Pregled posta

Djevojka sa Dubravkinog puta: Vesele žene zagrebačke

Svi mi ponekad razmišljamo o smislu naše veze sa partnerom. Smisao pronalazimo u bijegu od samoće. Smisao pronalazimo na putu do prijateljstva. Smisao pronalazimo u zaljubljenosti koju osjećamo u prvim danima, tjednima, mjesecima veze. Zaljubljenosti koja s vremenom i ponekad prerasta u ljubav. Ponekad. Smisao možemo pronaći i i u neopterećenoj zabavi koja se isprepliće sa užicima i izazovima što ih pruža avantura. Ponekad izazovi mogu prerasti u pravu i duboku ljubav. U konačno ispunjenje želja i strepnji ili skončati razlazom kad netko od partnera upozna nove izazove.
„A gdje je tu obitelj, poštovanje? Što je sa tim zastarjelim običajima u labirintima i bespućima urbanih ravnica štono nose gradske puteve života?“ pitate se vi, dragi moji čitatelji, koji ponekad sa užitkom prebirete po ovim novelama.
„To se rađa ili se ne rađa. To nastaje ili ne nastaje. Iz početne iskre koja zapali vatru što izgara na užarenom asfaltu otapajući poslijepodnevnu sparinu zagrebačkog ljeta.“ odgovara vam Bocaccio, vaš omiljeni pisac.

Sve to i još štošta drugo ponekad daje plodove koje u vrtovima ljubavi ubiru žena i muškarac obasipajući jedno drugo poticajima da budu onakvi kakvi uistinu jesu. Ponekad uspješno a ponekad neuspješno. Ponekad kratkotrajno i ponekad dugotrajno. Obasipajući se puninom ili ispunjavajući se prazninom.
„Romansa je rezultat veze pametne žene i pametnog muškarca, bez obzira jesu li ili nisu u braku izvan koga traže slatka mala zadovoljstva.“ piše vam vaš omiljeni pisac ovih lascivnih novela odgovarajući na vaš neizrečeni upit.
„A pametan muškarac i glupa žena, što se događa sa njima?“ pitate.
„Afera.“ odgovara pisac.
Ljubavna afera koja prerasta u moru pretvarajući sve u prah i pepeo, pomičući postojanje do same granice izdržljivosti i snošljivosti odnosno prelazeći ih u naletu koji poput tornada ruši sve pred sobom.
„I na kraju, znate li što biva kad glup muškarac naleti na pametnu ženu?“ pitam vas ja znatiželjno i u šali između ovih redaka.
„Šoping! Prepoznaje li se tkogod od vas u tome?“ sa osmijehom cinično dobacuje Bocaccio i dodaje:
„Žene i muškarci, muškarci i žene. Vječni spoj spojivog i nespojivog, vječna borba shvatljivog i neshvatljivog.“



Dragi moji gurmani, vi koji imate ili sanjate romanse i afere, vi koji idete ili zaobilazite šoping centre. Jeste li ikada probali kopuna nadjevenog kao divljač, kako to česi vele „kopun kakti divjachina nedeven“? Niste li, evo slatkog recepta kako se to radi.

Kad kopuna kolješ, uhvati mu krv, a kopuna očerupaj suhoga pazeći da mu ne razdereš kožu. Onda napravi ovakav nadjev: sitno isjeckaj jetru, glavicu luka, šest zrna borovice, papra i muškatnog oraha, klinčića i malo telećeg mesa. Tome dodaj krv, dolij malo crvenog vina i na vatri propirjaj neprestano miješajući. Time kopuna nadjeni. Onda u tavu ulij crvenog vina, octa i vode, dodaj ružmarina, pusti da zakipi, kipuće izlij na kopuna i u blaženosti toj me neka stoji cijeli dan i noć. Potom ga nabodi slaninom i ispeci na ražnju ili u pećnici. Dok se peče, podmetni mu tavu s prepečenim ploškama žemičke da na njih kaplje sok od pečenja. Kad je kopun pečen, posluži ga na tim ploškama.




A sad mili moji, vratimo natrag priči. Još bi se mnogo toga moglo pisati o ljubavnim užicima i romansi koju su Emilija i Furbi puteno dijelili. Kako su jedno drugom darivali užitke i slatke naslade intimnih trenutka. Moglo bi se također i pričati o niski peripetija, veselih zgoda ljuvenih, kao i onih drugih, koje prate aferu Emilije sa Direktorom. Međutim, skratimo priču koja poradi ritma današnjice sažeta mora biti. Fast food’n’drink’n’moving dozvoljava samo kratkotrajno konzumiranje radosti duha koja izlaze iz novela namećući iscrpljujuće robovanje poslu koji je sam sebi svrha i tako na žalost postaje smisao života. No, jesu li vam možda baš i upravo zato ove novele draže? Pružaju li vam one kratkotrajni bijeg, inspirirajuće uzbuđenje? Izmame li vam one i osmijeh ponekad, osmijeh koji vam u ova vremena toliko nedostaje?

