Miris samoæe

15.03.2015.

Prostorijom se širio miris tek skuhane kave i èinio me nestrpljivom da se konaèno zavalim na trosjed u dnevnoj sobi.... I taman sam stavila šalice na stoliæ kad mužu zazvoni mobitel. Razgovor nije trajao dugo, postavljao je kratka pitanja, a ja sam po izrazu njegovog lica osjetila svu strahotu onoga što sluša i želudac mi se iznenadnim skokom premjestio u grlo. Rekao je: „Mali je imao sudar.... spucao ga neki lik na glavnoj cesti....“ Pitala sam: „Jel živ?“ Odgovorio je: „Mislim da je. Ne znam koliko je teško.“ Ništa više nisam moga pitati.... navukla sam jaknu i poput duha ga slijedila do auta. U glavi sam zaèula zvuk koji me podsjetio na huk vjetra zalutalog pod krov u potkrovlju.... prouzroèile su ga slike koje su se vrtoglavom brzinom izmjenjivale s raznim pitanjima u mojoj glavi.
Stali smo na kraj kolone i primicali se polako mjestu na koje smo krenuli.... Iz daljine ugledala sam stolicu pred jednom kuæom... netko je sjedio na njoj, a ljudi su stajali uokolo.
Stigli smo. Na stolici sam prepoznala prijatelja mojih sinova, krenula sam prema njemu... a moj se pogled panièno i nestrpljivo poèeo probijati kroz mnoštvo. Ugledala sam ga..... Na rubu ceste.... uspravno stoji i živahno raspravlja s ljudima. Ja sam bila na ploèniku, a duboka graba izmeðu nas. Pogledao me sa strepnjom. Zašutio na tren...pa ipak izustio: „Majko?“ Ja sam odgovorila pitanjem: „Dobro si?“ Rekao je: „Jesam.“ Ja: „Gdje je mala.“ Odgovorio je: „Stiže.“ Sve bitno rekli smo rijeèima.... a ono još bitnije poruèili smo si oèima. Okrenula sam se prema mladom èovjeku u stolici i posvetila mu svu pažnju. I on je dobro. Samo je malo nategnuo vrat.... ne vrti mu se u glavi. Uplašio se. Malo sam ga mazila po jež frizuri.... dok mi je on isprièao kako ga je moj klinac vozio doma, stali su na glavnoj cesti i èekali da auti iz suprotne kolone proðu, kako bi mogli skrenuti na sporednu cestu. Auto iza njih doletio je iznenada i punom brzinom se zabio u njih.... bez koèenja. Puno je oèevidaca. Svi komentiraju da je vozaè drven od alkohola.

Pogledom prelazim po razbijenim automobilima..... i odjednom ugledam èovjeka zamotane i spuštene glave kako stoji naslonjen na ogradu..... potpuno sam. Krenem prema njemu. Prilazim. Ne znam što osjeæam. Oèekujem ljutnju.... ali nema je..... tek praznina koja oèekuje koja emocija æe je ispuniti. Èujem se kako govorim: „Znam da vas boli i da je glupo pitati kako ste.... ali ipak mi recite da li vam se vrti u glavi.“ Netko ga je nevješto zamotao, taj zavoj prelabavo klima na njegovoj glavi, vidim komad kože i komad mesa na èelu... u korijenu nosa.... Glavnu ranu na èelu i glavi ipak ne vidim iza zavoja... ali mogu samo zamisliti kakve su.... jer razbio je glavom vjetrobransko staklo.
Podiže glavu i oèi je usmjerio prema meni... no one su nekako dezorijentirate.... kao kad djeca imaju strabizam.... Mislim da su ovom èovjeku tako neposlušne od alkohola. Kaže: „Ništa se nije dogodilo.“
Pitam ja: „Želite li da nekoga nazovem... da nekome javim što se dogodilo?“ Šutnja.... lagano se njiše... ograda ga pridržava.... Pijanim glasom odgovara: „Nemam ja nikoga.“ Ipak ja forsiram: „Ali sigurno postoji netko na ovom svijetu kome možemo javiti da æe vas sada odvesti u bolnicu i u kakvom ste stanju.... „ Prekine me odgovorom: „Ne postoji!“
Ljutnja koju sam oèekivala nije stigla. Ovaj èovjek je svojim slobodnim izborom i nesavjesnim ponašanjem ugrozio život moga sina i još jednog mladog èovjeka.... a ja se ne mogu èak ni ljutiti na njega.... osjeæam samo silnu tugu i žaljenje. Inaèe ne volim baš pijance.... redovito osjeæam gaðenje i prijezir... jer sami su birali.... ali danas ne.... nešto me promijenilo....
Lik je mojih godina.... ali izgleda kao da je zapeo u osamdesetima. Znam da nije stigao vremepolovom jer ga izdaju bore na licu..... no duga kosa i zapušteno lice.... prljavi traper i obuæa na njemu jasno daju do znanja da ovaj èovjek niije odrastao na narodnjacima.

U pravu je. Ovaj sudar koji se dogodio je doista NIŠTA u odnosu na ono što se njemu dogodilo u životu. Osjeæam strašan miris alkohola.... smrad neredovito prane odjeæe i èovjeka koji ne održava redovito higijenu... ali jedan miris koji je nadjaèao sve ove neugodne mirise je miris SAMOÆE... miris OSAMJENOSTI. Smrad ne izdaje da li je ostao sam zbog alkohola ili je alkohol prigrlio zato što je ostao sam. U ovom njegovom stanju to više nije ni važno... rezultat je strašan.
Stajala sam s njim dok nije stigla hitna.... Kad su ga oni preuzeli ja sam se vratila mojima.... ali taj miris SAMOÆE me proganja još i danas..... Èesto sam sretala ljude oko kojih se širio takav miris... ali nikada ga nisam osjetila ovako jako, jasno, prestrašno....
Sva ta procedura na cesti trajala je satima... kad smo konaèno došli doma mali je rekao: „Danas je petak 13....“ a ja sam dodala: „Obilježi ga na kalendaru i slavi zauvijek.... to je tvoj sretan dan.... nešto veæe i jaèe od tebe i mene ti je danas saèuvalo glavu.... a pružilo ti je i osjeæaj da si voljen... da mnogi ljudi brinu zbog tebe.... prvi je stigao stariji brat s kojim ne razgovaraš, tvoja draga, bila je tu cijela nogometna ekipa.... sve deèki s kojima si išao u školu, mnogi prijatelji, roditelji... pa i nepoznati ljudi.... Nisi bio sam. Saèuvaj to!“

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)