Starom hrastu...

28.08.2007.

28.06.2007.

„Prve svoje pjesme, koje sam uništio, pisao sam vezanim stihom. No rano sam ga napustio i već od petnaeste godine pišem slobodnim stihom, jer njime mogu slobodno izraziti ono što želim, a da misao ne odluta drugamo tražeći rimu, koja često nagna da se kaže i ono što se nije željelo ni htjelo reći.“
(Modra lasta, XII, br. 5. str. 3 i 14, Zagreb, 1. studenog 1965. D.Tadijanović).

„Radujem se, što da krijem, ako je moj stih i vama pripremio radost. A vjerujem, i znam, da su i tisuće čitalaca mojih knjiga u njima našle radost i tugu, ono čime se odlikuje čovjek među svim stvorenjima na zemlji. Živom pjesniku nema većeg zadovoljstva od spoznaje da njegove pjesme odjekuju srcima naroda kojemu i on sam pripada. Nisam od onih koji planiraju pisanje pjesama, pišem samo kad imam što reći, i uzdam se u te blažene trenutke; nek im daleko bude kraj.“
(Vjesnik, XXXII, br. 8875, str. 7; Zagreb, 2.11.1971. D.Tadijanović)

Jesam.... dragi pjesniče, pronašla sam u tvojim pjesmama radost i tugu.... pronašla sam u njima Čovjeka.
Najdraža tvoja osobina, koju sam ljubila od prvog našeg susreta bila je tvoja jednostavnost i spontanost.
Imam jedan grijeh prema tebi. Prijateljica mi je davno, davno poklonila ploču na kojoj recitiraš svoje stihove. Nisam te mogla slušati. Vlastite stihove čitao si tako loše, nezgrapno i nekako premuški da ja to naprosto nisam mogla slušati. Ali zato smo se nas dvoje družili puno, puno..... čitanjem u tišini...... s razumijevanjem, dušom....
Kao što si o najšarenijim životnim stvarima pisao jednostavno - tako si i živio.... nenametljivo, tiho i dugo. Takav će biti i ovaj moj pozdrav tebi.... bit će to samo jedno veliko HVALA.... a ti ćeš na oblaku koji te udomio pročitati sve što to hvala u sebi nosi....

SLUŠAJUĆI ŠUMORENJE HRASTA

Ja sam drvo, krošnjato drvo, u lišće
Odjeveno, od proljeća do jeseni,
Žute jeseni; a moja je mati
Zemlja, crna zemlja: ona me

Odnjihala na jakim grudima.
Prolaznici kad zastanu preda mnom
Čude se, poviknu: „Gle hrasta!
Pogledaj ovaj hrast!“ Pa zaključih:

Ime mi je Hrast; u knjigama
Učenim: Quercus maritima. Zar bih
Mogao reći koliko desetljeća, ili
Stoljeća, stojim na istome mjestu,

Nepokretan; jedino me sunce miluje
I vjetar kad šumi u mom lišću
I šapuće riječi nerazumljive;
Krošnje se tada njišu, saginju, šumore,

Ponavljajući priču od ljubavi, od boli:
„Davno, davno, davno, u sjeni, u hladovini,
Djevojka suze lijevaše, sama, sama, sama.
Najednom se nasmijala, glasno,

I otkopčala grudi. Tko da ih ljubi?
Mladi naš list, veseo, lud,
Otrgne se naglo i spusti se lagano
Na djevojčine grudi. Ona ga poljubi!

Mi smo u krošnjama, od radosti, šumorili
Sve dok se ona nije izgubila u noći.“
Lišće moje ovu priču šumori beskrajno
Kao da se dogodila stotinama puta.

A nije nego jednom. O onome
Što bezbroj puta ču: „Požurimo!
Sad će kiša! Dolazi!“ kao zaliveno šuti.
Kome li govorim? Zar me itko sluša?

Ja sam drvo, krošnjato drvo, u lišće
Odjeveno, od proljeća do jeseni.
A negdje u daljini, znam, čeka me posljednja
Jesen, u žutom, u crnom lišću, u mraku.

Dragutin Tadijanović

Zbogom milo drvo.... od drveta koje se s poštovanjem napajalo pričama tvojim... u staroj hrastovoj šumi....

<< Arhiva >>

  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)