Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/doninsvijet

Marketing

Oni koji nemaju sreće

26.03.2007.

U lipnju prošle godine čitala sam o hapšenju nekog tipa iz Podravine koji je silovao svojih 7 kćeri, te je općio sa kozama i ovcama u svojoj staji. U istom članku je objavljeno kako mu je IQ vrlo nizak, te da je tip na nivou djeteta od 12 godina.
To ne umanjuje i ne opravdava njegov zločin, ali ipak nam valjda objašnjava neke stvari.... jer inače od odraslih očekujemo drugačije ponašanje no od djece koja imaju 12 godina. Ako je netko mentalno ograničen i nalazi se prilično ispod prosijeka za svoju dob... tada od njega ne možemo očekivati da se ponaša poput prosječnog čovjeka jer on to nije u stanju. U konkretnom slučaju mislim da je izostala briga društva. Čak je nešto u članku i natuknuto... kako se znalo o zlostavljanju i lošem roditeljstvu, ali nije poduzeto ništa. Zar se moralo čekati da se dogode sve ove strahote da bi se nešto poduzelo?
U srpnju prošle godine na naslovnici Nacionala osvanula je strašna vijest o ženi iz provincije u blizini Zagreba koja je svog sina držala zatočenog 16 godina u stanu. Tragičnu junakinju iz te priče osobno poznajem jer mi je često dolazila na posao u vezi s nekim svojim problemima. Tu ženu su slomili okrutni ljudi i ovaj svijet koji vodi sve manje brigu o čovjeku....
U Nacionalu je objavljen komentar ravnateljice Centra za socijalnu skrb.
Ravnateljica kaže da su "majka i sin imali specifičan životni stil". Nisu ih smjestili u ustanovu jer oni to nisu htjeli, a i sama izjavljuje kako postoji dokumentacija da se radi o psihičkim bolesnicima. Uz sve to komentira kako je bolesna žena sinu kupovala sportske časopise i Playboy.... iz čega se vidi da je dobro informirana o detaljima koji su njoj bili interesantni....
I kakve to veze ima s činjenicom da je njena služba zanemarivala da jedna obitelj koja se nije u stanju brinuti za sebe i svoje članove tako dugi vremenski period živi nezbrinuto i nezaštićeno? Ali bitno je bilo utvrditi i izjaviti kakve časopise je psihički bolesna majka kupovala psihički bolesnom sinu.
Prije nekih šest godina došla mi je ta bolesna žena na posao i plakala..... Žalila se kako joj se na socijalnom podsmjehuju, kako joj se rugaju i kako im služi kao sprdnja kad dođe tamo. Lutala je sirota godinama po ulicama grada.... ljudi su je dočekivali s prezirom i podsmjehom.... često mi je dolazila na posao krvava, sa strašnim ozljedama jer ju je taj sin kojeg je navodno ona zatvorila na tavanu (ima 38 godina) tukao da je tu ženu bilo strašno gledati. Bolesna žena je bila u uredu predsjednika, bila je u uredu pri Vladi.... to znam jer su me zvali zbog nekih problema koje je imala i u vezi mog posla.... I oni su znali istinu. Socijalna radnica je također dolazila k meni na posao... svaki puta sam joj spomenula tu ženu i strahotu koja se dešava godinama... Svi su znali i šutjeli.... i danas se svi čude kako se to moglo dogoditi!
Njen sin je doista bio zatvoren u tavanskom stanu. Ali nije ga ona zatvorila. Oni su bolesni!!!! Kada bi radnici raznih komunalnih poduzeća pozvonili na vrata on je otvarao i napadao ih poput pobješnjele zvijeri, a kad su se otvorila vrata radnici više nisu imali ni potrebu ući jer je iz tog prostora dopirao strahovit smrad....
Psihički bolesni, bez ikakvih primanja, godinama prepušteni sami sebi..... bez struje, bez osnovnog za život.... i sada se ravnateljica razmeće na stranicama Nacionala i usuđuje se bacati komentare u tom stilu.
Da li se itko sjetio priupitati (kad je priča konačno procurila u medijima) kako je moguće da se šesnaest godina nije reagiralo u takvoj situaciji?
Imam i priču koja ne pravda socijalne službe, ali dokazuje da briga društva o takvim pojedincima itekako ima pozitivnih rezultata.
Glavni lik mog trećeg slučaja zove se Stjepan, a u njegovom selu zovu ga Števo ili Števina.
On je svoju mentalnu ispodprosječnost nasljedio od oca... rođen je od takvog oca i zdrave majke.... i on je imao dvoje djece.... jedno je psihički zdravo, a jedno je bilo poput njega prije no što je poginuo u saobraćaju. No u ovom slučaju se radi o čovjeku koji je odrastao mažen i pažen od svoje majke, koja je bila jedna od najiskrenijih vjernica koje sam ja poznavala.... tako da je kod njega slučaj da uz svoju mentalnu ispodprosječnost posjeduje dobre karakterne osobine. Teško se snalazio u životu.... njegov život je prava drama, prepuna problema i boli.... sada je to mršav i skvrčen starac... koji je ostao sam i životari tako osamljen svoju starost. Dugo je njegovao svoju teško bolesnu ženu koja je dugo nepokretna ležala... pružio joj je toliko pažnje, ljubavi i skrbi u toj predugoj bolesti da je malo ljudi koji su se u stanju toliko žrtvovati za drugu osobu. On nije završio nikakve škole, ali bavio se poljoprivredom, radio razne poslove za druge, obavljao dugi niz godina posao grobara.... kopao je grobove i održavao groblje. To groblje je u razdoblju njegovog "mandata" bilo najurednije groblje na svijetu... a kako je bio ponosan kada ga je netko pohvalio... koliko se samo trudio. On je živi dokaz da nizak IQ ne znači da netko mora postati asocijalan čovjek... da se ne može naučiti živjeti časno i pošteno. U ovom slučaju pomogli su stanovnici sela jer su mu davali posao i prihvatili su ga kao ravnopravnog člana, bez izrugivanja i ponižavanja. Omogućili su mu da se osjeća potreban i koristan u području gdje je to mogao.
Sigurna sam da svi mi poznajemo takve osobe koje su drugačije, koje su nesretne i osamljene. Ne možemo učiniti puno, ali ponekad je dovoljno da im se ne rugamo, a ako još nađemo toliko vremena da poslušamo njihovu priču i poklonimo im trenutak svoje pažnje učinili smo jako puno.

Priča nepoznatog autora....

OŠTEĆENA POSUDA

U Kini je nosac vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila cijela. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući.

Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosac donosio kući mnogo više vode nego u ostećenoj, a oštećena se posuda zbog toga sramila.

Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: ''Sramim se jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela.''

Nosac joj odgovori: ''Jesi li primijetila da cvijeće cvate samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato što sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta. Svaki si dan ti to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.''


Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.