Cvijeæem protiv mržnje

29.09.2012.

Prošlu temu, kao i masu prošlih tema obilježile su malo èvršæe rasprave, koje su posljedica predrasuda koje nosimo ili neslaganje u razmišljanjima. Kroz komentare sam veæ pohvalila „zaraæene“ strane… jer su se uspjeli strastveno pokefati bez ijedne ispaljene psovke.
Svi mi pripadamo nekim grupama…. Neke smo dobili roðenjem, neke smo birali sami…. Neke nam možda i ne odgovaraju, ali nemamo snage iz njih izaæi…. jer je to lakši put….
Danas cijeli dan razmišljam o grupama..... i o ljepoti slobodnog leta u grupe koje ne znaèe to sirovo i primitivno pripadanje vezano uz nagone ili prepoznavanje svega što nas podsjeæa na nas same (nacija, politièka, nacionalna, vjerska ili neka druga pripadnost... ).

Na osobnoj ljestvici mojih ljubavi, odmah iza obitelji je posao koji radim. Volim ga zato jer je vezan uz ljude koji pripadaju razlièitim grupama i bez obzira na sva ta svoja manje ili više èvrsta pripadanja osjetili su potrebu pripadati jednoj šarenoj grupi u kojoj nitko nikoga ne tlaèi tim svojim temeljnim pripadanjima.
Juèer sam dan provela sa stotinjak ljudi koji su razlièe dobi, spola, nacije, vjere, stupnja obrazovanja, politièkog opredjeljenja, mentaliteta, svjetonazora i osjetila sam toliku kolièinu tolerancije, ugode, zadovoljstva svih njih što se nalaze u tom šarenom društvu.... Cijelog dana nisam vidjela nijedno namršteno lice, nisam èula jamranja, cendranja, ironiju, kritiku, traè, ruganje ili nešto slièno.
Jedan kolega mi je rekao: "Ti danas sva zraèiš.... nešto posebno isijava iz tebe." Nisam mu imala vremena objašnjavati ovo što sada pišem... jer zraèila sam zbog te ljubavi koju sam osjetila u toj šarenoj grupi i osobnog zadovoljstva što im ovako nezavisna pripadam do koštane srži....
Radi se o stotinjak onih koji predstavljaju tisuæe.... znaèi, radi se o onima koji ne šute, koji izlažu sebe... svi oni su bez obzira na grupe iz kojih dolaze dovoljno NEZAVISNI i široki da im pripadanje grupama ne muti pogled i ne prijeæi ih za slobodan let meðu nezavisnima... za borbu protiv vjetrenjaèa... jer su svi duboko svjesni da su ta sitna pripadanja pravo svakog èovjeka, koje treba poštovati.... ali da postoji interes širi i veæi od interesa naših malih grupa ili osobnih interesa. Ta spoznaja se ne uèi u školi... jer ne bi bili tako šarenog obrazovanja.... ta spoznaja se ne uèi ni na vjeronauku... jer ne bi bilo tolikog vjerskog šarenila, ta spoznaja nema veze sa bilo kojim pripadanjem.... to su spoznaje koji izrastaju na ranama, ožiljcima, zbog nepravdi.... kao prkos i otpor... kao nemirenje... kao hrabrost....
Sreli smo se u Gradu Heroju.... neki su uložili strašan napor da tamo stignu (jer stizali su iz cijele Hrvatske).... no nisu propustili doæi. Obavili smo mi sve ono što se podrazumijeva dolaskom u taj Grad.... zajedno smo proživjeli trenutke boli zbog strahota koje su se desile... zajedno smo odali poèast svim žrtvama.... ali juèerašnji dan nije znaèio samo sjeæanje na ono što se nikada ne smije zaboraviti.... Naš dan je znaèio ŽIVOT i LJUBAV. Putovali smo, radili, družili se na obali Dunava, hranili labudove, prisjeæali se starih prièa (jer mnogi se proznaju više desetljeæa), crtali planove za naše sutra....
Imam li svoju GRUPU? Da. Pripadam grupi onih kojima njihove male grupe ne znaèe okove i ne bude mržnju prema razlièitima.
Nisam nosila fotkiæ.... jer on ne može zabilježiti tako jasne slike kao što to može moje srce, koje ih tada sprema u ladice uspomena... u kojima ne blijede.... i bit æe žive dok me ima.
No u jednom trenutku mi je bilo žao što ga nisam ponijela... Naišla sam na jednu ruševinu.... zgradu u kojoj odavno nitko ne živi... ostali su samo zidovi i brojni ožiljci.... Na dupljama.... koje su nekada bili prozori netko je posadio cvijeæe i uredno ga održava... jer se u slapovima spušta niz ranjene zidove..... Taj prizor je simbol onoga o èemu pišem. Cvijeæe raste na ranama, ožiljcima.... to je prkos života nad smrti.... svjetla nad tamom..... ljubavi nad mržnjom....
Naše razlièitosti su naše bogatstvo.... nikako nisu i ne smiju biti razlog za mržnju i sukobe.

(Pronašla sam sliku na net-u.... nadam se da se autor neæe ljutiti što æu je iskoristiti za ovaj post... )

Najezda krkana u Meðimurju

17.09.2012.

„Pedesetak mještana Gornjeg Hrašæana zatvorilo je danas ogradu dvorišta podruène škole i tako sprijeèilo da 44 djece romske nacionalnosti poène s pohaðanjem tzv. predškole u toj podruènoj školi.
Mještani su ustrajali da se romska djeca smjeste u druge okolne škole, a ne u njihovu. Kažu da nemaju ništa protiv Roma, veæ samo žele zaštititi svoju djecu s obzirom na to da, kako tvrde, romska djeca u školu dolaze s manjim predznanjem i bez higijenskih navika.“ (HINA)

I kažu krkani da nemaju oni ništa protiv Roma! Najžalosnije je upravo to što su oni duboko uvjereni da na taj naèin štite svoju djecu.
Za pretpostaviti je da njihova djeca imaju debelo predznanje u predrasudama i veæ nose miris mržnjom zatrovanih duša svojih roditelja.
Tko æe ostalu djecu u Hrvatskoj zaštititi od njihove djece koja æe izrasti u „rasne“ krkane… koje oèito odgajaju za mržnju i na poèetku ukljuèivanja u školski sustav vjeruju da su bolji od drugih, da imaju pravo uskratiti razlièitima od sebe temeljno ljudsko pravo na obrazovanje?
Predstavnici Roma bi trebali podiæi pojedinaène tužbe zbog diskriminacije protiv svih sudionika ovog odurnog napada na djecu i njihove roditelje. Nadam se da se ni država neæe oglušiti na ovaj dogaðaj.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)