Zagrebački dekameron

subota, 30.11.2013.

Basne za velike i male: Ljevica i desnica u doba Adventa

Gledam vas iz daleka pa si mislim:
"Koji se to vrag uvukao u vas? Zašto frustracije usmjeravate na krivu stranu? Možete li (ne)zadovoljstvo vlastitih života opravdavati općim stvarima uz koje pristajete ZA ili ste PROTIV? I kakvog sve to ima smisla jer se u vašim životom ništa neće promijeniti sve dok sami za sebe ne činite što će vas kao pojedinca izvući i povući naprijed, u bolju budućnost?"

Stara narodna mudrost koja glasi otprilike ovako:
"Nije ti neprijatelj svatko tko se na tebe posere, niti ti je prijatelj svatko tko te izvuče iz govana."
Pa kako ulazimo u vrijeme Adventa koji pobuđuje ljepotu i radost duše u ma kakvim govnima se nalazili baš k'o i kojim visinama na valu sjaja i raskoši plovili, evo prožvakane basne u novom ruhu koja smjer fotografijama daje što uvode u neku novu silvestarsku priču a koja do Božića slijedi.

Sa štovanjem,
Meštar Bocaccio



Bio jednom jedan Vrabac
Bi on jedan pravi jadac
Smrzav’o se ko neka stvar
Za Badnjak nije im’o bakalar.

Provodio dane on u letu
Divio se prelijepom cvijetu
Al’ u ljepoti nema sreće
Kruljenje želuca od tog’ je veće.

Jeo je Vrabac i crve i mrvice a ponekad navratio na ogradu restorana u parku s fontanom iz poznate Bocacciove novele o Ključiću i bravici. I tu se tukao s golubovima za mrvice koje u parku bacaju penzioneri što dane dangube. Život bi prelijep jer sunce nebom izjutra plavetnom obasja zeleno milozvučje ljeta raskošnog a što smis’o svaki toplini radosti daje.
Ali ...
Jednog dana zelenila nesta i osta samo ciča gola zima koja cvrkut ptica škripi. Penzioneri se zavuku u svoje tople sobice, golubovi se skriju pod strehe tavanske a Vrabac osta sam i bez ičeg, pa čak i bez mrvica.

I da ne duljim novelu, našem se heroju jaja potpuno uvuku u tijelo a želudac zalijepi za kralježnicu. Bi toliko ledeno da više ne mogne čak ni poletjeti. Pa padne na zemlju i počne se smrzavati. Napola smrznut već počne prozivati svračjeg Boga kadli ... Livadom zatutnji Krava, nađe se pored Vrapca i posere ga svog toplim drekom. Poklopi ga govnima a govna k’o govna, onako vruća imaju čudesnu moć iscjeljenja bolesnih i jadnih baš k’o i darivanja nemoćnima. A Vrabac osnažen novim životom oživi.

No ovaj put bi on suočen sa novim problemom. Nije mogao disati ali kako bi osnažen započne borbu za opstanak. I utaman kad se skoro dokopa površine, naiđe kuma Lija, vidje nemoćnu pticu pa priupita:
„Vrapčiću, trebaš li pomoć?“
„Trebam kuma Lijo.“ odgovori joj Vrabac
I Lija pruži pomoć, čak mu donese tople vode da sa sebe spere ostatke govna i krušne mrvice da nahrani prazan želudac.
„Hvala ti kumo što si mi pružila pomoć, oprala me i nahranila. Još samo da se osušim pa da poletim.“ radostan i pun povjerenja brbljao je u zanosu Vrabac.
No vi već znate kakve su te lisice, oportunisti. Gleda lija malog vrapčića svježe opranog od govana kako opustio punu trbušinu. Pa osjeti ona glad pa zaključi kako je došlo vrijeme i u jednom zalogaju ga proguta.

Tu je kraj za našeg Vrapca ali nije i za priču jer ... Nije ti neprijatelj svatko tko se posere po tebi niti ti je prijatelj svatko tko te iz govana izvadi, a ako ti je fino drži svoja lajava usta zatvorena.


I dok se vi o doprinosu basne u kontekstu ljevice i desnice jadni pitate, poklanjam vam nešto jesenjih fotografija iz Edinburgha koji uvijek i iz nova veliki mi i poseban osmijeh probudi jer ... škotlanđanke ne nose minice.

Oznake: Zagrebački dekameron