Zagrebački dekameron

subota, 25.04.2009.

Novela prva: Soba s pogledom

Moj veliki prethodnik, sa kojim sam u stalnoj dopisci mi posla nekoliko predložaka svojih novela prema kome ja davnih 2009ih godina napisah svoje i stavih ih u ciklus "Što žene žele".

Podsjetnik je to muškarcima da saznaju i prouče što žene žele kao i podsjetnik ženama da provjere ima li još pokoja želja i da mi jave kako bi im napisao ono što nedostaje.

Novele se nalaze u ciklusu "Što žene žele", pa znatiželjnik il' znatiželjnica mogu tamo provirit' da provjere ima li još pokoja želja koja u ciklusu spomenuta nije.

Ja sa svoje strane obećajem da ću želje poslati Bocacciu, pa da on javi prethodniku svom da napiše to u svom Dekameronu.

Pozdravljam vas sa štovanjem,
Furbi



Dragi dnevniče,

Bilježim ove retke da olakšam dušu. Ja, pater Očenašek, župnik župe Svetog Pavla, čuvam mnoge t,ajne. Navik'o sam na to i to mi ne pada teško kad su u pitanju drugi. Ali to što se posljednjih dana sa mnom zbiva zbunjuje me i pomalo plaši. Moj zavjet Gospodinu doveden je u pitanje pohotnom mišlju i željom prema ženi. Zato ti se Gospodine ispovijedam i s punom povjerenjem priznajem svoj grijeh. Zgriješih mišlju, zgriješih riječju, još ne djelom. Moj grijeh, moj grijeh, moj veliki grijeh. Sa svim svojim manama i ponekom vrlinom koju katkad drugi u meni vide, moj zavjet tebi Gospodine narušavaju pogledi koje mi dobacuju žene. A i ja njima. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.

Sve započne nedavno kad u susjedstvo dosele one dvije. Nastane se one točno stanu nasuprot mojeg. Njihovi prozori nasuprot mojih prozora. A ulica mala, ulica uska, ulica kratka. Pa se sve vidi, a ono što se ne vidi, to se čuje. Zvonce na uglu otkucava vrijeme. Vrijeme teče, idu dani, a one, grješnice, nemilice ih u poroku troše. Svraćaju u njih neki, pa kroz pritvoren prozor sve vidim i sve čujem. Ciku, viku, vrisku, uzdahe. Te ne smijem ni pomisliti što li se sve tamo zbiva. Pa se pravim k'o da ne čujem i činim se k'o da ne vidim. A sve čujem i sve vidim. Iza navučenih zavjesa tamo vlada grijeh. Blud i razvrat, prava Sodoma i Gomora.

A u našoj župi sve ostalo baš onako kako treba biti i po propisu. Čistoća, čednost i bogobojaznost. Šećem tako ulicom, a svi redom fino pozdravljaju.
'Faljen Isus.' veli časna.
A ja odzdravim:
'I Marija, navijeke.'.
I ona mi se smiješi. A ja u njoj vidim ženu a ne božju službenicu. I to joj ne smijem reći. Ne smijem to izreći nikom drugom doli tebi Gospodine.

Pa opet i drugi me pozdrave. I druge također. Neki riječju, a neke smiješkom samo lako kimnu glavom. A ja svakom i svakoj uljudno odzdravim baš kako treba i kako je po propisu. A sve vidim i sve čujem i sve znam. I poznajem sve tajne. Pa samog sebe ,hvatam u grijehu kako ih gledam dok se svlače, a i više od toga.

Ispovijedam se tebi Gospodine. Zgriješih mišlju, zgriješih riječju, još ne djelom. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.



