28.05.2007.
Taman sam se lijepo uvaljala u trosjed i počela slušati dijalog između Hloverke i Milanovića, kad krajičkom oka vidim brezu kako strastveno zabacuje svoju dugu kosu i koketira sa ljubavnikom vjetrom. Odmah mi je doletjela misao: „Sad će nestati struje!“ I bi tako.
Uffff... a tako sam htjela gledati tu emisiju. No što je jedna emisija kad znam što se sada dešava... zvone telefoni, dižu montere iz njihovih domova... Neki ni ne čekaju poziv... ostavljaju dječicu, žene, privatne obaveze i poput dobro uvježbane vojske hitaju na posao.
Zapalili smo svijeće.... i koristimo nemogućnost bavljenja svim što nas veseli za obiteljsko druženje.... ali klinci su nervozni. Najmlađi neprestano ponavlja: „Zovi ih?“ Ja se nedam nagoviriti... objašnjavam mu da sada svi zovu.... neki ih pristojno pitaju kada će struja doći, neki im psuju mater, neki im psuju predsjednika države, premijera, direktora... bakice plaču na telefon i objašnjavaju da buju im piceki pocrkali bez žarulje.... bahate gospođe zovu i prijete tužbama jer će im se pokvariti meso u škrinjama, a i propuštaju novu epizodu „Zabranjene ljubavi“. Dežurni na telefonu sluša.... guta knedle... sluša uvrede i trudi se svima pristojno odgovoriti da ekipe traže kvar, da daju sve od sebe i da ne zna točno kad će struja doći...... trudi se biti što pristojniji, a rado bi se mijenjao sa onima koji se bore s vjetrom i kišom na terenu.... jer priroda je mila majka... čak i kada je ljuta i prkosi olujom u odnosnu kako se ljudi ponašaju prema njima u takvim trenucima.
Oluja se smirila... sve se stišalo... vrijeme prolazi.... noć je sve crnja... a gospođe struje nema, pa nema....
Oko 21:00 h ipak uzimam mobitel.... okrećem ga u ruci.... premišljam malo i zovem... kad javlja se legenda Lili i kaže: Bok Dona! Baš kod vas gore je frka... tamo prema vojsci... svi su na terenu... tam su ti Mladen i Vladek... budi bez brige... sve bu kak treba. I brzo ga ja pozdravljam... jer znam da mu se vuha već ljubičaste od telefona i sjedim pri svjeći i slušam vjetar koji opet počinje... slušam kišu koja sve jače udara.... a znam da su oni vani... molim se... ni sama ne znam komu da se nevrijeme stiša.... da što prije riješe problem i vrate se svojim domovima.... Ja bih rado bila bez struje i cijelu noć... ma koliko god se osjećam nemoćno kad je nema.... samo da oni ne moraju po tom vremenu biti vani... ali to nije moguće. To znamo i oni i ja.....
Sjećam se jedne zime prije desetak godina. Došla je dama Stara godina. Klinac mi je dobio visoku temperaturu i početak večeri smo proveli na hitnoj u Zagrebu.... vratili smo se doma izmoždeni i zatekli baku u grčevima.... od brige za unuka unervozio joj se žučni kamenac.
Zima je bila strašna... danima je padala ledena kiša. Breza je ličila na veliku staklenu figuru... sve je bilo prekriveno debelim slojem leda. Tup! Nestala je struja. Tada smo dočekali Novu bez struje.... a i bez grijanja jer centralno nije pristalo raditi na žgance.... Bez struje smo bili cijelu noć.... sljedećeg dana popodne nas je razveselila povratnica i konačno nam ugrijala dom. No mi smo ipak sjedili zamotani u deke... a dečki na terenu su se penjali po zaleđenim stupovima... bili su na toj strašnoj hladnoći do krajnjih granica izdržljivosti... hodali po grabama, poljima... i tražili... tražili.....
Blogeri.... razmišljate li ikada o tim ljudima kad ostanete bez struje?
Vani su na plus 30 i minus 30 stupnjeva, vani su po olujama, preplivavaju potoke i bore se s prirodom... vani su uvijek kad je frka.
Znate li kako je to bilo u ratu? Na crtama razdvajanja često su vojnici bili u rovovima, a monteri visoko na stupovima... jer su se kvarovi morali otkloniti.... Bili su oni nenaoružani na prvim crtama..... i izlagali svoje živote da bi svima nama bilo što lakše. Oni nemaju visokoke mirovine, jer nisu bili vojnici...
Neću vam ni napisati kako su sramotno malo plaćeni.... neću vam sada pričati da nakon dvadeset godina rada postaju „potrošeni“ od takvih radnih uvjeta.... neću vam pričati da imaju sve manje mladih kolega, a njima kosti škripe.... jer po njima su udarale već mnoge oluje i nepravde.
Zašto sam napisala ovaj tekst?
Napisala sam ga da svima vama koji se ne sjetite njih kad ostanete bez struje kao malu iskricu koja će vas ubuduće podsjetiti... i kad budete ljuti i psujete.... nemojte njih psovati... jer oni ne odlučuju o ničemu.... oni su tu samo da bi vama pomogli.... i čine to toliko savjesno i nesebično da vam ni najrođeniji ne bi bili bolji u tim trenucima. Da svi u ovoj zemlji uskaču poput njih u „vatru“ kad je frka svima bi nam bilo puno ljepše.
Napisala sam ga jer su oni večeras bili moja prva misao veliki dio večeri.... jer su oni heroji ove oluje... kao i mnogih koje su se stišale, ali i onih koje tek dolaze.
Napisala sam ga zato jer znam da će oni sutra skužiti ovaj tekst... a ja ih njime želim puno pozdraviti, napisati im jedno veliko HVALA .... napisati im da sam uvijek s njima u mislima kad im je teško... i napisati im da sam ponosna na njih... i da ih puno, puno volim.... SVE... pa i one koji će sutra papirima popratiti ova herojstva koja su se dešavala popodne i večeras....
I Bog reče: „Neka bi svjetlost!“ „I bi svjetlost!“ Dečki, On je sredio dan..... a vi ste sredili sve ostalo.... svima nama tako važno i neophodno.... vi ste stupovi, vi ste kičma.... i nikada to ne zaboravite!
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.