Zagrebački dekameron

srijeda, 15.04.2009.

Epilog: Snovi jedne stjuardese na letu OU491

Sjedio je u avionu i čitao The Beach. Knjiga kao i istoimeni film snimljen prema njoj tih je godina boravila je na vrhu svih svjetskih lista bestselera. Uzbudljiva avantura koju Richard doživi u Tajlandu a Alex ovjekovječi u bestseleru o urbanoj yuppi generaciji. Izmišljena storija koja simbolizira generaciju što traži uzbuđenja i u potrazi za adrenalinom posjećuje daleke i malo poznate krajeve svijeta. Predasi potrebni između svakodnevice opterećene tehnologijom, stereotipima potrošačkog društva u kom se gubi čovjek. U kom umire duh i nestaje tako potrebna i svojstvena osobnost. Svakodnevica prepuna okrutnosti i bešćutnosti zbog čega tako lako postajemo robovi navika koje su ključni faktor potrošačkog društva. Društva koje u potrazi za profitom promovira jeftinu plastiku upakiranu u celofan kratkotrajnog zadovoljstva. Generacija u kojoj takmičari međusobno gaze jedan drugoga. Generacija koja se potire u vjeri kako je pojedinac vrjedniji pregazi li sve pred sobom i k tome se iscrpljuje do iznemoglosti. Na poslu od jutra do sjutra, vjerujući kako time pokazuje vrijednost vlastite zablude i odanost.

Ponekad takvom pojedincu pukne film i on sreću potraži u industrijskom turizmu Seychellesa ili Dubaia. Nasuprot takvom bivstvovanju, ponekom sretniku se uistinu otkine i igrom slučaja nađe negdje na plaži. Plaži usred iskona, plaži podno zvjezdanog neba. Tamo su ritmovi koji noću putuju džunglom pronoseći poruke koje se prvo mora naučiti slušati kako bi razumjelo što oni žele prenijeti. I za razliku od onih koji vjeruju da je vrhunac otkačenosti biti nafiksan u nekoj komuni ili tulumariti u bučnom noćnom klubu, sretniku se zalomi, pa se nađe na svojoj plaži. Plaži koja je simbol njegovih vlastitih stremljenja što pružaju promociju iskonskih ljudskih vrijednosti kroz sve same sebi svojstvene raznolikosti.

„Prije puno godina imao sam sličnu avanturu. Ali za razliku od Alexove fikcije ova bi stvarnost. Nije se dogodila s namjerom već se dogodila pukom igrom slučaja. Domino princip okinutih pločica koje se padajući slažu i same od sebe pronalaze put slijevajući se u zanimljivu storiju koju bi možda trebalo zabilježiti i ovjekovječiti." razmišljao je Furbi sjedeći u avionu za Zagreb.
Uz uključen laptop lijeno je žvakao bezličnu hranu koja se poslužuje na svim letovima, sve kako bi se putnike zabavilo i odvratilo od misli da su na desetak tisuća metara iznad tla i sami i bespomoćni i da u ozbiljnoj su nevolji ako ih kojim slučajem pohodi zla sreća.





Na pamet mu padne misao i on je zapiše.
„Svakome se u životu pruža prilika za pustolovinom i samo je njegov osobni izbor hoće li je uhvatiti ili će je propusti. Odluči li prihvatiti ponuđenu ruku proživljeno se duboko urezuje u pamćenje i puni ga uspomenama koje hrane duh, uzvisuju dušu i neiscrpan su izvor za gotovo čitav život. Nakon svih trenutaka, ovakvih ili onakvih, jedino što ostaje su sjećanja i slike koje te u dugim i hladnim noćima prepunim magle okružuju i griju. A ponekad te motiviraju da odbaciš bespomoćnost i ponovo sam sebi daruješ život.“

Zastane, počeše se iza uha pa nastavi:
„A ako sa putovanja povrh svega dovedeš i drage osobe, a ne samo niz fotografija i video vrpci, što ima ljepšeg od toga?" letjele su tipke promatrajući mladu zgodnu stjuardesu koja se veseli tko zna čemu i brblja sa kolegicom u prednjem dijelu putničke kabine tik ispred zatvorenih vrata pilotske kabine.

„Transsibirskom do Pekinga, provod u Pekingu. Vlak do Kantona kroz samo srce Kine. Hong Kong, Macao te na kraju šećer, Filipini i Mindoro. Potom Manila i povratak kući."



Prisjećajući se događaja u avionu koji hrli kroz noć prema zagrljaju zagrebačkog aerodroma Furbi otvori laptop i nastavi čitati mail-ove. Za oko mu zapne jedan. Maria je pisala:

„Ne znam kako da ti to riječima opišem, ali jednostavno te volim. Ti si dio mog života i trajno ćeš takvim ostati. Možda će ti se sljedeće rečenice učiniti čistom pornografijom, ali kada te osjećam u sebi kako se migoljiš, u mom međunožju, kako ulaziš i kako izlaziš i na kraju me obdaruješ sokovima znam da je to ono što oduvijek želim. I svejedno mi je jesi li sprijeda, mojoj mačkici ili si odzada, u zadnjici dok ja prstom punim mačkicu. Uzbuđenje je jednako, a svršavanje s tobom predivan je osjećaj potpunosti i bliskosti. U tebe sam se zaljubila kad smo se sreli na Plaži. Još uvijek pamtim tvoje poljupce ispod slapova. Pamtim tvoja milovanja. Osjećam tvoje ruke na mojim nabreklim grudima. Kako nam je tada bilo lijepo! U životu sam imala i drugih muškaraca, povremeno ih imam i sada ali samo sam se sa tobom osjećala potpunom. Samo se sa tobom osjećam ženom.
Svi moji uspjesi, sva moja snimanja, slava, pa na koncu konca i materijalno bogatstvo što sam ga stekla u ovih desetak i nešto godina po Europi, Americi i Japanu u svijetu mode ne mogu se usporediti sa tobom. Ti si meni, mome životu, dao najljepši i predivan dar. Phelippe, naš sin, postao je smisao mog života i daje mi snage da nastavim, jer znam kako sam preko njega postala besmrtna jednako kao što moja majka na Mindoru i dalje živi u meni. Gledam ga kako raste i kako svaki puta razveseli kada dođeš u naš dom.

Volim te,
Maria

P.S.
Volim te. Volim te u sebi, volim te ustima, mazim te mačkicom, ljubim te posvuda po tijelu. Mazim te jezikom, uvlačim te u usta kako bi mi podario sreću. Gutam tvoje kapi i vraćam ti ih ljubeći te strasno, mazno i čisto. S ljubavlju. Od srca. Jednostavno. Volim kad osjetim tvoj jezik među svojim nogama, na klitorisu i u svojoj mačkici. Želim tvoj kurac u svojoj stražnjici, ljubavi moja."



Pročitavši mail Furbi počne tipkati odgovor:

„Ljubavi bok,
Svako tvoje pismo me ponovo uzbudi. Evo i ovdje u avionu mi se diže dok ga čitam sjećajući se naših sastanaka i rastanaka. Što da ti na sve to što si mi napisala, otpišem? Samo dvije riječ. Volim te.
Kako je Phellippe? Nisam ga vidio gotovo mjesec dana. Posao usred nigdjeva izgmeđu dva leta kojadje klijent ima tvornicu. A ja se potucam i truckam lošim putevima, vozim se u autobusu bez amortizera ili se povlačim po aerodromima ;ekaju'i na avione koji uvijek kasne. Imam li nesreću spavam u hotelima kojima me tješi Lufthansa u Frankfurtu kada njeni partneri kasne u dolasku, pa zbog kratke veze gubim vezu za Zagreb.
Znaš, svaki put kad dođem kod vas tako se razveselim. Phellippe mi je u mislima, a kad mi je teško pratiš me ti. U mislima, u srcu, u krvi.