Dragi dnevniče,

Što da ti velim? Otkako se one dosele u susjedstvo priznajem, počeh gledati žene. Hodam ulicama i promatram. Prolaze one kraj mene. Na primjer ona visoka i vitka. Dugonoga u crvenoj haljini i crnim čizmicama. Kakve li samo lijepe oči ima? Kakvog li lijepog i pravilnog nosa! Samo usta joj nekako stisnuta k'o da je uvijek ljuta. Sam Bog zna kakva je u braku. Možda mužu pije krv? Prigovara svakoj sitnici? Zagorčava mu život na svakom koraku? A možda je dobra? Tko to može znati? Karakter se u tijelu krije k'o zvijer u jazbini. Pa se pritaji i teško ga je odgonetnuti. A njene oči, njena usta, njene riječi! Svi oni mogu savršeno glumiti majstorski izvježbanu laž pa je ovako napamet bez iskrene ispovijedi od sveg najteže prozrijeti kakav je tko i što. Ja to k'o ispovjednik duše najbolje znam, jer i čujem i čuvam tajne svakojake. I to činim dok je u mislima vidim kako se svlači, a ja na nju skačem.

Ispovijedam se tebi Gospodine. Zgriješih mišlju, zgriješih riječju, još ne djelom. Srećom. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.

A eto i one punašne, plavuše. Čita što piše na oglasnom stupu. Tridesetak godina, no po licu još liči djevojčici koja pažljivo sluša učiteljicu. Ali vidi vraga, čim se okrene oko usana joj spazim bore. A oči, njene oči me gledaju. Zure u me’ bezobrazno, promatraju gotovo prkosno, k’o da čekaju hoću li joj prići. Ta sigurno čeka da joj plate provod, možda večeru. Da je povedu k sebi kući ili u hotel. Ma poveo bi je ja i ispovjedio da nema one moje domaćice. Ponekad i ona tako pohotno baci pogled na me’. A nije loša, dapače. Ima slatku guzu kakvu je teško drugdje negdje naći. Godi oku, a i ponosu.

„Oprosti mi Bože, što ja to pišem? Izleti mi, ... ali neka, nek' ostane. Dnevnik ionako držim na skrovitom mjestu za kog nitko ne zna pa čak ni ona moja što je spomenuh ... Iako zna da ga vodim. Ah Hermina, Hermina!“ ote se Očenašeku osmijeh pri pomisli na njenu oblu i skladnu guzu, na njene bujne grudi koje skriva košulja zakopčana do grla. Potom malo zastane, nakratko se zamisli, pa na laptopu nastavi dalje marljivo tipkati.

A tu je i jedna ozbiljna, puna samopouzdanja. Gleda ona u izlogu žensko rublje. čipkasto, svilenkasto, seksi, meko, podatno. Rublje sklizne dolje, a želja se oholo uzdignu gore. Po strogom izrazu lica čovjek isprva pomisli kao ta žena nema smisla za koketiranje. No kad počne koračati i napadno s ljuljati, a k tome još bacati pogled na sve strane, ma svi se za njom okreću. Pa s okrenem i ja, ah, ah. I gledam kako mlati skladnim nogama, a pogled mi preko njenih nogu kruži na gore pa se zaustavi na guzi.

Očenašek tu zastane s pisanjem pa tiho i žmirećki, gotovo nečujno, da ga nitko ne čuje otpuhne dugačko:
„Ahhhhhhhhh!“

Ispovijedam se tebi Gospodine. Zgriješih mišlju, zgriješih riječju, još ne djelom. Srećom. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.



Dragi dnevniče,

Čovjeka je teško prozrijeti samo po vanjštini. A ženu još i teže od muškarca. Zato valjda i nastaju nesporazumi. Teško je biti sam. Katkad dani postanu nepodnošljivi. Ali tko iz iskustva zna kako je dobra i pitoma žena rijetkost, taj sigurno dobrano promisli prije nu se veže za kakvu nemoguću, pa radije dalje tabori u samoći i sluša vlakove u svitaj dana. Ljetna popodneva zavjetovana i usamljena čovjeka su duga. Sunce prži pločnike tihe i zabačene ulice, a golubovi muklo guču, i guču, i guču. A poneko poput mene, zuri tad kroz prozor iz prikrajka sobe s pogledom i promatra prizore. Recimo, one bludnice preko puta. Kako li se samo naslađuju putenošću meni nedostupnom, jer ... Ja život zavjetovah tebi Gospodine, no ... Je li došlo vrijeme da zavjet prekinem?

Zgriješih mišlju, zgriješih riječju, još ne djelom. Nesrećom. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.

„Pater Očenašek,“ trgne ga glas Hermine „treba li vam ispeglati košulju?“
Očenašek se prene i okrene ali se u tren se snađe:
„Ne hvala Hermina. Ne treba. Hvala lijepa, ne treba.“ Očenašek je nekako zbunjen. A na licu mu se čita kako u njemu se nešto zbiva.
„Dobro, onda ću raspremiti stol.“ odgovori Hermina i nagne se da dohvati tanjur sa sredine stola.
„Kako me danas čitavo vrijeme samo požudno gleda. Bezobrazno mi koketira i uz to namiguje tako vješto da joj to nikako ne mogu prigovoriti. Zapravo, mogu je samo poželjeti. Sva se čini kao da me zove. I kako li samo bezobrazno ispod suknje pokazuje guzu. A grudi su joj onako lijepo raspuštene, bez grudnjaka. Vise one dok mi nalakćena na stol nešto tumači, a ja, ja od misli o njoj, ja ne čujem i ne shvaćam što. Ah Hermina, Hermina! Tako bi te rado povalio. Već mi se na samu pomisao diže. Ma, ... Nek' zavjet ide k vragu.“ ote se Očenašeku gledajući Herminu bezobrazno nalakćenu i poželjnu na raspremljenom stolu.
„Nek' bude što biti ima.“ pomisli, pa se pomoli:
„Gospodine, oprosti mi na tom što ću učiniti i shvati to kao moju znatiželju da i sam probam što mi žene u ispovjedi povjeravaju. A ako ne mogneš, ... ja ću to ipak učiniti i gotovo.“ završi misao.
Zatim se još jednom prekriži pa navali.
„Ah pater Očenašek. Što to radite?“ tek da nešto uzvikne kresne Hermina.
„Samo ti navali. Čekam te već dulje vrijeme. A sad sam te napokon i dočekala“ pomisli Hermina i sva sretna počne mrdati guzovima osjećajući kako mali Očenašek traži put do njene mice mace.



Dragi dnevniče,

Ti znaš sve moje tajne. Znaš i kako poznajem grijehe jer su mi povjereni u osami ispovjedaonice preko usana grješnica. A ja, ja ih sam šapućem našem Gospodinu. Ima ih uistinu svakakvih i potječu od ovoga ili iz onoga. Na primjer, daj čovjeku što želi, pa ćeš zapravo vidjeti kakav je. Postane li ohol, svakako je umišljen i glup. Pa mu se događaju zgode svakojake, a nezgodama njegovim drugi se smiju i sprdaju ga u slast. Iza leđa, ovise li od njega ili otvoreno, ne mogne im ovaj ništa. I tu mu ni ti Gospodine ne možeš puno pomoći već jedino što možeš jest uputit' ga da počne razmišljat’ glavom kako Kiklop ima samo jedno, a čovjek dva oka i uz to bolju pamet od Kiklopa.

Dakle ipak je istina što se priča
bile su tu avanture a bilo je i strasti.
Poljubac koji mogao je pasti.
A i nešto više o čemu se ne piše
il' se možda taji jer ljubav još se gaji.
I tko vraga zove u posjete nove
i lovi se za šalu
taj od sebe radi
pravu pravcatu budalu.

A ima čovjek i moć spoznati ljubav i snagu. I želju osjetiti. I želju primiti. I želju darovati. I zato, dragi moj dnevniče, ovo su posljednja slova koja u te’ turam. Ne zato što odlučih prekinuti sa Gospodinom jer i sam spoznah kako njemu i ljubav i želja nisu mrske, već stoga što odlučih se osloboditi stege zavjeta posvećujući se svjetovnom životu i njegovim užicima.

Led se topi, zavjet kopni,
vjera ne posustaje.
Njena mladost, moja radost
slatke more, ona gore a ja dole.

Sunce popi, zavjet kopni,
vjera ne posustaje.
Njeno tijelo, slatko cijelo,
noćne more, ona dole a ja gore.

Zavjet prolazi, ona dolazi.
Hoću li je imati?
Njeno tijelo, za me cijelo,
moje strasti. Hoće l' mi pasti il' uspravno stajati?

Moji dani, burne noći.
sve prolazi a ona dolazi.
Bol će minuti, ona će se skinuti
breme mi riješiti i pri tom’ neće pogriješiti!



„Ah pater Očenašek,“ usklikne Hermina „što to radite. Ah!“ ote joj se dok mrdajući guzovima osjeća radost što mali Očenašek pronalazi pravi put. Pa onda, na kraju, u nastupu strasti još vrisne i prigrli ga cijelog i još jače stisne, baš upravo onako kako treba. A mali Očenašek i dalje kliže u ritmu muzike koja je glasna i zarazna. Obuzimala ona prostor, daje ona strast, ona topi se i ponire. Nestaje i nastaje sve dok se ne rasprsne po zvijezdama. Hermina na to samo slatko vrisne:
„Jooooooooj. To volim.“ i u grču svrši više puta obasuta tisućama malih sunašaca.



Nu što se jošte toga dana zbi, to oboje ne saznadu odmah već prođe mjesec i nešto više. Tog se dana, naime, u luci ukotve male barke pa tako, nakon devet mjeseci, svijet ugledaju dva kmečava derišta roditeljima tako draga.

„Dragi, imamo dvojčeke,“ Hermina radosno priopći vijest Očenašeku koji joj u bolnicu donese cvijeće
„Malenka i Zelenko. To će im biti imena." u odluci bi čvrsta Hermina.
„Draga, kako je to prelijepo.“ poljubi je ozareni Očenašek koji u međuvremenu odbaci zavjet i pred oltarom prigrli Herminu.

Bi vrijeme nedjeljnog objeda. Sjedili su za stolom. Hermina i Očenašek. A ručak bi pravi. Goveđa juhica sa domaćim rezancima. Uz kuhanu govedinu i hren u umaku od vrhnja bi pokoja mrkvica i celer. Potom na red dođe pohani picek sa restanim krumpirom i zelena salata, hrskava kristalka. A na kraju bi štrudla s jabukama u lisnatom tijestu, s mrvicama i orasima.
„Koje li krasote!“ uzdisali su dvojčeki dok su ih roditelji ljuljuškali u kolicima izgovarajući uobičajene gluposti koje u tim trenucima odrasli prevaljuju preko usana.
„A kojih li kretena od roditelja! Ma dajte malo i nama. Hej dajte i nama. Ehej, dajte nam. Dajte. Dosta nam je bebi-papa. Hoćemo pravu papicu. Juhicu, meseko, štrudlu.“ vrištali su dvojčeki kmečeći svoju pjesmicu što se neukim roditeljima pričini kao obična dernjava beba koje, nakon što se probude, traže bebi-papa.
„Roberte, hoćeš li ih smiriti da možemo u miru Božjem ručati? Ja ne mogu. Nemam više snage.“ veli Hermina.
„Da draga, evo letim, već ih ljuljam.“ odgovori Očenašek zaljubljeno gledajući dva malena djetešca i gugućući iste besmislene riječi k’o što to rade svi roditelji ovog svijeta.
Za to vrijeme Hermina gledala je velikog Očenašeka i smješkala se pri pomisli kako mali Očenašek dobro zna što i kako radi.
„Ah, slatke li strasti.“ pomisli gledajući kako se veliki Očenašek igra s djecom koja baš zbog tog trenutka prestanu plakati.
„I zna s djecom.“ u sebi doda.
Pa stane razmišljati da se ona, pošto u njeg’ bi i dobar i velik i mnoga joj druga zadovoljstva njih oboje pričine, trajno osigura. Ter mu veli:
„Meni su djeca tako mila. Roberte, hajdemo praviti novu.“
Očenašek se nasmiješi:
„Hoćemo li ovdje za stolom ili u kuhinji?“ upita namigujući.
„Roberte, udane žene rade to u krevetu.“ izazovno mu odbrusi Hermina i krene put bračne ložnice. Putem joj negliže sklizne dole, a Očenašeku se ponos digne gore.






gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron