Zagrebački dekameron

petak, 28.09.2012.

Što žene žele: Novela sedma - Kato, Kato, moja ljubav, moje zlato

Dragi Bocaccio,

U Bologni živio mladić po imenu Gentile. Zaljubi se Gentile u plemkinju Katalinu. No ona njemu ljubav uzvraćala nije. Nije ga voljela već pozornost svoju mužu Nikoli svom nježnošću pružala je.

Jednom Katalina ode na svoj posjed gdje se razboli. Dolazili u nje doktori nu koliko god se trudili ne mognu pronaći uzrok bolesti, pa kako je blentavo liječili, dogodi se jednog dana da znakova života u nje nema. Pa je, kako bi prikrili blentavost svoju, doktri proglase mrtvom te jzakopaju.

Gentile dozna da Katalina je umrla, pa zaputi se sa slugom u najvećoj tajnosti do groba njenog. A kad stigne i u grobnicu uđe, kriptu njenu otvori. Pa je vidje onako prelijepu i mrtvu, a u njemu se probude emocije, ter ne mogne odoljeti ne poljubiti je i to učini više puta. Sve to još više je osmjeli, pa joj u smjelosti dotakne grudi gdje primijeti da diše još. Pozva on tad’ slugu koj’ pomogne mu prenijeti je u kuću njegovu gdje mu majka pomogne da je ozdravi.

Pošto Katalina ozdravila zamoli Gentila da dopusti joj vratiti se rodbini svojoj. A on rekne kako pošto svi misle da mrtva je, on pozvat’ će plemiće neke na gozbu, a i muža joj, te je će pred svima baš njemu k’o poklon dati. Katalini se taj prijedlog svidi i pristane. A morala je i sama priznati kako u njoj, dok Gentile joj tol’ku pažnju i njegu nesebično dav’o, simpatija nježnosti prema tom mladiću zaiskri. Ipak, morala sačekati da se Gentile s puta vrati pa kako prođe vrijeme Katalina Gntileu rodi sinčića njihovog.

Kad Gentile sa puta se vrati, napravi on gozbu i na ručak goste obećane on pozva. A gozba obilna i uz birano iće i piće sve goste razgali. Pa kad prikladan trenutak dođe zapita Gentile bi li bilo pravedno kad neki svog bolesnog slugu na ulicu baci, a drugi ga izliječi, da ga ovaj drugi za sebe zadrži? Gosti raspojasani na to svi redom dogovore se da Nikola sud izrekne u ime svih kako sve to pravedno biti ima. Tad Gentile naredi slugama da Katalinu uvedu što ovi i učine. Pa kad Katalina dođe, Gentile se udalji, a drugi gosti je stanu ispitivali o tome ‘ko je i što, na što ona ne odgovori ni[ta već samo mučala je tiho.

Ipak, kasnije Gentile preda Katalinu i dijete Nikoli za što su ga svi u gradu još dugo hvalili i plemenitost njegovu za primjer drugima uzdizali.

Iz Firence sa štovanjem,
Giovanni Boccaccio



Pater Očenašek je govorio:

„Draga braćo i sestre! Okupili smo se na ovom tužnom mjestu da na vječni počinak ispratimo našu dragu suprugu, majku, sestru, rodicu, a prije svega sveticu Katu, Katicu, Katarinu. Što reći u ovom tužnom trenutku? Kojim riječima oprostiti se od nje? Jedno je sigurno, sada kada je otišla i kada je više među nama nema, ništa više neće biti isto kao prije. Naše rane su duboke, teško je ispuniti prazninu i umanjiti bol. I znamo da nitko i ništa ne može, a i neće izbrisati vrijeme, razgovore, šale, smijeh i trenutke koje dijelili smo sa Katom, Katicom, Katarinom.“

Došla žena ispovjediti se. Pita svećenik što je uradila. Ona reče prevarila je supruga nekoliko puta, pa se želi iskupiti za svoje grijehe. Svećenik joj veli da se pomoli par puta i da hoda oko crkve onoliko puta koliko puta ga je prevarila. Žena se zahvali i taman na izlazu iz crkve susretne najbolju prijateljicu.
„Zašto si bila u crkvi?“ upita je ova-
Žena kaže što je uradila i da ide hodati uokolo crkve.
Prijateljica će na to: „Uh, odo’ ja po bicikl.“

„Nikola, što si se tako zapuhao. Jesil’ dobro“ zabrinuto je govorila Kata.
„Ma jesam. Samo sam se preforsirao.“ kratko odgovori Nikola.
„A što preforsirao? Ja nisam gotovo ništa osjetila. Maaaa ... nema veze, bit’ će još prilika. Nego, danas se vraća Pavo, paaaa ... Da te ne zatekne ... A ti se lijepo brže bolje spremi kako opet ne bi bjež’o kroz prozor. Znaš, Pavu sam zadnji puta jedva uvjerila da nije bilo nikoga, da mu se to samo od ljubomore priviđa.“ govorila je Katarina k’o navijena
„Što to opet radiš?“ naglo usklikne usklikne Kata.
„Ma ništa ... Samo ... Došlo mi je, pa te mazim. Ajmo još malo.“ moljakao je Nikola ljubeći bradavice Katičinih grudi „Imamo vremena za još jedanput.“.
I da ne duljim priču. Kata pristane pa ovaj puta oboje ugledaju zvjezdice pri čemu Kata osjeti kako je zalijeva mlaz olakšanja, pa samo uskliknu:
„Ohhhh, Bože, svršila sam!“ a glas s visina šapne joj: ‘Bit’ ćeš majka.’.



Očenašek tu na kratko zastane, zatim svrne pogledom po prisutnima, pa nastavi:

„Draga braćo i sestre! U ovom trenutku, misleći zajedno sa vama na jednu smrt koja pogodi mnoge, želim vam izraziti iskrenu sućut i utješiti vas nadom u život vječni. Mi vjerujemo i u ovoj svetoj liturgiji molimo da se Gospodinovim vjernima život ne oduze već da im se samo promijeni ... Mi ne umiremo, pa se tako ni naši dragi pokojnici ne rastaju se od nas već samo privremeno prelaze mostom u novi život u kome smrti nema i gdje radost je vječna. Jer onomad Isus Krist snagom svoje riječi, smrću svojom i uskrsnućem vlastitim otvori nam vrata tog vječnoga života. Kao kršćane, vjernike i vjesnike uskrsnuća, ovim činom ispovijedamo našu vjeru da po muci i smrću Kristovom mi nadamo se uskrsnuću naše Kate, Katice, Katarine. Stoga vas sa ovog mjesta sve pozivam da svi zajedno, u duhu vjere, sudjelujemo u molitvi koju Bogu, gospodaru života i smrti, upućujemo za našu Katu, Katicu, Katarinu. I da u molitvu svoju uključimo tako i sve nama znane. Da živimo vjeru u Kristovo i naše uskrsnuće. A sad poslušajmo riječ Božju.“

„I tako veliš, Pavo je službeno proglašen mrtvim?“ Nikola je sjedio ispijajući popodnevnu kavu u društvu Očenašeka i Katarine.
„Maaa ... Znao sam da će mu se to dogoditi. Budaletina od brata. Uvijek se lovi i gura tamo gdje ne treba. Uh kako me je naljutio!“ gunđa Nikola dok mu se suza teče niz lice.
„Ajde, ajde, smirit se.“ Očenašek pokušava ugoditi istovremeno mučnu, ali i tužnu situaciju „Pavo nije poginuo uzalud, pao je za domovinu. A tu je još i predivna kći koju ostavi za sobom. Kato, znam da ti je teško, ali sada kad ti je najgore ponajprije moraš misliti na sebe, a onda i na dijete. Shvati to kao poslanje koga ti gospodin na tvom zemaljskom putu do pokoja u kom blaženstvo je vječno daje.“ priča Očenašek koji tim situacijama bi vješt jer k’o zaređeno lice sluša mnoge boli i radosti, tajne i opća znanja dijeli.
„Nego, jesu li sigurni da su pronađeni baš njegovi ostaci? Je li to službeni potvrđeno.“ ubaci se u priču brat Nikola kako bi dao tračak da nade još ima.
„Jesu, na žalost. Vele potvrđeno je pločicom s njegovim imenom i brojem u registru. Pločica je pronađena na njemu. Svi su bili zakopani u glini. Ona brzo uništava tragove i tijelo. Pa su po ostacima napravili vještačenje koje je potvrdilo da bi po godinama i starosti pronađeni ostaci odgovarali njegovim.“ tužno i zamišljeno Katarina završi priču.



Očenašek kratko podigne oko na prisutne da bi potom uzvisio glas i prešao na posljednju preporuku i oproštaj:

„Kao vjernici okupili smo se da ukopamo tijelo svoje sestre Kate, Katice, Katarine. Sa pouzdanjem pomolimo se Bogu, u kojemu sve živi, da tijelo naše sestre koju raspadljivu ukopavamo uskrisi na neraspadljivost blaženih, a dušu joj pridruži svojim svetima i vjernima. Neka joj sud bude milosrdan, da od smrti otkupljena i dugova oslobođena bude primljena u pratnju Vječnoga Kralja. Pomolimo se!

U ruke tvoje, blagi Oče, izručujemo dušu svoje sestre. Čvrsto se nadamo da će ona kao i svi koji u Kristu preminu u posljednji dan s Kristom uskrsnuti. Zahvaljujemo ti na svim dobročinstvima kojima si za ovog smrtnog života obasuo svoga sestru. Ona su nam bila znak i tvoje dobrote i blaženoga zajedništva svetih u Kristu. Zato, Gospodine, milostivo poslušaj naše molitve. Otvori sluzi svome rajska vrata, a nama što ostajemo daj da se uzajamno tješimo riječima vjere.
Po Kristu Gospodinu našem. Amen!“

„I tako kćeri moja, privolu za vjenčanje tražiš?“ pita Očenašek na ispovjedi Katarinu.
„Da, oče, tražim. Ostala sam sama, udovica sam. A tu je i moja malena Marina koju moram na put života podizati.“ govorila je Katarina.
„A zna li Nikola da mu je Marina kći?“ upita Očenašek.
„Ne zna. On k’o i svi ostali misle da je to Pavo. Oče, Nikola u najplemenitijoj namjeri, pa želi prigrliti bratovo dijete kao svoje.“ uvjeravala je Katarina Očenašeka tražeći privolu za brak.
„Dobro kćeri, neka tako bude. U slučaju da je bračni drug smrtno stradao, kršćanin je oslobođen svetog sakramenta i slobodan je ponovo se ženiti. Toliko s te strane. A s druge, pošto Marinu želi prigrliti kao kći svoju, nek’ mu bude, jer ionako otac je, pa nek’ tako, ne znajući istinu, grijehe svoje kaje uvjeren kako bratovu kći odgaja.“ nasmije se Očenašek pružajući Katarini blagoslov.
Katarina se Očenašeku sva sretna zahvali, te ga jošte zamoli da im vjenčanje vodi, a što ovaj sa ljubaznošću prihvati.



U dane Heroda, kralja judejskoga, bi svećenik imenom Zaharija. Žena mu bi Elizabeta. Oboje pravedni pred Bogom, živjeli oni besprijekorno i po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No djeteta imali nisu, jer Elizabeta bi nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi uz to. Dok Zaharija jednom po redu svoga razreda službu svećeničku pred Bogom obavljao, ždrijebom zapade ga po bogoslužnom običaju da u svetište Gospodnje uđe i kad prinese. A za vrijeme kađenice mnoštvo naroda vani molilo je.
Pa mu anđeo Gospodnji ukaže se. Stajao anđeo s desne strane kadionog žrtvenika. Ugledavši anđela Zaharija se prepade i silan strah ga spopade. Nu anđeo mu reče:
„Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva. Žena će ti Elizabeta sina roditi. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit’ će ti radost i veselje, a rođenje njegovo mnoge će obradovati. Bit’ će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha svetoga bit’ će pun već od majčine utrobe.“
Na to Zaharija reče anđelu:
„Po čemu ću ja to razaznati? Ta star sam i žena mi poodmakle dobi."
Anđeo odgovori:
„Ja sam Gabriel koji pred Bogom stoji. Poslan sam da govorim s tobom i da donesem ti ovu radosnu poruku. Evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje ispuniti će se u svoje vrijeme, zanijemjet’ ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se to ne zbi."
Narod iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadrž’o u svetištu. Kad Zaharija napokon izađe, nije im on mogao ništa reći, pa zaključe da je u svetištu viđenje imao. Nastoj’o im se Zaharija doduše znakovima izraziti, ali osta nijem. Pa kad se navrše dani službe njegove, otiđe on kući.
Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, žena mu. Krila se tako Elizabeta pet mjeseci govoreći:
„Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima."



Katarina je porađala, a na porodu su bili svi i Kata i doktori i sestre u rodilištu i Nikola joj muž, a i Pavo, brat mu.

„Otkud sad Pavo?“ pitate se vi, malobrojni moji koji vrijeme dangubite na riječi ove što možda pozora vašeg ne zaslužuju.
„Pa da vam vaš omiljeni pisac objasni,“ veli on, ter ukratko objašnjenje piše:

Ubrzo nakon što su se Katarina i Nikola oženili na vrata im bane Pavo.
„Otkud ti?“ upitaše ga, a on im objasni kako bio je u logoru, u Mitrovici u kazamatu, gdje ga je četnička banda tukla i mučila, no on voljom preživi i u razmijeni se vrati. I još veli kako dobro je proš’o, jer da otkrili su tko je završio bi on u jami zajedno s drugim streljanima.
„A identifikacijska pločica?“ zapitaju ga na što reče da svoju pri zarobljavanju baci, pa valjda netko je pronađe, pokupi i u jamu s mrtvima sa streljanja baci.

„A što bi s brakom Katarine i Nikole? I kćeri njihovom? I što Pavo radio je dalje?“ pitate me vi dalje a ja vam ukratko donosim i taj novele međutak:

Katarina i Nikola su i dalje ostali u braku. Pavo je k’o otac obilazio Marinu koju su svi, pa i ona sama, držali njegovom kćeri. Ali kako Pavo bi naočit opet on završi u krevetu s Katarinom gdje slatku ljubav su vodili dok Nikola je putovao Europom. I tako jednom se zgodi da dok Pavo svrši, a Katarina vrisne
„Joj,kako mi je lijepo, svršit’ ću i ja, ah, ah.“ i grču strasti orgazmično doživi, pa dok zvjezdice je ispiru mliječnom stazom.
Opet javi se onaj vragolan s početka novele, pa joj šapne: ‘Bit’ ćeš majka.’.
I rodi tako Katarina Nikoli kći, jer Pavo u međuvremenu drugu za svoju ženu prigrli. A Nikola mišljaše kako djetešce je njegovo i jako joj se zbog toga radovao, te pazio je i mazio.
Katarina se pak nakon nekog vremena razboli i umre i za njom ostanu ucviljeni što prisustvuju pogrebnoj misi s početka priče.


A na misi pater Očenašek riječ vodi:

„Gospodine Bože, u svojoj očinskoj dobroti milostiv budi duši tvoje služavke Kate, Katice, Katarine. Očisti od svake krivice dušu njenu koju opozvao si sa ovog svijeta i primi je u domovinu svijetla i postojbinu mira i u zajedništvo svetaca tvojih. Daruj joj udio u vječnom blaženstvu u kraljevstvu tvome. To te molimo po Kristu Gospodinu našem. Amen!

Bože stvoritelju svjetla, tame i života svog i otkupitelju grijeha daruj Kati, Katici, Katarini svetost koju tako zaslužuje, jer putem ovozemaljskim ona kročila je primjerom uzoritim života punog dobrote i evanđelja radeći nadasve za dobrobit i nadu našu svesrdnu. Otkupi sluge i službenice svoje i otpusti im grijehe njihove! Neka ovim našim pobožnim zagovorom postignu one oproštenje za kojim su uvijek čeznule. Amen!“

I dok Očenašek u svetoj liturgiji riječi Gospodnje valja, kruži on pogledom koji zabilježi kako Pavo zagrli malu Marinu, a Nikola to isto čini sa ‘ćeri svojom. Između njih je Hermina, sestra Katarinina, koja skrivene i dobro čuvane tajne sestre svoje naslijedi i pokoji pogled strastven Očenašeku dobaci u spomen na njihovu tajnu ispovjednu. A kad smo već kod tajni i vječnog zavjeta što ispovjednik ga čuva, čuva Očenašek jednako tako tajnu Katinu tko kome je otac, a tko kome je ‘ći.

Te večeri u svoj tajni dnevnik Hermina je zapisala:
„Robert (pater Očenašek) i ja smo opet vodili strasnu ljubav. Ne ulazim u detalje, ali samo ću napisati da je bilo predivno. Svršila sam tri puta.“






gotovo




I tako drage moje i dragi moji dođosmo opet do kraja jednog od ciklusa priča iz Dekamerona novovjekog u kom meštar Bocaccio poduči neke dok smjernima ljepotom priče produhovi i put da, i ne samo o tome što žene žele, već i kakve sve tajne one u sebi kriju. Mjesto njihovo u svijetu kog Stvoritelj zbrlja za nas uzvišeno je jer... Jerbo iako s njima teško je bit’, bez njih ne može se cjeline cilj dogodit', baš k'o što ne može se bez sunca noć rasvijetlit'. Spozna to svak' koj' oplemeni srce ljubavi njenom i što zauzvrat je dobi dajuć' joj i ne samo ljubav svoju već um baš k'o i džep cijeli a što protuprirodno nije jerbo ona s pravom ionako kućom gospodari.

A za radoznale koje zarazi priča ova, pa jošte više saznati o tajnama žena žele, evo novela koje smjera putu radoznalosti daju, a koje pronaći ćete na kazalu:
© Novela prva: Soba s pogledom
© Novela druga: Kad se bistre sestre slože i olovo plivat' može
© Novela treća: Svetac
© Novela četvrta: Što jest, jest
© Novela peta: Obiteljski posao
© Novela šesta: Kako Izabela očuva čast a sebi da počast



Štovanjem smjerno do novele nove uz pozdrav svom starom drugu svom iz Firence onomadne,
Bocaccio Zagrebački

Oznake: Zagrebački dekameron