Pregled posta

Otok: Mindoro Oriental

Jeepny je jedinstveno prijevozno sredstvo. Filipinska izmišljotina brzog i jeftinog prijevoza namijenjenog pojedincima i masi. Razbacani po otocima, Flipini su u biti teško prohodni i prometno izolirani kako od ostatka svijeta tako i unutar same države. Unatoč velikom broju stanovnika komunikacije nisu razvijene. Najviše stanovnika je na Luzonu, najvećem od sviju otoka. Metro Manilu, kako se naziva grupa gradova u svijetu poznatu kao Manila, čini sedamnaest megalopolisa i niz malih gradića.

Za razliku od bučne Manile, Mindoro je nešto sasvim drugo. Kad su konačno stigli na točku gdje počinje prava avantura i završava civilizacija, silom prilika promijenili su prvobitni plan, ali ne i cilj, jer ... Umjesto u željenoj Puerto Galeri pristali su na drugoj strani otoka, u Calapanu.




„Calapan je mjesto u kom stoluje guverner istočnog dijela otoka. Distrikt se naziva Mindoro Oriental i otvoren je za turiste. Zapadni dio otoka, Mindoro Occidental je zatvoren, jer Filipinska vlada na tom dijelu otoka nastoji sačuvati tradiciju, kulturu i način života svojstven urođenicima koji od davnina naseljavaju filipinsko otočje. Južni dio Mondora prepun je slanih močvara, a čitav prostor je prije koju godinu proglašen nacionalnim parkom. Ipak, unatoč naporima da otok ostane djevičanski netaknut, guverner u San Huanu ima velikih problema. Turizam, posebice avanturizam, nezaustavljivo prodire na otok …" pričao im je Dieter za večerom.
„I nećete vjerovati, možda ćete misliti da se hvalim, ali kad nešto na otoku zapne, zaškripi ili treba saznati što se gdje u unutrašnjosti događa, guverner uvijek za savjet pita i mene." govorio je dalje dok su sjedili za stolom i jeli večeru koju im je priredila Diterova supruga, domorotkinja.

Dieter je kralj lovaca na krokodile, surovi ubojica morskih pasa, vješti ronilac koji iz dubina od preko šezdeset metara na dah vadi crne koralje i spretnih ruku čisti bisere iz školjki na samo njemu znanim lokacijama. Ponekad je ribar, a ponekad turistički vodič. Bivši pripadnik zapadnonjemačke specijalne policije na granici istočne i zapadne Njemačke, propali student sveučilišta u Heidelbergu. U životu je radio i radi tisuću i jedan posao sve kako bi preživio. No kako se ovdje bavimo samo putešestvijama što ih doživi ova čudna i na brzaka skupljena grupa avanturista, ostavimo na čas Dietera i vratimo se priči.




Vozač je oštro sjekao zavoje dok se jeepney vozio ka cilju, Puerto Galeri šezdesetak kilometara udaljenoj prema sjeveru. Svih šestero zajedno sa prtljagom stiskalo se u unutarnjem prostoru i lomilo bubrege. Žana. Talijan sa prelijepom tamnoputom i tajanstvenom ljepoticom koju je pokupio u nekom baru u Ermiti u Manili. Danac i Nijemac. I naravno, Furbi. Neudobna i krivudava zemljana cesta provlačila se negdje između mora i planina. Prolazila je džunglom ponekad ponad, a katkad pored nje. Prvi dio puta vodio ih je gusto naseljenom nizinom prepunom malih kuća koje okružuju bujni tropski vrtovi. U vrtovima su rasle banane, palme, nebrojene tropske biljke i stabla kojima mi u Europi ni imena ne znamo. Cesta je na početku bila asfaltirana da bi zatim prešla u betonsku pistu i na kraju postala makadam. Ponekad bi se pak preobrazila i u običnu zemljanu prtinu. Svako toliko, pored kuća ili naprosto posred ceste okružene džunglom, vozač bi naišao na putnike koji čekali su prijevoz. Jeepney bi tad na tren zastao i pokupio putnike. Ponekad bi jeepney neočekivano stao i iskrcao putnika koji bi potom pješačio do svog odredišta.

Nevjerojatno je koliko ljudi prevozi jedan jeepney. Desetak u prostoru za putnike, petnaestak na krovu i još barem toliko onih što se drže negdje sa strane. Vise obješeni o vozilo i povijaju kako se vozilo zanosi u zavojima. Čudnovato društvo sa vozačem imade dogovor oko prijevoza kog su unaprijed platili. Zato su imali čast zajedno sa prtljagom sjediti unutar vozila na dvjema tvrdim i neudobnim klupama smještenim duž njegovih bokova. Između njih stiskala se njihova prtljaga, a u preostalom prostoru prema stražnjem i jedinom ulazu u ono što se zove putnička kabina, tiskalo se još nekoliko putnika. Svi ostali nalazili su se uokolo. Visili su sa strane ili su sjedili na krovu. Sretnici koje je vozač odlučio povesti i naplatiti im vožnju, snalazili su se kako su znali i umjeli, jer ... Ravnotežu u tom trkaćem bolidu nije lako držati ni kada si unutra. Jeepney juri, blato frca na sve strane, jeppney se propinje. Zanosi se u zavojima, a u par navrata umalo da se i ne prevrne. U jednom trenutku cesta se pretvori u rijeku po kojoj jeepney plovi poput lađe. A kad lađa napokon pristane i izađe na drugu riječnu obalu, kad kotači ponovo dohvate čvrsto blatnjavo tlo zemljane ceste, svi su mokri. Svi izuzev nesretnika što vise sa strane koji se tad preobraze u sretnike, jer rijeka sa njih konačno spere prašinu i blato kojim ih putem kamufliraju kotači trkače motorne kočije.

Vožnja je trajala. Društvo je pričom kratilo vrijeme. Danac zapali cigaretu i ponudi ostatak društva.
„Hvala, ne pušim." odgovori Talijan.
„Vjeruj mi, ovo ćeš sa užitkom zapaliti." namigne Danac i povuče dim.
I tako malo po malo, dim po dim i cigareta počne kružiti među njima. Nakon prve, na redu bi druga, zatim treća, četvrta cigareta. Prestali su brojati.
Samopouzdanje kog su osjećali i sigurnost kako sve će biti u redu vraćala ih je natrag u život, život koji započinjao je na otoku onkraj svijeta.

U jednom trenutku prošli su u blizini vodopada koji se sa preko visoke bršljanom obrasle stijene strmoglavljuje u omanje jezero. A iz jezera negdje prema udaljenom moru teče plitka rječica širokog korita.
„Ovdje ćemo sigurno ponovo doći. To treba vidjeti. Istražiti i uživati." reče Nijemac.
„I snimiti, svakako." nadoveže Furbi.
„Samo ako ćete me nositi. Pješice ovdje ne idem ni u ludilu." kratko doda Žana.
„Možda hoćemo." reče Nijemac i primi je za ruku na što mu Žana uzvrati zagonetnim pogledom.
Talijan nije ništa komentirao. Samo se zagonetno, gotovo zaljubljeno smješkao i držao za ruku svoju tajanstvenu tamnoputu ljepoticu.



„Budala," komentirao je poslije kad su ostali sami Nijemac. Pa nastavi:
„Ne razumijem te krelce koji pokupe curu u Manili i idu je čak do ovdje fukati. A uz put joj još plaćaju boravak. Vrijedi li to toliko?" pitao je upitno pogledavajući Žanu i značajno joj se smiješio.
„Ovdje ih zovu hunting girl. Cure slobodno love dečke i ševe ih na plažama. Valjda će i mene neka takva uloviti i poševiti. Dogodi li se neću se opirati." smije se Danac.
„Za Sabang Beach vele da je bučna plaža puna zabave na kojoj se ne može doživjeti pustolovina. Čak ni u krevetu." pravila se Žana pametnom hoteći pokazati svoje znanje prikupljeno iz vodiča 'South-east Asia on a shoestring’ uzvraćajući Nijemcu u jednakoj mjeri značajnim pogledom.
Furbi je sve to slušao na pola uha i ništa nije komentirao. Razmišljao je o putovanju prepustivši se dojmovima koje je ubirao.




Vlak za Kanton, odnosno Ghuangzhu kako se u originalu naziva, polazi sa glavnog perona glavne željezničke stanice u glavnom gradu Kine, Pekingu. Vozi trideset i šest sati kroz samo srce Kine. Golema crna parna lokomotiva iz koje suklja dim juri prosječno preko sto kilometara na sat preko niza mostova kod Wuhana koji se uzdižu ponad meandara Žute rijeke. Žuta rijeka, ogromna vodena masa izvire podno Tibeta, prilazi kroz srce Kine i ulijeva se u Žuto more. Furbi je gledao na sat i na glas računao:
„Vozili smo se jedanaest minuta. Vlak juri oko stotke što je otprilike ... Osamnaest kilometara. Zaista nevjerojatna rijeka."
„Baš kao i zemlja." doda Žana.
„Čitav vagon je jedan kupe, to je kineska spavaća klasa. Tvrdi ležaj od jeftine i ulaštene šperploče što dijeli prostore na gajbe koje ovdje nazivaju kupeom. Ma kakav kupe, stotinu i pedeset ljudi na dva WC-a i dva umivaonika. Po jedan sa svake strane vagona. Ludnica." Žana je nastavljala sabirati dojmove.
„Koliko para toliko muzike. Putujemo kineskom klasom i moramo biti sretni što nas nisu prokljuvili. Kondukter je popušio da smo studenti koji tu borave u okviru međunarodne razmjene. Hvala Emiliji što nas je naučila natucati ono malo kineskog kako bi mu to objasnili. Studenti prije početka nastave, onako zabave radi, putuju u Kanton. Jesmo ih sjebali, ha! Avantura je avantura, zar ne?" nadovezuje se Furbi.
„Dobro je što su nasjeli i nisu nas uhapsili, jer bi sada sigurno bili negdje u bajboku. Ovaj vlak nije za zapadnjake. A možda bi nas strpali i u neki radni logor? I tada više nitko nikad za nas ne bi ni čuo, ne bi znao gdje smo zaglavili niti bi o tome mogao dobiti bilo kakvu informaciju. Jedan, dva, tri, izgubljeni i nestali." zaključi Žana.
„Kad dođete u Kanton najpametnije vam je uzeti sobu u hotelu na trgu nasuprot željezničke stanice i tamo se pola dana odmoriti. Vlak dolazi rano ujutro, pa u gradu ionako nemate što tražiti." tumačila im je Emilija strategiju putovanja.
„A kad se odmorite, tamo se možete i poševiti." kroz hihot dodaje Dražen.
„Daj ne budi takav. Ne moraju svi znati što mi radimo." kroz smijeh nadoveže Emilija.
„Da ne moraju, ali ovdje u studentskom domu u Pekingu kupanje je samo četvrtkom. Ali mi smo pronašli opciju i za utorak. I zato to radimo dva puta tjedno. Dva puta tjedno te kupam, čujete li? Dva puta tjedno mi se kupamo!" smije se dalje Dražen.
„On me pere dva puta tjedno. Iznutra. Prije i poslije peremo se izvana." smije se Emilija.
„I zato mi uvijek, kad putujemo u Kanton ili bilo gdje drugdje, kad imamo priliku biti u pristojnom hotelu sa kadom, tušem i tekućom vodom, mi se ševimo." insistira dalje Dražen.
„Do iznemoglosti." smije se Emilija, a čitavo se društvo valja od smijeha.



Sjedeći na Heathrowu Furbi potraži jedan stari mail:
„Jučer mi je Sveti Nikola ostavio nešto za tebe, pa ću ti to u njegovo ime uručiti kada se vratim. A moram se pohvaliti i da sam ovdje dobio poklone. Svatko iz tima dobio je po jednu čokoladu. Svoju sam sinoć u slast pojeo u hotelu dok sam gledao utakmicu Manchester - Barcelona. Dodatno jedini sam dobio još jedan paket. Kako mi je on uručen pred svima, a nije od tima otvorio sam ga i ponudio sve. Mislim da je to lijepa gesta. Kasno poslijepodne sam shvatio kako je to neka od mojih ovdašnjih obožavateljica. U prvi trenutak, kad sam dobio paket pomislio sam na jednu da bi kasnije shvatio da se radi o dvije, tako da drugu danas moram upoznati.
Ipak, nitko ne može zamijeniti tebe i jedva čekam da se vidimo. Nedostaješ mi. Nedostaju mi tvoji poljupci, tvoja milovanja i eto ... Čim pomislim na tebe već mi se diže. Nedostaje mi osjećaj kako te ljubim i ulazim u tebe. Kako izlazim iz tebe i ponovo se u tebe vraćam. I kako te gledam dok predivno svršavaš, kako te ljubim, milujem te, mazim bradavice na tvojim malim jabučicama, kako ih grickam. I kako štrcam u tebe.
Znam, ovo je čista pornografija, ali ionako ostaje među nama. I ne stidim se zbog toga. Nažalost, u uredu sam i ne mogu učiniti ništa, ali zato jedva čekam da se u petak navečer vidimo i da ti sve to još jednom ponovim i naravno, sve ti to pokažem u živo.
Ne znam jesi li iznenađena ovim pismom ali ... Evo, upravo sam dobio neki mejl, pa ću na žalost prekinuti ove trenutke koje daleko od doma čuvam samo za tebe.
Pusa i budi mi dobro."

Odgovor nije bio nimalo prozaičan.
„Ti vražićak mali, nemoj zavađati poljakinje. One bi se odmah udavale. Zato ćeš ti lijepo od vikenda nositi prsten, da ne bi bilo nismo znali, inače ćeš imati posjetu iz Zagreba. U petak će te na vratima čekati napunjen lavor i napravit ćemo malu provjeru. Nemoj se bojati, neće boljeti ako jaja potonu, ali ako će plivati morat ću ih malo usidriti. Što veliš ... ha ha ha
A sada malo ženske mudrosti ... Zabava je zabava, ali ni jedna se djevojka ne želi čitavo vrijeme samo smijati. Zato achtung, achtung! Morat ćeš mi ono ulaženje, izlaženje pokazati u živo. Nisam plavuša, ali voljela bih to što bolje shvatiti. Možda ćeš mi morati pokazivati i nekoliko puta kako bih utvrdila gradivo. Što ćeš, Fata je Fata ali dva puta je dva puta. I tri puta ako treba.
Pusa, volim te."



Osjećala je tvrdi organ koji ulazi i izlazi iz zdjelice. Klečeći na krevetu hotelske sobe u kantonu osjećala je strast i izazovno ga vabila stražnjicom. Pogled u ogledalu na ono što je bilo iza nje bio je pogled na ono što joj donosi toliko željeno zadovoljstvo. Osjećala je kako njegova palica mazi njenu nježnicu. Osjećala je kako se palica propinje, kako se palica trlja o njene stijenke. Oči su se sklapale tonući u more osjećaja koji navirali su iznutra. Osjećaji su postajali sve intenzivniji i sve jasniji sve dok osjećaji u njoj ne eksplodiraju i ne okupaju je sokovima. Osjećaji su je pošpricali iznutra. Jako. Intenzivno. Nenadjebivo.



Furbi se prene.
„Ustaj narode. Stigli smo. Još nekoliko stotina metara stazom ispod palmi i mi smo na plaži." od čistog zadovoljstva vrištali su Nijemac i Žana.
„Baš me zanima kako plaža izgleda u stvarnosti. Do sada smo je imali prilike gledati samo na fotografijama." smješkao se Furbi dok su se blatnjavom stazom, uz sam rub močvarnog rižinog polja, podno kokosovih palmi, probijali prema plaži.






(nastavlja se)




Post je objavljen 17.02.2009. u 00:15 sati.