30.03.2007.
Prije nekih dvanaest godina prešla sam iz velikog grada raditi u jedan manji.... radi kraćeg putovanja. Moji dječaci su me tada više trebali i svaku minutu koju sam mogla uštedjeti na putovanju željela sam posvetiti njima. Promjena je bila strašna. Ne samo u vrsti posla, nego i u cjelokupnoj radnoj atmosferi... bio je to jedan novi i meni potpuno nepoznati svijet. Cijelo sam desetljeće provela na tim poslovima i s tim ljudima... prije no što sam se vratila u okruženje iz kojeg sam davno otišla.
Zahvalna sam sudbini na tom životnom iskustvu.... na svim tim pričama koje sam tamo imala prilike čuti.... na svim tim detaljima koji su me obilježili i odredili za sve vrijeme koje je ispred mene.... Tada je na čelu tog kolektiva bio poglavica koji me doživio kao opasnost. Mislio je da sam ubačena.... nije bio siguran od koga. Tračeri su mi prenosili pretpostavke, a ja sam rikavala od smijeha od tih neutemeljenih paranoja jer moj jedini motiv za dolazak tamo je bilo kraće putovanje... radi moje djece. Primio me po direktivi i to je odredilo naš nategnuti odnos kroz cijelo to vrijeme koje smo radili zajedno.
Otvarao je on meni vrata za ulazak u društvo miljenika i to u više navrata, na razne načine... ali ja kroz ta vrata nikada nisam htjela ući. Vladao je na način koji me podsjećao na ruske crno bijele filmove. S vremenom smo se naučili izbjegavati... svatko je radio svoj posao i trudili smo se ne ulaziti u komunikaciju dok to nije bilo nužno. Ali kad se desila nužnost naših razgovora njemu bi se nakostriješile obrve, sav bi poljubičastio, a vrijeđati i ponižavati je znao na tako direktan i sirov način da svaki puta nisam mogla vjerovati da je to moguće. Nije on vrijeđao i ponižavao samo mene. Neki su bili prave žrtve... jer su češće dobili porciju.... a za češća ribanja birao je one koji su mu se rasplakali i one koji su mu pokazali koliko ih bole njegove riječi i sirovost. Na tom radnom mjestu i u toj radnoj sredini ostavila sam veliki dio sebe. Često sam bila u prilici slušati napade na njega od ogorčenih korisnika naših usluga... ali ja sam ga uvijek branila. Ne zato što sam voljela ili poštovala... nego zato što sam na taj način branila firmu i sebe... samo sam odrađivala svoj posao onako kako sam smatrala da je časno i pošteno... iako bih često te kritičare koji su ga prozivali najradje zagrlila i rekla: Bravo!
Večeras sam htjela pisati na drugu temu, ali ovo sjećanje mi je došlo spontano jer sam se sjetila svoje pokojne kolegice koja je premlada umrla. Bila je boležljiva. Malo je tako pismenih i savjesnih radnika u tom poduzeću kakva je ona bila. U svakom slučaju bila je osoba od koje se moglo puno naučiti... kako u poslu, a tako i u ponašanju i moralnim načelima kojih se držala. Svakodnevno se vozim pored groblja gdje ona sada spava.... i kao što se vjernici prekriže pored svake crkve pored koje prođu, ja je svakodnevno pozdravim kad onuda prolazim... ponekad i na glas ako sam sama u autu.... To nisu jedini naši sureti u danu jer je se često sjetim u nizu detalja koji su pohranjeni u meni... jer sam ih pažljivo prikupljala kroz deset godina našeg zajedničkog rada, naših zajedničkih kava.... naših zajedničkih smijanja, ali i povremenih plakanja.
Njenom prvom infarktu prethodilo je ružno i sirovo ponižavanje nje kao žene na jednom grupnom okupljanju u njegovoj kancelariji.... Bila mu je omiljena žrtva. Plačući je istrčala iz njegove kancelarije... a ja za njom. Nije ona dobila infarkt od njega... bila je bolesna, ali on joj je sigurno pripomogao da se desi ranije. Život je nije štedio, a on se poput lešinara obrušavao na ženu bez ikakvih razloga. Volio je ulizice... volio je grešnike jer njih je na taj način držao u šaci... a oni koji su mu nudili samo svoj rad i savjesnost bili su u nemilosti... bili su opasnost jer su mu valjda napadali savjest ako je uopće ima.... osjećao ih je kao svoje neprijatelje iako su vukli na svojim leđima i za one koji nisu imali vremena raditi jer su većinu radnog dana provodili u njegovoj guzi.
Ljudi su odlazili u mirovinu i danom odlaska zauvijek su zatvorili vrata tog poduzeća... otišli su poniženi,ogorčeni i tužni.....
Svi smo živjeli za dan kada će otići u mirovinu koju je godinama odgađao....
Nakon deset godina rada pod njegovim vodstvom došla sam ga upozoriti na neke opake nepravilnosti.... došla sam s dobrom namjerom i iskrenim nastojanjem da unaprijedimo posao i ispravimo neke stvari koje se obavljaju protivno propisima, a time dovode u opasnost sve koji rade, njega i poduzeće. Tada mi je rekao da me poštuje, da je svjestan koliko mu vrijedim na tom radnom mjestu, vrijeđao me je malo suptilnije nego inače... rekao mi je da nemam izbora jer sam prestara i da me više nitko ne treba... pa se eto moram pomiriti s načinom rada kakav jest. Tri dana nakon tog razloga prihvatila sam posao koji mi je ovako staroj ponuđen i otišla.
Nedugo nakon mog odlaska.... ranim jutrom zazvonio je mobitel i kroz plač mi je jedna kolegica javila da je naša K. te noći umrla. Dan prije je radila... s jakom prehladom... kao i uvijek... jer bila je savjesna do bola... otišla je kući, a sljedećeg jutra je muž javio da neće doći na posao jer je prošle noći umrla....
I eto... samo tako.... otišla.... I da.... svi smo bili na sahrani... i bilo je prestrašno.... bilo je tamo njegovih satelita kojima bi bilo bolje da nisu došli jer su sudjelovali u zlostavljanju te žene... a on nije došao... i svi su mu to silno zamjerili. Ja mislim da mu je pametnije da nije došao jer nije mu tamo bilo mjesto.....
I od tog dana me muči kako smo je zakopali... i gotovo... kraj jedne životne priče... a da se nitko nije na glas usudio reći gadu neka ga bude sram što je mučio tu bolesnu ženu... koju je život ionako tukao sa svih strana, a on se sadistički volio naslađivati maltretirajući najslabije.
Ta radna sredina je danas prekrasno i preporođeno mjesto.... na čelu s mladim, poštenim i stručnim čovjekom koji voli i razumije ljude. Ti ljudi su konačno dobili priliku raditi u normalnom okruženju..... a zli poglavica je samo ružno sjećanje koje neki nose s većim, a neki s manjim posljedicama....
Eto... toliko od mene za njega.... bila sam blaga prema njemu u ovom postu... vjerujte mi na riječ....
Budite blagi...
Budite blagi prema voćkama odveć mladim da bi donijele plodove i prema voćkama kojih su sokovi iscrpljeni i koje više ne mogu donijeti ploda:
Njegujte ih s njihovim cvijetovima u proljeće i
Strpljivo iščekujte nova proljeća.
Budite blagi prema voćka kojih su grane otežale od plodova:
Nemojte s plodovima otkidati i njihove grane.
Nemojte od sebe otkidati svoje snove.
Budite blagi prema ljudima koje još ne naslućujete
I prema ljudima satrvenima od muke, godina i sebe samih:
Raspirujte skrovitu uzbibanost njihovih bića.
I njima pripada žar i odmorište svakog dana.
Budite blagi prema ljudima širokih pleća i čvrstih koračaja:
I oni poznaju oluje i noći.
Nemojte ugasiti ni ono svjetlo koje i samo sebe jedva obasjava.
S. Lice
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.