Marketing
Ljudska prava
Premijer smatra kako je teza da manjine imaju prava tek kad postanu većina temeljno proturječje ljudskog društva, pa kaže: „Ili štitiš manjinu ili ne štitiš, trebaš se odlučiti.“
Ovu misao ponavlja već danima.... a meni se svaki puta kada je čujem kroz glavu vrte primjeri iz stvarnog života, a koji nisu baš crno bijeli.... i ne mogu ih svrstati pod ovo ILI – ILI!
Npr. u jednoj maloj osnovnoj školi u Slavoniji raspisuje se radno mjesto za profesora matematike i informatike. Profesor koji dobije posao predavat će matematiku i informatiku u hrvatskim i srpskim razredima.
Javlja se mlada žena koja je završila traženi fakultet, položila je stručni ispit, živi u blizini škole (troškovi prijevoza mali) i Hrvatica je po nacionalnosti. Jedini uvjet koji ne ispunjava po natječaju je poznavanje srpskog jezika i pisma.... jer kako znamo, u hrvatskim školama, u razredima koje pohađaju Hrvati se već dvadesetak godina ne uči ćirilica..... a ona nije studirala jezike nego matematiku i informatiku, što želi i predavati djeci.
Na isti natječaj se javlja Srbin, koji živi u drugom dijelu Slavonije i morao bi putovati na posao, tako da bi njegovi troškovi putovanja bili bar peterostruko veći, nije položio stručni ispit pa bi mu se i to moralo omogućiti iz rada... ima završen isti fakultet kao i žena iz prvog primjera, no on poznaje srpski jezik i pismo...
Posao je dobio profesor iz drugog primjera.
Što je sa ljudskim pravima profesorice iz prvog primjera, a koja zadovoljava više uvjeta za raspisano radno mjesto?
Što je sa pravima građana RH koji ovakvim izborom (pozitivnom diskriminacijom) moraju plaćati veće troškove zbog tog izbora (prijevoza i stručnog ispita)?
U uvjetima nije ni spomenuto poznavanje hrvatskog jezika i pisma, a primljeni profesor će predavati matematiku i informatiku u hrvatskim i sprskim razredima. Znači li to da nije važa kvaliteta poznavanja hrvatskog jezika koji će djeca slušati na nastavi, jer se radi o djeci koja pripadaju većinskom narodu u društvu... pa će se kvaliteta njihovog obrazovanja dovesti u pitanje zbog onog „ILI-ILI“ iz propisa.... zbog forme koja proždire sadržaj? Zbog crno bijele slike koja ubija nijanse?
Puno je takvih primjera. Isto je i s kvotama. Jednom sam ušla u sukob s nekim feministicama, u nekoj ženskoj udruzi koje su tvrdile da su žene socijalno osjetljivije, da se bolje bore za radnička i ljudska prava... jer su naprosto sposobnije i bolje. Na moju opasku da socijalna osjetljivost nije uvjetovana rodnom razlikom nego osobnošću čovjeka doživjela sam verbalne napade koji su me podsjetili na mnoge izme od kojih mi se okreće želudac.
Razumijem ja da se kvotama pokušavaju zaštititi prava manjina ili ugroženih skupina u društvu, ali osobno mislim da je to vrlo loše rješenje, koje opasno dovodi u pitanje kvalitetu izbora.
Osobno smatram da je jedini pošten i mudar izbor, bez obzira za što se neki čovjek bira, onaj u kojemu je važna samo nečija stručnost, sposobnost, širina znanja i njegova osobnost.... a pri tom ne smije biti važna nacija, vjeroispovjest, rod, boja kože ili nešto treće. Jedino je takav izbor pošten izbor... koji štiti ljudska prava svakog pojedinca, a i društvo u cjelini.
Mislim da je to u bivšem sistemu bilo puno ljepše uređeno. Odrasla sam u provinciji gdje je bilo puno Mađara. Ta djeca su lijepo išla u školu sa svima nama, a kao dodatnu mogućnost imali su dodatno učenje svog jezika. Imali su svoje kulturno umjetničko društvo. Šest godina sam išla u njihovu školu.... koju smo pohađali u slobodnom vremenu. Nemam nikakve veze s Mađarskom, nijedan predak mi nije bio Mađar.... ali htjela sam naučiti malo od tog jezika kako bih se lakše snalazila u toj zemlji, a i sviđala mi se ta ekipa. Sa tom školom proputovala sam pola Mađarske, upoznavala se sa njihovom tradicijom i kulturom, kao što sam primala male Mađare u svoj dom kada su nam dolazili u posjet da upoznaju našu kulturu i tradiciju i vide kako njihovi sunarodnjaci žive kod nas.
U tom gradu živjele su i druge manjine..... i nisam primijetila da je bilo tko bio ugrožen.
Danas se svi osjećaju ugroženo... i manjine i većina..... a tome nije kriv narod... nego politika koja nema sluha, nema previše dodira sa stvarnim životom i primjerima iz prakse.... pa sve svode na „ILI-ILI“, a takvim slikama bez nijansi... u ovom društvu rastu isključivost, mržnja, predrasude, podjele i osjećaj ugroženosti.... baš kod svih građana ove zemlje.
„Natjerajte ljude na zajednički rad, pokažite im da izvan njihovih razlika i zemljopisnih granica stoji zajednički interes.“
Jean Monnet
Post je objavljen 23.11.2013. u 10:19 sati.