Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 09.02.2009.

Dolazak: Batangas na kraju svijeta

'Autobus je najsigurnije prijevozno sredstvo od Manile do Batangasa izuzev ako ne posjedujete vlastiti automobil.' piše u South East Asia on a shoestring, vodiču za jugoistočnu Aziju.
'Dobrodošli u Batangas.' čitao je na velikom panou dok se autobus probijao kroz gradsku vrevu.
„Čudno mjesto koje više podsjeća na nakupine slamova doli na pravi grad u kom se živi. Bolje bi bilo da su napisali 'dobrodošli u suton civilizacije’." razmišljao je dok su kroz prozor promicale ružne slike ništavila.
Razvaljen natpis dobrodošlice pozdravljao je putnike i najavljivao ono što dolazi, kraj svijeta.
„Baš kao u filmovima Mad Maxa.“ vrludale su mu misli dok promatrao je ružne prizore blatnjavih prljavih slamova u kojima su živjeli ljudi.

Što je zapravo kraj svijeta? Mjesto je to gdje prestaje sve poznato i uobičajeno, a počinje nepoznato, neistraženo i neizvjesno. Žana i Furbi, oboje, osjećali su kako se ovdje na spojnici dva svemira, dok čekaju brod za Puerto Galeru, za kog je upitno hoće li uopće ili neće isploviti, počinje događati nešto zaista posebno i uzbudljivo. Iako su do sad na putovanju prošli sve što broji se u kategoriju avanturizma, ništa od toga se ne može mjeriti s onim što dolazi. Zato treba zaboraviti sve poznato, odmaknuti sve konvencionalno i jedino što je dalje izvjesno jest neizvjesnost avanture. Avantura je tako uzbudljiva, avantura je tako zagonetna i neopterećena stvarima koje nameće civilizacija i potrošačko društvo.

Bio je umoran. Čitavu noć nije oka sklopio. Bdio je na hladnom podu međunarodnog aerodroma u Manili dok je Žana spavala nedužnim snom pravednika ispružena na tankoj pletenoj prostirci za plažu. Na aerodromu su osjećali sigurnost. Policija nije dozvoljavala bučnoj gomili džepara, švercera i tko zna kakvih sve tipova ući u aerodromsku zgradu. Budnim ga je održavao razgovor sa jednim filipinom koji je za siguran izlazak iz aerodromske zgrade također čekao jutro. Tip je bio oduševljen putnicima što su zalutali u njegovu zemlju. A bio je i ljubitelj košarke. Očaravalo ga je umijeće košarkaša, prije svega Krešimira Ćosića.
„Kako se zove onaj mali što dolazi?“ pitao je Furbija dok su sjedili na podu i pili coca colu iz automata.
„Dražen Petrović.“ odgovori Furbi.
„Da on. Dečko će postati legenda. To se već sada vidi.“ komentirao je filipino.
I tako, riječ po riječ, malo politike, puno košarke, a još više putovanja i dakako, najviše Filipina, te dođe jutro. Kroz razgovor Furbi je od njega dobio mnoštvo korisnih informacija i praktičnih savjeta. Recimo, kako i gdje tražiti autobus koji vozi do Batangasa. Gdje u Manili pronaći pristojno i sigurno prenoćište. Kako se u ponašati na ulicama Manile. I još mnoštvo drugih korisnih sitnica što se ne nalaze čak ni u priručnicima za backpackere.



Probudio ga je dan okupan suncem. Visoko gore na Kowlooonškom nebu, sunčano plavetnilo najavljivalo je podne kroz prozore na sedamnaestom katu Chung King Mansion svratišta kog su im preporučili Dražen i Emilija.
„Sinoćnja terevenka u klubu bila je jedna od boljih koje smo imali na putovanju.“ razmišljao je gledajući igru svjetla i sjene na Žani koja se meškoljila u snu. Promatrao je kako se sunce pomiče, a njene se sjenke mijenjaju istodobno sa pokretima koje činila je u snu. Zato ni ne primijeti kako mu se u toj neobičnoj igri Žana sve bliže i bliže primiče. Samo osjeti kako se odjednom njeno koljeno zaustavi na njegovom bedru. U sljedećoj sceni koljeno se prebaci preko njega da bi zatim njena noga neometano po njemu nastavila putovanje.
Furbi se ukipio ne želeći nepotrebnim pokretima prekinuti tu igru. Glavom su mu prolazile već doživljene scene. A Žana, svjesno ili nesvjesno, ona je nastavljala već započetu igru.
„Ovo godi." proleti mu glavom „Nek' bude što će biti. Igra se može uvijek prekinuti." nasmiješi se.
Ipak, igra se nije prekidala. I taman kad se ona čitavom nogom prebaci preko njega na prsima mu se nađu njene ruke.
„Ohoho, pa ovo je već postaje krajnje ozbiljno." pomisli i odluči „Vrijeme je da krenem."
I krene. Ruka mu se nađe na njoj, a ona je i dalje igrala svoju igru ... I nije se opirala.
„Spava ili se pravi da spava ... Svejedno ... Briga me. Idem pa kud puklo." odluči.
Po izrazu lica vidio je kako joj igra godi. Godila je i njemu, jer se njena ruka sve više i više spuštala prema njegovim preponama. Pa je on, u stopu prateći njenu igru, provocirao i oponašao odjek slutnje što približava se njenim preponama. I tako, po malo, njena ruka završi na njemu, a njegova na njoj i usne im se spoje.
Uživajući u igri u kojoj se netko pravio ili je uistinu spavao, Žana raširi noge, a Furbi uđe u nju. Oko njih treperile su zvijezde Kowloonškog danjeg neba. Njihov ritam bivao je sve brži i uzbudljiviji. Glasovi su se izgubili u daljini. Pa na kraju zatreperi zvijezda Danica i eksplodira galaksija, a Mliječni put se razli u tisuću boja ostavljajući ih sjedinjenima i zagrljenima u ljubavi.



