Pregled posta

Sreća

Roditelji se trude djecu naučiti mnogim stvarima. Pri tome se trude osigurati im sredstva kako bi te stvari lakše naučili. Svaki roditelj želi da njegovo dijete bude ambiciozno, obrazovano, uspješno, međutim … jesmo li ih naučili onom najbitnijem, a to je … da budu sretni?



Bio jednom jedan mudrac. Putovao je. Promatrao je svijet, zavirivao u nebo, gledao u sunce i u zvijezde, bio je opčaran bojama. Promatrao je on i ljude i njihove običaje. Otvoreno je gledao njihove vrline, ali i njihove mane. Nije ih osuđivao iako su oni, katkad više, a katkad manje, osuđivali njega. Jer gledao je on njihovu snagu, ali jednako tako gledao je on njihove slabosti.

I tako, jednom, dok je hodao ugleda čovjeka. Čovjek je na leđima nosio neki velik teret. Na licu mu se je vidjelo kako se muči. Oblijevao ga je znoj, a pod teškim teretom podrhtavale su mu noge. Bio je sav uspuhan.
“Zašto sam sebe osuđuješ na tako težak rad i stradanje?” upita znatiželjni mudrac.
“Mučim se kako bi moja djeca i unuci bili sretni.” Odgovori mu čovjek i nastavi:
“Moj je pradjed sebe osudio na težak život i rad za dobro mog djeda. Moj djed je to učinio za mog oca, moj tac za mene. A ja ću se pomučiti zbog sreće svoje djece.”
“I … je li netko u tvojoj porodici bio sretan?” zapita mudrac.
“Kad promislim, … zapravo … do sada nije.” Zamišljeno odgovori čovjek prethodno spustivši teret na zemlju “Da do sada nije, ali računam kako će moja djeca ili najkasnije moji unuci ipak biti sretni.” gotovo kao sanjar odgovori čovjek.
“Na žalost, nepismen čovjek ne može naučiti čitati, kao što krtica ne odgaja orla.” uzdahne mudrac, a čovjek ga pogleda.
“Kako to misliš?” zapita ga.
A mudrac mu odgovori:
“Prvo moraš ti sam naučiti biti sretan i tek ćeš tada sreći moći učiti svoju djecu. I to će im biti najdragocjeniji poklon i nasljeđe koje si im dao.”



Želeći pružiti svojoj obitelji neki čovjek je puno radio. A kako je bio i marljiv i sposoban, tako se uspinjao na ljestvici uspješnosti. I što se više uspinjao, to je radio sve više i više iako, budimo iskreni, sve je više zarađivao i sve je više imao iako je, istini za volju, i sve više trošio.

Jedne večeri, kad se je vratio kući, umoran i nervozan, nađe on svog petogodišnjeg sina kako ga čeka na vratima.
“Tata, tata, smijem li te nešto pitati?” upita sin.
“Da, naravno. Samo pitaj. Reci, što je?” odgovori mu otac.
“Tata, tata, koliko zarađuješ na sat?” nastavi sin.
“Sine, to se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?” začuđeno mu odgovori otac.
“Tata, tata, samo želim znati. Molim te, tata, reci mi koliko zarađuješ na sat?” bi uporan sin.
“Pa dobro …” zamisli se otac “… da li da mu kažem ili ne, ma reći ću mu. Nikada ga nisam lagao”.
“Sine, zarađujem 100 eura na sat. Eto sine, toliko zarađujem.” odgovori otac.
“Oh!” uzdahne sin i tužno spusti glavu.
“Tata, tata, možeš li mi posuditi 50 eura?” odjednom ga zapita sin “Tata, molim te!” usklikne.
Otac je bio razočaran, ali pomalo i ljut.
“Ako je jedini razlog zašto si me pitao koliko zarađujem taj da ti posudim 50 eura da si možeš kupiti neku igračku ili sličnu besmislicu, tada se, sine moj, moraš dobro zamisliti, jer imaš sve. Sve sam ti priuštio. A sad se okreni ii di u svoju sobu razmisliti zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje ludorije!” odgovori otac.
Dječak ga samo pogleda, pogne glavu i ode u svoju sobu. I za sobom zatvori vrata.

Nakon što je večerao, otac se otputi u dnevni boravak i sjedne. Gledao je televiziju, ali su mu se po glavi stalno vrtjele misli razgovora sa sinom.
“Mužiću, što te to muči?” pitala ge je supruga.
“Ma znaš, ono pitanje našeg sina. Kako li se samo usuđuje postavljati takva pitanja. Zanima ga samo novac.” odgovori.
“Ne znam, nisam sigurna u to, jer to do sada nisam primijetila. Možda bi bilo bolje da odeš s njime razgovarati, pa da raščistite tu stvar.” Osmjehne mu se supruga.
“Hmmm …” zamisli se otac “ možda imaš pravo. Možda mu je tih 50 eura zaista trebalo za nešto. Stvarno, nikad ne pita za novac. Idem do njega.” reče ustavši.
Otac pokuca na vrata:
“Je li slobodno?” upita.
S druge strane čula se tišina.
Otac polako otvori vrata.
“Sine, jesi li zaspao?” tiho upita.
“Nisam, tata, nisam zaspao. Budan sam.” odgovori sin.
“Eto sine, razmišljao sam o onom tvom pitanju. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 50 eura koje si tražio.” reče otac i pruži mu novčanicu.
Dječak se na to uspravi. Smješkao se.
“O, tata, hvala ti tata.” usklikne i posegne pod jastuk ispod koga izvuče snop novčanica.
Otac ostade zapanjen, jer sin je brojio novac. A kad ga izbroji, okrene se ocu, pruži mu snop novčanica pa ga upita:
“Tata, mogu li sutra kupiti sat tvog vremena? Molim te, dođi sutra ranije kući. Želim večerati s tobom.“



Kad nas više ne bude, oni za koje radimo uvijek će nas lako zamijeniti. Bez obzira koliko smo marljivi, sposobni i kakve rezultate iza sebe imamo. Ali naša obitelj i iskreni prijatelji, oni koji ostaju iza nas, njima ćemo nedostajati čitav život. Zato vam u Novoj Godini želim puno vremena koje ćete posvetiti svojim najmilijima i svojim prijateljima. Oni su sve što u životu trebamo.

Bilježim se sa štovanjem,
Bocaccio




Post je objavljen 28.12.2016. u 22:55 sati.