Netko to od gore vidi sve....

23.08.2013.



Postoje razna zanimanja. No nisu sva jednako zahtjevna i teška. Neka traže veće obrazovanje, veću fizičku snagu, talent, a kod nekih je „poželjna“ bezosjećajnost.
Postoje ljudi koji obavljaju nepopularne poslove i malo kada razmišljamo o tome koliko im je teško i kakve posljedice takvi poslovi ostavljaju na njihovim dušama.
Zašto su krvnici u prošlosti nosili kapuljače na glavama? Pretpostavljam da ih obitelji žrtava ne bi prepoznale i da se ne bi morali suočiti oči u oči sa žrtvom.
Kad dođem na neki prosvjed uvijek mi je žao specijalaca koji ih osiguravaju… jer sam sigurna da bi većina njih radje bila u toj masi, no što moraju paziti na red… a ponekad i grubo reagirati.
Razmišljamo li uopće kako je poreznicima i raznim inspektorima… a posebno u teškim vremenima kad se uvodi red i od njih se traži pojačana akcija?
Svi koji nisu probali olako će zaključiti da se samo treba držati pravila i biti profesionalan…. i onda nema nikakvih problema. No oni koji su probali…. znaju da je prekrasno biti pekar jer ljude budi s čarobnim mirisom toplog kruha svakog jutra…. Isto je tako lijepo biti krovopokrivač, jer osiguravaju ljudima miran san pod vlastitim krovom…. i puno ih je takvih…. Lijepa su sva zanimanja gdje se ne mora suditi, kažnjavati i lomiti nečija prava ili sudbine „preko koljena“.
I u tim nelijepim zanimanja postoje dobri i loši ljudi… postoje oni koji su profesionalni i pošteni, ali i oni koji su bezosjećajne i sebične gnjide. Gnjidama je na prvi pogled puno lakše… jer se ne zamaraju previše osjećajima i sudbinama drugih ljudi… ali dugoročno život pokaže da završe na tabletama, imaju problema sa snom, uvijek završe nekako loše…. jer ih njihova bezosjećajnost zakopa u blatu.
I sama sam desetak godina radila jedan takav posao. Bila sam u ekipi koja je u interesu poslodavca građanima uskraćivala jednu uslugu… a koja život znači i uskraćivanje iste povećava troškove i stvara niz novih problema u životima tih ljudi. Kad čovjek hladne glave o tome razmišlja… nema tu nikakve dileme… svi ti ljudi su se manje ili više neodgovornim ponašanjem sami doveli u tu situaciju i ljudi koji im uskraćuju uslugu samo rade svoj posao i štite interes poslodavca i ostalih građana, koji su se odgovorno ponašali, a u konačnici tako zarađuju svoju gorku koru kruha. Zvuči tako jednostavno i bezazleno. No nije tako. Bez obzira na gole činjenice koje sam napisala…. radi se o ljudima…. koji su se našli u velikim problemima, neki na samom dnu…. Neki od njih plaču, neki viču, poneki vrijeđaju…. ponekad i fizički nasrnu. Ako su ljudi koji taj posao moraju odraditi malo emotivniji takva radna mjesta su pravi pakao. Ali…. netko mora odraditi i te „prljave“ poslove.
Unutar okvira koje nameću propisi, pravila struke i sve upute… uvijek postoji prostor unutar kojeg nije sve crno ili bijelo i pomoću nijansi koje vidimo srcem može se paziti na interese poslodavca, ali da žrtve budu što manje, da neizbježno manje boli i da se nikome ne povrijedi dostojanstvo. To traži dodatni trud i posvećenost… ali je moguće. To troši čovjeka.
Danas sam imala zanimljiv dijalog, koji je na mene ostavio jak dojam….. malo me raspigao, iznenadio i usmjerio mi misli u vrtlog koji izbacuje ova slova. Nazvala me jedna kolegica koju znam skoro tri desetljeća. Svi naši dijalozi, suradnja i susreti u životu bili su obojani sklonošću, simpatijom i razumijevanjem. Splet životnih okolnosti i organizacija rada doveli su nas na suprotne strane. Ona mora odraditi krvnički posao za prave krvnike (tek je izvršitelj), a ja radim za žrtve… pa sam igrom slučaja i sama „žrtva“ (navodnici su tu iz razloga što ja nikada nisam žrtva).
Pristojno me pozdravlja i kaže ima dvije molbe. Ispuca prvu i ja dajem obećanje da ću je odmah izvršiti…. jer je nešto bezazleno…. i onda skoncentrirano čekam drugu. Kratki muk…. pa kreće akcija. Moli me žena da u svom poslu…. obrani žrtava, a i same sebe, napravim iznimku….. jer se radi o nekoj specifičnoj situaciji. Prvo tiho i pristojno objašnjavam da to nije specifična situacija… da je svaka od tih situacija krvavo SPECIFIČNA i da su meni svi isti. Ona dalje nastavlja: „Ma jeee, aliiii ovo je doista specifično…. i bla… bla….“ i tada skužim da se ne radi o specifičnostima u dubini tuge i nevolje koja je snašla žrtve… nego specifičnost proizlazi iz straha da bi jedna osoba mogla neke radnje doživjeti ozbiljnije od drugih… pa možda i neprimjereno reagirati… pa svojim ponašanjem poremetiti mir krvnicima i njihovim izvršiteljima. Osjetila sam kako mi krv nadire u glavu….. kako mi srce brže i jače lupa. Ona je uključila zvučnik da me čuju njeni kolege u sobi (upozorila me na to… na početku razgovora)…. čula sam svoj glas kako odzvanja u toj sobi…. a mogu samo zamisliti kako su se širom otvorile sve te oči…. kako su se stišala očekivanja, pali u sjenu dijalozi koje su vrtili prije ovog poziva. Reagirala sam iz dubine svog srca…. uvrijeđenog u ime skoro dvije tisuće ljudi… i sigurna sam da je ta reakcija bila neočekivana ljudima koji eto, samo odrađuju „svoj“ posao…. nesvjesni što oni to uopće odrađuju. Nisu stigli komentirati…. ali osjetila sam pitanje u zraku: „zašto ona to doživljava tako osobno?“… jer to je pitanje koje je čujem gotovo svakog dana, u suradnji s ljudima koji neosobno sudjeluju u ovom čupavom životu…. onima koji su u stanju isključiti emocije, zatomiti svoja uvjerenja (ako ih uopće imaju) dok poslušnički, ovijeni strahom… tumaraju hodnicima tunela koji se zove radnni vijek. Nikada oni neće saznati da sam ih žalila u tom trenutku…. jer su oni u situaciji kad odrađuju nešto ružno za političke krvnike, dok sam ja u situaciji da odrađujem nešto u što vjerujem cijelim svojim bićem i spremna sam umrijeti u borbi za to u što vjerujem….
Zašto sam napisala ovu temu? Zato što ovo nije prvi poziv u pomoć od izvršitelja krvnika, koji su se našli između dvije strane… onih kojima pripadaju (svojih kolega) i krvnika… kojih se boje više od ičega na svijetu. Zato što znam da će neki od onih koji će takvu pomoć trebati pročitati ovu temu… pa da ih na vrijeme upozorim neka me ne zovu. Krvnici su mogli izabrati put ljudskog poštenja, očuvanja dostojanstva svakog čovjeka… put ljubavi… no odlučno su rekli ne i odlučili se za put zla… poželjeli su pakao, pa će pakao i imati. Borit ću se na strani kojoj pripadam... cijela… do koštane srži…. s dubokom vjerom da sam na pravoj strani… igrat ću časno, ali i nemilosrdno. Nemojte me zvati…. jer nije važno što se znamo već desetljećima, što smo popili neke kave zajedno, što imamo zajedničke uspomene i što smo se voljeli sve ove godine. Mnoge ljude, na čijoj sam strani osobno i ne poznajem…. ali borit ću se kao da su mi rođena djeca. To ne znači da sam vas prestala voljeti i da mi niste važni. Mi naprosto ovu utakmicu igramo u različitim ekipama. Neki od vas su čak i u dvojakoj ulozi (žrtve i krvnikovog izvršitelja)…… imate me u jednoj od tih uloga do kraja… a u drugoj smo na suprotnim stranama. Nadam se da ste u stanju razumijeti te nijanse i da nećete sebe dovoditi u neugodne situacije….. jer na takva pitanja vam ne odgovara ona Dona koju znate godinama…. nego vam odgovara suprotna strana….. na prvi pogled slabija i jadnija…
Sve će to jednom proći. Vaši nalogodavci su tu tek u prolazu…… Kiše će isprati „krv“, vjetrovi otpuhati smrad koji nas sve zajedno guši već neko vrijeme. Jednom… kad sve ovo prođe, sjest ćemo i popiti kavu…. a možda i nećemo…. to više nije važno. Dobro u ovom zlu jest to što će nas ovi događaji, svakog ponaosob razgolititi do kostiju…. pa ćemo jednoga dana u mirovinu otići sa dubljim spoznajama o ljudima s kojima smo radili, o društvenom trenutku i bistrijom slikom u našem ogledalu….

Komentari (35) - Isprintaj - #

Hrvatski seljaci na prometnicama

15.08.2013.



Već danima se poput ljutog zmaja prepirem sa većinom u svojoj sredini. Danas sam se s vlastitom majkom tako zakačila da sam je na kraju nazvala „Pokondirenom tikvom“… i ne, neću joj se ispričati zbog toga….uz dužno poštovanje prava na vlastito mišljenje ne mogu se pomiriti da je i moja vlastita majka progutala sve te priče i šarene laže političara. I to baš ona… koja je sa zemljice potekla i na njoj se othranila…. ali je još kao djevojka sa iste te zemlje pobjegla i sada odjenom s visoka i s prevelikom dozom bahatosti gleda na one koji su na zemlji ostali.
Ne svađam se ja samo s onima koji su mi u blizini…. svađam se i kada se vozim potpuno sama u autu.
Tako sam jučer bila prilično bezobrazna prema Premijeru. Javlja se Premijer s ljetovanja i šalje svoje suosjećanje seljacima, kaže da im svakako treba pomoći, a onda ironično pika opaskom: „Ali moraju znati da mi umjesto njih ne možemo raditi.“ Na to ja glasno… još otrovnije sipam: „Jeeee, baš su si tebe poželjeli na oranici! Padaš i kad skačeš s oklopnog vozila…. pred kamerama. Da im se i pojaviš na oranici samo bi morali paziti da se negdje ne povrijediš tako šeprtljav. Baš su si tebe priželjkivali da radiš umjesto njih! Mogu si zamisliti kakve bi to plodove brali da se ti upustiš u taj posao!“ Ali to je ona njegova poznata bahatost i obezvrijeđivanje tuđeg rada. Sada nije otvoreno nazvao seljake ljenčinama…. ali je to učinio onako okolo… na finjaka.
Te iste seljake je politika naviknula na poticaje, nagovorili su ih na kredite, a koji su u to vrijeme imali nisku kamatu. Obećavali su im brda i doline… a onda su im mic po mic poticaje počeli smanjivati, kamate su skočile u nebo. Uz sve to tajkunčine uvoze razno smeće iz cijelog svijeta i naši seljaci svoju robu ne mogu prodati jer su preskupi. Nisu preskupi jer su lakomi… nego im je skupo sjeme, gnojivo, nafta i naprosto ne mogu postići cijenu da ponude svoje proizvode povoljnije od onih čudesa koja se uvoze iz Kine, Koreje i sličnih zemalja. Poljoprivreda i hrvatski seljak se sustavno uništavaju godinama. Lani su im iz onog silosa u Slavoniji ukrali žito… i ne sjećam se da sam u medijima pročitala kako je ta priča završila. Što točno žele postići vanjski gospodari, ljudi iza kulisa u Hrvatskoj (tajkuni) i njihovi izvršitelji (političari)?!!! Seljaci neće moći vraćati kredite pa će im lijepo banke (STRANE) sjesti na imovinu…. traktore, svu mehanizaciju, na farme, obiteljska gospodarstva. Naši seljaci postat će opet kmetovi… tj. sluge stranih gospodara. U kućama koje su sami gradili ili ih naslijedili od djedova i očeva živjet će kao podstanari i radit će za neke strance…
Činjenica je da treba uvesti promjene u hrvatskoj poljoprivredi. Ali to ne mogu učiniti seljaci sami. To je dužna učiniti država. Slušam analitičare kako predviđaju dobra vremena za seljake, jer bi mogli dobiti lovu iz EU fondova. Eeeee… pa visokoobrazovana gospodo, koja ste se odškolovala na grbači seljaka i radnika, koji plaću svaki mjesec i nepogrešivo primate iz proračuna potrudite se malo i pomozite tim ljudima. Kolike li ste samo agencije osnovali?!!!! Pošaljite te stručnjake iz agencija na teren i neka pomognu tim ljudima. Obrazovanost u Hrvatskoj je na niskim granama i ne smijemo zanemariti činjenicu da ljudi na zemlji nisu završili visoke škole i nisu imali kada učiti sva ta čudesa i pratiti sve te munjevite promjene koje se dešavaju u zadnja dva desetljeća. No to ih ne čini manje vrijednima i beskorisnima… jer oni imaju znanja koja nas sve zajedno mogu prehraniti i osigurati nam bolju i zdraviju prehranu. Gospoda iz raznih agencija, kao i mnogi političari ne znaju razlikovati mladi luk od gladiole… ali zato se seljaci kuže u te stvari… pa se gospoda ne moraju time zamarati.
Umjesto da udružimo svoja znanja i pomognemo jedni drugima… mi se dijelimo, međusobno pljujemo i upadamo u klopku sebičnosti i nesolidarnosti.
I nije samo da se svađam kad se vozim sama u autu. Ponekad mi krene i suza, osjetim ponos i izvikujem parole. Jučer sam se prvo zabrinula kad sam čula da su poslali muriju na prosvjednike kako bi im naplatili visoke kazne, ali kad sam čula reakciju kažnjenih sva sam se rastopila od ponosa, ljubavi i razumijevanja. Sunca moja pametna…. mudrijaši moji dragi….. Ma kako su samo mirni, odlučni, hrabri i nepokolebljivi! He,he,he…. nadam se da Premijer i cijela ta svita političara kuže da oni ne blefiraju i da će doista odrobijati te kazne….. Gospodo političari na seljacima ćete polomiti te porculanske zube…. jer niste im dorasli. To je srce našeg čovjeka, taj prkos djedova koji nas iz grobova podsjećaju što smo dobili na čuvanje i da smo tu tek u prolazu. Kolike tvornice ste uništili u privatizaciji?!!! Kolike ljude ste svojom politikom ostavili bez posla?!!! Koliko ste toga već prodali strancima?!!!! Lako je nabrojati što je sljedeće na bubnju za prodaju… jer nije puno toga još ostalo.
Političari su takvi kakvi jesu. Izdali su nas. Prevarili su nas. Ne poštuju predizborna obećanja. Takvi su kakvi su! Ali više od tih i takvih političara mene bole svi oni sebični građani koji okreću glavu od onih koji trenutno trpe i kojima je teško…. koji ne razumiju da smo svi u istoj kaši, da smo svi povezani, nedjeljivi i svoji… potrebni jedni drugima. Građani… nemojte okretati glavu od seljaka…. jer oni ovih dana stoje na braniku domovine. Pogledajte malo dublje od onog što vam političari serviraju kroz medije…. otvorite svoja srca…. i ako već ne možete pomoći bar nemojte svojim sebičnim i zluradim komentarima pljuvati po tim ljudima koji nisu izašli na cestu zato što im je dobro i zbog samih sebe… oni su tamo i zbog nas. Zar je to tako teško razumijeti?!!!!
Seljaci…. dragi moji… sunca moja žarena…. Hvala vam na vašem vrisku i na svemu što činite za nas…
Hvala vam i kad nenametljivo i vrijedno radite… kao i kad vrisnete na nepravdu, na braniku svetinja!
Vremena su teška, ali ne bojim se ja za vas. Čovjek je sa ovom zemljom u prijateljstvu oduvijek…. žuljevite ruke, sva trpljenja kroz povijest i sve zlo što vas je snašlo samo vam je pomoglo da očvrsnete i možete izdržati sve ovo što se sada dešava. Ovi što vas nazivaju ljenčinama i neradnicima su tek ušminkane i razmažene „curice“…. Tek su u prolazu….. i čini mi se da ni sami ne razumiju što čine…. a kad skuže bit će im žao…. no tada će biti kasno….
Drž te se! Jer ono što nosite u svojim srcima je najmoćnije oružje! Ponosna sam na vas!


Komentari (133) - Isprintaj - #

Rad za opće dobro kao kazna

11.08.2013.



Danas sam na jednom portalu pronašla tekst pod naslovom: „Petar Čobanković guli krumpire u pučkoj kuhinji“.
Izjavio je: „Evo, već skoro mjesec dana, od ponedjeljka do petka, od šest ujutro do 13 sati, radim u pučkoj kuhinji. Moj glavni posao je kompletna priprema namirnica za ručak, ali i perem i čistim prostorije. Povremeno također s vozačem idem u nabavu živežnih namirnica. Moglo bi se reći da jedino ne kuham, za to nisam educiran, ali sve drugo mogu raditi, prošao sam preglede i dobio sanitarnu knjižicu', ispričao je Čobanković .
'Kroz život sam se naučio na rad, nikad nisam bio besposlen. Zato nastojim biti koristan u pučkoj kuhinji, a tako mi i brže prolazi vrijeme. Osim toga, ovo za mene na određeni način predstavlja iskupljenje društvu', naglašava čovjek koji je od 2003. do 2011. bio član HDZ-ovih vlada.


Ovo nije tema o Petru Čobankoviću nego me škaklja nešto drugo.
Danas se rad za opće dobro pojedincima izriče kao KAZNA. I nemam ja ništa protiv toga… pogotovo kad su u pitanju maloljetnici i oni koji su učinili nešto loše, ali to baš nije za zatvor.
Sjećam se nekih vremena kad je rad za opće dobro bio rezerviran za SVE… a njime su se bavili najbolji, uzorni, društveno osvješteni omladinci i pojedinci. Kopali smo repu ili brali kukukuruz na državnom zemljištu, starije generacije su išle na radne akcije te gradili nasipe i pruge, volontirali smo u Crvenom križu i pružali dobrosusjedsku pomoć, jer tada pučkih kuhinja i nije bilo…. valjda ih nije ni trebalo. Sami smo bojali zidove u svom omladinskom klubu gdje su se po danu održavala razna druženja, a noću je bio disco club. Uređivali smo dječja igrališta. Mladi su se u takve akcije uključivali masovno. No iza svih tih akcija su bile neke gradske organizacije i škola, koje su preko svojih predstavnika u omladini sve to organizirali i nenametljivo su taj rad pratili i pazili na nas da sve ide kako treba.
Tada općekoristan rad nije bio kazna nego je bio ČAST.
Mnogi to doba nazivaju vremenom „mraka“. Hajdemo sada malo promisliti što se dešava s omladinom od trenutka kad se „upalilo svjetlo“.
Mladi tumaraju gradovima zagledani u ekrane svojih mobitela. Sjedi grupa mladih na terasi kafića i uopće ne razgovaraju… svatko tipka na svoj mobitel. Po kvartovima možemo vidjeti grupice kako puše, u rukama drže pivu i očigledno je da ne znaju što bi sami sa sobom. Uzori su im prebogati nogometaši i manekenke. Istraživanja pokazuju da su nove generacije sve nepismenije. Glave su im sve četvrtastije jer lagano poprimaju oblik ekrana, a boja njihovih obraza je bljedunjava, siva i nezdrava. Kad je "upaljeno svjetlo" uveden je vjeronauk u škole, a kasnije i u vrtiće. Bilo je za očekivati da će se desiti uzlet u odgoju mladih generacija…. da će se okrenuti humanosti i svim temeljnim kršćanskim vrijednostima. U kršćanstvu i svim ostalim religijama je čovjekoljublje temeljna dužnost. Većina stanovništva se izjašnjava vjernicima, većina školaraca pohađa sate vjeronauka, a čitajući crnu kroniku i crne statistike dolazimo do zaključka da je situacija sve gora i gora. Kako je to moguće? Generacije mladih su u zadnjih dvadeset godina zapuštene. Roditelji jure za korom kruha, rade po cijele dane, klinci su prepušteni sami sebi, škola je izgubila odgojnu ulogu i pretvorila se samo u neko isforsirano obrazovanje, a crkva očito nije uspjela učiniti ništa spektakularno. Ne samo da primjećujem kako se mladi u zadnja dva desetljeća ne uče humanosti nego primjećujem da ih se uči baš suprotno. Ponašanja na nogometnim utakmicama, na koncertima Marka Perkovića, na ulicama općenito nam dokazuju da su mladi zaraženi mržnjom i nacionalizmom. Gledam sliku djevojke sa spomenutog koncerta.... mala nema više od 16 godina, a na glavi je ponosno natakarila ustašku kapu. Nema to dijete pojma o tom vremenu i što ta kapa znači. Nju su tome naučili njeni i jadni su sigurno uvjereni da dobro odgajaju svoje dijete i da joj čine dobro.
Pročitajmo komentare pod tekstovima na raznim portalima, a koji govore o prosvjedima seljaka, o sindikalnim pregovorima, o radnicima koji su nagrabusili na ovaj ili onaj način. Morate pročitati sto komentara da bi odvojili pet normalnih, a ostali su prepuni mržnje, zabluda, neinformiranosti, jala, zlobe, zluradosti i okrutne sebičnosti.
Danas sam pročitala članak o Riječanima koji su nosili hranu gladnim ljudima na nekom brodu… i pomislila sam: „Ovo je ekipa s radnih akcija….“
Naš narod potegne kad su neke velike frke u pitanju pa prikupimo lovu telefonom ili drugim akcijama za neke operacije i humanitarne akcije… ali van toga guramo glavu u pijesak i ne vidimo jedni druge… polako, ali sigurno se pretvaramo u nehumano društvo ogorčenih i sebičnih ljudi.

"Čovjek se ne rađa. Čovjekom se postaje!"
Janez Drnovšek

Zašto se rad za opće dobro u našem društvu pretvorio u KAZNU, a ne u nešto što se podrazumijeva i nešto čemu bi djecu trebali učiti od najranijih dana?


Komentari (48) - Isprintaj - #

Zviždanje Premijeru

06.08.2013.



Čitam na poratlu „Dnevnik hr“:
'Tijekom održavanja javnog okupljanja povodom proslave i obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, te obljetnice vojno redarstvene operacije 'Oluja' u Kninu na Trgu Ante Starčevića je oko 11:30 sati zabilježeno narušavanje javnog reda i mira od strane više osoba koje su za vrijeme govora visokih državnih dužnosnika zvižducima i vikom i galamom remetili javni red i mira', stoji u izvješću PU šibensko-kninske.
U svezi s time jedna je osoba dovedena u Policijsku postaju Knin te protiv nje slijedi optužni prijedlog Prekršajnom sudu u Kninu dok se nastavlja kriminalističko istraživanje u cilju utvrđivanja drugih počinitelja.


Zviždanje na bilo kakvim proslavama smatram nepristojnim ponašanjem, ali jeza me hvata što živim u državi u kojoj sitnu raju hapse zbog zviždanja. Da su isti ti izvikivali parole odobravanja i obožavanja nitko ih ne bi hapsio.
Kažu u PU da su narušavali javni red i mir. Koji red i mir? U ovoj državi reda nema odavno, a mir gubimo polako, ali sigurno. Kako čovjek može biti miran u državi u kojoj te hapse jer si mrko pogledao Premijera ili si mu zazviždao?!
Sigurna sam da Premijeru nije bilo ugodno doživjeti takvu reakciju građana. No da pohapsi cijeli narod i pošalje ga na Mjesec on taj osjećaj ne može oprati… i to pitanje koje ga prožidire u vlastitoj glavi… zašto je to tako?!
Zar će nas u 21. stoljeću policija tjerati da glumimo oduševljenje i obožavanje prema političarima… i sve to zato da bi se oni dobro osjećali?

Čitam te strahote i zamišljam Premijera kako kao dječak stoji uz cestu... maše zastavicom i pozdravlja druga Tita… prsa mu se nadimlju od uzbuđenja dok sluša narod kako glasno izvikuje parole obožavanja velikom vođi, a glavom mu se vrti maštarija: „I ja ću tako jednog dana! I meni će tako narod klicati!“
Upravo se razbio san jednog dječaka. I treba pohapsiti sve koji su ga iz snatrenja probudili.

Sramota!!!!

Komentari (51) - Isprintaj - #

Trenuci opuštanja dok je Slavek na godišnjem....

02.08.2013.

Na prošloj temi priznala sam vam svoj najveći strah.
Rekao mi je jedan dragi čovjek da ima osjećaj kako sam se malo „prepisala“ na toj temi… tj. bila preopširna… no kad sam razmislila malo bolje, imam osjećaj da sam ostala nedorečena.
Opisala sam čega se bojim, kako se zove taj strašni zmaj iz mojih noćnih mora, ali nisam napisala da taj strah traje već prilično dugo. Osjećam ga nešto više od godinu dana… i svakog dana je strah sve dublji i sve okrutniji.
Podsjeća me na onaj strah uoči rata…. kad smo kupovali konzerve, stvarali malene zalihe (jer za veće nismo imali)…. to je isti onaj grč u želucu… strah od sutra… strah od neizvjesnosti i nepovjerenje prema onima koji imaju moć upravljati našim sudbinama.
Prošle godine nisam išla na more nego sam ugradila plin u auto. Bio je to pametan potez. Ove godine neću ići na more… uložila sam u vrt i kupila maleni plastenik. Počela sam kiseliti krastavce, mahune, ciklu, pospremati povrće u škrinju….. Ponašam se poput prolupalog hrčka….. jer imam panični strah da dolazi grozna jesen i još groznija zima….. pa ja imam potrebu sve isplanirati i pripremiti… da ne bude „nismo znali“.
I vozim se tako prestrašena danas s posla i uz cestu ugledam improvizirani štand. Dajem žmigavac u zadnji tren i zaustavljam auto. Sjedim malo i pravim se da sam stala slučajno…. a ispod oka gledam tko je za štandom. Troje djece…. Svi mlađi od mojih klinaca. Otvaram prozor do pola i pitam glasnim šapatom najstarijeg: „Pošto?“ Šapće on još glasnije: „Pet kuna!“ Pitam ja: „To je s računom ili bez?“ Kaže mali: „Bez!“ Odgovaram: „Onda može!“ Izlazim van i obilazim auto… pravim se da kontroliram nešto oko guma…. a njemu šapćem koliko ću kupiti. Mali sprema robu i šapuće: „Otvorite gepek… „ Riješili smo to u hipu…. oboje se ogledavajući gleda li nas tko. Nije bilo nikoga…. Namignula sam klincima… a oni su me svi glasno pozdravili. Osjećala sam znoj kako mi se cijedi po leđima…. lagano sam krenula i sve do doma bacala pogled na retrovizor da li me tko prati. Kad sam stala pred kućom nazvala sam muža da mi dođe pomoći robu unijeti u kuću… da me slučajno ne usnimi znatiželjna susjeda. Prebacio je neku krpu preko kašete i brzo robu unio u kuću. Tada sam se malo opustila… ali ipak sam isključila komp iz utičnice, izvadila bateriju iz mobitela, spustila rolete i počela uništavati dokaze….. da ne bi ostali otisci prstiju…..




Prvo sam ih ogulila i izvadila koštice...



.... onda sam ih izmiksala do neprepoznatljivosti i stavila na vatru...



.... dodala sam im malo šećera, limunovog soka i ruma..... te pospremila... kao da se ništa i nije dogodilo....



Sutra idem u novi prekršaj. Bit će to berba kupina na javnom dobru.... tj. po grabama koje nisu očistili i redovito održavali oni kojima plaćamo komunalnu naknadu.
Nadam se da me neće uloviti..... jer sad se svi možemo opustiti... bar 7 dana... jer je Slavek otišel na godišnji....
wink


Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2013 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)