećeru, kakau, čokoladi, šlagu, vaniliji i voću. Pa je zato teško naći turista a još teže bečliju koji barem jednom, a mnogi čak i nebrojeno puta nisu zasjeli u neku od Aida konditorei slastičarni razasutih posvuda po gradu.

Za razliku od kave i kolača, čija slava svjetske tradicije započinje u Beču, čuvena Spanische Hoftreitschule u Hofburgu, iako manje posjećena, jednako je i nadaleko čuvena. A po čemu drugom doli po gizdavim lipicancima što potječu iz hrvatskih krajeva. Predivni konji koji onako teški i glomazni izvode bravure kojima ih uvježbaše vješti treneri jahači što iz ovih ponosnih i gizdavih vragolana naprave svjetsku atrakciju.


Što je to, dragi moj čitaoče koji zaluta na ove stranice novovjekog Dekamerona tražiti priče sa nešto dubljim usmjerenjem koje nadilazi jeftin kič?

„Strpljenja molim,“ kako bi to rek’o meštar Bocaccio „sve će se objasniti jer počinje nova novela posvećena lijepim umjetnostima i radostima koje samo život pružiti vam može. Zato, zavalite se u udoban naslonjač, ubacite novčič u čarobnu kutiju lijepih želja i svratite u mali pab u Veronikagasse 17 u Bečkom XVI beziergu. U pabu je mirno. Tjedni je to predah tik pred početak vikenda i zabava kojoj odaju se razbludni. U pabu sjede tek dva para. U jednom kutu lokalni, a u suprotnom drugi koji šapuće misli tik ispod šarenog vitraža na prozoru što gleda na mirnu ulicu.“



„Raduje me što ste se na prvi pogled zaljubili u instrument. Znate, želja pokojne supruge bi da on dođe u prave ruke.“ govori Furbi gledajući u oči mladu djevojku koja sjedi nasuprot njega.
„Nježna je i plaha. Doima se skromnom i pametnom jer čini se zna što želi.“ lete mu misli dok mu djevojka priča o svojim planovima.
„Nego,“ prekine je Furbi „kakvu bi mi zabavu mogli preporučiti preko vikenda?“ Furbi pita djevojku i prije no što se ova snađe nastavi:
„Znate, ništa razvikano ali ... Nešto posebno. Možda nešto iz vašeg iskustva?“.
„Sviđa mi se. Ima nešto u njegovim očima.“ razmišlja Veronika gledajući srednjevječnog gospodina i u trenutku joj sine ideja što mu predložiti.“ pa glasno kaže:
„Možete sutra sa mnom na bodypainting party. To će vam sigurno biti jedno novo iskustvo. To je nešto to zaista posebno. Znate Thomas, prijatelj i fotograf, njegove zabave najbolji su definitivno provod u gradu.“
„Thomas Karner? Da, poznat mi je njegov rad. Jedan moj prijatelj, koji sebi umišlja da je Boccaccio, na svom blogu i u svojim novelama manijakalno objavljuje njegove fotografije.“ ispali Furbi rafal.
„Uistinu?“ prozbori iznenađena Veronika a u sebi doda:
„Baš zanimljiva situacija. Tko zna što se sve iz toga može izroditi.“ te ga ni sama ne znajući zašto primi za ruku a što Furbi instinktivno prihvati.





Ako se za ijednu metropolu može reći da je grad muzike, onda je to svakako Beč. Iako su u njemu djelovali i Beethoven i Mozart i mnogi drugi čuveni glazbenici, Beč ne bi postao Beč a valcer ne bi postao valcer da ne bi porodice Strauss. Iako su svirali posvuda po gradu, a naročito po Grinzingu, njihova najčuvenija ostavština svirka je koju organizira društvo prijatelja glazbe u Muzikvereinu što počinje u 11:00 a završava oko 13:30 svake godine 1. siječnja. I baš kao i za Spanische Hoftreitschule, tako se i za ovu glazbenu priredbu ulaznice moraju nabaviti puno puno ranije, ponekad i nekoliko godina unaprijed, neovisno o tome što za nju plaćate čitavo malo bogatstvo



Djevojka je svirala na violini. U Musikvereinu, dvorani bečkih prijatelja glazbe, okupila se ekipa da čuje mladu violinisticu koja svira jedno od muzičkih remek djela. Mlada djevojka svirala je Mendhelssohn-ov violinski koncert u e molu.

Djevojačke ruke masiraju grudi muškarca koji leži ispod nje. Djevojka osjeća kako joj po leđima muškarčevi prsti igraju senzualne igre. A tada, u trenutku, obje muškarčeve šake zgrabe svaka svoju dojku nakon čega se, meke i podatne, dojke u tren ukrute. Djevojka se ritmično njiše zavaljena u sedlo. Osjeća kako joj među nogama klizi tvrd i vlažan organ. Propinje se kao ždrebica koja do iznemoglosti jebe svog ždrepca.

Jedna od neobičnosti Mendhelssohn-ovog violinskog koncerta je što, iako počinje uobičajenim orkestralnim uvodom, već prvim taktovima direktno donosi solo dionicu. Solist otvara temu i odmah počinje sa prvim od mnoštva virtuoznih pasaža koje u nastavku podržava i podcrtava čitav orkestar.

Djevojka se osjeća kao vještica koja svog jebača drži začaranog, podatnog i nadasve spremnog da odradi dužnost u službi njenih slatkih senzualnih naslada. A naslade, naslade naviru i naviru sve dok u jednom trenutku djevojka ne osjeti kako mlaz ispire svemir u kom ona na trenutak gubi pojam o vremenu i prostoru i uz glasni uzdah slatko svršava.

Felix je koncert napisao za prijatelja Ferdinanda Davida, violinista i vođu Lajpciškog Gewandgaus orkestra. Radio je na njemu punih šest godina i dovršio ga je u ljeto 1844. Od tada je to jedan od najomiljenijih violinskih koncerata. Tijekom koncerta solist vrlo često svira i dvije note paralelno, što je vrlo zahtjevna tehnika koja iz virtuoznih muzičkih pod dionica otvara most prema temi što ju orkestar obično izvodi zajedno sa solistom. Sve u svemu tridesetak minuta glazbe prepune detalja koji su savršena podloga za vođenje ljubavi.

„Svršio sam.“ kratko kaže Furbi upitno gledajući Veroniku ponad sebe „A ti?“ pita je.
„Ah, ta slatka jebačina.“ veselo mu namigne mlađahna Veronika „Sviđa mi se no sada moram ići dalje vježbati za nastup. A ti se dotle odmori i pripremi za sljedeću rundu jer kad završim sa glisandima volim se fukati do iznemoglosti.“
Pri spomenu na to Furbi se nasmije i otvori oči. Publika bi na nogama. Dupke punom dvoranom Muzikvereina prolama se gromoglasan pljesak koji podcrtava uspjeh.



Sutradan je o koncertu brujao čitav Beč. 'Fantastična noć u Musikverrein-u' pisali su jedni. 'Senzacija Veronike i Guarneri-ja.' ushićeno su pisali drugi. 'Predivna mlada dama sa violinom pokorila Beč.' pisali su treći. Pa tako i Furbi i Franci zaključe kako je možda najbolje odustati od dogovorenog posla.

„Ja sam svoje ionako naplatio. A naplatit ću i još jer violina je tako savršeno obnovljena da će od sad’ mnogi kod mene dolaziti popravljati i kupovati instrumente.“ veseli se na novce pohlepni Franci.
„Sve mi se čini da je i vama, Herr Furbi, to jedna od boljih investicija u životu.“ namiguje Franci „Ne samo što ste violini vratili život već ste, izgleda, upoznali osobu koja vas je nakon obiteljske tragedije vratila out of the dark back into the light.“ veselo aludira sugerirajući Furbiju njegovu situaciju.
„Es ist die Wahre. Das Leben bringt Momente zu erkennen, zu erfassen und sollte zu verewigen.“ govori mu Furbi.
„Pa neka onda ovo bude moj prilog vašoj sreći.“ nadoveže Franci pružajući natrag Furbiju bankovni ček ispisan na podeblji iznos „Mlada dama je kći mog dobrog prijatelja pa to shvatite kao vjenčani poklon i zalog vašoj sreći, ako vam se zalomi.“ namigne Furbiju veseli Franci



Dragi moj čitaoče, ispravno zaključuješ što tad se dogodi jer ... Od uspjeha koji se dogodi i koji jošte dan danas traje svi koristi imaju. Svatko od aktera na svoj način i za svoje ciljeve pa ti zato samo kratki sažetak kraja novele podastirem.

Veronika je vježbala iza zatvorenih vrata. Zvuci violine ponekad su bili nježni, katkad reski a na trenutak opori. Glisanda, triole, stakata, šesnaestinke i ostalo izmjenjivali su se sa dugim potezima gudala što žice maze. Furbi je sjedio u naslonjaču i jednom nogom ljuljuškao dječji krevetac. Ponekad bi, u stanci između dva stavka, djetetu gugutao nesuvisle riječi koje maloj djeci blebeću svi blentavi roditelji ovoga svijeta. A za to vrijeme djetešce je sa smiješkom na usnama snivalo čvrstim snom znajući kako ga osim roditelja čuva još i njegov četveronožni čupavi ljubimac, Snupi.
„Da, da, to je Av Av.“ Veronika i Furbi učili su djetešce pokazujući na predivnog ljubimca koji svoje pseće dužnosti zaštitnika djece smatra ozbiljnim i odgovornim poslom za što očekuje i uvijek kao protuuslugu dobije nagradu.
U jednom trenutku svirka prestane a vrata se otvore.
„Idem se sada spremati. Avion polijeće za tri sata a ja još nisam spremila kofere.“ govori Veronika.
„Zašto se tako žuriš? Stalno si na putovanjima. I sama znaš kako imaš vremena a tih par stvarčica ionako uvijek čeka spremno u koferu.“ odgovori Furbi.
„Znam, ali ti znaš da imam putnu groznicu i kako si tu jednostavno ne mogu pomoći.“ odgovara Veronika.
„Dođi, ja ću ti pomoći.“ govori Furbi dok je držeći za ruku primiče k’ sebi.
„Ti vraže jedan. Znam što bi htio ali sada za to zaista nemam vremena.“ odgurne ga Veronika i uz smijeh završi:
„Pazi se dobro što radiš dok me nema. Jer kad se vratim močit' ćeš jaja u lavoru, pa budu li plivala, bolje je da ih nema.“





Beč je grad doživljaja. Fascinantan je to spoj starog i novog, slika prošlosti koja pokazuje budućnost. Pozornica baroknih zdanja postavljena na kulisi moderne arhitekture. Godina 2012. u znaku je obilježavanja 150. godišnjice rođenja Gustava Klimta. Da se podsjetimo, Klimt je začetnik bečkog modernizma a slika ‘Poljubac’ svojedobno je na aukciji dostigla cijenu od gotovo nevjerojatnih 150 milijun dolara i tako postala najskuplja ikad prodana slika.

Gustav Klimt simbolizira zlatno doba najčudnije monarhije. Rodio se 1862. u osvit rođenja crno žute monarhije koja posluži kao predložak za Europsko Ujedinjenje. Umro je pred sam njen zalazak, 1918. godine. Slikar je to i genije, vodeća figura secesionizma. Rođen u Braumgardenu pored Beča, kao drugo od sedmero djece gravera Ernesta i supruge mu Ane, karijeru otpočinje slikajući predvorje Umjetničko-Povijesnog muzeja u Beču, smještenog na Ringu, gotovo nasuprot Hofburga u kome stoluju Sisi i Franz. Bio je i ostao najslavniji i najtraženiji bečki slikar svog vremena. Negova su djela često bila oštro kritizirana i svrstavana u ‘’izopačenu’’ i ‘’vulgarnu’’ umjetnost iako za razliku od svog mlađeg suvremenika, Egona Schiele-a, nemaju tako snažnu erotsku potku sa pomalo vulgarnom porukom. No i pored toga, sve dame iz visokog društva, baš kao i sva gospoda iz visokog društva što su potajno kupovala i kolekcionirala djela Egona Schilea, žudjele su da im veliki majstor Gustav u svom nadasve laskavom stilu izradi portret. On je pak čitav život posvetio mnogobrojnim ljubavima i najvećoj od svih njih, Emilie Floge koja mu bi muza i doživotna partnerica i s kojom uživao je na koncertima i izletima u okolicu tada najljepšeg i najraskošnijeg grada svijeta. Na žalost, ne postoji mnogo podataka o životu tog misterioznog slikara jer niti je vodio dnevnik niti pisao memoare. Samo tu i tamo pokoje pismo i razglednica. Uz njegove slike sve je to što o njemu i životu mu osta.



Veronika je vodila tajni dnevnik o svemu i svačemu. Kako je za ovu novelu zanimljivo samo ono što odnosi se na Beč, za kraj evo jedan izvadak kog kradom dobi meštar Bocaccio i zavjetova vam na čuvanje tajne:
‘‘Nijednom nisam posjetila Beč a da nisam probala čuvenu Sacher tortu. To je naprosto nezaobilazan ritual. Svakako, zanimala me je i priča o ovoj torti jedinstvenoj po svom okusu.

Priča vraća u davnu 1832. Mladi Franz Sacher, pomoćni slastičar, zbog bolesti glavnog slastičara mora, po nalogu austrijskog vojvode Metternicha, spremiti neki neobičan kolač za njegove uvažene goste. Kako bi na goste ostavio dojam, vojvoda traži nešto izuzetno. A mladić tada još nedovoljno vješt, spremi vrlo jednostavnu tortu, no s neuobičajenom kombinacijom sastojaka. Vojvoda i gosti su oduševljeni pa taj eksperiment mladom Sacheru otvara vrata povijesti.

Mnogi majstori su pravili ovu tortu. I svi njihovi recepti su slični. Ali pravi, originalni, recept kao stroga tajna, čuva se u kuhinji Sacher hotela u Beču. Hotel je otvorio Eduard, sin Franza Sachera. Kako u svakoj pravoj priči postoji zaplet, tako postoji i u ovoj. Recept je nekim čudnim kanalima procurio izvan hotela, te ga se domogla slastičarnica Demel, koja je također u Beču i koja tortu prodaje pod nazivom ‘Original Sachertorte’. Nakon dugog sudskog spora, Demel izgubi parnicu i više ne smije prodavati tortu u ovom obliku i pod ovim nazivom. Pa je oni danas prodaju pod nazivom ‘Demel’s Sachertorte’ koja se, po odluci suda, mora praviti na drugačiji način. To će reći da fila od marmelade nije po sredini kolača već samo na vrhu, ispod čokoladne glazure. Dakle, jedino u hotelu Sacher smije se koristiti pravi, izvorni recept s nazivom ‘original’ i prodavati ove jedinstvene torte.‘





I eto, dragi moji, dođosmo do završetka još jedne novele nu, je li to uistinu kraj ili i nakon njega život postoji? I bi li se moglo reći kako sve je to samo kič, jer ni kritičarskog promišljanja nit' socijalne komponente u noveli ovoj ima? Odgovor pitanju u jednoj vrsti alternative meštar Bocaccio vam daje pa vi, već kakvi već jeste ili niste sami odaberite vaš smis'o štono vam prikladnijim se čini. Zato vi u svakom slučaju ipak zavirite u riječi što moglo je bit' dalje, a sve to u skladu sa parolom: ‘Bolje kič nego linč.'



Gledao je kroz prozor i mahao šaljući poljupce Veronici koja ulazi u taksi. Potom pričeka da da taksi zamakne za ugao ulice te izvadi mobitel i nazove babysitter broj.
„Jelka, dolazite li kako je dogovoreno?“ Furbi izgovara riječi u mobitel.
„Daaa. Pričekat’ ću vas ali potom moram negdje otići, poslom.“ završi i zatvori mobitel.

Veronika se okrene, pogleda na gore i pošalje Furbiju dugi poljubac. Potom uđe u taksi:
„Zračna luka, molim. Žurno.“ kratko reče taksistu koji ubaci u brzinu i krene.
„Da, avion slijeće u sedam ... Daaaa .... Čekat ćeš me na aerodromu? .... Daaaa ....Rezervirao si sobu u Sacher hotelu? ... Daaaa ... Koncert je sutra navečer ... Daaaa ... Divno, šampanjac! ... Daaa ... Obožavam svilenu posteljinu naročito kad si u njoj ti!“ nasmije se mobitelu dok taksit manijakalno vozi prema zagrebačkom aerodromu kako bi Veronika uhvatila avion za Beč.

U zadimljenom pabu za pušače glasovi se probijaju kroz muziku što dopire iz zvučnika.
„Čak i nakon toliko godina od smrti Falcove pjesme još uvijek imaju svoju svježinu i naboj." dobacuje prvi partner.
„Da, bio je on pravi bečlija, uvijek elegantan u tom svom crnom smokingu i leptir kravati." dobacuje drugi partner.
„A znate li da je nastradao zbog nesretne ljubavi?" upita treći na što ga tri preostala partnera upitno pogledaju, a ovaj im odgovara:
„A što se tome čudite kao glista kiši? Bio je zaljubljen u jednu curu, hrvaticu ali ... Ona baš i nije marila za njega. Pa je otišao u Honduras gdje su ga našli predoziranog u jednoj prometnoj nesreći."
Malo društvo sjedi za stolom na kome su položene karte. Furbi ih slaže u nizu:
„Divno, četiri dečka i bela.“ nasmije se u sebi na pomisao o dobivenoj partiji. Pa slavodobitno govori na glas:
„Zovem tref.“ i svima slavodobitno pokazuje zvanja u dečkima te kralju i dami u trefu.
U žaru partije karte frcaju po stolu. Mlađahna dobro građena šankerica se smiješi. Prošavši pored Furbija šankerica se namjerno očeše o nj’ i nešto mu tiho šapne na uho. A Furbi, k’o Furbi, ne davši se smesti, desnom rukom hladnokrvno pokupi štih da bi je potom na kratko položio na njenu guzu. Šankerica se na to okrene i veselo mu namigne.




gotovo





Post je objavljen 30.11.2012. u 21:34 sati.