Bilo kako bilo, evo što dalje se zbi i kako se sve svrši. Ukratko, Emilija na kraju ipak osta u blaženom stanju, što bi njena potajna želja neizrečena još u prvoj noveli.
„Sa Furbijem il’ sa Direktorom?“ pitate se.
„Nije važno.“ veli Bocaccio.
Jer Direktor koji se zaklinje da je voli, da će se zbog nje rastati, da će doći živjeti s njom usere se kad mu Emilija priopći:
“Dragi, test trudnoće je pozitivan.“
„Jesi li sigurna da je moje?“ pita je on.
„Više no sigurna. Tvoje je. Spavam smo s tobom. Ne misliš li valja da me pohodi Arhangel Gabriel i podaruje mi spomenar?“ ljutito uzvrati Emilija.
Direktor ima obitelj. Ženu domaćicu i dvoje djece. I bez obzira na priče na kraju ipak nema hrabrosti učiniti u što joj se uvijek zaklinj’o. Dapače, ne smogne hrabrosti ni reći svojima za aferu u kojoj je on akter. A da kod kuće i na poslu problema bilo ne bi, Direktor Emiliju nagrađuje promaknućem. Čini to sve kako ga ona ne bi dovela u opasnost,
„Ja to dijete neću priznati, ali ti ćeš zato mnogo toga dobiti pa će tako ono imati sve.“ govori joj.

I tako Emilija strelovito napreduje u poslu. Pe je danas član upravnog odbora Velike Poslovne Banke. Samohrana majka i poznata ličnost medijskog i poslovnog jet seta. Zanimljiva i uspješna žena, Emilija u medijima daje intervjue, a mediji objavljuju događaje, filmove i slike sa njenih konferencija. U ženskim časopisima u kojima se mlade novinarke na početku karijere bave tricama i kučinama, pišu o uređenju njenog doma, o životu majke i sina koji se zabavlja na mjestima gdje zlatna zagrebačka mladež provodi vrijeme.

Furbi se i dalje bavi istim poslom. Ima obitelj, a tu je i kućni ljubimac. I naravno, povremeno se susreće sa Emilijom da bi s njom strasno i tajno vodio ljubav.



Guzovi Velike Emilije zanosno se njišu u ritmu što ga diktira Mali Furbi. Njene slatke male jabučice vise na stablu koga pridržavaju njegove ruke. Radni stol, iako čvrst, lagano podrhtava promatrajući događaj u sobi gospođe direktor. Mali Furbi ulazi i izlazi iz Velike Emilije dok njena raspuštena kosa dodiruje vrhove bradavica nabreklih joj jabučica. Plima ponovo dolazi. Iznutra. Najprije polako, zatim sve brže i brže. Nadire u nju najavljujući eksploziju. I dogodi se eksplozija. Šrapneli granate koja se rasprsne u njenoj utrobi pogađaju njenu unutrašnjost ispirući je od obveza i poslovnih sastanaka gdje očekuje se presuda njene zadnje riječi. Na tren ona je ovdje s njim. Uživa. Pa kad se prasak završi i sve je napokon gotovo jezikom usiše sadržaj jakovljeve kapice prelivene limunovim sokom što još uvijek miriše na more. Poliže prste zahvalna na delicijama koje na obalu izbaci plima, potom se uspravi i poljubi ga usta prenijevši mu dio slasnog morskog zalogaja.

„Jesmo li se dogovorili?“ veselo mu namigne i stane se oblačiti popravljajući raspuštenu kosu koja još uvijek miriše po moru kako njeni u banci ne bi ništa primijetili.



I tako dođe kraj još jednom ciklusu novela Zagrebačkog Dekamerona na kome meštar Bocaccio tipka ove riječi:

Smišljah potanko što da vam velim,
Koliko dobroga i lijepoga vam želim
Pišući slova što kotrljaju riječi,
Oblikujuć’ misli koje ništa ne priječi.

A onda najednom mjesto svih tih slova
Iz misli tad potekne pjesmica ova,
Slažući retke što ravno prema vama lete
Koje pjesmica ova srcem sad plete.

I mišljah uz put jošte puno toga vam reći,
Al’ trenutno ostajem bez velikih riječi
Pa mjesto njih u pretinac mećem pjesmicu ovu
Nek’ osmijeh sad bude u svakom njenom slovu.

Pjesmica ova nek’ lakim korakom vas prati,
Ponekad opet u priču ovu nek' s vama svrati,
Osmijeh zadovoljstva tad nek' prijatelj vam bude,
Podastiruć’ radosti sve koje na pladnju vam se nude.

I na kraju umjesto svih ostalih pametnih riječi,
Misao malu, običnu samo želim vam reći.

Dragi moji, od sveg svega srca želim vam ugodne i lijepe trenutke uz Zagrebački Dekameron.
I to bi bilo to.




(kraj)




Post je objavljen 14.08.2006. u 08:22 sati.