Čin duhovne higijene
30.11.2013.
Velika i organizirana grupa ljudi sutra izlazi za referendum s ciljem osporavanja prava manjini, koja ih baš ničim ne ugrožava, s ciljem zatiranja slobode, uplitanja u tuđe živote.
Kad pogledamo godinu na našim kalendarima moramo osjetiti zgražanje da je takav referendum uopće moguć... u ovo doba, na ovim prostorima.
Nesposobna vlast nas nije uspjela zaštititi od takvog ponašanja i dovela nas je u situaciju da se moramo poniziti i izaći na referendum, kako bi na njemu odgovarali na pitanje koje ne bi smjelo biti pitanje, nego bi se odgovor trebao podrazumijevati i kao takav je odavno trebao biti uklesan u kamenu i propisima.
S hrvatskim političarima je sve moguće... pa smo tako imali i pljačkašku privatizaciju koja je provedena po zakonu, a sada ćemo imati diskriminaciju koja će također biti provođena po Ustavu. Isti su oni koji se bore za takvu diskriminaciju i oni koji su ovakvu situaciju svojim neznanjem i nečinjenjem omogućili. Šteta je šteta... bez obzira na motive.... a upravo ih taj krajnji rezultat (šteta) čini istima.
Ankete vrlo jasno pokazuju da će se sutra desiti nešto ružno. Uz to što je očigledno da se želi diskriminirati manjina, cijelom svijetu šaljemo poruku kakva je Hrvatska zemlja.
Da bi postojali takvi čopori kojima je cilj zlostavljati slabije potrebno je da se svaki pojedinac među njima odrekne svoje posebnosti i slobode... postane bezbojan, a Vlado Gotovac nam je to objasnio kroz rečenicu: ''Postoji samo jedan zločin – raznolikost. Postoji samo jedan neprijatelj – vječnost. Postoji samo jedan krivac – pojedinac''.
Isti taj Gotovac nam je, iz neke slične situacije poručio: „U našoj situaciji postoji samo jedno spasonosno rješenje: prihvatiti besmisao, a braniti se zbog dostojanstva; i bez ikakve nade.“
I zato je važno izaći sutra na taj referendum... ma koliko beznadno i besmisleno bilo. Treba sačuvati dostojanstvo i udovoljiti svojoj savjesti... da nam nikada ne može predbaciti kako nismo učinili baš ništa.
Poručio nam je još nešto neobično važno:
„obrana je čin duhovne higijene, intelektualne odgovornosti bez obzira na efikasnost u procesu.“
I zbog svega toga važno je sutra izaći na referendum... bez obzira na ishod.... ali bar ćemo znati da nismo gledali kako grupa cipelari čovjeka na cesti... nismo gledali kako jači mlati slabijeg, nismo se oglušili na diskriminaciju.
Izađimo sutra i recimo odlučno PROTIV ovoj planiranoj diskriminaciji, a i svima onima koje se skrivaju iza ovog igrokaza.
Sporedne teme
27.11.2013.
Kad su moji sinovi bili maleni dječaci uvijek sam pronalazila načine kako da ih navedem na neku igru u kojoj ja ne moram sudjelovati, kako bih mogla odraditi nešto drugo... važnije, npr. skuhati ručak ili pospremiti kuću.
To je obično bilo slaganje legića, bojanje bojalica i slično . Nisam bila baš vješta u toj vrsti manipulacije, jer tražili su punu pažnju, pa sam ih na kraju ipak morala uključiti u ono što radim. U to vrijeme sam sa zavišću gledala roditelje koji su uspjeli smuljati djecu i objasniti im da je nešto drugo puno napetije od onoga što roditelji rade u tom trenutku. Danas mi više nije žao zbog toga što su bili toliko zahtjevni, jer su to danas prilično samostalni dečki koji znaju raditi svašta i uspješno se snalaze u novonastalim situacijama.
Ovo nije tema o roditeljstvu.... tek sam malo odlutala... jer sam se osjetila kao dijete koje „stariji“ pokušavaju nagovoriti da mu je nešto drugo napetije od onoga što mu je doista napeto.
U zadnje vrijeme nema baš šarenih tema među ljudima. Svi sa velikim zanimanjem, s puno strasti raspravljaju o pravima homoseksualaca u Hrvatskoj i referendumu koji će se održati sljedećeg vikenda.
Ostavila sam par komentara na tu temu u blogozajednici, nisam napisala svoju, ni neću.
No, ovo ludilo oko referenduma moram spomenuti kako bih otvorila neka pitanja koja me muče, a za koja teško pronalazim sugovornike.... jer puno je napetije razgovarati tko koga ševi i na koji način, a još napetija je spoznaja (privid) da zaokruživanjem nekog odgovora na listiću dobivamo moć odlučivanja da se tamo neki ljudi ipak ne mogu ševiti kako i s kim žele... jer eto, mi ćemo mi ih kazniti, mi ćemo im objasniti kako oni trebaju živjeti.
Po gradu su jumbo plakati, mnogobrojne emisije na TV-u, sučeljavanja onih koji različito misle, estradnjaci, oglasili su se crkvenjaci, strastveno su se uključile političke stranke, pa i sama vlast. Gledam, čitam.... i ne mogu vjerovati. Koliko li je to samo životne strasti i žara zadnjih dana oko ove teme..... da smo se spojili na toplane mogli smo se grijati cijelu zimu na tu energiju. Ipak... čini mi se da je uzalud potrošena i da se na tom ognju baš nitko neće ogrijati.
No u toj masi komentara i reakcija jednu bih izdvojila kao meni najbližu i najbolju.... a kad je Vlada odreagirala baš na taj komentar postala sam svjesna da je to doista jedini ispravan pristup ovom ludilu.
25. studenog, u Židovskoj općini Zagreb održana je konferencija za novinare, tj. Šoa akademije. Gospodin Žarko Puhovski izjavio je da su Zoran Milanović i Željka Markić na istoj strani i da samo na ovaj način mogu pridobiti dio javnosti koji žele na svoju stranu. Istaknuo je kako je Vlada mogla u protekle dvije godine svaki petak u Saboru napraviti sve potrebne izmjene koje bi onemogućile da dođe do ovoga, ali nije i u konačnici nisu tražili mišljenje Ustavnog suda. Nisu poduzeli što su trebali, a to što sada tvrde da su oni protiv, jest pranje nečiste savjesti.
Vlada.... koja je inače poznata po ignoriranju, na ovu izjavu reagirala je brzim priopćenjem: „Vlada nema nikakve nadležnosti nad referendumom, pa tvrdnje poput ´Markić ruku pod ruku s Vladom gura referendum´i slične, navedene u članku, jednostavno nisu točne.“
Svi se snebivamo jer će nas taj referendum koštati 48 milijuna kuna, a kojih odavno nemamo, no posudili smo... pa ćemo na grbači naše unučadi, koja će taj dug vraćati odigrati i ovaj igrokaz.
Svima nama se čini da se radi o velikoj lovi, pa preračunavamo na što se sve pametno ona mogla utrošiti, ali kad malo bolje promislimo o izjavi gospodina Puhovskog, pa čitamo zadnjih dana sve one sitne tekstove koji su u sjeni referenduma postaje nam jasno da je to sitna lova za ono što će naši pravi gospodari (oni iz sjene) s njom kupiti. Zabavljaju nas gluparijama, da bi progurali stvari koje su nam od životne važnosti i na kojima će dugoročno debelo zaraditi.
Što se to potiho zbiva u društvu... a na tu temu nema puno tekstova po portalima, nema sučeljavanja, reakcije crkvenjaka, spotova političkih stranaka i estradnjaka?
Pregovori sindikata i Ministarstva rada krenu – pa stanu. Raspravljaju likovi tamo o nekim napornim temama... a nama se to baš i ne prati.... jer je puno napetije homićima krojiti život, čitati u kojoj su fazi Seve i Milan... a ni suđenje Sanaderu i hapšenje Vidoševića nisu loše teme.
Sindikalci nam se ionako već odavno ne sviđaju.... navodno ne rade ništa, navodno su u dogovoru sa svim vlastima, ma svaštanešto ružno smo mi već o njima čuli.... a sve iz istog izvora, iz kojeg inače volimo pratiti vijesti koje gazde biraju za nas.
Zakon o radu je pao i prije ovih izmjena koje očekujemo.... SDP aktivno sudjelovao u akciji prikupljanja potpisa za referendum protiv izmjena ZOR-a, svoj potpis je dao i Zoran Milanović.... no dolaskom na vlast naglo je promijenio mišljenje.
Vlada je na mala vrata već promijenila ZOR i to donošenjem Zakona o reprezentativnosti poslodavaca i sindikata, a u kojemu su nas obavijestili da „s danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti odredba članka 262. Zakona o radu.“
Tako je niiži zakon degradirao viši, a brisanjem navedenog članka ZOR-a ostali smo bez produžene primjene kolektivnih ugovora.
To je bila predigra.... a prava akcija je upravo u tijeku.... tamo negdje... iza kulisa....
Vladajući nam neistinito tvrde da je ZOR uzročnik sadašnje gospodarske krize i prepreka novom zapošljavanju i investicijama, a sve to je razlog zbog kojega ga treba mijenjati.
Planirane izmjene:
Omogućio bi se otkaz trudnicama i drugim zaštićenim kategorijama radnika u slučaju da poslodavac ide u likvidaciju.
Kod poslovno i osobno uvjetovanog otkaza brisana je obveza traženja drugog posla za radnika.
Nema više obveze izrade programa zbrinjavanja viška radnika. (ostaje tek obveza savjetovanja s radničkim vijećem ili sindikatom o zbrinjavanju viška radnika).
Predviđena je mogućnost da radnici odlukom poslodavca moraju raditi i 56 sati tjedno, uz potpisivanje posebnog pristanka.
Agencija za privremeno zapošljavanje, umjesto dosadašnje jedne godine može „iznajmiti“ radnika drugoj firmi i do tri godine, pa čak i duže ako postoji kolektivni ugovor između Agencije i sindikata. Radnik u toj situaciji može biti lošije plaćen od ostalih radnika kod poslodavca, može raditi i za minimalac ako je tako uređeno kolektivnim ugovorom.
Otkazni rok ulazi u vrijeme bolovanja, kao da radnik može birati vrijeme kada će se razboljeti.
U planu je i Zakon o povremenim poslovima, a koji bi dopustio da se jednostavni poslovi rade tako da naručitelj posla kupi kupon, pomoću kojeg uplaćuje plaću i doprinose. Na taj način se teško zapošljivom i najugroženijem sloju nezaposlenih mogućnost sklapanja ugovora o radu svodi na minimum.
Ne zaboravimo da nas očekuje i novi Zakon o mirovinskom osiguranju u kojemu se granica za starosnu mirovinu i za muškarce i za žene podiže sa 65 na 67 godina, kao što se podiže i granica za prijevremenu mirovinu sa 60 na 62 godine.
Ove teme su nam od životne važnosti... SVIMA! Zaposlenima, nezaposlenima, umirovljenicima, školarcima, studentima, tek rođenoj djeci i onoj koja će se tek roditi.
Stvari neće krenuti na bolje same od sebe. Za naša prava se neće izboriti nitko drugi... to je naša dužnost.
Hoćemo li i dalje spavati, a onda ćemo se odjednom zbunjeni probuditi i zaprepašteno pitati kada su se sve te promjene dogodile i kako je to uopće moguće?
Jesmo li spremni uložiti istu ovoliku energiju, koju smo uložili oko ovog referenduma, za borbu protiv namjere vladajućih da obesprave radnika-građana, da nas pretvore u potrošnu robu, bez ikakve sigurnosti i zaštite, a sve radi pogodovanja krupnom kapitalu?
Ili nam sve to doista nije važno.... dok ima igara koje netko drugi smišlja za nas?
Ljudska prava
23.11.2013.
Premijer smatra kako je teza da manjine imaju prava tek kad postanu većina temeljno proturječje ljudskog društva, pa kaže: „Ili štitiš manjinu ili ne štitiš, trebaš se odlučiti.“
Ovu misao ponavlja već danima.... a meni se svaki puta kada je čujem kroz glavu vrte primjeri iz stvarnog života, a koji nisu baš crno bijeli.... i ne mogu ih svrstati pod ovo ILI – ILI!
Npr. u jednoj maloj osnovnoj školi u Slavoniji raspisuje se radno mjesto za profesora matematike i informatike. Profesor koji dobije posao predavat će matematiku i informatiku u hrvatskim i srpskim razredima.
Javlja se mlada žena koja je završila traženi fakultet, položila je stručni ispit, živi u blizini škole (troškovi prijevoza mali) i Hrvatica je po nacionalnosti. Jedini uvjet koji ne ispunjava po natječaju je poznavanje srpskog jezika i pisma.... jer kako znamo, u hrvatskim školama, u razredima koje pohađaju Hrvati se već dvadesetak godina ne uči ćirilica..... a ona nije studirala jezike nego matematiku i informatiku, što želi i predavati djeci.
Na isti natječaj se javlja Srbin, koji živi u drugom dijelu Slavonije i morao bi putovati na posao, tako da bi njegovi troškovi putovanja bili bar peterostruko veći, nije položio stručni ispit pa bi mu se i to moralo omogućiti iz rada... ima završen isti fakultet kao i žena iz prvog primjera, no on poznaje srpski jezik i pismo...
Posao je dobio profesor iz drugog primjera.
Što je sa ljudskim pravima profesorice iz prvog primjera, a koja zadovoljava više uvjeta za raspisano radno mjesto?
Što je sa pravima građana RH koji ovakvim izborom (pozitivnom diskriminacijom) moraju plaćati veće troškove zbog tog izbora (prijevoza i stručnog ispita)?
U uvjetima nije ni spomenuto poznavanje hrvatskog jezika i pisma, a primljeni profesor će predavati matematiku i informatiku u hrvatskim i sprskim razredima. Znači li to da nije važa kvaliteta poznavanja hrvatskog jezika koji će djeca slušati na nastavi, jer se radi o djeci koja pripadaju većinskom narodu u društvu... pa će se kvaliteta njihovog obrazovanja dovesti u pitanje zbog onog „ILI-ILI“ iz propisa.... zbog forme koja proždire sadržaj? Zbog crno bijele slike koja ubija nijanse?
Puno je takvih primjera. Isto je i s kvotama. Jednom sam ušla u sukob s nekim feministicama, u nekoj ženskoj udruzi koje su tvrdile da su žene socijalno osjetljivije, da se bolje bore za radnička i ljudska prava... jer su naprosto sposobnije i bolje. Na moju opasku da socijalna osjetljivost nije uvjetovana rodnom razlikom nego osobnošću čovjeka doživjela sam verbalne napade koji su me podsjetili na mnoge izme od kojih mi se okreće želudac.
Razumijem ja da se kvotama pokušavaju zaštititi prava manjina ili ugroženih skupina u društvu, ali osobno mislim da je to vrlo loše rješenje, koje opasno dovodi u pitanje kvalitetu izbora.
Osobno smatram da je jedini pošten i mudar izbor, bez obzira za što se neki čovjek bira, onaj u kojemu je važna samo nečija stručnost, sposobnost, širina znanja i njegova osobnost.... a pri tom ne smije biti važna nacija, vjeroispovjest, rod, boja kože ili nešto treće. Jedino je takav izbor pošten izbor... koji štiti ljudska prava svakog pojedinca, a i društvo u cjelini.
Mislim da je to u bivšem sistemu bilo puno ljepše uređeno. Odrasla sam u provinciji gdje je bilo puno Mađara. Ta djeca su lijepo išla u školu sa svima nama, a kao dodatnu mogućnost imali su dodatno učenje svog jezika. Imali su svoje kulturno umjetničko društvo. Šest godina sam išla u njihovu školu.... koju smo pohađali u slobodnom vremenu. Nemam nikakve veze s Mađarskom, nijedan predak mi nije bio Mađar.... ali htjela sam naučiti malo od tog jezika kako bih se lakše snalazila u toj zemlji, a i sviđala mi se ta ekipa. Sa tom školom proputovala sam pola Mađarske, upoznavala se sa njihovom tradicijom i kulturom, kao što sam primala male Mađare u svoj dom kada su nam dolazili u posjet da upoznaju našu kulturu i tradiciju i vide kako njihovi sunarodnjaci žive kod nas.
U tom gradu živjele su i druge manjine..... i nisam primijetila da je bilo tko bio ugrožen.
Danas se svi osjećaju ugroženo... i manjine i većina..... a tome nije kriv narod... nego politika koja nema sluha, nema previše dodira sa stvarnim životom i primjerima iz prakse.... pa sve svode na „ILI-ILI“, a takvim slikama bez nijansi... u ovom društvu rastu isključivost, mržnja, predrasude, podjele i osjećaj ugroženosti.... baš kod svih građana ove zemlje.
„Natjerajte ljude na zajednički rad, pokažite im da izvan njihovih razlika i zemljopisnih granica stoji zajednički interes.“
Jean Monnet
"Možeš imat moje tijelo, ali dušu ne!"
18.11.2013.
Ovakve teme rijetko pišem..... jer je velika mogućnost pogrešnog tumačenja onoga što želim reći.
No to me neće spriječiti da otvorim tu provaliju tišine i dozvolim da se iz mene razlije razočaranje koje mi već duže vrijeme kola venama.
Predsjednik Josipović je nakon današnje neugodnosti u Vukovaru izjavio: „Nema opravdanja, zabijen je klin koji će se teško izvaditi.“ Izjavio je kako se osjeća žalosno.
I ja sam žalosna.... i smatram da je ovo s klinom u potpunosti točno, ali bih se zadržala malo na toj izjavi.... jer osjećam potrebu napisati svoj osjećaj tko je taj klin zabio.
Ne volim nepristojna ponašanja u takvim prilikama, ali kad se već dogode tada ih treba ogoliti.... da bi ih u budućnosti spriječili.
Što je silno naljutilo moju mamu pred ekranom, Predsjednika i Premijera? Naljutio ih je Karamarko.
Moja majka se pjeni i srčano izgovara: „Kako se samo usuđuje prozivati i bilo kome nešto predbacivati.... onnnnn.... čija stranka je korijen sveg zla u ovoj zemlji?“ Predsjednik se suzdržano snebiva nad Karamarkovom potrebom da manipulira u ovoj situaciji i zloupotrebljava komemoraciju za svoju politiku, a Premijer na sebi svojstven način ponižava Karamarka i izjavljuje da ovaj leti tek na krilima nekih sila, jer sam nije u stanju organizirati tako nešto. Nismo ni sumnjali da će protivniku odgoviriti ponižavanjem.
Činjenica je da su danas do izražaja došli neki ljudi koji ovakve društvene okolnosti koriste da bi ostvarili neke svoje zakulisne ciljeve. Isto tako je očigledno da ovakve situacije jako odgovaraju HDZ-u kojemu je to mogućnost da se skrene pažnja s činjenice koliko je njihovih „uglednih“ članova po zatvorima, a da je i sama stranka na optuženičkoj klupi. Što je njima uopće preostalo... osim braniti se i mlatiti praznu slamu da nekako odvuku pažnju sa svih svojih zala koja su ih oplela poput paukove mreže?
No tko je zabio klin?
Mene su puno više naljutile te žalosne face vladajućih i izigravanje žrtvi današnjeg događaja.
Klin su zabili sami sebi. Da se nisu izdizali i udaljavali od naroda nitko njima ne bi mogao zabijati klinove. Dovoljno je samo pratiti sve događaje od početka mandata i način na koji Premijer i većina ljudi iz vlasti govori o narodu.... Prisjetimo se samo kako su sve krstili narod, radnike, znanstvenike, sindikate i opoziciju. O svima govore s visoka, s prijezirom, prepuni uvreda i bahatosti.
Posebno mi se povraća kada se Premijer poziva na propise i koliko se važno istih držati.... a svakodnevno ih sami krše. Pa njegov prvi čovjek... ministar Linić prije par dana optužuje liječnike da su krali iz proračuna... pomoću tamo neke pripravnosti, a tu krađu iz proračuna im je omogućio HDZ.
Halooooo!!! Pripravnost je nešto što je regulirano propisima! Kako se krađom može ocijeniti neko pravo koje proizlazi iz važećeg propisa? Zašto su propisi toliko sveti kada idu njima u korist, a ignoriraju se i krše u masu situacija kada njima ne odgovaraju?
Kaže Premijer: „Emocije se po definiciji ne mogu razumjeti, mogu se osjetiti. Ja to pokušavam i razgovaram s tim ljudima. No zakon je zakon, a ovo je jedna obična politička podvala. Postoje zakoni i postoji razum. Dok sam ja predsjednik Vlade širit ćemo prostor slobode i idemo naprijed, a ne natrag - zaključio je.“
Ovo je žarište problema. Emocije se itekako mogu razumjeti.... ako nismo roboti, formalisti i ako se ne skrivamo iza propisa koji se koriste ili krše po potrebi... a što sam navela u prethodnom odlomku.
Premijer se možda trudi „osjetiti“ emocije... ali nije baš uspješan u tome.... pa mu se zato i mogu zabijati ovakvi klinovi.
Čovjek bez emocija, koji se vodi samo razumom i zakonom je robot... a čovjek koji zanemaruje razum i zakone, a vode ga samo emocije je dezorijentirani pojedinac... najčešće delikvent. Jedno bez drugog ne može i to se danas jasno pokazalo. Tužna je ta sloboda za koju se Premijer misli izboriti samo razumom i zakonima... a zanemarujući emocije.
U cijeloj ovoj priči najveći krivac je vlast, a odmah iza njih su ljudi iza kulisa koji zloupotrebljavaju ovu situaciju za svoje političke i druge interese. Najveći gubitnik i onaj koji uopće nije kriv je NAROD.
Masu ljudi u toj koloni nije imao pojma što se dešava, a svi oni koji su osjećali prkos nisu se borili za interese onih koji ih zloupotrebljavaju... nego je tamo koračao svatko sa svojim osobnim prkosom.... iz nekog samo svog razloga. A ti razlozi su veliki do neba... svakom njegov najveći.
Pojedinac u narodu može biti neobrazovan, ovijen zabludama, psihički bolestan, poremećenog sustava vrijednosti, može biti ljut, tužan, prkosan... svakakav..... i to je nešto normalno... na toj šarenoj livadi.
Ali VI... gospodo političari, vi ne smijete biti ni neobrazovani, ni neorganizirani, ni neempatični, ni skloni svaljivanju krivnje na sve oko sebe, ni iznenađeni, ni zbunjeni. Niste mandat dobili da nam pričate o slobodama koje mislite nametnuti silom, nepravdom i bahatošću.
Da je samo malo više emocija u kombinaciji s vašim razumom i znanjima ne bi vas narod doživljavao stranim tijelom i nepoželjnim gostima na svojim skupovima. Vas nije izolirao i odbacio narod... vi ste se sami izdigli i odvojili od naroda, a sada cmoljite ko curice zbog toga.
U svakom poduzeću gdje ste političkim kadroviranjem postavili svoje „stručnjake“ oni nikada o sebi ne govore kao o dijelu tog poduzeća.... nego jasno ističu „MI“ i „VI“. Jasno nam dajete do znanja... na svakom koraku, u svakom danu da ste vi „Bog“ i batina, a mi smo roblje. Vi si to trenutno možete i priuštiti jer imate moć.... ali ne možete nas natjerati da vas poštujemo, volimo i žudimo za vašim društvom... sve dok ste tako bahati i izdignuti od nas. Pišući ovu rečenicu na pamet mi je pao stih „Zabranjenog pušenja“ : „Možeš imat moje tijelo, ali dušu ne....“
Tu je vaš problem. Imate nas... možete nas guliti, kršiti propise kada su nama u interesu, a pozivati se na iste kada nas treba dodatno guliti, možete nas vrijeđati, ponižavati i što god želite.... ali onda nemojte plakati što nemate naše duše...... jer do duše naroda se ne dolazi na način koji ste vi odabrali.
Pomoć za Honduras
13.11.2013.
Naši zatvori su pretrpani onima koji su do nedavno upravljali zemljom. To su uglavnom visokoobrazovani ljudi u čije školovanje i karijere smo uložili velik novac. Rasprodali smo sve vrijedno što smo imali, dio su nam pokrali i prebacili na strane račune... jedino što nam je ostalo su pretrpani zatvori i trošak kriminalaca besposličara koji su i tako zatvoreni još uvijek na našoj grbači.
Čitam nedavno da je u Hondurasu prava frka... jer njihov zatvorski sustav potresa siromaštvo, nehumanost i korupcija, te su vlast u tim zatvorima preuzeli sami zatvorenici.
Interameričko povjerenstvo poziva Vladu Hondurasa na hitno rješavanje ovog problema.
Mislim da bi mi trebali uputiti hitnu pomoć Hondurasu, a možda možemo i zaraditi. S obzirom da tamo zatvorenici sami upravljaju zatvorima mogli bi od svojih zatvorenika, koji robijaju zbog gospodarskog kriminala napraviti najbolji izvozni proizvod. U Hondurasu zatvorima upravljaju obični kriminalci, a mi im možemo ponuditi ljude koji imaju iskustva u upravljanju, u nehumanosti i korupciji. Tako bi se stanje u zatvorima Hondurasa dovelo na jednu „višu“ razinu, a mi bi smanjili troškove zbrinjavanja vlastitog otpada, a možda bi mogli i nešto zaraditi.
Sve je otislo u Honduras
Prate me jos od rane mladosti
tipovi spremni na sve gadosti
svim promenama odolevaju
o, bato, bato, samo polevaju
Cuvam se raznih elemenata
od maloletnih delikvenata
bakcila, matorih onanista
o, bato, bato, nacionalista
Sad mi je pomalo dosta tog presinga
polako momci, ja nemam vrat
od mesinga, o, dal' se iko javio
da nije odmah gnjavio i davio
Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
sve drugo odavno je otislo u Honduras
mi trudimo se znanstveno
da propadnemo barem dostojanstveno
Prate me frajeri sto govore 'R'
oni su prgavi po pravilu
i pretezno se konfrontiraju
o, bato, bato i oponiraju
Cuvam se devojaka razrokih
postoje za to dobri razlozi
nikada ne znam koga cekaju
o, bato, bato, sa kim se smekaju
Slede me lica koja govore 'L'
oni su zlocesti po pravilu
prilicno lako maltretiraju
o, bato, bato, eliminiraju
Cuvam se dvosmislenih viceva
debilnih pitanja i bliceva
pun mi je kufer neke bratije
o, bato, bato, i birokratije
Nek' idu malo svi u Honduras
nek' idu svi u lepi Honduras
ili nek' otidnu u Kaunas
bolje u Honduras
Nek' idu malo svi u Honduras
i bice ovde vise mesta za nas
nek' idu malo svi u Honduras
tamo ih cekaju banane
Nek' malo otidju u Honduras
nek' idu malo svi u Honduras
nek' idu svi u lepi Honduras
Kokošari
09.11.2013.
Pita me Franjo: "Kad ćeš napisati temu o referendumu... a ni o ćirilici nisi pisala?"
Odgovaram: Neću je napisati.... jer oni žele da mi pišemo o ćirilici, referendumu i tim stvarima.....
Sve je to veliki igrokaz kojim prikrivaju pravu istinu.... sve je to predstava iza koje se skrivaju....
Imam potrebu pisati za svoju dušu..... a danas cijeli dan razmišljam o kokošarima....
Znate ono.... kad tresne bomba i digne prašinu.... Neko vrijeme ništa ne vidite od dima i prašine, smrad dima vam otežava disanje, a slezena se sva skvrči od iznenađenja, straha, panike.....
I onda odjednom nastupi tišina... tako glasna da vas škakljaju bubnjići.... dim se polako raziđe, prašina slegne, a vi usporeno... poput robota provjeravate da li ste doista živi i polako pogledom gledate posljedice.... još uvijek hladno..... jer su se uplašene emocije sakrile negdje u jednjaku. To je trenutak kad vidimo istinu.... golu istinu....
Vidite kokošare koji su se odnekud stvorili i skidaju nakit sa mrtvih i prekopavaju im džepove.
Nakon svakog rata ostaju priče o kokošarima... onima koji su se nisu časno borili, ali su zato nečasno pljačkali, uništavali tuđu imovinu, pa radili i puno strašnije stvari....
Nema bitke u kojoj se ne pojave kokošari.... pa čak i onda kad se ne radi o pravom ratu... nego o drugačijim borbama.
Sigurna sam da ste svi doživjeli da vam leđa okrenu oni od kojih to niste očekivali, ali vas ne razoračaraju ni oni od kojih ste upravo to očekivali.
Da nema problema, borbi i ratova bilo bi još gore.... jer bi nas kokošari pljačkali i maltretirali polako... svojim narušenim, perverznim, morbidnim i sebičnim sustavom vrijednosti trovali naše dane i zamagljivali naše ideale.
Postoje prozirni ljudi... bez boje, mirisa i okusa.... Ljudi koji su uglavnom neprimjetni.... jer se ne ističu vrlinama, mane uspješno prikrivaju, u vječnoj su sjeni...
Taj trenutak nakon bitke... dok se prašina još ne slegne je njihov trenutak. Jer tada su svi još iznenađeni, uplašeni, Bogu zahvalni što nije bilo još gore.... svi sređuju vlastite dojmove.... i to je trenutak kada oni pokušavaju dobiti malo pažnje... računajući na slabu koncentraciju onih oko njih.
Svaka vojska, stranka, udruga ili bilo koja druga grupa ljudi smatra da je snaga u brojnosti. To i je tako.... ali samo teoretski. Trule jabuke u vreći mogu pokvariti i druge jabuke. Zato je bolje u vreći imati nekoliko zdravih jabuka.... nego punu vreću koja će istrunuti zbog nekoliko trulih.
Snagu imaju riječi samo onih koji su djelima dokazali ono u što vjeruju.... samo oni koji su više davali no uzimali.
Postoje ljudi koji znaju samo rušiti, a radi osobnog interesa u stanju su hodati po kosturima.
No sudbina je tu neumoljiva..... prepoznaje ih, kao što ih prepoznaju i ljudi koji ih slušaju.
Ipak su to samo protuhe, koje su pročerdale svoj život i jedino što znaju je kokošarati nakon bitke.
Nijedno zlo ne dolazi samo.... uvijek za njim dokaska dobro spoznaje i istine... pročišćenje.
Zato su porazi često tek privid.... jer pobjeda je upravo u tom pročišćenju.....
Tko se to pravi Englez?
03.11.2013.
Asocijacija je psih. povezanost među pojedinim odvojenim predodžbama, uslijed koje jedna predodžba izaziva drugu; asocijacija ideja – povezivanje pojedinih pojmova i predodžbi u mišljenju; psih. pravilno pridruživanje jednih predodžbi (ili dr. svjesnih aktivnosti) drugima, odn. njihovo obnavljanje u svijesti u onakvim vezama (nizovima, sklopovima) u kakvima su nekada doživljene; postoje a. po vremenskom i prostornom susjedstvu (kontigvitetu), po sličnosti, oprjeci, uzročnoj vezi, logičnoj (smislenoj) koordinaciji. 3. mat svojstvo npr. zbrajanja i množenja prema kojemu je rezultat neovisan o načinu grupiranja pribrojnika odnosno faktora: (a + b) + c = a + (b + c).
To je prepisana definicija. Sigurna sam da svatko od nas zna što znači asocijacija.... a isto tako sam sigurna da su rijetki oni koji nikada nisu igrali igru asocijacije s drugim ljudima.
Ne volim baš društvene igre, ali ovu igru jako volim. Puno puta sam je igrala na forumima... asocijacije slikom, pjesmom ili riječima. Ne snalaze se svi baš najbolje u toj igri. Najbolji od svih do sada na net-u bio je jedan tvrdi desničar s kojim sam uvijek polemizirala na temu društvenih događanja. No kad bi se umorili od širokih rasprava i prepirki uhvatili bi se... bez dogovora, spontano igre asocijacije, koja je znala trajati danima i doista sam uživala u toj igri. Bez obzira što je moj suigrač čovjek potpuno različitog svjetonazora, ponašanja i karaktera moram istaknuti da je odličan igrač.... jer je lucidan, maštovit i ima stila. Toliko smo se izvještili u toj čudnoj komunikaciji da smo bili u stanju razgovarati na način da nitko drugi ne kuži o čemu razgovaramo.... npr. vrti se neka tema na forumu, a mi na drugim temama... kratkim komentarima opalimo paralelni dijalog o istom, a da ostali... koji su površni i skoncentrirani samo na jednu temu nemaju pojma koju smo predstavu napravili. Oni koji su kužili pridružili bi se i bio je to pravi urnebes.
Asocijacija je naša prva misao nakon što pročitamo neki tekst, čujemo neku pjesmu, vidimo neku sliku, vidimo nekog čovjeka itd... itd.... O tome je lijepo pisao Proust u svojoj knjizi Combray... o ispreplitanju sjećanja i opažanja iz stvarnosti. Osnovna misao tog romana je da čovjek može pobjediti prolaznost jedino ponovnim oživljavanjem prošlosti, pronalaženjem vremena koje je izgubio.
Ja doista ne znam kako je kod drugih.... ali svaka moja prva misao i prvi dojam je asocijacija tj. povezivanje s nekim slikama iz moje glave.
Npr. jednom mi dolazi nepoznati stariji čovjek u ured i ja moram uložiti veliki trud da budem skoncentrirana na ono zbog čega je došao jer je miris njegove kolonjske u moje sjećanje dozvao uspomenu na oca... jer je očito koristio istu kolonjsku. Ili... hodam ulicom i zbog radova na cesti osjetim miris prašine, koja me odvede u djetinjstvo i dozove mi sasvim konkretnu sliku i konkretan doživljaj iz igre sa nekom djecom.... ili kad netko spomene Tessu iz porodicee d´Urbeville sjetim se svoje pokojne prijateljice... baš te knjige koju mi je poklonila i pjesme (srebrne) koju je baš za mene napisala kao posvetu... a nakon toga ne mogu ne povezati Tessu sa novim romanom „Pedeset nijasni sive“... a kad se njega sjetim onda misli leteeeee.... a o tim asocijacija vam ne smijem ni pričati... i tako ja mogu satima slagati sliku na sliku. Često me neki tekstovi podsjete na neku pjesmu ili neku knjigu. S ljudima je isto tako. Ima jedna visokopozicionirana žena u mom poduzeću... koja je vrlo pristala, zgodna, lijepa, drži do svog izgleda, ali kad je se sjetim ja je zamišljam sa lagano otvorenim ustima iz kojih vire očnjaci.... a niz bradu joj se slijeva krv. I sanjam je ponekad... tako zlu, pokvarenu, osvetoljubivu i opasnu. Postoje neke likice koje su mi toliko naporne pa se sjetim kokošinjca u mom dvorištu i prva misao mi je: „evo žene s kljunom“. I u poslu povezujem. Ako radim neki dopis... tada se sjetim osobe kojoj pišem, što joj pišem, kakva smo do sada imale komunikaciju, gdje su razlozi mogućeg nerazumijevanja i grešaka... pa tako ni ti dopisi koji idu na razne adrese nisu uvijek isti, jer tamo gdje se klikam na prvo slovo s osobom kojoj pišem mogu biti opuštenija, kraća i na bitno skoncentrirana, jer znam da ona to naprosto kuži.... dok kod nekih moram pisati šira obrazloženja da bih izbjegla nerazumijevanje i niz suvišnih pitanja i problema. Kada kreiram neku novu evidenciju... tada su opet važne te slike..... spojiti slike iz dosadašnjeg iskustva, zamisliti situacije u budućnosti... zbog čega uopće radim evidenciju, kada bi mi mogla trebati i na koji način. Što su slike šarenije to je evidencija bolja i ona znači red u trenutku kada mi zatreba.
Zašto sve ovo pišem i zašto objašnjavam način na koji MISLIM?
Naš bloger Mariano Aureliano napisao je 31.10.2013. godine odličnu temu pod naslovom Oxford, svibanj 2013. godine i zasluženo dospio na naslovnicu.
Doista sam uživala u tim slikama koje je stavio. Ja nikada tamo nisam bila i nisam se mogla uključiti u temu da s njim dijelim dojmove iz vlastitog iskustva. To nije tema koja izražava mišljenje... nego je osobni dojam i ja sam se uključila kratkim komentarom.... i napisala svoju asocijaciju.... svoj dojam o Engleskoj. Komentar glasi ovako:
"Asocijacije.... Civilizacija, znanje, kultura, moć, uštogljenost, blijeda lica bez osmijeha, ljudi bez životne vatre u sebi..." (@donin svijet)
Moj komentar je probudio životnu strast u njemu i posvetio mi je cijelu temu kao odgovor. U temi blogericu Donu spominje četiri puta, a posvećuje mi i prvi komentar.
Sinoć sam do kasno radila nešto s brojevima i došla sam u blogosvijet pokupiti malo pozitive pred san. Na žalost otvorila sam baš tu temu i ostala zatečena.
U toj temi je on opet na prelijep način iznio svoj doživljaj Engleske i ljudi koji tamo žive. Očito je da Englesku jako voli i veliki gušt je čitati kada to prenese na „papir“.
Sve lijepo što je napisao o Engleskoj i njenim ljudima je sadržano i u mojoj asocijacijji, koja ga je očito naljutila... a to je pod pojmovima „civilizacija, znanje, kultura“. Moja asocijacija je bila iskrena.... i navela je moju sliku Engleske... što mi se sviđa, a što mi se manje sviđa... temeljem mog iskustva, a koje je vezano isključivo na knjige, filmove i ono što su mi ljudi o Engleskoj pričali.
Bilo bi liijepo da se zadržao na svom prelijepom opisu Engleske... no to nije bilo dovoljno. On je imao potrebu uspoređivanja... pa je o našoj zemlji i našem narodu napisao toliko negativnosti da mi se okrenuo želudac. No, to je njegov doživljaj i on na njega ima pravo...
Ne postoji zemlja na ovom svijetu koja je samo dobra ili samo loša. Kao što Engleska nije samo njegova idealizirana slika o toj zemlji, tako ni Hrvatska nije baš takva kaljuža kakvom ju je opisao. Svaka zemlja i svaki narod... baš kao i svaki pojedinac ima svoje dobre i loše strane.
Moje asocijacije koje su ga potaknule na takav odgovor: „uštogljenost, blijeda lica bez osmijeha, ljudi bez životne vatre u sebi...“
I nakon njegove strastvene teme, a kojom je jasno pokazao da je pravi balkanac, moje mišljenje o Englezima će ostati isto.
Mariano... mogao si me lijepo pitati zašto tako mislim i tada bih ti ja široko (kao i uvijek) objasnila na čemu temeljim svoje mišljenje... a ovako nemam potrebu raspravljati s tobom o Englezima nego ću ti samo napisati svoju prvu misao nakon što sam pročitala temu koju si mi posvetio.
Podsjetio si me na razmaženog dječaka kojemu je netko rekao da mu je omiljeni kositrenni vojnik ružan, pa on u ljutnji histerično lupa nožicama o pod i izvikuje: „Ljuudiiiiii, Dona je rekla da je moj kositreni vojnik ružan!“ Upoooommoććć ljudi...... Dona ne misli isto kao ja.....“
Tvoja tema me nije naljutila, nego me je IZNENADILA. No to nije tvoj problem, nego moj. Znaš ono.... prevelika očekivanja....
Kad si mi već posvetio temu pristojno je da i ja tebi odgovorim temom.... pa eto, imaš je.
I ne mogu ne primjetiti... naslov ti je pogrešan. To nisu engleske asocijacije... nego Donine. :)
Istina... ja se ponekad pravim Švejk ili Regica... ali nikada Englez..... previše je balkanske vatre u meni pa bi me odmah svi skužili.....
| < | studeni, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)