Obzor daljina druge strane zaljeva promatrao je tornjeve rafinerije iz kojih je sukljao crni plameni dim. Tjedan dana Filipine je pustošio tornado, pa je more onako plavo-sivo-zeleno i ljepljivo od pijeska od sve te siline još uvijek bilo uzburkano. Veliki valovi tromo su se valjali i udarali o visoki molo, a najveći od njih prelijevali su se preko njega. Brodovi iz Batangasa nisu već danima isplovljavali. Pogled u nebo pružao je gotovo nadnaravni prizor upotpunjujući more sa pepeljastom bojom neba prekrivenog gustim zeleno-sivim oblacima.
„Sve sluti kako za PuertoGaleru ni danas neće biti isplovljavanja, ali vele postoji šansa za Calapan. U tom pravcu valovi su manji, pa je put moguć i sigurniji.“ slušao je Žanu kako mu prenosi informacije dok su stajali na vrhu mola i gledali zelenkasto-plavi obzor u kome su se stapaju nebo i more.
Tako je to na putovanju. Nikad ništa nije sigurno. A sreća, baš kao i žena, je varljiva. I baš zato, nađeš li se pred prilikom tad’ čvrsto je zgrabi, jer tko zna što bit’ će propustiš li je.
„Eheeej, 'ajde da malo prošvrljamo štandovima. Čini se da bi mogli naći nešto zanimljivo ... Ako ne, barem ćemo ubiti vrijeme.“ Žana ga uzme za ruku i povuče put gomile.





Besciljno su tumarali među štandovima porazbacanim uokolo pristaništa. Na štandovima se prodavalo sve i svašta. Od uobičajenih krpica kakve se turistima plitkog džepa nude na buvljacima širom svijeta, preko drangulija koje su surogat suvenira. I obilje muzičkih kazeta, jer ... Filipinci naprosto obožavaju glazbu.

Nigdje na svijetu muzika vas toliko ne okružuje kao na Filipinima. Od nebrojenih radio stanica, pa do mnoštva štandova. Svatko od njih pušta svoju glazbu. A ono što čujete zaista je dobro. Filipinci imaju urođeni smisao za muziku, laku nogu za ritam i ugodno uho za melodiju. A dodatno što vas može fascinirati jest da se među štandovima sa muzikom nalaze štandovi prepuni čudnovatog i egzotičnog voća i povrća, štandovi konzervirane ili upakirane hrane i pića kao i štandovi gdje se prodaje riba i meso.
„Ovo je ludnica." komentirala je Žana.
„Da i zato tu nikada ništa ne bi ni kupio niti pojeo. Čuvam svoje zdravlje. Bolje je biti gladan i zdrav nego završiti otrovanog želuca." zaključi Furbi dojmove sa buvljaka.



Jeste li kad imali priliku probati durian, egzotično voće veličine krumpira veličine od pola do jedne kile?
'To je najcjenjenije voće jugoistočne Azije. Za europske i ne samo europske prilike, izgleda kao govno, a kad ga otvoriš i smrdi kao govno. Smogneš li hrabrosti probati okus ti se sigurno neće svidjeti.' čitali su u vodiču dok su brzim vlakom putovali kroz srce Kine.
U jugoistočnoj Aziji durian naprosto obožavaju. Po njihovom mišljenju durian je vrhunska delikatesa koja donosi zdravlje i povećava seksualnu potenciju. Sada su ga napokon prvi puta vidjeli u živo. A nakon što su probali zaključili su kako je vodič u pravu. Ukusi na raznim stranama svijeta neobični su i različiti, ali smrad ostaje smrad, osim ako se na njega ne navikneš, pa ti to postane najdraži miris parfema.
„Bez iznimke obožavam sve jelovnike koji dolaze iz Azije ali durian je definitivno nešto najodvratnije što sam u životu probao." Furbi reče Žani ispljunuvši ga pri tom iz usta.



Furbi se prisjećao Dieterovih klinaca kako trče terasom njihova doma usta zamazanih tim smrdljivim voćem. Klinci se smiju i uživaju. Neobični svjetloputi, plavokosi klinci ispijenog plavokosog nijemca i lokalne filipinke. Legenda otoka Mindoro koju su prvi puta ugledali tog dana na Plaži. Baš kao Indiana Jones, Dieter se pojavi niotkuda iz džungle i polako klateći se na konju projaše pored njih.

Pamtite li se prastare filmove u kojima John Wayne izigrava facu na nekoj egzotičnoj postaji što otvara vrata tajanstvenih i egzotičnih predjela? Ili u sjećanju nosite Harrison Forda u ulozi Indiane Jonesa u istoimenom filmskom serijalu? U oba slučaja scenarij je zapravo gotovo pa podjednak. Glavni junak se nenadano i bez vlastite želje nađe u gužvi koja zahtijeva primjerenu i brzu reakciju. Slično bi i sa njima. Dok su besciljno lutali lukom odjednom ih okruži gomila djece. Svi su od njih nešto htjeli. Dobiti, uzeti ili naprosto ukrasti. Ako može i bez pardona. Novac, kakvu sitnicu, možda fotoaparat ili video kameru koju Furbi grčevito stišče u ruci. Ili možda toplu bljutavu koka kolu što ju Žana pijucka na slamku dok na leđima bezbrižno nosi maleni ruksak, jer se onaj veliki, prepun njihovih stvari, nalazi na njegovim leđima.
„Da im dam kolu, pa da nas puste na miru?" pita ga Žana videći kako se ovaj boji za kameru.
„Daj da ih se riješimo. Vidiš da postaju nesnosni." odgovara Furbi.
I Žana prvom dječaku da bocu. Dječaka tad u trenu okruži gomila u želji da mu je otme.
Vidjevši to Furbi iz torbe izvadi smrdljivi durian i preda ga u ruke prvog dječaka i priča se ponovi.
„Nevjerojatno kako su čudne te male napasti, ali glavno je da smo ih se na kraju nekako riješili." Žana je komentirala viđeno.

No to bi samo na kratko, jer ... Priđe im prosjakinja.
„Isuse," prozbori Žana „zar ovdje gubavce puštaju slobodno šetati među zdravim ljudima?" i oboje hitro umaknu od starice.
Kasnije su od Dietera doznali kako se radi o bezopasnoj vrsti lepre, endemske bolesti koja je u tim krajevima vrlo česta.




„Ljudi pauci na ulicama Manile." pričao je Dieter „Noge su im atrofirane od bolesti koja ih naprosto sasušuje. Zato kao pomoć pri kretanju koriste neku vrstu kolica sa kotačima, nešto poput skateboarda. Za pogon koriste vlasite ruke. Iznenadili biste se kako su brzi i spretni. Koliko god čovjek bio zdrav i u dobroj kondiciji, oni su uvijek u boljoj i brži su od njega. Trening i život na kotačima. Ima ih puno, kreću se u skupinama. U čas te dostignu a kad te uhvate u opasnosti si da te orobe. Policija ne pomaže, jer je i sama korumpirana. Za pomoć im treba platiti. Manila, posebno Erimta, prepuna je džepara i lupeža svake vrste. Jedino sigurno mjesta gdje im možeš uteći je McDonalds kome, vjerovali ili ne, pristup čuvaju naoružani stražari. Za pojasom im je kolt, ručni bacač obješen je preko ramena a prst se nervozno trza na okidaču sačmarice koja ima poseban dodatak što je u tren pretvara u opasan automat spreman rafalnom paljbom ubiti krdo slonova. Stražari su uvijek spremni reagirati na provokaciju, a naravno, baš k'o u američkim filmovima, za opasan izgled zadužene su i tamne naočale."

Za one koji ih vole, putovanja imaju nebrojene čarolije. Jedna od njih je da putovanja ljude spajaju. Povezuju ona putnike koji se igrom slučaja sretnu i na kratko se zbliže. Zaista, ljudi se u stranoj i nepoznatoj sredini uvijek ponašaju podjednako. Prirodno i nenametljivo grupiraju se tražeći slične sebi samima. To se dogodi i ovdje. Dok su čekali brod u luci, Žana i Furbi zbližili su se sa šarolikim društvom europljana koji se ovdje zateknu. Nijemac i Danac koji su zajedno putovali Filipinima. Talijan sa misterioznom tamnoputom ljepoticom koja Furbiju odmah upadne u oči. Tih par sati koje su proveli zajedno na brodu što plovi put Calapana, riječ po riječ, pokoje piće u brodskom baru i kontakt im postane prisniji. A kad je brod napokon pristao u luci odlučiše zajedno produžiti put Plaže o kojoj je svatko od njih ponešto čuo i koja ih je u ovaj dio svijeta zapravo i privukla.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron