Zagrebački dekameron

subota, 23.08.2014.

Agramerske priče: Vještičje sijelo

Po svom ambijentu, sa kućama u zelenilu i dvorištima uz stare bunare, u ulici u kojoj je u palači Jelačić umrla Milka Trnina, nadaleko poznata hrvatska operna pjevačica svjetskog glasa, Demetrova ulica posjeduje pravi zagrebački starinski štih. Nazvana po Dimitriju Demetru, po roditeljima grčkog podrijetla i jednom od vođa hrvatskog narodnog preporoda, ulica se do preimenovanja zove Blatna. Baš kao i nekada, tako se i danas njome redovito šeće:

„Prije sam ovdje često znao viđati parove kako šeću. Danas ih nema toliko, ali ima istine u tome kako je Gornji Grad jedno vrlo posebno mjesto za šetnje, mjesto koje privlači posebne šetače. S druge strane, ova mirna ulica idealna je za šetnju kućnih ljubimaca.“ rekao je našim izvjestiteljima gospodin Furbi koji ponekad ovdje prošeće svoju bijelu vučicu kojoj se dive svi, a naročito zagrebačke gospođe i gospodične.




Palača u Demetrovoj 7-9 izgrađena je 1754. prema projektu Matije Leonharta i to za izvjesnog Baltazara plemenitog Magdalenića. Oko 1830. palači se s južne strane prigrađuje klasicistički portal koji se pripisuje Bartolu Felbingeru. Dotični tada izgradi uličnu stambenu jednokatnicu i ogradu s ulaznim portalom. Pa tako, mijenjajući vlasnike redom kao su se oni međusobno žene i priženjuju svoje baštinike, sa stambenom zgradom prema ulici, palača Magdalenić-Drašković-Jelačić svojom slojevitošću objedini nekoliko epoha, povezujući ih sve u skladnu arhitektonsku cjelinu urbanističke i povijesne vrijednosti.




Šećete Demetrovom u smjeru Palainovke. Iza masivnih i po danu uvijek otvorenih drvenih vrata u Demetrovoj 11 nalazi se palača Škrlec – Balbi. Njena posljednja vlasnica, barunica Kornelija Balbi, godine 1924. daruje palaču u dobrotvorne svrhe navodeći u svojoj oporuci kako joj je želja da kuća ostane sačuvana u izvornom stilu. Baš jednako kao i bunar iz koga su, iako se radilo o plemićkoj kući, vodu crpili svi stanari Blatne ulice. Palača je postupno građena tijekom 18. stoljeća, a sred njenog dvorišta je veliki bunar. Od nekad mnogobrojnih bunara Gornjeg Grada jedino se sačuvao taj bunar. Bunar je dubok čak 27 metara. Uz njega vezana je i legenda koja veli da odavde vode dobro skriveni tuneli i tajni prolazi kojih je nekadašnji Gradec prepun. Tome u prilog govori i činjenica kako su tijekom posljednje rekonstrukcije ovdje pronađeni tragovi keramičkih pločica i okvira prozora. Jednako k'o i to da je prilikom rekonstrukcije Dverca, na drugoj strani Gradeca, na Katarinskom trgu pronađen zatrpan tunel što vodi prema Katarinskoj crkvi koja se nalazi na drugoj strani trga. Pa se tako pitamo, koliko je zapravo istine u svim tim legendama i može li sve to uistinu biti dokaz kako je ispod Gradeca zaista postojao podzemni sustav?




Kad padne večer Gornji grad savršena je kulisa za starinski crno-bijeli horor-film. Pod sumornim nebom popločene su ulice. Sa svih strana vas okružuju drevna pročelja prepuna zastrtih prozora nadsvođenih intrigantnim ukrasima. A iza svakog neosvijetljenog ugla samo što ne iskoči neka od utvara iz mračnih djela Marije Jurić Zagorke. Pa ako se tada, možda s prvim kapima kiše, odlučite zakloniti u haustor zapanjeni, baš točno sebi nasuprot, ugledat' ćete nadgrobnu ploču ukrašenu mrtvačkom glavom.



Ograđeno oronulim visokim zidom, s anoreksičnim biljem, uzdiže se gornjogradsko dvorište. Kuća unutar njega zarasla je u požutjeli bršljan. Ulazim u haustor, a vrata unutarnjeg dvorišta zlobno škripe. Pod nogama škripe kamenčići, a nad glavom je slabašna svjetlost stare lanterne. Unutra je mračno, usprkos tome što je na ulici još uvelike dan. S desne strane stoji kameni zdenac iza koga raste ukrasni grm. Dojam nečeg davno napuštenog i zaboravljenog fizički je prisutan. Tu je zaista lako zaboraviti kako se jedva na korak, dolje pod brijegom, nalazi centar gotovo milijunskog grada. Ploča je uzidana u kućni zid, odmah pokraj ulaza u kuću. Žmirkavo i škrto svijetlo mobitela otkriva na njemačkom:
„Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. u četvrtoj godini starosti“.
Hladan je to i škrti natpis na nadgrobnoj ploči uzidanoj u veži kuće u Demetrovoj 3. Dječji grob u Demetrovoj jedna je od poznatijih priča koju stari Zagreb skriva.





Svi stari narodi ritualno su zazidavali mrtvu djecu u temelje kuća. Bilo je to u skladu s vjerovanjima kako kuće na taj način odolijevaju zubu vremena. Dječji grob u Demetrovoj 3 jedna je od poznatijih sablasnih priča koju skriva Gornji Grad.

„Usprkos svemu što o njoj znam, uvijek me prolaze trnci kada je ugledam. Hodajući Gornjim Gradom prolazim kraj starih oronulih kuća koje poput ostarjelih glumačkih diva bdiju nad Demetrovom. Nekad raskošne gornjogradske vile, sada su samo nijemi svjedoci prolaznosti. Kroz fasade, koje su se nekada isticale ukrasima vire cigle a mrlje od vlage iscrtavaju čudnovate sjenovite oblike pokraj vječno sklopljenih kapaka oronulih prozorskih okana. Neka od njih su poluotvorena, pa se čini kao da iza njih drijema prošlost zatočena u prašini gornjogradskih vila. Recimo kuća u Demetrovoj nasuprot broja tri mogla bi jednako tako pripadati i kakvoj gornjogradskoj coprnici. Znate li kako je samo u Zagrebu, od 1686. do 1706. procesuirano 80 vještica? Naime, 1685. Hrvatsku pohodi velika suša i nerodica koja traje godinama, pa zato primitivan i zatucan svijet traži i progoni coprnice koje bi za to okrivio.“ govori nam gospodin Furbi.

I dok Furbi govori, za to vrijeme njegov poklonik i štovatelj, Giovanni Zagrebački zvan Meštar Bocaccio, još jedan iz plejade slavnih zagrepčana, velika i povijesno značajna ličnost s prijeloma 20. u 21. stoljeće, sve to marljivo bilježi na tastaturi velike virtualne mreže. Pa kako suvremena tehnologija ne pozna granice vremena, a jošte manje pozna ona granice prostora i k tome lako zađe u svaki kutak, a i u vrijeme svako, zađe ona tako i vrijeme kad pisalo se perom na pergamentu štono bilježi prolaznost, a naša priča se nastavlja.

Uzmimo na primjer taj škrt i hladan natpis na ploči bez „Počivao u miru“ i bez sentimentalne molitve napisane u kutu groba upotpunjen velikim križem i mrtvačkom glavom s prekriženim kostima pri dnu. Kakva zapravo priča stoji iza ove ploče? Srećom ili na žalost za ljubitelje strave i užasa, ovdje nije riječ ni o čem' mističnom. Podno Gradeca na kom se nalazi Demetrova ulica bi, naime, groblje. Većina grobova premještena je tada na tek otvoreni Mirogoj. Ali roditelji majušnog Paula htjedoše da nadgrobna ploča ostane u dvorištu kuće njihove kako bi tako preko nje spomen i ljubav vječnu sa mališanom svojim oni dijelili.



Pred ulazom u kućerak koj’ smjesti se uza sam gradski bedem skupilo se šaroliko društvo. Tu su glavom i bradom časni notariuš gradski sa četom stražara, a iza i uokolo njih sakupi se i pomahnitalo urla puk pa kliče ponavljajuć':
„Uaaa! Coprnice, coprnice! Uaaa! Uhitite coprnice! Coprnice, coprnice! Uhitite coprnice!“
Notariuš palicom glasno udara o drvena vrata, u drugoj ruci drži pergament i strogo zapovijeda:
„Po naredbi gradskih otaca Gradečkih, mi došli smo vas na saslušanje privesti. Otvorite!“

Što li se to događa, pitate se vi malobrojni ali odabrani mili moji sladokusci štono pohlepno gutate ove uistinu posebne priče? No budite vi bez brige, Bocaccio će vam sve to potanko objasniti.



Po naredbi gradskih otaca iz Gradeškog Magištrata, a nakon što izjutra lokot otvore i lanac debeli skinu, otključaju oni podrumsku ćeliju kule Kamenitih vrata gdje vidješe da u njoj Renate nema. Pa se ti isti gradski oci sastanu, ter po hitnom postupku oni odluku donesu što notariuš gradski na pergament arhivski zapiše:

Po napucima Knjige uzorite štono pouzdan lijek protiv coprnjaštva svakojakog prepisuje, u kulu Kamenitih Vrata privesti se ispitivanju imaju Agata, Bobata i Amata, sve tri sa Gradeca grada, a za koje po dojavama pouzdanim opravdano sumnja se kako coprništvom mračnim iste osobe bave se.

Pa tako krene taj isti notariuš gradski u pratnji satnije stražara poznanice naše iz prethodne novele uhititi. A za njim po običaju krenu prosti puk i besposlena rulja propalica svakojakih što valja se i urla, jer krv ona samo ište. Za to vrijeme, u istom onom sobičku naše coprnice odložile su svoje belzebube i sakupile se oko kristalne kugle, pa izvode Tajni obred kako bi se i one iz pogibelji opasne izvukle, ter za družicom Renatom u vrijeme naše utekle.

Sljepića batak i pauka uho
I sve što po kiši još ostane suho,
Nek’ vodi te amo k mojoj ljepoti
Da podano služiš ti mojoj pohoti.

Radit ću na tom’ da budeš mi rob,
Namjere to su sad pogleda mog,
Vodeć’ se tim putem do kraja
Zanosom cilja što samo nas spaja.

Coprnice načas zastanu osluškujući buku rulje i lupanje po ulaznim vratima koja sada već polako počinju popuštati, zatim duboko udahnu, pogledaju se i u glas ponavljajući tri puta po šest jednih te istih čarobnih strofa slova što kraj Magičnog obreda znače, u glas složno izreknu:

Na krilima vepra ja nadmoćna jesam
Smjela da doklen vrijeme još spava
Premještaj vremenu tražim ja sad

Pa kad one izgovore završni redak posljednje strofe po posljednji puta, zafijuče silan vjetar i otvori prozore sobice na katu kućerka i silovito se sruči na gomilu koja u strahu i panici počne bježati kud koji mili moji urlajući od straha pred silama mraka. Vojnici se praktično zaklone štitovima, a gradski notariuš pokrije se pelerinom i utekne se skloniti u obližnji ulaz. Na to coprnice izlete na svojim belzebubima kroz prozor i uteknu u isto vrijeme gdje se već nalazi njihova družica Renata.



„Platiti molim!“ Furbi pozove konobara na što ovaj dođe i naplati mu piće.
„Bo ne, idemo ovdje.“ pokazivao je Furbi psu prema parku koji se prostire uokolo Palainovke, podno Popovog Tornja sa zvjezdarnicom i nastavka u kom' nalazi se gradski muzej.
Pas ga pogleda i krene njuškajući usput sva njegova uobičajena mjesta. Došavši do Felbingerovih stuba, pas skrene niz stube prema Tkalčićevoj. Padala je večer. Lanterne po Tkačićevoj već su bile upaljene baš kao i rasvjeta mnogobrojnih lokala natiskanih uzduž i uokolo te stare zagrebačke ulice. Spuštali su se prema Trgu kadli krajičkom oka u fokus mu upadne jedan neobičan detalj. U jednom od kafića, u društvu sa još tri mlade žene, sjedila je Renata. Renata mu je bila okrenuta leđima, ali kao da ga primijeti, Renata digne ruku i mahne kao da ga poziva da im priđe.
„Pridruži nam se. Da te upoznam,“ pokazivala je na tri prijateljice s kojima je sjedila za stolom na što Furbi ni sam ne znajući zašto ubaci:
„Agata, Bobata i Amata, zar ne?“
Četiri mlade žene na trenutak se zbune.
„Odakle znam? Intuicija.“ kratko se nasmije Furbi objašnjavajući situaciju „I ne bojte se, nisam coprnjak.“ veseo im namigne.
Sjedili su i pričali. Bo se veselo umiljavala Renati koja ju je mazila.
„Onda što četiri coprnice rade na vještičjem sijelu u ova moderna vremena?“ Furbi je pokušavao biti duhovit.
„Vidim, lijepo ste se dotjerale i uredile. Marka do markice. Ima se, ima se, pa se troši. Bravo!" namigne im „I nitko ne bi ni pomislio odakle vi zapravo dolazite.“
Iz džepa izvadi zlatni cekin, pa ga pruži Renati:
„Nešto si zaboravila.“ obrati joj se.
„Nisam. To je za tebe. Samo ga zadrži.“ odgovori mu Renata.
„Misliš za uspomenu, je li?“ u šali ubaci Furbi.
„Tako nešto.“ namigne mu Renata.
„Ja bi radije nešto drugo.“ Furbi joj se osmjehne.
„Samo se ti nadaj.“ Renata se okrene prijateljicama „Nego, da naručimo novu turu. Furbi ionako ne pije alkohol pa ćemo mu zato u inat naručiti pelinkovac, baš kao i nama.“ namigne na što se sve coprnice grohotom nasmiju.



Dom umirovljenika, dva potentna starčeka traže od upravitelja da im dovede kurve. Upravitelj ne pristaje već im u seks shopu kupuje dvije lutke na napuhavanje. Starčeki žlabraju nakon seksa:
„I kak je bilo?" pita jedan drugoga.
„Loše ova moja se ni micala, nit’stenjala, baš ništ. A kak je bilo pri tebi?"
„Jebal sam coprnicu." cereka se zadovoljan drugi starčić.
„Kak coprnicu?" prvi je zbunjen.
„Lepo, sem počel lizat pak sam je onak malo i gricnul. Pak je onda ona prdnula i odletela kroz prozor."



Grad je bio gotovo pust, tek tu i tamo pokoji prolaznik. Perači ulica radili su svoj uobičajeni noćni posao polijevanja ulica Donjeg Grada. Vraćao se kući. Promakne Masarykovom, prođe pokraj Kazališta, pa izbije na Rooseveltov trg. Zatim produži niz Savsku. Hodao je, a čitavo vrijeme puta misli su se vraćale na neobični susret što ga je imao večeras.
„Samo sam se šalio ... One su sve prihvaćale ... I ne samo kao šalu ... Ma što ja to fantaziram? ... Tako nešto nije moguće... Nemoguće? ... Pa da, nemoguće ... To je nemoguće!“
Šečući psa u sitne sate bez povodnika Furbi je sam sebe uvjeravao u te riječi. Stigne do ulaza u kuću. Pas koji ga je čitavo vrijeme slijedio njuškajući priđe drvetu nasuprot ulaza, digne nogu i označi svoj teritorij kadli ... Iz susjedne veže promakne sjenka i pred njim odjednom stvori se Renata.
„Otkud ti ovdje?“ ote se Furbiju.
„One tri odučile su prespavati u hotelu, a ja dolazim k tebi.“ namigne mu.
„Kaj, da me opet copraš?“ nasmije se Furbi.
„Ne, ti si već zacopran.“ namigne mu Renata gladeći psa koji joj se neobično veselio „No što čekaš, idemo!“ gurne ga prema ulazu.
Furbi iz džepa izvadi ključeve, otvori vrata i oni uđu.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron