23.04.2007.
Ovih dana... sudjelujući na raznim temama često smo se dotakli uloge žene. Njene ravnopravnosti i koliko je moguće furati ulogu žene, majke i uspješnu karijeru istovremeno, a da jedna od tih uloga ne trpi.
Neću sada pisati o tome... ali potaknuta ružnom insinuacijom i zlobnim muškim tumačenjem mojih riječi pričat o čarobnom daru majčinstva.
Muški sirovi šovinist mi je napisao ovako:
„ukoliko je tebi afirmacija zenske uloge samo u majcinstvu i roditeljstvu..to ne moras generalizirati kao opcu zensku(i jedinu!) potrebu!“
... a ovim bljutavim komentarom nadovezao se na moj zaključak u komentaru koji glasi:
no danas imamo situacija kao što je netko gore već lijepo spomenuo da se obitelj ne viđa cijelog dana... i djeca su previše sama. A u napuštenoj i zanemarenoj djeci leži pravi problem ove zemlje i njene budućnosti.
U strašnoj i silovitoj borbi za ravnopravnost i dokazivanje sebe na svim područjima često zanemarujemo tu prevažnu ulogu majčinstva i po mom mišljenju je to strašan problem.
Ja nigdje i nikada nisam napisala da je majčinstvo i roditeljstvo jedina ženska potreba, ali sam često vrlo glasno napisala da djeca ne pišu molbe da bi došla na ovaj svijet i da je opasan problem ovog društva što iza lažnih parola volimo zapakirati zanemarivanje svojih obaveza.
Porast ovisnosti, kriminala među mladima, njihova nezainteresiranost za svijet u kojemu žive je svakako odraz društvene nebrige, ali temeljni problem po mom mišljenju leži u zanemarivanju i nedostatku vremena koje obitelji provode s vlastitom djecom.
I kad vidim one jadne trgovkinje u tržnim centrima koje rade od jutra do sutra... ili tekstilne radnice koje opiče i po dvije smjene, radnice u bilo kojoj tvornici ne mogu si nekako zamisliti da su tamo radi dokazivanja i vlastite afirmacije i da ne bi voljele više biti sa svojom djecom. Čini mi se ipak da rade iz čiste potrebe... baš radi svoje djece da bi im mogle priuštiti ono najosnovnije.
Ali i kad vidim one koje guraju velike karijere i onda daju izjave u novinama kako su savršeno uskladile karijeru i majčinstvo ja im ne vjerujem. J
Jučer sam bila sa svojom najboljom prijateljicom koju volim više no da smo rasle pod istim krovom. Dugi niz godina sjedile smo u istoj školskoj klupi... puno slobodnog vremena provele zajedno. Uvijek ističem kako smo nas dvije zajedno jedna savršena žena. Ona je odabrala karijeru, a ja sam se odlučila za obitelj i posao koji će mi omogućiti da mogu uskladiti te dvije uloge bez velikih problema. Svaki njen uspjeh u školovanju, a kasnije u karijeri doživljavala sam kao osobni i radovala se kao da se meni dešava. Oduvijek je savjesna i marljiva osoba i znala sam da će uhvatiti zvijezdu... znala sam da je cura za pobjede. Uspjela je i ja sam ponosna na nju do neba. Priča mi jučer da ustaje svakog dana u 6:30 h i vraća se s posla iza 20:00 h. Materijalno je ispunila sve svoje snove, s poslom je zadovoljna... ali žali se da ima premalo vremena za sebe. To je cijena uspjeha. Pitam je imaju li njene kolegice s kojima radi djecu i što se dešava s njima dok one jure karijeru... a tada mi kaže da su tu bake, očevi koliko mogu, dadilje... da se dese dani da ih djeca ne dočakaju budna. I to je cijena uspjeha. Znači... može se i jedno i drugo. Ali trpi li netko u toj afirmaciji žene kroz druge uloge? Naravno da trpi! Trpe djeca... ma kako to bilo nekome teško priznati. Tu je sad pravo izbora.... što nam je važnije, koliko je tko sebičan i odgovoran.
Odrast će i djeca koja ne viđaju svoje roditelje baš previše. Othranit će njih plaćene dadilje, bake, susjede ili će se snalaziti sami s ključem oko vrata. Poput biljaka će biti njegovani... dobit će sve što im je potrebno za rast i da bi preživjeli... imat će oni plaćene obroke po vrtićima i školama, kupit će si sami brzu hranu... ma snaći će se već nekako....ostat će samo bez onoga što se novcem ne može kupiti, a to je vrijeme njihovih roditelja koje se posvećuje samo njima.
Sjećam se svog djetinjstva. To je najtoplije i najdraže mjesto koje spava u meni... to je mjesto u koje ponirem uvijek kada mi je teško... upravo tamo prikupljam snagu za sve životne borbe.
Uz to djetinjstvo vezana su dva ključna lika u mom životu... a to su majka i otac.... prevažni svaki na svoj način. Uvijek sam ih imala kad sam ih trebala... u svim radostima i tugama... sjećanje na to vrijeme je poput predivne šarene livade prepune raznobojnog cvijeća... a to su moje uspomene koje me podsjećaju na ljubav, toplinu, podršku, utjehu, nadu i vjeru u samu sebe.
Gledajući ovaj današnji svijet postajem sve svjesnija da su moji roditelji bili dar Zvijezda.
Moji klinci su planirana i željena djeca. Nikada neću zaboraviti svoje raspoloženje u rodilištu kada su mi prvi puta donijeli bebu na krevet. Govorile su mi žene da će me odmah zapuhnuti i preplaviti ljubav i toplina. Kod mene se to nije dogodilo. Gledala sam to malo stvorenje koje me gledalo svojim velikim bistrim očima. Gledali smo se šutke ravno u oči, a ja sam osjećala strah i strašnu paniku.... u meni je vapilo: „Znači ti si taj mali čovjek koji mi je darovan da ga vodim do samostalnosti? Hoći li ja to znati, hoću li ja to moći?“ Tulila sam tri dana u rodilištu od silne panike i nesigurnosti da li sam ja sposobna za tu veliku odgovornost koja mi je povjerena. S drugim više nisam tulila... jer već sam znala da ja to mogu, hoću i znam, a što ne znam naučit ću! Moj život se njihovim dolaskom na svijet promijenio u potpunosti. Oni su mi centar svijeta. Strogo sam pazila da se ne desi bolesna vezanost za majku, ali bila sam njihova. Promijenila sam radno mjesto i grad rada samo da bi im bila bliže... odabrala teži posao da bi im bila bliže. Nisam propustila ni jednu prireredbu, ni jedan roditeljski sastanak, a na informacijama sam bila toliko puta da me već svi psi oko škole poznaju.
Jesam li zanemarila neke svoje ambicije, strasti, ljubavi, interese i potrebe. Jesam! Mnoge! I nije mi žao zbog toga jer ništa od tih ambicija, strasti, ljubavi i interesa nije jače od ljubavi koju osjećam prema njima i od osjećaja odgovornosti koju osjećam.
Sve ostalo u životu što sam radila i radim mi je strašno važno. Osjećaj odgovornosti putuje sa mnom ma što radila. No jednog ću dana umrijeti poput svoje Krune... ponekad će se netko sjetiti Done koju su poznavali, ali moj trag će ostati neizbrisiv samo u ta dva dječaka koje sam imala čast roditi i koji su mi od sudbine povjereni na mom životnom putu.
U našim obiteljskim pričama spominje se djed kojeg nisu imali prilike ni upoznati... spominju se pradjedovi... njihove dogodovštine, njihove osobine, njihova razmišljanja, stavovi, njihove životne odluke... sličnosti koje su naslijedili od tih otišlih predaka.... I kad ja odem sve to će oni čuvati... a svoje majke Done i svog oca... i svojih baki će se najduže i najžešće sjećati samo oni i prenositi uspomenu na njih na svoju djecu i unuke.
Sve u mom životu je strašno važno, ali najvažniji, najteži i naljepši zadatak je majčinstvo.
A sada živim u vremenu da se hrvatskim intelektualcima zbog toga moram opravdavati... u vremenu borbe za ravnopravnost i trkom za lovom to više nije moderno i poželjno... jer to je konzervativno, staromodno i nazadno.
Ja priznajem da mi je majčinstvo najdraža i navjeća uloga u životu... a ako to znači da sam zatucana, staromodna i nisam u skladu sa širinom današnjih razmišljanja rado prihvaćam svoju različitost i zatucanost.... i sa žaljenjem pratim statistiku što se dešava hrvatskoj djeci... što se dešava hrvatskoj budućnosti....
I jedna zatucana priča kojoj ne znam autora za kraj....
KUTIJA POLJUBACA
Početak priče ide daleko u prošlost kada je otac kaznio svoju petogodišnju kćerkicu
jer je izgubila neku vrlo dragocjenu stvar. Novca je u tom vremenu bilo vrlo malo. Bilo je
božićno vrijeme. Slijedećeg jutra je djevojčica donijela mali poklon i rekla:
"Tata, to je za tebe."
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema
ničega, jako se naljutio.
Kćerkicu je prekorio: "Zar ne znaš ako nešto pokloniš, očekuje se da se
u kutiji nešto i nađe?"
Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla: "Tata, ali nije
prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe."
Tata je bio ganut.
Kleknuo je pred kćerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju je i iz nje uzeo
jedan nevidjivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra.
Svatko od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju roditelji, djeca, prijatelji...
Ne postoje važnije stvari koje bi mogli dobiti.
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.