Volim te budalice mala,
Furbi

P.S.
Mislim da je, kao što smo zadnji puta zaključili, došlo vrijeme da se Phelippe i Jelena konačno upoznaju. Napokon, oni su brat i sestra. Razgovarao sam o tome sa suprugom Žanom, i ona je suglasna."






Sjedili su u avionu za Zagreb. Bili su pomalo tužni, ali puni proživljenog optimizma. Optimizma kojim su na putovanju stekli nove prijatelje. Žana je slušala walkman, a Furbi je gledao šaljiv film, jedan od onih kakvi se obično prikazuju na interkontinentalnim letovima.

Avionska karta iz Hong Konga za Frankfurt omogućavala im je silazak u Bangkoku i boravak u Tajlandu ali ... Odlučili su nastaviti dalje, put Delhia, a zatim Frankfurt, potom vlakom kući u Zagreb. Žanu je držala nostalgija za Plažom i grijala svježe proživljena romansa sa Nijemcem. Furbi još dugo vremena poslije povratka kući nije znao kako se ona s njime dopisuje, a ponekad u nekom usputnom hotelu negdje u inozemstvu sastaje. Žana je pak još kasnije saznala za Furbija i Mariu. Maria se je promijenila. Doselila se u Europu i započela manekensku karijeru održavajući tu i tamo vezu s Furbijem. Zato se Furbi ne iznenadi kad mu Žana prizna svoju da još uvijek živu vezu začetu na plavetnilu morskog žala iako s Furbijem ima predivnu kćer.
„Znaš, ostala sam u drugom stanju." priopći mu Maria na što je Furbi nježno i sa radošću poljubi, a ona zaplače. Uzvrati mu poljupcem te svijetu daruje još jednog malog anđela s tintilinićem koji ga uvijek radosno pita:
„Što si mi ovaj put donio tatice?"

Dok je vlak hitao prema Zagrebu nasmije ih carinik koji se ukrca u Mariboru i netom prije Celja uđe u njihov kupe:
„Što imate prijaviti za carinu?" pitao je.
„Ništa. Vraćamo sa velikog putovanja i jako smo umorni.” odgovori Žana.
Iznenađen odgovorom carinik ih samo upitno pogleda, a zatim pogledom skrene na njihovu malenu prtljagu. Dva prljava pinkleca sa nužnim stvarima za preživljavanje koje uključuje podložak i spavaću vreću. Bilo je rano jutro i čekao ga je kraj smjene, pa mu se nije dalo natezati sa ovim putnicima. Zato se samo okrene i ode.

Prolazili su pored Zaprešića. Nakon velikih sibirskih i azijskih rijeka, Sava je izgledala kao malen i beznačajan potočić. Ranom zorom na Glavnom kolodvoru dočeka ih Zagreb okupan toplim rujanskim suncem. U Zagrebu je sve brujalo o balvanima u Kninu koje je inicirala i potpomagala Srbija koja se počinjala pripremati za krvavi obračun sa svim nesrbima spremajući agresiju na Hrvatsku. Istu večer na Dinamovom stadionu David Bowie imao je koncert 'Let’s dance'.

Ponovo je u avionu. Mlada stjuardesa zastane pored njega. Vidjevši laptop i knjigu u ruci obrati mu se na engleskom. Padne komentar o filmu:
„Ah lijep film. A tek krajevi. Tamo bi željela otići" reče mu.
Furbi uzvrati i prihvati igru:
„Zašto ne, mogli bismo zajedno." namigne u šali.
Stjuardesa se nasmije:
„To nije moguće." odvrati ona i produži dalje.
Simpatična stjuardesa koja vjeruje u ljubav i pustolovine južnih mora i tamo želi doživjeti čaroliju.
„Zanimljivo, ona misli kako je nešto tako nedostupno. Ne vjeruje da samo treba imati petlju i krenuti. Sve ostalo dogodit’ će se samo po sebi." razmišljao je Furbi gledajući stjuardesu kako odlazi.
Zatim namoči pero u mastilo, te nastavi kuckati po laptopu.






(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron