Ljetna oluja

29.08.2007.



Odmah na početku ISPRIKA do neba, svima Vama koji dolazite na ovaj blog, zbog mog hirovitog odlaska bez objašnjenja. Uvijek volim pametovati kako isprike ništa ne vrijede, nakon što napravimo nešto loše i da se iz tog razloga moramo truditi griješiti što manje.
No ja sam eto.... pogriješila i ako ikako riječi mogu ublažiti moju nepristojnost prema vama, ja Vas molim da ih uvažite.... jer napisane su iskreno.... iz dubine srca, upravo s onog mjesta gdje se rodilo iskreno žaljenje zbog učinjenog.
A sada ću Vam pokušati objasniti što mi se dogodilo. Svi Vi već jako dobro znate da sam živac.... preemotivna, tvrdoglava, isključiva i svakakvajošnekakava.
Imam jedan feler u svojoj naravi. Feler se odnosi na problem mene pojedinca, kad djelujem u grupi. Npr. u mladosti sam dugi niz godina trenirala rukomet. Prvo u školskom, a tada u gradskom klubu. U sve te godine promijenilo se nekoliko trenera, puno igračica, a ja sam ustrajno trenirala. Nisam bila ništa posebno. Prosječna igračica. Lijevo krilo. Ni jedan trening, ni utakmicu nisam propustila. I onda je došao novi trener. Nije bio loš u poslu koji je radio. Igrali smo utakmicu protiv ekipe Suhopolja. Nakon utakmice se desila neugodnost. Naš trener je ukrao neke lopte iz njihove svlačionice. Kada su otišli to nam je, sav ponosan priznao. Eto... čovjek nam priskrbio nove lopte. Vjerujte mi... tada nije bilo problema oko nabave sportske opreme jer nas je financirala jedna poznata tvornica, koja za čudo postoji još i danas.
Ja sam istog trenutka otišla iz kluba. Jer to više nije bilo mjesto kojemu sam pripadala sve te godine. Nije dolazilo u obzir da nastavim treniranje pod zviždaljkom tog čovjeka.
Ja sam jako dobro znala da tim mojim činom gubim najviše i samo JA. Ostala sam bez svoje velike ljubavi, koja mi je strašno puno značila. Imala sam osjećaj kao da mi je netko šakom, naglo i grubo otkinuo komad srca. Upisala sam se na kuglanje.... i na kuglaškim stazama ostavljala svu energiju koje se trebalo riješiti.
Na kraju osmog razreda predložena sam za primanje u partiju. Odbila sam. Bila sam tada još jako mlada, ali već tada sam prepoznala puno toga što mi je smetalo i nisam se mogla staviti u službu nečega u što ne vjerujem do daske.
U mladosti sam aktivno sudjelovala u radu omladinske organizacije, izviđača i organizacije Crvenog križa mog grada. S tim pripadanjima nisam imala problema. Sva su mi ostala u prelijepom sjećanju.
Ne pripadam Crkvi..... iako su joj pripadali svi moji preci. Opet iz razloga jer postoje neka pravila i ponašanja koja ja ne mogu prihvatiti. Ne dolazi u obzir da im pripadam formalno, ako nisam u stanju živjeti prema njihovim pravilima.
Ili jesam ili nisam. To je isključivost. To nije baš dobar životni stav. Ali takva sam i ne mogu si pomoći. Ništa ne mogu raditi na silu. Ni jesti, ni spavati, pa eto tako... ni pripadati bilo kome dobrovoljno... ako ne vjerujem duboko u cilj i određena pravila.
To je razlog zašto nisam član ni jedne političke stranke. Postoji jedna kojoj sam vjerna od trenutka kada su nastali. Zbog tog simpatizerstva često nisam baš lijepo gledana od onih koji misle drugačije. Ja sam ga glasno ispoljavala... vjerojatno puno glasnije i hrabrije od mnogih koji im pripadaju. Ali politika je nešto preširoko i prešareno.... U njoj je puno toga što bi me moglo raniti... zato virim i pikam sa strane.
Prije puno, puno godina učlanila sam se u jednu Udrugu. Razlog tog učlanjenja je bilo moje divljenje prema Čovjeku koji ju je vodio. Bio je to čudan čovjek. Debeo, raščupan, nosio je naočale s debelim staklima, bio je jako neuredan, uvijek mu je virila potkošulja ispod košulje, često su mu hlače pale pa mu se sa zadnje strane vidi početak crtice na guzi... a s prednje strane je visila trbušina. Cigareta uvijek u ustima, pepeo je padao po njemu. Uvijek je glasno i sočno psovao, bio je veliki galamdžija. Po zanimanju je bio pravnik. I sigurno se nakon ovog opisa pitate, što me privuklo tom čovjeku, kad dobro znate da ja baš nisam pristaša takvih ponašanja.... koja možemo slobodno nazvati sirovima? Privuklo me njegovo veliko, toplo ljudsko srce. Privukla me njegova potreba da promijeni svijet, njegova iskrenost i hrabrost koju je ulagao u svaki trenutak svog djelovanja. Privukao me način na koji je prihvaćao, branio, zastupao i štitio one najslabije.... one koji su najčešće najviše ugroženi, i od svih zaboravljeni. Bila sam tada jako mlada. Nikada nisam proučila... ali sasvim sigurno sam spadala u najmlađe članstvo, u to vrijeme kad smo nastali. Strašno me je volio. Jednom me slao u pičku materinu s trećeg kata, tako glasno da sam ga čula u podrum, kamo sam mu otišla kopirati neke papire. smokin Rekao je da to obavim na istom katu. No tamo je bila gužva, a ja sam mu željela ugoditi što prije, pa sam odjurila u podrum. Kad je skužio da nisam poslušala jako se naljutio i glasno, psovanjem mi to pokazao. No brzo mu je bilo žao. Volio je moj prkos. Uvijek mi je postavljao neka škakljiva pitanja.... ja bih mu odgovarala iskreno i drsko, a on se tada glasno smijao.
Umro je naglo i iznenada... 4. lipnja 1998. godine. To je Čovjek koji zauzima visoko mjesto na ljestvici mojih životnih uzora.
Prije nešto više od dvije godine, spletom životnih okolnosti, uključila sam se još aktivnije, nego do tada u ostvarenje ciljeva koje nam je postavio.
Bio je to trenutak krize. Neki ljudi su svojim ponašanjem ugrozili ciljeve i pokušali zaprljati sve ono što je stvarano godinama. U ekipi koja je u tom trenutku odlučila vratiti vlak na tračnice prepoznala sam ljude kojima sam odlučila pomoći u tom zadatku.
To nije samo posao. Imam osjećaj da sam u zadnje dvije godine ostarila bar 10 godina.
Ja svoj posao ne doživljavam kao vrijeme koje moram provesti na radnom mjestu, napraviti koliko stignem, zaključati ladice i otići doma. Moj posao je veliki zadatak, s velikim ciljevima. Moj posao je čuvanje onog što nam je On ostavio u zadatak. Možda sam čak pomalo i fanatična u čuvanju te uspomene. Ja se s poslom jutrom budim, nemam radno vrijeme, noću s njim spavam. Moja obitelj trpi. Neki dan mi je jedan kolega (koji me ne poznaje dugo) rekao: „Dugo sam mislio loše o tebi. Gledao sam kakav posao imaš.... i mislio u sebi da tako nešto može prihvatiti samo netko tko ima neki veliki interes.“ Mislio je da su moji motivi pogrešni, jer nije mogao vjerovati da postoje takve budale. Kad se vlak vraća na tračnice, tada ima i onih koji se osjećaju ugroženo. Bilo je tu baš svega. Puno niskih udaraca. Sve to sam izdržala jer su mi bili jasni motivi.
I bez obzira što sam se uspjela tjedan i pol odmarati..... vrlo brzo sam se opet počela osjećati poput Tadijanovića – „nosim sve torbe, a nisam magarac“. I nema veze. Ljutkala sam se malo u sebi... i rudarila dalje. A onda su takvi dani zaredali.... bila sam sve umornija, gledala neka ponašanja koja su po mom mišljenju u suprotnosti sa ciljevima... i opet sam šutjela.... lagano kuhala i šutjela. Ali ni to nije bilo dovoljno. Onda sam prepoznala da se na sve to netko malo ruga i poigrava mojim strpljenjem. I tada mi se desilo pucanje. Bilo je to strašno. Počelo je poput ljetne oluje.... prvo su se spustili tamni oblaci.... pa je počelo sijevati, pa sve glasnije grmjeti. Kad već priznajem svoje felere.... opisat ću još jedan. Ja se zbilja trudim biti tolerantna i razumijeti baš svašta.... Za sebe nikada ništa ne tražim. Bez obzira na svoju iskrenost i temperament puno toga prešutim. I tu je kvaka! To što prešutim, što se često pravim da ne kužim... ne znači da sam zaboravila. U meni se to taloži.... skuplja... sve do mojih „ljetnih oluja“. Bilo bi bolje da kažem odmah što mi smeta.... ali onda bi morala prečesto grintati.... pa je moja narav to rasporedila baš ovako.... ne najbolje. Kad nanjušim ismijavanje, ponižavanje i ruganje tada pucam... baš isto kao što pucam kad prepoznam neka ponašanja za koja smatram da nema baš nikakvih opravdanja (kao u onoj zadnjoj priči o Isusu i proroku koju sam pričala na zadnjoj temi). Došla sam doma... sjela pred ekran i pao mi pogled na opis bloga... a tamo piše: „"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela." Bila sam toliko silno ljuta.... ironično i glasno sam rekla sama sebi: „Takav svijet ne postoji. Glupačo glupa!“. Stisnula sam botunić: „briši blog“... na uporna pitanja... da li sam baš sigurna... odgovarala sam ljutito i drsko: „YESSSS!“ Odlučila sam otići s bloga, otići iz Udruge, ako treba i iz firme.... ma, sva sreća da nisam bogata... jer da sam imala avion u tom trenutku, odletjela bih npr. u Klokaniju k Mališi na kavu.
Imala sam potrebu za uništavanjem i odlaskom... potrebu za odustajanjem i okretanjem leđa.
U tom trenutku nisam bila u stanju razmišljati da tim činom drsko i bezobrazno okrećem leđa ljudima koji mi ništa nisu krivi. Nisam razmišljala da je nepristojno otići bez pozdrava i objašnjenja. Nisam razmišljala o širini net-a.... Nešto sam morala uništiti. Pa je stradao blog.
Danas sam puno bolje. Kao Cesarićeva mala voćka poslije ljetne oluje. Što mi je pomoglo?
Održala sam ružan govor. Ali iskren govor. Bila sam bezobrazna, drska, cinična, ironična, pa čak i prosta. Vrijeđala sam. Ja sam ionako sve bacila niz rijeku.... i samo sam željela, tamo gdje treba, objasniti zašto sam to učinila. Čak da sam dobila šamarčinu nakon mog govora ne bih se iznenadila. Naravno, vratila bi je.... jer ne primam šamare.... ali bila sam toliko otrovna da to zbilja rijetko tko na ovom svijetu može izdržati. Moje ponašanje NIJE NAČIN! Znala sam to i u trenutku kad sam se tako ponašala, ali sam se ipak ponašala. I nije mi žao.
Iiiii? Moje primjedbe su uvažene! To je bilo jedino što nisam očekivala.
No, to mogu i znaju samo oni koji imaju puno utakmica u nogama.
Izgledalo je to kao kad na zapaljeni grm izlijete kantu hladne vode.
Ugašena sam. Ili je to možda samo privid? Možda je bolje reći – trenutno sanirana. A vrijeme će pokazati radi li se tu doista o uvažavanju primjedbi... ili je to bio politički trik.
I eto.... Onda se moja oluja počela stišavati.... onda sam se sjetila svog bloga... svih vas... i osjetila bol. Svima vam hvala što me niste ostavili tako ljutu. Prominac, tebi posebno hvala na temi i podršci. Nas dvoje ćemo i šire razgovarati na ovu temu.... kad za to dođe vrijeme.
Sve stare teme imam sačuvane u wordu. To je ipak učinila vaga-ziheraš (u trenucima nastajanja tema). Čim uhvatim vremena sve ću ih vratiti... po datumima kako su bile napisane. Baš sve! No to će biti velik posao.... pa molim za strpljenje. Komentare na žalost neću moći vratiti.... ali i njih čuvam spremljene u wordu.
Svima vam još jednom puno hvala..... i puno vas volim.

Komentari (40) - Isprintaj - #

Plakanje

28.08.2007.

14.03.2007.

Upravo sam pročitala novi tekst na blogu gospodina Vidovića.
Nema smisla da mu zatrpavam stranicu predugim komentarima pa ću to učiniti na ovom „svom“ prostoru.
Tema je rasplakani HDZ-ovac. O konkretnom slučaju nemam pojma pa se neću upuštati u razloge za plač, no u tekstu gospodina Vidovića me zasmetalo generaliziranje.
Zar gospodin Vidović može biti siguran da u redovima njegove stranke nema onih koji se ne ponašaju i ne misle poput njega, zar doista misli da nema onih kojima je osobni interes ispred općeg, zar doista misli da su svi SDP-ovci cvijeće? Zar može biti siguran da u redovima njegove stranke nema onih koji su u stanju čovjeka natjerati u plač?
Ja mislim da u to ne može biti siguran i da nikada neće moći biti siguran.
U svakoj političkoj stranci ima časnih i poštenih ljudi, ali ima i onih koji su im sušta suprotnost. Stranke svojih programima, tradicijom, ponašanjem u prošlosti privlače određene profile ljudi, ali ipak to nije sve baš tako čisto i jednoobrazno kako se u njegovom tekstu nazire. Razumijem da on kao jedan od vodećih političara u SDP-u ima potrebu, a i dužnost braniti svoju stranku baš u svakoj prilici, pa čak i onda kad netko plače.... ali ipak mislim da u tom tekstu ima i predrasuda.
Što je loše u plakanju? Jel to po onoj staroj macho poslovici odgajalici: „Pravi dečki ne plaču!“ Prevedeno na politički jezik: „Pravi političari ne plaču!“
Ma tko to kaže?!!! Plakanje je nešto što kako je i sam primijetio može biti i pokazatelj slabih živaca, ali isto tako može biti pokazatelj da netko ima dušu (nemam pojma kakav je rasplakani HDZ-ovac.... ovo tvrdim općenito).
Osobno često plačem.... a to mi se obično desi kad sam jako tužna, ljuta ili pak sretna. Najčešće plačem kad se sretnem s nekom velikom nepravdom i osjetim se nemoćnom. Nikada ne plačem iz straha.
U životu imam neke svoje autoritete, nekih na žalost više nema među živima. Sve su to bili čvrsti, pošteni i prekrasni ljudi i mislim da su mi postali uzorima baš zato što sam ih onako velike i čvrste u njihovim borbama vidjela i da plaču.
Imam dva sina koja odgajam i nikada im nisam govorila tu spolno šovinističku rečenicu da pravi dečki ne plaču. Jer tu rečenicu smatram zastarjelom, nezdravom i diskriminatorskom.
Ljudi imaju pravo plakati ako im se plače, jednako kao što se imaju pravo smijati ako im se smije.
Gospodin Vidović je svakako u svom tekstu naveo prave razloge zbog kojih bi HDZ-ovi političari trebali plakati, a ja bih samo dodala da bi i SDP-ovci imali razloga ponekad zaplakati.
Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u predškolskim ustanovama od 12. rujna 2002. godine bi svakako trebao biti razlogom za plač mnogih SDP-ovaca. Taj ugovor je u suprotnosti s Ustavom RH koji jamči ravnopravnost i vjerske slobode svim građanima ove zemlje.
Stavljanjem potpisa na taj Ugovor imamo situacije da trogodišnjaci, četverogodišnjaci iz muslimanskih, pravoslavnih, budističkih, ateističkih i drugih obitelji dolaze u svoje domove i križaju se prije ručka i izgovaraju molitve jer ih tako uče u vrtiću, a ovaj Ugovor to čini legalnim. I tada se roditelji koji ne žele te katoličke rituale za svojih stolom nađu u čudu jer djetetu u toj dobi, koje nije u stanju razumijeti moraju objašnjavati zašto ne žele da se tako ponašaju, a tome ih uče tete u vrtićima koje su im prvi autoriteti postavljen od društva, kako im objasniti njihovu različitost u toj dobi? Kako im objasniti u toj dobi da vrhovni akt ove zemlje njima i njihovim roditeljima jamči sasvim drugačija prava? Nije li isticanje različitosti među djecom u toj dobi pravi razlog za plač? Nije li on u suprotnosti sa borbom za ljudska prava i ravnopravnost među ljudima?
I eto tako..... ja sam sigurna da mnogi SDP-ovci nisu sretni i najradje bi zaplakali zbog potpisivanja ovog Ugovora. Sigurna sam da je potpisan radi nekih političkih kompromisa, ali zato nikada ne valja generalizirati i prozivati pojedinca kad mu procuri emocija i pretvarati ljudsku slabost u politički okršaj.
Zašto bi bilo nemoguće zamisliti u ovom košmaru koji imamo u državi da je SDP-ova većina u stanju nanijeti nepravdu pojedincu iz neke druge stranke i natjerati ga u plač? Ja to mogu zamisliti. Svakodnevno gledam mnoge nepravde i mnogo suza među malim ljudima. Suze gledam već predugi period i nisam primjetila ni za vrijeme koalicijske vlade da su se ljudi manje bojali i manje plakali.
Ja se iskreno nadam da će SDP pobijediti na sljedećim izborima. I iskreno se nadam da neću gledati suze zbog nepravdi, neimaštine i straha na licima „malih“ ljudi. No to je tek moja nada... moja vjera. Ja nemam svoju religiju... eto vjerujem jednoj političkoj opciji..... i kad malo bolje razmislim... nema baš neke velike razlike između vjernika koji imaju svoju religiju i mene koja još uvijek vjerujem političarima.
Gospodine Vidoviću, plakanje nije neprimjereno. Plakanje je normalna potreba čovjeka.

Lov

18.07.2007.

Što je lov? Lov je organizirano iživljavanje nad životinjama. Lovci taj svoj hobi vole nazivati sportom. U čemu se oni to natječu? U ubijanju.... tko ima bolju pušku ili skupljeg i krvoločnijeg psa... tko će više krvi proliti šumskim tlom. Trofeji mrtvih životinja im vise po zidovima kuća.
Napisala sam nebrojene postove na ovu temu.... mnogi su me pokušali uvjeriti kako su lovačke udruge nešto jako korisno, ali nisu uspjeli. Argumenti kojima se brani ovaj vid organiziranja muškaraca koje je uhvatila kriza srednjih godina su hranjenje i briga o životinjama. Postoje i uzgajališta.... koja uglavnom služe da bi životinje bile puštene na slobodu, a onda slijedi ubijanje iz zasjede.
Sjećam se..... u djetinjstvu sam s ocem često lutala nizinom oko Drave. Kada bi Tito dolazio sa Talijanima u lov preoravali su strašno velika područja već zasijane šećerne repe da bi „ugledni“ lovci bolje vidjeli kuda divljač hoda.
Već dugi niz godina živim na lovištu. Lovci su ubili mog psa Pola.... Kad sam doselila na obronak šume srne su mi dolazile na dvorište, sve je bilo puno životinja. Onda su uslijedile godine pravih lovačkih nestašluka. Nedjeljom su stari i olinjali prdonje dolazili u skupim džipovima, sa preskupim dresiranim psima i kretali u masakr. Da samo vidite koje su to njuške. Žene ih vjerojatno nagovaraju da idu lov samo da ih ne gledaju doma..... a oni nemoćni za išta korisno i pametno imaju „moć“ u rukama i osjećaju se strašno važno, moćno i IN... jer lovom se ipak bave samo „ugledne“ njuške.
Uvijek sam se pitala što se dešava u tim glavama? Da li su ih zlostavljani u djetinjstvu? Jesu li pročitali Bambija? Da li su ikada sa roditeljima šetali šumom, slušali ptice, doživjeli šapat šume i miris prirode? Kako netko može poželjeti boravak u prirodi pretvoriti u smrt, krv i iživljavanje? No dobro... eto takvi su kakvi su.... jadni su. Sve to bi još bilo dobro da se oni drže svih tih svojih propisa, ali u ovoj zemlji se ne držimo ni puno važnijih propisa pa tako i lov nije u okvirima u kojima je dozvoljen i zamišljen. Lako je kad stignu organizirano i krenu u akciju... ali noćni pucnjevi krivolovaca su nešto prestrašno. Krivolovci su opet lovci... ali u samostalnim nastupima. Prije nekoliko godina čula se pucnjava... netko je pozvao policiju.... krivolovci su pobjegli... kad je policija stigla našli su mrtvu srnu i mrtvo lane pored nje.... a srni je još teklo mlijeko iz vimena jer je lane baš cicalo kad je navalio „ugledni“ lovac.
I onda su srne postale rijetkost..... pobili su sve živo. Dešavale su se i neke promjene u njihovoj preraspodjeli teritorija za lov i moram priznati da su unazad dvije godine puno kulturniji i tiši. Dugo već nisam čula pucnjeve noću. Zimi i u rano proljeće vidjela sam da je hranilica u šumi puna kukuruza.... a imala sam i nekoliko bliskih susreta sa srnama ovog proljeća. Da li je to samo zatišje pred buru.... čekaju da se životinjski fond oporavi pa će opet navaliti u nekontrolirano iživljavanje ili su ipak svjesni da je u civiliziranim zemljama sve prisutniji eko turizam, „lov“ na životinje fotoaparatima. To je vid turizma koji bi mogao ponuditi nova radna mjesta, velik priljev novca od stranih i domaćih turista. Poticao bi se boravak u prirodi i davao bi se dobar primjer generacijama koje dolaze iza nas. Još uvijek se stigne zaustaviti zlo iako je već puno životinjskih vrsta pred izumiranjem... ali još uvijek se može zaustaviti to ludilo.... pa da i naši unuci imaju prilike vidjeti divlje životinje uživo... i da im ne budu samo neka sjetna uspomena koju će im prepričavati bake i djedovi.

Nabavila sam skraćenu verziju jedne šumske priče... zbog Mališe. Već je star pa mu je teško čitati oriđiđi priče kao inspiraciju za pjesmice.

Bambi – Felix Salten

Došlo je proljeće, a s njime je rođen i Bambi, nježno krhko lane. Šuma se uskomešala zbog važnog događaja. Vjeverice, miš, trbušasti kunić, ptičice i zečići, sve životinje su došle upoznati i pozdraviti Bambija.
Osvanuo je novi dan. Bambi je nesigurno ustao i počeo otkrivati bezbroj čuda šume.
Ima mnogo zanimljivih stvari i Bambi polako počinje učiti. U tome mu pomažu njegovi mali prijatelji, maleni zeko i tvor. Bambi s oduševljenjem upoznaje cvijeće koje predivno miriše, šarene leptire koji lete, šišmiše s glavom na dolje, krtice koje ne vole sunce.
Nakon bezbrižnih mjeseci sretnog života u otkrivanju i učenju novih stvari, u šumu je stigla zima. Jednog jutra, kad se probudio, Bambi se iznenadio koliko se šuma promijenila.
- Pao je snijeg – rekla mu je mama. Pokušao je hodati, ali kopita su mu propadala u čudnu bijelu tvar, hladnu, ali privlačnu. Stabla, grmlje i trava bili su pokriveni snježnom bjelinom. Jednom, dok je pokušavao stati na led, upoznao je predivnu srnu koju su zvali Ljepotica. Pravi se važan pred njom, ali sklizati nije naučio.
Jednog jutra Bambija je probudila strašna buka koja je uznemirila cijelu šumu. Sa svih strana odzvanjali su pucnji iz lovačkih pušaka.
- Lov, lov! – čuo je povike sa svih strana. Bambi je počeo bježati. Mislio je na svoje prijatelje nadajući se da neće biti pogođeni. Već je čuo priče o lovu, kako će ljudi jednog dana doći i poremetiti šumski mir svojim puškama i koliko će žrtava odnijeti. Mama srna je u trku pratila Bambija i vikala za njim neka se ne okreće i neka što brže bježi.
Na žalost, ona nije uspjela preživjeti ovaj napad lovaca. Tko zna koliko je još nedužnih životinja stradalo s njom! U zajedničkom bolu i tuzi došao je i njegov otac, kralj među jelenima. Od sada će se on brinuti o mališanu. A pomagat će mu i ostale šumske životinje.
Vratilo se proljeće i Bambi je, s velikim čuđenjem, otkrio da se u njegovu životu nešto mijenja. Ponovno je sreo Ljepoticu. Njena prisutnost je postala nešto posebno za njega, drugačije od druženja s ostalim životinjama. Počeo je shvaćati da voli svoju Ljepoticu.
I ona je voljela njega, zato mu je pružila njuškicu da mu to pokaže. U šumi se rađala velika sreća, Bambi i Ljepotica postali su nerazdvojni.
Šuma gori! Požar je izbio iznenada i sve preplašio. Treba pobjeći na sigurno! Plamen napreduje, a dim prijeti da uguši životinje. Svi trče prema rijeci. Bambijevoj porodici pridružuju se ostali jeleni i zajedno bježe tražeći spas.
Vatra postaje sve jača i viša, a vrućina gotovo nepodnošljiva. Bambi, kji je već gotovo odrasli jelen, zajedno socem pomaže slabijim životinjama da se spase. Pomaže im preplivati rijeku i doći na suprotnu obalu. Bambi će otići posljednji.
Kad ga plamenovi gotovo dosegoše, Bambi uzima na leđa dvoje posljednjih malih prijatelja i uranja u spasonosnu vodu. Brzo pliva prema drugoj obali gdje ga veselo dočekuje cijela porodica i prijatelji. Bambi je u opasnosti dokazao da je zaista odrastao.
Pridružio se ljepotici s kojom je proveo ostatak svog života....

Ružičnjak

12.03.2007.

svoja dvorišta... na prilazima svojim kućama sadimo cvijeće. To činimo da bi nam okoliš bio ljepši, ali isto tako da bi mirisom i šarenilom iskazali dobrodošlicu svima onima koji nas posjećuju....
Zato sam i ja odlučila na ulazu u svoj blog "posaditi" ruže.... za dobrodošlicu svima koji svrate....

U narodu kažu da je ruža kraljica cvijeca, simbol ljubavi, lijepote i otmjenosti.
Danas sam u jednoj knjizi pronašla zanimljiv podatak:
"Stoljećima je ruža bila simbol na zemljovidima i vodila one koji traže u pravom smjeru. Kompas ruža - koji se nalazio na gotovo svakom zemljovidu - pokazivao je sjever, istok, jug i zapad. Izvorno poznat pod nazivom Ruža vjetrova, ruža je označavala pravce trideset dva vjetra koji su puhali iz pravaca osam vodećih vjetrova, osam polu-vjetrova i šesnaest četvrt-vjetrova.
Kada se ucrtaju u krug te trideset i dvije točke kompasa, savršeno odgovaraju tradicionalnoj ruži od trideset i dvije latice.
Do danas se osnovni navigacijski uređaj još uvijek zove kompas ruža.
Na globusu je Ružina linija - koja se još zove i meridijan ili longituda - bilo koja zamišljena linija povučena od sjevernog prema južnom polu."
Prema legendi, crvena ruža nastala je tako što se Venera ubola na trn bijele ruže, a njena ju je krv učinila crvenom.
Čak i neka tajna društva ružu imaju kao svoj simbol...
"Simbol rosenkreuzera - Križolika Ruža - kod jedne od sekti načinjen je od crvene Ruže (jer je ruža bila poprskana mističnom i božanskom Kristovom krvlju) koja se nalazi u sredini jednog križa koji je i sam crven. Latinska riječ "Ros" znači "rosa", dok "Crux" ne označava samo "križ" već i "posudu za taljenje", što ukazuje na presudnu važnost alkemije u rosenkreuzerskoj mistici. Križ koji u kršćanstvu ima centralnu ulogu, jer je na njemu spas svijeta visio, još davno prije kršćanstva označavao je tek četiri strane svijeta, a rosenkreuzeri ga istovremeno interpretiraju i kao gnostičkog Krista koji predstavlja Mudrost, odnosno savršeno znanje, a ruža (koja se rađa, pupa, cvate i umire da bi se ponovo rodila) kod rosenkreuzera simbolizira reinkarnaciju, odnosno, ponovno rođenje palog Božjeg Sina koji latentno postoji u svakom "ljudskom entitetu". Ruža je simbol čistoće, trpljenja koje uništava putene želje, kao i znak alkemičarevog Velikog Djela, odnosno preobrazbe. Prepoznatljiva je i hermetička kozmogonija, Križ (muški stvaralački princip) koji simbolizira božansku stvoriteljsku Energiju koja je iskonskom supstancom (koju simbolizira ženski princip, ruža) oplodila mračnu maternicu i privela univerzum u postojanje."
Stari Rimljani su vješali ružu na vrata tijekom sastanaka kako bi označili da je sastanak povjerljiv. Sudionici bi na taj način znali da sve ono što je izrečeno "pod ružom" - ili "sub rosa" - mora ostati tajnom.
Brown priča:
"Rosa rugosa, jedna od najstarijih vrsta ruža, imala je pet latica i pentagonsku simetriju, isto kao i Venerina zvijezda, te je na taj način imala snažne ikonografske veze sa ženstvenošću. Osim toga, bila je povezana sa "konceptom pravog smjera" u navigacijskom smislu. Ruža znači tajnost, ženstvenost i vodstvo - ženski kalež i zvijezda vodilja koja je vodila skrivenoj istini."
"Ruža je simbol Priorata za gral. Mariju Magdalenu. Budući da je Crkva zabranila njezino ime, Marija Magdalena postala je poznata pod pseudonimima - Kalež, Sveti gral, Ruža."
Riječ ruža identična je na engleskom, francuskom, njemačkom i puno drugih jezika."
"Ruža je također anagram grčke riječi Eros, grčkog boga spolne ljubavi."
"Ruža je uvijek bila glavni simbol ženske spolonosti. U primitivnim kultovima koji su štovali boginje, ruža s pet latica predstavljala je pet postaja života žene - rođenje, menstruaciju, majčinstvo, menopauzu i smrt. A danas , veze rasvjetale ruže s položajem odrasle žene smatraju se više vizualnim. Cvijet u cvatu nalikuje ženskim genitalijama, plemenitom cvijetu kroz koji cijeli ljudski rod dolazi na svijet."

Puno ljudi proživi život.... i vidjeli su tamo neke ruže i bile su im lijepe izdaleka.... no, mnogi i odu, a da nisu zastali pored tog božanskog cvijeta i zagledali se u to bogatstvo tajni prirodne ljepote.
Kad nakon prebrzog dana, svih tih ljudi i svih tih priča dođem u društvo svojih ruža sve ono što me umorilo odlazi.... ja se isključujem jer one me svojom čarolijom potpuno zaokupe.... Svojom ljepotom pričaju, šapuću, mirisom miluju.... one mi cvjetovima zahvaljuju na maženju i paženju, a ja često nijemo stojim sa nekim strahopoštovanjem i dubokim divljenjem nad tim savršenstvom i čarolijom....
One pričaju toliko priča o životu... o prolaznosti, o pravilima i smislu u njima.... Pratim ih njihov razvoj od ranih proljetnih dana.... formiranje pupoljka, buđenje, puninu rascvjetane ljepote i tog savršenstva, pa pratim kako gubi boju pod zrakama sunca i polako odbacuje latice... tada ne čekam plod nego obrezujem ocvale cvjetove jer tada cvatu još više i bolje.... i nema tu tuge zbog prolaznosti.... one pokazuju da je umiranje prirodno jer svojim odlaskom one osiguravaju mjesto i novi život nekim novim pupoljcima.
U ružama su i uspomene.... Kad sam bila malena djevojčica moja majka je ispred kuće imala predivnu ružu ... i onda smo selili u stan, a majka je sadnicu poklonila svojoj sestri. Teta ju je njegovala, pazila i mazila sve te silne godine i kad sam ja dobila svoje dvorište poklonila mi je sadnicu i ona sada svojom ljepotom uljepšava moj vrt. U njoj je uspomena na djetinjstvo, na majčinu ljubav prema ružama, na pokojnu tetu s kojom u mislima provodim puno, puno vremena upravo preko bilja koje mi je poklonila i tako se zauvijek nastanila svojom ljubavlju.... kao uvijek živa uspomena u mom vrtu.

Nesigurnost

28.07.2007.

Sinoć sam čavrljala s prijateljicom o nesigurnosti. Ustanovile smo da uvijek u životu neki ljudi vuku više zbog nesigurnosti drugih. U zadnje vrijeme primjećujem puno ljudi koji izmigolje obvezama uz obrazloženje: „ja to ne mogu“, „ja to ne znam“, „jako mi je žao, ali ne stižem...“. Najviše me brine što tu čudnu naviku odustajanja primjećujem kod mladih.
Mislim da se radi o razmaženosti i nesigurnosti. Jesmo li previše razmazili generacije kojima ćemo ostaviti svijet?
Razmišljajući o mnogim pojedincima... raznih dobi.... pokušala sam objasniti tu pojavu na primjeru sebe. Koliko sam bila i jesam nesigurna, koliko si to priznajem, koliko i da li odustajem?
Promet je moja noćna mora.... a mislim da sam najveću nesigurnost osjetila upravo u vozačkim odlukama. Nakon polaganja vozačkog imala sam dugu stanku u vožnji. Kad sam počela voziti svakodnevno imala sam određenu rutu koju sam prelazila svaki dan... znala sam je na pamet, ali da mi je netko rekao da sama odem u veliki grad ili negdje gdje nisam bila bio bi mi to veliki problem. Obožavam ići u Merkić. Kada bih poželjela na to čarobno mjesto molila bih muža, a on je uživao poigravajući se mojom željom. Obožavao me zadirkivati, odbijati, kršiti dogovore za odlazak tamo. I onda sam se jednoga dana jako naljutila, sjela u auto i krenula! Promašila sam izlaz s autoputa, krenula prema Krapini... skoro zaplakala u vožnji jer nije bilo mogućnosti za okretanje.... onda sam se odvažila, napravila prekršaj, vratila se, došla do Merkića. Od tada nema više te nesigurnosti. Nakon toga obišla sam mnoge nepoznate gradove, stigla na mnoga odedišta. Jednom sam s prijateljicom putovala u Našice i nazad... he,he,he..... sva sreća da nismo završile u Splitu koliko smo lutale... ali vratile smo se žive i zdrave. Pa što ako napravim grešku? Pa što ako zalutam? Uvijek ću se nekako vratiti!
Sjećam se i svoje nesigurnosti kada sam prije dvanaest godina promijenila posao. Sjedila sam prvi dan na novom radnom mjestu. Rad s ljudima.... reklamacije. Kolegice su otišle na pauzu, a ja ostala sama. Imala sam ja tada već poprilično staža, ali nisam imala pojma što ovi ljudi pitaju, što očekuju od mene... ali poput zvijeri koja se mora snaći u divljini zaprepašteno sam se gledala i slušala iznutra kako muljam, izvlačim se, naručujem ih za sutra.... samo da im ne pokažem svoju nesigurnost. I upravo me to radno mjesto naučilo da nema odustajanja! Nema ne mogu i neću! Živi čovjek ispred tebe nešto očekuje i ti moraš naći odgovor na njegova pitanja! Ti si tamo radi njega! Ako ljudi prepoznaju nesigurnost i strah postaju nemilosrdni, ironični i bezobrazni. Čak i kad nemaš pravi odgovor moraš naći načina da dođeš do njega, ali nikako ne smiješ priznati da ne znaš, a izjava da ne možeš doći do odgovora ne dolazi u obzir. Ne znati nije sramota. Učimo do zadnjeg dana svog života. Koliko je samo u životu bilo novih iskustava, novih zadataka, nepoznanica... ali sve se nauči, samo ako to doista želimo.
Znači... u Merkić sam stigla jer me naljutio muž.... ali i masu drugih stvari sam naučila ljuta. Nedavno sam tražila sama sebi grešku u nekom poslu koji je za mene novi. Potrošila sam cijeli vikend, znojila sam se, bila nervozna..... čak sam plakala poput malog djeteta na mjesečini... ljuta na samu sebe. Ali našla sam je! Nisam odustala! Naučila sam.
Svašta sam u životu naučila.... i sve mi je jednom bilo prvi put. Puno toga ne znam, ali zbog toga ne odustajem. Mislim da sam zauzdala svoje strahove i nesigurnost.... a mislim da mi je u tome najviše od svega pomoglo to što se ne sramim pitati one koji nešto znaju bolje od mene.
Mladi ne vole savjete.... čak i onda kad su nesigurni... čak i onda kada im u očima vidiš da im je pomoć potrebna. To je razumljivo. I meni su u jednoj fazi života išli na živce savjeti.... i još uvijek postoje ljudi koji me iritiraju jer me gnječe savjetima koje ne tražim. Zato postoje načini kako možemo pomoći svojoj djeci i mladima koje srećemo na svom putu, a da ne budemo naporni i nametljivi. Sad ću vam ispričati priču Mary Kinsolving na tu temu....
Gospođicu Kinsolving je živjela na Manhattanu gdje ju je, kao djevojčicu, majka svakog jutra vodila u školu i poslije podne dolazila po nju. Jedne oštre zime njena je majka oboljela od upale pluća i Mary je sama morala poći u školu i vratiti se kući. Drugog dana, na povratku iz škole, okliznula se na ledu prelazeći ulicu, a u tom trenutku je prema njoj dolazio automobil koji se zaustavio na udaljenosti od nekoliko centimetara. Vozač joj je pomogao ustati. Vratila se kući... ne govoreći majci što se dogodilo... da je ne uznemiri.
Sljedećeg su jutra ulica bile još zaleđenije i kada je stigla do prvog raskrižja, bila je strahovito uplašena i dugo je tako stajala na pločnika. Naposljetku, pristupila joj je jedna starija žena i rekla: „Ja vrlo slabo vidim. Hoćeš li me primiti za ruku dok prelazim ulicu? Mary je pristala, uhvatila staricu za ruku i začas su bile na drugoj strani ulice. Nakon nekoliko koraka, Mary se okrenula da vidi je li sa staricom sve u redu. Na svoje veliko iznenađenje, ugledala ju je kako ponovo prelazi isto raskrižje hodajući ovaj put mnogo brže. U tom je trenutku gospođica Kinsolving shvatila da je starica lagala o svojem vidu kako bi joj pomogla prijeći ulicu. Mnogo kasnije u životu shvatila je da može prevladati svoje strahove tako što će nekomu pomoći.
Ponekad smo sami za sebe škrti, lijeni i nesigurni.... ali pomažući drugima možemo probuditi u sebi snagu za koju nismo ni znali da postoji. Tako je i u odnosu s mladima. Život nam je podario iskustva koja oni još nemaju... pa onda nije problem prilagoditi način na koji ćemo im pomoći njima i njihovom pogledu na svijet. Da ih ne povrijedimo... da ne istaknemo njiihovo neznanje... možemo im pomoći, a da se pritom pravimo malo mutavi, bespomoćni pa čak i neznalice. To nam je prekrasno pokazala starica iz ove priče.

Zabranjeno čitanje muškarcima

09.07.2007.

Ovih dana je IN biti šovinistički nastrojen. Prvo su maloljetna dječica, na koncertu Marka Perkovića... zavijena u crno nosila neke simbole za koje pojma nemaju što znače, a prošlog vikenda su golobrade "muškarčine" tukle homoseksualce. Očito smo odgojili nove generacije u mržnji...za mržnju.
I idem ja jutros na posao sva prestrašena.... u nadi da me putem nitko neće premlatiti jer sam možda u bilo kojem detalju različita od njega....
Sretno stižem do ureda, sjedam za komp, otvaram poštu i tamo me čeka spolno šovinistički mail koji mi je uljepšao dan.... pa sam ga drage blogerice odlučila podijeliti s vama....

Kada počnu stariti žene dobijaju na težini. To se događa zbog toga što njihove glave primaju ogromnu količinu informacija.

Zbog brojnih podataka može se dogoditi da odjednom nema više prostora u njihovim glavama. Tako se svi ti podaci raspoređuju po tijelu. Dakle, sada je savim jasno...

...moja težina nije prevelika!!
Nisam debela!!
Obrazovana sam!!
VRLO obrazovana!!
...danas je međunarodni dan svih elegantno popunjenih i lijepih žena!

Život ne treba biti putovanje do kraja do koga stižemo dobrog zdravlja i atraktivnog izgleda. Logičnije je da do kraja putovanja stignemo u iznemoglom tijelu, sa čokoladom u jednoj ruci i čašom vina u drugoj...

DA, DA!! SAVRŠENE SMO….
Zašto?
-ne postajemo ćelave,
-praznujemo svoj međunarodni praznik.
-rado nosimo roza i ljubičastu boju.

Uvijek znamo da je naš sin zaista naš.
Imamo prednost u igri potapanja brodova.
Često ne trebamo plaćati račune u restoranu.
Prve smo među taocima koje puštaju.
Ako smo prevarane, žrtve smo.
Ako prevarimo, muškarci su budale.
Možemo prespavati kod kolegice bez opasnosti da će nas nazvati homoseksualcima.
Možemo se usredotočiti na više stvari odjednom.
Žena predsjednika je Prva dama; a muž predsjednice… Ko je on?

Ako se odlučimo za mušku profesiju, mi smo hrabre inovatorke.
Ako se muškarac odluči za ženski poziv, on je peder.
I konačno:
Možemo raditi sve što i muškarci, I TO NA VISOKIM POTPETICAMA…!!!

Blogerice, ugodan dan vam želim!

Kad se rodi beba kupite joj odvjetnika na dar....

18.04.2007.

Gospodin Stazić mi je danas malo digao živac svojom izjavom da ne postoje dvije pravde... iako vjerujem da je mislio kako ne bi smjele postojati dvije pravde.... no on je političar pa mora paziti što piše, a ja se imam pravo raspigati kad političar napiše tako nešto.
Sada ću vam pisati istinitu priču... koja će biti duga. Učinit ću to zato da budete oprezniji i da vidite kako možete proći u vlastitoj zemlji ako ste naivni i neoprepezni... da shvatite da vas nitko neće zaštititi jer pravda ne vrijedi za sve isto.

1995. godine suprug i ja prodali smo stan u Zagrebu, a isto tako je stan prodala i moja majka. Odlučili smo preseliti na selo. Našli smo zgodno mjestašce pored šume... sa započetom gradnjom kuće... bili su tu temelji i zidovi koji su tako stajali dugi niz godina... pa je to izgledalo malo otužno... ali svidjela nam se lokacija. Mužev rođak nas je upoznao sa starijim gospodinom Ivanom Sever koji je prodavao zemljište u ime svog zeta Rajka Popovića iz Siska. Zemljište koje smo odlučili kupiti nalazi se na čudnom mjestu. Gruntovno spada u Sisak, katastarski u Veliku Goricu, nalazi se u zagrebačkoj županiji, župno je tada pripadalo Kravarskom. Gospodin Sever nam je predstavljen kao pošten i častan seljak iz tog sela.... hvalio se svojim zetom Rajkom koji je navodno sposoban odvjetnik iz Siska. Papiri svi čisti.... lagao je da je voda do sela stigla i pokazao nam hidrant... tek smo kasnije skužili da nije premošten neki potok i da je to tek bila priprema... nema veze... Dona je i to sredila pa je vodica nama i cijelom selu stigla brzo. Gospodin Sever je pljuvao u ruku prije rukovanja jer navodno tako rade pošteni muži kad sklapaju posao. Isplatili smo mu dogovoreni iznos od 70.000,00 kuna u cijelosti. Zemlja je glasila na njegovu kći Popović Mariju. Napravili smo kupoprodajni ugovor (27. srpnja 1995.), ovjerili ga kod javnog bilježnika, izašla je u roku komisija iz Siska na teren i platili smo porez u zakonskom roku Poreznoj upravi – Ispostava Sisak. Odmah smo krenuli na posao jer smo se privremeno smjestili kod svekra i svekrve.
Uzeli sm građevinsko poduzeće da nam izgradi kuću (imamo sve račune i ugovor s tim poduzećem). Platili smo sve priključke... koji su svi na naše ime, prijavili se svi na toj adresi bez ikakvih problema, a temeljem kupoprodajnog ugovora. Prebacili smo zemljište u katastru na sebe, a gospodin Sever je rekao da u Sisak ne moramo ići jer će to srediti njegov zet koji je ionako svakog dana po sudovima, općini i tako to. I prolazilo je vrijeme... mi smo živjeli normalno, u međuvremenu je moj muž otvorio obrt na toj lokaciji, ima zaposlena tri radnika, uredno plaća državi porez, radnicima plaće.... Popović se nije javljao oko papira iz gruntovnice pa smo 13. prosinca 2000. godine krenuli u Sisak srediti i taj neobavljeni detalj.
Tamo saznajemo strahovito vijest. Ne možemo se uknjižiti na svoje – pošteno plaćeno zemljište jer se već uknjižila Obrtnička zadruga iz Siska kod koje je Popović digao kredit 1997. (dvije godine nakon što je nama prodao zemljište), a žena mu je bila jamac. Kredit nije vraćao i zadruga se lijepo uknjižila na zemljište.
Uznevjereni tražimo prvog odvjetnika u Sisku... i vidimo tablu... ulazimo kod mlade odvjetnice.... koja nam objašnjava da će se nesporazum lako srediti i neka se smirimo jer nema nikakve frke... ČISTI NESPORAZUM!
Ulažemo prigovor kao treća osoba... koji je rješenjem Općinskog suda u Sisku od 17.1.2003. odbijen kao neosnovan.... s obrazloženjem da se vlasništvo stječe uknjižbom prava, a mi smo to propustili učiniti.
11.2.2003. podnosimo žalbu protiv tog rješenja Županijskom sudu u Sisku... koji Rješenjem od 18. lipnja 2003. odbija našu žalbu i potvrđuje odluku Općinskog suda.

Tim rješenjem povrijeđena su dva ustavna prava nas kao građana. Prvo... radi se o načelu ustavnosti i zakonitosti iz članka 5. Ustava i zaštita prava vlasništva iz članka 48. Ustava RH.
Tada angažiramo odvjetnika Ivu Farčića.
3.11.2003. Podnosimo Dražavnom odvjetništvu RH prijedlog radi podizanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a Ustavnom sudu istog dana podnosimo Tužbu za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Otpili su nas jedni i drugi... Ustavna tužba je neosnovana, a Državno odvjetništvo nenadležno.... nakon toga dovedeni smo u situaciju da moramo tužiti majku domovinu na međunarodni sud... a to smo i učinili 28.3.2006.

Ovo je bio najkraći opis koji sam mogla napisati kako je tekao taj formalni dio te priče.... a sad ću otvoriti novu temu u kojoj ću vam pisati onaj drugi dio....
U temi ispod opisala sam vam kako je krenula moja priča. Ali nisam pisala onaj drugi dio.
Kako vidite to traje već cijelo desetljeće. Neću vam pisati kroz kakva psihička i emotivna stanja sam prolazila, nego ću pisati nešto drugo.
U čemu je problem?
O.K. mi smo se propustili uknjižiti ODMAH! To je bilo nepromišljeno. Vjerovali smo nekom tipu na riječ. No nismo prekršili zakon.
Kad smo saznali da se Obrtnička zadruga uknjižila odmah sam nazvala njihovog direktora Ivana Marića i objasnila mu naivno da se radi o nesporazumu... da smo mi to zemljište kupili dvije godine prije no što je on Popoviću dao kredit... pričala sam mu o bolesnom svekru, o malenoj dječici, plakala sam mu na telefon, pričala sam mu o tome da smo sve što smo imali uložili u tu kuću i radionu... da to više nije samo zemljšte... nego naša kuća, naš dom... koju smo MI izgradili svojim novcem... a on znači našu očevinu i našu ušteđevinu. Rekao mi je doslovno ovako: „Boli me kurac za tvog svekra, za tvoju djecu i za lovu koju si uložila. Ko ti kriv što se nisi uknjižila! Sve ću vam uzeti!“
I ostao je čovjek ustrajan u tome.
Kasnije saznajem da su Marić i Popović frendovi, da često zajedno piju kavu. Dečki su vrtili lovu od obnove i tu su im nastali neki problemi. Lova je državi nestala pa je nekako treba „oprati“... uffff... kako je im je dobro legla naivna Dona.... kad ih netko pita gdje je lova, a oni samo kažu: „Evo... vodimo sudski spor!“ A Dona i njena obitelj nemaju pravo u svojoj zemlji, pred njenim pravosuđem dokazati da su oni to kupili, da tamo žive, da su tamo uložili. Kažu: „Vi ne postojite!“ Kako su nam onda naplatili porez?! Kako su dozvolili mužu da otvori obrt i uredno mu naplaćuju porez? Kako nas nađu i znaju gdje smo kad treba plaćati svoje obaveze prema državi? Popović ima tvornicu-pilanu u Sisku... prepisao ju je na sina. U međuvremenu je kupio kćeri stan u Zagrebu, ali sve je prepisao na djecu i on nema ništa pa ne može vratiti svoje dugove. I nema veze što ja nemam veze s njegovim dugovima, nema veze što mu nisam ni jamčila... tko mi kriv što ne razmišljam kao kriminalac pa nisam stigla predvidjeti što bi mi kauboji mogli učiniti... tko mi kriv što nisam bila svjesna da me država neće htjeti ni saslušati kad me se mafijaši dolove. Koga briga gdje je lova od obnove!!!!? Koga briga za sve te priče oko Obrtničke zadruge u Sisku!!!! Svi prevareni vode neke svoje jadne parnice... koje gube.... a što se iza svega toga krije nikome nije važno.
Čak da imaju pravo na zemljište koje je tada vrijedilo 70.000,00 kuna, a sada je procjenjeno na 1.300.000,00 kuna s kojim pravom mogu dobiti sve što smo mi uložili? Rečeno mi je ako sve srušim (a to ću sasvim sigurno učiniti) da idem u zatvor. Pa kaj!!! Idem u zatvor. Ja samo znam da gospodin Marić koji ima bolove u spolovilu sasvim sigurno neće dobiti ono što smo stvorili. Spremna sam robijati do kraja života... ali ja ću sve to sravniti sa zemljom.
U međuvremenu su internetski anđeli pomogli da moja priča bude objavljena na naslovnici Vjesnika 21. listopada 2004. godine, a Tihomir Ladišić nas je pozvao u svoju emisiju na temu o ovrhama. Nakon toga bili su na ovrsi. Došla je sutkinja, došao je Marić sa bolnim spolovilom, došao je Popović i dva penzića koji sada uživaju neka prava u Obrtničkoj zadruzi. Sutkinja je za zapisnik rekla: „Gospodine Mariću nije u redu da dovodite treće osobe, jer ovo je ljudima ipak dom.“ Ali jebiga... oni su došli pa ih nitko nije ni otjerao. Tada sam im opet nudila da ću još jednom kupiti zemljište. Marić se pravio fin i rekao je da je to dobar temelj za pregovore... nakon čega nam je poslao dopis da mu uplatimo 700.000,00 kuna pa će završiti spor.
I sada je prošlo već puno vremena.... svi spavaju.... a mi živimo, radimo, sadimo cvijeće i čekamo.... Do sada smo potrošili nešto preko 60.000,00 kuna na troškove sudovanja.... drugi ljudi od svog rada idu na ljetovanja, zimovanja... a mi eto vodimo svoje bitke. Moram i štedjeti jer sve to neću moći srušiti golim rukama... moram štedjeti za bager koji će mi pomoći u rušenju.
I eto tako... nikada u životu nisam dobila ni jednu opomenu za neplaćeni račun. Spadam u one tupave i savjesne građane koji su svjesni da država može funkcionirati samo ako svi poštujemo svoje obveze... ali to nije dovoljno... ja za svoju državu ne postojim kada mi je potrebna zaštita.... ma, nema veze možda se netko na međunarodnom sudu odluči pročitati moj debeli spis....
Eto toliko o pravdi koja vrijedi isto za sve....

Ljepota

14.05.2007.

KHALIL GIBRAN: "Prorok i prorokov vrt"
A pjesnik rece: Govori nam o ljepoti.
A on odvrati: Gdje cete naci ljepotu, i kako cete je naci ako ona sama nije vas put i vasa
vodilja?
I kako cete govoriti o njoj ako ona ne bude tkalja vasega govora?

Zalosni i povrijedeni vele: Ljepota je ugodna i njezna. Poput mlade majke, napol bojazljiva
zbog vlastite slave, ide ona medu vama.
A strasnici ce reci: Ne, Ljepota je mocna i strasna, poput oluje trese zemlju pod nama
i nebo nad nama.
Umorni i iscrpljeni vele: Ljepota je od tihih sapata. Ona govori u nasem duhu. Njezin glas
ulazi u nasu tisinu poput slabasna svjetla sto drsce straseci se sjene.
Nemirni vele: Culi smo gdje vristi medu planinama. I s njenim kricima dode topot kopita,
i lepet krila, i rika lavova.
Obnoc nocobdije vele: Ljepota ce se dici sa zorom na istoku.
A o podne radnici i putnici vele: Vidjesmo je gdje se naginje nad zemljom s prozora zapada.
Zimi vele snijegom zameteni: Doci ce s proljecem skacuci preko bregova.
A za ljetne zege zeteoci: Vidjesmo je gdje plese s jesenskim liscem, i ugledasmo snijezni
nanos u njezinoj kosi.

Sve to govoraste o ljepoti, iako odista, ne govoraste o njoj nego o nezadovoljenim potrebama.
A Ljepota nije potreba nego zanos.
Ona nije zedna usta ni prazna pruzena ruka, nego, prije, zapaljeno srce i zacarana dusa.
Ona nije slika koju cete vidjeti ni pjesma koju cete cuti, nego, prije, slika koju vidite
iako su vam oci sklopljene i pjesma koju cujete iako su vam zacepljene usi.
Ona nije sok na ispucaloj kori drveta ni krilo pricvrsceno za kandze, nego, prije,
vrt zauvijek u cvatu i jato andela zauvijek u letu.
Orfalezani, Ljepota je zivot kad zivot skine koprenu sa svog svetog lica.

Ali vi ste taj zivot i ta koprena.
Ljepota je vjecnost sto se gleda u zrcalu.
Ali, vi ste ta vjecnost i vi ste to zrcalo.

Slažete li se s prorokom ili je za vas ljepota ipak nešto drugo? Možda lica s naslovnica, šarene perle i šarene laže?
Je li doista lijep život kada skine koprenu sa svog lica? Istina i samo istina? Bojimo li se istine? Ili znamo u njoj prepoznati ljepotu ma kakva ona bila?
I vjerojatno će se većina složiti da ljepota spava u čovjekovoj duši... ali ipak je stvarnost drugačija... ljudi hrle u kozmetičke salone, na plastične operacije, kupuju kremice protiv celulita, a puno su bolje za održavanje stolarije, u modi su masaže u rastopljenoj čokoladi... pola tijela bijela čokolada, pola crna.... i navodno ta glazura strašno pomaže. Znači, postoje saloni za uljepšavanje karoserije... kao kad auto otfuramo limaru... a gdje se uljepšava duša? Razne religije možemo smatrati salonima za uljepšavanje duši, ali ipak.... u zadnjem desetljeću puno je puno ljudi koji odlaze na ta mjesta, a sutav vrijednosti je uzdrman... pad morala strašan.... situacija u našoj zemlji i svijetu ne baš previše lijepa....
Što je ljepota blogeri?

"Pokusi provedeni u skladu s vrlo strogim kriterijima navode na zaključak kako ljudi ulažu velike napore da ugode privlačnim ljudima bez obzira na spol, jer žele da ih privlačni ljudi prihvate i zavole. Povrh svega, privlačne okolina procjenjuje nadarenijima, poštenijima, uviđavnijima i bistrijima od manje privlačnih, vjerojatno ih tako nehotice nagrađujući za zadovoljstvo koje im pružaju svojim lijepim izgledom - navodi Patzer
Brojni pokusi dokazuju velike društvene prednosti ljepotana. U jednom je istraživanju skupini žena dano da pročitaju istovjetan (zapravo izmišljen) izvještaj o nemirima u učionici. Uz izvještaj priložena je slika navodnog krivca za nemire. Nekim je ženama "podvaljena" fotografija privlačnog, a drugima manje privlačnog djeteta (o privlačnosti su se prethodno izjasnile druge žene u ranijem istraživanju). Ispostavilo se da su žene kojima je uz izvještaj o nepodopštinama priložena slika ružnijeg djeteta zaključile da je ono zacijelo krivo za ono za što je optuženo, dok su ispitanice kojima je uz identičan tekst priložena fotografija zgodnijeg klinca bile mnogo blaže u prosudbama, smatrajući da je dijete vjerojatno lažno optuženo!
Prednosti koje ljepši ljudi imaju u odnosu na manje lijepe tolike su da se može govoriti i o estetskoj diskriminaciji. Francuski pisac Michel Houellebecq napisao je da živimo u društvu izrazito visokog stupnja diskriminacije na temelju fizičkog izgleda. - Ako ste zgodna cura, dobit ćete sve, a ako ste ružan momak, nećete dobiti ništa. Ružni će morati izumrijeti - rekao je utjecajni autor, dok je američka psihologinja Nancy Etcaff napisala bestseler Opstanak lijepih, u kojemu razrađuje tezu da je privlačan izgled vrlo važna komponenta u evoluciji."

Budimo pošteni... i ipak još jednom preispitajmo sebe koliko nam je karoserija važna?
Evo.... ja se doista trudim svakom sugovorniku zaviriti u oči.... pronalazim ljepotu u vrlo čudnim i običnim stvarima, pojavima, a isto tako ljudskim osobinama... no, ako želim biti poštena... npr. ako sjedim u društvu jako, jako zgodnog i lijepog muškarca koji podsjeća na tipove s naslovnica, nekako sam smotanija... drugačije sjedim, znoje mi se dlanovi i zbilja se moram potruditi da se to ne vidi...ni ne trudim se previše proniknuti u njegovu dušu, nego jedva čekam da taj dijalog prestane i da se više ne moram osjećati tako, a ako pak sjedim pored nekog običnog i prosječnog muškarca.... puno sam prirodnija, pažljivo slušam što priča i tražim ljepotu u nekom drugom obliku... i obično je uočim.
Isto je i sa ženama.... Desilo mi se na bivšem poslu da mi dođe žena toliko lijepa da mi zastane dah.... ja sam toliko skoncentrirana na promatranje savršenog tena, savršenih crta lica, njenog hoda iz kojeg se vidi da je svjesna svoje izvanjske ljepote i to joj pretpostavljam ulijeva snagu da se drži poput carice... i opet ne slušam previše što priča jer ona je boginja bez obzira što ima za ispričati.... a kad bi mi pristupila neka prosječna žena tada sam u stanju s njom brbljati, tražiti simpatičnost u njoj... slušati što priča... provesti predivne trenutke u dijalogu pronalazeći njenu skrivenu ljepotu.
Nema ružnog djeteta... ali ipak postoje posebno lijepa djeca koja od nas izmame posebnu pažnju baš zbog svog vanjskog izgleda.
Znači, mislim da nam je ljepota ipak svima važna. Nije to loše i nije to sramota... ako to sebi iskreno priznamo... i ako ne zaboravimo tražiti i vidjeti i one skrivene ljepote.

Pričam vam priču

6.08.2007.

Pričam vam priču....

Sigurna sam da svi poznajete onaj osjećaj lagane histerije pred godišnji odmor. Kad vam se čini da baš to kratko vrijeme više ne možete izdržati.
Već dvije godine nisam otišla nikuda... za svoju dušu. Putovala sam puno. Sva ta putovanja bila su prelijepa, ali i naporna... vezana za posao ili neke druge obaveze.
Ni sada moj godišnji neće trajati dugo, ali bit će to pravi odmor... ako se više uopće znam odmarati. No o tome ću vam pisati.
Sada vas neću daviti u ovakvom raspoloženju teškim temama... nego ću vam ispričati priču koju je naručio Mališa.... a uskoro ćemo valjda uz priču dobiti i njegovu pjesmicu u rimi.



PEPELJUGA - Braća Grimm

Pepeljuga je bila lijepa i dobra djevojka. Živjela je u malenom selu sa zlom maćehom i dvjema ružnim polusestrama. Budući da je stalno morala čistiti peć, često bi se zaprljala pepelom, zbog čega su je njene zlobne polusestre nazvale Pepeljugom.
Ljubomorne na njenu ljepotu, maćeha i polusestre zlostavljale s pepeljugu raznim pakostima. Tjerale su je da obavlja sve poslove u kući.


Jednoga dana kralj objavi da će se održati veliki bal u dvorcu. Ples će biti u prinčevu čast, a pozvane su sve djevojke u kraljevstvu.
Pepeljuga je također željela ići na ples te zamoli maćehu da je pusti. Na to se ona samo zlobno nasmije i upita je kako ona misli ići u tako poderanoj odjeći. Tako nešto ne dolazi u obzir jer će ih samo osramotiti. Zle polusestre joj narede da im pomogne obući se i uljepšati za bal. Kad su otišle, Pepeljuga plačući ostane sama.
Najednom se pojavi njena kuma, dobra vila, koja odluči pomoći dobroj djevojci. Zamahne čarobnim štapićem i njenu staru odjeću pretvori u predivnu haljinu. Osim toga, dobila je ogrlicu od bisera i lijepe staklene cipelice.



Zamahne još jednom i veliku tikvu pretvori u raskošnu kočiju s četrima konjima.



Blistajući od sreće Pepeljuga se popne na kočiju i zahvali dobroj vili. Prije polaska, vila je upozori da se mora vratiti kući prije ponoći jer će tada čarolija prestati.
Došavši u kraljejv dvorac, Pepeljuga sve očara svojom ljepotom. Ugledavši je, princu se učinilo da sanja i da nikada u životu nije vidio ljepšu djevojku. Odmah joj je pršao i cijelu je večer plesao samo s njom. Maćeha i polusestre ne prepoznajući je, pucale su od bijesa i zavisti cijelu večer.
Pepeljuga je bila toliko sretna da nije primijetila kako vrijeme brzo prolazi. Kad je čula da sat počinje otkucavati ponoć, preplašeno pobjegne od princa i slavlja. Dok je tako brzo trčala na stepenicama izgubi jednu staklenu cipelicu.


Princ zaljubljen u odbjeglu ljepoticu, objavi da će se oženiti djevojkom čije stopalo uspije ući u malenu cipelicu. Sve djevojke u kraljevstvu su pokušavale obuti cipelicu, ali nijedna nije imala toliko sitno i nježno stopalo. Tako stigoše i do Pepeljugine kuće. Polusestre su se uzalud trudile obuti cipelicu. Tad ponudiše i Pepeljugi da obuje cipelicu. Ona stidljivo priđe i bez problema je obuje. U tom trenutku je princ prepozna. Silno se obraduje te je povede u svoj dvorac. Nije prošlo dugo, a Pepeljuga i princ su se vjenčali.

Znate li onaj osjećaj... ?

07.05.2007.

Sigurna sam da znate onaj osjećaj kada se u školi dugo pripremate za neku kontrolnu i na kraju dobijete petaka, osjećaj kada se pripremate za ispit i prođete ga s visokom ocjenom, osjećaj kada vaša ekipa trenira marljivo i dobijete svi zajedno utakmicu protiv jačeg protivnika, osjećaj kada je događaj nagrada za trud i kada shvatite da se vaš trud isplatio, kad procvjeta u čovjeku vjera da pravda pobjeđuje i da na ovom svijetu ipak postoje dobri ljudi.
Pretpostavljam da se slično osjećaju ljudi koji pišu priče pa ih pošalju na natječaj i pobjede u jakoj konkurenciji.
Moja priča je danas pobjedila. Nisam dobila pisanu potvrdu, ni kipić, nisam imala ni konkurencije jer nije bio objavljen natječaj na tu temu... moja nagrada je pobjeda pravde.
Moja nagrada je jer je ispravljena velika nepravda.
Moja priča nije bila ni jedini način borbe protiv nepravde koja se desila običnom „malom“ čovjeku. Ona je bila samo jedna karika u lancu, a ja sam bila samo jedan od igrača u ekipi koja je igrala srcem.... ekipa koju je naljutila nepravda, lomljenje kostiju nevinima, ekipa koja je smogla snage... ili kako bi gospodin Marin lijepo rekao: ekipa koja je smogla SLOBODE i hrabrosti da se upusti u borbu protiv puno jačeg protivnika. Glavni junak te ekipe je i glavni lik moje priče.... mlada i odlučna žena..... SLOBODNA žena. Bez njene hrabrosti i odlučnosti ne bi bilo priče, ne bi bilo borbe... ne bi bilo ovog čarobnog osjećaja koji me danas ispunio.
Hvala joj od srca što se osjećam danas ovako zadovoljno... hvala joj što mi je učvrstila vjeru da se isplati boriti za istinu...pisati.... govoriti....
Često u životu čujem pitanja: zašto se toliko pjeniš, zašto se toliko trudiš.... cijelog života me mnogi pokušavaju uvjeriti da je pametnije okrenuti se sebi i pustiti sve oko sebe neka ide svojim tijekom jer pojedinac navodno ne može promijeniti svijet.
Uvijek odgovaram da ga itekako možemo promijeniti. A danas imam i dokaz tome. Pa da u životu pomognemo ispraviti samo jednu jedinu nepravdu promijenili smo svijet... jer na njemu je jedna nepravda manje. Ne možemo ispraviti sve nepravde.... ali to ne znači da ih trebamo ignorirati.
Hvala Uredniku... čovjeku koji je bio spona i posrednik između mene i glavnog lika moje priče. Da nije njemu bilo stalo... da je slučajno hladan i sebičan čovjek... nezainteresiran za sudbine „malih“ ljudi... ja nikada ne bih ni znala za tu priču. Hvala mu na hrabrosti, podršci i sudjelovanju u ovoj utakmici.
Hvala i onima koji su se profesionalno uključili u našu priču.
Ali jedno najveće HVALA....Čovjeku... mom Učitelju... mom Uzoru koji me jedini u životu ne stišava nego podržava moj temperament, moje ljutnje i moje reakcije... Čovjeku koji me uči biti kreativnom i svojom. Ponekad mi prigovara da sam previše literarna J)))))), ali ovog puta mi je dozvolio i taj nestašluk.....
To je bilo hvala svim ljudima iz moje ekipe... ali ja se moram zahvaliti i onima iz protivničke ekipe koji su imali volje i strpljenja... koji su prepoznali nepravdu i odlučili je ispraviti.
Danas se puno raspravljalo koji su im bili motivi.... ali meni to nije važno! Važno je da je nepravda ispravljena.

I onda tako zadovoljna... ko mali medo... dođem doma.... i pronađem odgovor na moj komentar.... pronađem izlaganje o SLOBODI.... pravu na izbor.... i to je bila kruna svega što osjećam danas.

Blogeri.... budite slobodni... sanjajte.... jer možete promijeniti svijet....


Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti."

- Woodrow Wilson, bivši američki predsjednik

Trač

05.04.2007.

Ufff koja ružna riječ! Kako je samo naglašava ovo „tvrdo“ č.... a vidi samo ta tri suglasnika koja joj oduzimaju svu toplinu, mekoću.... tako je kratka i odlučna. Užasno gruba riječ.
Lutam net-om i tražim zanimljivosti... a kad tamo.... Boba bio u nekom lokalu i slušao pevaljku dok mu je žena na turneji u Americi..., pa onda Oliverova ljubavnica iznosi neka čudesa, pa onda iznosi alimentacija koje plaćaju poznati... tko se sve rastao od poznatih, tko koliko love ima, tko je snimio svoj sex, tko koji parfem koristi, tko je koga guzio, a tko je bio u pozi 69. Čak se pojavio bloger pod nazivom „susjed Gorana Milića“ koji javnost obavještava o svakom koraku svog susjeda.
Čovjek izgubi puno, puno vremena probijajući se kroz takve naslove da bi naletio na neki članak koji govori o našoj pravoj stvarnosti... o onoj koja je doista bitna za naš život, kao i za živote ljudi oko nas. Sve su to šarene perle, šarene laže kojima nas zabavljaju da lakše zažmirimo na pojave u društvu koje nisu dobre. Takve informacije nas ponižavaju, pa zar smo se doista pretvorili u bezličnu masu koja se naslađuje takvim pričama? Živi tuđe živote umjesto svog? Često budem gruba kad mi netko počne prepričavati neke neprimjerene detalje iz tuđih života. Nedavno sam jednu ženu pitala da zašto misli da mene zanimaju takve stvari o ljudima? Ostala je u sred rečenice, otvorenih ustiju.
Tračerice valjda misle da nam se na taj način približavaju, jer dijele svoja "saznanja" i svoju bujnu maštu vezanu uz tuđe živote sa nama, pa im nije jasno kad netko ne želi sudjelovati. Ja mislim da se tračanjem bave osobe koje su strašno nesretne i nezadovoljne svojim životima, pa onda umjesto da učine nešto sa svojim životom svu energiju troše na virenje u tuđe, hrane se tuđim greškama, neuspjesima.... pa onda dodaju, razrade i na taj način pravdaju sebe pred drugima i pred samima sobom. Mislim da se radi o velikim kompleksima i ispraznosti.
Vrijeđa me kad mi netko trača nekoga kog poznajem, ali mi još više smeta kad saznajem nepotrebne detalje o ljudima koje ne poznajem i ne pruža mi se prilika na vlastiti dojam... nego neke bljutave priče stižu u paketu s novom osobom. I neka ovaj post bude kratak.... baš poput te ružne riječi, jer ta osobina koju posjeduje previše ljudi ne zaslužuje duži post.... a zaključit ću ga pričom o Sokratu....

U staroj Grčkoj Sokrat je bio na glasu kao čovjek koji cijeni znanje. Jednog mu je dana prišao poznanik i rekao mu:
- Znaš li što sam upravo čuo o tvom prijatelju?
- Stani malo - odgovori Sokrat. - Prije no što mi išta kažeš želim napraviti mali test. Zove se "Test trostrukog kriterija"
- Trostrukog kriterija?
- Upravo tako - nastavi Sokrat - prije nego što počneš pričati o mom prijatelju, mogao bi trenutak razmisliti zadovoljava li to neke kriterije.
Prvi kriterij je Istina.
Da li si potpuno siguran da je to što mi želiš reći istina?
- Ne - odgovori poznanik - zapravo sam to tek čuo i ...
- Dobro - veli Sokrat - znači nisi potpuno siguran da li je to istina ili nije.
Da vidimo sada i drugi kriterij, kriterij Dobra.
Da li je to, što želiš reći o mom prijatelju, nešto dobro?
- Ne, naprotiv...
- Dakle - nastavi Sokrat - želiš mi reći nešto loše o njemu, a nisi čak ni siguran je li to točno. Još uvijek možeš proći na testu, jer je ostao još jedan kriterij, kriterij Koristi.
Da li će to, što mi želiš reći o mom prijatelju, biti korisno?
- Ne, ne baš.
- Pa - opet će Sokrat - ako to što mi želiš reći nije istina, nije dobro, i nije korisno, zašto bi mi uopće rekao?

Pješčana kula....

03.05.2007.

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.


I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.


Što sam sve radila da budem zid !
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.


Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.


I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.


Što sam sve radila da budem zid !
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.


Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.
Vesna Krmpotić




Jučer mi je jedan čovjek rekao da djelujem veselo.
I bila sam. Ne sa nekim posebnim razlogom. Bio je eto... to tek dan koji je došao nakon par dana odmora... Bio je to dan kada sam naoružana samoobmanama, potiskivanjima i sebičnim nastojanjem da otmem bar jedan dan samo za svoj gušt... za samo malo dobrog raspoloženja i veselost.... da ne dozvolim tuđim sebičnostima da mi ga pokvare. I uspjela sam! Ljuudiiii, jedan dan sam bila vesela ili se to ipak može nazvati normalnim raspoloženjem. Ništa posebno jučer nisam učinila za sebe... bila sam tek vesela i dobro raspoložena cijeli dan... onako bez povoda, bez traženja.... bez pitanja.... spontano vesela. Puno mi je značio... jer vjerojatno su to dani kada se punim pozitivnim vibrama za one sljedeće kada više nisam vesela i kada me ipak pogode strelice svih tih likova koji čuče u grmlju i gađaju svojim strelicama sebičnosti... svojim strelicama kojima privlače moju pažnju, vrijeme i energiju.
Danas mi je naporan dan... cijeli dan. Od jutra me šibaju valovi i ruše moju kulu od pijeska.
Nije to neka velika oluja... to su tek oni dosadni valovi koji udaraju ravnomjerno... u stalnom ritmu i nagrizaju temelje polako, ali sigurno..... Jedan se zove razočarenje, drugi se zove osjećaj iskorištenosti, treći se zove „ma što to meni sve treba“, četvrti se zove ljutnja na samu sebe što nisam sagradila jači zid, peti se zove „klinca boli lijevo uho za školu“.... i tako redom... ne sjećam se svima ni imena.... Nakon šestog sam prestala brojati.
Kaže Vesna.... more se ne mora truditi da bude more jer ono je more.... cvijet ne mora ništa raditi da bude cvijet, jer on je cvijet.....
Mudro zbori.... i njene riječi su morska pjena koja mazi rane nastale od valova....
Ali ipak... ja nisam ni more... nisam ni cvijet.... moram graditi čvrste zidove i ne dozvoliti da me more odnese.... i ne sumnjam da neću znati... uopće ne mislim da će me slomiti... ali eto malo sam njonjava danas pa neka ostane post koji će biti spomen na jedan valoviti dan i nadanje da ću se u sljedećem životu pojaviti u obliku cvijeta ili kaplje mora.... pa se neću morati truditi graditi zidove od pijeska....

Ljubomora i virenje kroz tuđe prozore...

02.08.2007.

Prekrasna, ali i tužna priča na blogu našeg „Nemam pojma“ potakla me na otvaranje ove teme.
To je tema na koju sam ja potrošila puno forumaških sati u prepirci s našim Miletom. To je njemu omiljena tema.
Mile me zbog mog mišljenja o ljubomori smatra hladnom osobom.
U raspravi od 02.10.2005. godine Mikoslav je napisao ovako:
Ljubomoru nam je bog dao, jer to je jedini nacin ustanoviti da volimo i da smo voljeni. Ko nepozna ljubomoru nije osjetio sta je prava ljubav.
I nije Mile jedini koji tako misli. Vjerojatno ste svi nekada čuli izjave svojih prijatelja ili prijateljica koji su tvrdili da voljenu osobu prave ljubomornom kako bi provjerili da li su voljeni. (Tu pojavu sam češće primjećivala kod žena).
Ljubomora je složena emocija.
Izazvana je paničnim strahom da ćemo izgubiti voljenu osobu, da bi ona mogla zavoljeti nekog drugog više nego nas. Ljubomora po mom mišljenju nikako nije mjerilo ljubavi nego je mjerilo sebičnosti i potrebe pojedinca za posjedovanjem druge osobe. Ljubomora je po mom mišljenju emotivno siromaštvo, a nikako nije nedostatak ljubavi. Ako uistinu voliš tada taj odnos ne remetiš mučeći sebe i partnera ljubomorom.
Mislim da u životu treba težiti postati takvom osobom koju voljena osoba neće htjeti izgubiti... takvom osobom s kojom će voljena osoba željeti boraviti što više i osjećati se slobodno i dobro u našem društvu. Bojim se da ljubomora i nije baš znak pažnje i ljubavi. Ja ne bih mogla podnijeti ljubomoru partnera, a ono što ne želim da meni drugi rade ne želim ni ja raditi ljudima koje volim. Ljubomora budi u čovjeku niz negativnih emocija... potrebu kontrole i nasilnog zadržavanja nekoga jer mislimo da nam pripada. Ljubomora ne učvršćava vezu nego je upropaštava..
Mislim da je ljubomora odraz nesigurnosti u samoga sebe i mislim da zrelu osobu vrijeđa ljubomora partnera, a onda vrijedi i obrnuto.
Ljubomora, jal i zavist su biljke koje rastu iz istog korijena. Možemo biti ljubomorni u panici da ne izgubimo osobu koju volimo... ili osobu za koju smatramo da je „posjedujemo“ ili pak možemo biti zavidni drugim ljudima što su u nečemu uspješniji od nas.
Mislim da je moj stav prema ljubomori dobio svoje korijene u djetinjstvu. Odrasla sam u domu gdje se nikada nismo uspoređivali s drugima, nismo komentirali tuđe živote na negativan način.... a na svaki moj pokušaj da to učinim bila sam upozorena i svaki puta mi je objašnjenjo da je to ružna navika. Ispirao je otac iz djetinjeg srca te negativne emocije i naučio me radovanju uspjesima drugih ljudi i još tada mi je vrlo jasno i uspješno objasnio da tuđi uspjesi nikada i nipošto ne ugrožavaju mene. Čemu onda trošiti emocije i svoje vrijeme na nešto negativno?!!! Vrijeme treba trošiti na sebe i osobe koje volimo.
Prije nešto sitno godina desilo mi se u životu nešto što me je jako uzdrmalo. Valjda okolini koja ne razmišlja poput mene nije bilo drago što im ne virim kroz prozore, što ne pratim njihova kretanja, ne uključujem se na te načine u njihove živote.
Bio je roditeljski sastanak. Nakon sastanka pristupila mi je jedna osoba (roditelj). Pozvana sam na kavu jer moram čuti nešto važno. I na toj kavi sam dobila „prijateljski“ savjet da bi trebala bolje čuvati muža (kao da je pas ili maluoumna osoba) jer me vara s osobom X. Tada mi je na toj kavi ispričano toliko ružnih detalja. Da sam slučajno bila netko treći i da sam imala prilike gledati sa strane tu okrutnost svakako bih zaštitila osobu koja to mora slušati.
Ali tada sam samo šutjela.... osjećala sam se kao da mi netko siluje dušu. Vrtio mi se film svih prethodnih dana... godina..... vrtio mi se film svih naših dana u kojima ja nikada nisam postavljala pitanja, nikada nisam kontrolirala i ne vjerovala. Zahvalila sam se na informaciji (iako je to „dar“ koji nikako ne zavređuje hvalu) i pošla doma.
Tih dana je moj brak prolazio svoj veliki test... tih dana sam odrastala, imala jedan slom živaca, tih dana sam isplakala puno suza... bio je to pravi pakao. On je tvrdio tada, kao i danas da ispričana priča nije istinita. No ja sada ne želim pisati o tome.
Što me je izbacilo iz takta, zašto sam bila ranjena... da li sam osjetila ljubomoru?
Da mi je on rekao da se zaljubio... da mu je neka druga žena napetija od mene ja bih razumjela i sasvim sigurno to ne bi izazvalo takav pakao tih dana. Mene bi naravno boljelo, ali ja bih se sa tim znala nositi. Mene je tada ranilo što mi je cijelo selo... bliža i dalja okolica bila u domu. Ranilo me je što po mom životu ruju bezjaci i sve te iskompleksirane spodobe koje liječe svoje komplekse i neuspjehe prljajući sve ono u što sam vjerojavala i stvarala cijeli svoj život. Doslovno! Dok smo te večeri raspravlji o našem problemu... s dvorišne strane na prozoru je visila seoska tračerica i prisluškivala. Bila je izvjestitelj za javnost, a meni su to drugi prenijeli sljedećeg dana. Toliko sam se branila svih tih godina od njihovog uplitanja u moj život, kao što im nisam ulazila u njihove. Ali evo... našli su načina da se „zbližimo“.
Uvijek svoje grupe... bez obzira da li se radi o obitelji... ili ekipi s posla doživljavam kao svoj tim... svoju ekipu. Sada sam se osjećala izdano.... ne mišlju da se možda u životu mog muža desila avantura nego što je dozvolio da nam sve te spodobe ušetaju u život. No svatko tko se bavio sportom zna da svaka ekipa neke utakmice mora i izgubiti... i da izgubljena utakmica nije razlog da se ekipa raspusti.... nego je novi poticaj za treniranje... za nove pobjede.
I kad smo skupljali svoje živote poput krhotina stakla, stavljali melem na rane, dušebrižnici nisu mirovali. Ako bi pošli na kazališnu predstavu ili kuglanje, a djecu ostavili s bakom dešavali su se telefonski pozivi, prijetnje, zastrašivanje djece. Ni u jednom trenutku me nije zanimalo tko to radi.... a nadam se da je to pouka svima nama da jako moramo paziti s kim se družimo... pa čak ispijamo i kavu, jer neki ljudi to doista nisu zaslužili.
Od tada je prošlo nešto godina. Jedna obitelj je izdržala diverziju izvana. Dva dječaka odrastaju sa svojim roditeljima. Ostalo je nešto ožiljaka koji su tu tek da nas podsjete na neugodno iskustvo... da nam se ne bi ponovilo.
Zašto sam vam ispričala ovu intimnu priču? Zašto sam vam napisala ovaj post plačući?
Prvi je razlog pozitivna emocija prema Bubimirki, Paix i svim mladim blogericama kojima želim poručiti da se čuvaju ljubomore... a čak ako su same od nje oslobođene, neka se čuvaju okoline koja njeguje tu ružnu emociju.
Drugi je razlog opet pozitivna emocija koja me navodi da vas sve zamolim da nikada nikome ne prenosite takve vijesti.... jer to su stvari između dvoje ljudi i vi kao pripadnici njihove okoline nikako niste nadležni da se miješate u te stvari. Takvim „istinama“ nikome ne možete učiniti dobro.
A treći i najveći... i najpozitivniji razlog pisanja ove priče je taj što sam ja to sada u stanju učiniti ovako javno... kao da se desilo nekom drugom. Ja sam sada čvrsta stijena koju je to iskustvo obogatilo, još više očvrsnulo i sada sam još uvjernija da me ne zanimaju pogledi kroz tuđe prozore, ali i da ću potrgati noge svakom kog uhvatim pod svojim prozorom.
A četvrti razlog ima malo negativnih emocija. Ja znam da ovaj blog čitaju i oni koji su se naslađivali mojom boli... pa ih evo sada ovim putem pozdravljam..... i izražavam svoje žaljenje što im je radovanje kratko trajalo i što su opet ostali sami sa svojim kompleksima, problemima i osobnim neuspjesima... do neke nove žrtve koja će im odvući pažnju s njihovih pravih problema.
Eto blogeri..... čuvajte se ljubomore... jali i zavisti. To je uzaludno trošenje vremena. Svi koji se time bave vrijeme kradu samo sebi.... a život je tako kratak... šteta vremena...
Ljubi vas Dona....

Životni snovi

24.03.2007.

Nedavno je u moj život stigla jedna nova osoba. Radi se o mladoj i vedroj ženi punoj života, snova, pitanja, pozitivne znatiželje i drugih lijepih ljudskih osobina. Ona je moja kolegica i suradnica. Pridružila mi se u prilično zahtjevnom i šarenom poslu. Žao mi je što je nisam mogla dočekati u opuštenijoj i boljoj atmosferi. Zatekla me u mom čumezu od ureda, zatrpanu registratorima, zvonjavi telefona.... zatekla me u čumezu zatvorenih vrata (koja me štite od ponašanja naučenih u španjolskim sapunicama), uvijek u žurbi i s premalo vremena za bolje upoznavanje. Puno mi je lakše zbog njenog dolaska, a sigurna sam da će doći dan kada će nam biti puno ljepše i ugodnije raditi i da će doći dan kada ćemo moći raditi mirnijim i normalnijim tempom... no taj dan nam nitko drugi ne može osigurati... same se za njega moramo izboriti. Kad popravimo temelj koji je napravljen davno s velikom ljubavlju i šarenim snom čovjeka koji ga je stvarao.... ali koji je zapušten, namjerno i nenamjerno uništavan raznim nesavjesnostima i drugim oblicima loših ponašanja pojedinaca koji su se zatekli u ostvarivanju tog sna.... a nisu ga znali i htjeli graditi..... osobni interesi su im bili važniji od tog sna... tek tada ćemo moći krenuti u opuštenije zidanje novih katova. Nikada nećemo biti bez posla.... ali on će biti puno drugačiji nego sada... već je sada drugačiji no što je bio u ne tako dalekoj prošlosti.
Nedavno je započela temu o ostvarenim životnim snovima..... pitala je da li bih nešto mijenjala da mogu u svom životu i u svojoj prošlosti kad sam donosila životne odluke.... a u tim pitanjima se skrivalo pitanje imam li ja „svoj život“.... Svjesna sam da joj ovako zatrpana u svim tim papirinama, sa bezbroj postavljenih ciljeva i otvorenih planova izgledam kao netko tko bježi od nečega i pokušava se sakriti iza tog velikog posla. Razmišljala sam o njenim pitanjima u zadnje vrijeme... iako sam joj isti dan odgovorila da se ne zamaram pitanjima što bi bilo kad bi bilo i da stojim iza svih svojih životnih odluka... pa čak i iza onih koje mogu nazvati životnim greškama... jer to su moje greške-moje odluke.
Sjećam se kako mi je otac govorio da se uvijek započeto mora završiti.... ljude koji su stalno nešto započinjali i onda odustajali je nazivao „lijeni Pero“. Mislim da se upravo radi te rečenice trudim u životu sve što radim odraditi do kraja... dati maksimalno od sebe i u skladu sa svojim mogućnostima završiti započeto. Sami biramo.... ti izbori nisu možda uvijek najbolji.... ali imali smo neke samo svoje motive zašto smo tako odlučili... a ti početni motivi zauvijek su temelji na kojima se može nadograđivati ono što smo započeli.
Sjećam se.... u osnovnoj školi organizirano smo išli kopati šećernu repu za PIK tog grada.
PIK bi platio školi, a svi mi smo imali puno povoljniji topli obrok... tako da je prehrana bila dostupna svima. Kad bi došli na te velike njive bilo je to prestrašno. Svatko bi dobio motiku i svoj red. Kad kreneš s okopavanjem tih malih biljčica... i još dugo dugo ne vidiš kraj svog reda. Još danas se sjećam tih osjećaja.... bespomoćnosti koje sam osjećala u nekim trenucima jer nisam vidjela. Tada je bilo učenika koji su namjerno uništavali repu. Kopali smo cijeli dan... i to zbilja nije bio lak posao.... cijeli dan na suncu... s motikom u ruci. Raspoloženje nam se promijenilo nebrojeno puta dok ne bi stigli do kraja. U nekim trenucima smo pjevali, šalili se... ili šutjeli.... no nikada nisam imala potrebu sfušati... jer bio je to moj red... za koji su me zadužili. Ako bi slučajno motikom oštetila koju biljčicu ja bih je ponovo rukama zagrnula zemljom da može nastaviti život.... osjećala sam se odgovornom za taj svoj red. Bilo je onih koji nisu mogli razumijeti zašto uopće kopamo... to ih je ljutilo pa su namjerno fušali i činili štetu. Nisam sigurna da sam i ja tada razumijela zašto kopamo... to tek danas kužim, ali nisam imala potrebu uništavati. I od tada... pa sve do danas... bez obzira što radim trudim se to odraditi najbolje što znam i mogu.... jer sve što radim je moja osobna slika, a samim time i moj život. Moj život je moja obitelj, moji prijatelji, svi ljudi koje susrećem kroz dan, moje slobodne vrijeme, ali i posao. Posao ne doživljavam kao nužno zlo koje mora proći određeni broj sati u danu, a tek tada počinje život. Mislim da bi mi tada život bio puno siromašniji jer kroz radni vijek jako puno sati i dana provodimo radeći... i ako bih ga doživljavala na taj način bila bi pola svog života nezadovoljna i nesretna. Sve što radim u jednom danu... bez obzira da li se radi o obavezama ili zadovoljstvima smatram jako važnim jer to je dio mog dana, a samim tim i mog života.... mene kao osobe. Ako nešto sfušam i gurnem pod tepih.... ili ću sama jednog dana zaviriti pod tepih i morati čistiti staru prljavštinu... ili će netko drugi pronaći staru prljavštinu... a tada će on pronaći moju lošu sliku. Smatram da nije O.K. da ostavljam iza sebe prljavštine koje netko drugi mora čistiti. I tako je baš sa svim što radim u životu bez obzira da li su to moje obaveze kao majke, žene, djeteta, susjede, suradnice ili tek slučajne poznanice... prolaznice na tom životnom putu. Ja naprosto ne želim i ne mogu podijeliti svoj dan na ono što se mora i snove... moj cijeli život je moj san... jer sve što čini moj dan to sam ja. I imam li život?!!!! Mislim da ga imam.... i zahvalna sam na tom daru življenja... svakoj zraci sunca koja me jutrom probudi... svakom događaju u danu, pa čak i onim neugodnima, čak i onima koji me ljute i bude u meni razočarenje, zahvalna sam i svim svojim neznanjima (a svakim danom ih otkrivam sve više) jer da bi imali potrebu učiti prvo moramo postati svjesni gdje smo tanki. Postoji previše područja na kojima sam „tanka“... želim ih podebljati.
Sa petnaest godina sanjala sam postati profesorica književnosti u provincijskoj školi... da li sam nesretna danas što mi se taj san nije ostvario? Ne! Moj život me odnio u drugim smjerovima, postavio neke prepreke, ali otvorio i neke druge šanse. Da se mi se ispunili neki željeni snovi ne bih doživjela puno toga što me usrećilo. Zato se ne osjećam nesretno... nego zahvalno na svemu što imam i što jesam.
Svaki čovjek svojim osobnim djelovanjem ne može vidno promijeniti svijet, ali svakim svojim postupkom ga ipak mijenja na bolje ili gore. Ja se samo trudim ne biti u onoj skupini koji ovaj svijet mijenjaju na lošije....
Ima jedna priča koja o tome lijepo zbori.... pronašla sam je davno na internetu... i ne znam autora.....

Priča o zvijezdi i šansi

Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one ugibaju.
Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera.
Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje ugiba i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a ugiba i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom hipu. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očito moraju. Tužan koraca dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja.
Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi.
A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu posve blizu prvi čovjek upita: a što to vi radite? Drugi odgovara: vraćam zvijezde moru! Prvi začudeno pita: Ali čemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!
A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući: Ali za ovu ima šanse!

Poruka:
U nastojanju da pomognemo, ne možemo svima pomoći, ali ako Vam se nađe na putu prilika da pomognete učinite to i dajte šansu svojoj zvijezdi.

Nepotizam

21.06.2007.

Ovo je tema kojom se nerado bavi itko.
Kad netko na glas spomene NEPOTIZAM... može biti siguran da će se mnogi dići na zadnje noge.... dojučerašnji istomišljenici će mu postati ljuti neprijatelji ili tek uvrijeđeni likovi jer su mnogi iz naše sredine uključeni u tu društvenu igru.
Nepotizam je po definiciji zloupotreba položaja i drugih oblika moći u korist svoje rodbine.
Sigurna sam da nitko od vas ne može reći kako nije primijetio tu pojavu u našem društvu... jer ona je toliko raširena da su je svjesna i mala djeca.
U zadnje vrijeme često čitam jednog predstavnika radnika koji svoje govorancije i pisana obraćanja radnicima i svom poslodavcu započinje rečenicom: „Moja obitelj je već kroz tri generacije u ovom poduzeću. Tu je radio moj djed, moj otac i sada ja! Imamo sto godina staža!“ Naravno... radi se o državnom poduzeću. Kad sam prvi puta pročitala tu rečenicu na početku njegovog teksta nisam mogla vjerovati. Odmah na početku on upozorava da on itekako ima prava sada nešto pametno reći.... jer si je zbrojio staž svih svojih predaka i samim tim se osjeća pozvanim da štiti nečija prava.... jer ipak je to stotinjak godina staža.
Kao prvo..... kad je već upao u poduzeće tim nemoralnim činom.... ne bi li trebao o tome šutjeti?! Ne! On to javno iznosi kao svoj ponos i diku.... to ga čini pozvanijim od ostalih da progovori! Ne razmišlja o tome da mnogi nisu znali taj podatak... a upravo će si sada postaviti pitanje da li se zaposlio zato što je doista sposoban i potreban ili je zaposlen zato da bi se ugodilo njegovom djedu i ocu? To su očito obitelji koji su toliko značajne za to državno poduzeće, obitelji koje su podobne u svim ovim društvenim promjenama... to su nezamjenjivi likovi. Zato valjda to državno poduzeće i funkcionira tako besprijekorno jer se radi o lancima genijalaca. I pitam se može li uopće netko tko je na taj način došao u poduzeće predstavljati druge radnike? Pa ta obitelj je dužna svom poslodavcu na poseban način. Oni su kao prst i nokat.... oni su već sto godina svoji?!!!! To više nije ugovorni odnos između radnika i poslodavca – to je rodbinski odnos!
Prošle godine sam se i sama našla izložena nerazumijevanju, čak i uvredama jer sam se usudila glasno progovoriti o toj i nekim drugim pojavama.
Nagazili su nepravedno jednu kolegicu koja je u mom poduzeću preko dvadeset godina. Primljena preko natječaja, bez veze (rijetki su takvi, ali ih ima). Žena ima adekvatnu školu za svoje radno mjesto, svoj posao obavlja savjesno i profesionalno, pripada u onu skupinu koju se opterećuje previše da bi neki drugi imali više lufta. I sve to nije bilo dovoljno pa su tuđu krivnju pokušali svaliti na njena leđa. Tada sam malo pukla i napisala javno tekst u kojem sam se osvrnula na stanje i ponašanja u toj radnoj sredini. Uffff... bilo je tada vatrometa!!! Bilo je uvrijeđenih.... jedna kolegica je izjavila da bi mi zbog tog pisma najradje pljunula u lice. Potreba za pljuvanjem u moje lice proizašla je iz rečenice u kojoj sam spomenula da je zaposlena njena kći na izmišljeno radno mjesto, (a izmišljeno je jer do tada nije postojalo), da ne spominjem da nije interno oglašeno (što su po Zakonu o radu bili dužni učiniti), a da je oglašeno bilo je puno zainteresiranih za tako lijepo radno mjesto u toj radnoj sredini, a koji su itekako imali uvjete da budu premješteni na to bolje radno mjesto.
Napisala sam istinu! Navela da se ugnjetavaju pošteni i savjesni dugogodišnji radnici, da bi se zaštitila novopridošla djeca! Napisala sam čak da nemam ništa protiv zapošljavanja nečije djece ako zadovoljavaju uvjete i ako počinju na normalan način na koji svi počinju raditi, ali sam osudila ugnjetavanje dugogodišnjih radnika i kršenje propisa. I eto.... živimo u društvu u kojem glasno izgovaranje takvih rečenica ili pisanje takvih tekstova zaslužuje pljuvanje čovjeka u lice, a oni koji čine takve stvari smatraju da čine nešto normalno. To se dešava zato što je nepotizam toliko dugo prisutan i ukorijenjen u ovom društvu pa je postao nešto što se smatra normalnim i prihvatljivim.
Što nam je nepotizam donio? Donio nam je nered, nesavjesnost u radu i nedodirljivost... donio nam je poslušnike, jer svi oni koji su uspjeli zaposliti svoju djecu u svom poduzeću postaju „vlasništvo“ moćnijih. Zaposleni na taj način su nedodirljivi.... ili su djeca moćnika pa se svi boje prigovoriti zbog neadekvatnih stručnih sprema, nesposobnosti i nesavjesnosti... ili se pak radi o djeci naših kolega i kolegica pa opet ne želimo to glasno izgovarati (sve dok ne zagusti) da ih ne bi uvrijedili i da nam ne bi morali pljuvati u lice. I tako polako tonemo u sve većem neredu, nepravdama.... šuteći, pognutih glava.... jer ipak smo svi mi „svoji“.
Pokušajmo zamisliti gdje bi danas bili da smo u zadnjih dvadesetak godina imali poštene natječaje prilikom zapošljavanja, testiranje kandidata! Hajdemo zamisliti gdje bi danas bili samo da su se svi pridržavali postojećih propisa! U pravosuđu bi imali mlade lumene... one koji su završavali fakultete u roku i koji su izuzetno nadareni za svoje zanimanje, u zdravstvu bi također imali mlade i poštene ljude koji su pažljivo odabrani jer su pokazali iznimne rezultate tijekom školovanja, ali i ljudske kvalitete koje ih čine dostojnim tako osjetljivih radnih mjesta.
Hajdemo zajedno maštati i zamisliti kako bi izgledala naša stvarnost da se ljudi zapošljavaju prema sposobnostima i stručnoj spremi... prema ljudskim kvalitetama.
Tada ne bi imali ogromne pravne službe, a da poduzeća moraju plaćati vanjske odvjetnike kad zagusti, tada ne bi imali mlade „intelektualce“ na odgovornim radnim mjestima koji sami ne znaju napisati dopis, a kad progovore teško je vjerovati da su uspijeli završiti i osnovnu školu... jer od visokoobrazovanih se očekuje da povedu, da znaju i budu uzor u poslu.
Nepotizam je jedan od strašnih tereta ovog društva. On je veliko zlo o kojem nerado pričamo da se nekome ne bi zamjerili.... ili zato što i sami imamo veze s tom igrom pa je tada i poštenije šutjeti. Svakako je poštenije šutjeti nego pljuvati u lice onima koji se usude na glas izgovoriti istinu.
Lijepo je pomagati „svojima“. Svi mi volimo svoju djecu i imamo im potrebu pomoći i zaštititi ih. Ali zar je moguće da nismo svjesni da ne moraju drugi ispaštati da bi mi pomogli svojoj djeci. Ti neki drugi ljudi i zajednica u cjelini imaju svoje probleme, svoje obitelji i nisu dužni ispaštati zbog naših slabosti i sebičnosti? Zar je moguće da ne razumijemo da baš svojoj djeci štetimo takvim ponašanjima jer im ostavljamo društvo s poremećenim sustavom vrijednosti u kojemu se ne cijeni znanje, rad i sposobnost? To nije ljubav prema vlastitoj djeci i društvu u kojem živimo. To je sebičnost i uskrogrudnost! Pa neka se ljuti tko god hoće...

Zanimanje uz ime

18.03.2007.

Dojmila me se nespretna i neopravdana ljutnja jednog blogera na jednoj temi pa sam danas odlučila pisati o zanimanjima, obrazovanju i koliko su ona važna za cjelovitu sliku čovjeka.
Svi mi u sebi nosimo jednu veliku predrasudu o ljudima sa visokim obrazovanjem. Ta predrasuda izvire u našim očekivanjima. Pretpostavljamo da su visoke škole upisali učenici kojima je škola oduvijek dobro išla, učenici sa izgrađenim radnim navikama, upornošću. To su obično djeca iz „boljih“ obitelji... djeca intelektualaca ili pak oni koji su svojim radom i trudom odlučili ući u neki novi svijet. Na fakultetima takvi pojedinci slušaju predavanja najuglednijih intelektualaca, pročitaju puno knjiga, kreću se u društvu vršnjaka željnih znanja i izgrađuju se za svoje buduće zanimanje koje su odabrali. Do kraja stignu samo oni najuporniji, najmarljiviji i oni kojima se ne dese nepredviđene životne okolnosti koje bi ih zaustavile u postizanju tog životnog cilja. I kada mladi čovjek završi fakultet.... on se cijeli život obrazuje, usavršava, kreće u krugu intelektualaca pa je onda i logično zašto svi očekujemo da visokobroazovani ljudi imaju određenu širinu.
To su dakle naša očekivanja... ali sada ću navesti nekoliko konkretnih primjera.
Za početak ću poput Paje Paksu naglasiti ono što ga je uvrijedilo u političarevom postu. I među visokoobrazovanima ima kriminalaca..... ima onih koji kradu, ima pedofila, zlostavljača žena i djece.
Sjećam se liječnika koji je bio dežuran kad sam rađala prvog sina. Bio je mlad... specijalizant.... Uz svu nestručnost koju je pokazao te noći kad se njemu nije radilo, a ja sam se... gadura najobičnija baš te noći „odlučila“ poroditi pokazao je i jedno neljudsko lice, nepristojnost i bezobrazluk. Vikao mi je: „Ne tako stiskati gusko jedna! Glupačo, stiskaš u glavu!“ A ja sam cvilila u strašnim bolovima i preklinjala neka me ne vrijeđa... neka mi pomogne... jer ja ne znam kako treba stiskati..... Nakon puno godina imala sam ga prilike sresti na jednom drugom mjestu... i nisam propustila podsjetiti ga kako se ponašao u trenucima kad sam bila bespomoćna, kad se nisam mogla braniti od vrijeđanja i ponižavanja.... u trenucima kada mi je bila potrebno sve njegovo znanje i ljudska pomoć. Ispričao se i rekao da je bio mlad i neiskusan, a ostavili su ga samog s babicom te noći.... na to sam mu odgovorila da mu opraštam svu nestručnost, ali mu njegovu neljudskost nikada neću oprostiti.... jer vrijeđati ženu u takvim trenucima je nešto što ne bi učinio ni slučajni prolaznik bez ikakve škole koji bi se slučajno našao u toj situaciji. To je ono što se ne uči na fakultetu... to je ono što se dobije u roditeljskom domu... i ono što čovjek sam izgrađuje kroz život.
Nakon masakra koji je trajao cijelu noć... i kada je konačno bilo sve gotovo molila sam vode... rekao mi je: „Ne možeš dobiti vode!“ Tada je došla čistačica koja je prala pod rađaone... i tiho mi na uho objasnila da ne smijem piti.... donijela je mokru gazu i navlažila mi usne i pomazila me po čelu. Ta gospođa je bila moj anđeo te noći.... jedina osoba koja je bila pristojna i dobra prema meni.
Drugog sina sam rodila u istoj bolnici. Obavili su to pravi profesionalci. Osjećala sam se poput kraljice... a nije boljelo ništa manje.
S 25 godina imala sam rak i liječnik u Domu zdravlja je naglasio da u bolnicu moram HITNO! ODMAH! No u bolnici sam nabasala na vrlo poznatog liječnika koji je od mene tražio iznos koji je tada značio petnaest mojih porodiljskih naknada.... a ja ih nisam imala.
Tako mlada.... majka dvoje male djece... sa bolesti od koje se umire... u svom gradu ja nisam mogla dobiti mjesto u bolnici. I tada... čudnim kanalima.... uslugama kojima je zadužila moja sestrična nekog liječnika uspjela sam PREKO VEZE doći u bolnicu. Primljena sam kao kraljica.... u dvokrevetnu sobu s televizorom... na odjel koji nije imao veze s mojom dijagnozom, a sve to da me pogled na bolesne od te bolesti ne bi uznemirio. Spasili su mi život, imala sam tretman koji nisam očekivala. Toj ekipi profesionalaca i savjesnih liječnika i medicinskih radnika zahvalna sam svakom kapljom svoje krvi.... zahvalna sam im što su mojim klincima omogućili da odrastaju uz majku. Ali i danas sam uvrijeđena što nisam mogla u bolnicu ući legalno.... pa to je moja zemlja.... to je zemlja u kojoj plaćam porez, u kojoj su plaćali porez moji roditelji... moji djedovi. Zar su mi u takvoj situaciji potrebni lova ili veza da bi imala pravo na medicinsku zaštitu?!!!!
Imam još puno osobnih primjera, ali prebacit ću se sada na moje viđenje visokoobrazovanih i uglednih ljudi koje imam prilike sretati zadnjih godina.
Nedavno je odražan u jednom velikom poduzeću domjenak prigodom jednog blagdana.
Bili su pozvani svi direktori i svi ljudi važni za to poduzeće.... drugim riječima krema tog poduzeća. Zadatak da ih dočeka na ulazu, podijeli im prigodne poklone i izrazi dobrodošlicu dobila je jedna mlada žena... također s visokim obrazovanjem. Nakon pozdrava uz osmijeh upitala je jednog uglednog direktora smije li mu staviti značku... a on joj je uzvratio smješkom i rekao: „Smiješ, smiješ! A i ja bi tebi rado nešto stavio!“
Na sastancima često imam priliku gledati visokoobrazovane ljude na funkcijama kako brane svoje način rada. Često ih slušam i gledam u nevjerici i pitam se... pa na koje su to fakultete išle te face... uz to što ne znaju riječima obraniti svoje stavove ni pisanje im nije jača strana... ali to lakše prikriju jer uvijek se nađe neki podređeni koji to zna i hoće odraditi za njih.
Nemam pojma da li je to zato što nisu naučili gradivo... da li je to zato što ne ulažu u dodatna znanja... ili je to možda zato što ni sami ne vjeruju u ono što pričaju.
Predstavljaju poduzeće koje je važno svima nama. Izloženo je čestim kritikama... i to upravo zbog njih... zbog politike koju provode i zbog načina na koji komuniciraju sa javnošću.
Onu drugu stranu nitko ne vidi.... a na toj drugoj strani je niz također visokoobrazovanih ljudi (koji su u nemilosti jer misle svojom glavu pa ne mogu isplivati) i čitava masa ljudi sa trogodišnjim i četverogodišnjim srednjim školama..... čitava masa majstora i svih ostalih zanimanja koja održavaju i nose to poduzeće na svojim leđima. Među mladim radnicima je veliki broj informatički pismenih mladića koji bi već nakon par godina staža mogli biti profesorima svojim poslovođama koje je pregazilo vrijeme. Kad se u tom poduzeću desi neki problem... neki veliki kvar... ne moraju se slati pozivi... poput dobro utrenirane vojske oni dolaze sami... bez obzira da li je vani +30 ili -30 stupnjeva C... često gaze po potocima, po blatnjavim terenima.... životi su im u opasnosti... nakon dvadeset godina rada oni su potrošeni.... postaju invalidi..... Poznajem ih na tisuće.... i nikada mi se nijedan nije obratio na način na koji se onaj direktor obratio svojoj kolegici.
I što nam sve to govori?!!!! Obrazovanje i naziv naših zanimanja samo su jedan dio nas..... a cjelovitu sliku o nama čini puno, puno drugih stvari koje dobijemo odgojem i samoizgradnjom u školi života.
Nije svaki visokoobrazovani čovjek i intelektualac. Intelektualci su ljudi koji posjeduju široko znanje, ali i određeno ponašanje koje ih čini drugačijim od mase bezjaka koji imaju neke potvrde.... diplome... svjedodžbe..... a koje nisu nužno dokaz nečije stručnosti i znanja.... možda su čak i nabavljene negdje ispod pulta.
Za Hrvate kažu da su neobrazovan narod. Slažem se. Obrazovanja nikada dovoljno. Ali ja mislim da nismo glup narod da ne bi znali prepoznati lažove i nesposobnjakoviće.
Na današnji dan prije dvadeset i tri godine umro je čovjek koji je moj najveći moralni uzor.
Nisam u prilici danas otići na mjesto gdje spava..... ali neka ovaj post bude umjesto svijeće... za njega.....
Njemu su zanimanje i funkcija pisali na vratima ureda... jer tamo je tome mjesto... ali na vratima stana i u telefonskom imeniku pisalo je ime i prezime..... jer to nisu mjesta gdje je primjereno isticati zanimanje i funkicju. On je van ureda bio Čovjek! Pošten i dobar Čovjek!

Kao prilog ovom postu ispričat ću vam dvije priče koje jako volim... na tu temu....


KAKO SAM PAO NA ISPITU ZA MENAĐERA

"Diplomirao sam na Fakultetu za menađment. Bio sam vrlo ozbiljan student i savjesno se pripremao baš za svaki ispit. Ali jednog sam se jako bojao. Bio sam tako sretan kad sam, otvorivši kovertu i čitajući na brzinu dobivena pitanja, vidio da skoro na svako znam odgovoriti. No zadnje pitanje me iznenadilo. Glasilo je: "Znate li kako se zove čistačica na ovom fakultetu?" Pomislio sam da je to sigurno neki "štos", odgovorio sam na sva ostala pitanja i predao rad. Sav siguran, jedva sam čekao da pročitam svoje ime na popisu onih koji su položili. No, kada se na oglasnoj ploči popis pojavio, na njemu nije bilo mog imena. Pomislio sam da se radi o nekakvoj greški i otišao do profesora. - "Da, ispit niste položili", rekao je profesor./ "Ali, odgovorio sam na sva pitanja.", pobunio sam se. / "Niste odgovorili na zadnje", glasio je odgovor./ "Ali zar je to pitanje toliko važno?", nisam mogao vjerovati svojim ušima./ "Naravno da je važno", odgovorio je profesor. "U svom poslu susretat ćete mnoge ljude. Svi oni su važni. I svi zaslužuju vašu pažnju, čak i ako sve što činite jest samo to da ih pozdravite i nasmiješite se." Nakon stanke još je dodao: "A znate li ime gospođe koja služi u kantini? Znate li datume rođendana vaših pet najboljih kolega s fakulteta?".
Nikada nisam zaboravio ovu lekciju. I odmah sam saznao: žena koja je održavala čistoću i koja je svaki dan bila s nama zvala se Tonka. Znate li vi kako se zove osoba...?"

(Ne znam autora priče.... to je priča sa mog stolnog kalendara)

Splavar


Bio jednom splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke.
Jednom tako naiđe i učitelj, neki čangrizav čovjek.
Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a učen čovjek ga upita: Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?
Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja, reče splavar.
Zar nisi nikada učio jezika u školi?
Nisam odgovori splavar.
Tada si pola svoga života potrošio uzalud.
Na to je splavar šutio.
Ali ne prođe dugo i naiđe strašno nevrijeme.
Udaiše gromovi i kiša ko iz kabla, a splav mali poput orahove ljuske.
I splavar se nagnu suputniku pa ga upita:
Jesi li ikad učio plivati?
Ne reče učen čovjek.
E učitelju tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.

(Indijska priča)

U spomen na dragog pjesnika

24.06.2007.

U ovom mom svijetu, u neomeđenosti net-a otvaram teme o problemima s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu, teme koje govore o mojim uspomenama... bilježim svoja trenutna raspoloženja. Čitam ovdje svoje prijatelje kroz komentare ili ih osjećam kao čitatelje. No postoje i oni prijatelji koje nikada nisam srela, a puno sam se družila s njima na poseban način pa su i sjećanja na njih dio ove stranice.
Na današnji dan.... prije dvadeset i jednu godinu umro je čovjek koji me znao naježiti, čovjek kojeg sam slušala bez potrebe da isputim glas... s onim osjećajem ushita kad zaneseno slušate i želite taj trenutak produžiti.... unaprijed vam je žao što će mu jednom doći kraj.... kao kad pročitate odličnu knjigu i na kraju osjećate strašnu prazninu jer nema više....
Takvu prazninu... svojim odlaskom.... u meni je ostavio Miroslav Antić....
U kasno proljeće 1986. godine..... tako malo prije njegovog konačnog odlaska slušala sam zadnje riječi tog predivnog čovjeka... ne sjećam se više na kojoj radio stanici.
Pripremala sam se za prijemni ispit i cijelu noć sam bila budna.... no u učenju me prikinula emisija koju sam preplakala od prve do zadnje minute. Umirao je taj čovjek u strašnim mukama..... a čak i tada je smogao snage da se obrati ljudima koje je tako nesebično volio.
Brzo nakon toga..... u svojim zadnjim trenucima zabranio je govore na svojoj sahrani... užasavao se pompe, snobizma i parada.
Sam je napisao „Besmrtnu pjesmu“ kojom se oprostio od onih koje je ostavio iza sebe... naručio tamburaše Janike Balaža da mu odsviraju pjesmu „Lutam sam po svijetu“.
Potrošioje život u kratko vrijeme... ostavio prazninu u nama.... ali uvjerena sam da je u tom vremenu proživio život tako potpuno kao što ga mnogi neće osjetiti da žive i 150 godina....


BESMRTNA PESMA
Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

2.
A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

3.
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

4.
Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.
Miroslav Antić
Pjesniče, što migao si meni....
Ostao si u meni budalast, čudno drag... a noću kad gledam u nebo, i ja namignem tebi.
To je naša tajna.... usprkos danima sivim, kad vidim neku kometu da vidik zarumeni, ja znam i pamtim: to ti još uvijek šašav letiš i živiš..... jer ti si neponovljiv... vremenom neograničen....

Pismo

07.07.2007.

Počele su nam se cerekati uljepšane face s jumbo plakata, počela su „šamaranja“ na net-u, u kontakt emisijama... borbe za izbornu pobjedu vode se na svim frontovima. Svakog dana bit će sve žešće.
Političke stranke su izbornoj godini prilično naporne, često neukusne jer nas hvataju na naivne finte i zbilja treba izdržati sav taj cirkus do izbora. U izbornoj godini se dešavaju i pozitivne stvari jer se svi trude pokazati u što boljem svjetlu... pa se sve užurbano radi, sve ono što je spavalo cijelog mandata izmili i uhvati se posla. Hrvatska izgleda kao kuća kad napravimo generalno čišćenje.
Jedna od predizbornih aktivnosti je i SDP-ova telefonska anketa zbog koje su ih nedavno okefali u medijima.
Pročitala sam samo naslov u novinama... stisnula oči jer sam znala da se anketa doista provodi... i nisam imala snage čitati tu javnu prozivku. No sada imam potrebu ispričati priču o toj anketi.
Moja svekrva živi sama. Nakon svekrove smrti zvali smo je da nam se pridruži, ali odbila je jer smo preživahni, a ona žel svoj mir. No njen mir znači i osamljenost preko tjedna. Vikendom nam dolazi na ručak i druženje.... ali preko tjedna je sama. Ja sam vjerojatno osoba s kojom razmijeni najviše rečenica otkako joj je muž umro. Na vikend druženjima ispričamo jedna drugoj što je sve donio prošli tjedan.
Tako je došla prije par mjeseci i značajno se smješkajući ispričala mi kako su je zvali iz SDP-a. Prepričala mi je svoj dugi razgovor u detalje... svako pitanje, svaki svoj odgovor, ime osobe s kojom je kontaktirala. Ja sam slušala šutke i smješkala tiho jer osobno bih sasvim sigurno odbila takav razgovor, ali slušajući nju bilo mi je drago da joj je nešto ispunilo vrijeme i da se osjećala tako zadovoljno. Pitali su oni nju pitanja od kojih sam ja mrštila facu..... jer su moji živci vjerojatno felerični... previše sam oprezna, nepovjerljiva i sumnjičava. Ja na takav razgovor ne bih pristala već iz vrlo jednostavnog razloga što nikada ne možemo biti sigurni da li je s druge strane doista taj netko tko nam se predstavio. Ali onda sam zaključila da nema nikakve štete i opasnosti u tome što je jedna penzionerka ispričala svoje stavove nekome na telefon... ma tko god on bio. Osjećala se važno jer ju je SDP-ovac pitao što ona misli o gradonačelniku, o načinu upravljanja gradom.... pitao ju je što joj se sviđa, a što bi ona osobno promijenila.... i bilo je tu raznih pitanja.... pa čak i o unucima. I prepričavala je ona meni tu svoju telefonsku avanturu tri vikenda za redom.... i svaki puta u detalje.... a ja sam po tome zaključila da je to na nju ostavilo jak dojam. Prošlo je vrijeme.... polako je prestala spominjati tu anketu..... taj doživljaj potisnuli su neki novi. No dolazi ona danas na ručak i kad smo ostale same šapčući mi kaže: „Sad ću ti nešto pokazati!“ Imala sam osjećaj da će mi pokazati nešto prestrašno ili prelijepo... nešto tajnovito i veliko..... Tada je rekla.... opet šapčući: „Dobila sam pismo!“ Tada sam pomislila da joj je možda pisao neki djedica ili joj se javio neki bogati rođak iz Amerike.... sigurno je dobila neko prevažno pismo sa nekom lijepom tajnom... nekim lijepim iznenađenjem. Pitam ja.... šapčući.... zbog očigledne važnosti njene izjave: „Tko vam je pisao?“ Kaže ona: „SDP! Pismo je potpisao Zoran Milanović!“ a na licu joj se blistao osmijeh kao da je dobila na lotu milion dolara. I vadi ona pismo. Uredno vraćeno spremljeno u kovertu jer je bilo važno da vidim kako je to stiglo na njeno ime i prezime... tada je s toliko pažnje izvadila list papira, polako ga razmotala i sa širokim i značajnim osmijehom mi pružila na čitanje.
Pročitala sam to doista lijepo pismo u kojem joj se SDP zahvaljuje na sudjelovanju u anketi uz par prekrasnih, jednostavnih, toplih i čovječnih rečenica. Bez parola, pritisaka i agresivnosti koju prepoznajemo inače u komunikaciji političkih stranaka u ovoj godini.
Tu predizbornu aktivnost SDP-a do današnjeg dana nosila sam u nekom sivom prostoru..... na nekoj rezervi u mojoj glavi. Nisam je ni osuđivala, ali ni podržavala... jer sam oprezna poput moje mačke Štefice kad su takve stvari u pitanju. No danas definitivno ZNAM da mi se ta njihova predizborna aktivnost jako sviđa. Kao prvo u toj igri sudjeluju samo oni koji to žele.... a to je pošteno jer se poštuje pravo na izbor. Pojedincu se pristupa s poštovanjem i punom pažnjom..... anketirani građani se osjećaju kao kapi u Cesarićevom slapu.... kao važni djelići te slagalice... te slike zvane društvo. Netko ih nešto pita... nekoga zanima njihovo mišljenje... pri tom ih nitko ne naziva stokom sitnog zuba, crvenim, zelenim i raznobojnim vragovima. Netko ih konačno primjećuje i nešto pita. Komunikacija je civilizirana i pristojna.
U slučaju moje svekrve ta anketa nije ništa promijenila.... jer ona ionako svoj glas daje upravo njima od prvih izbora, a tako će vjerojatno ostati do njenog kraja. Ta anketa i današnje pismo samo su joj pokazali da je dobro izabrala. To pismo je razveselilo usamljenu penzionerku... i ne samo nju.... jer živi su joj još i roditelji... danas su kao u kazalištu sjedili i s osmijehom i ponosom slušali kad im je njihova kći čitala to važno pismo.... a da ne govorim da će o tome sljedećih mjeseci slušati svi koji ih dođu posjetiti. Jer u životima starih ljudi nema puno akcije.... ovo je važno do neba... zato SDP-ovci svaka vam čast na ideji! I hvala vam što mi zabavljate i razveseljavate moje starine dok ja to nisam u mogućnosti.

Buba

01.07.2007.

U doba mog djetinjstva cestama moje provincije često su prolazila zaprežna kola na kojima su ljudi prevozili sijeno... a mi djeca bi trčali za njima i čupali puno naručje sijena.... Strašno sam uživala u tom nestašluku....
Ljudi su vozili uglavnom fićeke, stojadine, yugiće... a oni malo imućniji šepurili su se u PZ-ejcima.... a kad je netko imao Taunusa ili Mercedesa bio je pravi car.
Moj tata je vozio staru plavu bubu. Bila sam kao dijete strašno nesretna zbog toga..... stojadini koji su bili najbrojniji činili su mi se tako lijepo moderni, brzi... ma prave pile.... a naša bubica mi je ličila na tenk, bila je tako spora i nisam je baš previše voljela.
Otac je bio zaljubljen u taj autić.... uz nju je imao najmanje još tri rastavljene iste takve za rezervne dijelove.... a kada bi umoran došao iz ureda otišao bi u garažu i vječito je nešto šarafio i petljao po tom autu.... to ga je opuštalo.
Kada je on umro... prodale smo dobru staru prijateljicu... a tada je imala 24 godine.
Tek danas sam svjesna koji je genijalac bio... trebalo mi je vremena da shvatim koliko je bio iznad tih sitnih ljudskih potreba za nadmetanjem. Sve što je radio... radio je za svoju dušu.... a taj auto i briga o njemu je bilo upravo odmaranje njegove duše.
Vozila je ona nas svuda... uvijek smo sretno stigli... nikada nas nije iznevjerila.
Ovo je post koji pišem u uspomenu na moju bubu..... i iz osjećaja krivnje što sam se tada okretala za modernijim autima... i nisam razumijela u čemu je štos....
Sad razumijem!




Blogeri, u kakvim ste se vi pilama vozili u djetinjstvu?

Pssst... Dona vam čita priču

16.04.2007.

Uff... koliko sam puta poželjela da mogu otići na pusti otok i biti potpuno sama....
Ma samo na par dana.... da nitko ne zove maaamaaaaa, ženooooo, Donaaaaa.... da budem sama samcata...
Sigurna sam da se to dešava svima vama.... u ovoj ludoj jurnjavi života....
Neću danas puno trtljati. Mališa je zamolio da mu ispričam priču koju je zaboravio, a ja je večeras neću pričati... nego ću vam je čitati... zato se lijepo uvaljajte u svoje fotelje, budite mirni, tihi... zatvorite oči i slušajte.... pssssst.... počinjem.....

Pale sam na svijetu

Jednog je jutra Pale ustao vrlo rano.
Nije mu se više spavalo pa e izvukao iz kreveta.
Svuda je vladala tišina ali on se nije bojao.
Sunčane zrake veselo su titrale po podu i zidu i Pale nije bio nimalo više pospan.
Pale se tiho odšulja kroz hodnik u sobu u kojoj su spavali tata i mama.
Ali njihovi kreveti su bili prazni.
Pale se zapitao u čudu – gdje su tata i mama.
Ipak se nije zabrinuo.
Vratio se u svoju sobu, umio se i obukao – ta on je već gotovo veliki dječak i umije se sam urediti.
Odlučio je da siđe na ulicu, na igranje.
Zavirio je još jednom u sobu i u kuhinju, ali nigdje nije bilo nikoga.
Pali se upravo svidjelo što je tako rano sam kod kuće.
Dječak siđe niza stepenice i nađe se na ulici.
Doduše, nije smio silaziti na ulicu bez dozvole, ali tate i mame nije bilo kod kuće i on je otišao da ih potraži.
Na ulici, upravo pred Palinom kućom, stajao je tramvaj.
Pale zaviri u kola, ali u njima nije bilo nikoga, ni putnika, ni konduktera, ni vozača.
Gdje su samo svi ti ljudi?
Pale uđe u mljekarnicu, ali i ona je bila potpuno prazna.
Nema prodavača, nema kupaca.
I na ulici nema nikoga, ni žive duše.
Ne voze automobili, ne voze tramvaji, ne prolaze ljudi.
Nigdje nikoga.
Nigdje ni jednog čovjeka, ni jednog čovječuljka.
PALE JE SAM NA CIJELOM SVIJETU!
I ostale prodavaonice u Palinoj ulici bile su prazne.
Pale uđe u slastičarnicu i osladi se mliječnom čokoladom.
Zatim uđe u prodavaonicu voća i pojede dvije banane.
Nije mogao više jesti pa spremi dvije naranče u džep.
On dobro zna da se to ne smije raditi ali sad je potpuno sam na svijetu i može uzeti sve što mu se sviđa.
Pale se nađe ponovo na ulici i ugleda nova tramvajska kola broj dva s prikolicom.
Ah, tramvaj!
Pale ih je volio više od svega.
Zato uđe u kola, sjedne na vozačevo mjesto i počne se igrati vozača.
Micao je ručke na lijevoj i desnoj strani i dang! Tramvaj krene niz ulicu. Pale se prestraši i shvati da je postao pravi pravcati vozač.
Stavi na glavu vozačku kapu.
Bila je tako velika da ga je poklopila do ušiju.
Pale je malen i ne može doseći nogom zvono.
Ali nije ni potrebno.
Ulice su puste i nema bojazni da bi mogao koga pregaziti.
Pale je vozio prema Trgu.
Bio je sretan što može voziti tramvajska kola.
Bio je sretan što je sam na cijelom svijetu i što može raditi sve što mu se prohtije.
Na Trgu je stajao drugi tramvaj.
Trebalo je zaustaviti kola, ali Pale to nije umio, i tako je naletio na tramvaj što je stajao na tračnicama.
Sletio je sa sjedala i odletio na pločnik, ali se nije ozlijedio.
Tramvaj je bio potpuno razbijen.
Pale se tješio da to i nije neka nesreća – kad bi zaželio ponovo voziti, mogao bi slobodno uzeti druga kola, jer ih ima dosta na ulicama, a sva stoje njemu na raspolaganju.
Činilo mu se toga časa da je najljepše od svega biti sam na svijetu.
Možeš raditi sve što ti srce zaželi i nema nikoga tko bi te kaznio.
Pale krene dalje.
Nađe se pred velikom bankom u koju ljudi spremaju novac.
Uđe unutra i uzme puno vreću novca – ta on je sam na svijetu i sve je njegovo.
Pale pjeva od sreće da se sve ori.
Sada ima toliko novaca da može kupiti sve, sve što god zaželi!
Može imati nožić i usnu harmoniku, može imati dizalicu i bicikl i avion i kolica i auto i uopće sve na ovome svijetu!
Pale izabere u izlogu nožić i uđe u trgovinu da ga kupi.
Ali u trgovini nema nikoga kome bi platio. Uvidi da mu novci ništa ne vrijede.
Zato razbaca sav novac po ulici jer njima nije mogao ništa kupiti.
Prolazeći dalje ulicama Pale je našao novu zabavu – prekrasni crveni vatrogasni auto s ljestvama.
Bez razmišljanja uđe u auto i sjedne za volan.
Ba-bu-ba-bu-ba-bu! – oglasila se sirena čim je Pale počeo pritiskati dugmad i vući zavore.
Tada je proradio motor i auto se pokrenuo.
Mali je vozač čvrsto držao volan i nije se nimalo bojao.
Ta to je ionako sve samo šala.
Pale je lako zaokretao uglovima.
Prokrstario je cijeli grad ali nije mogao naći nikakav požar.
Nigdje ništa nije gorjelo.
Na kraju se vatrogasni auto zaustavi sam od sebe.
Valjda se potrošio sav benzin.
Pale izađe iz auta i krene u park u kojem se obično igrao s ostalom djecom.
Prošetao se po travnjacima.
Spazio je ploču s natpisom „ČUVAJ TRAVNJAKE“, ali je mislio: To se mene ništa ne tiče, ta ja sam sam na cijelom svijetu.
Na dječjem igralištu je bila ljuljačka i Pale se poželi ljuljati.
Kad bi barem ovdje bila „našla sam“ i Mališa!
Pošao je dalje i došao do kinematografa u kojem se obično prikazuju dječji filmovi. Ušao je unutra.
U dvorani je bio mrak i platno je bilo prazno.
Nije bilo nikoga tko bi prikazivao film.
Pale je ogladnio.
Već odavno nije ništa jeo.
Pošao je u hotel i našao se u kuhinji.
Sve što je našao bilo je hladno, a nije bilo ni sasvim skuhano.
Tada je pokušao nešto skuhati sam.
Uzeo je posudu, nasuo krupice i nalio mlijeka, zapalio plin i počeo miješati.
Miješao je i miješao, a kad se umorio, skinuo je posudu s plamena. Kušao je, ali kašica se nije mogla zahvatiti žlicom.
Jadni Pale, ostao je gladan!
Više ga uopće nije veselilo što je sam samcat na cijelom svijetu.
Zaželio se prijatelja, zaželio se tate i mame.
Najviše se zaželio mame.
Brzo sjedne u neki auto i proveze se kroz grad, ne bi li našao koga.
Tako je stigao na aerodrom.
Na travi je stajao veliki putnički avion. Pale se popeo u avion, upalio motor i poletio.
Letio je visoko, visoko kroz bijele i sive oblake. Avion je letio sve više, dok nije udario u nešto tvrdo.
Čini se da je udario u Mjesec.
Jadni Pale, padao je duboko, duboko prema Zemlji.
Onda je strahovito kriknuo i... našao se u svom krevetu.
Upravo se probudio.
Pomislio je:
- Pa ja sam sve to samo sanjao!
- Što ti je, Pale, što plačeš? – dotrčala je brzo mama.
- Ah, mamice, ja sam sanjao, da sam bio sam na cijelom svijetu i da sam mogao raditi sve što sam htio.
Ali bio sam sasvim sam i nigdje nije bilo nikoga, ni tate... ni tebe.
Dodijalo mi je biti sam na cijelom svijetu.
Dobro je što sam to samo sanjao!

Jens Sigsgaard

ČIČA MIČA GOTOVA JE PRIČA.... tko to hrče... sunce vam žareno! J)))))))))

A nakon priče ide anketa.
Nemam pojma kako se postavljaju one lijepe ankete pa ću vas pitati vako:

Naš Mališa koji je naručio ovu priču djeluje vam kao:

1. Drvo sa slike iz naslova ili dječaka iz priče....

2. Devil Taz


3. ili neki treći lik....?


p.s. Imam još jedan mali dodatak.... uz priču...

Veliki taoistički učitelj Chuang Tzu sanjao je da je leptir koji leprša između cvjetova tamo-amo. U snu nije bio svjestan sebe kao osobe. Bio je samo leptir. Iznenada se probudio i otkrio da leži u krevetu, ljudska osoba ponovno. Ali onda se je zapitao: "Jesam li ja čovjek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovjek?"

Strašila u žitu

27.07.2007.

Ovo je post posvećen onima koji vjerno čitaju, a ne komentiraju na blogu. Posvećen je onima koji svakog jutra već neko vrijeme otvaraju ovu stranicu i OČEKUJU moj osvrt na događaj koji im je ubrzao cirkulaciju i ljute se što ja tupim o lovu, cvrčcima i mravima dok "gori"..
Što kaže Dona???? Očekivali smo priču? Zvoni telefon i začujem pitanje: "Jesiiiii liiii čula za događaj?!!!!
Ndaaa... tu sam ja... cijelo vrijeme s vama.... šuteći vas gledam i slušam.
Neću vam sada pisati o "događaju", jer to i nije događaj nego je događanje. To je mogao biti događaj prije deset godina, no pretvorio se u u događanje. Bilo bi puno ljepše da sada svi možemo širom otvorenih očiju pogledali jedni druge u centar zjenice i pričati što se nekada davno dogodilo, ali na žalost to je preraslo u događa seeeee. Na žalost isto tako što to događanje nije prekinuto zato što bi to bilo normalno, pošteno, u okviru propisa i morala... prekinuto je spletom okolnosti koje su odredile da se opet površina močvare zatalasa i svojim mirisima privuče pažnju svih koji su u blizini.
Neću komentirati glavni lik naše priče. Zašto? Jer svi jako dobro znate što ja o tome mislim. Davno sam ja vama to vrlo glasno i razgovjetno ispričala... a i snosila posljedice zbog svoje iskrenosti u očito "pogrešno" vrijeme. Neću vam pričati o tome i iz razloga jer svima vama su majke odavno... još u djetinjstvu objasnile što je dobro, a što zlo.... koja i kakva ponašanja su prihvatljiva, a koja nisu.... isto to vam je ispričao i župnik na masu propovjedi koje ste nadam se pažljivo slušali, a piše i u zakonu za sve one koje zanima to štivo. Meni su ovih dana zanimljive vaše reakcije... vas "sporednih" likova. Gledam čuđenje, iznenađenje, slušam parole, moraliziranje i moram priznati da sam začuđena pojedinim reakcijama, iznenađena iznenađenjem onih za koje znam da sasvim sigurno nisu iznenađeni. Svi smo mi likovi te priče koja se već pretvorila u debelu knjigu.... možda vam se čini da svi mi nismo jako važni u odnosu na državne i svjetske probleme.... ali to vam se čini samo zato što ste na tren zaboravili Cesarićev "Slap" koji vam lijepo govori koliko je važna svaka kap. Državu i društvo činimo svi mi... a svojim reakcijama i ponašanjima na određene događaje aktivno sudjelujemo u stvaranju društvene klime, narušavamo ili poboljšavamo sustav vrijednosti društva kojeg smo članovi. Svi oni koji su bili DUŽNI odreagirati dok je događanje još bilo događaj odgovorni su pred zakonom, Bogom ako u njega vjeruju, ali i pred NAMA jer su neodgovornim ponašanjem narušili sustav vrijednosti društva u kojem i mi živimo... u kojem podižemo svoju djecu. Događanja još nisu završila. Čekamo kraj priče. A na kraju priče ćemo znati u kakvom društvu živimo.... da li moćni legaliziraju i proglašavaju normalnim ono što nije i ne smije biti normalno ili će pak biti na strani zakona, morala i društvenih interesa.
A sada poruka "malima", a najvećima!
Čak ako opet zataškaju nemoral... nemojte misliti da je to postalo normalno i prihvatljivo... nemojte vjerovati u priču da u životu bolje prolaze oni koji biraju lakši put i da bi se svi mi trebali prilagoditi i uklopiti u takva ponašanja. To je samo privid. Oni žele da vi radite greške. Ako napravite i najmanju glupost oni vas zauvijek posjeduju jer ste im dužni... a tada vas pretvaraju u svoje poslušnike i gaze i iskorištavaju do kraja... To su samo neuredno postavljena strašila koja postavljaju oni koji su privremeno u situaciji zastrašivati "male" da bi sebi osigurali svoje mjesto pod zvijezdama, da bi se osjećali moćno i važno. No na svu sreću pravda je spora, ali dostižna. Svi odgovaramo za svoje postupke i svoja ponašanja KAD-TAD! I zato vi "mali", a najveći moji... budite čisti i dobri na svom putu... nemojte odustati od pravog puta i vjere u naše pravo na pravednije i bolje društvo.... nemojte odustati u ime svih onih koji su bili slabi i nemoćni u borbi pa su prerano otišli jer više nisu mogli izdržati... a danas više i ne kucaju na vrata kroz koja su prolazili preko 30 godina, nemojte odustati u ime one koja je umrla s kletvom na usnama jer je i sama bila žrtva, ali i borac protiv takvih ponašanja u društvu. Glavni, a negativan lik ove priče više nije važan. Taj lik je bio negativan davno. A već dugi niz godina nije više negativan taj lik nego neki drugi likovi koji su dozvolili da događaj preraste u događanje. Moraliziranjem, iznenađenošću, analizama i pričama vam odvlače pažnju s te najvažnije stvari.... a to je podjela negativnih uloga u tom igrokazu. Važno je sve ono što će se dešavati sljedećih dana. Važan je kraj priče i pouka.... kao i u svakoj drugoj priči.
Neka mi oproste svi blogeri.... koji ne razumiju o čemu ja to pišem....
Poljubac svima "malima", a navjećima.... a onima koji ne pripadaju toj skupini kratki pozdrav: NSK!

Anonimni "pisci"....

01.06.2007.

Vijest o anonimnim pismima u SDP-u pred izbore me podsjetila na ne tako davne izbore na nekom drugom...meni važnom mjestu. I tada su se pojavila anonimna pisma.
Kada se dešavaju izbori to znači puno, puno posla za grupu ljudi koja je za njih zadužena. Svi su prepuni emocija, neizvjesnosti, trče im mravci ispod kože od uzbuđenja pred događaj koji je svima važan. O izborima (bez obzira gdje se dešavaju) ovise mnoge osobne sudbine, jer svaki izbori znače neke promjene.... za nekoga.
Što li se dešava u tim kukavicama koje nisu u stanju stati iza svog mišljenja? Ako netko ne želi Hercegovce ovdje ili ondje zašto je to problem izreći glasno? Ako se netko boji proustašizacije vlastite stranke zašto je to problem izreći javno? Ako se netko bori za kontinuitet politike stranke to opet ne bi smjela biti tema koju netko ne želi potpisati.
Zar doista autori takvih pisama misle da postižu nešto spektakularno takvim pismima?
Zar misle da su takvim pizdunskim pismom naštetili kandidatu koji im se ne sviđa?
Zar je moguće da misle kako takvim ponašanjem čine dobro SDP-u?
Osobno ne navijam za gospodina Bandića. Ne zbog njegovog porijekla nego naprosto zato što on za mene ne znači socijaldemokraciju, on je po mom osobnom mišljenju čovjek koji je nespojiv s tom strankom, politikom koju stranka provodi i mojim osobnim snovima kako se socijademokrat treba ponašati. On je odavno ušao u SDP. Njegovo je pravo kao i svih ostalih SDP-ovaca da se kandidira za predsjednika. Sve ove dane i mjesece nisam htjela pisati o izborima u SDP-u jer koga će izabrati za predsjednika je pravo članova te stranke, a na svima nama je da budemo kuš do trenutka kada budemo sami u situaciji pokloniti povjerenje na nekim drugim izborima. No potaknuta ovim anonimnim pismom odlučila sam svoje mišljenje napisati javno. Postane li Bandić predsjednik SDP-a ta stranka više neće imati moje povjerenje. Gube nekoliko sigurnih i stamenih glasova koje su imali godinama od mene i meni bliskih ljudi. Ne pišem ovo zato što mislim da će si netko zbog ove izjave prerezati vene i zato što mislim da je nekome jako važno gdje će završiti tih par glasova, nego pišem kao jedan mali običan čovjek koji je zgranut ovakvim anonimnim smicalicama.
Ovo pismo može značiti da u SDP-u postoji jedan čovjek ili više ljudi koji se ne ponaša ili ponašaju socijaldemokratski. Kao što sam već napisala Bandić nije moj izbor, ali ako u SDP-u postoje ovakve hijene koje nisu u stanju potpisati svoje mišljenje tada su po mom mišljenju one puno veći i ozbiljniji problem od Bandića koji može i smije biti meni i mnogima nesimpatičan, ali bar javno stoji iza svega što radi i misli. To pismo je moglo nastati i u grupi koja podržava njega... da bi izazvali revolt među glasačima, a u nadi da će iz revolta zbog anonimnog pisma dati glas upravo njemu. Pismo je naravno moglo nastati i izvan SDP-a, u redovima političkih protivnika koji žele unijeti nemir i razdor u tu stranku u trenucima kad su već ionako uzbuđeni i umorni od svega što im se dešava u zadnjim mjesecima.
Osobno sam uvjerena da ovakva pisma ne postižu ništa posebno. Ona mogu eventualno nekoga naljutiti ili rastužiti.... izazvati gnušanje i gađenje prema tajanstvenim autorima.
Kao u svim drugim strankama i udrugama i u toj stranci postoje različita mišljenja, interesi i želje. Uvjerena sam da svaki SDP-ovac već dugo zna koje će ime zaokružiti. Neki će glasati iz uvjerenja, neki će glasati iz osobnih interesa bez obzira što misle, ako takvi uopće o ičemu misle i išta osjećaju osim o vlastitoj guzi. Ali svi oni čine tu stranku i uskoro će se vidjeti kojih je više. Nekima će se srušiti snovi, neki snovi će s ostvariti. Za nas koji to gledamo sa strane je jako dobro da imamo priliku vidjeti kojih je više i da li je to uopće stranka koja zaslužuje ili ne zaslužuje naše povjerenje. Znači, mi smo u svakom slučaju dobitnici.... jer ćemo saznati istinu.
No na ovo pismo su me inspirirali anonimci pa ću porukom njima i završiti....
Bezlični i bezimeni stvorovi...... pizduni, kukavice, ljudi bez kičme i imena, vi ste najveća sramota i opasnost ovog naroda. Vjerojatno vam se preci okreću u grobovima jer ste se pretvorili u bezličnu i bezbojnu masu društveno neprihvatljivog ponašanja. Pošten čovjek svoje misli i stavove potpisuje svojim imenom i imenom svojih predaka.... jer misao i riječ čovjeka imaju težinu i vrijednost u normalnom i poštenom svijetu. To je svijet koji vi ne razumijete, ne poštujete... to je svijet koji ste vi izgubili. Vi ste izgubili sami sebe. Vi ste najveći gubitnici bez obzira tko postane predsjednik SDP-a, bez obzira tko pobjedi na izborima krajem godine.... vi ste gubitnici jer ste spodobe bez imena i prezimena... spodobe koje nisu u stanju potpisati svoje stavove. Sramite se!

SDP-u kao stranci želim da im izbori proteknu u miru, pošteno, dostojanstveno i civilizirano... U to uopće ne sumnjam jer to je stranka sa puno časnih, sposobnih i potpisanih pojedinaca koji su to u stanju odraditi po normama civiliziranog svijeta.... u socijaldemokratskoj atmosferi.

I dugo već nismo imali priču za kraj... pa ćemo to danas popraviti....

„Prema jednoj afričkoj legendi, neki stari poglavica želio je iskušati mudrost mladića kojeg je odabrao za svog nasljednika na mjestu plemenskog vode. Stoga ga je zamolio da mu priredi dva jela. U prvom su se trebali naći svi najbolji sastojci koje život nudi; u drugom najgori.

Dogovorenog dana poglavica je sjeo kako bi pojeo prvo jelo. Pred njim se tako našao slasno pripremljen kravlji jezik s povrćem. Poglavica je bio oduševljen jelom, a kad je završio, upitao je mladića zašto je odabrao jezik.
"Jezik je jedan od najprofinjenijih dijelova našeg bića", odgovorio je mladić. "Može izgovarati predivne riječi istine koje našim ljudima mogu pomoći u razvoju i napretku. Ispravne riječi našim ljudima mogu dati hrabrost i poduprijeti njihovo poštenje. Jezik može govoriti o ljubavi i skladu i održati zajedništvo našeg sela."

Poglavicu se to poprilično dojmilo i sada je jedva čekao da kuša i ono drugo jelo. Dogovorenog dana ponovno je sjeo za stol, te se nemalo iznenadio uvidjevši da je drugo jelo identično prvome. Završivši s jelom, upitao je mladića zašto je dvaput priredio isto jelo.
Mladić mu je odgovorio: "Jezik može biti najbolji, ali i najgori dio nas. Jezik može izražavati bijes i obeshrabrivati, što čovjeka može posve razoriti i oduzeti mu nadu. Može varati, može izgovarati neistine koje mogu izazvati nesklad. Jezik bi, lakše od bilo kojeg drugog oružja, mogao uništiti život u našem selu." Stari je poglavica pomno slušao te riječi i polagano kimao. Znao je da je dobro odabrao novog vođu.“

Slike bljeskalice....

05.05.2007.

U jednom malom selu pored Drave živio jedan djevojčurak, velikih crnih očiju. Kada joj je bilo 12 godina umrla joj je slijepa majka.
Dokoturao se svibanj 1951. godine. Nije ona poznavala riječ pubertet... bila je glavno smetalo u svom rodnom domu kojim je već tri godine mirisala neka strana žena s kojom se oženio njen otac nakon smrti majke. Nije ona tada znala priču o Pepeljuzi.... nitko njoj nije kupovao slikovnice, ni pričao priče.... Bile su to teške godine.... radilo se puno, živjelo siromašno.
Jedinu utjehu... nakon smrti majke pronalazila je u hladnom zdanju crkve. Kad bi osjetila da nakupljena tuga u njoj buja otišla bi tamo i u molitvi potražila mir..... i uvijek ga je našla....
Tog dana je padala teška proljetna kiša. Tamni oblaci su se nadvili nad selom i sve je bilo tako mračno i tmurno. Sjedila je za stolom i zaspala na prekriženim rukama. Bio je to tek onaj prvi dodir sa snom.... polusan.... i u tom međuprostoru... između jave i sna začuje šapat: „Ne vjeruj u slike, vjeruj u Boga!“ Trgnula se.... pogledala oko sebe... nije bilo nikoga. Uplašila se rečenice koju nije razumijela, a nije znala tko ju je izgovorio.... u prostoriji je bila sama... a san nije mogao biti jer sasvim sigurno zna da nije zaspala. Potisnula je taj čudnovati doživljaj.
Godinu dana nakon toga... umrla joj je baka. Osjećala je bol.... ali ta bol je bila nekako tupa... jer ona je već izgubila puno više.... Poslali su je do župnika da prijavi smrt bake.
Zatekla ga je u njegovom uredu.... dočekao ju je sa širokim osmijehom. Uvijek je bio dobar prema njoj. Ispričala mu je što se dogodilo... a on joj je prišao.... osjetila je nelagodu i odmaknula se... ali nije odustajao.... uhvatio ju je i pritisnuo u zagrljaj koji nipošto nije bio zagrljaj duhovnog vođe, prijatelja i dobronamjerne starije osobe.... Poput ranjene zvijeri... osjetila je bol u prsima, ljutnju i u njoj se rodila snaga kojom se otrgla iz neželjenog zagrljaja i pojurila oko stola... a on je krenuo za njom. Počela je vikati.... a tada su se otvorila vrata i u prostoriju je ušla župnikova majka, koja je živjela s njim.... i prekinula strahotu koja je slijedila.
Izjurila je i uplakana krenula kući.... Tog dana je shvatila značenje rečenice koju je čula prošlog proljeća.
Desetljećima nikome nije pričala o toj čudnoj rečenici... niti obrazlagala svoje otuđenje od religije. Bojala se osude, nerazumijevanja, nevjerice i podsmjeha.
Svoju priču je ispričala tek vlastitom djetetu... kao obrazloženje zašto nema religiju.
Tada je rekla: „Nisam ja tada znala puno o tim stvarima.... ali objasnila sam sebi da su slike sve ono izvanjsko što čine ljudi.... slike su svi simboli i rituali kojima ljudi traže Boga.... ali to nije Bog. Bog je nešto puno veće od toga. On me nije ostavio.“

Osobno nisam praznovjerna, nemam religiju, ne vjerujem u horoskope, ne čitam sanjarice, ne opterećuje me postoji li život nakon života.... za sve, baš sve što mi se dešava i što se dešava u svijetu oko mene tražim realne i prave odgovore.
Samo mi se jednom desilo nešto doista čudno. Kad sam doselila u veliki grad bila je to strašna promjena za mene. Bilo je proljeće... dan kao i svaki drugi.... škola, učenje, druženja.... kad sam legla.... i upravo u tom polusnu... kad tek tonemo u san začula sam škripu parketa... ali ne iz stana gdje sam tada bila... nego iz stana iz kojeg sam otišla.... iz nekog drugog grada.... bila je to tako poznata škripa parketa.... Bila je to škripa koja je nastajala od sporog i teškog bolesničkog hoda mog oca u godini kad je umirao. Trgnula sam se iz polusna.... zbunjena, iznenađena.... i u tom trenutku sam shvatila da je 18.3.... godišnjica njegove smrti... a ja se nisam sjetila cijelog dana. Da li je to podsvjest? Nemam pojma.....
Nikada mi se više ništa slično nije desilo.
Snove baš ne pamtim..... i ne zamaram se njima. Kad sam jako umorna i pod stresom dešavaju mi se čudne slike bljeskalice u polusnu.... npr. vozim.... i nestaje mi cesta..... to obično bude kad se vratim s nekog dugog puta... umorna od vožnje. Zna tu biti doista glupih slika bljeskalica... npr. sinoć sam vidjela oguljenog zeca na nekom pladnju... nije to bio zeko kao zeko iz crtića... nego komad mesa... i odmah sam se trgnula i probudila.
Mogu shvatiti onu šrkipu parketa.... potisnula sam nešto važno i onda me podsvjest upozorila... razumijem slike bljeskalice vožnje... mozak je još opterećen naporom vožnje, ali ovo za mesinom nikako ne razumijem. Zašto čovjeku pred san dođe tako šašava slika... nevezana za bilo što iz života i što mi se dešavalo u prethodnom danu?
Blogeri, imate li takve šašave slike bljeskalice u polusnu... ili sam ja skroz pukla?


ŽIVOT POSLIJE ROĐENJA
Razgovaraju blizanci u maternici:
- Da li vjerujeŔ u život poslije rođenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se
pripremimo na život poslije rođenja.
- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?
- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti
svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće hodati. I jesti svojim ustima, pa zato
imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života.
- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto
posve drugačije nego ovo što živimo sada.
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga život nije
ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.
- Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju
sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu? Pa gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali.
- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.
- Da moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i
miluje naš svijet. Znaš uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek započinje....

Livade zelene... sunkoreti zlačani i priče čarobne....

03.04.2007.

Ovaj tekst je odgovor blogerici suncokret na njen komentar s teme ispod ove....
Suncokretu zlačani..... sviđa mi se pozitivan način na koji razmišljaš...
Imam i jednu priču koju ću ti poslati kao prilog ovom odgovoru... Da živim u nekom australskom plemenu sigurno bi me zvali: "Ona koja čuva priče...". Ja ti od malena strašno volim slušati priče... kako one davno napisane, tako i sve one prave... životne i istinite.... prepričane direktno od onih koji su ih doživjeli. Kao malena djevojčica hodala sam po kući i susjedstvu i tražila žrtve koje će mi čitati priče.... a onda mi je dojadilo pa sam naučila čitati već s 4 godine.
Ne moraš me žaliti jer ja sve slike i priče koje čuvam u sebi smatram bogatstvom... najvećim bogatstvom koje sam stekla u životu... Nema tog materijalnog što ja ne bih bila u stanju ostaviti i prežaliti... ali moje priče i slike su neprocjenjive.
Vidiš... ja nisam nikoga izgubila u ratu... ali bolest mi je oduzela oca kad mi je bilo 16 godina. Misliš li da tada manje boli? Da je lakše odrastati zato što ga nije ubio drugi čovjek?
Neću ti sada pričati što sam sve u životu radila i kako rano sam počela. I ne žalim se zbog toga... jer sve to je stvorilo mene ovakvu kakva jesam danas. Nema tih nepogoda i tih nedaća koje se meni mogu dogoditi, a da se ja ne bih snašla.
Mislim da je strašno važno slušati priče koje nam ljudi žele ispričati. Ne priče o susjedima i nekom trećem... nego one osobne i prave. Kako bi uopće mogli razumijeti druge ljude ako ne saslušamo njihove priče?! Mene ti privlače čudaci... mene privlače ljudi sa tugom u očima, ljudi sa mrkim licima.... jer kada ih vidim tako mrke, tužne ili drugačije osjetim da su prepuni priča. I ja njih privlačim. Nikada ne postavljam pitanja o tuđim životima... ali ljudi mi pričaju sami svoje priče... valjda zato što znaju da ih slušam i da ću njihovu priču čuvati zauvijek....
Moj muž baš ne voli hodati sa mnom ulicama obližnjeg grada... jer meni prilaze i poznaju me i oni koje svi izbjegavaju...... pa je često hodajući uz mene doživio čudne surete, dijaloge, morao odgovarati na nenadana i čudna pitanja. Jednom smo tako hodali glavnom ulicom i sreli ženu koju sam već spomenula u jednom svom postu malo niže. Ona je bolesna na živce. Kad me je ugledala.... uzviknula je moje ime na način kako me samo ona zove, ja sam se zaustavila... nabrzaka je ona meni ispričala neke svoje dogodovštine, a onda se okrenula k njemu i pitala ga: „A vi ste muž od moje Doniceeeee?!!!! Recite mi jel vam gladi jajčeka?!“ On je skoro u zemlju propao...... prolaznici su se okretali i rikavali od smijeha... a on nije znao kamo bi gledao. J)))))))) Onda smo se nas dvije malo izgrlile i pozdravile da prekinemo tu čudnu situaciju. Zašto mu je bilo neugodno?!!! Baš zato što ne sluša priče i što mu je važnije što će misliti oni nepoznati prolaznici nego ta jadna žena od koje svi okreću glavu.
Kad je ona izašla sa svojom strahotom na naslovnici Nacionala.... i kad je objavljen članak da je smještena u psihijatrijsku bolnicu meni nisu prestajali zvoniti telefoni.... ma, kao da se to desilo nekom mom najrođenijem. I znaš... došlo je proljeće.... i mene strašno muči ta žena... mislim da ću joj otići u posjetu... iako nisam sigurna da će me uopće prepoznati nafilana lijekovima.... ali proljeće me podsjeća na nju jer je uvijek ljudima mažnjavala cvijeće u vrtovima i donosila ga meni. Voljela je cvijeće. I može li meni išta na ovom svijetu zamijeniti to poznanstvo... tu naklonost koju mi je poklonila?!!!
U životu postoje i oni koji pričaju lažne priče. Danas me nazvao jedan čovjek i pitao kako bi malo zaobišao propise i ostvario nešto preko onog na što ima pravo. Pitao me je direktno: „Što da slažem da bi došao do toga?“ Otkantala sam ga hladno, službeno i rekla da ne znam odgovor na njegovo pitanje. Ne volim ljude koji lažu, a još manje volim one koji od mene traže savjet kako da lažu.
I znaš suncokretu moj zlačani... davno sam ja naučila da zelene livade nisu u šarenim lažama, u sjajnim perlama i novčićima.... zelene livade nisu među uglednima i onima pored kojih svi žele biti... zelene livade su nama samima..... i našem odnosu prema svijetu u kojem živimo i ljudima koje srećemo na svom putu.
Što je s osobnim pričama koje nisu lijepe? Sklona sam odbacivanju ljudi kad me jako razočaraju.... sve zle koje srećem na svom putu stavljam u vreću s probušenim dnom i ne igram se više s njima... ali to još uvijek ne znači da nisu zaslužili priču. J
Slažem se s tobom. Sve ružno treba potisnuti, pronači svjetlost u sebi, veseliti se svakom novog danu jer život je dar i najčarobnija čarolija.... ali da bi to znali moramo slušati i što drugi ljudi pričaju.....

Priča.... suncokretu tebi na dar... neka ti pomogne još čvršće čuvati i njegovati tu pozitivnu misao koju nosiš u svom srcu... ;)

SNAGA POZITIVNOG MIŠLJENJA KAO JEDRO...
________________________________________
"Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je: "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima."
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: "U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške."
Treći je čovjek odgovorio: "Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu."

TRI SU JEDRA O KOJIMA OVAJ ČOVJEK GOVORI: POZITIVNO O SEBI, POZITIVNO O DRUGOM, POZITIVNO O SITUACIJI. JEDRA POZITIVNOG MIŠLJENJA! SVI SMO MI ROĐENI DA SAMI BIRAMO MISLI KOJE ĆE NAM USMJERITI ŽIVOT. IZABERIMO ONDA JEDRA S KOJIMA SE NAJDALJE STIŽE.

Lomače

26.05.2007.

Volimo se hvaliti kako je vrijeme jednoumlja i progona iza nas. Zatvorili smo stranicu povijesti u kojoj se zbog napisane riječi išlo u zatvor ili se gubila glava.
Crkva likuje sve ove godine jer konačno ih više nitko ne zlostavlja, crkve su se napunile vjernicima i onima koji to nisu.... dobili su masu... dobili su svoj dio kolača iz proračuna, pripušteni su u politiku, vrtiće, škole... u sve pore života.... i nikada im nije bilo bolje no što im je sada.
No izgleda da im je postalo dosadno pa su odlučili lupiti šakom po stolu i pokazati tko je glavni šerif u ovoj državi!

Anna Maria Grünfelder je očito vrlo vješto ušutkana.
Ako sutra pročitam u novinama da se priprema lomača za spaljivanje neistomišljenika uopće se neću iznenaditi.....
.... a Isus je dao svoj život u borbi protiv takvih nasilnih ponašanja.... ne mogu vjerovati da se oni koji se bave ovakvim stvarima nazivaju njegovim sljedbenicima. Prijetnje i ucjene su krivična djela... ako ih čini organizirana skupina znamo kako se to zove.....
O Bože spasi nas ovakvih ponašanja.... jer očito nam je Tvoja pomoć potrebna kako i kuda je ovo krenulo....

Što me je to naljutilo možete pročitati ovdje

Povlačim se iz javnosti zbog
prijetnji s Kaptola
Određeni crkveni krugovi izvršili su veliki pritisak na mene i moju obitelj, a ja ne želim da moji bližnji pate zbog mog angažmana u medijima, ističe Anna Maria Grünfelder koja nije željela precizirati kakvu je prijetnju i zabranu dobila s Kaptola
Saša JADRIJEVIĆ TOMAS
Poznata katolička teologinja i jedna od najžešćih kritičarki Katoličke crkve u Hrvatskoj, Anna Maria Grünfelder, nakon, kako sama kaže, stahovitih pritisaka iz Crkve koji su joj ugrozili egzistenciju i normalan život, povlači se iz javnosti i neće više davati izjave za medije.
Oproštaj u ’Slobodnoj’
— Određeni crkveni krugovi izvršili su veliki pritisak na mene i moju obitelj, a ja ne želim da moji bližnji pate zbog mog angažmana u medijima. Neću se pojavljivati u javnosti sigurno duže vrijeme, dok se strasti ne smire.
Stoga je ovaj razgovor za "Slobodnu Dalmaciju" ujedno i oproštaj s mojim čitateljima — istakla je Anna Maria Grünfelder. Tim riječima gospođa Grünfelder je odgovorila na naše pitanje u vezi s istupom svećenika ekstremista u Katoličkoj crkvi, posebice don Josipa Čorića, koji ju je prozvao u svojoj knjizi "Crveni je crveni".
— Rado bih komentirala njegov istup, ali ne mogu, uvedena mi je zabrana, a ako se toga ne bih držala, tko zna što bi bilo sa mnom. Osoba sam koju nije lako slomiti, o čemu svjedoče i moji brojni tekstovi objavljeni proteklih godina, pa onda možete sami pretpostaviti čemu sam sve bila izložena kada su me prisilili na ovakav potez.
Tužna sam i ogorčena, ali valjda će stvari doći na svoje i u Katoličkoj crkvi koja ne bi smjela posezati za ovakvim mjerama u obračunu s neistomišljenicima — kaže Anna Maria Grünfelder, ne želeći govoriti o tome kakvu je to prijetnju i zabranu dobila s Kaptola.
Dodaje samo da nikoga nije htjela uvrijediti u svojim brojnim medijskim istupima, nego u dobroj vjeri govoriti o negativnostima u Crkvi.
— U Hrvatskoj sam od 1974. godine i kao vjernica pokušala sam aktivno sudjelovati u radu Crkve, ali dijelu ovog današnjeg radikalnog klera očito odgovara samo kada se govori lijepo o njima. Nikad se ne zna, ali sada sigurno više neću davati izjave i kritički govoriti za medije, pa tako niti pisati za splitski tjednik "Feral Tribune". No, ipak ne isključujem mogućnost povratka, dakako, ako se steknu uvjeti za to.
Anna Maria Grünfelder od 1985. godine aktivno sudjeluje u javnom životu Hrvatske, a posebno se isticala kritičkim tekstovima o Katoličkoj crkvi u vodećim medijima u zemlji. Neizostavni je dio kritičkoga kruga intelektualaca - vjernika koji se nisu bojali kritizirati Crkvu i poimence prozivati sam crkveni vrh.
Tekstovi o pedofiliji
Kaptol joj je najviše zamjerao tekstove o pedofiliji u kojima je isticala da Crkva, želeći zaštititi nemoralne svećenike, lažno izjednačava pedofiliju i homoseksualnost. Anna Maria Grünfelder često je također upozoravala i na licemjerje svećenika kada je riječ o celibatu.

Rođena Austrijanka
Anna Maria Grünfelder rođena je u Austriji gdje je doktorirala teologiju i povijest. U Hrvatsku je stigla 1974., a već dugi niz godina radi u austrijskom veleposlanstvu u Zagrebu. U javnom životu je aktivna od polovice osamdesetih, kada polemizira u hrvatskim listovima (Novi list, Slobodna Dalmacija), a redovito piše za splitski tjednik Feral. Napisala je brojne radove, među ostalim i knjigu "Dubrovnik 1933. i duhovno ozračje autrijskih književnika", te niz tekstova u kojima analizira postupke Crkve u Hrvatskoj. Iznimo cijeni don Ivana Grubišića i neovisne svećenike i intelektualce, poput pok. don Branka Sbutege i pok. akademika Ivana Supeka. Isticala je da ne želi raditi protiv Crkve, nego kritičnošću laika Crkvu otvoriti novom prostoru i vremenu.


Što Katolička crkva zamjeraAnni Mariji Grünfelder?
1. Kritizirala je ugovore Vatikana s Hrvatskom, govoreći da je naša zemlja Katoličkoj crkvi dala veće ovlasti nego bilo koja europska zemlja s ukorijenjenom kršćanskom tradicijom.
2. Osudila je svećenike pedofile i optužila Crkvu da lažno homoseksualnost poistovjećuje s pedofilijom, te je stala otvoreno u obranu gay populacije, prozvavši Crkvu da zanemaruje znanost.
3. Prozivala je svećenike koji krše celibat, a javno proklamiraju suzdržavanje od seksualnog života. Nije se slagala ni sa stavom da je celibat stvar Crkve, te da se javnost ne smije uključivati u raspravu oko spolnosti svećenika.

Dr. Mirjana Nazor, HAU:
Povratak u srednji vijek
Sramotno je da postoje takvi pritisci, pogotovo ako dolaze od ljudi iz Crkve, kojima očito ne ide ona "ljubi bližnjeg svog". Vraćamo li se u srednji vijek? Meni je žao, ja njezine tekstove čitam i njezina je prisutnost bila jako poželjna u medijima. Ja je i razumijem, ponaša se odgovorno kada štiti svoju obitelj, ali je nečuveno da se na ovakav način ušutkavaju ljudi.
Dr. Nikola Visković:
Šute kao ukopani
Konzervativni krugovi su u ofenzivi koja bi trebala dobiti odgovor. Imamo nekoliko ljudi u Crkvi koji liberalnije misle u odnosu na većinu u samoj Crkvi. Međutim, kritičko mišljenje trebalo bi se čuti i od laika-intelektualaca, ali oni šute kao ukopani.
Don Ivan Grubišić:
Slomit će i ostale
Žao mi je što se gospođa Grünfelder povlači iz javnosti. Sada je ostalo tek nekoliko ljudi koji su činili kritičku masu koja je Crkvi samo željela dobro, ali naći će načina oni koji su "maknuli" gospođu Grünfelder iz javnosti da se slome i ti ostali.
Ja neću mijenjati stavove i u medijima ću biti dokle me budu htjeli, neću šutjeti i kada treba, onda ću reći. Za čovjeka treba svjedočiti u zgodno i nezgodno vrijeme. Institucija koja ne podnosi kritiku radi protiv sebe, pa tako i Crkva.


Bravo Don Grubišiću!

Starom hrastu...

28.06.2007.

„Prve svoje pjesme, koje sam uništio, pisao sam vezanim stihom. No rano sam ga napustio i već od petnaeste godine pišem slobodnim stihom, jer njime mogu slobodno izraziti ono što želim, a da misao ne odluta drugamo tražeći rimu, koja često nagna da se kaže i ono što se nije željelo ni htjelo reći.“
(Modra lasta, XII, br. 5. str. 3 i 14, Zagreb, 1. studenog 1965. D.Tadijanović).

„Radujem se, što da krijem, ako je moj stih i vama pripremio radost. A vjerujem, i znam, da su i tisuće čitalaca mojih knjiga u njima našle radost i tugu, ono čime se odlikuje čovjek među svim stvorenjima na zemlji. Živom pjesniku nema većeg zadovoljstva od spoznaje da njegove pjesme odjekuju srcima naroda kojemu i on sam pripada. Nisam od onih koji planiraju pisanje pjesama, pišem samo kad imam što reći, i uzdam se u te blažene trenutke; nek im daleko bude kraj.“
(Vjesnik, XXXII, br. 8875, str. 7; Zagreb, 2.11.1971. D.Tadijanović)

Jesam.... dragi pjesniče, pronašla sam u tvojim pjesmama radost i tugu.... pronašla sam u njima Čovjeka.
Najdraža tvoja osobina, koju sam ljubila od prvog našeg susreta bila je tvoja jednostavnost i spontanost.
Imam jedan grijeh prema tebi. Prijateljica mi je davno, davno poklonila ploču na kojoj recitiraš svoje stihove. Nisam te mogla slušati. Vlastite stihove čitao si tako loše, nezgrapno i nekako premuški da ja to naprosto nisam mogla slušati. Ali zato smo se nas dvoje družili puno, puno..... čitanjem u tišini...... s razumijevanjem, dušom....
Kao što si o najšarenijim životnim stvarima pisao jednostavno - tako si i živio.... nenametljivo, tiho i dugo. Takav će biti i ovaj moj pozdrav tebi.... bit će to samo jedno veliko HVALA.... a ti ćeš na oblaku koji te udomio pročitati sve što to hvala u sebi nosi....

SLUŠAJUĆI ŠUMORENJE HRASTA

Ja sam drvo, krošnjato drvo, u lišće
Odjeveno, od proljeća do jeseni,
Žute jeseni; a moja je mati
Zemlja, crna zemlja: ona me

Odnjihala na jakim grudima.
Prolaznici kad zastanu preda mnom
Čude se, poviknu: „Gle hrasta!
Pogledaj ovaj hrast!“ Pa zaključih:

Ime mi je Hrast; u knjigama
Učenim: Quercus maritima. Zar bih
Mogao reći koliko desetljeća, ili
Stoljeća, stojim na istome mjestu,

Nepokretan; jedino me sunce miluje
I vjetar kad šumi u mom lišću
I šapuće riječi nerazumljive;
Krošnje se tada njišu, saginju, šumore,

Ponavljajući priču od ljubavi, od boli:
„Davno, davno, davno, u sjeni, u hladovini,
Djevojka suze lijevaše, sama, sama, sama.
Najednom se nasmijala, glasno,

I otkopčala grudi. Tko da ih ljubi?
Mladi naš list, veseo, lud,
Otrgne se naglo i spusti se lagano
Na djevojčine grudi. Ona ga poljubi!

Mi smo u krošnjama, od radosti, šumorili
Sve dok se ona nije izgubila u noći.“
Lišće moje ovu priču šumori beskrajno
Kao da se dogodila stotinama puta.

A nije nego jednom. O onome
Što bezbroj puta ču: „Požurimo!
Sad će kiša! Dolazi!“ kao zaliveno šuti.
Kome li govorim? Zar me itko sluša?

Ja sam drvo, krošnjato drvo, u lišće
Odjeveno, od proljeća do jeseni.
A negdje u daljini, znam, čeka me posljednja
Jesen, u žutom, u crnom lišću, u mraku.

Dragutin Tadijanović

Zbogom milo drvo.... od drveta koje se s poštovanjem napajalo pričama tvojim... u staroj hrastovoj šumi....

Novi život

26.06.2007.

Vežem za ljude i mjesta gdje kupujem. Imam svoje trgovine, svoju mesnicu, svoju voćarnu, ali tako imam i svoje ljude uz cestu kod kojih kupujem krumpir i lubenice.
Znam tu obitelj već godinama.... od prvog dana me oslovljaju s TI. I izmjenjuju se oni uz cestu.... muž, žena, sin i mlađahni djevojčurak. Prošlog tjedna stanem ja, a djevojka sama.... i odjednom ugledam trbuh. Pitam je: „Pa ti čekaš bebu?“ Sramežljivo se nasmijala i potvrdno kimnula glavom.... pitam ja: „Ma jesi li uopće punoljetna?“ Zacrvenila se malo..... promrmljala nešto i tada rekla: „Imam ja doma već jedno od dvije godine.“ I dobro...nisam čula da li je punoljetna... pitam ja: „I koliko imaš još do poroda?“ Kaže ona: „Termin mi je za tjedan dana.“ Odskočila sam od zemlje.... razrogačila oči i rekla: „Jesi li ti normalnaaa ženooooo?! Pa porodit ćeš se pored ceste! Vidi samo kakvo je vrijeme... pa moraš li baš ti raditi pred sami termin?! Hoćeš li da te sada odvezem doma?“ Bila sam toliko ljuta da sam ozbiljno bila spremna napraviti frku u njenoj obitelji zbog takvog zlostavljanja. No, onda me ona smirila.... objasnila da se osjeća odlično, da joj je tu baš dobro.... I dobro.... otišla sam.... skoro sam otvorila i temu o tome, ali eto ipak nisam.
I stanem ja danas... a na štandu njena svekrva. Pitam ja: „Što je s malom?“ Baka sva ponosna... osmijeh od uha do uha kaže kako je rodila curicu.... na moje pitanje kako su saznala sam da su super..... sve je dobro prošlo... osim što nisu stigli do bolnice jer su kasno krenuli pa se mala porodila u autu.... „ Prokomentirala je: „Moja snaha je luđa čak i od mene....“ Ja nisam mogla više ništa pitati... samo sam joj rekla neka pozdravi malu... iako se neću začuditi ako je već ovaj tjedan vidim kako na štandu prodaje lubenice.... „
Ni sada neću ništa komentirati... temu otvaram kao čestitku toj mladoj ženi i kao dobrodošlicu malenoj djevojčici za koju se nadam da neće morati jednog dana rađati na takav način...

Starost

22.03.2007.

Koliko kao pojedinci i društvo brinemo o najstarijim čanovima našeg društva?

Mislim da su danas stari ljudi najugroženija grupa u našem društvu. Radili su cijeli svoj život da bi si osigurali mirnu i ugodnu starost.... ali na žalost nije onako kako su sanjali da će biti.
Država ih je prevarila, zanemarila i ponizila. Mnogi su i otišli.... s gorkim okusom poniženja i razočaranosti u svojim dušama. Mnogi su bolesni i uskraćeni za valjanu i zasluženu medicinsku skrb.
Da bi svi mi izrasli ovako veliki... da bi se obrazovali, zaposlili i preuzeli brigu o društvu svi su oni godinama izdvajali i živjeli uglavnom osrednje, a sve u cilju bolje budućnosti svoje djece. Kako im danas to vraćamo? Svi smo mi država i baš nitko od nas nije manje kriv za ovu situaciju u kojoj su se oni danas našli.
Uz sramotno i nezasluženo siromaštvo u kojem su se našli, mi... kojima su svijet ostavili nismo im u stanju osigurati starost dostojnu čovjeka. Postoji i još jedan opaki problem starosti, a to je SAMOĆA. Koliko i da li razmišljamo koliko su naši bližnji stari ljudi osamljeni? U ludoj trci za poslom i novcem imamo uvijek premalo vremena, uvijek nekuda trčimo i žurimo, a s njima se viđamo u letu. Koliko vremena odvojimo da bi poslušali njihove priče... bez obzira da li nam se slušaju?. Da li smo svjesni koliko je njima važno da ih netko posluša?
Jesmo li svjesni da hodaju po domovima zdravlja, po poštama, bankama, elektrama i drugim ustanovama da bi tamo razmijenili koju riječ sa službenicima, drugim ljudima... samo da se ne bi osjećali toliko i tako sami? Kad jednom odu.... tada je kasno.... tada ćemo žaliti što ponekad nismo zastali na tren i poslušali što nam to imaju ispričati.... tada ćemo licemjerno obilaziti grobove na strogo određene datume.. 1. studenog svake godine odjevat ćemo nove kapute, bunde, cipele da bi se pokazali ostalima kako smo lijepi i uspješni.... a što sve to vrijedi kad im nismo posvetili svoju pažnju dok je bilo vrijeme?!
Koliko se udruge brinu o starcima? U omraženo crveno doba mog djetinjstva i djevojaštva... doba kojeg se svi tako rado sramimo i tvrdimo da je baš sve bilo loše djecu su organizirali u akciji „Dobrosusjedska pomoć“. Svatko od nas bi dobio svog djedicu ili baku.... i zadatak nam je bio obići ih svakog dana, razgovarati s njima, otići im u trgovinu ako nešto trebaju i obaviti sitnice za njih..... I ne sjećam se tada da sam čula kako je netko umro i raspadao se u svom stanu... i da su ga pronašli tek kad susjedi nisu mogli izdržati od smrada. Znači li to da smo tada više gledali jedni druge i više brinuli jedni o drugima? Što nam se desilo? Jesu li nas možda upravo ti starci previše razmazili, previše nam ugađali pa smo zato postali tako sebični? Čak ako su i krivi što su nas previše razmazili... mislim da nisu zaslužili ovo siromaštvo i samoću... Razmislimo koliko mi osobno možemo učiniti da im bar malo olakšamo njihovu starost...
I ne zaboravimo da nas gledaju naša djeca.... a kako nauče od nas tako će se i oni ponašati prema svojim starcima....

Priča....

U jednom malom selu pored šume živjela jedna mirna obitelj. Članovi te obitelji su bili otac, majka, mali sinčić i djed (očev otac). Djed je bio već jako star i strašno su mu se tresle ruke. Kad bi jeo juhu često je prolijevao oko tanjura, a jednom mu je tanjur iskliznuo iz ruke i razbio se. Snaha (dječakova majka) je prigovarala mužu što mora čistiti iza njegova oca i što joj uništava tanjure. Jednoga dana maleni dječak se igrao sa grupom dječaka pod starim hrastom.... ali u jednom trenutku vidio je da njegov otac nešto rezbari u drvetu i pošao je vidjeti što to radi. Šutke ga je gledao, a otac ga dugo nije primijetio... sav zadubljen u posao. I odjednom otac postane svjestan da dječak već dugo stoji pored njega i upita ga: "Zašto se ne igraš s ostalom djecom?".... "Ne mogu se igrati jer moram vidjeti što to radiš?" Otac će na to: "Radim drvenu zdjelicu za tvog djeda kako više ne bi mami razbijao tanjure!"... a dječak će: "Onda ću ostati pored tebe dok ne završiš... jer moram naučiti kako se radi zdjelica.... jer jednog dana ću ja morati za tebe načiniti takvu!"

Nema autora... ovu priču mi je pričao otac... a njemu njegova baka....

Neki dan sam u izlogu jedne male trgovine ugledala drvene zdjelice... stajala sam pred izlogom... zapuhnuta dahom djetinjstva i ispričane priče.... ušla sam unutra i kupila zdjelicu. Ne da bih iz nje jela moja majka... nego... da ih gledam na polici... i svakog dana se prisjetim priče koju mi je pričao otac... da ne zaboravim....

Razlike u trošenju love i cijena čovjeka....

26.08.2007.

Na našoj političkoj sceni postoji jedan politačar koji je moj ljubimac. Uvijek ga ističem kao primjer za skromnost i umjerenost.
Nedavno se čovjek oženio. Njegovo vjenčanje je bilo luksuzno. Ovih dana doživljavam komentare: „Dona, eto ti sada! A uvijek si govorila da je skroman! Isti je kao i drugi.“
Taj čovjek ima već puno radnog staža. Obrazovan je i radio je sve te godine na dobro plaćenim radnim mjestima – zasluženo! Sve to vrijeme mogao si je priuštiti puno luksuzniji život, no nije to učinio. Živio je začuđujuće skromno. Logično je da ima ušteđevinu.
Desio mu se u životu trenutak koji mu je neobično važan. Želio ga je učiniti bajkovitim, želio ga je učiniti trenutkom koji će pamtiti na sve moguće načine, kao nešto najposebnije u svom životu. Platio je to sam.
Okruženi smo bahatim i besramnim trošenjima tuđeg novca. Ili bolje da kažem.... NAŠEG novca. Mnogi kauboji žive jako luksuzno dugi vremenski period i troše novac koji nisu zaradili. A te dvije vrste trošenja nikako nisu iste i ne smijemo ih izjednačavati.
Imamo ružnu naviku guranja nosa u tuđe živote i komentiranja na koji način drugi ljudi troše svoj novac. Strašno se volimo uspoređivati s drugima i komentirati kako bi mi na nečijem mjestu učinili drugačije.
Ako moj susjed od svog pošteno zarađenog novca sebi priušti neki luksuz koji meni uopće nije napet... tada to nije razlog da se ja čudim i zlobno komentiram. Jer svi mi imamo svoja veselja, svoje navike, svoje strasti. U takvom slučaju mogu se samo veseliti što je moj susjed vrijedan čovjek i što si je uspio ostvariti neku svoju želju. No ako moj susjed iz proračunskog novca ostvari neku svoju bahatu želju, tada itekako imam pravo to prokomentirati, jer je to udar na opći interes, to nije njegov novac. Velika je razlika u te dvije vrste trošenja novca, a samim tim je i moja ocjena takvih trošenja različita.
I dalje je taj političar moj ljubimac. Strašno se veselim zbog njega. I želim mu svu sreću na životnom putu. Svim zlobnicima neka pokaže srednji prst... onako kako to čini Davor Gobac kad mu svjetina ide na jetricu.
Uz to što naša trošenja mogu biti različita, tako ni cijena čovjeka nije baš uvijek ista. Često su me u raspravama ljudi uvjeravali kako baš svi na ovom svijetu imaju svoju cijenu. Ako o tome laprdamo onako općenito tada se to može svesti pod jedan takav preopćenit zaključak, no ja ipak mislim da postoje stvari koje nisu na prodaju.
Npr. kao srednjoškolka pretipkavala sam maturalne i diplomske radove, pretipkavala sam materijale za mjesne zajednice i ostala čudesa. I točno se znalo koja je cijena pretipkane stranice ili matrice. Još prije toga brala sam kukuruz, kopala repu i radila razne poslove za PIK u mojoj provinciji... i opet se točno znalo koliko moj rad vrijedi. Maaaa, radila sam razne poslove i svaki od njih je imao svoju materijalnu vrijednost. I danas moj rad kod poslodavca ima svoju cijenu..... Vrednuje se škola, staž, broj osigurane dječice preko mene, i sve to čini vrijednost moga rada. Kod svog poslodavca radim preko 20 godina, nikada nisam prigovorila na dogovorenu cijenu rada. To ne znači da je poslodavac pošteđen mojih prigovaranja... no ona su drugog karaktera.
Znači... kada gledam sebe kroz te naočale... tada svakako imam svoju cijenu.... kao i svaki drugi čovjek.
No postoji ipak jedna druga dimenzija djelovanja, koju nikako ne mogu izračunati kroz materijalne vrijednosti.
Uz to što naplaćujemo svoj rad, postoje i naša vjerovanja, naše nade i borbe za bolje i pravednije društvo. To su ideali. Postoji to nešto što dajemo iz središta svog srca.... iz svog izvora. Kod takvih davanja ne računamo radne sate, ne računamo neprospavane noći od briga, ne računamo ožiljke i posljedice koje ponesemo iz takvih djelovanja. Ljudi koji sve gledaju kroz osobni interes teško mogu razumijeti o čemu pričam. I među takvim ljudima postoje oni koji su mi željeli ugoditi.... ili preko mene dodvoriti se nekom drugom.... i opet na neki način skupiti dodatne bodove za sebe. Nudili su mi razne ustupke ili nagrade. Mene takve ponude vrijeđaju u dubini mog srca. No nikada ne kažem to direktno... opet iz obzira, da ih ne povrijedim. Svjesna sam da ne spavamo svi na istom oblaku, i da neki ljudi naprosto ne razumiju moj svijet. Tada samo objasnim da mi je čast što su me primijetili... i odbijem ih tiho i kratko. Takve ponude i nerazumijevanje me bole.... jer to je prljanje svega onog u što vjerujem, što nema cijenu u materijalnim vrijednostima. Boli me zato jer takve ponude znače da me ne doživljavaju ozbiljno, da ne vjeruju kako su uz mene ovako prosječnu i formalnu, moje ideale i sav trud koji je iz njih proizašao dobili gratis – jer oni nikada nisu bili, niti su sada na prodaju. Bilo bi meni bez njih puno lakše i jednostavnije živjeti... ali jebiga..... pokupila sam ih negdje na putu.... poput zloćudne bolesti. Zbog njih sam prepuna ožiljaka... zbog njih sam u stanju biti gladna, gola i bosa..... i strogo su odvojeni od materijalnog.
Prošlog četvrtka imala sam jedan kratak telefonski razgovor koji me uvrijedio, povrijedio... koji me muči.... sve ove dane.
Jedna osoba je odredila cijenu za svoje ideale. I O.K. Ja doista razumijem da je svijet jedna velika tržnica.... na njoj ima svega.... od voća, povrća, skupog i jeftinog mesa..... polovne robe, pa i poneka vrijedna starina koja se tu našla jer je trenutni vlasnik nije prepoznao ili mu ne znači ništa. Nagledala sam se u životu „velikih“ kupoprodaja. Uvijek o njima puno razmišljala, čudila se, ponekad plakala, ljutila se.... ali onda me vrijeme naučilo da se primirim... gledam i šutim. I doista se trudim šutjeti i siliti svoje misli da ignoriraju.... usmjeravati ih tamo gdje prikupljaju snagu, a ne razočarenje.
I tako sjedim ja u četvrtak..... preko stola sjedi čovjek u plavoj manduri.... rješavamo mi nešto za njega i zazvoni telefon.... „Booooooook! Jesiii liii čula noooovost?“ Ja sva u panici, da se opet na terenu desilo nešto loše... zabrinuto kažem: „Nisam. Što se dogodilo?“ Kreštav i preglasan i iritirajući glas grebe iz slušalice: „Pa dobila sam nagraduuuuu.... danas nastupa.... jesi li ljubomornaaaaa!“ Odgovorila sam kratko: „To nije novost. Nisam srećo ljubomorna.... a sada me ispričaj jer imam važnog posla.“ Samo sam lagano otresla glavom i vratila svoju pažnju i misli čovjeku koji je sjedio isped mene, a upravo je on simbol svega onoga u što vjerujem.
No ipak ne mogu zaboraviti to pitanje..... jer duboko me povrijedilo.
Ljubomora, jal i zavist su nešto protiv čega se borim cijelog života. Postoje ljudi koji su na raznim područjima uspješniji od mene..... i ja im se zbog toga divim, poštujem ih i doista se radujem što su uspješni. Odavno sam naučila da uspjesi i vrijednosti drugih ljudi ne ugrožavaju mene. Njihovi uspjesi obogaćuju društvo kojeg sam i sama član. I takvi ljudi nikada neće ovako bahato pitati nešto tako ružno.
Cijeli vikend, u mislima razgovoram s tim glasom iz slušalice.....
Na čemu bi ti netko trebao zavidjeti ili biti ljubomoran?
Kad pogledamo materijalnu vrijednost tvoje „nagrade“ i njen izvor... tada je ona besramno visoka... i da li si baš sigurna da je to nešto na čemu bi ti bilo tko na ovome svijetu mogao zavidjeti?
A kad pogledamo isti taj iznos kao vrijednost jednog čovjeka, njegovih ideala... tada je ta cijena besramno niska. Godinama sam živjela u lažnom uvjerenju da vrijediš više.
I tako.... sitnih duši ima svuda oko nas. I sve je O.K. kad mute, petljaju i šute.... ali očito im nije gušt šutjeti.... pa se eto onda tupava Dona ima razloga „zabavljati“ cijeli vikend ružnim zvukovima, mirisima i bojama.... u nadi da se ta ružna „galama“ neće nastaviti..... jer tako mi treba mir, jer samo u miru mogu raditi ono u što vjerujem..... a bojim se da će me „galama“ potaknuti na glasna razmišljanja, a možda i neke konkretnije poteze... koje mogu odraditi i šuteći.... Molim te Bože... poštedi me „galame“! A Bog s neba progovara: „Dona, pomozi si sama... pa ću ti i ja pomoći.“

I kad smo već kod šutnje... u prilogu vam šaljem staru norvešku legendu... na temu šutnje....

Čovjek po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili za čudo.
Jednog dana Haakon, pustinjak, želio je Isusa zamoliti za uslugu. Potaknut osjećajem velikodušnosti, dobrote i ljubavi kleknuo je pred raspelo i rekao:
"Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto. Želim...postati Ti na križu." I netremice uperivši oči u Njega, očekivao je odgovor.
Tada je Gospodin otvorio svoja usta i progovorio. Njegove riječi dolazile su s nebesa, poput šapta, ali i kao upozorenje:
"Moj vjerni slugo, ispunit ću ti želju, ali samo pod jednim uvjetom "
"Kojim, Gospodine? Je li to nešto teško? Spreman sam ga ispuniti uz tvoju pomoć, Gospodine!" - odgovorio je stari pustinjak.
- "Slušaj me dobro: Što god da se dogodilo i bez obzira što vidio, uvijek moraš ostati u šutnji . Haakon je odgovorio: "Obećajem ti to, moj Gospodine!" I onda su zamijenili mjesta. Nitko nije ništa primjetio, nitko nije prepoznao pustinjaka čavlima prikovanog na križu.
I dugo vremena on se držao dogovora i nikada nije nikome progovorio ni riječi. Ali jednoga dana došao je BOGATAŠ, i nakon molitve zaboravio pod križem svoj novčanik.
Haakon je to vidio i ostao tiho. Nije progovorio ni kada je nakon dva sata došao siromah, pronašao bogatašev novčanik i zadržao ga. Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje.
U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga, pomislio je da ga je mladić uzeo.
Bogataš je bijesno povikao na mladića, "Vrati mi novčanik koji si mi ukrao!"
Mladić je u čudu odgovorio: "Ja nisam ukrao nikakav novčanik!".
Bogataš je odvratio, "Još i lažeš, odmah da si ga vratio!".
Mladić je ponavljao, "Kažem ti, ni od koga nisam uzeo nikakavu torbu ni novčanik"
Tada ga je bogataš počeo bjesomučno udarati. U tom trenutku odjeknuo je snažan glas: "Prestanite!" Bogataš je pogledao u vis i vidio lik koji mu je progovorio, bio je to Haakon koji nije mogao odšutjeti, nego se javio sa križa, u obranu mladića i koreći bogataša zbog lažne optužbe. Bogataš je zapanjen odmah je otišao, a ubrzo je otišao i mladić u žurbi zbog putovanja. Kad pod križem više nije bilo nikoga, pristupio je Krist Svom sluzi i rekao mu:
" Siđi s križa, nisi dostojan da zauzimaš moje mjesto. Nisi ispunio obećanje i nisi zadržao tišinu. ".

" Gospodine, - reče Haakon - , Kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?".

Isus je ponovno bio na Svom starom mjestu na križu, a pustinjak je stajao u podnožju križa. Tada Gospodin nastavi govoriti: "Ti nisi znao da je za bogataša bilo dobro da izgubi svoj novčanik , jer je u njemu bio novac uz pomoć kojeg je namjeravao bludno griješiti sa mladom djevicom. Siromah je, naprotiv, dobro učinio zadržavši novac jer je živio u krajnjoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi bio otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, poginuo je prije nekoliko minuta u brodolomu. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim". To rekavši, Gospodin ponovno zašuti.

Uhhhhh.... koja licemjerna poruka ove priče!!!!!!
Čista demagogija i pravdanje zla. Bez obzira što bi bilo da je bilo... i što je bilo nakon nekog djela... krađa je krađa. A još u priču uplesti Isusa kao ovakvog savjetodavca je više nego morbidno.
Bez obzira na što je bogataš odlučio potrošiti SVOJ novac, to je NJEGOV novac i nitko ne može iz tog razloga opravdati krađu.
Siromaštvo nije razlog kojim se može opravdati krađa.
Ne postoji razlog koji može opravdati lažnu optužbu.
Sigurna sam da je i Isus razmišljao poput mene.... i sigurna sam da je neki opaki manipulator smislio ovu legendu – kako bi lakše manipulirao stadom.

Prije no što upotrijebimo PIPSSSSS

25.07.2007.

Paix je na temi o cvrčku komentirala ovako:

"U pravu si. Cvrcak se godinama muci za par mjeseci srece. I divim mu se zbog toga.
Ali sto je s mravima? Oni se stalno muce, rade, grade i nemaju taj trenutak srece. Ne mogu pjevati. Stalno rade jedno te isto za nista. Izlegu se iz jaja, rade i ugibaju (ili ih ja ubijem nekim sprejem).
I sad da to prenesemo u stvarni ljudski život. Divim se ljudima koji poput cvrcaka rade da bi zatim ostvarili svoju srecu i uzitak. Ali... jos se vise divim ljudima koji rade i rade, a ne uspiju osjetiti sreću. Divim im se na hrabrosti i snazi."
Potaknuta ovim pitanjem proučila sam malo mrave i saznala sljedeće:

Postoje crveni, smeđi i crni mravi. To neodoljivo podsjeća na našu političku scenu... samo što kod njih nema kamuflaže pa su se odmah bojama svojih tijela očitovali tko su i što su.... kad si jednom crveni ili crni mrav to se više ne može promijeniti... A to nam govori da su politički puno zreliji i dosljedniji od ljudi.
Biolozi ih nazivaju socijalnim insektima, a to znači da žive u velikim grupama, unutar kojih su podjeljeni na: kraljicu, sterilne ženske radnice, te mužjake. Iz čega vidimo da su također puno naprednije društvo... jer rade i vladaju žene... a mužjaci služe za oplodnju.... kako je Bog i zamislio i kod nas, ali su onda crkvenjaci poremetili tu pravičnu ravnotežu u našem društvu. Zbog tako pravične i mudre organizacije društva mravci na Zemlji žive već više od 100 milijuna godina i ima ih na cijeloj planeti. Oni su najuspješnija vrsta na Zemlji.
Među spolno zakržljalim ženkama razlikujemo "radnice" i "ratnice" . "Ratnice" imaju puno veće glave od "radnica". Prva među njima je Kraljica. Ona započinje svoj život sa krilima, koja koristi prilikom parenja. Nakon parenja sa mužjakom (ili mužjacima), odleti do mjesta gdje će se gnijezditi. Tada odbaci svoja krila te formira novo gnijezdo u kojem provede život neseći jaja. Ovo neka bude pouka svim mladim djevojkama kojima se žuri udati. Za let su potrebna krila.... kad jednom ostanete bez njih... kuku-le-le.... sjedit ćete u gnijezdu i grijati jaja do kraja života.
Radnice su sterilne ženke bez krila koje su u biti kraljičine kćeri. Njihov zadatak je prikupljanje hrane, hranjenje i obrana kolonije te izgradnja i povećanje gnijezda. One čine većinu.
Ratnice su velike Radnice koje brane koloniju i često napadaju drugu koloniju i dovode robove.
Mužjaci su mali i grintavi mravi koji imaju krila. Lete iz kolonije da bi se parili s Kraljicom, ali nedugo nakon toga ugibaju... zato je mravlji svijet ženski svijet..... prepun udovica bez krila.
I zato Paix, kad vidiš mravice u svom domu dobro razmisli prije no što ih popipsaš..... ipak se radi o ženkama koje su vrlo čiste, marljive i mudre..... uključi svoje seznore ženske solidarnosti.... i daj im malo šećera....

Nedjelja u društvu s pticama

29.04.2007.

Čudnjikavo mi je počela ova nedjelja....
Odmah jutrom tužna vijest... kuća pusta jer su moji kauboji na moru.... valjda će tako tiho izgledati starost jednog dana.... Uvijek gunđam zbog strke i galame u mom domu... a kada mi se zadesi ovakav mir ne znam se snaći....
Odmah nakon ručka uhvatila sam se kosilice i nisam se štedjela.... bez pauze pokosila sam sve što se pokositi dalo. Zavužgala sam se dobrano... kad sam se vidjela nakon toga u ogledalu ličila sam na slavonske snaše nakon poljoprivrednih radova. Nema umjetnog rumenila koje može zamijeniti tu boju. U košnji mi je društvo pravio crni kos (ćok). Čak se i moja kuja Astra boji kosilice i ne približava se, a mačak Pero obično za to vrijeme sjedi na vrhu breze... jer što je sigurno, sigurno je... a kos mrtav – hladan šeta oko mene i znatiželjno skakuče po travnjaku... valjda isprobava da li mu je ugodnija šetnja po manjoj ili većoj travi. On stanuje u jednom zgodnom grmu na mom dvorištu. Zove se Beny... a sad ću vam ispričati i zašto.
Znate li kako se glasa kos? Zbog njegovog prelijepog pijeva od davnina ga smatraju simbolom seksualnog iskušenja. Po staroj legendi jednom je vrag preuzeo oblik kosa i preletio preko lica Sv.Benedikta. Zbog tog preleta Benedikt je bio razapet strašno jakom željom za lijepom djevojkom koju je jednom vidio. Da bi se spasio od tih strašnih muka Benedikt je razdrapao svoju odjeću i uskočio u bodljikavi grm. Bol koju je tada doživio spasila ga je od svih seksualnih izazova sve do kraja njegovog života. Eh, Beny... Beny....kako tužna priča.
I tko onda ne bi volio tu crnu pticu što se nastanila u mom grmu?!!
Kosa u narodu smatraju (uz vranu i gavrana) i pticom zlosutnicom... a kad vidite dva kako sjede zajedno oni predstavljaju simbol mira i povoljan su znak. Prema Welškoj tradiciji mogu začarati onoga tko ih čuje i odvesti ga u vilinsko kraljevstvo.
Pozdravila sam Benya i krenula na terasu malo predahnuti i popiti kavu... i sjedim zatvorenih očiju... osluškujem kukavičino glasanje iz šume.... udišem miris tek pokošene trave i lebdim.... otvorim oči, a po zelenom travnjaku poput ponosne kraljevne predivna, ljupka i razigrana skakuče pastirica. Danas sam je prvi puta vidjela na svom dvorištu... inače je srećem samo na livadama. Prva misao mi je bila da se danas na mom dvorištu okupljaju samo promiskuitetne ptice... a k tome je pastirica i prava feministica među pticama. To je ptica koja se izborila za ravnopravnost... a i više od toga. Svake godine ona pronalazi novog partnera. Mužjak je taj koji traži gnijezdo za gniježđenje, a tada se počinje upucavati. Ponekad ima i suparnike pa se mora jako truditi. Kad obrađuje ženku, zabaci glavu da joj pokaže crnu mrlju na vratu, a ženka tada bira. Prije parenja zaručnici provedu zajedno nekoliko dana. Partneri grade gnijezdo zajedničkim snagama, no ženka ipak preuzima veći dio posla... kako bi bila sigurna da tupavac nešto nije sfušao. Kad snese jaja partneri naizmjence sjede na njima oko 14 dana, no i u ovom slučaju ženka preuzima veći dio posla i potpunu kontrolu nad tih važnim događajem.

Ljudsko stvaranje je poput pijeva ptica.... neke pjevaju čarobno, neke se glasaju čudnovato, neke šute, a ptica u legendi pjeva samo u trenutku odlaska....


Kad smo već kod ptica... iz knjige „Ptice umiru pjevajući“:

"Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj zemlji.
Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe.
Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i pjevajući nabode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn.
Dok umire njena bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe.
Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje.... jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar tako kaže legenda."

Pouke i nepravda

19.07.2007.

Bio je doista težak dan. Jedva sam dočekala da drago sunce pođe na spavanje i da se prepustim milovanju šumskog daha i pijevu cvrčka. Zavalila sam se u naslonjač, zatvorila oči i uživala u pjesmi.... No bila je tugaljiva.... cvrčak mi se žalio na veliku nepravdu koju ću vam sada ispričati....

Ezop je napisao basnu

CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je od vlage nabreklo.
Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši."

Ovu basnu smo vjerojatno svi pročitali za školsku lektiru i izvukli pouku da danas treba raditi da bi imali sutra. Protiv takve pouke naravno nitko ne može prigovoriti, ali Ezop je kroz ovu basnu koja se prenosi iz generacije u generaciju učinio veliku nepravdu cvrčcima jer ih je prikazao kao neradnike... kao boeme koji žive za pjesmu i zabavu te baš nisu skloni radu.
Cvrčak se četiri godine priprema i radi da bi živio punim plućima jedno jedino ljeto.
Ličinka cvrčka provede 36 do 48 mjeseci pod zemljom na dubini nešto manjoj od metra. Nogicama koje podsjećaju na lopatice kopa male tunele. Na svom putu od korijena do korijena, zaustavlja se, buši korijen i siše sok i ide dalje. U tom ličinačkom životu raste i nakon četiri godine izraste u kukca veličine 3 centrimetra.
Nakon tog mukotrpnog puta ličinka cvrčka izlazi iz zemlje, penje se do biljke i tamo nepokretna čeka pucanje krutog oklopa koji joj prekriva tijelo. Cvrčak izlazi iz stare kože i ostaje priljubljen uz biljku. Prije no što ode u život cvrčak u staroj koži ostaje par sati da bi mu se krila osušila na suncu. Cvrčak je ovisan o sunčevim zrakama. Ako temperatura padne ispod 25 stupnjeva C, on više nema snage za svoju predivnu pjesmu Njihove „najbolje godine“ traju samo tri mjeseca... u koja mora pjevati, voljeti i umrijeti. Pjevaju samo muškići, a razlog te pjesme je ljubavni zov kojim privlače ženku. Pjevaju satima i satima dok ne dozovu ženku, a kad ga ona konačno primijeti ta ljubav traje jako kratko... oko desetak minuta. Nakon sparivanja ženka se povlači da bi probušila rupicu na grani, položila jaja iz kojih se nakon mjesec dana razvijaju ličinke koje padaju na zemlju, ulaze u zemlju i tu započinje njihov dugogodišnji podzemni život i čežnja da što prije odrastu kako bi mogli pjevati i ljubiti.... a početak njihovog života glavom plaćaju njihovi roditelji koji umiru krajem ljeta pa nikako nisu u mogućnosti prosjačiti hranu od mrava kad dođe zima.
Cvrčak je simbol prolaznosti.... on nam poručuje da sve što je lijepo kratko traje.... On nam šalje poruku da dugi vremenski period moramo „kopati“ da bi nam na tren bilo lijepo.
Eto.... ovaj post je nastao tek tako... radi istine i pravice.... jer mislim da je Ezop učinio pravu, pravcatu nepravdu što je čarobnom pjevaču i ljubavniku zalijepio etiketu ljenčine... a kako vidimo to nije tako.

Nazor je zercu ublažio tu veliku nepravdu i posvetio mu ovu prekrasnu pjesmu u kojoj slavi život i cvrčkov trud...

CVRČAK

I cvrči , cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi , svoj zvučni, teški jamb
Podne je.-Kao voda tišinom razl`jeva se.
Sunčani ditiramb.

I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma , što nagli trgnu srh.
Dv`je st`jene , dva obronka postaše moji boci,
A glava – gorski vrh."

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
"Zemniče, ja sam himna što broji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.
…Izađi ! – Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, ne travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.
…Izađi – ti, koj` niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.
…Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
…Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi , gdje struje šumne r`jeke,
Šumore zelen – luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo , more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.
... Zemniče, ja sam mjan.
Još led mi noge trni,
Pred oč'ma još se crni
Odurni zimski san."
I cvrči bez prekida i šiba teškim ritmom

Dodirnuti sebe izvan granice tijela

27.04.2007.

Enesov stih neka nam bude tema...
Često na forumima srećemo pitanja što nas veseli, koja su naša zadovoljstva, što je to sreća?
Mislim da nam je Enes to prekrasno opisao u pjesmi koju ću staviti kao prilog ovoj temi.
U ovom vremenu svjetlećih reklama, šarenih laža, silikona ljudi imaju puno, puno načina za traženje vlastitog zadovoljstva. Nedavno sam sa simpatijom i čuđenjem slušala mladu ženu koja mi je potiho objašnjavala kako ide na masaže u bijeloj i crnoj rastopljenoj čokoladi.... i kako joj to pričinjava neopisivo zadovoljstvo.
Ja mislim da je cijeli život put na kojemu tražimo sami sebe.... hrlimo upravo tom trenutku kad možemo dodirnuti sami sebe izvan granice tijela.
Meni u tom traženju ne pomaže čokolada... ni oralno, a ni samo za vanjsku primjenu.
Uspjevam to postići kad sjedim na svojoj terasi i umirim sve misli... sva se skoncentriram na pijev ptica i šaputanje moje breze. S nikim se ne narozgovaram s takvim guštom kao s tim drvetom... To i nije baš neki razgovor... ja slušam... a ona mi šapuće svojim listićima razna čudesa.... ali o čemu mi priča ne mogu vam ispričati jer to su ipak naše prijateljske tajne.
Sjećam se tog dodira sebe izvan sebe u kojemu mi je pomoglo more, cvrčci, mirisi i vjerojatno neka nevidljiva vila na Dugom otoku i Lastovu. Opuštanje mogu postići i na drugim mjestima gdje caruju prirodne ljepote, ali uvijek pamtimo ono najljepše... a ta dva otoka su mojoj duši činila nešto posebno.... zato sam ih izdvojila.
U takvo stanje me može odvesti glazba, može me odvesti dobar tekst koji prepoznajem na poseban način... a tamo me može odvesti i nestašni vjetar.... obožavam vjetar.
Zanos, ekstaza... vrhunac.... to je taj dodir. Teško ga je opisati kod sebe. Da li ga prepoznajemo oko sebe? Mislim da ga prepoznajem na licu Sv.Tereze Avilske... mislim da nam je tim djelom Bernini kao i Kišević želio dočarati baš taj dodir sebe izvan sebe. Uspio nam je to dočarati u kamenu... Ne mogu vjerovati da je netko hladnim kamenom uspio u meni probuditi tu vatru prepoznavanja.
U životu puno toga možemo kupiti. Možemo kupiti gotove rezance da ih ne moramo sami mijesiti... možemo kupiti savršene kolače da ih ne moramo sami raditi, možemo platiti bojanje zidova da ih ne moram bojati sami, možemo si kupiti prekomjerni broj cipela i kombinirati ih s torbicama... možemo se voziti u dobrim autima, oni bogatiji i brodovima... ma možemo svašta.... a sve to činimo da bi pronašli sami sebe.... Mnogi suludom brzinom i sa strasnim žarom mijenjaju partnere.... a sve je to upravo to traženje iskre koja će nas vinuti u neku drugu dimenziju gdje ćemo izvan svog tijela dodirnuti sami sebe.
Kada bi netko smislio formulu kako se to jednostavno postiže bio bi najbogatiji čovjek na svijetu jer ljudi vole kupiti sve što im treba... ali dok netko tu formulu ne provali moramo se truditi sami i tražiti sebe izvan granica svoga tijela.

Napisat cu ti pjesmu
U kojoj ce biti
Sunce, vjetar i ti.
Vrijeme ce mirisati pred kisu.
Zito ce snivati Van Goga.
Poljem ce svirati rijeka
Iz roga zelenoga.
Odjenut cu te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti.
U jednom ce stihu lipa
Svu pjesmu zapuhnuti.
Hodit ces sva izvan sebe
Od uzvisene neke slobode,
Nedjeljiva od svega sto vidis:
Od zraka, od zemlje, od vode.
Jablani dizat ce glave.
Ruzama dah ce stati.
Za vitkom pojavom tvojom
Sve ce se okretati.
I sume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki zuti.
Ucinit cu da cijeli se svijet
Oko tvog lika zavrti.
I u tom, svemira verglu,
Gdje prste u prostor boje,
Ti ocima sibat ces pejzaz
Svjesna ljepote svoje.
Vjetar odoljet nece,
Za kosu ce te scepat.
Ti ovlas ces ustrgnut klas
I kosu u rep ces vezat.
"Moja si", siktat ce vjetar
Za vratom studeni zubi.
Dobacit cu ti maramu kradom
Da vrat zastitis dugi.
"Ne bjezi", bjesnit ce vjetar,
"Neces se oteti lako!"
I zaskocit cete pod suknju -
Pűt bijela bljesnut ce zrakom.
Ti zgrabit ces vjetar za gusu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.
A zatim cu, tiho, u pjesmi,
Otskrinuti oblake lake,
I ti ces prosuti kose
U zlatne suncane zrake.
Tisuce svjetlosnih strijela
Kroz srce ce ti sinut.
Od noznog palca do cela
Nevidljiva vatra ce liznut.
Osjetit ces u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih dojki
Dvije maline divlje ce rasti.
Osjetit ces pod caskom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamencic
Baci u vodu mirnu;
Krug za krugom topline
Krv ce siriti vrela -
Sve dok ne dodirnes sebe
Izvan granica tijela.

Enes Kišević

Vrijeđanje Isusa i zakona domovine nam Hrvatske....

18.06.2007.

Nisam danas imala namjeru stavljati novi post, ali uz ručak sam listala novine i eto... ne mogu izdržati da ne prokomentiam.
Svi već znamo da je na Rabu... u banjolskoj župi crkve Svete Lucije optužen svećenik Drago Ljubičić da je seksualno zlostavljao djecu. Pušten je na slobodu... u osami i molitvi čeka kakvu će odluku donijeti sud. U njegovom odsustvu mijenja ga svećenik Mladen Mrakovčić.
U nedjelju je sa oltara banjolske župne crkve Svete Lucije poručio vjernicima neka se mole za svog župnika jer je u velikoj nevolji. Napomenuo je da treba osuditi grijeh, ali ne i samog grešnika, čija je obveza pokajati se pa će mu i Isus oprostiti. Uoči mise na oglasnoj ploči crkve osvanula je parola „Nije važno što je rečeno, već tko je rekao. I Isusa su osudili ljudi upitna morala.“ Ovu informaciju sam pročitala u dnevnim novinama „24 sata“.
Zamislite samo koja je to drskost... osumnjičenog za pedofiliju uspoređuje s Isusom, a naziva se Isusovim sljedbenikom. Isusa su sudili i proganjali zbog ideje i vjere, a ne zbog pedofilije. Uz to što svojom izjavom vrijeđa Isusa, samim tim i Crkvu kojoj pripada on negira civilne zakone i smatra da one koji ih krše ne treba suditi.
Ne bi li vjera i Isusovo učenje trebali pozivati na ljubav, na zaštitu nemoćnih, a djeca su nemoćna pred takvim ponašanjima?
Pravosuđe nam je ionako u banani.... možda bi zbilja bilo najbolje da ukinemo zakone i sudove.... pa da se prepustimo ovakvom duhovnom vodstvu. Možemo se ubijati, silovati, zlostavljati.... a oni će nam odrediti pokoru, pokajat ćemo se i svi problemi su riješeni!
Ma ja zbilja ne mogu vjerovati gdje mi živimo!!!! Prestrašno!!!!!

Ljubav, sex, čarobne točke i predrasude....

15.07.2007.

rugim riječima „dotaknuti sebe izvan granice tijela“ kako je to prigodno... baš za sva vremena nazvao Kišević.
Što je po mom mišljenju ljubav odgovorila sam kod Mileta... pa ću to samo prenijeti ovdje.
Ljubav nije vezana uz neka mjesta ili osobe koje srećemo na svom putu... nego je ljubav nešto što izvire i živi u nama. Ljubav to smo mi.
Ljubav nije trgovina u kojoj računamo tko je više dao. U ljubavi ne zbrajamo primljeno.
Ljubav je stanje duha... ljubav izvire u nama... ljubav dajemo i kada ne dobijemo ništa za uzvrat. Ljubav nije nešto uvjetovano trenutnim partnerom ili njegovim nepostojanjem. Ljubav je nešto što raste neprestano u nama... a ako redovito čistimo i njegujemo izvor ona je poput rajskog vrta.... bujna, šarena, bogata i prelijepa.... a kad spoznamo takvu ljubav u nama tada ona isijava iz naših očiju, miriši iz naše kože... mi smo zadovoljni jer ljubimo jer je imamo... i tek kada naučimo nesebično ljubiti svaku svoju misao, svaki događaj u svom danu, svakog čovjeka kojeg sretnemo... tek tada znamo ljubav drugih prepoznati i primiti na pravi način.
Znači... ljubav je svuda gdje smo mi...
Koliko puta se naježimo, zatitramo jer prepoznamo pozitivnu misao... to je također ljubav.
Svaki dijalog koji nam je ugodan znači ljubav. Ljubav nam u život ne dolazi kroz osobe koje ljubimo.... ona je u nama.
Hajdemo se na kratko prisjetiti legendarnog ljubavnika Kazanove – po nekima najuspješnijeg ljubavnika svih vremena. Živio je 73 godine, a imao je 116 ljubavnica – znanih u javnosti.
Mnogi bi si muškarci dali izvaditi jedan bubreg da saznaju tu čarobnu formulu pomoću koje je Kaznova imao takav uspjeh kod žena. On nije bio neki ljepotan, nije bio bogat, nije imao baš visoko obrozovanje, nije imao pedigre (korijeni su mu u najsiromašnijem staležu), ali žene je privlačio poput magneta. Zašto?
Mislim da je tajna upravo u njegovom odnosu prema ženama.... u onom osjećaju koji je budio kod njih. One su se u njegovom društvu osjećale kao CARICE. Rođen je 1725. godine. U njegovo doba nije bilo moderne psihologije i svih znanstvenih istraživanja, ali njemu je neki tajanstveni glas... valjda onaj koji dijeli talente prišapnuo da žena želi biti centar muškarčeva svijeta i upravo pomoću tog saznanja i provodeći ga u djelo on je postizao takav uspjeh.
Drage moje blogerice, vi jako dobro znate kako izgleda ovaj macho muški svijet oko nas.... a živimo toliko godina nakon njega. Znamo koji su stavovi Crkve.... koji status ona nudi ženi u društvu i obitelji..... a onda samo pokušajte zamisliti kakav je taj odnos bio u Kazanovino doba. A on je svoje carice vozio u gondolama punim latica ruža, kada je bio s njima nitko ih nije imao pravo prekidati.... to je bilo samo njihovo vrijeme.... jer vrijeme koje je posvetio ženi, on joj ga je posvetio do daske. Spavaća soba mu je bila prepuna ogledala i svijeća.... a sluge su hranu (biranu – često afrodizijačkih svojstava) dostavljali kroz male prozorčiće. Zbog svojih ljubavnica se često upuštao u dvoboje – riskirao život, prkosio zakonu. Kada je osvajao satima je razgovarao sa odabranom žrtvom.... ulazio joj je u svijest. Bilo mu je strašno važno svoj plijen upoznati iznutra.... bilo je važno proniknuti joj u dušu. Ništa nije prepuštao slučaju.... Što je dobio takvim odnosom? Dobio je ono što macho-bahati tipovi nikada neće upoznati. Dobio je ono što što može pružiti samo žena koje se osjeća opušteno, koja se osjeća u tom trenutku centrom svemira, osjeća se lijepom, voljenom, željenom, poštovanom.... drugim riječima – osjeća se CARICOM. Mnogi će macho guslari pročitati ovaj post i neće razumijeti ovu rečenicu.... čak će se bahato nasmijati, ali to nije važno.... jer njima ova tema nije ni posvećena. Bit će tu i naivnih blogera..... kojima poručujem neka ne kopiraju Kazanovine mamce jer ipak žive u neko drugo vrijeme.... pa bi ženi koju love moglo biti neugodno ako nekoga pozovu na dvoboj. Svoj odnos treba poštelati.... prilagođeno vremenu u kojem žive.
No, ovaj post pišem blogericama. Jedna je neki dan pitala gdje je G točka i kako se može uspoređivati vjerski zanos i vatromet koji ljudi doživljavaju u sexualnom zanosu.
Mislim da imamo prednost što živimo baš u ovo vrijeme. Nisu nam potrebni Kaznove da bi nas uvjerili da smo CARICE. Macho-bahate sirovine nisu i ne smiju biti dovoljno glasni da nas ponize, unište samopouzdanje i ubiju taj osjećaj kojim smo odabrale svoje mjesto pod zvijezdama. Kada spoznamo da ljubav raste u nama (o čemu sam govorila na početku ovog posta), da ljubavni zanos i spolnost također rastu u nama – da su nam darovane – tada nam to više nitko ne može oduzeti. Ako nam je Bog dao moć da osjetimo ljubav i nagon – tada nas ni jedno crkveno učenje ne može uvjeriti da je to sramotno, tada nas ni jedan mušarac ne može i ne smije moći uvjeriti da to ne postoji. Kad nam je nešto darovano – tada je to naše. To nas čini moćnima. I zato nikada nemojte dozvoliti da to moćno i predivno oružje koje imate bilo tko upotrijebi protiv vas. Nemojte ga obezvrijediti, zaprljati i tražiti na pogrešnim mjestima.
Mnogi pokušavaju „dodirnuti sebe izvan granice tijela“ pomoću droge, alkohola, čestih promjena partnera, na šumskim zabavama. Sve su to dude varalice, tješilice i uzaludno traženje.... jer prava čarolija spava u vama... samo je treba potražiti. D. Maksimović je davno napisala: „Kada bih ja bila mladić moja bi djevojka imala dušu bogatu, kao što su zimske gore bogate bajkama.“ Jesu li muškarcima važne naše duše? Ne, baš previše. Ali važne su nama... jer kroz njih spoznajemo sebe... izgrađujemo samopoštovanje.
Možda se ponekad osjećate usamljeno... ali čarolija je i tada u vama. Samopoštovanje i prepoznavanje sebe su ta tajna. I Kazanova je ranjavao. Zato ne tražite sebe kroz odnos s bilo kojim muškarcem. Poštujte sebe pa će vas i muškarci poštovati.
Ovo što sam napisala blogerice mojih godina jako dobro znaju.... ali eto... napisala sam to za naše blogerske pupoljke... da im se nađe.... :)

Žena majka

23.04.2007.

Ovih dana... sudjelujući na raznim temama često smo se dotakli uloge žene. Njene ravnopravnosti i koliko je moguće furati ulogu žene, majke i uspješnu karijeru istovremeno, a da jedna od tih uloga ne trpi.
Neću sada pisati o tome... ali potaknuta ružnom insinuacijom i zlobnim muškim tumačenjem mojih riječi pričat o čarobnom daru majčinstva.
Muški sirovi šovinist mi je napisao ovako:
„ukoliko je tebi afirmacija zenske uloge samo u majcinstvu i roditeljstvu..to ne moras generalizirati kao opcu zensku(i jedinu!) potrebu!“
... a ovim bljutavim komentarom nadovezao se na moj zaključak u komentaru koji glasi:
no danas imamo situacija kao što je netko gore već lijepo spomenuo da se obitelj ne viđa cijelog dana... i djeca su previše sama. A u napuštenoj i zanemarenoj djeci leži pravi problem ove zemlje i njene budućnosti.

U strašnoj i silovitoj borbi za ravnopravnost i dokazivanje sebe na svim područjima često zanemarujemo tu prevažnu ulogu majčinstva i po mom mišljenju je to strašan problem.
Ja nigdje i nikada nisam napisala da je majčinstvo i roditeljstvo jedina ženska potreba, ali sam često vrlo glasno napisala da djeca ne pišu molbe da bi došla na ovaj svijet i da je opasan problem ovog društva što iza lažnih parola volimo zapakirati zanemarivanje svojih obaveza.
Porast ovisnosti, kriminala među mladima, njihova nezainteresiranost za svijet u kojemu žive je svakako odraz društvene nebrige, ali temeljni problem po mom mišljenju leži u zanemarivanju i nedostatku vremena koje obitelji provode s vlastitom djecom.
I kad vidim one jadne trgovkinje u tržnim centrima koje rade od jutra do sutra... ili tekstilne radnice koje opiče i po dvije smjene, radnice u bilo kojoj tvornici ne mogu si nekako zamisliti da su tamo radi dokazivanja i vlastite afirmacije i da ne bi voljele više biti sa svojom djecom. Čini mi se ipak da rade iz čiste potrebe... baš radi svoje djece da bi im mogle priuštiti ono najosnovnije.
Ali i kad vidim one koje guraju velike karijere i onda daju izjave u novinama kako su savršeno uskladile karijeru i majčinstvo ja im ne vjerujem. J
Jučer sam bila sa svojom najboljom prijateljicom koju volim više no da smo rasle pod istim krovom. Dugi niz godina sjedile smo u istoj školskoj klupi... puno slobodnog vremena provele zajedno. Uvijek ističem kako smo nas dvije zajedno jedna savršena žena. Ona je odabrala karijeru, a ja sam se odlučila za obitelj i posao koji će mi omogućiti da mogu uskladiti te dvije uloge bez velikih problema. Svaki njen uspjeh u školovanju, a kasnije u karijeri doživljavala sam kao osobni i radovala se kao da se meni dešava. Oduvijek je savjesna i marljiva osoba i znala sam da će uhvatiti zvijezdu... znala sam da je cura za pobjede. Uspjela je i ja sam ponosna na nju do neba. Priča mi jučer da ustaje svakog dana u 6:30 h i vraća se s posla iza 20:00 h. Materijalno je ispunila sve svoje snove, s poslom je zadovoljna... ali žali se da ima premalo vremena za sebe. To je cijena uspjeha. Pitam je imaju li njene kolegice s kojima radi djecu i što se dešava s njima dok one jure karijeru... a tada mi kaže da su tu bake, očevi koliko mogu, dadilje... da se dese dani da ih djeca ne dočakaju budna. I to je cijena uspjeha. Znači... može se i jedno i drugo. Ali trpi li netko u toj afirmaciji žene kroz druge uloge? Naravno da trpi! Trpe djeca... ma kako to bilo nekome teško priznati. Tu je sad pravo izbora.... što nam je važnije, koliko je tko sebičan i odgovoran.
Odrast će i djeca koja ne viđaju svoje roditelje baš previše. Othranit će njih plaćene dadilje, bake, susjede ili će se snalaziti sami s ključem oko vrata. Poput biljaka će biti njegovani... dobit će sve što im je potrebno za rast i da bi preživjeli... imat će oni plaćene obroke po vrtićima i školama, kupit će si sami brzu hranu... ma snaći će se već nekako....ostat će samo bez onoga što se novcem ne može kupiti, a to je vrijeme njihovih roditelja koje se posvećuje samo njima.
Sjećam se svog djetinjstva. To je najtoplije i najdraže mjesto koje spava u meni... to je mjesto u koje ponirem uvijek kada mi je teško... upravo tamo prikupljam snagu za sve životne borbe.
Uz to djetinjstvo vezana su dva ključna lika u mom životu... a to su majka i otac.... prevažni svaki na svoj način. Uvijek sam ih imala kad sam ih trebala... u svim radostima i tugama... sjećanje na to vrijeme je poput predivne šarene livade prepune raznobojnog cvijeća... a to su moje uspomene koje me podsjećaju na ljubav, toplinu, podršku, utjehu, nadu i vjeru u samu sebe.
Gledajući ovaj današnji svijet postajem sve svjesnija da su moji roditelji bili dar Zvijezda.
Moji klinci su planirana i željena djeca. Nikada neću zaboraviti svoje raspoloženje u rodilištu kada su mi prvi puta donijeli bebu na krevet. Govorile su mi žene da će me odmah zapuhnuti i preplaviti ljubav i toplina. Kod mene se to nije dogodilo. Gledala sam to malo stvorenje koje me gledalo svojim velikim bistrim očima. Gledali smo se šutke ravno u oči, a ja sam osjećala strah i strašnu paniku.... u meni je vapilo: „Znači ti si taj mali čovjek koji mi je darovan da ga vodim do samostalnosti? Hoći li ja to znati, hoću li ja to moći?“ Tulila sam tri dana u rodilištu od silne panike i nesigurnosti da li sam ja sposobna za tu veliku odgovornost koja mi je povjerena. S drugim više nisam tulila... jer već sam znala da ja to mogu, hoću i znam, a što ne znam naučit ću! Moj život se njihovim dolaskom na svijet promijenio u potpunosti. Oni su mi centar svijeta. Strogo sam pazila da se ne desi bolesna vezanost za majku, ali bila sam njihova. Promijenila sam radno mjesto i grad rada samo da bi im bila bliže... odabrala teži posao da bi im bila bliže. Nisam propustila ni jednu prireredbu, ni jedan roditeljski sastanak, a na informacijama sam bila toliko puta da me već svi psi oko škole poznaju.
Jesam li zanemarila neke svoje ambicije, strasti, ljubavi, interese i potrebe. Jesam! Mnoge! I nije mi žao zbog toga jer ništa od tih ambicija, strasti, ljubavi i interesa nije jače od ljubavi koju osjećam prema njima i od osjećaja odgovornosti koju osjećam.
Sve ostalo u životu što sam radila i radim mi je strašno važno. Osjećaj odgovornosti putuje sa mnom ma što radila. No jednog ću dana umrijeti poput svoje Krune... ponekad će se netko sjetiti Done koju su poznavali, ali moj trag će ostati neizbrisiv samo u ta dva dječaka koje sam imala čast roditi i koji su mi od sudbine povjereni na mom životnom putu.
U našim obiteljskim pričama spominje se djed kojeg nisu imali prilike ni upoznati... spominju se pradjedovi... njihove dogodovštine, njihove osobine, njihova razmišljanja, stavovi, njihove životne odluke... sličnosti koje su naslijedili od tih otišlih predaka.... I kad ja odem sve to će oni čuvati... a svoje majke Done i svog oca... i svojih baki će se najduže i najžešće sjećati samo oni i prenositi uspomenu na njih na svoju djecu i unuke.
Sve u mom životu je strašno važno, ali najvažniji, najteži i naljepši zadatak je majčinstvo.
A sada živim u vremenu da se hrvatskim intelektualcima zbog toga moram opravdavati... u vremenu borbe za ravnopravnost i trkom za lovom to više nije moderno i poželjno... jer to je konzervativno, staromodno i nazadno.
Ja priznajem da mi je majčinstvo najdraža i navjeća uloga u životu... a ako to znači da sam zatucana, staromodna i nisam u skladu sa širinom današnjih razmišljanja rado prihvaćam svoju različitost i zatucanost.... i sa žaljenjem pratim statistiku što se dešava hrvatskoj djeci... što se dešava hrvatskoj budućnosti....

I jedna zatucana priča kojoj ne znam autora za kraj....




KUTIJA POLJUBACA

Početak priče ide daleko u prošlost kada je otac kaznio svoju petogodišnju kćerkicu
jer je izgubila neku vrlo dragocjenu stvar. Novca je u tom vremenu bilo vrlo malo. Bilo je
božićno vrijeme. Slijedećeg jutra je djevojčica donijela mali poklon i rekla:
"Tata, to je za tebe."
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema
ničega, jako se naljutio.
Kćerkicu je prekorio: "Zar ne znaš ako nešto pokloniš, očekuje se da se
u kutiji nešto i nađe?"
Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla: "Tata, ali nije
prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe."
Tata je bio ganut.
Kleknuo je pred kćerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju je i iz nje uzeo
jedan nevidjivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra.
Svatko od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju roditelji, djeca, prijatelji...
Ne postoje važnije stvari koje bi mogli dobiti.

Strojopis

22.04.l2007.

Danas sam malo švrljala po tavanu i pronašla jedan predmet koji me vratio dvadesetak godina unazad i probudio neke davne uspomene. Pronašla sam svoj stari pisaću stroj.
Nakon što sam upisala treći razred CUP-a našla sam se u neobranom grožđu. Po Šuvaru smo imali dva razreda opće, a kasnije smo birali smijer... no ovi u CUP-u su i u prve dvije godine opće imali strojopis. Imala sam zaostatak od dvije godine za svima iz razreda. Hitno je trebalo kupiti pisaći stroj i baciti se na vježbanje. Obišla sam s majkom cijeli grad i baš je bila nestašica portablica, a ja sam je morala imati još jučer. I tada prolazimo pored staretinarnice, a u izlogu prekrasan stari pisaći stroj. Nije bilo druge... kupile smo ga.
Ne znam koliko vas je imalo prilike pisati na stogodišnjem stroju... ali ja sam upravo na njemu naučila tipkati.... Svakog dana sam pretipkavala gradivo iz bilježnica i vježbala ko manijak.... do kraja četvrtog razreda nisam zaostajala za ostalima... imala sam petaka iz strojopisa. Na tom stroju pretipkala sam mnoge maturalne radnje, diplomske radnje, pisala razne materijale za mala poduzeća....
Odlučila sam ga s tavana premjestiti u dnevnu sobu. Sutra ću za njega kupiti počasnu policu... jer je on je to zaslužio.

Blogeri, kako ste naučili tipkati? Volite li tipkovnicu.... da li su vam misli brže od prstiju... ili obrnuto?

Razglednica


18.08.2007.

Pozdrav vama, dragi blogeri!
Hvala svima koji su mi zalijevali cvijeće i čuvali blog dok me nije bilo.
Na godišnji sam otišla s pitanjem „znam li se još odmarati?“. Pronašla sam odgovor u zadnjih deset dana. Napunila sam baterije, a svoju Zemlju Čudesa , koja je već bila prilično šarena, obogatila sam novim slikama, iskustvima i spoznajama.
Te šarene slike u meni naslikala je čarobna Istra... Rabac, Labin, Pula, puno malih i čarobnih sela i uvala, te Brijuni za koje sam sigurna da je bilo mjesto na kojem su se nekada davno odmarali i sami bogovi. Svi vi jako dobro znate da Brijuni imaju bogatu povijest i čarobnu prirodu. I ne, neću vam sada pisati o dalekoj povijesti, Austrijancu koji je isušio močvaru, spasio stanovništvo od malarije... neću vam pisati ni o Drugu Titu, egzotičnim životinjama i biljkama... a ni o maslini staroj 1700 godina koja je i ove godine prepuna plodova.
Na razglednici vam šaljem sliku kipa koji je pronađen na Brijunima.... kipa koji predstavlja zagrljaj Zeusa koji se zbog opasne i ljubomorne Here pretvorio u labuda kako bi mogao zavesti Ledu u koju se zaljubio. Žena koja nam je pričala prelijepe priče o tom otočju nije znala zašto labud i Leda nemaju glave..... da li su nestale od zuba vremena? Ili je to bila Herina kazna? Ili kip... takav kakav jest simbolizira stanje u kojem zaljubljeni ostaju bez glava? No to zbilja nije važno..... jer čaroban je baš ovakav kakvog ga sada možemo vidjeti.... ostavlja nam prostora za pitanja i maštu. Tko je izradio kip? Zašto je nađen baš tamo?
Nema odgovora na to pitanje... pa sam ja zaključila da u ta davna vremena nije bilo žute štampe.... nije bilo digitalaca i dosadnih novinara.... i onda je neki talentirani umjetnik izradio ono što je vidio. Ndaaaa.... sigurno je kip s razlogom baš tamo..... jer taj otok je svojom ljepotom mjesto dostojno ljubavi bogova.... ili je možda upravo ljubav bogova to mjesto učinila tako posebnim. Ni to nije važno. Drago mi je da me dodirnuo dah tih starih, tajnovitih priča..... i drago mi je da sam imala priliku sve te čarobne slike pohraniti u posebnu ladicu svojih uspomena... kao nešto neprocjenjivo.
U prošlih deset dana nijednom se nisam naljutila. Tupavi osmijeh mi se nastanio na inače ozbiljno lice. To je učinila Istra svojom ljepotom i njeni ljudi koji su me se posebno dojmili.
Razglednice se inače šalju s ljetovanja... a ne kad se s njega vratimo. Nemojte mi zamjeriti što sam prekršila to pravilo.

p.s. nisam čula cvrčke u Istri..... sigurno i za to postoji neki razlog..... ako znate odgovor napišite ga... a ako ne znate izmaštajte ga.... :

Baka Kata

07.06.2007.

Zbilo se to u neka davna vremena..... u jednom malom gradu na brdovitom Balkanu...
Službenici te male Elektre jedva su tog jutra stigli na posao jer tijekom noći cijeli kraj zatrpao bjeličasti snijeg... a službe za čišćenje cesta bile su vidno iznenađene događajem pa nisu stigle odreagirati.
Toga dana nije bilo puno potrošača... čak su i monteri ostali u zgradi i čekali hitne intervencije jer se sve ono redovno i normalno po takvom vremenu nije moglo raditi.
I negdje oko podneva stiže u veliku dvoranu promrzla baka. Dogurala je svoj bicikl (kotač... tako ga je ona zvala) jer se nije mogla voziti po snijegu. Gurala je ona svoj kotač od rane zore i probijala se po takvom nevremenu da bi iz svog malog i udaljenog sela došla protestirati na zadnje upozorenje pred isključenje struje koje je dobila.
Bakino brojilo nije bilo očitano na pretprošlom očitanju jer nikoga nije bilo doma, a i na čudnovatoj joj je lokaciji kuća pa joj je prilikom novog obračuna došla ružna istina na godišnjem obračunu. Nagomilalo se tu duga od dvije godine. Nije ona jadna čula upozorenja i pozive da se donesu stanja... nije ona jadna o tome vodila brigu, a radilo se o iznosu koji je za nju bio velik do neba. Bila je to sitna starica, ali vrlo zvonkog glasa... bila je odlučna i beskrajno simpatična. Šef joj je objašnjavao gotovo sat vremena što se dogodilo i što slijedi... zbilja se potrudio... No ona je izašla iz njegove kancelarije... sjela na jednu stolicu i nastavila galamu. Ispričala je ona svima prisutnima sve o svojoj snahi (koja je bila kriva za sve), sve o svojim životinjama, ma pola svoga života je ispričala.... na kraju je ljuta i tužna otišla gurajući svoj kotač. Ubrzo nakon toga isključena joj je struja... a ona je u Elektru dolazila dva puta tjedno (jer je dva dana u tjednu prodavala svoje proizvode na gradskoj tržnici). Svi su je izbjegavali jer formalno nije imala nikakva prava, a kad je počela vikati bila je to prava neugodnost pred ostalim potrošačima koji nisu razumijeli o čemu se radi. Samo je jedna malo prolupala službenica uvijek slušala jednu te istu priču i pokušavala objasniti po tisućiti put da se struja mora platiti i da će joj tada opet svjetliti. No ona je plačnim glasom govorila: „A kak bi vam platila nekaj kaj nemam? Vrnite mi struju pa vam bum platila!“ I ona je iskreno vjerovala da je u pravu... i nije bilo načina da joj se objasni kako mora platiti ono što joj je uzeto i da se radi o nekim starim dugovima. Kad bi službenica došla na gradsku tržnicu baka je za njom vikala: „Vrag vas jebiiii, vrniteeee mi strujuuuuu!“ .... njen glas je odjekivao tržnicom, ljudi su se okretali i smijali... ali se bakin vapaj uvukao u dušu te službenice i ona nije mogla ne razmišljati o baki Kati i nemogućnosti da joj objasni.... i nemogućnosti da joj pomogne.
Počele su pripreme za Božić... cijeli grad je bio ukrašen lampicama, svjetlećim zvoncima... svi su ko pomahnitali brstili trgovine i pripremali se za predstojeće blagdane.... a službenica je tada pukla i otišla moliti svog šefa da prekrši pravilo, da prekrši propise i na njenu dušu učini nešto mimo pravila. Inače ta službenica nije bila iz tog kraja.... nije imala svojih školskih prijatelja, nije padala na poznanstva i bila je i pretjerano zaljubljena u pravila, a za svoje poduzeće je utjerala toliko dugova... da je to radila za mafiju bila bi vrlo bogata. Nije ona to radila za novac, nego zato što je osjećala da je samo tako pravedno. No tih predblagdanskih dana nekako su joj se ta pravila učinila preokrutnima i rekla je šefu: „Molim vas uključite baki Kati struju..... da ima svjetlo za Božić! To ide na moju dušu! Ako ne plati opet ćemo je iza blagdana iskopčati... ali molim vas danas je ukopčajte!“ Na njegovom licu se pojavio topli ljudski smješak... nosi on u sebi taj jedan posebni senzor koji nemaju baš svi na ovome svijetu. Znao je da ta žena nije sklona moljakanju i kršenju pravila... gledao je on te tužne scene iz prikrajka sve to vrijeme.... i nije pitao ništa, nije rekao ništa... poslao je montere i toga dana je baka Kata dobila struju.
Prvi radni dan iza blagdana baka Kata je došla u Elektru i podmirila svoj dug u cijelosti. Ona je nakon par godina umrla... ali od tada pa sve do danas njen sin dolazi redovito u Elektru sa stanjem brojila te uredno i na vrijeme podmiruje svoje obaveze.
Priča o baki Kati je samo jedna priča iz običnog života koja nam pokazuje da ponekad nije grijeh malo nategnuti i rastegnuti pravila da bi se čovjeku pomoglo... i da bi se problem riješio na zadovoljstvo sviju.
Ova priču sam napisala u spomen na baku Katu... a posvećujem je mojoj najdražoj kolegici koja je nasljedila sve moje čudake i šefu sa posebnim senzorima, uz poruku neka ih čuva jer oni su mu darovani od Zvijeda...

P.S. Tako je i moj djed kad je ostario pričao priče iz partizana.... hebiga, ja nisam bila u partizanima....

Švercanje s odgodom plaćanja

04.06.2007.

Prošlog tjedna u nekoj TV emisiji gledala sam reportažu o mladom čovjeku koji je uplatio 6.000,00 kuna na račun ZET-a. Žao mi je što nisam zapamtila njegovo ime.
Uplata je iznenadila ZET-ovce, a mladi čovjek je obrazložio da je to njegov dug tom poduzeću. Za vrijeme školovanja se švercao u tramvaju i sada kada je stao na svoje noge odlučio je vratiti dug jer su ga savjesno vozili sve te godine. Izračunao je koliko bi platio pokaze kroz sve to vrijeme, dodao još 20% da ih slučajno ne bi oštetio... i tako je vratio svoj dug.
Inače uvijek prozujim pored ekrana i ne gledam TV, ali taj dan sam sjela i kao prikovana slušala kratku izjavu tog čovjeka. Gledala sam ga zadivljeno, živahni mravci su mi trčkarali ispod kože, ali imala sam ga potrebu i zaštititi od ovog svijeta u kojem živi jer sam unaprijed znala kako će ljudi prihvatiti tu vijest. I naravno... u razgovoru s drugima o tom činu čula sam uglavnom ironične komentare, vidjela podsmjeh. Čovjek se većini čini malo „pomaknut“.
Jesu li krivi ljudi što ne mogu razumijeti taj čin? Ne znam. Vrijeme u kojem živimo nas uči da se u trci za vlastiti probitak i osobnu korist lome kosti. Svijet je prepun njuški koje su sebične i ne prezaju pred ničim za 10 dkg šarenih perli. Ljudi izbjegavaju svoje obveze na svim područjima života i još se čude ako se netko usprotivi tome. Koliko ljudi duguje i na sve moguće načine pokušava izbjeći vraćanje svojih dugova. Puno ljudi vraća tuđe dugove jer su krivima jamčili. Neki su prevareni od još pokvarenijih ljudi. Izbjegavanje dugova postalo je način ponašanja. Takav stav prema vlastitim obvezama je prvi defekt koji nam ruši sustav vrijednosti. Uz to tu je ne prihvaćanje vlastitih grešaka. Svi smo bili u situaciji da pogriješimo. Griješili smo svjesni u trenutku kad smo grešku činili, ili smo griješili pa smo greške postali svjesni kasnije. Blago ljudima koji su sposobni prepoznati vlastite greške i iza njih stati. Griješiti je ljudski, ali nije ljudski svoje greške ne priznati, svoje greške svaljivati na druge. Tu se radi o savjesti... o tom čarobnom Božjem glasu u nama koji nas hvali za učinjeno dobro, a kudi zbog učinjenog zla.
6.000,00 kuna je danas velik novac. Mnogi ljudi nemaju toliku mjesečnu plaću, to su tri prosječne mirovine naših umirovljenika. Nije to iznos koji se ne osjeti u kućnoj blagajni. Ali to je ipak mali iznos kojim je ovaj čovjek sebi osigurao miran san. Dao je novac za miran san, ali ga nije kupio... nego ga je ZASLUŽIO! On je vratio svoj dug.
Toliko čisto i pošteno! „Nisam mogao, bio sam u frci..... puno toga bilo mi je važnije. Griješio sam, ali danas sam svjestan da je to ponašanje bilo neprihvatljivo i želim platiti ono što sam koristio!“ Eeeee... kamo sreće da je ovakvih ljudi više na ovom svijetu.
Sigurna sam da će u susretu s njim na nekim životnim stazama uživati njegovi poslovni suradnici, njegova obitelj, njegovi prijatelji i svi koji s njim dođu u dodir.... jer to je čovjek koji stoji iza svojih grešaka, čovjek koji je odgovoran. Učinio je nešto jako pošteno i zato sam ga odlučila ugostiti na svom blogu i napisati mu HVALA... jer takvim ponašanjem on nije smirio samo svoju savjest nego je upozorio sve nas na neke stvari koje se polako potiskuju i odumiru u svijetu koji nas okružuje.


Indijska narodna priča nam govori upravo o tome što je taj mladi čovjek pronašao u sebi....


Nekada davno sva ljudska bića bila su bogovi, ali su tako zloupotrebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odlučio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad neće naći. Ali, pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo. Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni pomogli odlučiti. "Hajdemo ga zakopati duboko u zemlju", rekoše bogovi. Brama odgovori:
"Ne, to ne valja jer ljudi će kopati zemlju i naći će ga." Onda bogovi predložiše: "Da ga potopimo u najdublji ocean?" Brama se nije složio: "Ne, ni tamo", reče, "jer će oni naučiti da zarone u ocean i naći će ga." Bogovi će na to: "A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo." Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: "Ne, ni to nije dobro jer će se vremenom popeti na svaku planinu i opet će preuzeti svoje božanstvo." Onda bogovi odustaše i rekoše: "Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do kog ljudska bića neće stići."
Brama je dugo razmišljao, a onda je rekao: "Evo što ćemo. Sakrićemo njihovo božanstvo u najdublji dio njihovog sopstvenog bića jer ljudi se nikad neće sjetiti da ga tu traže."
Svi su se bogovi složili da je to savršeno skrovište, te tako učiniše. I od tog vremena ljudi su prošli zemlju uzduž i poprijeko, kopali, ronili, peli se i istraživali tražeći nešto što je već bilo u njima.

Korupcija

15.04.2007.

Potpredsjednik Europske komisije i povjerenik za pravosuđe i sigurnost Franco Frattini sudjelovao je na posljednjoj sjednici hrvatske Vlade.
U razgovoru s novinarom Slobodne Dalmacije izjavio je:
„U borbi protiv korupcije Hrvati trebaju promijeniti mentalitet, jer su skloni vjerovati da je "mala" korupcija prihvatljiva i da je sasvim normalno liječniku ili cariniku dati nekoliko eura, kaže Franco Frattini.“

Čovjek je u pravu. Nedavno su bili objavljeni rezultati ankete na temu korupcije u Feralu koji potvrđuju kako većina građana u Hrvatskoj misli da korupcija nije ništa strašno... Kako se to desilo? Mislim da je to zato što je korupcija u ovoj zemlji prisutna već predugi period. Ljudi su se navikli da sve moraju plaćati ispod pulta i usvojili su to kao nešto normalno. Kad je glava bližnjih u pitanju još nekako i mogu razumijeti da ljudi pogube kompase pa pokušavaju sve da spase bližnjeg, ali u ovoj zemljici se plaća baš sve na taj protuzakonit i nemoralan način. Ne plaća se samo liječnicima i carinicima... plaćaju se ispiti, čak gotove diplome, potplaćuju se službenici u javnim poduzećima da bi čovjek što prije ostvario svoja prava. Postoji razrađeni sistem maltretiranja građana koji ih tjera na takva ponašanja inače njihovi predmeti (bez obzira o čemu se radi) predugo leže u ladicama. Svaki čovjek bi se trebao zapitati koliko puta je platio nešto na takav način... ili čak koliko puta je sam bio u prilici naplatiti za nešto za što je već plaćen, da bi požurio ili odradio kako treba. Prije par godina sjedila sam sa jednom Splitskom lajonom na Biogradskoj rivi i laprdale smo na razne teme... tada smo se dotakle katastrofalnog stanja u hrvatskim školama. Dugo prije toga čitale smo se na forumima. I tada kaže ona meni: „Dona, ti nisi normalna! Pa daj shvati već jednom da vrećice sve rješavaju!“ E, pa ja to ne mogu shvatiti, niti prihvatiti! Kažu za nas Podravce da smo škrti... ali ovdje se radi o principu... dali podravskom ili nekom trećem nemam pojma. Nije li ponižavajuće ponašati se na takav način? Tako ponižavamo i sebe, a i osobu kojoj plaćamo. Bila sam čak u situaciji da je profesorica mom sinu rekla: „A ti si sin od žene što radi u .......... i nije sklona dogovorima.“ Osjetili smo to u njenom odnosu prema klincima kroz četiri godine... samo zato što sam savjesno radila svoj posao i jer nisam dozvolila da činjenica što predaje mojoj djeci od mene učini osobu koja će kršiti pravila i nju staviti u privilegirani položaj o odnosu na ostale građane u sličnoj ili istoj situaciji. I sve tako umreženo funkcionira... usluga za uslugu (naravno radi se o protuzakonitim uslugama), kunice, vrećice i druga čudesa. Odavno već nisam bila u bolnici ili u Domu zdravlja..... na svu sreću nismo bolesni, pa kontrole obavljamo privatno... kad već moram plaćati idem kod privatnika. No koliko je ljudi koji si to ne mogu priuštiti? Vjerujem da poznajete ljude koji su se prodali za manju ili veću lovu, koji su se prodali za fotelju ili neku uslugu koja im je donijela osobnu korist. Takve prodaje su samo njihov problem ako pri tom nisu oštetili druge ljude.... a takve su situacije rijetke.... jer ako nema društvene štete tada nema potrebe za kupovanjem ljudi. Ljudi obično kažu da svaki čovjek ima svoju cijenu.... a ja sam moram primijetiti da je cijena ljudi u Hrvatskoj vrlo niska.
Razmišljate li vi koji ste upali u mrežu takvih ponašanja o tim stvarima? Razmišljate li o onima koji si to ne mogu priuštiti? Razmišljate li o onima koji se ne žele tako protuzakonito i nemoralno ponašati? Da li ste svjesni što radite svojoj vlastitoj zemlji? Da li ste svjesni čemu učite svoju djecu? I onda se svi bunimo da su nam loši političari, uvijek su nam krivi oni na vlasti... a sami... svakodnevno radimo niz protuzakonitih radnji i pružamo strahovit otpor redu, radu i normalnim ponašanjima. Skloni smo filozofiranju i molariziranju kad nisu naše guze u pitanju, ali većina kad treba nešto više i ne pokušava na zakonit način nego se odmah uključuje u tu začaranu mrežu koja nas sve zajedno spušta na samo dno.
Neka se zbog ove priče u prilogu temi ne uvrijede časni odvjetnici i bankari... to je tek priča... a opet ne znam autora....
Stari pobožni propovjednik je umirao. Znao je da mu je ostalo još svega nekoliko sati života. Zato je pozvao dva svoja vjernika. Jedan je bio bankar a drugi odvjetnik. Obojica su smatrala prednošću da budu s njim u njegovim posljednjim trenucima. Kada su došli do njegovog kreveta, starac je podigao svoje ruke i dao im znak da sjednu svaki s jedne strane njegovog kreveta. Par trenutaka je vladala potpuna tišina. Obojica su se pitala zašto ih je pozvao, a zatim su se prisjetili njegovih brojnih dugih, dosadnih propovijedi o pohlepi i lakomosti.

Konačno, bankar je skupio hrabrosti i zapitao:
Pastore, zašto ste izabrali baš nas dvojicu da dođemo i budemo s Vama u vašim posljednjim trenucima?
Stari propovjednik je podigao pogled i slabašnim glasom rekao:
Želim da budem što sličniji Isusu, i da umrem kao i On - između dva lopova!

Zabranjeni umjetnik

03.06.2007.

Ovo je tema o mladom umjetniku iz Osijeka čije su pjesme zabranjivane, a umjetnički put mu je prepun prepreka koje postavljaju ljudi bez sluha i bez osjećaja.
Tekstovi Daria Plevnika prilično vuku na desno.... i mnogi će se pitati što se to lijevoj Doni sviđa kod tog umjetnika?
Svojim senzorima prepoznajem otvorenost ljudi prema svijetu oko sebe. Kroz muziku i tekstove Daria Plevnika struji ljubav prema „malom“ čovjeku.... negodovanje na nepravde koje se dešavaju i velika hrabrost jer se o svim tim nepravdama ne boji glasno progovoriti.
Kada netko pokrade jedan narod... tada više nije važno tko je desno, a tko lijevo.... tada samo ostaju lopovi i oni koji to nisu.... među onima koji to nisu postoji šutljiva masa koja polumrtvo šeta ovim svijetom i boji se svoje sjene, ali postoje i oni koji imaju muda o tome progovoriti. Eto... to je razlog zašto mi se sviđa ono što stvara taj mladi umjetnik iz Osijeka.
Naravno... posebno me ljuti što ga zabranjuju, varaju i koče! A kad se ja jako naljutim volim dizati svoj glas... ako nigdje drugdje tada bar na blogu...
Odvojit ću najvažnije iz njegove biografije koju je napisala Darija, žena njegovog života, glavni lik jedne njegove prelijepe pjesme i njegova menađerica.
Dario se rodio 1969.god. u Osijeku. Glazbom se bavi 25 godina. on sam stvara: glazbu, tekst, aranzman, produkciju, svira sve instrumente (osim puhac kih), a gitara mu je miljenica. 1991.god. Branimir Glavas, tadasnji sekretar opce narodne obrane salje Daria u JNA u Rumu (specijalne jedinice) da nasima odaje kretanja Jugo vojske. Ubrzo Dario biva zarobljen i provodi 6 mjeseci u srpskom zarobljenistvu, na stoc noj farmi, izmedju Bijelog brda i Dalja, a Branimir i njegovi drugovi se prave blesavi. Početkom devedesetih Dario je vec imao puno pjesama s kojima je odlazio u Zagreb i uglavnom kucao na zatvorena vrata.
1994. god. potpisuje ugovor sa Croatia recordsom.. No nailazi na laž, spremaju ga u ladicu. Dariove su pjesme uglavnom socijalne tematika. Kroz njih on živi sa svojim narodom i pjeva život svog naroda. Snimio je tri CD-a za Croatia records i to svaki uz puno muke. Sa trećeg, instrumentalnog CD-a «Snovi», izdanog 2000.god. su Englezima (Chrisanne collection IV) prodali instrumental «Darija», a oni ugovorom imaju prava samo za Hrvatsku, a prava za svijet zadrzava Dario kao autor. 2001.god. Dariov brat na intermetu otkrije lopovluk. Dariov instrumental i to uz jaka svjetska imena: Henry Mancini( dobitnik Oskara, skladao Pink Pantera), Nat King Cole, Bill Elliott, Pedro Garcia... A Dario kod kuće... s obitelji gladuje. 2001.godine, uoči Božića, četvrti CD"Božićna prica" poklanja svom narodu, u 2002 primjerka, i to se prešućuje. Upravo zbog svega toga 2002. nastaje peti CD "Zabranjena priča" koja jasno govori o učinjenoj nepravdi. Taj CD u pola predizborne kampanje 2003.godine, Dario s obitelji sam financira i šalje svim medijima u Hrvatskoj. Većina lokalnih radio postaja je podržala, a novine, TV i velike radio postaje prešućuju i zabranjuju. Kakva bi to Zabranjena priča bila da nije zabranjena? Nakon nastupa za Vukovarsku bolnicu, u Lisinskom, peti mjesec 2003. godine, gdje su bili predstavnici svih političkih stranaka, Dario je, prije nastupa, na mikrofon , rekao:"Došlo je vrijeme da se hrvatska kultura i mediji vrate u ruke Hrvata!" i otpjevao je pjesmu:"Za narod i za njih, jer su i oni bili narod...". Dva dana kasnije su nam rastaju mu 20 godina starog Golfa, glava motora bila je u kanalu, a unutrašnjost auta, sve rastureno i upropašteno, kao u filmovima. Do policijske postaje se izvještaj promijenio. Dario je prvi u svijetu, 1999.god. spojio tamburicu i električnu gitaru u instrumentalu "Slavonski konji" s kojom je, sa bendom i tamburašima, predstavljao Hrvatsku na velikom, europskom, etno festivalu u Austriji i Madjarskoj (Sopron i Eisenstadt). Naravno, o svom trosku.. Slali su zamolbe za pomoc od 10.000,kn mnogim velikim tvrtkama, ministarstvima, osječkoj županiji i Poglavarstvu. Nismo dobili čcak ni odgovor.
Na festivalu su ispraćeni ovacijama, i svoju je Domovinu dostojno predstavio. Bio je na mnogim festivalima, snimio 6 CD-a i 13 video spotova, sve to uz pomoć roditelja, koji hrane hrane njega i obitelj i prijatelja koji ih sponzoriraju. Od 2002. godine, Dariova autorska prava štiti Švicarska kuća Suisa, koji su, kada su čuli instrumentale, rekli da ce im biti čast zastupati takvog autora. Darija i Dario Plevnik 2006. g. za Bozic, nove instrumentale i sva autorska prava poklanjaju dečku invalidu da skupi novac za operaciju. Skupilo se 150.000,00 kn. 2007.g. isti ti instrumentali se prodaju na nekoliko ruskih web adresa. Osim Engleza koji jos uvijek po internetu prodaju kompilaciju "Chrisanne IV", na puno web adresa po svijetu, još od 2001. pa sve do danas. Prodaju i Cesi stare instrumentale "Snovi". O svega toga Dario i obitelj nemaju nista i zive od mirovine pokojnog oca Darijine kćeri Dore koja iznosi 800 kn.

Moraju li u ovoj zemlji umjetnici umrijeti da mi postanemo svjesni da postoje?!!!!

Prilažem za početak pjesmu koja je prvi puta zabrenjena 1995. godine.

GOSPODO DRAGI DRUGOVI

Gospodo dragi drugovi, jeste li noćas dobro spavali,
jeste li možda nešto pojeli, ili ste gladni kao mi?
Gospodo dragi drugovi, jeste li možda skoro se ponovili,
Vozite lađe, šire nego ulice, ma 'ko vas pusti s uzice?

Nikada niste za nas puno marili,
al' opet iste ljude ste popalili.

Gospodo dragi drugovi, molite Boga, jer ste moderni.
A gle, odjednom, sve sami vjernici, prekrili zvijezde križevi.

Nikada niste za nas puno marili,
al' opet iste ljude ste popalili.

Gospodo dragi drugovi, stupovi društva, sve sami noseći,
Jesteli danas puno radili dok smo vam vile gradili?

Mi vam nikad nismo ništa skrivili
I stoga, mijenjajte se da bi vam se divili.

(Dario Plevnik)

Bliskost

13.04.2007.

Već nekoliko dana razmišljam o toj čudnoj bliskosti koju osjećam prema nekim ljudima, neke od njih čak nisam ni osobno upoznala.
To sam prvo primijetila kroz čitanje knjiga. Volim čitati vrlo šareno.... ali ipak neke knjige čitam svjesna da je to knjiga... dobra ili loša, ali neke čitam kao da sudjelujem u radnji, kao da se nalazim u glavi pisca... i nakon dugog čitanja više nisam sigurna tko koga čita... jer imam osjećaj da je pretočio na papir moje misli i osjećaje.... da smo se sreli u nekom neomeđenom prostoru i razlili zajedno....
Zatim su mi se desile čudne povezanosti s nekim profesoricama i profesorima u mom školovanju. Opčinili su me svojim znanjem, svojim osobnostima.... tih nekoliko figura je odigralo strašno važnu ulogu u mom odrastanju. Nadam se da ću jednom uhvatiti prilike i posvetiti im cijelu temu.
Pa su tu bili čarobnjaci na poslu. Ja sam danas radnica po mjeri mog prvog šefa. Svi kasnije su me dobili već gotovu... spremnu na učenje, ali sa jasno izgrađenim navikama, stilom i samopouzdanjem koje sam izgradila zahvaljujući i njemu. Pa su tu veliki čarobnjaci u društvenom radu.... ljudi zbog kojih pripadam jedinoj udruzi kojoj sam jedinoj u životu pristala pripadati i formalno, ljudi kojima mogu reći sve što mi se ne sviđa, ali i ljudi koje toliko poštujem da sam u stanju srušiti neboder ako nam se nađe na putu.
Sve te bliskosti su nastale zbog razumijevanja i gotovo istovjetnih sustava vrijednosti.
Oduvijek pratim politiku, ali ne preduboko.... zanima me na koji način utječe na život „malog“ čovjeka. U svim političkim strankama postoje ljudi koje poštujem i koji su moji ljubimci. No dvojica su do sada na mene ostavila posebno jak dojam.
Prvi moj politički Bog bio je Vlado Gotovac. Stajala sam po drvetom... slušala legendarni govor i plakala tiho. Kad bi taj čovjek govorio ja nisam ni disala.... Mislim da je to najbolji govornik kojeg sam ikada u životu čula. No ne samo da je znao govoriti... ono što je on govorio bilo je kao da izvlači riječi iz moje duše.... nije bilo ni jednog slova koje ja ne bih mogla potpisati. Bio je strašno emotivan... a ja sam ga razumijela svakom svojom stanicom.... Kad je umro osjetila sam bol... prazninu.... to me je dotaklo kao da mi je umro netko najrođeniji.... a danas ga nosim u uspomeni kao čovjeka koji mi je bio jako važan... nosim ga u uspomeni kao nekog svog.
Upravo u bolnici umire moj Ivica. Na jednom forumu sam provela skoro desetljeće... kad god bi sirovi desničar Krešimir i njegovi sateliti imali PMS ja sam dobila na nos SVOG Ivicu... nazivali su ga mojim vrtnim patuljkom, vrijeđali su ga i slinili po forumu, a ja sam se toliko svađala zbog njega... poput šiparice... da mi jednom jedan forumaš rekao kako mu nije jasno zašto ne pripadam njegovoj stranci. SDP je moj izbor na izborima, ali nisam ja Ivicu branila jer je vodio tu stranku, ja sam Ivicu branila jer je on bio čarobnjak.... jer sam ga osjetila kao svog. Ufff... kako sam mu bila zavidna na miru i odmjernosti... na promišljanju. No često sam upravo zbog tih osobina bila i ljuta na njega.... jer sam bila nestrpljiva i moj temperament je u potpunoj suprotnosti s njegovim. On je drugačiji od svih. Mir, poštenje, dosljednost, nepotkupljivost su osobine koje su krasile i koje ga čine mojim Ivicom.
Htjela sam danas napisati najljepšu priču i poslati je u neki međuprostor da se sretne s njim i da ga zagrli onako kao što grlim samo one koji mi puno znače... kao prijatelja, kao čovjeka kojeg poštujem do bola... ali ne mogu ja danas pisati lijepe priče.... jer sam previše uznemirena i tužna... zato ću samo na kraju reći.... Doviđenja veliki Čovječe.... doviđenja do nekih novih susreta... u nekim drugim dimenzijama.... ovu bliskost i prepoznavanje moglo je prouzrokavati samo poznanstvo iz nekih drugih dimenzija... poznanstvo iz Zauvijek....

Stjepan Lice je imao svog čovjeka prema kojem je osjećao bliskost... i zbog kojeg je bolje razumio nebo... Ivica je moj Čovjek....


Ovo je priča samo za njega...

Prijateljujem s čovjekom koji mi svako malo otkrije neko čudo. Čudo običnosti. Čudo nadohvat ruke. U onome što uopće nisam uočavao, on nalazi neslućeni svijet. Neizrecivu toplinu. Blizinu koja sve čini razumljivim. Ili barem prihvatljivim. Pod njegovim pogledom niče preobilje života. U njegovoj riječi odjekuju poruke koje podupiru, raskriljuju disanje duše. I što je najljepše, on me spremno uvodi u taj blagoslovljeni svijet. Uvodi svakog tko se odluči na hod s njim. Na zajedničko nasljedovanje Boga koji ide pred nama. Među nama.
Riječ koju sam čuo već mnogo, mnogo puta, on mi daje čuti na posve nov način. Riječ koju on izgovara, razotkriva svoju iskonsku svježinu. Njegove riječi, nerijetko zahtjevne, pa i oštre, dobro se snalaze sa zbiljom. Zauzimaju se za nju. I nisu spremne odustati i kada je sve uokolo neprozirno.
On poznaje svijet boli. Korača kroz njega. Nijednoj patnji ne izmiče. Svaku će patnju koju iskusi u životu drugoga prihvatiti kao svoju. Jer on život razumije samo kao službu Bogu i čovjeku. I zato za njega nema sreće ako je ne dijeli s drugim.
Sklon riječi, osluškuje ju čitavim bićem. No, tišina je njegovo odmorište. Njegov najdublji govor. Zadivljen i zahvalan zastane kad god uzmogne. Povuče se u osamu. U neuglednost.
Skromnost je prostor u kojemu se najbolje snalazi. Ne treba mu mnogo, no željan je susreta, istinskih susreta s ljudima. Bilo to jednostavno druženje ili zajednički svakodnevni napor, njemu je dovoljno.
Sve što daje, daje toliko od srca da i ne primjećuje da je dao. Da se do kraja posvetio. A pritom se, gotovo smeten, pita zašto nije dao više. S dubokim uvjerenjem i poniznošću govori da je ostao dužan i životu i čovjeku.
Žestok i blag uporno ponavlja da je svakome darovano da bude svet. Da je svetost istina o svakom čovjeku. I da je do čovjeka tek da ima hrabrosti odlučiti se. I ustrajati, unatoč svojoj slabosti.
Dječački bezazlen, s prihvaćanjem i povjerenjem ide kroz sve u što ga život uvodi. Nije potrebno mnogo da ga se rani. Nije potrebno mnogo da ga se usreći. Ali nitko i ništa ne može ugroziti stamenost vrijednosti koje žive u njemu. Nitko i ništa ne može ga odvratiti od zagledanosti u Boga. Od pune životne vjernosti Bogu. Jer za njega sve tek u Njemu i po Njemu stječe smisao.
Bio blizu ili daleko, za mene je dragocjeno što postoji. Govori mi i kada ga ne vidim i ne čujem. Na osobit način svednevice ga susrećem. I zbog njega mi je mnogo ugodnije boraviti u ovom zemnom životu. I mnogo lakše razumjeti nebo.
/Stjepan Lice/

Čarobna kutija

01.04.2007.

Često možemo čuti negativne stavove o internetu i njegovim korisnicima. Često srećemo i one koji nerado priznaju da se koriste internetom... upravo radi takvog stava jednog dijela javnosti, a kojoj se priključio i ugledni intelektualac Igor Mandić tvrdeći u Slobodnoj Dalmaciji da internet služi za masovno zaglupljivanje naroda.
Ja svoj komp od prvog dana zovem Čarobnom kutijom... jer ona je u moj život donijela pravu, pravcatu Čaroliju.
Sve znanje koje imam o informatici stiglo je upravo s interneta. Nikada mi poduzeće nije platilo tečaj.... poglavica je znao da to želim pa je za mene uvijek odgovor bio da nema više love... štednja! No mene nije bilo sram pitati.... kad bi se susrela s nekim problemom pitala sam na internetu i uvijek dobila odgovor. Među mojim učiteljima je bilo puno prekrasnih ljudi, ali najviše su mi pomogli mladi. Često sam im bila smiješna zbog tupavih pitanja koja sam postavljala, ali imali su strpljenja i naučili me najosnovnije.
Uz osnovno znanje iz informatike internet mi je pružio zabavu, pružio mi je komunikaciju s ljudima koje sam mogla birati, na temama koje su me zanimale. Teme su me često navodile da posudim knjigu u knjižnici kako bih mogla što bolje pratiti raspravu. U raspravama sam često dobila preporuke za razne knjige, a neke su mi stigle i na dar od virtualnih prijatelja. Uz puno čitanja na internetu, upravo me internet potaknuo na još aktivnije čitanje knjiga. U sve ove godine virtualno sam srela puno, puno predivnih ljudi s kojima nikada ne bih imala prilike razgovarati da nema Čarobne kutije.... mnoge sam upoznala i osobno i time obogatila svoj život. Na internetu sam srela i neke „anđele“... u nekim svojim osobnim borbama. Kad sam se osjećala ostavljena od cijelog svijeta desile su se neke stvari koje su mi bitno pomogle u mojoj borbi... koju još nisam završila, ali ne sumnjam u svoju pobjedu, a potezi internetskih anđela su bili jako važni u toj mojoj borbi. Njihova pomoć se desila bez mog traženja... sami su me pronašli i time dokazali da na ovom svijetu postoje oni koji osluškuju i kojima nije svejedno.... da postoje oni kojima je još uvijek stalo do ovog svijeta u kojem živimo.
Postoje ljudi koji to ne razumiju i teško prihvaćaju promjene. Došlo je neko novo doba u kojemu internet igra strašno važnu ulogu. Moje mišljenje je da je ta uloga pozitivna.
Internet je najmoćnije oružje ovog doba.... jer nam uz znanje nudi i brzi protok informacija, a kad informacije brzo putuju tada društvo liči na brzi planinski potok... a kad se informacije skrivaju i zataškavaju društvo liči na ustajalu močvaru koja zasmrdi samo povremeno kad netko namjerno ili nenamjerno zagrebe po površini.
Uz sva nova znanja koja su mi stigla preko moje Čarobne kutije ona mi pruža zadovoljstvo u trenucima opuštanja... koji su samo moji. Pišući na forumima, blogu, čitajući ono što želim rasteretim se negativne energije koju prikupim kroz dan.... a najveća radost su svi ti virtualni likovi koji se pojavljuju na tim temama..... Baka u Šumi Striborovoj je imala Domaće koji su iskakali iz ognjišta i pružali joj radost.... a ja živim u neko drugo doba pa mi Domaći iskaču iz moje Čarobne kutije.
Zaglupljena ili ne.... ali internet je kroz moju Čarobnu kutiju obogatio moj život.

A na kraju jedna priča koja nam govori o tome koliko su promjene važne..... i da postoji više načina da bi se putovalo k istom cilju.... internet je način ovog doba....

„Na pločniku sjedi slijep čovjek, a pored nogu mu šešir i drvena daščica na kojoj je kredom bilo napisano:
"Molim vas, pomozite slijep sam."

Tom ulicom je tog jutra prolazio jedan kreativni publicist, zaustavio se, te ugledao ono malo sitniša u šeširu. Samoinicijativno je uzeo daščicu i na drugu stranu napisao novu poruku i vratio je na isto mjesto gdje je bila... uz noge slijepcu.
Poslijepodne je publicist ponovno prolazio istom ulicom. Ugleda slijepca, približi mu se i vidi da je njegov šešir pun novčanica i kovanica.
Slijepac ga je prepoznao po hodu, te ga upita je li on onaj koji je napisao novi natpis, te ga zamoli da mu kaže što je napisao.
Publicist je odgovorio: "Nisam napisao ništa što je neistinito, napisao sam ono što je već bilo napisano, samo drugim riječima." S osmijehom na usnama nastavio je dalje ulicom...
Slijepac nije nikada saznao da je sadržaj novog natpisa bio:
"Danas je stiglo proljeće i ja ga ne mogu vidjeti."

Zašto se mladost više ne slavi?

04.08.2007.

Danas moji Goričani prosvjeduju na Jankomiru.
Naša Blues je otvorila temu podrške... na kojoj sam napisala:
Prosvjednici NARAVNO imaju i moju podršku. Jučer sam osobno razgovarala s nekima od njih. Pozvana sam tamo. No rekla sam im ovo što ću sada napisati.
Razumijem potrebu za javni prosvjed, ljudi kojima je ovakvih ponašanja preko glave. A u Gorici, kao i u cijeloj zemlji je situacija doista zrela da se vrišti.
Osobno smatram da prosvjeduju na pogrešnom mjestu. Pravo mjesto za prosvjed je Ministarstvo pravosuđa.
Kauboji su kauoboji zato što im je to netko omogućio. Svatko tko misli da može bilo kakvim upozorenjima promijeniti kauboje grdno se vara. Njih u red mogu dovesti propisima samo oni koji za to primaju plaću.... a plaćamo ih MI koji smo žrtve kauboja i žrtve nesavjesnog rada upravo tih ljudi koje plaćamo.
Osobno ne vidim sebe u uličnim prosvjedima..... što ne znači da ih ne razumijem i da ih ne podržavam. Ja prosvjedujem svakodnevno... pišući javno.... a prosvjednike pozdravljam i poručujem im da dijelim njihovu uvrijeđenost, nezadovoljstvo i ljutnju.
Jučer je na RVG-u objavljena vijest da je umro i dečko koji je vozio automobil u kojem je na licu mjesta život izgubila Ružica. Ni na jednom portalu, ni u jednim vijestima ta informacija nije potvrđena.

Dana 25.05.2007. (simboličan datum) pisano je pismo koje je u moj dom stiglo od Države. Točnije... od Općinskog državnog odvjetništva mog grada.
Blogeri se vjerojatno sjećaju moje priče koju sam objavila na blogu, a koja svjedoči o premlaćivanju mog sina. Ukratko ću ponoviti.
Moj sin (17 godina) fizički je zlostavljan od šestorice vršnjaka pred školom i za vrijeme nastave.... pred razredom.
Počinitelji (dvojica poznatih, za četvoricu se nije saznalo tko su) su pred policijom, predstavnicima škole i roditeljima priznali da su pod utjecajem alkohola mog sina pretukli iz zabave, bez konkretnog povoda. Razgovarala sam sa glavnim zlostavljačem koji mi je vrlo mirno na telefon ispričao da mi je tukao sina jer mu nije simpatičan i neka si pazim na njega.
Dijete smo odveli na pregled u odjel Hitne pomoći u Domu zdravlja našeg grada, upućeni smo na snimanje i pregled u Klaićevu bolnicu u Zagrebu. Liječnici u Domu zdravlja i bolnici profesionalno su obavili svoj posao, bili su zgroženi događajem koji su po službenoj dužnosti prijavili policiji. Mi smo događaj prijavili policiji prije njih. Pripadnici policijske postaje našeg grada bili su također vrlo susretljvi, također su profesionalno i savjesno odradili svoj posao. Liječnicima i svima iz policijske postaje moga grada od srca zahvaljujem na čovječnom ponašanju i savjesnom obavljanju posla. Škola je također odmah odreagirala i dva glavna zlostavljača od tada nisu više učenici te škole. I svima u školi hvala što nisu zatvarali oči i što su svoj posao odradili savjesno.
No sada se vraćam na pismo koje i nisam imala namjeru objaviti na blogu.... ali nakon ovog događaja sa malim Žužićem odlučila sam ga ipak objaviti. A i red je da vam ispričam nastavak, kad sam vam ispričala početak priče.
Pismo je naslovljeno na mog sina i piše ovako:

„Obavještavamo Vas da smo u kaznenom predmetu prema mlt. XY s današnjim danom donijeli rješenje kojim se prema imenovanom ne pokreće kazneni postupak, a temeljem čl. 65. Zakona o sudovima za mladež, a radi kaznenog djela tjelesne ozljede iz čl. 98. Kaznenog zakona počinjenog na Vašu štetu dana 21. veljače 2007. godine.

Obavještavamo Vas da kao oštećenik svoj imovinsko pravni zahtjev možete ostvariti u građanskoj parnici, kod nadležnog Općinskog suda.“
Zlostavljač XY poručio mi je po nekim dječacima da njemu nitko ništa ne može i da će njegov tata sve to srediti.
Moja obitelj neće podnositi imovinsko pravni zahtjev. Nas ne zanimaju odštete u materijalnom obliku.
Mene je u ovoj priči zanimalo što će moja Domovina – Država reći.... zanimalo me kakvu će poruku poslati mladosti?!!!! Poruka je prilično obeshrabrujuća.
Djeco, nema pomoći. Smije vas tući tko god želi i neće biti kažnjen zbog toga. Morate se štititi sami.
Što da kažem sinovima? Kako ćemo krenuti u sljedeću školsku godinu? Trebam li im uz knjige i bilježnice kupiti i neko lako naoružanje kojim će se sami štititi od kauboja?
Zlostavljač XY će uskoro postati punoljetan. Jednog dana će netko izgubiti glavu.... jer njemu je Država upravo pokazala da smije biti nestašan. To će ići sve dalje i dalje.... a kad netko izgubi život...tada će samo u novinama pisati da je XY imao toliko i toliko prijava.... da je bio godinama jako nestašan.... ali tada će biti za nekoga kasno.....
I možemo mi pljuvati koliko god hoćemo po bivšem sistemu... ali nekada smo mi na Dan mladosti nosili štafetu, mahali zastavicama i zrakom se širio miris jorgovana. Sada su došla neka druga vremena..... miris krvi, straha i bespomoćnosti.

Razglednica

01.05.2007.

Krenule smo rano jutros moja majka i ja na put u naš... davno ostavljeni kraj.
Bio je to dan koji sam odvojila samo za nju i uspomene. Slušala sam stare obiteljske priče... po ne znam koji put...
Imam osjećaj da je svaki puta taj doživljaj susreta s Bilogorom i Podravinom sve jači, ljepši.... bolniji. Kad se popnem na Bilogoru... iza Bjelovara i kad ugledam ta obrađena polja, te šume, oklještrena stabla (nikada mi neće biti jasno zašto to čine) pluća mi se rašire, srce brže zakuca i u tom trenutku započinje čarolija. Neka mi nitko ne zamjeri... ali nigdje na ovom svijetu nisu zelenije šume, nigdje nije tako plavo nebo i nigdje nisam tako doma... kao tamo.
Nisam opterećena pripadanjima.... ali tamo od tog osjećaja ne mogu pobjeći.... niti pokušavam... predajem mu se potpuno. Putem me dočekuju sjene predaka i pričaju svoje priče.... zurim u natpise na spomenicima i vrtim neke stare filmove ili davno ispričane priče.... čitam natpise: „Dao je svoj život za sretniju budućnost svoje domovine.“... i ja se onda pitam da li je ona došla.... i onda odem do novijih ploča... pronađem imena dobro znana... koja izazivaju bol zbog svega onoga što nisu doživjeli i nikada neće doživjeti... a pali su pola stoljeća kasnije za isti san... za sretniju budućnost domovine. I jednima... i drugima hvala... ali moramo li ginuti tako često za tu sretniju budućnost?!!! Nikada ja to neću moći razumijeti.... Zašto su su ljudi u dva rata morali ginuti da bih ja danas sretno živjela?
Niti su oni prvi ginuli za Jugoslaviju, niti su ovi drugi ginuli za Europu... svi su oni ginuli za svoj kraj... za svoju domovinu. Ginuli su za te šume.... zlatna žita, vinograde, livade, oranice i Dravu... I razmišljam malo.... jesu li ratoborni? Nipošto. Kakvi su? Prati ih glas da su škrti. Priča se da je prvi gušter nastao kad su dali Podravcu krokodila da ga hrani i brine o njemu.
Brus!!! Imaju sreću da nisu dali krokodila Podravcu na skrb jer bi izrastao u pravo čudovište... još opasnije i jače. Pa sjetimo se samo što su napravili Turcima samo s jednim pijetlom! No kakvi su?!!! Mudrijaši? Jesu! Ali Dudek i Štef Sulimanec ipak ne bi smjeli biti jedino po čemu se svi sjete tog kraja. Sulimanca sam imala prilike upoznati kad mi je bilo 16 godina. Gadno smo se dograbili pod jednim orahom... na jednom predragom dvorištu... i od tada je izbjegavao svratiti na to dvorište kad sam ja bila tamo. Bio je to tek jedan siromaček koji nije bio tipičan predstavnik svog kraja..... bio je to seljačić koji nije volio raditi, a to svakako nije osobina ljudi s Bilogore. Za vrijeme Juge dolazio bi neistomišljenicima na sahrane i govorio pogrdne stvari o njima, nanosio svojim ispadima bol obiteljima umrlih. Svi su ga gledali s podsmjehom i svi su ga izbjegavali da ih ne dolovi kao žrtve svojih govorancija... jer oni nemaju vremena... oni moraju raditi! Danas ga u njegovom selu pamte sa zahvalnošću... jer je konačno ostatak zemlje za njih čuo... i zahvalni su Pašaliću što eto sada i oni imaju školu koja nosi ime Stjepana Sulimanca. E, pa neka mu je laka zemlja i hvala što na Bilogori postoji jedna škola više... a ja ću sada tu reći sama sebi ŠLUS da ne bi ovaj post obojala ljutnjom i nekim istinama o kojima danas ne želim pisati.... Neka mi ne zamjere svi štovatelji Sulimanca, ali imam i ja valjda pravo na osobni dojam neke osobe. Samo me nikada nemojte pitati jesam li iz kraja iz kojeg je i Sulimanec... jer nisam... ja sam iz kraja sasvim drugačijih ljudi. Ljudi koji puno, puno rade.... imaju plodnu i lijepu zemlju... i nijedan komadić nije neobrađen. Danas sam se vozila kroz prašinu jer su na svakoj oranici traktori, težaci u vinogradima.... žene na njivama. Aršanj se okitio trsjem koje raste iz narančastog pijeska, urednim vrtovima.... pri dnu Bilogore rastu duhan, kukuruz, kamilica, suncokreti... a u nizini prema Dravi šećerna repa, paprika, voćnjaci i sve ostale čarolije. Često slušam kako se u Hrvatskoj ne isplati obrađivati zemlja. Ni njima se ne isplati... ali nisu odustali. Jer njima je zemlja Mati... oni je duboko poštuju i čine to valjda iz rituala, iz običaja.... iz vjere i nade da će biti bolje.... iako svake jeseni zaoravaju dio svojih plodova koje ne uspiju prodati. Tamo je sramota ostaviti zemlju da na njoj raste korov. To je narod koji samo želi u miru raditiiiiiiii.... to su ljudi koji imaju uredna dvorišta, okućnice, cvijeće ispred kuća... bez obzira kako ona siromašna bila...
Po kojim ljudima još raspoznaju moj kraj? To su svakako tri Virovitičana zatočena od JNA prije Domovinskog rata. Dečak, Habijenac i Belobrk. O prvoj dvojici neću ništa pisati... ali sjetila bih se Vinka Belobrka i rekla vam svima da je čovjek po izlasku iz zatvora otišao na bojište i poginuo sa grupom dječaka... a među njima je bio i moj školski kolega. Baš čudno... kako brzo ljudi potonu u zaborav. Sjetit ću se i Špegelj Martina jer na istom groblju nam spavaju preci.... a po njima smo i krvlju povezani. I pitat ćete me zašto Virovitičani u postu o Bilogori i Podravini? Virovitica je granica Podravine i Slavonije, granica štokavštine i kajkavštine... oni nisu ni Podravci ni Slavonci... oni su Mikeši. :U tom čarobnom gradiću koji se smjestio u podnožju Bilogore provela sam predivne godine svog života i ona je dio tog mog kraja o kojem vam danas pišem... a Puki z Kurilovca ga naziva selendrom, a one koji su se u mladosti bavili sportom naziva propalim sportašima....
Danas neću o pjesnicima, književnicima, glumcima, sucima i aktivnim političarima i ostalim poznatim facama iz mog kraja... njih ću ostaviti za neke buduće razglednice..... a sada ću završiti pjesmom koju svi znate... ali jedina je dovoljna jaka da opiše ono što danas osjećam....



MOJ DOM
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijetom prosim,
I gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve, njoj što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlađe sne!
Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen je trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankon joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
S.S.Kranjčević

Obični i neobični ljudi

29.06.2007.

Prije par dana upustila sam se u neku raspravu na jednom blogu. Rasprava se odnosila na neka društvena zbivanja. Pojavila sa tada s komentarom blogerica koja je napisala kako smatra da je standard u Hrvatskoj dobar u odnosu na neke druge zemlje i da ona u to uvjerava obične ljude kao što su trafikantica i frizerka. Ona naravno ima pravo na svoje mišljenje, pa ja ovu temu neću bazirati na promišljanjima kakav nam je standard nego bih se uhvatila „običnih“ ljudi i koliko imamo pravo bilo koga uvjeravati kako živi.
Razmišljam ovih dana što uopće znači pojam običan? Što je to OBIČAN ČOVJEK i koji je neobičan?
Očito se blogerica ne osjeća dijelom te obične zajednice i smatra se pozvanom uvjeriti obične ljude da je njeno mišljenje iz neke druge dimenzije ispravno.
Na koji način čovjek dospije u dimenziju u kojoj se osjeća različito od običnih ljudi? Obrazovanjem? Životnim iskustvom? Odgojem? Što nas čini boljima od drugih? Ili se ipak radi o nekim drugim ljudskim osobinama koje ne bih imenovala....
Svatko od nas ima neki svoj status u društvu, neku razinu obrazovanja, znanja, neki pedigre i neke rezultate koji su iza njega.
I baš svaki čovjek ako se krene uspoređivati s drugima može pronaći one koji su manje i više obrazovani od njega, one koji manje i više znaju od njega, one s „jačim“ i „slabijim“ pedigreom, uspješnije od sebe i one koji nisu uspjeli poput njega.
Da li smo mi obični u odnosu na one koji su uspješniji, a neobični u odnosu na one koji su manje uspješniji od nas?
Radi li se tu možda o predrasudama? I predrasude su dio naše osobnosti.... mislim da svi imamo bar neku predrasudu. Ovom temom ne prozivam i ne analiziram blogericu nego tek navodim sebe i blogere koji svraćaju na ovu stranicu na promišljanje što za nas osobno znače obični i neobični ljudi. Nitko od nas sasvim sigurno neće reći da su mu svi ljudi baš isti... i da ih ne vrednuje na neki samo svoj način. Potaknuta tom raspravom pokušavam objasniti sebi što su za mene obični, a što neobični ljudi...
I ja ljude svrstavam u dvije grupe. Oni koje ne poznajem dobro ili koji me nisu inpresionirali svojim osobinama spadaju u skupinu koju zovem SIVA MASA, a u drugoj skupini su oni koje zovem ČAROBNJACIMA. Čarobnjaci su oni zbog kojih sam zahvalna Zvijezdama da sam ih srela na svom životnom putu, to su ljudi koje poštujem, od njih učim... to su ljudi koji su ostavili pozitivan trag na meni... bez obzira na koji način, koliko, kada smo se sreli u životu.
Moj prvi Čarobnjak me prerano ostavio i od tada su Čarobnjaci koji su se pojavljivali spontano igrali jako važnu ulogu u mom životu.
Jedna od tih čarobnih je moja profesorica TIPSS-a i Marksizma iz prva dva razreda srednje škole. Ta žena je tada u školi radila kao zamjena za profesoricu na bolovanju. Bila mi je i razrednica. Primljena je kao zamjena, a nedostajao joj je još jedan ispit i diplomski.
I onda su se desile neke spletke, ljudske zlobe.... ostala je bez posla.... desile su joj se životne zavrzlame, rat, ljubavi, samohrano roditeljstvo..... i svaštajošnešto. Svaki puta kada bih pitala za nju i čula nove vijesti pomislila sam da je prati peh... kao da netko sjedi na oblaku i gađa je otrovnim strelicama.
Način na koji se ona tada razgovarala sa mnom i ostalim učenicima.... način na koji je predavala svoje predmete bio je poseban. Tek kasnije sam shvatila da smo se mi više bavili sociologijom i psihologijom no što smo obrađivali ono što je bilo programom predviđeno. Nipošto joj ne zamjeram što se nije držala programa.... jer njenih predavanja, a i naših druženja u slobodno vrijeme se još uvijek živo sjećam i svakako zauzimaju visoko mjesto među dragim uspomenama koje su mi puno značile. Nisam je vidjela jako, jako dugo... ali uvijek za nju pitam. Nakon svih nedaća koje su je pratile nedavno se vratila u grad koji nas je spojio i tamo radi na kiosku kao prodavačica.
Kad sam pročitala komentar već spomenute blogerice pala mi je upravo ona na pamet. Ona koja je stekla znanje obrazovanjem (formalno ga nije završila jer ju prekinuo život), stekla je životno iskustvo tako okrutnim lekcijama..... i sada je u situaciji da joj NEOBIČNI objašnjavaju kako živi....
Pa imamo priču o gospodični Kapetanović koja trenutno radi kao čistačica. Da li i njoj NEOBIČNI trebaju objasniti neke stvari i uvjeriti je da treba misliti drugačije?
U skupini mojih Čarobnjaka postoje ljudi koji su visoko obrazovani, postoje ljudi koji nisu uspjeli formalno završiti svoje obrazovanje, ali postoje i oni koji su status Čarobnjaka zaslužili mudrošću životne škole i predivnim ljudskim osobinama. U skupini mojih Čarobnjaka svi oni visokoobrazovani smatrali su se ili se smatraju dijelom naroda kojemu pripadaju i upravo je njihova jednostavnost, pristupačnost i običnost ono što ih čini mojim Čarobnjacima. Svi od reda su bili ili jesu ljudi sa jakim samopouzdanjem, čvrsti, dosljedni i pošteni, ali nipošto napuhani i prepotentni (jer takvi su obično oni bez pravog pokrića). A isto tako u SIVOJ MASI poznajem mnoge koji su formalno završili vrlo visoke škole, osjećaju se posebnom klasom..... ali osobine koje nose kao ljudi su takve da ih ja ne mogu nego svrstati u tu sivu skupinu.
Ljude oko sebe... bez obzira kojim se zanimanjem bave treba slušati..... osluškivati što oni misle i kako dišu..... tada nije loše promisliti koliko je to slično našim promišljanjima. Mislim da tada puno bolje razumijemo situaciju u kojoj se nalazi društvo. Jer društvo činimo svi zajedno. Ako ljudima pristupamo bahato i krenemo ih uvjeravati u ono što mislimo ostajemo jako siromašni.... jer u takvom ispoljavanju vlastite nesigurnosti propuštamo čuti i osjetiti što oni misle i osjećaju...koliko znaju mogu i žele. Nazivi radnih mjesta, funkcije i trenutne pozicije u društvu znaju opako zavarati. Mislim da je veliko siromaštvo i nesreća kad se netko osjeća boljim od običnih ljudi... kad se netko osjeća iznad naroda.
Jučer sam jednom blogeru pričala priču o pticama pa ću je danas podijeliti i s vama.... jer njenu pouku smatram neobično važnom. Krila imamo da bi letjeli..... tužno je kad se utopimo u predrasudama i pretvorimo u kokoš pored zdravih krila.... samo zato što nas je netko ili smo se sami svrstali u neku neprirodnu skupinu zato što je to u điru.

„Jedan čovjek našao je orlovo jaje i stavio ga pod kokoš. Orlić se izlegao kad i pilići i odrastao je sa njima.
Cijelog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedan od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla.
Prošle su godine i orao je ostario.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila.
Stari orao zapanjeno je gledao u vis. "Šta je to?" pitao je. "To je orao, kralj ptica", rekla mu je jedna kokoš. " On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji."
I tako je orao umro među kokošima, ne znajući ko je.“

Ostala je samo crvena ruža uz cestu

01.08.2007.

Putujući jutros na posao čujem na radiu kako se desila nesreća i da je promet zatvoren. Vraćajući se odmah sam na tom mjestu uočila jako svinut veliki metalni stup javne rasvijete, svijeću ispod njega i jednu crvenu ružu. Prošla me je jeza.... odmah mi je bilo jasno da se desila strahota... Čim sam se zaustavila na svom dvorištu moj sin mi je sav usplahiren pričao da je poginula djevojka od 19 godina. Ubio ju mladi dečko... a u krvi je imao 2,4 promila alkohola. Očito je dečko tulumario cijelu noć kad mu je krvca bila takva u doba kad sav normalan svijet ide trijezan na posao. Ne, to nije nesreća! To je zločin, to je ubojstvo! Mora da se jako moćno i nedodirljivo osjeća netko kad misli da si može dozvoliti tako pijan sjesti za volan i onda se tako ponašati na cesti. Cijelo popodne razmišljam o tim roditeljima koji su ispratili svoju kći ranim jutrom, a ona im se više nikada neće vratiti. Cijelo popodne razmišljam o krvavoj statistici s naših cesta.
Ovim roditeljima više nitko ne može vratiti njihovo dijete. Ova greška ne može biti ispravljena, ali živo me zanima kakva će kazna biti u ovom slučaju. I jesmo li pred zakonom svi isti?!!!! Ovo će biti još jedan veliki test našeg pravosuđa.
Sada će oni jako tolerantni reći: „Dona, to se može desiti i tvom sinu.... da oduzme život i bude kriv!“ A ja unaprijed odgovaram: „Točno! I ako se ikada desi neka kazna bude visoka do neba!“ Ja ne razumijem i nisam nimalo tolerantna prema onima koji sjedaju pijani za volan i prema onima koji misle da im je dopušteno voziti prebrzo. Okružena sam automanijacijama koji svoju strast za brzom vožnjom uglavnom istresaju na trkama... no i na običnim prometnicama lete prebrzo... i svi jako dobro znaju kad me voze... ako naprave zlo na cesti zbog prebrze vožnje da ću svjedočiti protiv njih. I to mislim ozbiljno! Takva ponašanja su okrutna sebičnost. Ma tko bilo kome daje pravo da se ponaša tako i ugrožava tuđe živote?! I koji je motiv?! Ljubav prema brzoj vožnji?!!! Ljubav prema alkoholu?!!!! I najtužnije u cijeloj toj priči je to što ne sfundaju sebe..... nego oduzimaju živote nevinima, ugrožavaju ljude oko sebe.... iz hira... iz zajebancije! U dva dana je našim cestama poginulo 18 ljudi. U većini tih nesreća razlog je prebrza vožnja. Jučer mi je Mikoslav objašnjavao kao se voli brzo voziti. Na to sam mu ja naravno krenula s moraliziranjem, a on je odgovorio da se prebrzo vozi samo kad je sam, a kad vozi nekoga tada nikada ne vozi preko 200 km na sat. Ma, tko mu se tako duhovitom ne bi nasmijao.... ali ta njegova šala mi je danas nekoliko puta pala na pamet.... Zakoni su nam postroženi, ceste su nam sve bolje, a sve više je mrtvih. Pa jel država kriva baš za sve?!!!!! Gdje je tu osobna odgovornost? Kako riješiti to ludilo na našim cestama?
Blogeri, divljate li na cesti? Kako se osjećate kad čujete ove statistike?

Tko pjeva zlo ne misli?

25.05.2007.

Članak iz Ferala... objavljen 18.05.2007.

FRA LUKA MARKEŠIĆ, PROFESOR NA FRANJEVAČKOJ TEOLOGIJI U SARAJEVU:
________________________________________
„Baš slučaj Thompsonovog koncerta u Sarajevu bio je dobar test. Ta glazba sama po sebi nema nikakve vrijednosti, ni umjetničke ni vjerske, a povezuje se s desetom godišnjicom Papinog posjeta Sarajevu. I dobro je rekao glasnogovornik sarajevske Biskupske konferencije, da Thompson ne može biti uvršten u taj program jer su njegove pjesme nespojive s kršćanstvom, kao i civilizacijskom dometu generalno. Ali, to je bio test za društvo. Ljudi preko njega izražavaju svoje unutarnje tjeskobe i zablude, političke i vjerske. Bilo bi najbolje da koncert nije bio niti pripreman, dobro je što nije održan, a ne bi valjalo da je bio zabranjen.

Skupina nas franjevaca s Bistrika prosvjedovala je kod apostolske nuncijature i kardinala Vinka Puljića u Sarajevu zbog plakata za koncert, koji se nalazi i na Thompsonovom CD-u. Taj plakat je svetogrdan prikaz i kršćanstva i hrvatstva. Tu se vidi križ kao mač, a na njemu piše i nadimak autora, što ga je dobio po modelu puške, i još je tu krunica. To je najgore poganstvo i protukršćanstvo, te nacionalno-politička manipulacija simbolima. Takav bi mu bio i koncert, poništavajući sve ono što je značio i znači Papin pohod Sarajevu. Vjerujem da je koncert po hrvatskoj direktivi stopiran, premda su rekli da se samo odgađa. Međutim, svakako bi za sve bilo bolje da se i ne održi. „


Uvijek kefam Crkvu zbog negativnih istupa i loših pojedinaca, pa je red da ih i pohvalim kada se slažem s njima.
Nemam ja ništa protiv Marka Perkovića i protiv onih koji ga vole i slušaju. Ali mislim da je Crkva dužna upozoriti svoje vjernike što je kršćansko i domoljubno ponašanje, a što ne.
Već dugi vremenski period u šareni papir domoljublja se zamataju ponašanja koja nikako nisu domoljubna.
Marko Perković je do sada očito bio ljubimac Crkve. On je uspio razvrgnuti i crkveni brak... što malo kome uspjeva iz velike vjerničke zajednice.
Protiv sam bilo kakvih zabrana u Hrvatskoj. Marko ima svoju publiku u Hrvatskoj... i ja se iskreno nadam da se u svojoj zemlji neće sresti sa otkazivanjem koncerata što mu se sve češće dešava u drugim zemljama, ali mislim da je došlo vrijeme da se stvari zovu pravim imenom.
Čujem ga često kako se brani da u njegovim pjesmama nema mržnje. Vjerujem mu na riječ... jer nisam ih proučavala. Mislim da je problem u publici koja mu se okuplja na koncertima, u simbolima i ponašanju na tim muzičkim događajima. Očito je to vrsta muzike koja privlači određenu skupinu ljudi na njegove koncerte, a melos i tekstovi bude potrebu za ponašanjima koja svakako nisu domoljubna.
Dario Plevnik nije mogao objaviti svoj CD.... tekstovi su previše socijalni... na kraju ga je sam financirao, a Juru i njegov Chicago da i ne spominjem. Bile su to godine kada je Marko bio pjevač za dušu naroda, a oni koji su progovarali o istinama i problemima proglašavani su neprijateljima. Nije domoljublje samo u euforičnom iskazivanju ljubavi prema istoj.... i progovaranje o problemima u domovini znači ljubav... jer onima koji je ne vole nije stalo, pa o tome ni ne razmišljaju, a kamoli da se izlažu nabrijanoj javnosti u nezahvalinim povijesnim trenucima. Usudi li se netko izjaviti da Edo Majka nije domoljub? Meni se osobno puno više sviđaju tekstovi od čije se istina sva nakostriješim od koračnica.
Stvari se u Hrvatskoj mijenjaju polako... ali se ipak mijenjaju. To me veseli.

Franjevci bravo! Ljubi vas Dona! (ovo nije baš vjerničko ponašanje, ali s obzirom da ne pripadam vašoj religiji shvatite to kao kompliment). J
Nedavno mi je jedan bloger spomenuo kako su u bivšem sistemu mnogi ljudi „peglani“.
Odmah da se ogradim. Nemam namjeru braniti bivši sistem i tvrditi da nije bilo puno nepravdi. Ali želim naglasiti da se pod okriljem nepravdi koje su doista postojale šlepaju mnogi koji nemaju veze s domoljubljem i progonom zbog svog mišljenja. Ta njegova izjava me podsjetila na neka pjevanja. Jedan... meni blizak čovjek je uvijek isticao kako je za vrijeme crvenog doba spavao jednu noć u muriji jer je pjevao „USTANI BANE“.... pa sam isto tako imala prilike saznati istinu kako su neki srednjoškolci u jednom malom gradu, nakon osamostaljenja Hrvatske spavali u muriji jer su pjevali partizanske pjesmice. No tu se ne radi o peglanjima. Svi oni... bez obzira kada se to desilo privedeni su jer su narušavali javni red i mir.... jer su bili pijani. Mogu priznati da su im tekstovi pjesmica možda malo pripomogli ako se policajcima ili prije milicajcima nije sviđao tekst ili način interpretacije.... ali da nisu oblokani remetili mir ostalim ljudima nitko ih ne bi vodio na spavanje u policiju. Znači, tu se ne radi o domoljubima koji su privođeni radi pjevanja, nego se radi o tipovima koji su skloni alkoholu, a vole se pravdati sebi i svijetu oko sebe kako se nema sluha za njihovo domoljublje.
Kako netko pijanu budalu na cesti može smatrati domoljubom... bez obzira što pjeva? Možda baš u tom trenutku tuda šeta neki stranac i gledajući tog pijanog neandrtalca koji reve neke svoje melodije stvara sliku o cijeloj zemlji. Sve one njuške koje za koncerte ili posjete grobovima hodaju u ustaškim uniformama također nisu domoljubi. Stvaraju o ovoj zemlji lažnu sliku u svijetu.

I za kraj zapjevajmo jednu domoljubnu....

Chicago

Vozio se Jura Stublić na raketi kroz Chicago.
U Chicagu su gangsteri opljačkali narod cijeli.
"Oj, gangsteri iz Chicaga!" - Jura Stublić progovara:
"Vrati BMW i Mercedes, vrati vilu i tri stana,
Vrati toranj od crkvice, plati svoje ljubavnice,
Vrati druga dobrovoljcu, daj spomenik palom borcu!"
"Oj, gangsteri iz Chicaga!" - Jura Stublic progovara:
"Ili ćete se predati ili ću vam zapjevati!"
A gangsteri popadaše i ovako povikaše:
"Nemoj pjevat Jure dragi, vratit ćemo što smo krali,
Uzmi BMW i Mercedes, uzmi vilu s pet čuvara,
Uzmi firme i tvornice, ljubi naše ljubavnice,
Ali šuti Jure mali, da te ne bi upucali."
I od tada Jure šuti, a gangsteri nisu ljudi,
I od tada ljubav vlada ulicama mog Chicaga.
Sve od tada ljubav vlada ulicama mog Chicaga.

Teret okoline u kojoj živimo

20.03.2007.

Prije godinu dana upoznala sam radeći svoj posao interesantnog mladog čovjeka.
To je čovjek bistrog pogleda, veselog osmijeha, otvorenog srca za ljude. U poslovnoj suradnji sa velikim simpatijama pratim njegovu savjesnost, srčanost, dobronamjernost, požrtvovnost i nesebičnost. Malo je mladih ljudi kojima je toliko stalo da poboljšaju sliku svijeta u kojem žive. O kraju gdje radi nisam imala pojma... bila su to tek imena nekih manjih mjesta na zemljopisnoj karti. Posao me odveo na to putovanje... očarala me priroda i srdačnost ljudi koji tamo žive i rade. Postala sam znatiželjna i počela postavljati pitanja o tom kraju, a tada mi je on umoran od mojih pitanja dao adresu svog bloga na kojoj mogu pročitati sve što me zanima. Svakodnevno sam pratila izvještaje iz tog pomalo zaboravljenog kraja naše zemlje... čitala o njihovim priredbama, feštama, misama, problemima koji muče stanovnike, o problemima u školi, vrtiću, KUD-u, o sramotnom političkom triku izgradnje staračkog doma koji stoji već godinama bez svojih stanovnika jer njegovi korisnici ne bi mogli legalno obavljati nuždu, a u tu situaciju su ih doveli političari lažnim obećanjima, a razumijevanja nisu imali ni oni koji su starački dom gradili, kao ni koalcijska vlada koja je došla iza njih, čak smo svi zajedno pisali pismo predsjedniku vapeći za pomoć. Čitala sam o povijesti, sadašnjosti i o snovima za budućnost. Imala sam osjećaj kao da ih sve poznajem i nisam mogla poći na spavanje, a da ne pročitam ima li što novo. Urednik tog bloga uložio je puno vremena i truda da bi javno progovorio o svom kraju. Činio je to toliko pozitivno i ambiciozno sve dok se nisu pojavili jalnuši kojima je zasmetala njegova iskrenost, dok se nisu pojavili lokalni moćnici kojima se više sviđa da taj kraj i dalje ostane u sjeni društvenih zbivanja. Počele su prozivke, podmetanja i predbacivanja. Temperamentan mladi čovjek je u jednom trenutku postao umoran, uvrijeđen i razočaran i odlučio više ne pisati.
Trenutno ga na njegovom blogu dozivaju njegovi mještani i prijatelji da se vrati, a evo i ja to činim ovim postom.
Svi oni koji miniraju tako pozitivnu promidžbu jednog kraja, svi oni kojima smeta njegovo pisanje (a nije ih puno, ali glupost je obično glasna i agresivna) nisu zaslužili dobiti ono što žele, a to je ušutkati Urednika. Svi oni pozitivni i dragi ljudi... a ima ih jako puno iz tog kraja, a čini mi se još više onih koji su porijeklom od tamo, a žive širom Hrvatske, čak i u susjednim zemljama, pa čak i preko velike bare nisu zaslužili da zbog par bezjaka ostanu bez tog dragog mjesta na koje vole svratiti i pročitati što se događa.
U svakom kraju postoje pojedinci koji se razlikuju od mase. U svakom kraju postoje pojedinci koji su ispred svog vremena. Oni su nosioci napretka, oni su obično i žrtve svojih pozitivnih nastojanja. No svi oni koji su šutljivi i nemaju snage, znanja ili volje progovoriti o problemima iz života trebali bi smoći bar toliko snage i stati uz ljude koji to čine i za njih....
Uredniče, nemoj gasiti revoluciju u sebi... vrati se i nastavi pisati.... jer mi te čekamo.... J

I još priča na ovu temu....


Živio jednom jedan bračni par koji je imao 12-ogodišnjeg sina i jednog magarca. Odlučili oni malo putovati, raditi i upoznati svijet i tako krenuše na put. Kad su došli u prvo selo ljudi su komentirali:
«Pogledajte vi ovog neodgojenog dječaka. On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca.» Žena tada reče mužu: «Nećemo dozvoliti da ljudi tako loše pričaju o našem sinu.» Muž je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega.
Kad su došli u drugo selo ljudi su mrmljali: «Pogledajte ovo, sram nek bude ovog čovjeka kad pušta da mu žena i dijete vuku magarca dok on sjedi» Odlučili oni da će žena sjesti na magarca, a muž i sin će držati uzde.
Došli oni tako i u treće selo gdje su ljudi ponovno komentirali: «Jadan čovjek! Cijeli dan je radio, a žena mu je sjela na magarca. I jadan sin! Tko zna što ga sve čeka s takvom majkom.»
Tada odlučiše da se svo troje popnu na magarca i nastave put. Kad su došli do slijedećeg sela čuli su mještane kako komentiraju da će jadnom magarcu puknut leđa zbog prevelike težine. I tada oni svo troje siđu dolje i odlučiše hodati pored njega. Kad su prolazili kroz slijedeće selo, nisu mogli vjerovati komentarima ljudi koji su im se smijali: «Pogledajte ove tri budale...hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi.»

POUKA:
Uvijek će te kritizirati i pričati nešto loše o tebi što god ti napravio...teško je svima ugoditi....

(Nemam pojma tko je autor ove priče....)

Priča prije sna

17.06.2007.

Večeras bih vam rado pričala koliko sam tužna, ljuta, ranjena.... pričala bih vam o ljudskom šljamu, prijevarama, mafiji, maltretiranju.... pričala bih vam svoje osjećaje..... ali ipak neću...
Do sada sam sjedila pod mojom brezom i u tom čarobnom miru začula dva glasa koja su mi govorila kroz lišće drage breze. Prvi glas je bio od mog djeda.... rekao je: „Dona, sveži maramu oko čela, zapaši srp za jedan bok, čekić za drugi, u ruke uzmi kosu i vile i kreni! Odmetni se u šumu i pokaži im da im je Zemlja premala da ti se sakriju!“ Hajdučica u meni se razbuktala... i samo što nije krenula tražiti alat....ali onda je taj glas prekinuo šum listića i tada sam jasno prepoznala očev glas koji je rekao: „Smiri se mila... odavno već znaš da su ljudi zli... ali snaga ne spava u srpovima, čekićima, vilama i kosama... snaga spava u tebi... pronađi mir jer samo tako možeš pobijediti.... popij toplu kamilicu..... prije spavanja napiši Mališi Trnoružicu... ali onako kako treba, napiši mu pravu priču... prespavaj noć... i sutra je novi dan...“
I eto odlučila sam poslušati taj glas... pa ću sada napisati Mališi Trnoružicu... onako kako treba....

TRNORUŽICA - Charles Perrault (Prevela Benka Pupačić)



Bili jednom kralj i kraljica koji su bili toliko ojađeni što nemaju djece, toliko ojađeni da je to teško uopće iskazati. Išli su u sve moguće svjetske kupke; činili zavjete, hodočašća i druga boguugodna djela, sve su činili, a ništa nisu postizali. Kad, naposljetku, kraljica ipak rodi kćer. Krštenje je bilo svečano; maloj kraljevni uzeže za kume sve vile što ih se moglo u zemlji sakupiti (a našlo ih se sedam), s tim da bi kraljevna – budući da će od svake od njih dobiti dar, kao što je u ono vrijeme bio običaj – na taj način dobila sve moguće vrline i odlike.
Pošto je krštenje obavljeno, cijela se družba vrati u kraljevsku palaču, gdje je za vile bila priređena velika gozba. Pred svaku od njih postavljen je prekrasni jedaći pribor s kutijom od suhog zlata, u kojoj se nalazila žlica, viljuška i nož, sve od zlata i sve ukrašeno dijamantima i rubinima. Ali, kad su već zauzeli svoja mjesta za stolom opaziše kako ulazi jedna stara vila, koju nisu bili pozvali i za koju se mislilo da je mrtva ili začarana, jer je prošlo više od pedeset godina otkako nije izlazila iz jedne kule.
Kralj naredi da joj se dade pribor za jelo; ali nisu joj mogli kao i drugim vilama dati tešku zlatnu kutiju, jer su izradili samo sedam kutija, za sedam vila. Stara pomisli da je podcjenjuju i procijedi između zubi nekakve prijetnje. To ču jedna mlada vila koja se našla kraj nje i, sudeći da bi ona maloj kraljevni mogla dati neki opasan dar, pođe, čim su se digli od stola, da se sakrije iza zidnog ćilima, kako bi mogla govoriti posljednja i ispraviti, koliko to bude u njezinoj moći, zlo što bi ga stara mogla učiniti.
U to vrijeme vile počeše darivati kraljevnu. Najmlađa je obdari time da bude najljepše stvorenje na svijetu; sljedeća – da bude dobra kao anđeo; treća – da zadivljujuće okretno radi sve čega se prihvati; četvrta – da pleše upravo savršeno; peta – da pjeva kao slavuj; a šesta – da s lakoćom svira na svim vrstama instrumenata. Kad je došao red na staru vilu, ona, tresući glavom više od srdžbe negoli od starosti, rekne da će se kraljevna ubosti vretenom u ruku i da će od toga umrijeti.
Kad ovo čuše, svi uzdrhtaše, i nije bilo živa stvora koji ne zaplače. U taj tren izađe mlada vila iza ćilima i glasno izgovori ove riječi: „Umirite se, kralju i kraljice, vaša kći neće od toga umrijeti; istina, ja nemam dovoljno moći da potpuno otklonim ono što je moja starija sestra učinila; kraljevna će se ubosti vretenom u ruku, ali, umjesto da od toga umre, samo će pasti u doboki san, koji će trajati stotinu godina, a onda će doći i probuditi je sin jednoga kralja.
Kad se navršilo petnaest ili šesnaest godina, dok su kralj i kraljica bili u jednom od svojih ljetnikovaca, zbilo se te je mlada kraljevna, trčeći jednog dana po dvorcu i penjući se od odaje do odaje, otišla sve do vrha glavne kule, do sobice u potkrovlju, u kojoj je neka dobra starica usamljeno prela na svojoj kudelji. Ova dobra žena nije ni čula za kraljevu zabranu da se ne sije presti vretenom. „Što vi to ovdje radite, dobra ženo?“ upita kraljevna. – Predem, lijepo moje dijete, odgovori joj starica, koja je nije poznavala. – Ah! Kako je to lijepo! nastavi kraljevna; kako vi to činite? Dajte da vidim da li bih i ja mogla isto tako. Kako bila vrlo živahna i malko nestašna i jer su tako, uostalom, odredile vile, ona još nije pravo ni primila vreteno, kadli se ubode njime u ruku, i sruši se bez svijesti.
Sva smetena, dobra starica poviče u pomoć: strčaše se sa svih strana; vodom su zapljuskivali kraljevnu po licu, otpustili su sve što ju je sapinjalo, lupkali je po rukama, trljali joj sljepoočice vodom Ugarske kraljice; ali je ništa nije vraćalo svijesti.
Tada se kralj, koji se vratio u dvorac i koji se odmah popeo čim je začuo galamu, sjeti vilinog proricanja i – budući da su vile tako rekle – smatrajući da se to moralo dogoditi, naredi da se kraljevna smjesti u najljepše odaje u cijeloj palači, na postelju pokrivenu vezom od srebra i zlata. Reklo bi se da je anđeo, toliko je bila lijepa; jer nesvjestica nije uklonila rumenu boju s njezina lica: obrazi joj bijahu ružičasti, a usne poput koralja; samo su joj oči bile zaklopljene, ali se moglo čuti kako polako diše, što je pokazivalo da nije umrla.
Kralj zapovjedi neka je puste da u miru sniva sve dok ne dođe dan da se probudi. Kad se kraljevni desila nezgoda, dobra vila, koja joj je, dosuđujući joj da spava stotinu godina, spasila život, bila je u raljevstvu Matakinovi, dvanaest milja daleko; ali začas ju je obavijestio maleni patuljak, koji je imao čizme od sedam milja (to su bile čizme kojima se jednim korakom prevaljivalo sedam milja). Vila smjesta krene, i nakon jednog sata vidješe je kako dolazi na kolima, koja su bila sva u plamenu, a vukla su ih dva zmaja. Kralj joj pođe ususret i pomogne joj da izaiđe iz kola. Ona odobri sve što je on učinio; ali kako je bila vrlo dalekovidna, pomisli kako će kraljevna, kad dođe čas da se probudi, biti u velikoj neprilici ako se nađe potpuno sama u starome dvorcu: i evo što vila učini.
Ona svojim štapićem dotakne sve što je bilo u dvorcu (osim kralja i kraljice) dadilje, pratilje, sobarice, plemiće, službenike, paževe, kočijaše, ona također dotakne sve konje, zajedno s konjušarima što su bili u konjušnicama, velike pse čuvare dvorišta za živinu i malju kraljevninu kujicu Puf, koja se nalazila pokraj nje u postelji. Čim ih je dotakla, oni svi odmah zaspaše, da bi se probudili u isto vrijeme kad i njihova gospodarica te da bi bili spremni služiti joj kad ih ona ustreba. I sami ražnjevi koji su bili na vatri, puni prepelica i fazana, uspavaše se, i vatra također.
Sve se to zbi u jednom trenu: vile su brze u svom poslu.
Pošto su poljubili svoje milo dijete a da se ono nije probudilo, tada kralj i kraljica izađoše iz dvorca i ozbnaniše da nikome nije dozvoljeno da mu se približi. Ova zabrana nije ni bila potrebna; za četvrt sata okolo cijeloga parka izraste toliko velikih i malih stabala, sasvim isprepletenih trnjem i kupinom, tako da ni zvijer ni čovjek onuda ne bi mogli proći; još se samo mogao vidjeti vrh dvorske kule, i to iz velike daljine. Sva je prilika da je to vila izvela još jednu svoju majstoriju kako bi kraljevna, dok sniva, bila zaštićena od znatiželjnika.
Kad se navršilo stotinu godina, sin kralja koji je tada vladao, a koji nije pripadao istoj obitelji kojoj i usnula kraljevna, naiđe onuda u lov i propita se kakve su to kule što se vide iznad velike guste šume. Svatko mu odgovori onako kako je sam čuo: jedni su govorili da je to stari dvorac u kojem se javljaju duhovi; drugi, da sve vještice iz tog kraja tamo vode svoje vrzino kolo. Opće mišljenje je bilo da na tome mjestu prebiva neki ljudožder, te da on tamo odvodi svu djecu koju ugrabi, kako bi ih mogao u miru pojesti, a da ga nitko ne može slijediti, jer jedino je on imao moć da prokrči sebi put kroz šumu.
Kraljević nije znao kome bi vjerovao, kad jedan stari seljak uzme riječ i rekne mu: „Kraljeviću moj, prošlo je više od pedeset godina otkako sam od svog oca čuo da se u onom dvorcu nalazi kraljevna, najljepša na svijetu; da u njemu mora spavati stotinu godina, a onda će je probuditi kraljev sin kojemu je ona namjenjena.“
Na te riječi mladi kraljević osjeti kako ga obuze neka vatra; bez dvoumljenja povjerova da će on privesti kraju ovu lijepu zgodu i, težeći za ljubavlju i slavom, odluči smjesta vidjeti o čemu se radi. Jedva je zakoraknuo prema šumi, kad se sva ona velika drveća, sve trnje i sve kupine same od sebe razmaknuše da bi mu učinile prolaz. On korača prema dvorcu što ga vidi na kraju velikog drvoreda u koji je ušao i vidje, a to ga pomalo začudi, da ga nitko od njegovih ljudi ne može slijediti, jer su se drveća ponovno zbijala jedno uz drugo, čim bi on prošao. Ne odustaje od svog puta: mlad i zaljubljen kraljević uvijek je srčan. On uđe u veliko predvorje, gdje mu je sve što vidje moglo u početku slediti krv u žilama. Vladala je strahovita tišina: slika smrti posvuda je bila prisutna, nije se vidjelo ništa drugo doli ispruženih tijela ljudi i životinja, koja su se pričinjavala mrtvima. Po rascvalim nosevima i rumenim licima Švicaraca ipak odmah shvati da su oni samo usnuli; njihovi pehari, u kojima je bila još koja kap vina, jasno su pokazivali da su oni zaspali pijući.
Kraljević prelazi veliko dvorište popločeno mramorom, penje se uz stepenice, ulazi u dvoranu u kojoj je straža koja je, s helebardama na ramenu, postrojena poput živice, hrkala što je bolje mogla. Prolazi kroz mnoge odaje, pune plemića i gospođa što spavaju, jedni stojeći drugi sjedeći. Uđe u jednu zlatom presvučenu odaju i na postelji, kojoj su sa svih strana bile razmaknute zavjese, ugleda najljepši prizor što ga je ikada vidio: kraljevna, koja je izgledala kao da ima petnaest ili šesnaest godina, iz koje je zračilo neko božansko svjetlo. Približi joj se, drhćući i diveći joj se, te klekne preda nju.
Tada se, budući da je došao kraj čaroliji, kraljevna probudi i, gledajući ga nježnije nego bi se za prvi susret moglo pretpostaviti, rekne kraljeviću: „Jeste li to vi, moj kraljeviću? Dugo sam vas morala čekati.“ Očaran ovim riječima i još više načinom na koji su izrečene, kraljević nije znao kako bi joj iskazao svoju radost i zahvalnost; uvjeravao ju je da je voli više od samoga sebe. Govorio je nevješto; kraljevni se time još više dopao: malo riječi – puno ljubavi. Bio je zbunjen više negoli ona, nije ni čudo: ona je imala dovoljno vremena sanjati o onome što će mu reći; jer, vjerovati je (povijest nam, doduše, o tome ništa ne govori) da joj je dobra vila omogućila da za vrijeme dugog sna sanja ugodne snove. Na kraju, proveli su već četiri sata u razgovoru, a jedno drugome nisu kazali ni polovinu onoga što su imali reći.
U međuvremenu, za kraljevnom se probudila i cijela palača: svatko odmah pomisli na svoj posao; i, kako svi nisu bili zaljubljeni, bili su gladni kao vukovi. Dvorska dama, koja je bila nestrpljiva kao i ostali, ne sačeka i sasvim glasno upozori kraljevnu da je stol prostrt. Kraljević pomogne kraljevni da ustane: otmjena odjeća što ju je na sebi imala bila je u savršenom redu; ali kraljević je dobro pazio da joj ne bi rekao kako je odjevena kao njegova prababa i kako ima plisiranu ogrlicu koja se ne nosi već stotinu godina: zbog toga nije bila nimalo manje lijepa.
Pređoše u salon s ogledalima, tamo i večeraše, a služili su ih njezini poslužitelji. Violine i oboe svirale su stare skladbe koje su bile izvrsne, iako je prošlo stotinu godina otkako se više ne izvode; povuče zavjese na ložnici. Malo su spavali: kraljevni sna nije trebalo, a kraljević je napusti rano u jutro, da bi se vratio u grad gdje je njegov otac već bio za njega zabrinut.
Kraljević ispriča ocu kako se loveći izgubio u šumi i kako je spavao u kolibi nekog ugljenara koji ga je ponudio crnim hljebom i sirom. Kralj, njegov otac, bio je dobričina, te mu povjerovao; kad dvije ili tri noći ne bi dolazio kući spavati, ima spremnu izliku da bi se opravdao, bila je gotovo uvjerena da on ima neku tajnu ljubav. A on je živio s kraljevnom već preko dvije godine i imao s njom dvoje djece, od kojih je prvo bila djevojčica, nazvali su je Zora, a drugo sin kojemu su dali ime Dan, jer činilo se da je još ljepši od sestre.
Kraljica više puta napominjala svojem sinu kako u životu trebamo jedni drugima pričinjati zadovoljstvo; ali on se nikada ne usudi povjeriti joj svoju tajnu: iako ju je volio, ipak se bojao, jer je bila ljudožderskog roda, a kralj se njome oženio samo zbog njezinog bogatstva. Na dvoru se i šaputalo da ima ljudožderske sklonosti te da se, kad vidi dječicu, teškom mukom savladava da se na njih ne baci: i tako, kraljević joj ne htjede ništa reći.
Ali kad nakon dvije godine umre kralj, a kraljević postade gospodarom, on svima objavi svoje vjenčanje i svečano pođe po kraljicu, svoju ženu, u njezin dvorac. U glavnome gradu, u koji je ušla sa svoje dvoje djece, prirediše joj veličanstveni doček.
Poslije nekoga vremena kralj pođe u rat protiv cara Cantalabuttea, svoga susjeda. Upravljanje kraljevstvom ostavi kraljici majci i toplo joj preporuči svoju ženu i djecu. Trebat će ratovati cijelo ljeto. Čim je on pošao, kraljica majka pošalje nevjestu i njezinu djecu u jednu ladanjsku kuću usred šume, da bi što lakše mogla udovoljiti svojoj strašnoj želji. Nekoliko dana kasnije i sama pođe tamo, a jedne večeri naredi svom glavnom kuharu: „Sutra želim za ručak malu Zoru. – Ah! gospođo, izusti glavni kuhar... – Ja to hoću, rekne kraljica (a izrekla je to tonom ljudoždera koji je poželio svježeg mesa), i hoću da mi je priredite sa sosom Robert.“
Videći da sa ljudožderkom nema šale, jadni čovjek uze nož i popne se u sobu male Zore: ona je u to vrijeme imala četiri godine i, skačući i smijući se, priđe da mu se ovjesi oko vrata i zatraži od njega bonbona. On počne plakati: nož mu ispade iz ruku, i ode u dvorište za živinu da zakolje jedno malo janje, pripredi ga s tako ukusnim sosom da ga je gospodarica uvjeravala da još nikada nije jela nešto tako dobroga. U isto vrijeme odvede on malu Zoru i predade je svojoj ženi da je sakrije u njihovu stanu u dnu dvorišta.
Osam dana kasnije opaka će kraljica svom glavnom kuharu: „Želim za večeru maloga Dana.“ On ništa ne odvrati, spremajući se da je prevari kao i prošli put. Ode potražiti malog Dana i nađe ga kako se s malim mačem u ruci mačuje s jednim velikim majmunom: imao je tek tri godine. I njega odnese svojoj ženi, koja ga sakrije zajedno s malom Zorom, a umjesto malog Dana posluži za večeru malo nježno kozle, koje ljudožderka pohvali zbog odličnog teka.
Do sada se sve odvijalo u najboljem redu, sve dok se jedne večeri zla kraljica ne obrati glavnom kuharu: „Želim pojesti i mladu kraljicu, s istim sosom kao za djecu.“ Tada jadni kuhar izgubi svu nadu da će je moći i ovoga puta prevariti. Mlada je kraljica navršila dvadeset godina, ne računajući onih stotinu što ih je prespavala: koža joj je bila malko tvrda, premda lijepa i bijela; a kako među živinom pronaći životinju tako tvrdog mesa? I da bi spasio vlastiti život, on odluči zaklati mladu kraljicu i, s namjerom da to odmah učini, popne se u njezinu sobu. Bodrio je sam sebe koliko je mogao i s bodežom u ruci uđe u sobu mlade kraljice. Ipak, nije je htio ubiti onako iznenada, te joj s mnogo obzira ispriča što mu je naredila kraljica majka. „Izvršite svoju dužnost, odvrati mu ona, pružajući mu vrat; učinite što vam je naređeno; ja idem za svojom djecom, mojom milom, ljubljenom dječicom!“ – jer otkako su odveli, ništa joj ne kazavši, ona je vjerovala da su joj djeca mrtva.
„Ne gospođo, nikako“ odgovori joj jadni kuhar, sav ganut, „vi nećete umrijeti, a svoju ćete dragu dječicu odmah vidjeti, ali kod mene, tamo sam ih sakrio, a ja ću ponovno prevariti kraljicu pripremajući joj umjesto vas jednu mladu košutu.“ Smjesta je odvede u svoju sobu i, ostavi je da grli svoju djecu i plače zajedno s njima, pođe pripremiti košutu, koju kraljica pojede za večeru s istim tekom kao da se radi o mladoj kraljici. Bila je upravo zadovoljna svojom okrutnošću i spremala se kako će kazati kralju, kad se on vrati, da su razbješnjeli vukovi pojeli kraljicu, njegovu ženu i njegovo dvoje djece.
Jedne večeri, kad je po običaju obilazila dvorskim dvorištem i dvorištem za živad, da bi nanjušila vonj kakva svježeg mesa, ona iz neke niske prostorije začu glas maloga Dana koji je plakao zato što ga je kraljica, njegova majka, htjela išibati jer je bio zločest; čula je i malu Zoru kako moli majku da oprosti braci. Ljudožderka prepozna kraljičin glas i glasove njene djece, pa bijesna što je bila prevarena sutradan rano naredi strašnim glasom, od kojeg su svi uzdrhtali, da usred dvorišta postave veliki badanj i napune ga žabama krastačama, riđovkama, bjelouškama i gujama otrovnicama, te da u nj bace kraljicu i njezinu djecu, glavnog kuhara, njegovu ženu i služavku. Zapovijedila je da ih privedu rukama vezanim na leđima.
Oni su stajali tamo, a krvnik se spremao da ih baci u badanj, kadli kralj, kojemu se još nisu nadali, uđe na konju u dvorište; vratio se, mijenjajući putem konje da bi čim prije stigao. Sav u čudu, on upita što znači taj strašni prizor. Nitko se ne usudi protumačiti mu; na to se ljudožderka, bijesna zbog onog što je ugledala, sama naglavačke baci u badanj, a gadne životinje, što ih je tamo dala staviti u trenu je progutaše. Kralja je ovo ražalostilo: bila mu je mati; ali ubrzo se utješi uz svoju lijepu ženu i svoju djecu.

Eto Mališa.... oprosti ako naletiš na neku grešku u prijepisu.... ali preumorna sam da to sada još jednom čitam....

Dan Njenog vjenčanja

16.06.2007.

U našem blogo svijetu postoji jedno mlado prekrasno biće. To je mlada žena prepuna pozitivne energije, pozitivnih misli, izražene osobnosti i kreativnosti. Piše nam pod nickom Bubimirova mlada.
Danas je dan njenog vjenčanja. Čitala sam zadnjih dana njene nemire, iščekivanje, uzbuđenje.
Konačno je došao taj dan koji znači formalni početak jednog novog poglavlja knjige njenog života.
Sigurna sam da je i Bubimir bio uznevjeren.... iako to muškići ne priznaju olako... ali šaputao nam je o tim osjećajima Nazor u pjesmi...

NJEZIN SAN

Ona je htjela u noć tihu, snenu,
Sa šljunka, što sav blista od bjeline,
Da odrežem dvije plahte mjesečine
Pa da ih stavim na postelju njenu.

I ona htjede, od sunčane trave,
Sa koje sjaj se nije nikad sruno,
Da pravim jastuk mekši nego runo;
Pa da ga metnem ispod njene glave.

Sad spava – Sanja – A ja dugo stojim
Uza nju. Blijedim. Znam, čega se bojim.

Oda sna toga kad se ona prene,
Prepoznat nikog neće. – Pa ni mene.

I dok se tako Bubimir mučio u noći prije konačnog DA, njegova mlada je u snu začula stihove Jagode Zamode...


PJESMA KOJU NE ŽELIM DOVRŠITI

U kući od kartona,
na komadiću livade,
s kriškom prostora u džepu

Ili u kugli
ručnom radu grnčara,
u ljupkoj sobici na vidikovcu,
u odbačenoj kanti za benzin

Ma, u paukovoj mreži
pripremit ću ti ležaj,
u izresku iz novina,
u školjci desnog uha

Čuvat ću te kao zjenicu
kao nebo u zalazak sunca
kao riječ bez koje se ne može


Isisani iz vremena
izrezani iz prostora
s mladošću u krvi
tko će nam stati na kraj

Od sveg Vam srca želim ludi provod večeras, te da Vam životna staza bude što ravnija, sa što manje prepreka.... a uz nju neka se osmjehuje mirisno šareno cvijeće koje se zove ljubav, poštovanje, tolerancija, zdravlje, sreća i zajedništvo.
Nek´Vam bude sreća sva!

Strasti... naše žar ptice...

21.08.2007.

Danas se osjećam nekako usporeno.... čak i tužno. Nemam neki poseban razlog za tugu.... ali eto.... takav dan. Učinili su mi to ovi crni oblaci koji se zlokobno nadvijaju nad mojim selom cijelo popodne.
Nisam imala namjeru danas pisati temu.... ali ovako uspavanu i njonjavu na to me potaknuo jedan bloger kojeg jako volim čitati. Na njegov blog odlazim sa nekim strahopoštovanjem.... Osjećam se kao u školici i lakomo gutam njegove rečenice. O njegovoj predzadnjoj temi razmišljam već dva dana, a s današnjom temom me pogodio u žicu.
Napisao je lijepu temu u kojoj je spomenuo Fridu Kahlo.
Svi vi znate da je Frida jedna od najvećih umjetnica prošlog stoljeća.... pretpostavljam da su mnogi od vas gledali film o njoj.... pa sad neću pisati ono što svi znamo.
Upitala sam danas sebe... zašto me toliko privlači ta žena? Zašto sva ustreperim na spomen njenog imena i gladno upijam svaki detalj iz njene biografije? Ta žena je za života u svojoj okolini privlačila veliku pažnju... ne samo zbog svog talenta...zašto? Mislim da je STRAST pravi odgovor. Ta žena je bila, a i ostala je zauvijek škrinjica životne strasti.
Strasti su naše žar ptice. Mislim da je upravo strast ono što me privlači kod ljudi. Ne volim mrtva puhala i hladne ljude. Strast je životna energija, vrlo jak osjećaj baš svega što nam se dešava i svijeta koji nas okružuje.... sklonost prema lijepom.... .
Mnogi ljudi će kad začuju tu riječ pomisliti nužno i samo na sex. Naravno da je vrlo usko vezana i za tu čaroliju.... ali strast je nešto puno šire.... strast je ona sveukupna vatra koja gori u nama. Mislim da ljudima sa jakim vatrama nije lako.... ali im je u isto vrijeme i predivno jer baš u svemu uživaju do daske... s punom pažnjom.
Strast osjećamo u ljubavi... i to baš svim vrstama ljubavi... prema djeci, partneru,. roditeljima, prijateljima.... ma često prema cijelom svijetu. Strast osjećamo kad jedemo nešto što nam se sviđa... osjećamo je kad pijemo omiljeno piće.... strast možemo osjetiti i prema spavanju. Strast osjećamo u poslu (čak ponekad i u pospremanju kuće osjetim strast), da ne spominjenjem o kakvoj se strasti radi kad se borimo i radimo za nešto u što čvrsto vjerujemo. Strast se izlijeva iz umjetnika poput slapova.... Mislim da i blogamo iz strasti.... bar je meni to strašan gušt.
Mislim da nismo svi jednako "vrući" ispod kože.... i ne znamo svi na isti način kontrolirati svoje strasti. One mogu biti i negativne. Netko svu svoju pozitivnu energiju – svoju strast pretvori u umjetnost... a neki je kroz negativnu energiju pretvore i u zlo. Strasti su opasne.... ali i čarobne.
Blogeri.... koliko ste vrući ispod kože? Privlače li vašu pažnju na životnom putu „vrući“ ili manje „vrući“ ljudi?

Voda

12.06.2007.

U mnogim mitovima i religijskim legendama, voda ima ključnu ulogu. Mnoštvo različitih bogova vode pojavljuju se u legendama mnogih kultura. I u svim zemljama svijeta mogu se naći sveti potoci, rijeke i jezera. Osim duhovnog značaja, još od davnih vremena, voda je također imala značajnosti što se tiče zdravlja. Čista i bistra voda je oduvjek smatrana "darom bogova".
Danas je voda također vrlo pozitivan simbol koji ima snagu da nas inspirira, smiri i obnovi snagu.
Svjedočimo vremenu ratova zbog nafte, ali i početku ratovanja za vodu.
Cijena litre vode je izjednačena s cijenom nafte na našem tržištu, a često možemo na policama naših trgovina pronaći i vodu koja je skuplja od nafte.
Jesmo li svjesni kakvo vrijeme dolazi i što nas čeka?
Razvoj društva znači sve veći pritisak na prirodni okoliš.
Naša zemlja se na svjetskoj razini nalazi među 30 vodom najbogatijih zemalja. U Europi smo na trećem mjestu... iza Islanda i Norveške.
Voda je u Hrvatskoj prvorazredni faktor razvoja. Ona je jedan od ključnih resursa naše budućnosti.
Ne tako davno naša zemlja je odbila status nacionalnog parka za Kopački rit. Zašto? Da bi organizirane skupine nemoralnih ljudi mogli i dalje rušiti šume, loviti u tom području, a da ne spominjem krivolovce koji dolaze iz europskih zemalja... ali opet ne kao samostalni jahači, tu ih netko čeka, organizira lov... jer ne može samo tako neki stranac doći s puškom pobiti 100 kila ševe i vozati tu količinu mesa da ga nitko ne vidi. I sve to je prošlo šutke. Šutjeli su čak i Zeleni jer su ovisni o politici... čekali su svoj dio kolača i nisu se htjeli zamjerati onima koji im daju lovu. Da smo prihvatili taj status Hrvatska bi dobila znatna sredstva od međunarodne zajednice, razvio bi se turizam, a to znači puno novih radnih mjesta.... možete li zamisliti koliku lovu zarađuju pojedinci kad su se borili protiv nečega tako logično korisnog i pozitivnog za Hrvatsku? Kad tad će se Kopački rit zaštititi... jer doći će valjda neke mudrije glave... no pitanje da li ćemo više imati što štititi dok hijene operušaju i unište sve ono što to područje čini posebnim.
Isto nam se sada dešava po Dalmaciji. Čitala sam jučer članak u Slobodnoj o prosvjedima u Lećevici.
Prenijet ću vam ga da ne prepričavam:

„Najkraći rezime jučerašnjih događaja u Lećevici vrlo je dramatičan: naše će elite od sada puno teže vući za nos vlastiti narod.
Tko bi rekao da će otpor izgradnji Centra za gospodarenje otpadom Splitsko- dalmatinske županije u Lećevici u samo 6 godina dobiti ove razmjere? Jer ne radi se o tome da su nakon svega što se u Lećevici jučer zbilo i najkorumpiraniji borci za centar shvatili da će provizije morati potražiti na nekom novom projektu. Nije riječ samo o tome da će golema prijetnja žiteljima i prirodi Dalmacije valjda ipak biti uklonjena. Puno je važnije da će sad svi, pa dakle i hrvatska vlast, morati naći razvojno i društveno prihvatljiva rješenja za zbrinjavanje otpada najperspektivnije – samim tim i najugroženije ! – hrvatske regije. No najvažnije od svega je da bi ovakav uspjeh civilnog društva mogao postati zarazan.
Na čemu temeljim ovoliki optimizam? Na kompetentnosti i odlučnosti prosvjednika, te na širini fronte otpora kojoj se sada već na najbolji način pridružuje i većina naših medija. O kompetentnosti ekoloških aktivista koji ovaj otpor vode i artikuliraju, čitatelji Slobodne imali su se prilike uvjeriti ne jednom. Ipak bi bilo dobro da na internetskoj adresi www.rast-zagore.com prelistate priopćenja što ih potpisuju predsjednici udruga «Rast» Anđelko Parčina i «Zvona Kaštela» Vinko Grgurević. Iz tih je stotinjak literarno, stručno i moralno briljantnih stranica više nego oćito da nema te sile koja će slomiti otpor jučerašnjih prosvjednika. No županijski činovnik, zainteresiran za izgradnju Centra, i nakon dokaza da bi Centar zagadio Jadro, Pantanu i Krku, tvrdi da je jedna crna jama opasnija od Centra. Što reći na to? Da je dokaz kako je urbanističko planiranje sredinom devedesetih zakonski uništeno kako bi se hrvatska mogla lakše rasprodati? A da je novi zakon na tu temu sračunat kako bi se provizije mogle brže dobiti… No prava snaga prosvjednika proizlazi iz širine te fronte otpora.
Nije tome davno da je župan Peronja odbio primiti ekološke aktiviste iz Šibensko-kninske županije, poručivši da protestiraju kod svoje kuće. A jučer u Lećevici petero zagrebačkih vijećnika s Liste zelenih: Nenad Horvatović, Vesna Kušanić, Dragutin Ribarić, Darko Stošić, Vlasta Toth kažu da ni Vukovar nisu branili samo Vukovarci… Po nekim se vijestima čini da bi, nakon tolikih župnika, i poneki biskup mogao podići glas protiv trovanja naše svete vode… No nakon tolikih pogrda na sebičnost Lećevice, najteže je ipak pravim Splićanima koje opet moraju spašavati Vlaji. „

Članak u Slobodnoj potpisao Duško Čizmić Marović

Ponosna sam na prosvjednike. Konačno je prestala šutnja. I vrijeme je da krenemo u obranu zemlje. Ovo nije problem samo Dalmacije. Ovo je naš zajednički problem. Po Hrvatskoj trenutno ne pucaju vanjski neprijatelji, ali je sustavno uništavaju neprijatelji iznutra.
Samo mi nije jasno.... Od zarađene love mogu svojoj djeci i unucima napraviti velike vile, kupiti im skupocjene aute, jahte i avione.... ali što će njihovi unuci piti? Koji zrak će disati?
To je nešto što se ne može kupiti.... zato ih tako tupave, lakome, nemoralne i zabludjele pod hitno treba zaustaviti!

Prosvjednici, ljubi vas Dona... DRŽ´TE SE!

Humor

09.06.2007.

Duhovitost je jako važna ljudska osobina. Svi se volimo družiti s ljudima koji su duhoviti, u čijem društvu se opuštamo, s ljudima koji nas znaju nasmijati.
„ Eric Blesser, apsolvent Sveučilišta McMaster u Hamiltonu, odlučio se pozabaviti tom stranom ljudske ličnosti i na uzorku od 150 studenata i studentica otkrio je da ženama smisao za humor predstavlja muškarac koji ih zna nasmijati, a muškarcima žena koja njihove šale zna cijeniti.
Samo istraživanje pokazalo je da postoji razlika između kreatora (onih koji nasmijavaju) i receptora (onih koji se na šale smiju), a Blesser kaže da žene među muškarcima u 62% slučajeva biraju kreatore za svoje partnere, dok muški dio populacije u 65% slučajeva za partnericu izabire receptora.
Razlike su pronađene i pri usporedbi drugačijih tipova veza, pa tako kad se radi o prijateljstvu muškarci su skloniji biti u društvu žena koje ih nasmijavaju (dakle kreatora), a kod odabira partnerice za romantičnu vezu već smo prije naglasili kako se događa upravo suprotno.“
Znači spolne razlike su razlog zašto na različite načine doživljavamo šalu... mislim da tu postoje i razlike u dobi ljudi koji se šale ili primaju šalu, u njihovom mentalitetu, odgoju i niz drugih stvari koje uvjetuju da li nam je nešto smiješno ili ne.
Nedavno mi je bloger Mile (a i nije on prvi) predbacio da ne razumijem šalu... pa sam se ozbiljno zamislila nad tim problemom.
Mislim da je i ovog puta problem u mojoj iskrenosti. Ja se ne znam smijati na silu. Ako mi netko ispriča vic koji mi nije smiješan ja se sasvim sigurno neću nasmijati. Bivši poglavica je često okupljao podanike oko sebe pa bi pričao viceve. Nisam srela u životu osobu koja je bila manje duhovita i koja lošije priča viceve. Mnogi su se smijali da mu ugode, a ja sam obično napravila kiseli izraz lica iz kojeg se moglo pročitati da me nije uspio nasmijati. Jesam li zla zbog toga? Možda... ali ne mogu se smijati na silu. Mislim da nije feler u meni jer poznajem puno ljudi koji me mogu nasmijati do bola. Dovoljno je da se nekih ljudi samo sjetim i ja se nasmijem. Imam kolegicu s kojom sam dugi niz godina radila i bila mi je lijek za dušu. U danima umora, loših raspoloženja... kroz dugi niz godina znala je spontano ispaliti takve rečenice da bi mi suze potekle na oči od smijeha. I danas je dovoljno da primim njen mail... on može biti jako ozbiljan, ali osmijeh je na mom licu čim vidim pošiljatelja.
Strašno se volim smijati, ali moram priznati da se ne mogu smijati baš na svašta. Ljudi često pod naslov šale upakiraju zlobu, sirovost i podjebavanje. To smatram zloupotrebom šale i ozbiljno odgovaram na takve upadice i tada se ljudi čude zašto ne razumijem šalu. Ne znam se prepucavati u šaljivom tonu... jer ako imam nekome nešto poručiti tada to činim ozbiljno....
Ljudi u šalu vole upakirati i vlastitu nesigurnost... kad ispale glupost ili uvrijede nekoga pa im bude žao kažu: „Samo sam se šalio!“ Ne volim takva izvlačenja. Jer u pravoj šali nema vrijeđanja. I na net-u sam u raspravama često primijetila da netko ispali glupost pa kad ga netko pobije argumentima raspravu završava istom tom rečenicom.
I kad se sama šalim ne mogu se na isti način šaliti s vršnjacima i s ljudima koji su od mene puno stariji ili puno mlađi. Ne možemo se isto šaliti baš sa svima. No možda su moji senzori i na tom području preosjetljivi... ali ne mogu si pomoći.... ne želim se smijati ako ne osjećam potrebu, ne želim se praviti da me nešto nije uvrijedilo ako mi netko naknadno pokuša objasniti da je to bila šala. Pa ne može šala progutati baš sve gluposti, nepristojnosti i zlonamjernosti. I nije mi se taj odnos prema šali desio nedavno... od djetinjstva sam takva. I ne želim se mijenjati. Ovo je bio jedan ozbiljan razgovor sa samom sobom i pokušaj da blogeru Miletu objasnim zašto se ne smijem baš stalno... J

Blogeri, smijete li se i kad vam nešto nije smiješno? Da li se šalite sa svima isto i da li od svih na isti način prihvaćate šalu?

Ljubičice

21.05.2007.

Bio je ovo naporan vikend. Previše net-a... a svuda neke teške teme.
Jučer me Onaj koji glumi Švejka oduševio svojom pričom.... i jednim detaljem me naveo da potražim na net-u simboliku ljubičice.

Što znamo o ljubičicama?

Ljubičice su rano proljetno cvijeće koje stidljivo proviruje ispod snijega s prvim zrakama sunca.
Simbol su skromnosti, strpljivosti, tajne ljubavi, hrabrosti. Prema mitologiji ljubičica toliko osvaja svojim mirisom i ljepotom da je i ružni Hefest pridobio naklonost Afrodite pomoću njih. Također Zeus, vrhovni Bog, je npunio livadu ljubičicama, kako bi utješio svoju ljubavnicu Io, koju je zbog Herine ljubomore morao pretvoriti u junicu.
Prve ljubičice, prema tom mitu, su nastale iz krvi Atisa, kojeg je pogubila moćna božica Kibela.
Prema legendi ta božica se zaljubila u Atica, prekrasnog mladića, te je kako bi obvezala na celibat, odabrala ga za svog svećenika. No, to nije pomoglo jer se Atis zaljubio u prelijepu kćer boga Sangarija. Kibela ga je kaznila smrću, a iz njegove krvi koja se prolila po zemlji nikli su cvjetovi. Svojom bojom podsjećali su na zgrušane kapljice krvi.
Ljubičice se spominju i u kršćanskoj ikonografiji. Tradicionalni su simbol Marijine poniznosti i boli zbog Isusove smrti. Također u kršćanstvu ljubičice simboliziraju snagu, otpornost i vječnost vjere. Iz tok se razloga na Cvjetnicu njima u nekim područjima kite grančice.
Ljubičice su omiljeno cvijeće Europljana kroz povijest, a posebno u Francuskoj. Napoleon je taj cvijet izabrao za svoj amblem.
Eterično ulje ljubičice smanjuju agresivnost.
Cvjetić koji mi se pojavio u travnjaku.... i ja sam ga spontano krstila divljom maćuhicom je također jedna vrsta ljubičice....
IDILA
Pritajeni vjetrić u prisjenku spava,
Mirisom ga zove ljubičica plava.
Al’ nestaško šuti, za listak se krije, -
Ljubičica tuži i suzice lije.
Tud prolazi momče, pa o dragoj sniva,
Pa uzabra cv’jetak što suzice liva.
Uzdahnuo vjetrić i od bola ludi,
Pa mlađanom momku trže cv’jet sa grudi.
Cv’jet uzdiše, vene, al’ mu nije žao,
Draganu je svome na krioce pao:
“Nek’ i žiće mine, sudbu neću kleti, Dragome na krilu slatko je umreti!…”
1898.
Aleksa Šantić

Sloboda

19.05.2007.

Jednom davno... na nekom drugom mjestu je bloger Mile postavio pitanje: Gdje počinje sloboda? Ponudio je i odgovor: „jednostavno ljudska sloboda pocinje tamo gdje zakon i moral prestaje.“
Mislim da je tema jako interesantna... i nadam se da mi Mile neće zamjeriti što sam preselila ovdje njegovo pitanje kako bih mu mogla ponuditi svoje mišljenje na tu temu.
E, pa vako Mikoslave....
Apsolutna sloboda ne postoji. Društvo pojedinca u zajednici je ispunjeno raznim normama, a poštivanje istih masu ljudi doživljava određenom neslobodom.
Po mom mišljenju stupanj slobode nekog društva se mjeri zadovoljstvom i stupnjem slobode pojedinaca koji ga čine.
Ako propisi vrijede jednako za sve, ako jamče osobne slobode, ako pojedinac ima prilike napredovati i razvijati se od svog poštenog rada, ako život pojedinca u toj zajednici čini zadovoljnog čovjeka tada je to slobodan čovjek. Ako se većina pojedinaca nekog društva osjeća zadovoljno tada je to slobodno društvo. Znači ne slažem se s tobom da sloboda počinje tamo gdje moral i zakon prestaju, nego baš naprotiv – mislim da moral i zakon pomažu u ostvarenju slobode.
Moralan život si čovjek može osigurati samo sam.... a to je daleko lakše u sređenom i civiliziranom društvu... dakle, mislim da društvo može osigurati pojedincu moralan život s osjećajem osobne slobode.
Granice vezane uz slobodu su granice koje se mogu dvojako tumačiti. Uzimanjem sebi toliko slobode da ugrozimo slobode drugih ljudi narušavaju slobodu. Rušenje tih granica (a do njih dolazi ako zanemarimo moral i zakon) znače život u zajednici koji nikako ne možemo smatrati životom slobodnog čovjeka.
Sloboda je stanje duha.... pozitivna misao, borba za pravedno društvo... i tek spoznajom koliko je sveta tuđa sloboda postajemo sve slobodniji i zadovoljniji. Sloboda ne izvire iz čovjekovog uma nego duha. Sloboda nije bijeg, nego izbor.
Mikoslave.... davno si otvorio tu temu..... i tada sam se samo smješkala... jer si me podsjetio na Štulića... u neka još davnija vremena....

Sloboda
Sloboda nije bozje sjeme pa da ti ga netko da
Sloboda nije zahvalnica procitana abecednim redom
Sloboda nije krilatica reklamnog panoa
konstruktivna kritika postojeceg stanja,
Sloboda je zena ( uzmi je... )
Sloboda nije podmetanje ideoloski zakrzljale forme
Sloboda nije podmetanje ideoloski bilo kakve forme
Sloboda nije jednostavan domaci zadatak
ona je svjesna sklada i nesklada nesavrsenih ljudi
Sloboda te ceka ( uzmi je... )

Datumi, sjecanje
Kontrola lupa vratima
Regularna predstava
Tko ne pamti, iznova prozivljava
Iznova...

Sloboda nije mizantropski odbaceno kukavicje jaje
Sloboda nije uzajamno milovanje idiotskih glava
Sloboda nije referada stanicnih setaca
ona je svjesna sklada i nesklada nesavrsenih ljudi
Sloboda je zena ( uzmi je... )
Azra

Očekivanja

12.05.2007.

U prethodnoj temi raspravljali smo u utjecaju medija na nas i omladinu, ali tema nam se proširila na pomaganje drugim ljudima i otvorilo se novo pitanje „što očekujemo od ljudi s kojima na razne načine dolazimo u dodir na svom životnom putu?“
Riječ OČEKIVANJE je bit ove teme. Duboko sam uvjerena da su uzrok svih naših nezadovoljstava nerealna očekivanja. To nam se dešava u vezama, braku, roditeljstvu, prijateljskim odnosima... i svim ostalim odnosima s drugim ljudima.
Postoji li netko tko u bilo kojem od spomenutih odnosa ne očekuje baš ništa? Mislim da ne postoji. Svaki odnos je međusobno davanje i primanje.... i očekivanja su nešto normalno.
Problem je u našim nerealnim očekivanjima, u sebičnosti, u neuvažavanju tuđih potreba i mogućnosti.... i njihovom pogledu i njihovim očekivanjima u našem odnosu.
Da mi je ovo pitanje postavio netko kad mi je bilo dvadeset godina tada bih odgovorila da od drugih očekujem onoliko koliko im sama dajem... ali nemam više dvadeset godina, pa je moj odgovor danas bitno drugačiji.
Već dugi niz godina trančiram samu sebe, imam svakodnevno svoje autopsihoanalize i preispitivanje baš svake odluke i svakog odnosa. Problema OČEKIVANJA postala sam prije puno vremena i jako sam se stesala na tom području. Svjesna sam da je nemoguće živjeti bez ikakvih očekivanja, ali svela sam ih na najmanju moguću mjeru.
Možda bi prvo bilo zgodno objasniti zašto pomažemo i činimo li to radi očekivanja.
Apsolutno ne! Osobno mislim da pomažemo radi sebe, radi svoje savjesti. Radi li se tu o sebičnosti? Naravno! Tako njegujemo sliku o sebi koju želimo vidjeti u ogledalu. Sami biramo kada, kako i kome ćemo pomoći. Neki to rade radi slike u ogledalu, neki to rade rade popularnosti. Često na forumima čitamo rasprave o tome koliko su pomaganja poštena i iskrena ako nekome npr. zbog toga naraste popularnost (riječ je poznatim osobama). Uvijek na ta pitanja odgovaram da motivi nisu važni nego je važno da su pomoć dobili oni kojima je ona potrebna.
Što je sa ostalim odnosima gdje spona tih odnosa nije pomoć? Tu su opet očekivanja.
S masu ljudi se družimo, a nismo ih sami birali.... to se proteže kroz školovanje, radnu sredinu, sva društvena djelovanja, susjedstvo itd. U tim okruženjima obično iskoče neki pojedinci koji su nam važniji... kao i oni koji su tu jer to tako mora biti.
Što očekujem od jako bliskih ljudi? Iskrenost.... u svakom trenutku istinu i samo istinu. Svi koji su mi bliski... a nema takvih jako puno takvi su zato što su tu jer su to zaslužili, jer mi ih je život takve dao i nema tu puno filozofije. Ja se trudim prihvatiti ih takve kakvu su, poštovati njihove izbore... a jednako to očekujem i od njih.... Da razumiju mene takvu kakva jesam i da poštuju moje pravo na izbor. Od onih koji mi ne spadaju u tu prvu kategoriju ne očekujem previše. Ako se odnosi temelje na nekim dogovorima očekujem da drže do svoje riječi, da mi ne lažu u oči, da mi ne cvrkuću i prodaju umjetna smješkanja, a iza leđa igraju drugu igru. Prezirem dvoličnost i dvostruke igre. Ne podnosim cvrkutave ljude koji mi podilaze.... sumnjavi su mi čim mi se počnu ulizivati cendravim i prijetvornim glasovima.... glumeći ptičice. Obožavam ljude koji mi sve direktno i iskreno govore u njoju, volim kad me ljudi gledaju u oči. Strašno volim pristojna ponašanja, ali doživjela sam ja da su me slali i u materinu pa ja to nisam zamjerila jer se radilo o iskrenosti... uživam ja i u kaubojskoj atmosferi ako sam među pravim ljudima. Često djelujem prilično naivno jer prešućujem puno toga na prvu loptu... ali to ne znači da ne vidim, i ne kužim.... jako skoncentrirano pratim svijet i ljude oko sebe.
Od nikoga ne tražim ništa, u stanju sam davati puno.... ako je to moj izbor i moj gušt.... ali ne volim kada to netko shvati kao moju obvezu i kao to preraste u iskorištavanje i ponižavanje...

Jesam li preveliki egoista, jesam li umišljena? Ne znam! Znam da nisam najpametnija, najljepša, sigurna sam da nisam razmažena, znam da nisam uvijek u pravu, odavno nemam više kompleksića, znam da poštujem sebe, svjesna sam svih svojih mana i spremna sam o njima razgovarati sa svima onima koji imaju pravo uopće raspravljati o tome, ali sam svjesna i svih svojih vrlina, kao i činjenice da nitko drugi za mene nije, niti će podmetati leđa ako zatupim u bilo čemu. Stojim iza svih svojih grešaka... svoje račune plaćam s voljom i na vrijeme... vrlo često stanem i iza tuđih grešaka... platila sam i mnoge tuđe račune.... i ne žalim se.... jer opet postoje razlozi zašto je to tako.
Užasavam se ljudi koji misle da mogu i imaju pravo mijenjati bilo koga, a dodatno ih se užasavam ako se namjere na mene. Ne pokušavam mijenjati nikoga, na to nemam pravo.
U stanju sam prihvatiti i razumijeti zbilja široki spektar ponašanja kod drugih, a koja sama nikada ne bih sebi dozvolila.
Imam jednu prijateljicu s kojom imam gotovo idealan odnos. Nas dvije nemamo nikakvih očekivanja jedna spram druge.... naša ljubav i naše prijateljstvo se temelje na nesebičnosti, potpunom razumijevanju i prihvaćanju. Nema stvari i ponašanja koje nas dvije jedna kod druge do sada nismo prihvatile i razumijele... vjerojatno će tako i ostati. Nas dvije se nikada u životu nismo posvađale, nikada nismo povisile ton jedna na drugu, a poznajemo se iz predškolskih dana. Ali za takav odnos je bilo potrebno vrijeme. Takav odnos ne možete imati s nekim koga poznajete tek nekoliko mjeseci.
I da zaključim..... znači, od ljudi očekujem istinu, ma kakva ona bila. U svakom odnosu dajem puno više. A kad nekog svrstam u ladicu u kojoj držim loše ljude on više iz nje ne može izaći i promijeniti status... taman da ga proglase svecem. Ne donosim takve ocijene na prvu loptu... ali kad ih donesem one su konačne.

„Prijatelj čuje pjesmu u mom srcu i pjeva mi je uvijek kad je smetnem s uma.“

iz „Knjižice za predvodnice izviđačica“

Ima jedna lijepa pjesma na tu temu od nepoznatog autora:

„Volim te ne samo zbog onoga što jesi,
nego i zbog onoga što sam ja
kad sam s tobom.

Volim te ne samo zbog onoga
Što si učinio od sebe, nego i zbog
onoga što činiš od mene.
Volim te zato što si me oplemenio
više no što bi to mogla bili koja vjera
i što si me usrećio više no što bi to mogla
bilo kakva sudbina.
Učinio si to bez jednog dodira,
bez ijedne riječi, bez ijednog znaka.
Učinio si to samim time što si bio to što jesi.
Vjerojatno upravo to znači biti prijatelj.“

Gore sam spomenula da ne volim kad me netko pokuša mijenjati. Nije to zato što mislim da sam savršena i da se ne bih trebala mijenjati... nego se radi o tome da na to nema pravo baš svatko. Nisam baš od onih koji piju baš sve priče... koje se može nagovoriti na sve i svašta i koji mijenjaju svoje mišljenje radi tuđeg mišljenja, šarenih laža i sličnih čudesa.
No u životu su naravno postojali ljudi zbog kojih sam mijenjala sebe... i mijenjam sebe... i mijenjat ću sebe. Ali razlika je u tome što je to moj izbor, moja želja... moji uzori..... i osobe koje su prema mojim kriterijima zaslužile te promjene. To su osobe koje su mi dale više no što sam od njih tražila (naravno, ne mislim na materijalno)... osobe prema kojima nisam imala nikakva očekivanja, a iskrsle su na mom putu i ispunile ono što očekujem samo od zamišljenih likova u svojoj Zemlji Čudesa.

Sretan Uskrs

08.04.2007.

Svim katoličkim vjernicima želim Sretan Uskrs... a pripadnicima drugih religija kao i onima koji Boga njeguju bez pripadanja religiji, kroz svoj osobni sustav vrijednosti želim ugodan i lijep ovaj produženi vikend....

Priča kao blagdanski dar....

Jedan je sveučilišni profesor izazvao studente s ovim pitanjem. «Je li Bog stvorio sve što postoji?» Jedan je student hrabro odgovorio: «Je, stvorio je!»
«Bog je sve stvorio?» upitao je profesor.
«Da profesore», odgovorio je student.
Profesor je odgovorio, «Ako je Bog stvorio sve, onda je on stvorio također i zlo, jer zlo postoji, i sudeći prema pravilu - da naša djela govore tko smo mi – Bog je zao». Student je nakon tog odgovora zašutio.
Profesor je bio jako zadovoljan sam sa sobom, i hvalio se studentima kako je još jednom dokazao da je kršćanstvo samo mit. Jedan je drugi student podigao ruku i rekao: «Mogu li ja vas nešto pitati, profesore?» «Naravno», odgovorio je profesor. Student se ustao i rekao: «Profesore, postoji li hladnoća?» «Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Tebi nikad nije bilo hladno?» odgovorio je profesor. Mladić je odgovorio, «Činjenica je da hladnoća ne postoji. Prema zakonu fizike, ono što mi smatramo hladnoćom je zapravo – nedostatak topline. Predmeti ili živa bića se mogu proučavati kad imaju ili prenose energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ili materija prenose energiju. Apsolutna nula (-460 stupnjeva F) je potpuno odsustvo topline, materija postaje inertna i nesposobna za bilo kakvu reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji, mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo kad nemamo – topline.»

Student je nastavio: «Profesore, postoji li tama?» Profesor je odgovorio: «Naravno da postoji!»

Student odvrati: «Još jednom ste pogriješili, ni tama ne postoji. Tama je zapravo – nedostatak svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo koristiti Newtonovu prizmu da razbijemo bijelo svjetlo i proučimo različite valne duljine svake boje. Ne možemo izmjeriti mrak. Jednostavna znaka svjetla može se probiti u svijet tame i osvijetliti ga. Kako možete znati koliko je određeni prostor taman? Ono što možete izmjeriti je količina svjetla koje je prisutno. Nije li to točno? Tama je termin koji čovjek koristi da bi pokazao što se događa kad svjetlo nije prisutno!»

Konačno, mladi je čovjek upitao: «Profesore, postoji li zlo?»

Sad već pomalo nesiguran, profesor je odgovorio, «Naravno, kao što sam rekao. Vidimo ga svaki dan – u primjerima čovjekovog nehumanog ponašanja. U masi kriminala i nasilja u svijetu. Ovo nije ništa drugo nego dokaz – postojanja zla!»

Na to je student odgovorio: «Zlo ne postoji, profesore. Ili barem, ne postoji samo za sebe. Zlo je jednostavno – odsustvo Boga. To je kao tama i hladnoća – riječ koju je čovjek stvorio da bi opisao odsustvo Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije kao vjera, ili ljubav koje postoje kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je ono što nastaje kad čovjek nema Božje ljubavi u svom srcu. To je kao hladnoća koja nastupa kad nema topline, ili tama koja nastaje kad nema svjetla.»

Profesor je šutke sjeo.

Mladićevo ime bilo je – Albert Einstein

Kako je nastala duga?

06.04.2007.



Ova priča je posvećena blogeru mališi koji opet jaše, piše prekrasne pjesme za djecu i odrasle te uznemirava zečeve u bojanju jaja....
Ako na vašem stolu ovih dana ne bude obojanih jaja to će biti znak da vaš zeko sreo nestašnog mališu. :))))))

Pred mnogo vremena boje su sudjelovale u strašnoj prepirci. Svaka se boja proglašavala apsolutno najboljom, najvažnijom, najpotrebnijom, najdražom...

ZELENA tako reče: «Jasno, ja sam najbitnija. Ja sam simbol života i nade. Izabrana sam od trave, od drveća, bez mene bi i životinje uginule, pogledajte oko sebe prema prostranstvima šuma i livada, vidjet ćete da da me ima najviše...»

PLAVA je prekine i kaže: «Ti misliš samo na zemlju, a ne uzimaš u obzir nebo i more. Voda je izvor života i dolazi nam iz nebeskih oblaka sve do morskih dubina. Plavetnilo neba daje nam prostor, mir i vedrinu. Bez mene vi ostale boje ne biste bile ništa...»

ŽUTA tada dobaci: « Vi ste sve tako ozbiljne boje. Ja donosim osmijeh, veselje i toplinu svijetu. Sunce je žuto, mjesec je žut, zvijezde su žute. Kada procvjetaju suncokreti kao da se cijeli svijet smije. Znajte da bez mene ne bi bilo radosti...»

Tada se probije i NARANČASTA: « Ja sam boja zdravlja i snage. Možda sam malo oskudna, nema me tako puno i baš sam zato dragocjena jer služim potrebama ljudskog života.
Nosim u sebi najvažnije vitamine, ako samo pomislite na mrkvicu ili na naranče.
Nisam prisutna cijelo vrijeme, ali kada ispunim nebo u zoru i u suton, moja je ljepota toliko dojmljiva da nitko više ni ne pomisli ni na jednu od vas...»

Malo podalje CRVENA poviče: «Kraljica sam među vama. Ja sam boja krvi, a krv je život.
Boja sam opasnoti i hrabrosti. Spremna sam boriti se, ja palim vatru u krvi i bez mene bi zemlja bila pusta kao i mjesesc. Ja sam boja strasti, ljubavi, crvene su ruže i makovi...»

Podigne se GRIMIZ u svoj svojoj veličini, bio je visok i govorio je zvonkim glasom:
« Ja sam boja vladajućih i moći. Kraljevi i vođe uvijek su mene birali jer ja sam simbol vlasti i mudrosti. Ljudi ne pitaju kada sam ja u blizini...samo slušaju i služe.

Na kraju INDIGO vrlo mirno, ali jasno progovori: «Pomislite samo na mene, ja sam boja tišine i vi me teško primjećujete, ali bez mene svi biste bili površni. Ja predstavljam misao i beskonačne dubine. Vi me svi trebate da biste odvagnuli i suprotstavili stvari, za molitvu i za pokretanje mira...»

I tako su boje nastavile diskusiju u uvjerenju da je svaka važnija i superiornija od ostalih, svađajući se na kraju i ne primjećujući da su počele gubiti svoje pravo značenje.
Odjednom munja zapara nebom i začuje se zaglušujući zvuk. Grom i silovit pljusak prestrašili su ih do te mjere da su se boje stisle jedan uz drugu kako bi si pružile zaštitu.
Začule su boje tada KIŠU kako im se obraća: « Vi glupe boje svađate se međusobno u želji da dominirate nad drugima...zar ne znate da je svaka od vas stvorena za određeni zadatak, jedinstven i različit od drugih.
Držite se za ruku i dođite sa mnom.» KIŠA nastavi: « Od sada kad god bude kišilo svaka od vas protegnut će se nebom i stvorit ćete tako veličanstveni luk boja koji će vas podsjetiti da morate živjeti zajedno i u miru.»
DUGA je znak nade i mira za bolje sutra. I tako kada god jedna lijepa kiša umije lice svijeta, a duga se pojavi na nebeskom svodu sjetimo se cijeniti i poštivati jedni druge.

Različitost

02.05.2007.

Upravo sam na jednom blogu čitala razmišljanja jedne žene koja ne želi imati djecu.
Njen post je iskren i čitajući je osjetila sam razumijevanje. No objašnjavajući svoju odluku upotrijebila je niz bezobraznih kvalifikacija prema svima onima koji su odlučili drugačije... uspoređuje nas sa životinjama... roditeljstvo smatra sebičnošću itd.
Sudjelovala sam u mnogobrojnim raspravama s vjernicima.... U te rasprave sam se upuštala iz dva razloga... prvi je bio da bih lakše razumijela njih, a drugi je bio da bih objasnila sebe.
Često sam doživjela vrijeđanja i nerazumijevanje.
Svjedoci smo oštrih rasprava prepunih vrijeđanja i omalovažavanja. Živimo u društvu prepunom predrasuda i osuda svega što nije poput nas.
Sjećam se... jednom mi se žalila jedna susjeda vjernica kako se vraćala s mise, a susjeda koja je bila druge vjere je usisavala (prozor je bio otvoren pa se čulo). I žali se ova prva kako ova druga usisava samo da bi nju isprovocirala i narugala joj se jer ona pripada drugoj vjeri. Ja tada... nisam mogla vjerovati da se netko tko pripada većini osjeća tako ugrožen i isprovociran samo zato što netko usisava svoj dom. Kako netko uopće može pomisliti da netko to čini da bi provocirao... zar je tako teško razumijeti da žena čisti svoj dom? Tko bi lud vukao usisavač radi susjeda?!!!! I zašto uvijek i u svemu tražimo urote i neprijatelje? Zašto se osjećamo ugroženi drugačijim izborom od našeg?
Koje različitosti poznajemo: nacionalne, vjerske, rasne, spolne, dobne, političke i sve one koje su uvjetovane naših osobnim izborima.
Neke različitosti dobijemo rođenjem, ali masu njih nastaje našim odlukama. Ponekad nas naše odluke svrstavaju većini, a ponekad budemo u manjini. Ako doista stojimo iza svojih odluka i izbora zašto imamo potrebu uspoređivati i tumačiti izbore koji nisu poput naših? Ne krije li se tu nesigurnost i preispitivanje vlastite odluke? Ne postoji li ljepši i lakši način da bi preispitali sami sebe? Pa valjda smijemo i možemo tumačiti jedino svoj... a one različite možemo razumijeti ili nerazumijeti... prihvatiti ili ne... ali nemamo ih pravo osporavati, niti bilo koga prozivati zbog njegovog izbora.
Zamislite da možemo skupiti svu tu energiju koja se u ovoj zemlji troši na zavist, nerazumijevanje, osudu, trač, podmetanja mogli bi proizvesti toliko energije da nam više hidroelektrane ne bi trebale. Ali na žalost od te energije ne nastaje svjetlost nego mrki MRAK u kojem tapkamo, spotičemo se, bauljamo u vlastitoj nesavršenosti.
U mraku caruje strah, u mraku ne rastu rojžice....
Noć zamijeni sunce... svakodnevno i nepogrešivo... ali ovaj naš mrak nije prirodan i sunce se neće pojaviti samo od sebe... neće nam svanuti jutro dok budemo njegovali tamu.
U tami se i spava... a spavajući se sanja... pa tako i mi u ovom mraku imamo sanjače koji su otišli... sanjači koji sada sanjaju i sanjače koji tek dolaze...
Za kraj posta završni govor sa suđenja 1981. u Zagrebu... sanjača koji nas je na žalost napustio... ali ostavio nam je san...
"Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica - za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet - to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla." Vlado Gotovac

Heroji oluje

28.05.2007.

Taman sam se lijepo uvaljala u trosjed i počela slušati dijalog između Hloverke i Milanovića, kad krajičkom oka vidim brezu kako strastveno zabacuje svoju dugu kosu i koketira sa ljubavnikom vjetrom. Odmah mi je doletjela misao: „Sad će nestati struje!“ I bi tako.
Uffff... a tako sam htjela gledati tu emisiju. No što je jedna emisija kad znam što se sada dešava... zvone telefoni, dižu montere iz njihovih domova... Neki ni ne čekaju poziv... ostavljaju dječicu, žene, privatne obaveze i poput dobro uvježbane vojske hitaju na posao.
Zapalili smo svijeće.... i koristimo nemogućnost bavljenja svim što nas veseli za obiteljsko druženje.... ali klinci su nervozni. Najmlađi neprestano ponavlja: „Zovi ih?“ Ja se nedam nagoviriti... objašnjavam mu da sada svi zovu.... neki ih pristojno pitaju kada će struja doći, neki im psuju mater, neki im psuju predsjednika države, premijera, direktora... bakice plaču na telefon i objašnjavaju da buju im piceki pocrkali bez žarulje.... bahate gospođe zovu i prijete tužbama jer će im se pokvariti meso u škrinjama, a i propuštaju novu epizodu „Zabranjene ljubavi“. Dežurni na telefonu sluša.... guta knedle... sluša uvrede i trudi se svima pristojno odgovoriti da ekipe traže kvar, da daju sve od sebe i da ne zna točno kad će struja doći...... trudi se biti što pristojniji, a rado bi se mijenjao sa onima koji se bore s vjetrom i kišom na terenu.... jer priroda je mila majka... čak i kada je ljuta i prkosi olujom u odnosnu kako se ljudi ponašaju prema njima u takvim trenucima.
Oluja se smirila... sve se stišalo... vrijeme prolazi.... noć je sve crnja... a gospođe struje nema, pa nema....
Oko 21:00 h ipak uzimam mobitel.... okrećem ga u ruci.... premišljam malo i zovem... kad javlja se legenda Lili i kaže: Bok Dona! Baš kod vas gore je frka... tamo prema vojsci... svi su na terenu... tam su ti Mladen i Vladek... budi bez brige... sve bu kak treba. I brzo ga ja pozdravljam... jer znam da mu se vuha već ljubičaste od telefona i sjedim pri svjeći i slušam vjetar koji opet počinje... slušam kišu koja sve jače udara.... a znam da su oni vani... molim se... ni sama ne znam komu da se nevrijeme stiša.... da što prije riješe problem i vrate se svojim domovima.... Ja bih rado bila bez struje i cijelu noć... ma koliko god se osjećam nemoćno kad je nema.... samo da oni ne moraju po tom vremenu biti vani... ali to nije moguće. To znamo i oni i ja.....
Sjećam se jedne zime prije desetak godina. Došla je dama Stara godina. Klinac mi je dobio visoku temperaturu i početak večeri smo proveli na hitnoj u Zagrebu.... vratili smo se doma izmoždeni i zatekli baku u grčevima.... od brige za unuka unervozio joj se žučni kamenac.
Zima je bila strašna... danima je padala ledena kiša. Breza je ličila na veliku staklenu figuru... sve je bilo prekriveno debelim slojem leda. Tup! Nestala je struja. Tada smo dočekali Novu bez struje.... a i bez grijanja jer centralno nije pristalo raditi na žgance.... Bez struje smo bili cijelu noć.... sljedećeg dana popodne nas je razveselila povratnica i konačno nam ugrijala dom. No mi smo ipak sjedili zamotani u deke... a dečki na terenu su se penjali po zaleđenim stupovima... bili su na toj strašnoj hladnoći do krajnjih granica izdržljivosti... hodali po grabama, poljima... i tražili... tražili.....
Blogeri.... razmišljate li ikada o tim ljudima kad ostanete bez struje?
Vani su na plus 30 i minus 30 stupnjeva, vani su po olujama, preplivavaju potoke i bore se s prirodom... vani su uvijek kad je frka.
Znate li kako je to bilo u ratu? Na crtama razdvajanja često su vojnici bili u rovovima, a monteri visoko na stupovima... jer su se kvarovi morali otkloniti.... Bili su oni nenaoružani na prvim crtama..... i izlagali svoje živote da bi svima nama bilo što lakše. Oni nemaju visokoke mirovine, jer nisu bili vojnici...
Neću vam ni napisati kako su sramotno malo plaćeni.... neću vam sada pričati da nakon dvadeset godina rada postaju „potrošeni“ od takvih radnih uvjeta.... neću vam pričati da imaju sve manje mladih kolega, a njima kosti škripe.... jer po njima su udarale već mnoge oluje i nepravde.
Zašto sam napisala ovaj tekst?
Napisala sam ga da svima vama koji se ne sjetite njih kad ostanete bez struje kao malu iskricu koja će vas ubuduće podsjetiti... i kad budete ljuti i psujete.... nemojte njih psovati... jer oni ne odlučuju o ničemu.... oni su tu samo da bi vama pomogli.... i čine to toliko savjesno i nesebično da vam ni najrođeniji ne bi bili bolji u tim trenucima. Da svi u ovoj zemlji uskaču poput njih u „vatru“ kad je frka svima bi nam bilo puno ljepše.
Napisala sam ga jer su oni večeras bili moja prva misao veliki dio večeri.... jer su oni heroji ove oluje... kao i mnogih koje su se stišale, ali i onih koje tek dolaze.
Napisala sam ga zato jer znam da će oni sutra skužiti ovaj tekst... a ja ih njime želim puno pozdraviti, napisati im jedno veliko HVALA .... napisati im da sam uvijek s njima u mislima kad im je teško... i napisati im da sam ponosna na njih... i da ih puno, puno volim.... SVE... pa i one koji će sutra papirima popratiti ova herojstva koja su se dešavala popodne i večeras....
I Bog reče: „Neka bi svjetlost!“ „I bi svjetlost!“ Dečki, On je sredio dan..... a vi ste sredili sve ostalo.... svima nama tako važno i neophodno.... vi ste stupovi, vi ste kičma.... i nikada to ne zaboravite!

Naziv za žene

31.03.2007.


Baš sam pazila da mi ovaj ornamentić na kalendaru bude uredan, ali danas ću ga malo razbucati jer me zaškakljala tema na jednom... meni dragom forumu. Jedna mlada žena ogorčeno postavlja pitanje: "Zašto nas muškarci nazivaju pičkama!" Njeno pitanje mi se toliko svidjelo da sam temu poželjela na svom blogu... i evo je sada ovdje.... Ja o tome vako mislim.... nako generalno....

Način na koji zovu žene je i stvar njihovog odgoja, ali i muškog društva u kojem se trenutno nalaze.
Čak i oni koji su malo pristojniji pa nas ne zovu na taj način obično tako misle... u tom tonu... jer im je ono što označava ta riječ centar svemira.
Oni su zbog toga hendikepirani..... priroda im je učinila tu "nepravdu". Koliko god bili pametni, obrazovani, mudri, fini oni nisu u stanju ženu doživjeti kao ravnopravnog sugovornika, kao ravnopravnog protivnika... kad tad oživi taj mužjak u njima kojeg neki lakše, a neki teže kontroliraju.
I sve je to normalno kad se radi o igri zavođenja... žena baca mamac, svojim ponašanjem doziva mužjaka iz nekog muškarca pa se on pojavi... ali najsmješnije su situacije kad im mužjak oživi u neprimjerenim situacijama jer oni ga teško kontroliraju.
Kad sam bila mlađa strašno me je ljutilo kad pričam nešto ozbiljno, kad tema nema veze s muško ženskim odnosima, kad se vodi neki dijalog koji je važan, a ja primjetim da sugovornik plahuta... da nije skoncentriran na temu nego mu se pogled zadrži na mjestima koja u tom trenutku nisu bitna... ili mu u pogledu pročitam onaj iskonski zov mužjaka koji bez riječi objašnjava što bi sada činili. A kad se nađu u banani i nemaju argumenata protiv onog što iznosi žena tada se vole i braniti na način da sugovornicu podsjete da je ona tek žena... nekom upadicom u tom smislu. To me ljutilo... osjećala sam se često ponižena i tužna zbog toga... osjećala sam se hendikepirano. No onda sam shvatila da nije feler u meni... da nije feler u ženama, nego je to upravo njihov nedostatak. I ti signali su upravo znak koji govori o njihovim slabostima i nemogućnosti koncentracije na problem..... ili njihov uzmak u trenutku slabosti kad ne znaju odgovore na postavljena pitanja. To njihovo ponašanje je prednost za ženu iako se na prvi pogled ne čini tako.
Meni se inače sviđa način na koji oni misle. Puno je ograničeniji i jednostavniji. Nema u njihovim glavama puno filozofije, ne kompliciraju život kako ga mi kompliciramo. Ali to je opet naša prednost. Ne smijemo si dozvoliti doživljavati ih kao nedostižna i jaka stvorenja, kao bogove... jer oni to nisu. Ako ih se dobro prouči... oni su tako jednostavni i predvidivi... A to što nas nazivaju pičkama je samo dokaz koliko su ranjivi i prozirni.
I zato žene nemojte to doživljavati kao poniženje... kad čujete da vas je netko nazvao pičkom... samo u sebi pomislite ako već ne možete izgovoriti: "Jesam pička sam... a ta pička te namaže na šnitu kruha i pojede za doručak!"

Sjećanje na bivšeg poglavicu

30.03.2007.

Prije nekih dvanaest godina prešla sam iz velikog grada raditi u jedan manji.... radi kraćeg putovanja. Moji dječaci su me tada više trebali i svaku minutu koju sam mogla uštedjeti na putovanju željela sam posvetiti njima. Promjena je bila strašna. Ne samo u vrsti posla, nego i u cjelokupnoj radnoj atmosferi... bio je to jedan novi i meni potpuno nepoznati svijet. Cijelo sam desetljeće provela na tim poslovima i s tim ljudima... prije no što sam se vratila u okruženje iz kojeg sam davno otišla.
Zahvalna sam sudbini na tom životnom iskustvu.... na svim tim pričama koje sam tamo imala prilike čuti.... na svim tim detaljima koji su me obilježili i odredili za sve vrijeme koje je ispred mene.... Tada je na čelu tog kolektiva bio poglavica koji me doživio kao opasnost. Mislio je da sam ubačena.... nije bio siguran od koga. Tračeri su mi prenosili pretpostavke, a ja sam rikavala od smijeha od tih neutemeljenih paranoja jer moj jedini motiv za dolazak tamo je bilo kraće putovanje... radi moje djece. Primio me po direktivi i to je odredilo naš nategnuti odnos kroz cijelo to vrijeme koje smo radili zajedno.
Otvarao je on meni vrata za ulazak u društvo miljenika i to u više navrata, na razne načine... ali ja kroz ta vrata nikada nisam htjela ući. Vladao je na način koji me podsjećao na ruske crno bijele filmove. S vremenom smo se naučili izbjegavati... svatko je radio svoj posao i trudili smo se ne ulaziti u komunikaciju dok to nije bilo nužno. Ali kad se desila nužnost naših razgovora njemu bi se nakostriješile obrve, sav bi poljubičastio, a vrijeđati i ponižavati je znao na tako direktan i sirov način da svaki puta nisam mogla vjerovati da je to moguće. Nije on vrijeđao i ponižavao samo mene. Neki su bili prave žrtve... jer su češće dobili porciju.... a za češća ribanja birao je one koji su mu se rasplakali i one koji su mu pokazali koliko ih bole njegove riječi i sirovost. Na tom radnom mjestu i u toj radnoj sredini ostavila sam veliki dio sebe. Često sam bila u prilici slušati napade na njega od ogorčenih korisnika naših usluga... ali ja sam ga uvijek branila. Ne zato što sam voljela ili poštovala... nego zato što sam na taj način branila firmu i sebe... samo sam odrađivala svoj posao onako kako sam smatrala da je časno i pošteno... iako bih često te kritičare koji su ga prozivali najradje zagrlila i rekla: Bravo!
Večeras sam htjela pisati na drugu temu, ali ovo sjećanje mi je došlo spontano jer sam se sjetila svoje pokojne kolegice koja je premlada umrla. Bila je boležljiva. Malo je tako pismenih i savjesnih radnika u tom poduzeću kakva je ona bila. U svakom slučaju bila je osoba od koje se moglo puno naučiti... kako u poslu, a tako i u ponašanju i moralnim načelima kojih se držala. Svakodnevno se vozim pored groblja gdje ona sada spava.... i kao što se vjernici prekriže pored svake crkve pored koje prođu, ja je svakodnevno pozdravim kad onuda prolazim... ponekad i na glas ako sam sama u autu.... To nisu jedini naši sureti u danu jer je se često sjetim u nizu detalja koji su pohranjeni u meni... jer sam ih pažljivo prikupljala kroz deset godina našeg zajedničkog rada, naših zajedničkih kava.... naših zajedničkih smijanja, ali i povremenih plakanja.
Njenom prvom infarktu prethodilo je ružno i sirovo ponižavanje nje kao žene na jednom grupnom okupljanju u njegovoj kancelariji.... Bila mu je omiljena žrtva. Plačući je istrčala iz njegove kancelarije... a ja za njom. Nije ona dobila infarkt od njega... bila je bolesna, ali on joj je sigurno pripomogao da se desi ranije. Život je nije štedio, a on se poput lešinara obrušavao na ženu bez ikakvih razloga. Volio je ulizice... volio je grešnike jer njih je na taj način držao u šaci... a oni koji su mu nudili samo svoj rad i savjesnost bili su u nemilosti... bili su opasnost jer su mu valjda napadali savjest ako je uopće ima.... osjećao ih je kao svoje neprijatelje iako su vukli na svojim leđima i za one koji nisu imali vremena raditi jer su većinu radnog dana provodili u njegovoj guzi.
Ljudi su odlazili u mirovinu i danom odlaska zauvijek su zatvorili vrata tog poduzeća... otišli su poniženi,ogorčeni i tužni.....
Svi smo živjeli za dan kada će otići u mirovinu koju je godinama odgađao....
Nakon deset godina rada pod njegovim vodstvom došla sam ga upozoriti na neke opake nepravilnosti.... došla sam s dobrom namjerom i iskrenim nastojanjem da unaprijedimo posao i ispravimo neke stvari koje se obavljaju protivno propisima, a time dovode u opasnost sve koji rade, njega i poduzeće. Tada mi je rekao da me poštuje, da je svjestan koliko mu vrijedim na tom radnom mjestu, vrijeđao me je malo suptilnije nego inače... rekao mi je da nemam izbora jer sam prestara i da me više nitko ne treba... pa se eto moram pomiriti s načinom rada kakav jest. Tri dana nakon tog razloga prihvatila sam posao koji mi je ovako staroj ponuđen i otišla.
Nedugo nakon mog odlaska.... ranim jutrom zazvonio je mobitel i kroz plač mi je jedna kolegica javila da je naša K. te noći umrla. Dan prije je radila... s jakom prehladom... kao i uvijek... jer bila je savjesna do bola... otišla je kući, a sljedećeg jutra je muž javio da neće doći na posao jer je prošle noći umrla....
I eto... samo tako.... otišla.... I da.... svi smo bili na sahrani... i bilo je prestrašno.... bilo je tamo njegovih satelita kojima bi bilo bolje da nisu došli jer su sudjelovali u zlostavljanju te žene... a on nije došao... i svi su mu to silno zamjerili. Ja mislim da mu je pametnije da nije došao jer nije mu tamo bilo mjesto.....
I od tog dana me muči kako smo je zakopali... i gotovo... kraj jedne životne priče... a da se nitko nije na glas usudio reći gadu neka ga bude sram što je mučio tu bolesnu ženu... koju je život ionako tukao sa svih strana, a on se sadistički volio naslađivati maltretirajući najslabije.
Ta radna sredina je danas prekrasno i preporođeno mjesto.... na čelu s mladim, poštenim i stručnim čovjekom koji voli i razumije ljude. Ti ljudi su konačno dobili priliku raditi u normalnom okruženju..... a zli poglavica je samo ružno sjećanje koje neki nose s većim, a neki s manjim posljedicama....
Eto... toliko od mene za njega.... bila sam blaga prema njemu u ovom postu... vjerujte mi na riječ....

Budite blagi...

Budite blagi prema voćkama odveć mladim da bi donijele plodove i prema voćkama kojih su sokovi iscrpljeni i koje više ne mogu donijeti ploda:
Njegujte ih s njihovim cvijetovima u proljeće i
Strpljivo iščekujte nova proljeća.
Budite blagi prema voćka kojih su grane otežale od plodova:
Nemojte s plodovima otkidati i njihove grane.
Nemojte od sebe otkidati svoje snove.


Budite blagi prema ljudima koje još ne naslućujete
I prema ljudima satrvenima od muke, godina i sebe samih:
Raspirujte skrovitu uzbibanost njihovih bića.
I njima pripada žar i odmorište svakog dana.
Budite blagi prema ljudima širokih pleća i čvrstih koračaja:
I oni poznaju oluje i noći.

Nemojte ugasiti ni ono svjetlo koje i samo sebe jedva obasjava.


S. Lice

Odrastanje u agresivnom društvu

28.03.2007.

Promatrač me zaškakljao svojom odličnom temom pa ću ovu temu posvetiti našoj djeci i s kojim problemima se susreću u svom odrastanju....
Krenut ću od dana kad sam se prvi puta našla u situaciji dati vlastitoj djeci savjet kako se braniti od agresivnih ponašanja.
Doselili smo iz grada u jedno malo selo. Odmah su upisani u vrtić. Naočale nose od svoje treće godine i to je bio njihov prvi problem u novoj sredini. Nazivali su ih čoravcima i nabijali im komplekse zbog naočala od prvog dana. Bila sam zaprepaštena jer radi se o selu koje je udaljeno nepunih pola sata vožnje od Zagreba. Jednog dana dođem po klince u vrtić i mlađi sin plače jer mu je neki klinac strgnuo naočale s nosa i hladnokrvno ih prelomio. Tete su samo slijegale s ramenima i savjetovale da porazgovaramo s roditeljima tog dječaka. Pitala sam malog zašto je to učinio (imao je tada između tri i četiri godine), a on mi je odgovorio: „Nek ne nosiju naočale v vrtić pa im ih ja ne bum trgal!“ Skužila sam da on šarene naočale doživljava kao nešto što oni imaju, a on nema i postavio se prema tome kao da se radi o igrački. Zamolila sam tete da objasne djeci da moji klinci moraju nositi naočale jer im trebaju, te da to nije provokacija. Učinile su to. Održan je edukativni sastanak na kojem su djeci objasnile što su to naočale. Najavila sam se kod ravnateljice vrtića u vezi slomljenih naočala. Odmah se počela ograđivati da vrtić ne može namiriti štetu, a roditelji dječaka se ne žele odazvati na sastanak. Objasnila sam joj tada da ćemo mi snositi trošak novih naočala, ali time problem nije riješen jer ja ne mogu financirati previše popravaka ako se takva ponašanja budu ponavljala. Na to mi je odgovorila: „Pa mamaaaa! Pa imate starijeg sina! Zašto nije obranio mlađeg kad je bio napadnut?!“ Zaprepašteno sam je gledala i samo sam pitala: „Zar vi to meni savjetujete da savjetujem djeci da se agresivnim ponašanjem bore za svoja prava i štite sebe i svoju imovinu u ustanovi kojoj ste vi na čelu?“ Nije glasno odgovorila... a ja sam se digla i otišla..... I onda smo konačno dočekali da to doba prođe... upisali smo se u malu seosku područnu školu. Tu smo doživjeli psihička i vjerska zlostavljanja jer su dva dječaka od roditelja koji se deklariraju kao ateisti nazivani četnicima, ćifutima, izdajicama gorim od četnika i te prve četiri godine su za njih, kao i za jednog malog Muslimana i dva mala Jehovina svjedoka bile nešto prestrašno.... no o tome ćemo u jednoj zasebnoj temi jer se ovdje želim skoncentrirati na fizička zlostavljanja.
U peti razred su krenuli u susjedno selo jer u našem selu postoje samo četiri razreda. Tamo je bilo malo lakše što se tiče isticanja različitosti. Bilo je puno više djece, a i profesora od kojih su neki putovali iz grada pa je sve to činilo puno šarenije društvo. Tu školicu sam od „milja“ nazivala zonom sumraka... i danas tako o njoj mislim. O nizu detalja iz zone sumraka pisat ću u svojim sljedećim postovima. U tu školicu išao je dječak M.H. koji je od petog razreda pa sve do osmog ubirao reket i tukao sve oko sebe. Skupljao je oko sebe grupu koja mu je uvijek bila iza leđa kada bi zlostavljao slabije. Članove svoje „bande“ regrutirao je silom.
Reketario je djecu, iznuđivao novac, dijelio šamare... o čemu sam obavijestila pedagogicu škole. Nije se to dešavalo samo mojoj djeci, nego i ostalima, a na moje pitanje roditeljima zašto ništa ne poduzimaju uglavnom su odgovarali da se boje za svoju djecu, za svoje automobile koji bi mogli biti izgrebani ili nedaj Bože nekih gorih posljedica.
I tako je to trajalo godinama i nije se poduzimalo ništa.
Kada je moj stariji klinac išao u sedmi razred M.H. sa grupom „svojih“ tražio je od njega da isključi struju u maloj trafostanici ispred škole... tako da cijela škola ostane u mraku. Dali su mu rok za razmišljanje od nekoliko dana. Možete li zamisliti što se dešava u glavi klinca te dobi koji zna da tako nešto ne smije učiniti jer će ga kazniti roditelji i škola ako tako postupi, a ako to ne učini dobit će batina? Na žalost nije mi to rekao odmah, bojao se moje reakcije, znao je da ću odmah otići u školu... za ucjenu sam saznala tek nakon premlaćivanja.
Premlaćen je ispred svoje osnovne škole, na mjestu gdje đaci putnici čekaju autobus. Ležao je na tlu, cipelaren je i udaran u glavu. Oko grupe koja ga je tukla, a na čijem čelu je bio M.H. bio je formiran veliki krug onih koji su gledali. Kroz obruč živih tijela probila se jedna užasnuta majka i pokušala spriječiti strahotu na koju je naišla. Delikventi su je odgurnuli, opsovali joj mater i zaprijetili da se makne ako ne želi dobiti i ona. Nakon tog događaja suprug i ja proveli smo sate u razgovorima sa školskom pedagogicom, panično tražeći da se nešto poduzme i da zaštite učenike od takvih ponašanja.
Navodno su počinitelji upućeni psihologu i dobili su ukore. Tako je bar objašnjeno meni, ali M.H. se hvalio da je to njegov tata „sredio“. Do kraja osmog razreda više nije dirao moju djecu.... sve do nedavno.
Stariji klinac mi ide u drugi razred srednje škole, a mlađi u prvi... u obližnjem gradu.
U sve ovo vrijeme školovanja moje djece u toj školi nemam ni jednu jedinu primjedbu. Odnos prema učenicima i roditeljima je korektan, red i rad u školi je na puno većem nivou no što je to bilo u osnovnoj školi. Od kada su krenuli u tu školu preporodili su se i oni i ja. No na žalost s nama su u ovo normalno okruženje stigli i oni s drugačijim navikama.... oni koji su naučeni da im je sve dopušteno jer će to „tata srediti“, oni koji su navikli da bez sankcija mogu činiti što i kako žele.
M.H. je upisan u istu srednju školu. Išao je u suprotni turnus od mog starijeg sina. Viđali bi se samo slučajno... pred školom... u prolazu. Nisu se družili, nisu izlazili zajedno i nisu imali baš nikakvih dodirnih točaka.
Prije mjesec dana M.H. sa grupom tipova stajao je pred školom kad su moja djeca sa svojim prijateljem pokušala ući u školu. M.H. je napao. Bila su dva moja klinca, njihov prijatelj i jedna djevojčica. Dogodilo se u trenu... iznenada..... Iza njega su stajali „gorile“, a on je mom sinu uvalio nekoliko šamara i nekoliko puta ga lupio šakom u glavu. Svi su ostali u šoku... moj klinac nije čak ni podigao ruke da se brani. Mlađi sin je iz grma pokupio odletjele naočale. Djeca nakon tog događaja pričaju da se nisu imali prilike uključiti u obranu, jer je bilo sve tako brzo i iznenada, neočekivano, bez razloga, a iza je stajala grupa tipova koji nisu izgledali trijezno..... I tako fizički ponižen na samom ulazu u školu otišao je na nastavu. Za vrijeme trajanja drugog nastavnog sata na vrata razreda pokuca i promoli glavu nepoznati lik i kaže da moli mog klinca da izađe. Ovaj uvjeren da se radi o dežurnom učeniku (jer nije poznavao to lice) i da ga zovu zbog događaja pred školom kod psihologice ili u zbornicu izlazi pred razred. Kad je izašao ugledao je M.H., E.R. i još četiri nepoznata lika... pokušao se vratiti se u učionicu, ali bilo je prekrasno. Četvorica su ga dograbila i držala. M.H. ga je šakom nabijao u lice, nagazio na naočale koje su odletjele na pod, E.R. mu je gurao prste u oči. Tukli su ga po glavi... šakama. Kad su završili.... otišli su... ostavili za sobom miris alkoholnih isparavanja i mog klinca koji je otišao u školci WC isprati krv koja mu je tekla iz razbijenih usnica.
Ušao je u razred i profesorica je vidjela masnicu ispod oka i rasječenu usnu.... upozorila je razrednicu. Razrednica je obavila razgovor s mojim sinom i očevicima.... a on je ostao u školi... nije nazvao doma.... jer su izdrilani od zmajevite majke da za odlazak iz škole moraju biti neki strašni razlozi u pitanju... on jadan ovo nije smatrao strašnim razlogom. Tako dva puta psihički i fizički ponižen odslušao je nastavu do kraja i došao doma tek u večernjim satima kad je nastava završila.
Kad je došao doma... kad sam vidjela taj pogled znala sam da sam da se dogodilo nešto strašno. Poslušala sam njegovu priču. Odmah sam nazvala razrednicu i dječaka koji je bio svjedok premlaćivanja ispred škole. Saslušala sam i svog drugog sina koji je također svjedočio događaju. Nakon toga sam nabavila broj telefona i nazvala zlostavljača M.H. Razgovarala sam s njim mirno i pristojno. Pitala sam ga zašto mi je tako prebio sina. Bilo je prestrašno to što sam čula. On nije imao razlog (po mom mišljenju razlog za fizičke obračune ne postoji ni u kom slučaju), ali on nije imao ni najmanji povod za ovo što je učinio... tek nesimpatiju. On nije znao objasniti zašto je to učinio. Njemu eto moj sin nije simpatičan. Nakon tog razgovora sam ostala kao da me netko iscentrifugirao..... postala sam svjesna da je moj sin premlaćen iz čiste zabave i hira... samo zato što nekome nije simpatična njuška. I do tog trenutka sam znala da ne živimo u savršenom svijetu, ali ta spoznaja me prilično naljutila.
Potrpala sam klinca u auto.... otišla na policiju prijaviti događaj, u Dom zdravlja... obavili smo i tamo pregled, dobili uputnicu za Klaićevu bolnicu... veliki dio noći proveli smo na pregledima i snimanjima. Svi su nas dočekali pristojno... svi su svoj posao obavili savjesno i profesionalno. Policijski inspektori su proveli istragu. Uzeli su još jednom izjavu od mog pretućenog klinca, od mlađeg koji je gledao događaj, uzeli su izjave od svjedoka, ali i od zlostavljača. Cijeli tjedan su mladi inspektori bili pred školom... na početku i na kraju nastave. Bila sam ugodno iznenađena njihovom savjesnošću i brigom koju su pokazali u ovom slučaju.
I škola je odreagirala u skladu s propisima. M.H. i E.R. izbačeni su iz škole, a za četvoricu iz čopora koji drže žrtvu se nije utvrdilo tko su.
Društvo je svakako kroz odgojnu ustanovu (osnovnu školu) načinilo propust, ali to se dešavalo sustavno, godinama i sada smo svi svjedoci posljedica koje se zbog nebrige društva dešavaju.
U cijeloj ovoj priči žrtva je moj sin jer je premlaćen bez razloga. Zadobio je lakše fizičke ozlijede, ali puno teže u sedamnaestogodišnjem srcu. Moja dužnost kao roditelja i jedini po mom mišljenju ispravni način je bio odreagirati upravo na način koji sam odreagirala, a taj je da sam se obratila nadležnima i kao roditelj na taj način pružila zaštitu svom djetetu. I ne samo zaštitu! Pružila sam poruku i njemu, a i svoj ostaloj djeci da nije normalno da ih tuku pred školom i u školi. Da batine i agresivno ponašanje nisu pravi način na koji se odgovara na takvo ponašanje. Pokazala sam mu da u ovom društvu postoje ljudi i mjesta koji uz roditelje žele, znaju i mogu pomoći da mu osiguraju pravo na mirno i bezbrižno školovanje bez zlostavljanja.
Roditelj bez pomoći društva ne može sam stvoriti dobrog pojedinca, kao što to ni društvo ne može bez suradnje roditelja. Svi zajedno smo odgovorni za djecu koju odgajamo i kojima ćemo ostaviti ovaj svijet.
No moj sin nije jedina žrtva u ovoj priči. Njegov podlijev ispod oka polako zacjeljuje, nabavit ćemo nove naočale, dječačko srce će ovaj događaj pamiti do kraja života, kao i način kako smo svi mi reagirali... taj oporavak će biti sporiji, ali će zacijeliti i srce. No prave žrtve ovog događaja su M.H., E.R. i meni nepoznata četiri dječaka.
Puno razmišljam o njima zadnjih dana. Uvrijeđena sam događajem, ali najjači osjećaj je žaljenje prema toj djeci. Pitam se koje su im priče čitali prije spavanja, pitam se tko li ih je i koliko mazio, tko ih voli, pazi i savjetuje... što se desilo u dušama tih dječaka da sa sedamnaest godina imaju potrebu iz zabave... u grupi mučiti bilo koga?
Oni samo privlače pažnju na sebe. Očito se osjećaju neshvaćeni i neprihvaćeni kad na ovakav način moraju privlačiti pažnju svoje okoline i obitelji. Kao društvo u cjelini svi smo krivi što se oni danas osjećaj nesretno i što se korak do punoljetnosti nisu snašli u ovom svijetu i što nisu u stanju prihvatiti društveno prihvatljiva pravila ponašanja. I ja se u konkretnom slučaju osjećam krivom što nisam nadležnima prijavila događaj koji se dogodio u osnovnoj školi. Možda bi tada društvo odreagiralo drugačije, možda je tada bilo još vremena da im se pomogne. No nadala sam se da je reakcija kod stručnih ljudi u školi dovoljna i da će društvo profunkcionirati i odraditi svoju zadaću na korektan način. Zataškavanjem i „sređivanjem stvari“ ovoj djeci se nije pomoglo, nego svi zajedno svjedočimo što se takvim odnosom prema djeci rađa i kakvim posljedicama svjedočimo svi zajedno.
Kao roditelj zadovoljna sam kako su nadležne ustanove odreagirale. Kad su djeca u pitanju ne postoje pojedinačni slučajevi... svaki od njih je poruka koju šaljemo svima. Nadam se da nam je ovaj događaj svima pouka i da nećemo svjedočiti sličnim događajima.
M.H., E.R. i četvorici nepoznatih dječaka od sveg srca želim sve najbolje u životu, neka pronađu svoju sreću, mir u srcu... pažnju i ljubav koji im nedostaju, od sveg srca im želim da se uklope u društvenu zajednicu kao ravnopravni pojedinci koji će u miru i međusobnom uvažavanju živjeti s ostalima.
Ako želimo društvo bez agresije tada smatram da je ovaj način jedini ispravan. Da li je pametan... nisam baš sigurna. Znam samo da je moj način daleko teži put.... ali je jedini koji ja znam i mogu prihvatiti.
U svojim strepnjama mogu se nadati samo da je ovoj priči kraj.... i da mi neće jednog dana netko dovesti mrtvo dijete u lijesu jer se netko eto malo napio i iz zabave odlučio rasteretiti negativne energije na mom ili nekom drugom djetetu.... samo zato što mu nije simpatično.

Postoje te neke nematerijalne stvari koje pružamo svom djetetu... to je naša podrška i reakcija u situacijama kada nas trebaju. Ponekad je... kad je čovjek ljut, tužan i razočaran teško spoznati koja reakcija je ispravna... ali mislim da nikada ne smijemo zaboraviti da nas oni gledaju, da vlastitim primjerom dajemo savjet kakvi oni moraju postati. Ako se ponašamo agresivno tada ne možemo očekivati od svoje djece da ne budu agresivna... ako podržimo agresiju tada se ne možemo buniti protiv agresije u društvu jer joj i sami pridonosimo.

I na kraju priča....


Maleni dječak

Maleni dječak gledao je zvijezdu i počeo jecati.
Zvijezda mu reče: Dječače, zašto plačeš?
A dječak joj odgovori: Toliko si daleko, nikada te neću dotaknuti.
A zvijezda mu reče: Dječače, da već nisam u tvome srcu, Ti me ne bi niti vidio.

John Magliola

Oni koji nemaju sreće

26.03.2007.

U lipnju prošle godine čitala sam o hapšenju nekog tipa iz Podravine koji je silovao svojih 7 kćeri, te je općio sa kozama i ovcama u svojoj staji. U istom članku je objavljeno kako mu je IQ vrlo nizak, te da je tip na nivou djeteta od 12 godina.
To ne umanjuje i ne opravdava njegov zločin, ali ipak nam valjda objašnjava neke stvari.... jer inače od odraslih očekujemo drugačije ponašanje no od djece koja imaju 12 godina. Ako je netko mentalno ograničen i nalazi se prilično ispod prosijeka za svoju dob... tada od njega ne možemo očekivati da se ponaša poput prosječnog čovjeka jer on to nije u stanju. U konkretnom slučaju mislim da je izostala briga društva. Čak je nešto u članku i natuknuto... kako se znalo o zlostavljanju i lošem roditeljstvu, ali nije poduzeto ništa. Zar se moralo čekati da se dogode sve ove strahote da bi se nešto poduzelo?
U srpnju prošle godine na naslovnici Nacionala osvanula je strašna vijest o ženi iz provincije u blizini Zagreba koja je svog sina držala zatočenog 16 godina u stanu. Tragičnu junakinju iz te priče osobno poznajem jer mi je često dolazila na posao u vezi s nekim svojim problemima. Tu ženu su slomili okrutni ljudi i ovaj svijet koji vodi sve manje brigu o čovjeku....
U Nacionalu je objavljen komentar ravnateljice Centra za socijalnu skrb.
Ravnateljica kaže da su "majka i sin imali specifičan životni stil". Nisu ih smjestili u ustanovu jer oni to nisu htjeli, a i sama izjavljuje kako postoji dokumentacija da se radi o psihičkim bolesnicima. Uz sve to komentira kako je bolesna žena sinu kupovala sportske časopise i Playboy.... iz čega se vidi da je dobro informirana o detaljima koji su njoj bili interesantni....
I kakve to veze ima s činjenicom da je njena služba zanemarivala da jedna obitelj koja se nije u stanju brinuti za sebe i svoje članove tako dugi vremenski period živi nezbrinuto i nezaštićeno? Ali bitno je bilo utvrditi i izjaviti kakve časopise je psihički bolesna majka kupovala psihički bolesnom sinu.
Prije nekih šest godina došla mi je ta bolesna žena na posao i plakala..... Žalila se kako joj se na socijalnom podsmjehuju, kako joj se rugaju i kako im služi kao sprdnja kad dođe tamo. Lutala je sirota godinama po ulicama grada.... ljudi su je dočekivali s prezirom i podsmjehom.... često mi je dolazila na posao krvava, sa strašnim ozljedama jer ju je taj sin kojeg je navodno ona zatvorila na tavanu (ima 38 godina) tukao da je tu ženu bilo strašno gledati. Bolesna žena je bila u uredu predsjednika, bila je u uredu pri Vladi.... to znam jer su me zvali zbog nekih problema koje je imala i u vezi mog posla.... I oni su znali istinu. Socijalna radnica je također dolazila k meni na posao... svaki puta sam joj spomenula tu ženu i strahotu koja se dešava godinama... Svi su znali i šutjeli.... i danas se svi čude kako se to moglo dogoditi!
Njen sin je doista bio zatvoren u tavanskom stanu. Ali nije ga ona zatvorila. Oni su bolesni!!!! Kada bi radnici raznih komunalnih poduzeća pozvonili na vrata on je otvarao i napadao ih poput pobješnjele zvijeri, a kad su se otvorila vrata radnici više nisu imali ni potrebu ući jer je iz tog prostora dopirao strahovit smrad....
Psihički bolesni, bez ikakvih primanja, godinama prepušteni sami sebi..... bez struje, bez osnovnog za život.... i sada se ravnateljica razmeće na stranicama Nacionala i usuđuje se bacati komentare u tom stilu.
Da li se itko sjetio priupitati (kad je priča konačno procurila u medijima) kako je moguće da se šesnaest godina nije reagiralo u takvoj situaciji?
Imam i priču koja ne pravda socijalne službe, ali dokazuje da briga društva o takvim pojedincima itekako ima pozitivnih rezultata.
Glavni lik mog trećeg slučaja zove se Stjepan, a u njegovom selu zovu ga Števo ili Števina.
On je svoju mentalnu ispodprosječnost nasljedio od oca... rođen je od takvog oca i zdrave majke.... i on je imao dvoje djece.... jedno je psihički zdravo, a jedno je bilo poput njega prije no što je poginuo u saobraćaju. No u ovom slučaju se radi o čovjeku koji je odrastao mažen i pažen od svoje majke, koja je bila jedna od najiskrenijih vjernica koje sam ja poznavala.... tako da je kod njega slučaj da uz svoju mentalnu ispodprosječnost posjeduje dobre karakterne osobine. Teško se snalazio u životu.... njegov život je prava drama, prepuna problema i boli.... sada je to mršav i skvrčen starac... koji je ostao sam i životari tako osamljen svoju starost. Dugo je njegovao svoju teško bolesnu ženu koja je dugo nepokretna ležala... pružio joj je toliko pažnje, ljubavi i skrbi u toj predugoj bolesti da je malo ljudi koji su se u stanju toliko žrtvovati za drugu osobu. On nije završio nikakve škole, ali bavio se poljoprivredom, radio razne poslove za druge, obavljao dugi niz godina posao grobara.... kopao je grobove i održavao groblje. To groblje je u razdoblju njegovog "mandata" bilo najurednije groblje na svijetu... a kako je bio ponosan kada ga je netko pohvalio... koliko se samo trudio. On je živi dokaz da nizak IQ ne znači da netko mora postati asocijalan čovjek... da se ne može naučiti živjeti časno i pošteno. U ovom slučaju pomogli su stanovnici sela jer su mu davali posao i prihvatili su ga kao ravnopravnog člana, bez izrugivanja i ponižavanja. Omogućili su mu da se osjeća potreban i koristan u području gdje je to mogao.
Sigurna sam da svi mi poznajemo takve osobe koje su drugačije, koje su nesretne i osamljene. Ne možemo učiniti puno, ali ponekad je dovoljno da im se ne rugamo, a ako još nađemo toliko vremena da poslušamo njihovu priču i poklonimo im trenutak svoje pažnje učinili smo jako puno.

Priča nepoznatog autora....

OŠTEĆENA POSUDA

U Kini je nosac vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila cijela. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući.

Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosac donosio kući mnogo više vode nego u ostećenoj, a oštećena se posuda zbog toga sramila.

Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: ''Sramim se jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela.''

Nosac joj odgovori: ''Jesi li primijetila da cvijeće cvate samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato što sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta. Svaki si dan ti to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.''

Opet ništa od sexa...

23.05.2007.

Svi svakodnevno dobivamo šaljive mailove koji se bave problemom različitosti između žene i muškarca. Ovih dana sam dobila dva odlična.... i mislim da je baš zgodna tema....

Iz muškog kuta:

Ja u stvari nikada nisam shvatio zašto se seksualne potrebe muškaraca i žena toliko razlikuju.
I nikada nisam shvatio sve to s Venerom i Marsom.
Također, nikada nisam shvatio zašto muškarci razmišljaju glavom, a žene srcem.
I na kraju, nikada nisam shvatio zašto gen seksualne želje toliko oslabi kad čuje riječi: „Da, uzimam!“
Na primjer:
Jedne večeri, prošlog tjedna moja žena i ja bili smo u krevetu.
Strast se počela rasplamsavati...
Kad je ona rekla:
- Ne mogu sada, nisam raspoložena...
- Htjela bih da me samo malo držiš u svom naručju.
Rekoh: ŠTO?????...
- Što je sad pa to?!!!
I onda je rekla riječi kojih se boji svaki muž na planeti:
- Ti jednostavno ne razumiješ moje emocionalne potrebe koje imam kao žena da bih
zadovoljila tvoje fizičke potrebe koje imaš kao muškarac.
Na moj zbunjeni pogled je dodala:
- Zar me ne možeš voljeti zbog onoga što jesam, a ne samo zbog onoga što radim s tobom u krevetu?

Shvativši da te večeri neće biti ništa, okrenuo sam se i zaspao.
Sljedećeg dana sam nazvao šefa i rekoh da uzimam slobodan dan, da bih proveo vrijeme s njom.
Otišli smo na ručak, onda sam je odveo u jednu veliku robnu kuću sa ogromnim dijelom za žensku garderobu.
Pratio sam je okolo, dok je isprobavala nekoliko skupih kompleta.
Nije se mogla odlučiti, pa sam joj rekao da ćemo ih sve kupiti.
Htjela je i cipele, koje bi se slagale s tim kompletima, pa samo joj rekao da uzme po jedan par za svaki komplet.
Stigli smo i do dijela s nakitom gdje sam joj uzeo par dijamantnih naušnica.
Bila je takooooo uzbuuuđennaaaa.....
Mora da je mislila da sam na rubu bankrota....
Pomislio sam da me testira kada je zatražila i znojnice za tenis, iako nikada u životu nije uzela reket u ruke.
Mora da sam je bacio u razmišljanje kada sam joj rekao:
- Naravno, draga...
Skoro da je bila blizo seksualnog uzbuđenja.
Smješeći se, konačno je rekla:
- Mislim da bi ovo bilo sve, hajdemo do kase.
Jedva sam se suzdržavao da ne puknem u smijeh kad sam joj odgovorio:
- Ne mogu sada, nisam raspoložen.
Lice joj je poprimilo blijed izgled kada je otvorila usta i izustila:
- Štoooo?????
Onda sam joj rekao:
- Samo sam htio da DRŽIŠ ove stvari u naručju neko vrijeme.
- Ti jednostavno ne razumiješ moje financijske probleme koje imam kao muškarac, da bih ja
Zadovoljio tvoju želju za kupovinom koju imaš kao žena.
I baš kad je imala taj pogled (kao) da želi da me ubije... dodao sam:
- Zar me ne možeš voljeti zbog onoga što jesam, a ne samo zbog stvari koje ti kupujem?

Očigledno... ni večeras ništa od seksa....


Iz ženskog kuta....

Mama i tata su gledali TV u trenutku kada je mama rekla
" umorna sam, kasno je, idem spavati"

Otišla je do kuhinje napraviti sendviče za sutrašnji ručak.
Napunila je zdjelu s kokicama, ispekla meso, provjerila kakvo je stanje s kornfleksom, stavila žličice, šećer i šalice za kavu, za naredno jutro.
Zatim je još malo spremala po kuhinji, vratila bežični telefon na njegovo mjesto i imenik u ladicu u kojoj stoji. Zalila je biljke, ispraznila kantu za smeće i okačila veš da se suši.

Malo se istezala, pa je zatim krenula ka spavaćoj sobi. Zaustavila se pored stola, napisala poruku učiteljici, ostavila nešto novca za izlet i podigla knjigu koja je zapala iza stola.

Napisala je rođendansku čestitku prijatelju, upakirala je u
kovertu i na nju napisala poruku za cvjećara koji će nositi tu čestitku.
Zatim je stavila pored torbe.
Mama je potom oprala lice, stavila razne kozmetičke preparate,
oprala zube i nalakirala nokte...

Tata joj se obratio : "Učinilo mi se da sam čuo da ideš u krevet?"
"Krenula sam"
Zatim je nasula vodu u zdjelu za psa, istjerala mačku napolje,
uvjerila se da su sva vrata zaključana i da su svjetla pogašena.
Ušuškala je djecu, odnijela njihov prljav veš do mašine i popričala malo s njima.
Konačno je ušla u svoju sobu, uključila alarm za buđenje,
izvadila odjeću koju će obuci sutra. Dodala je još 3 obaveze na listu od 6 najbitnijih obaveza za sutrašnji dan. Pomolila se, postavila ciljeve za sutrašnji dan.

Tata je za to vrijeme ugasio televizor i u sebi izgovorio
"idem u krevet"
I bez razmišljanja je otišao u krevet ..
Da li primjećujete nešto neobično ovdje? Pitate se zašto žene žive duže..?
Živimo duže zato što uvijek imamo još obaveza koje treba
završiti..

Zloupotreba djece u političke svrhe

20.03.2007.

O dječici na HDZ-ovom skupu u Benkovcu je puno pisano pa neću prepričavati cijelu priču.
Podsjetio me taj događaj na vrijeme Druga Tita koji se volio slikati s djecom... pa me podsjetilo na politički letak koji je moj sin u vrijeme dok je još išao u prva četiri razreda osnovne škole donio doma sav ponosan i sretan i rekao: „Mama, ovo je poslala učiteljica. Rekla je da pozdravimo roditelje i da im pokažemo za koga treba glasati!“ Sa letka se smješila glavom i bradom seoska učiteljica. Široko nam se smijala sa slike i prezentirala svoje skupocjene navlake na zubima. Bila je kandidat neke lokalne stranke. Nisu premijer, Tito i bivša učiteljica mog sina jedini političari koji su se voljeli i koji se vole slikati sa djecom i koristiti djecu u političke svrhe. Osobno mi se okreće želudac od takvih ponašanja.
U kakvom su nam stanju vrtići i škole? Znamo li da djeca u osnovnoj školi nemaju obaveznu informatiku, a tko želi i može mora platiti? U kakvom nam je stanju školstvo? Kakva nam je zdravstvena zaštita djece? Koliko imamo sportskih dvorana? Koliko se ulaže u sport, obrazovanje i slobodne aktivnosti djece? Djeca i mladi su zanemareni već predugi niz godina.
Koliko imamo registriranih narkomana? Koliko je raširen kriminal među mladima? Koliko ih država potiče na učenje i samoizgradnju? Koji i kakvi su moralni uzori našoj djeci?
Kakav svijet i društvo smo im stvorili? Kakvo društvo im ostavljamo u nasljeđe? Čemu smo ih naučili? Svi zajedno... roditelji i društvo? Situacija je katastrofalna. Zemlja koja ne ulaže u svoju mladost ne vodi brigu o budućnosti.
Zato gospodo političari, uključite našu i svoju djecu u političke programe! Razmišljajte o njima svakodnevno! Razmišljajte o njima i bavite se njima dok vam traju mandati. Ali nemojte ih zloupotrebljavati u političke svrhe za vrijeme predizborne kampanje! To je toliko jeftino i ružno da više ni u Hrvatskoj nije probavljivo!

Siva masa

16.03.2007.

Što znači biti ovca? Po mom mišljenju to znači utopiti se u šutljivoj masi.... zatomljivati svoje stavove, principe, ne iznositi svoje mišljenje javno.
Povlađivati svim postavljenim autoritetima.

Zašto su ljudi ovce?
Mislim da je jedan od osnovnih razloga siromaštvo. Da bi čovjek mogao biti nepotkupljiv, svoj, tvrdoglav, neustrašiv i dosljedan mora imati neku sigurnost i zaleđe.
Ima i onih koji su toliko prčeviti da su u stanju staviti i svoj život na kocku slijedeći svoje principe.... no i oni su oprezniji kad su im npr. djeca u pitanju.
Čovjek iskrenošću i dosljednošću često ulazi u neprilike, često snosi posljedice svojih hrabrih ponašanja..... a kad ga nije lako slomiti traže se načini... traži se mjesto gdje je "najtanji".
To najbolje možemo vidjeti u poduzećima. Ljudi su nezadovoljni... anonimno i u nekim razgovorima u četiri oka pričaju razne priče.... nezadovoljstva teku u potocima... ali ne žele se boriti potpisano... ne žele da se zna za njihovo nezadovoljstvo. Oni se boje za svoj posao, boje se za egzistenciju. Mnogi od njih bi možda i ugrozili vlastitu egzistenciju... no ako imaju obitelj osjećaju odgovornost i na vazi obično prevagne sigurnost.... odaberu utopiti se u masi i mire se stanjem kakvo jest..... prestrašno je gledati kako neki ljudi za sigurnost mijenjaju vlastito dostojanstvo.
Državi odgovara imati sivu masu bez stava.... koja nije previše glasna... državi odgovara imati ovakvu situaciju neobrazovanosti u društvu.....
Siva masa se nije desila slučajno... ona se stvara desetljećima... smišljeno...... a svima onima koji strše iz mase nije lako... a svakim danom će im biti još opasnije i još teže.....
No to nije obilježje samo ovog vremena.... kroz cijelu povijest su oni koji se nisu utopili u masi kažnjavani na razne načine... gorjeli su živi na lomačama, razapinjani su na križeve, proganjani su na razne načine.....
Nije lak životni izbor ostati svoj. Često svjedočimo da pucaju i posustaju i najhrabriji..... pognu se i odustanu iz interesa, straha... ili naprosto izgube volju boriti se vjetrenjačama....
Teški su to izbori. Ja često preispitujem sebe. Radi svojih principa, uvjerenja i tvrdoglavosti često sam i svojim klincima zagorčala i otežala život. Nije lako gledati kad ti djeca plaču, a ti znaš da svega toga ne bi bilo da si malo "mekša"... da se bar malo "prilagodiš". Često sam si postavljala pitanje imam li pravo njima otežavati život radi svog sustava vrijednosti?!!!! Imam li pravo ja za njih odlučivati da li će biti samostalni strijelci koji misle svojom glavom ili će se utopiti u masi?!!! No ta razmišljanja me obično muče kad gledam suze... a u trenucima izbora ne promišljam previše... idem za srcem, svojim principima i životnim stavovima. I onda prođe vrijeme.... i vidiš kako klinci polako odrastaju... gledaš ih kako odreagiraju u određenim situacijama i bude ti drago što je bilo kako je bilo. Ja ne znam koliko je dobro, mudro i ne mogu reći da je takav izbor dobar izbor... možda je sebičan izbor. Znam samo..... da sve što radim u životu radim čistog srca i u dobroj vjeri... a kad pitam sebe zašto uvijek biram trnovit i onaj teži put.... sama sebi pred ogledalom odgovaram: "Vlastitim primjerom pokazujem svojoj djeci način ponašanja za koji vjerujem da je ispravan!"

Ima jedna zgodna zen priča na tu temu....

„Kada je neki slijepac odlazio od svog prijatelja, ovaj mu stavi u ruku fenjer da ga ponese sa sobom.
"Ne treba mi fenjer. Meni je svejedno je li mrak ili svjetlo" - rece slijepac.
"Znam, ali ne budes li imao svjetlo uza se, netko bi u mraku slucajno mogao naletjeti na tebe." I slijepac se uputi s fenjerom.
Malo kasnije neki se prolaznik sudari s njim.
"Zar ne vidis da nosim svjetlo pred sobom!?" - povice slijepac.
"Hej, covjece! Tvoje se svjetlo ugasilo..."

Preuzimanjem tudjih ideja za svoje prosvetljenje postajemo poput slijepca koji nosi fenjer - svjetlo se putem moze ugasiti, ali mi to necemo znati. „

Tuga za ismijanim vrijednostima

25.04.2007.

Danas sam uz ručak vodila zgodan razgovor s jednom kolegicom koju poštujem jer mi se sviđa njen odnos prema radu i društvenom djelovanju.
Priča o svom starom svekru koji se žali kako na poštu mora ići dva puta jer je dospjeće plaćanja na jednom računu 15. u mjesecu, a na drugom 20. u mjesecu. Predlaže mu ona da oba plati 20. i uštedi korake i trud dva odlaska do pošte i čekanje u redu... jer su kamate sitne... radi se o lipama. Njegov komentar na njen prijedlog je bio: „Ma nije zbog kamate... cijeli život plaćam račune u roku, a sada da ljudi pričaju kako se švercam i kasnim 5 dana!!“ Smije se ona... kako je staromodan... a kažem ja na to: „Zamislite kako bi ova zemlja izgledala da svi na njegov način pristupamo svojim obvezama!“, a kolega na to dodaje: „Bile bi još veće gužve u pošti!“
Naravno.... slatko sam se nasmijala dobroj fori... i razgovor je završio... ali ostala je u meni neka tuga jer sam se nasmijala na šalu koja govori o tome kako lako odbacujemo ono čemu nas uče oni koji još drže do svojih obveza i časnih ponašanja.
Gledam svijet oko sebe. Prepun je simpatičnih ljudi koji ti uljepšaju dan dobrom šalom, osmijehom ili lijepom riječi.... Ali često se dogodi da ostanem zaprepaštena kako se zreli ljudi prodaju i predaju.... izdaju sebe i svoje ideje za neki sitni, osobni interes.
Gledam ih sjetno i bude mi ih žao... sigurno im je jako teško u životu kad to moraju učiniti....
Bude mi neugodno slušati rečenice koje imaju drugo značanje od onih koje su iste osobe izgovarale do prije par dana. Sramim se umjesto njih... i pravim se da ne kužim... jer osjećam duboku samilost prema slabićima.... sigurna sam da nije lako priznati sebi da si sitna duša.
Neki se prodaju i za veću lovu... neki izgube kompase u navali egoizma i osjećaju moći.
Gledam jučer Miru kako ga Babićka rešeta. Svaka joj čast... bila je odlična. On spada u one ljude koji su mi antipatični od prvog dojma... ali jučer ga gledam i bilo mi ga je žao. Da ništa drugo nismo čuli... riječ „TOBOŽE“... uz onaj ironični smijeh je dovoljna rana i sramota svima nama.... i imamo pravo na pitanja. Odgledala sam cijelu emisiju sa zanimanjem.... rekla samoj sebi: promjene su konačno vidljive... a tebi oče hvala što me nisi doveo u situaciju da se sramim... hvala ti na uspomeni koju si mi ostavio i na komentarima ljudi koji su te poznavali... hvala ti što si hranio baš tog vuka. Hvala Zvijezdama na svim poštenim i časnim ljudima s kojima su me na bilo koji način povezale. Poštenje i časno ponašanje su nešto isfurano, staromodno.... a za ona suprotna ponašanja pronalazi se tisuću opravdanja i „logičnih“ objašnjenja zamotanih u parole....


V U K
Nekada davno je stari djed Jura svome unuku Jurici ispričao jednu životnu istinu:
-U nutrini svakog čovjeka, svakog od nas vodi se bitka, kao borba između dva vuka.

Jedan vuk predstavlja zlo: predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...

Drugi vuk predstavlja dobro: predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.

*Mali Jurica se zamisli na nekoliko trenutaka.
Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita; - Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari djed Jura odgovori sa smiješkom - Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...

Bol

11.07.2007.

Sakriveni bol
Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno; ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
Dobriša Cesarić

Neki dan mi je jedna draga prijateljica povjerila čudnu misao. Doživjela je nedavno nešto prelijepo. Nešto što se valjda dešava samo jednom u životu.... Bilo je to nešto što joj je pokazalo razlog njenog postojanja i uvjerilo je da život nije besmislen i da sve, baš sve ima neki svoj razlog. No kao što sve ima svoj kraj... i kod nje je to nešto završilo tj. pretvorilo se u neke druge oblike. Pričajući mi o tome... rekla je: „Sretna sam da sam kroz sve to prošla, ali toliko me boli da često pomislim kako bi bilo bolje da sve to nisam doživjela!“
Rekla sam joj tada kratko što mislim o tome.... ali prečesto se ovih dana sjetim te izjave, pa evo imam potrebu o tome pisati.
Da nema boli gubitka ne bi znali koliko je nešto bilo lijepo i značajno u našem životu. Kada bi razmišljali na taj način tada bi bilo lakše da smo svi siročad jer ne bi osjetili bol kada nam umiru roditelji, tada bi se odrekli svih predivnih trenutaka u životu, a sve iz straha da ne osjetimo bol. Vjerujem da smo svi osjetili bol gubitka bližnjih.... bol gubitka prijatelja i bol koja izrasta iz ljubavi.... To su one prave boli kada osjećamo bol u kostima, žilama... do daske... kada se raspadamo u sitne komadiće i gledamo se tako rasuti... pa se onda opet prikupimo, sastavimo i idemo dalje.
Mislim da se svojih uspomena nikada ne smijemo odricati.... pa čak ni onda kada one znače bol. Sve što nam se u životu desilo je dragocjeni kamenčić u toj prekrasnoj ogrlici života. Bol treba odbolovati, prihvatiti, razumijeti i pretvoriti ga u sjetni osmijeh i toplinu oko srca koja će nas pratiti do kraja života. Bol je samo rezultat nečega što nam je puno značilo..... kad mine ona prva ne treba se sjećati boli, nego sveg onog lijepog što je prethodilo boli.
Uspomene znače iskustvo, one znače čarobno mjesto u koje poniremo kad nam je teško.... one su nešto poput baterija koje nas pune energijom za svaki novi dan.... zato zagrlimo ih i čuvajmo ih.

I Nista Te Kao Ne Boli



Dan je kao suncan.
Ti si kao veseo.
Prolazis, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Zivi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Buducnost kao na dlanu.

Savjest je kao cista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smijesis!
I nista te kao ne boli.
Enes Kišević

Mamutica

24.08.2007.

Jučer sam se osjećala tako staro, staromodno... tupavo.... i da sam u tom trenutku imala vremeplov sjela bih u njega i otišla u kameno doba.
Bila sam na roditeljskom sastanku svom starijem sinu. Na dnevnom redu je bilo maturalno putovanje na koje kreću ovih dana.
U sve ove godine škovanja na roditeljskim sastancima osjećala sam se normalno, čak mlado.... jer spadam u skupinu mlađih roditelja. Nijedan roditeljski nije prošao da nisam aktivno sudjelovala.... bar ponekom rečenicom. Najčešće sam tamo zastupala djecu, ali sam se pošteno trudila razumijeti profesore i pružiti im kao roditelj svu svoju podršku u njihovom, ne lakom zadatku. Mislim da je jako važna suradnja i dobra komunikacija između profesora i roditelja.
Na jučerašnjem roditeljskom bile su prisutne tri profesorice. To su žene koje vode našu djecu na maturalac. Izložile su sve ono važno, a pred kraj su nas zamolile da porazgovaramo sa svojom djecom u svezi zbrinjavanja boca od pive. Na prošlom izletu (jednodnevnom) je navodno veliki problem bio u tome što su se putem, u autobusu popile velike količine piva, a onda klinci nisu htjeli redovito (na stajalištima) izbacivati prazne boce iz autobusa.
U tom trenutku mi je nad glavom lebdio upitnik, u želucu mi je počelo kuhati.... došlo mi je da vrisnem glasno..... no s velikom samokontrolom progovorila sam mirnim glasom: "Ne bi li bilo najjednostavnije ZABRANITI pijenje alkohola u autobusu?" Sve tri profesorice nasmijale su se glasno, iz dubine svog srca..... jer eto rekla sam nešto toliko naivno i glupo da nisu mogle odoljeti, a tada su se okrenule glave roditelja koji su sjedili ispred mene.... i svi su se slatko smijali mojoj naivnosti, netoleranciji i nerazumijevanju. Pa ipak mi živimo u ovo moderno vrijeme... prepuno moderne psihologije i tolerancije... nema ZABRANA! Zabrane su zabranjene.
Shvatila sam da mi je bolje šutjeti. Jedva sam čekala kraj.... no kad sam izašla iz zagušljive prostorije nisam mogla pronaći svoj mir. Ne mogu prestati razmišljati o tom detalju.
Kao prvo.... muči me, zašto do sada kao roditelj nisam znala da su na jednodnevnom izletu pili u autobusu? Rečeno nam je da je izlet prošao u najboljem redu... i da je bilo sve O.K.
Kako je prošao O.K. ako su maloljetne osobe pile alkohol prilikom putovanja?
Tko je, kako i kada unio te količine piva u autobus? Svom klincu sam pripremala sve za izlet... kao i uvijek. U njegovom ruksaku su bili s puno ljubavi pripremljeni sendviči (baš onakvi kakve najviše voli), grickalice, sokovi i čaj. Osobno sam ga dovezla pred školu i ispratila na izlet. Znači... sigurna sam da on nije imao alkohol u svom ruksaku.
I pitam ja njega..... odakle im pivo. Kaže on: "Kad sam vidio da svi imaju... kupio sam si kad smo stali." Pa naravno! Nisam ni sumnjala da je on uvijek za ekipu! Da su svi skakali naglavačke kroz prozor, skakao bi i on s njima..... s velikim guštom i veseljem. Naravno da su sve mamine priče olinjale i staromodne gluposti.... kad se eto cijeli svijet ponaša drugačije i kad je normalno nešto drugo... a ne ono što ona priča. Jadno dijete! Zalomila mu se staromodna majka! Pa neće on zbog njenih glupih uvjerenja ispasti papak i ne ponašati se onako kako je "normalno". Jednom je došao sav ponosan doma i pokazao mi majcu koju je "zaradio". Na prekrasnoj crvenoj majici bilo je žutim slovima ispisano ime piva. Pitam ja odakle mu majca. Sav ozaren mi ispriča kako je u kafiću pored škole organizirano takmičenje u ispijanju piva. Nagrade su bile razne..... on je eto bio prosječan pa je "zaradio" „samo“ majcu. I tada sam mislila da ću poludjeti..... grizla sam se za jezik..... kroz glavu su mi sijevali natpisi u svim kafićima i trgovinama na kojima tako lijepo.... boldano i jasno piše da je zabranjeno točiti alkohol maloljetnicima.... no valjda se to ne odnosi na organiziranja natjecanja u ispijanju piva. Mogla sam tada podnijeti prijavu. Zašto nisam? Zato što se bojim! Odavno znam da se u kafićima oko škole dešavaju čudesa. Točenje alkoholnih pića maloljetnicima je na tim mjestima najmanji problem. Dešavaju se tamo puno veća sranja..... Kako znam? Pričali mi policajci iz grada. Što mi se može desiti ako opet sama krenem jurišati na vjetrenjače? Može mi netko prebiti klinca, zapaliti kuću... najblaža kazna je uništavanje auta. Kad zanemarimo materijalne vrijednosti..... najveći strah je za sigurnost djeteta.... a i činjenica da takvom prijavom ne bi postigla baš ništa. Svi nadležni u gradu jako dobro znaju što se dešava i ne poduzima se NIŠTA!
Još bi dobila po nosu jer nisam naučila dijete da ne smije piti pivo. A užila sam ga – Bog mi je svjedok.... ali eto tupav je na majku pa nije zapamtio. Taj moj klipan je živahan još iz doba kad mi se pojavio u trbuhu. Natrčala sam se za tim malim gusarom kroz sve ove godine, ispričala mu toliko priča, poučnih rečenica.... bila sam uz njega i brata u svakoj radosti i tuzi. Ako me itko u životu promijenio – promijenila su me njih dvojica. Od njih sam najviše naučila..... o pravima djeteta... o pravu na osobnost itd... itd.... Mali me ubija svojim životnim stavom: "Lako ćemo! Sutra ćemo!", a ovaj veći je bio na svakom drvetu, na svakom štaglju... nema opasnosti u koju se on nije upustio... nema nepodopštine koju on nije isprobao. Živahan, nemiran, brz, prepun energije, ljubimac curica, drzak, otvoren i iskren do bola. Sigurna sam da je Ratko Zvrko imao baš takvog dječaka za inspiraciju kada je pisao svoju pjesmu "Grga Čvarak". Ne bi ja njega mijenjala za ništa na svijetu. „Težak“ je... ali poseban! Nije mi lako s njim.... i "kratka uzica" je jedino što mi je omogućilo da uopće uspijemo svi ostati živi do sada. Obožava sa mnom sjesti na terasu gradskih kafića. Osjeća se strašno ponosno i odraslo jer smije naručiti kavu, a da ga ja pri tom ne pogledam mrko. Pa ipak je on već velik kad mu ova mamutica dozvoli popiti crnu kavu u njenom društvu. Profesorica iz osnove škole me poslušala pa bi ga prilikom jednodnevnih izleta zadužila da bude "glavni" za red na izletu... da pazi na ostale i red. Bio je to pun pogodak. On prepun energije, sav važan jer je dobio zadatak... a nema vremena za gluposti.
No te moje tričarije su prolazile tada.... a sada je valjda došlo vrijeme kada ja više ništa ne razumijem i ne znam se snaći.
Meni je sasvim jasno da se na maturalnim putovanjima desi puno sitnih grijehova. Uostalom... pa ni ja nisam bila baš Drvena Marija. :))))))). Ali ni ti sitni grijehovi nisu napeti i nisu gušt ako postanu nešto prihvaćeno i dozvoljeno od profesora, roditelja i cijelog društva. Ako je alkohol nešto što "smo im dozvolili".... tada je to za njih isfurano... potražit će nešto drugo... nešto što ne smiju. Jer je normalno da u tim godinama čine ono što ne smiju. To su godine prkosa, isprobavnja i nemira. Ne piju oni zato što im je to fino... nego zato što je to nešto zabranjeno i rezervirano za odrasle. Znači.... MI smo ti koji smo pomakli granice između dobrih i loših ponašanja. A onda se čudimo tekstovima u crnim kronikama.... i jesmo li uopće svjesni kakve ćemo tekstove tamo čitati za deset godina ako nastavimo na ovakav način?
Zar je popuštanje djeci ono što nas čini mladima, modernima, u trendu.... punim razumijevanja i cool roditeljima ili profesorima?! Moderno je opravdavati bježanje iz škole? Moderno je tolerirati boravak maloljetnika na cesti do ranih jutarnjih sati? Moderno je tolerirati pijenje alkohola vlastitoj djeci? Ma hajde?!!! Kaj god!!!!! Možete se vi "moderna" svjetino meni smijati u lice.... ali ja ću mamutica ostati dok me ima. On će i opet u svoj ruksak dobiti sokiće i čaj.... a za dalje neka ga Zvijezde čuvaju. he,he,he.... kad netko ima prevelike ili premale sise to može srediti kod Glumičića... na istom mjestu se može poraditi na dužini penisa, zapeglavanju bora, presađivanju kose i slična čudesa... no kad si mamut iznutra NEMA POMOĆI! :))))))))
A vama tupavci dragi želim odličan provod na maturalcu, neka vas dragi Bog čuva... jer očito nam je samo vjera ostala.... i nadam se da će vam ipak iz podsvjesti isplivati sve one staromodne i glupe rečenice koje ste imali prilike čuti... u trenucima kad vas se pusti s lanca.
I nadam se da nećete biti takvi papci koji će samo piti.... pa se neće ni sjećati svog maturalnog putovanja. Samo pravi frajeri su u stanju biti glavni bez pomoći alkohola i drugih čudesa.
Od pivice rastu trubuščići, smanjuju vam se žljundrice i suše vam se mozgići. Vi znate i možete više! Pokažite nam!

Kriza srednjih godina

17.05.2007.

Čitam po forumima, blogovima, razgovaram s vršnjacima i vršnjakinjama i sve češće čujem riječi: kriza, dosada, nemir, navika, problemi, nezadovoljstvo.
Na žalost primjećujem da sve više brakova puca radi tih "riječi". Statika pokazuje da puca sve veći broj brakova, a sve manje mladih se odlučuje na brak.
Sada ne želim govoriti o brakovima u kojima postoje zlostavlajnja i teški problemi... nego želim govoriti o tim krizama kada se čovjek ne osjeća više zaljubljen, kada se počne osjećati poput robota, neke žene upotrijebe izraz da se osjećaju poput krpa.
U početku braka se ljudi obično bore za svoje egzistenciju, rješavaju stambene probleme, rađaju se djeca, ostvaruju zajedničke ciljeve i tada su ovakve krize rijeđe jer ih drži i potpuno zaokuplja zajednička borba... timska borba. No onda kad se ti ciljevi uglavnom dosegnu, djeca malo poodrastu rađa se u čovjeku neki nemir... zaželi se onih ushita iz mladosti i od čiste obijesti lagano postane "prkosno dijete" u vlastitom braku.
Nitko na svijetu ne može provesti cijeli život u stanju zaljubljenosti. To naprosto nije medicinski moguće... nitko na svijetu se ne može svaki dan i svakog trenutka osjećati sretno do neba. Život čine i one manje napete stvari koje su dosadne ali se moraju obaviti.
Ponekad nam se cvijeće u tuđim vrtovima čini šarenije... udatim ženama se čine napetiji životi slobodnih žena, ovim drugima se čini obrnuto... oženjeni muškarci sa zavišću slušaju priče svojih kolega slobodnjaka ili pak onih koji su se upustili u vrtoglave avanture... i često se tada ljudi zanesu... u toj zreloj dobi skrenu sa svog zacrtanog puta i radi tog kratkog perioda zanosa i leptirića koje osjete sruše sve što su do tada stvarali... uplove u nove živote gdje zanosi opet brzo prestanu jer oni su kratkotrajni i samo zato i budu tako vrtoglavo lijepi. Novim pokušajima ne rješavamo svoje stare probleme nego samo dobijemo nove i uskoro još veće nezadovoljstvo od onog prethodnog.
Neki se ne odluče na tako vrtoglave odluke nego pobjegnu na druge načine. Čini mi se da je u trendu imati ljubavnike i ljubavnice na net-u. Često čitam o srodnim dušama, o žaljenju što se nisu ranije sreli.... Taj bijeg je malo blaži od onog prvog.... ali također je bijeg.... duda varalica i tješilica. Iako razumijem ljude koji se na taj način tješe. Za ljubavi na net-u ljudi ne moraju mirisati, ne moraju biti dotjerani, mogu ispričati samo ono što žele ispričati.... ne moraju trošiti lovu na cvijeće, na uređivanja... dovoljno je potrošiti samo malo vremena za vlastito tješenje i bijeg od stvarnosti. Net je onima sklonim bježanju pružio puno jednostavniji način bijega. Kad čitam priče o internetskim ljubavima sjetim se SF filma Harisona Forda i kako će izgledati sex u budućnosti.... kaciga na glavi.... vrhunski orgazam... bez dodira, bez mirisa i okusa.... tako „savršeno“, sterilno, moderno i gotovo bez rizika, pa „Paklene naranče“ koja nudi nasilje umjesto ljubavi. Net nam pruža obilje savršenih slika.... dotjeranih i onakvih kakve želimo vidjeti.
Osobno obožavam net i mnoge njegove čarolije i ponude, ali sam zahvalna Zvijezdama da živim u ovo doba i što radije jedem mirisnu jagodu nego da je gledam dotjeranu na slici... što još uvijek radje pojedem ćevape u somunu umjesto nekih tabletica, a da ćevape gledam na slici.... Vjerojatno će naši praunuci čitati kako je to bilo u naše vrijeme... s nostalgijom, čuđenjem, a možda i gađenjem će jednoga dana komentirati naš način života.... ali meni je nekako drago što znam kako mirišu jagode..... a ovaj post ću pospremiti da vide kako se njihova baka sa smješkom veselila radi svega lijepog što ih čeka u budućnosti.... ali i žalila i zbog svih čarolija koje nikada neće spoznati... ali to je život...

Test

11.04.2007.

Pustinja

Već danima putujete pustinjom. Umorni ste, a vode je sve manje. S vama su i ove životinje: krava, konj, lav, majmun i ovca.


Količina vode je ograničena - nedovoljno da biste vi i sve životinje na kraju izašli živi iz pustinje. No ako vodu uskratite sebi, nitko od vas neće preživjeti.

Polako shvaćate, ako mislite izaći iz pustinje, trebat ćete donijeti tešku odluku. Da bi ostali preživjeli, jednu od životinja morat ćete ostaviti.

Koju ćete životinju ostaviti u pustinji?


Dobro, ostale su još četiri životinje. Sunce peče! Čini se da nema kraja. Oko vas samo pijesak. Voda nestaje brže nego što ste planirali. Dolazi vam do glave, da biste preživjeli, trebate ostaviti još jednu životinju.

Koju?


Preostale su vam tri životinje. Hodate, hodate, hodate... Vrućina, vrućina, vrućina... Katastrofa! Došli ste do oaze koju ste toliko dugo tražili, no ona je presušila! Nemate drugog izbora nego ostaviti još jednu životinju.

Izaberite.


Preostale su vam još samo dvije životinje. Marširate kroz užarenu pustinju. Kraj vaših patnji je blizu, u to ste sigurni. Nažalost, još ste sigurniji da vode nema za troje. Pustinju možete napustiti samo s JEDNOM životinjom.

Izaberite koja će preživjeti uz vas?

U petak... u večernjim satima objavit ću rezultate testa.... a do tada odaberite redosljed rastanka sa životinjama... možete obrazlagati svoje odluke ili tek kratko nabrojati redosljed kako je testu traženo.
Kad dobijemo rezultate nastavit ćemo razgovarati o našim izborima... da li smo iznenadili sami sebe ili su rezultati baš onakvi kakvi trebaju biti...
________________

Test se temelji na japanskim arhetipovima prema kojima pustinja predstavlja poteškoću.

Svaka od životinja predstavlja razne aspekte vašeg života. Red po kojem ste žrtvovali životinje predstavlja važnost koju im pridajete. Onu koju ste žrtvovali među prvima najmanje vam je važna, a najvažnija vam je ona koju ste zadržali do kraja.

Značenje:
1. Konj predstavlja vaše strasti.
2. Krava predstavlja temeljne potrebe.
3. Lav predstavlja ponos.
4. Ovca predstavlja prijateljstvo.
5. Majmun predstavlja vašu djecu.

Praštanje

09.04.2007.

Lutam malo net-om i danas mi je tema čitanja „praštanje“. Čitam mudre izreke, pjesme, tekstove na duhovnim stranicama i došla sam do zaključka da sam „oštećena posuda“, „roba s greškom“, totalni neznalica.... a najzanimljivije u tom mom zaključku je čvrst stav da se nemam namjeru mijenjati po tom pitanju. Nije mi problem priznati vlastite greške... ali na ovu temu želim biti „roba s greškom.“ Isto tako sam nedavno čitala neko očitovanje u kojemu se svi koji se tamo spominju prozivaju i pozivaju na međusobno opraštanje. To očitovanje sam odmah doživjela bljutavom maglicom koja se baca na stado i prodaje mu te stare fraze da slučajno ne progleda i vidi u čemu je problem.

Po Aniću je praštanje – zaboravljanje nečije krivnje, oslobađati nekoga od odgovornosti.

Stvari koje mogu oprostiti su kad mi npr.netko stane na nogu i kaže „oprosti“... tada ja samo odmahnem rukom i kažem: „Ma samo ti gazi!“.

Tko me može uopće dovesti u situaciju da bi se očekivalo moje opraštanje? Tko me može povrijediti, prevariti i raniti? Samo onaj kome sam darovala svoje povjerenje.
Kad me netko prevari, uvrijedi ili rani prvi put tada sam žrtva svoje naivnosti i pogrešne procjene, ali kad me prevari drugi put tada sam već glupača koja se dala opet preveslati.
Zašto? Zato što sam prvi puta oprostila ili bolje rečeno prešla preko takvog ponašanja?

Čitam često izjave: „Oprostila sam, ali nisam zaboravila!“ To nije praštanje.... što se lijepo vidi i iz definicije.

Vjernici imaju mogućnost ispovjedi nakon koje im se daje oprost od grijeha.
Ja nemam svoju religiju pa su me od malena drilali i govorili da ne smijem griješiti jer greške nanose nepopravljive štete ljudima oko mene i meni samoj. I ja sam to prilično ozbiljno shvatila... doista se trudim u životu ne gaziti nikoga, ne gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, ne dirati ono što nije moje, ne lagati i niz drugih stvari. Nikada se u životu nitko na mene nije naljutio da me ne želi više vidjeti i da mi to otvoreno kaže u njonju. A meni se desilo više puta da sam trajno i zauvijek odbacila ljude koji su me iznevjerili. Svjesna sam da nije problem u tim ljudima nego u mojim nerealnim očekivanjima u odnosu na njih. Stoga nikada ne osjećam potrebu za osvetom. Nikada se u životu nikome nisam osvetila, niti sam imala potrebu. Nikada u životu nikoga nisam mrzila... iako sam svašta ružno doživjela od ljudi. Ja naprosto odbacujem zauvijek. Kažem ŠLUS i nema više.
Mislim da je poštenije tako nego da se nastavim družiti s nekim koga više ne poštujem, kome više ne vjerujem. Kad odbacujem uvijek imam završni govor... uvijek gledajući čovjeka u oči kažem da je ŠLUS i zbog čega je ŠLUS. Od onih sam koji dugo, dugo gutaju i skupljaju... i to je jedan od mojih felera... i onda se desi dan... desi se ta kap koja prelije čašu i tada nema dalje. Bilo bi poštenije da skočim na svaku loptu. Ali trudim se ne biti naporna... pa se dovedem u situaciju da skupljam negativne dojmove predugo i kad se desi taj konačni čavlić ja moram proglasiti kraj.
Ima jedna stara izreka... ne znam čija koja kaže: „Nemoj suditi pa nećeš morati ni praštati!“
Ni s njom se ne slažem. Ja mislim da se mora osuditi svako loše ponašanje... po toj poslovici ne bi trebalo osuditi sve izme koje poznajemo i sve loše što se dešava u društvu. Neka ponašanja po mom mišljenju ne zaslužuju praštanje.

Blogeri, kako vi stojite s praštanjem? Što ste u stanju oprostiti, a što ne?

U prilogu ide priča koju ste svi već vjerojatno dobili nebrojeno puta mailom ili je pročitali na net-u, ali baš je zgodna pa mislim da neće biti štete ako je svi zajedno pročitamo još jednom....

Bio je jednom jedan dječak vrlo ružnog karaktera.
Njegov otac mu je jednog dana dao vrećicu sa čavlima i rekao mu
da zakuca po jedan čavao u vrata svaki put
kad se bude ružno ponašao i/ili kad se posvađa sa nekim.

Prvog dana je ukucao 37 čavala. Sljedećih tjedana naučio je
da se kontrolira i broj zakucanih čavala se smanjivao iz dana u dan.
Otkrio je da je mnogo lakše kontrolirati se umjesto da kucaš čavle.

Na kraju je došao dan kada dječak nije zakucao niti jedan čavao u vrata.
Tada je otišao kod oca i reče mu da danas nije zakucao niti jedan čavao.

Otac mu je tada rekao da izvadi čavao iz vrata
a svaki dan kada ne bude izgubio strpljenje.
Dani su prolazili i na kraju je dječak rekao ocu da je izvadio sve čavle iz vrata.

Otac je odveo sina do vrata i rekao mu:
“Sine, ponašao si se vrlo dobro, a vidi koliko rupa ima u vratima!”

“Nikad više neće biti kao prije.Kad se posvađaš sa nekim i
kad mu kažeš ružne stvari ostavljaš mu ranu kao ovu.”

Možeš zabosti nož u čovjeka i da ga izvadiš odmah,ali će rana ostati zauvijek.
Nije važno koliko ćeš se puta ispričati, rana će ostati.
Verbalna rana čini isto zlo kao i fizička rana.PRIJATELJI su rijetko blago,
čine te sretnim i ohrabruju te.
Spremni su da te saslušaju kada ti je to potrebno, podržavaju te i
otvaraju svoje srce pred tobom.
Pokaži svojim prijateljima koliko ih voliš.

24 sata hrvatskog mentaliteta....

08.05.2007.

Na jučerašnjoj naslovnici novina 24 sata pročitala sam nešto ružno, primitivno i opasno. Prvo sam mislila zatomiti taj doživljaj... ali evo već me 24 sata to muči pa ću ipak napisati.
Od svega što se jučer dešavalo u zemlji jedna vijest je zaslužila mjesto na naslovnici... pod naslovom „U štiklama gurala auto“. Obavještavaju nas novinari da je Vesna Škare Ožbolt ostala bez benzina u neposrednoj blizini benzinske crpke i onda je gurala svoj auto u štiklama.
Tek ovlaš se spominje neki mladi dečko koji je jedini priskočio pomoći... a marljivi čitatelj koji je događaj usnimio mobitelom dobio je 1000 kuna nagrade što nam je omogućio da se naslađujemo tuđom nevoljom.
Odmah sam odreagirala glasno i grubo kad sam to ugledala na naslovnici... i za početak se dograbila s mužem. On misli da si netko tko ima takav mercedes ne smije dozvoliti da ostane bez goriva na cesti... jer taj auto joj vjerojatno u nježnim ritmovima šapuće kada se približilo vrijeme za tu savjesnu radnju – točenje goriva. Odmah sam okefala njega i sve do sada potiskujem svoju ljutnju.
24 sata su novine lakih nota.... a ja ih upravo zbog toga smatram jako važnima. One nemaju neku umjetničku vrijednost J))))), ali imaju svoju težinu jer ih čita veliki broj ljudi zbog niske cijene i izbora tekstova koji podilaze mentalitetu. Imali su neku akciju nagrađivanja građana koji su doprinijeli društvenom interesu i to mi se jako svidjelo.... pa je i ova akcija nagrađivanja građanja za snimke raznih događaja u početku izgledala jako pozitivno.....
Jako mi se svidjela snimka policajca koji prima mito. Ta snimka je u društvenom interesu... ona znači borbu zla, protiv nedopustivih i nemoralnih ponašanja... i podržavam da se takve akcije nagrađuju.
Ali što nam poručuju jučerašnjim slikama i tekstom?
Kao prvo.... priznajmo pošteno sami sebi da li smo ikada ostali bez benzina ili napravili neku nepromišljenost u prometu. Naravno da jesmo! Nije se rodio savršen čovjek... pa tako nema ni savršenih vozača koji ne bi mogli ispričati neke svoje vozačke priče.
Zašto je važno znati kakve je cipele nosila Vesna Škare Ožbolt u trenutku problema koji ju je zadesio? Zašto bi uopće naciji bilo važno znati da je dotična ostala bez goriva? Kolikim se to ljudima svakodnevno desi pa nas o tome ne obavještavaju. Protiv čega se tu borimo ili za što se borimo takvim naslovima i tekstovima?
Ta naslovnica i taj članak potpiruju ionako škakljiv mentalitet kojim caruju jal, trač i zluradost. Čemu učimo omladinu? Pametniji je tip koji ju je snimio i dobio soma kuna od tipa koji joj je pomogao gurati auto? Da su se moji sinovi zatekli tamo... i da su umjesto da pomognu ženi ili muškarcu (bez obzira da li se radi o poznatoj ili nepoznatoj faci) snimali događaj za lovu, a ne ponudili pomoć... ma ja bi ih se odrekla preko novina.
Koje vrijednosti promiče ova vijest? Ona je zato opasna. Poziva na trač, guranje nosa tamo gdje mu nije mjesto, poziva na ismijavanje i ponižavanje onih koji se nađu u nevolji.
Ta vijest ponižava sve čitatelje.
A ti Mališa koji se družiš s Vesnom... prenesi joj neka se ne živcira zbog takvog ponašanja.... jer takvu vijest mogu objaviti i veseliti joj se samo oni koji nemaju vlastite živote i koji u tuđim problemima pronalaze hranu i utjehu za svoje neuspjehe i nedostatke.

Za malu ovcu

07.04.2007.

Imam jednu prijateljicu koju jako volim.... a ona ima dvije divne kćeri koje isto tako jako volim.
I u svojim lutanjima net-om naišla sam na njenu mlađu ovčicu koja piše blog. Tekstovi su joj bili prekrasni, duhoviti, puni života i radosti... ali bili su toliko iskreni i otvoreni da je to bilo zastrašujuće čitati nekome tko zna kakav je svijet koji nas okružuje. Sve to ne bi bilo tako opasno da to dobročudno stvorenje nije na blog stavilo svoju sliku.
U tom trenutku poželjela sam je nekako zaštititi od tog opasnog svijeta koji joj može nauditi... a znala sam ako joj se predstavim da će me doživjeti kao staru udavku... maminu prijateljicu koja je dosadna sa svim tim napornim savjetima koje ionako svakodnevno sluša od mame.
Morala sam smisliti način da vrisnem i da je upozorim... a da me ne doživi neozbiljno.
Odlučila sam se tada pretvoriti u drvo kako bih joj mogla ispričati sve što joj iz dubine srca želim ispričati.... Otvorila sam blog..... nazvala ga „stari hrast“... napisala njoj i njenim blogericama neke priče iz hrastove šume i tada smo brzo svi nestali sa blogoscene.
Prošlo je već puno vremena od tada... ona se iz djevojčice pretvorila u djevojku. Ja joj sada moram ispričati istinu... jer sigurna sam da ju je kopkalo tko je Stari hrast i zašto joj priča te šumske priče....
A kako ne bi mislila da joj muljam kao što mališa mulja klincima kad im piše pjesme priložit ću joj te stare priče koje sam sačuvala....
Nemoj se ovčice ljutiti na Donu.... učinila sam to iz čiste ljubavi i brige za tebe.

19.02. esenšeste
Ovca mare, sada ću ti ispričati jednu priču iz hrastove šume.
Hrastova šuma u kojoj živim puna je sunca, topline i kukaca, pa stoga u njoj živi i puno ptica, a neke se samo odmaraju na svom putu u mojoj krošnji i krošnjama mojih prijatelja.
U mojoj duplji i se gnijezdi sjenica plavetna. Možda ti ovu priču i pričam jer sam osamljen i očekujem njen ne tako siguran povratak. Prije dolaska zime sjenice plavetne odlaze prema zapadu kroz drveće i grmlje duž rijeka. Zimi ostaju u toplim i snijegom siromašnim krajevima oko Rajne i Majne te u Francuskoj. Mnoge se na žalost ne vraćaju u stare krajeve pa je moja zabrinutost za plavetnu sjenicu zvanu Katica tim veća.
Sjenice plavetne gnijezde se samo jednom godišnje. Tako je prošle godine u mojoj krošnji gnijezdo savila Katičina majka Štefica. Izlegla je 12 jaja, a jedno je bilo ljepše od svih. Bilo je to jaje iz kojeg se izlegla moja prijateljica Katica.
Katica je bila debeljuškasta ptičica, puno snalažljivija od svoje braće i sestrica. Bila je ozbiljnija od ostalih, puna samilosti i neke prirođene mudrosti. Njena ljubimica bila je sestrica Pepica koja se izlegla iz najmanjeg jajeta. Bilo je to pravo čudo od ptičice. Mislim da je bila hiperaktivna. Uvijek je stvarala nered u gnijezdu, privlačila je pažnju svoje obitelji i ostalih stanovnika šume. Bila je Katičina ljubimica. Svi smo uživali u njenoj veselosti i širokoj mašti iako nam je često bila pomalo i naporna. Ja ti jako volim sjenice jer se hrane gusjenicama hrastovog savijača i mrazovcem. Te gusjenice su meni vrlo naporne i izazivaju grozan osjećaj svraba na mojim granama. Ponekad to zna biti neizdrživo. Zato sam toliko volio te ptičice koje su me čistile od tog neugodnog nametnika. Nego, da se ja vratim na priču.
Bilo je to prošlog ljeta. Sletjela je na moju granu Katica i gorko plakala te mi kroz suze ridajući pričala što se dogodilo. Pepica je onako vesela i iskrena poželja biti u centru pažnje šumskih ptica pa je često izmišljala priče, a i ispričala bi im sve o sebi. Nudila im je cvrkutavu svoju intimu, svoje misli i najskrivenije želje. I tog ljetnog dana u hladu stare hrastove šume bila je posebno raspoložena za brbljanje, maštovito…. da ne kažem izmišljanje.
Mlade ptičice su se hvalile svojim ljubavnim iskustvima, cvrkutale su o mladim ptićima, boji njihovog perja, o duljini njihovog leta, načinu cvrkuta i sve ono što jednog ptića čini pravim frajerom. Slušajući sve te priče Pepica je opet osjetila potrebu ispasti glavna frajerica i ispriča prijateljicama kako se prošlog dana ljubila sa šumskim djetlićem Perom, kako joj je bilo lijepo, ali danas se ne osjeća dobro te joj se čini da je od Pere dobila ptičju gripu. Društvo se brzo raspršilo. Tupava zeba Jalža se prilično uspaničila i odlepršala je novi trač ispričati kućnom papagaju koji je živio u krletki na terasi jedne kuće koja se nalazila na samom obronku šume. U roku par sati cijela šuma i okolica su znali da se Pepica ljubila i da boluje od strašne bolesti. Papagaj je trač ispričao svom gazdi koji je bio domar u veterinarskoj stanici.
Za par sati u šumu su stigli ljudi, odjeveni u bijele skafandere, vodila ih je tupava zeba i pokazala im grm u kojem se u tom trenutku igrala Pepica. Uhvatili su Pepicu, zakrenuli joj vratom i odnijeli je sa sobom u veterinarsku stanicu…. a njena očajna sestra, moja prijateljica Katica je neutješno plakala u mojoj krošnji tog ljetnog dana…. i neprestano je ponavljala: „A stalno sam joj govorila neka bude oprezna, neka ne priča sve o sebi, neka ne izmišlja i ne navlači jal, zlobu i znatiželju ostalih stanovnika šume. Neprestano sam joj ponavljala da mora biti opreznija jer ptice nisu više ono što su nekad bile i da je okrutan taj svijet“…. Na trenutak bi zašutjela, a tada bi cvrkutavo jecajući nastavila…. „a ona mi je uvijek odgovarala:
- Ma neće mi se ništa desiti… valjda….“
Kora mi se raspucavala od tuge, lisće mi se frkalo od jada… ali nisam znao pronaći riječi utjehe za moju prijateljicu… jer takve riječi ne postoje kad je kasno…. Tada možeš samo šutjeti, slušati i ponuditi svoju krošnju kao utočište za plakanje….



21.02. esenšeste

Danas je bio dan prepun blata, šljapkanja i mirisa trulog lišća.
Tamni oblaci su slijetali prilično nisko, tako da sam imamo osjećaj da će mi se zaplesti u goluždrave grane i izliti svu svoju tekućinu na mene. Nije se to desilo. Cmoljili su po meni iz visine, polako i dosadno. Već ionako previše izbrazdana kora mi je natopljena tim slinjenjem i bojim se da ću se ovog proljeća još jače raspucati.

26.02. esenšeste
SMRT

Potaknut čestom temom u poeziji moje mlade virtualne prijateljice razmišljao sam o smrti.
Kako li samo hladno i stravično zvuči ta riječ sastavljena od samih špičastih suglasnika. L
Zašto su ljudi odabrali tako ružnu riječ? Valjda zato što se boje, zato što nisu u stanju prihvatiti bol i rastanke.
Umiranje je nešto prirodno kao rađanje, kao svako naše buđenje, kao život. Nisu sve smrti iste za one koji ih živi promatraju i ispraćaju umrle. Neke se lakše prihvate jer su prirodne, radi se o starijim osobama, neke su tragične, iznenadne, uvijek nam se čini nepravedne.
Gledao sam u svojoj šumi puno umiranja. Osušio mi se roditelj iz kojeg mi je sjemenom darovan život, bila je to prirodna smrt… hrastovi rijetko žive preko 200 godina u ovim krajevima. Drvosječe su mi rušili prijatelje u najboljoj životnoj dobi i odvlačili ih na pilane, stolarske radionice, u nečije domove za ogrijev. Ispod moje krošnje umirale su srne, zečevi, daždevnjaci, ježevi i mnoge druge životinje. Životinje umiru na razne načine. Neke stradaju od metka lovca, neke se smrznu na cičoj zimi, neke se razbole, a ponekad stradaju i od neke druge životinje. Umirale su pod mojom krošnjom i razne biljke, opet na razne načine.
Drvo kao i čovjek teško prihvaća umiranje. Svaki put kada se desi prisjećamo se svih zajedničkih trenutaka sa otišlom osobom, nerijetko si i predbacujemo za sve propušteno u tom odnosu. Ali više nema povratka jer smrt je rastanak u ovoj dimenziji konačan. Preostaje nam samo da ubuduće budemo svjesniji prolaznosti života i više pažnje posvetimo svima oko nas, a i sebi samima. Nakon smrti nema povratka, nema popravnih ispita. Nijedan trenutak se ne može ponoviti, događa se samo jednom. Zato u širenju ljubavi i iskazivanju pažnje svima živima ne smijemo odgađati za sutra, jer ono što propustimo danas nikada više se ne može ponoviti. Shvatio sam odavno da odlazak nama dragih ne smijemo iskoristiti kao razlog za tulenje, za gledanje i doživljavanje sebe kao žrtve. Svi oni nastavljaju živjeti u nama i mi smo dužni zajedničke uspomene nositi gordo i sa osmijehom na licu jer oni bi tako htjeli. Svijeće koje se pale na sahranama samo su forma i ritual. Mi smo prave svijeće koje ostaju za našim umrlima. Mi gorimo za njih, mi smo svijeće koje gore njihovim sjajem jer su ostavili traga na nama i naučili nas kako treba gorijeti. I baš zato moramo pružiti sebi priliku da živimo što bolje i sretnije vlastiti život, uvijek uvažavajući pravo svih ostalih da žive svoj život onako kako im se sviđa, jer i oni su nečije svijeće. Živjeti treba s puno poštovanja jer život je dar. Najljepši dar koji smo mogli dobiti od zvijezda.



28.02. esenšeste

Ispod trulog lišća na tlu hrabro se probijaju maleni, zeleni šiljci. Ti šiljci će za par dana biti sve veći i veći, tada će im se vrh zabijeliti, pa mažen suncem konačno otvoriti. Tako se rađaju mala šumska zvona. Legenda kaže da rastu samo tamo gdje su vilinske čarolije jako jake. Njihova zvonjava poziva vile na njihov bal na mjesečini. Usmenom predajom među ljudima se šapatom širi priča da je prisutnost zvončića u hrastovoj šumi znak da tu žive zla bića Hrastoljudi, pa obični smrtnici moraju biti na velikom oprezu. Jednako tako vjeruje se da ne valja brati zvončiće u šumi jer to jako ljuti vile. Priča se isto tako da vještice sade zvončiće kako bi privukle vile, pa je to često bio glavni dokaz protiv vještica na sudu.
Ali to su samo legende, pravu istinu vam mogu ispričati samo ja koji stojim na istom mjestu već preko sto godina. Šumske vile su ustvari dah prirode, koji je toliko lijep i čaroban da podsjeća na prelijepe djevojke. Hrastoljudi ne postoje. Smrtniku je opasan samo smrtnik, sva čarobna bića ne postoje da bi pakostila ljudima... ona su plod mašte. Zli ljudi vjeruju u zla bića, a dobri u dobra.
Ali zvončiće u šumi svakako ne valja brati jer su vrsta u izumiranju. Mjesto im je baš u šumi, pa ih tamo treba i ostaviti. Doći im u posjetu, poslikati ih digitalcem, pomaziti ih nježno, pozvoniti vilama i pozdraviti šumu, a tada ih ostaviti tamo gdje pripadaju.
Pisat ću vam još o zvončićima, o čarobnom zvuku koji se ori šumom kad su razdragani.... tek su probili šumski pokrivač na tlu i hrabro se dižu prema suncu...



Tratinčice, nisu samo ubijanja ono što me muči. Njima prethodi puno toga u svakodnevnom životu. Sve naše predrasude, sva naša skanjivanja prema različitostima i neprihvaćanje prava drugih na vlasiti izbor, čak idemo do te mjere pa osuđujemo, mrzimo i ne prihvaćamo različitosti nastale rođenjem... znači one na koje čovjek nema i ne može imati utjecaja. Svi imamo malo manju ili veću konzervu u sebi koja voli zaviriti u tuđe živote, osuditi, prokomentirati, ponekad čak utješiti sebe i svoje neuspjehe kroz tu lošu naviku zirkanja tamo gdje ne bi trebalo. Neki od nas su svjesni da je ta konzerva nešto loše, nešto usađeno iz ovog ludog i sivog svijeta pa se borimo protiv toga, preispitujemo sebe, a nekima je to postao način života... izgube sami sebe jer previše vremena provode u tuđim životima, komentirajući ih, razmišljajući o njima i onda im prođe njihovo vrijeme. Ali i oni su tek jedna od različitosti na ovom svijetu, a ja sam im eto posvetio tekst i svoje vrijeme komentirajući ih i čudeći se njihovom načinu života. Jedni bez drugih ne možemo. I zašto se onda čudim njima što ne prihvaćaju različitosti, kad i sam ne razumijem njih. Možda je samo sitna razlika u tome što pokušavam razumijeti, objasniti sebi sebe i sve one različite od mene, trudim se ne mrziti ih, ne misliti previše o njima... ali onda se obično desi neki događaj u društvu koji me zgrozi i ne mogu ostati nijem pa se upustim u ovakve komentare... Možda sve to tako mora biti. Možda smo samo lutke na koncu i netko puno moćniji samo igra igru da si prikrati vrijeme... možda smo takvi kakvi smo samo neka sladunjava sapunica, igrokaz u nekom drugom svijetu. Upssss.... ove strašne promjene vremena su previše i za jedno staro drvo... totalno puknem, a trebao bih čuvati snagu za listanje.... (starihrast 02.03.2006. 20:42)


01.03. esenšeste

RELIGIJA U ŠUMI

Što čini šumu bogatom i lijepom? Njena raznolikost. Što je više biljnih i životinjskih vrsta u jednoj šumi ili na nekom prostoru to mjesto je bogatije i ljepše. Što su prirodna prostranstva bogatija različitim vrstama ona postaju čak i ljudima interesantnija i imaju potrebu takve prostore zaštititi raznim propisima, proglasiti ih parkovima prirode ili nacionalnim parkovima.
U šumi postoje i zakoni. To su zakoni prirode, tj. zakon opstanka. Svaka vrsta je neobično važna u toj zajedničkoj čaroliji. Kao što je važna i smjena godišnjih doba, sunce drago, mjesec žut. Sve je međusobno povezano, jedno o drugom zavisno, tako čudnovato isprepleteno, ali obično, logično, doslovno jasno. Nema rupa u tom zakonu, nema žalbi na više sudove, nema sudaca i odvjetnika. Sve se tako jasno i dobro zna, svi se međusobno poštuju i ljube jer jedni bez drugih ne mogu. Oni su priroda. Oni su sva sila i ljepota ljubavi života.
I ako je čovjeku toliko lijepa ta prirodna raznolikost pitam se zašto ne poštuje različitosti u svojoj „šumi života“? Zašto postoje vjerski ratovi? Zašto postoje etnička čišćenja? Zašto postoje razmišljanja da je netko vredniji od drugog jer svoju boju kože, naciju, vjeru ili nešto treće smatra boljim i vrednijim od ostalih? Svuda oko čovjeka je priroda, tako jasna i čista.
Zašto čovjek nema vremena zastati na tren i prekopirati nešto iz tog svijeta? Zašto uvijek mora biti originalan u zlu? Zašto negira svoje pripadanje prirodi i komplicira i uništava život svoje vrste i svih vrsta zlima koja nisu u skladu s prirodom… nisu u skladu s prirodom samog čovjeka?


03.03. esenšeste
Imam dosta ljudi s kojima se družim. To su oni pripadnici vrste koji zalaze u hrastovu šumu i vole se odmarati pod mojom krošnjom. Motivi njihovog dolaska su razni. Neki dolaze u određeno vrijeme u godini kada uspijevaju gljive koje beru, neki su u potrazi za šumskim jagodama, neki tek šetaju i časte svoja pluća, neki love organizirano, neki love potajno. Znači, među mojim posjetiteljima ima dobrih i manje dobrih ljudi.
Moj najčešći gost i najdraži prijatelj među ljudima je starac po imenu Fabijan. On dolazi u šumu nesebično, ne očekuje materijalnu korist u vidu gljiva, jagoda, divljači, on dolazi uživati u ljepotama koje ona pruža, uživati u zvukovima prirode. Voli se zadržavati pod mojom krošnjom i kratiti mi vrijeme u dugim i vrlo interesantnim razgovorima. Fabijan je čovjek koji u šumi traži mir i osamu. Dolazi se odmoriti od svega onog što mu se u društvu s ljudima ne sviđa i što ga opterećuje. Obično dođe nedjeljom kad mu je žena na misi u obližnjoj crkvi. On ne odlazi u crkvu. Ali moj prijatelj Fabijan je najveći vjernik koje sam ja među ljudima upoznao. Često mi priča priče iz života. Opisuje mi ljude, njihove navike, njihova ponašanja.
On je toliko blizak Bogu da mu crkva i ljudi koji je predstavljaju nisu potrebni da bi se družio s Bogom i bio dobar čovjek. Često igramo zgodnu igru. On mi ispriča priču o nekom čovjeku, a ja tada moram pronaći životinju ili biljku u šumi kojoj je taj čovjek najsličniji po svojim osobinama.
Prošle nedjelje mi je pričao o svojoj sestri. Ne želi o njenim osobinama govoriti pred drugim ljudima jer je ona njegova krv, a i inače ne voli s ljudima komentirati osobine drugih ljudi.
Odlučio je sve svoje tuge zbog nekih njenih osobina ispričati tišini šume, a i zanimalo ga je s kojim stanovnikom šume bih je ja poistovjetio.
Ona se zove Rozomunda. Vrlo je lijepa i inteligentna. Jako dobro se snalazi u svim životnim situacijama, ali njega muči sumnja da ne posjeduje dovoljno ljubavi u svom srcu. Misli da je toliko važna sama sebi i nema dovoljno obzira prema ljudima koji je okružuju, pa i prema cijeloj zajednici tj. općem interesu. Ne preza pred ničim kada je njen interes i ugoda u pitanju.
Ljubav i nesebičnost pokazuje samo prema svom sinu, a svi ostali su samo sredstva pomoću kojih ostvaruje svoje ciljeve. Ne poštuje tuđe emocije, način života. I ona nedjeljom odlazi u crkvu ali ne da bi bila bliže Bogu, nego da bi pokazala svoju frizuru, novu haljinu, da bi prikupila priče koje bi kasnije mogla iskoristiti za sebe i svoju korist ili ih pak upotrijebiti za čisti dokoni trač sa osobama sličnim sebi da bi ubila dosadu. Moral tj. nepisana pravila koja vrijede među ljudima vrlo maštovito mijenja i prilagođava opet sebi i samo sebi. Griješi baš kao i svi drugi ljudi, ali nikada zbog svojih grešaka ne osjeća kajanje, nikada ih ne priznaje, u stanju je okrenuti svijet da bi uvjerila sve oko sebe kako je njena greška od trenutka kada ju je ona počinila postala nešto normalno, općeprihvaćeno, potrebno i dobro. Vrlo je rječita i lukava. To nije plod njene načitanosti i duhovnog rada na sebi, nego prirodne inteligencije i čistog nagona za opstanak. Fabijan je potpuno drugačiji čovjek i ne čudi me da je nesretan prepoznati te osobine kod svoje sestre.
Nisam dugo morao razmišljati o životinji koja joj je najsličnija. To je svakako šumska lisica.
Šumska lisica, a i lisac vode samački život (osim u vrijeme parenja). Pare se zimi. Lisica zbog svog kratkog životnog vijeka ima samo dva do tri okota u životu. Nerijetko ima i dva mužjaka da bi postigla svoj cilj, ali neposredno prije okota protjeruje ih iz jazbine. Nakon što mladi dođu na svijet mužjak donosi hranu za mlade, a liji pomaže i sestra koja trenutno nema mlade da bi tako stekla iskustvo za brigu o svom budućem potomstvu.
Lija je noćni razbojnik. Njen je vid i sluh pogodan za noćni lov. Hrani se mesom, miševima, često krade tuđa jaja, a ako nema ništa bolje zadovolji se i glistama kojih uvijek ima u izobilju. Vrlo je lakoma. Hranu ne žvače, trga meso očnjacima i lakomo je guta u velikim komadima. Lija nema puno neprijatelja u životinjskom svijetu. Njen prvi i glavni neprijatelj je čovjek koji je ubija radi prelijepog krzna, ali i zbog strašne bolesti (bjesnoće) koju prenosi.
Fabijan je tužno potvrdio da sam dobro pogodio životinju koja je slična njegovoj sestri. Ustanovili smo da svaki čovjek ima svoj par u životinjskom svijetu, neki su se uspjeli od svog iskonskog para u prirodi izdići koristeći razum, emocije i rad na svojoj duši, a neki se toliko zapuste pa svakim danom postaju prave kopije neke životinje koja nema te darove koji su darovani samo čovjeku kako bi se mogao razlikovati od životinja i živjeti malo duhovnije i kvalitetnije od bića koje nosi samo nagon za razmnožavanje i opstanak.

02.03. esenšeste

Kad sam bio hrast u srednjim godinama, a bilo je to prije nekih 70 godina upoznao sam prekrasnu šumsku vilu. Bila je drugačija od svih ostalih šumskih vila. Tih godina su u modi bile lepršave bijele haljinice, prozirna krilca, lepršave duge i plave kose, piskutavi glasići. Vile su glumatale, afektirale, koketirale s Malikom Tintilinićem i njegovim prijateljima.
Sve su one meni bile lijepe, ali sve su bile i nekako iste… isto su se odijevale, istim naglaskom govorile, iste priče pričale, kao da su se takmičile u tome kako postati što sličnije jedna drugoj i nekim šumskim modnim pravilima. Ne sjećam im se imena jer kada bi mi ga i rekle ja više nisam znao koje ime kojoj vili prispodobiti kad su bile tako slične. Ali zato se jako dobro sjećam meni najdraže i najdivnije šumske vile koja se zvala Justa. Bila je drugačija od svih. Nosila je traperice, široku majicu. Imala je bucmaste crvene obraze i pokoji prištić na licu. Imala je oči boje jezera, u tim očima spavao je cijeli svemir i bezbroj snova kako pravoj šumskoj vili i priliči. Dolazila bi u predvečerja i tiho, baršunastim glasom čitala bi pod mojoj krošnjom svoje pjesme. Pjesme su joj bile ozbiljne, pomalo crne, tužne. Iz njih sam čitao svu tugu koja se skrivala u toj malenoj vili. Voljela je jako čitati. Išla je u šumsku školu i nije se isticala jer su pažnju vilinskih profesora privlačile brbljave i nametljive njene vršnjakinje. Ona je bila tiha, čitala je… i slušala, slušala profesore, razgovarala sa pticama koje su joj pričale priče iz dalekih zemalja, osluškivala je prirodu. Uvijek se divila zvukovima koje sam joj svirao lišćem svoje krošnje. Za nju sam se trudio uvijek posebno šuštati.
Vile u prosijeku žive oko 200 godina, što znači da su sada to žene u najboljim godinama.
Prošlog ljeta je jato vila dolepršalo u moju šumu. Ona masa vila kojima se ne sjećam imena postale su vrlo atraktivne i lijepe žene. Sve imaju grudi istog broja (silikonske broj 5), sve imaju utegnuta lica, duge noge, ofarbane kose u istu boju naravno, opet su vrlo slično odjevene i za njima trči veliki broj raspaljenih vilenjaka. I gledam ja tu razularenu grupu vila i vilenjaka, divim se kako su postale lijepe mlade žene i u tom trenutku začujem ciku pod svojom krošnjom. Spustim pogled i ugledam predivnu mladu vilu, opet drugačiju od svih ostalih, pored nje najljepši vilenjak kojeg sam u životu vidio i četvero malih, plavokosih vilenjaka i dvije male crvenokose vile. I začujem kako vila kaže: „Pod ovih starim hrastom plakala sam sve svoje djevojačke suze, čitala svoje crne pjesme i uvijek me skrivao svojom gustom krošnjom da me drugi ne vide.“ Vilenjak ju je nježno zagrlio, a dječica su stala u krug oko mog stabla i obujmila me ručicama. I začujem tihu, ali iskrenu rečenicu koja mi je izazvala kolanje sokova ispod kore i ugodan svrab u stablu: „a danas više ne pišem pjesme jer sam najsretnija vila na svijetu.“ Zašumio sam najljepšu melodiju svojim lišćem, malo pognuo grane da zakrilim sretnu obitelj, pomazim listićima dječicu voljenu i par koji se sretno ljubio u mojoj sjeni. Dugo su mi ostali u gostima, uživali u šuštanju mog lišća, a ja sam se rastapao od zadovoljstva jer sam oduvijek znao da ta posebna vila mora uhvatiti najsretniju zvijezdu, a uhvatila ju je samo zato što je bila uvijek svoja, uvijek posebna i nikada nije izgubila svoju osobnost ma kako jaki bili pritisci drugih vila.



03.03. esenšeste

Da... ljušture, te hladne ljušture koje stvaramo. Zidovi, ti visoki zidovi koje zidamo. Koliko puta u danu začujemo pitanje: "Kako si?" I po navici uz osmijeh odgovaramo: "Dobro sam." ... a nije baš uvijek tako. S puno ljudi se družimo, puno ljudi susrećemo, a tako ih je malo koje puštamo iza svojih zidova, kojima pokazujemo meso ispod svojih ljuštura. Ali u tome ima i ljepote. Jer sve to najosobnije što čuvamo dajemo samo odabranima, samo onima koji su to zaslužili.


I to bi bilo to ovčice.... ono što sam uspjela sačuvati.....
Malo sam si zagušila blog tom količinom tekstova... ali bila sam to dužna učiniti... zbog tebe, a i zbog sebe.
Velika pusa tebi... :x

INVENTURA!

Komentari (13) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)