Cinkanje

26.07.2012.



Svaki građanin ove države izdvaja novac u proračun da bi država mogla funkcionirati.
Neki građani i varaju državu, ali u proračun uplaćujemo sredstva iz kojih plaće dobivaju oni koji su se dužni baviti otkrivanjem i sankcioniranjem takvih prijevara. Uz policiju, razne inspekcije građani plaćaju i tajne službe u kojoj rade profesionalci.
No kako u našoj državi uvijek postoje neki pararelni sustavi… tako i danas čujemo kako Vlada ima namjeru plaćati građane koji će cinkati i odrađivati posao za koji je netko drugi plaćen.
Ovim potezom Vlada otvoreno priznaje postojanje sive djelatnosti, a to je nadrišpijuniranje. Ne samo da je priznaje, nego je potiče i poziva na suradnju.
U poduzećima postoje cijele službe koje bi se trebale baviti revizijom i kontrolom. No uz njih opet postoje nadrišpijuni koji imaju ugovore o radu s čudnim nazivima radnih mjesta, a glavni zadatak im je šmucati se po firmi i obavještavati poslodavca o čemu se razgovara, tko kako diše, tko ima kakvih problema i ostala čudesa. To su likovi koji uz plaće dobiju i dodatne stimulacije… i uvijek su uz vladajuće. Obično ništa konkretno ne rade…. svoj status grade na cinkanju…. a praksa nam pokazuje da sve vlasti i većina poslodavaca cijene tu djelatnost i debelo nagrađuju svoje doušnike.
Nisu baš sve vrste cinkanja poželjne u našem društvu. Znam slučajeve gdje su ljudi prijavili razne pronevjere i druge kriminalne radnje ili tek sumnje na njih….. a sve vezano uz njihov posao, s razlogom zaštite poduzeća i općeg interesa, pa su zbog toga kažnjeni. To su tzv. zviždači i njih izdvajam iz ove skupine nadrišpijuna i cinkera…. jer smatram da je svaki radnik dužan na poslu poslodavca upozoriti ukoliko u okviru obavljanja svojih radnih zadataka primijeti neke kriminalne radnje i nepravilnosti.
Špijanje je u ovoj državi omiljena aktivnost i mislim da jedan od razloga narušenog sustava vrijednosti.
Žuti mediji privlače našu pažnju pikanterijama iz života poznatih i tako od nas stvaraju sivu masu bezjaka koji žive s nosom koji je na mjestu gdje ne bi trebao biti.
Svaki trenutak koji provedemo zapiknutog nosa tamo gdje mu nije mjesto… a to su svakako tuđi životi i obavljanje nadriinspekcija nečijeg rada, a koji nismo nadležni kontrolirati, su trenuci koji smo oduzeli sebi i mogućnosti da svoj život proživimo kvalitetno i radosno. Primijetila sam da najveći tračeri u biti tješe sami sebe…. jer prepričavajući tuđe greške, tuđe drame oni misle da su njihove manje. To je opaka zabluda… jer bilo bi puno mudrije da su to vrijeme posvetili rješavanju vlastitih problema i izgradnji samih sebe u bolje osobe. Nije li bolje umjesto tračeva i špijuniranja pročitati neku dobru knjigu, šetati prirodom ili se dobro naspavati?
Ljudi koji su skoncentrirani na druge nemaju svoj život… nezadovoljni su i nesretni… ljige su i gnjidice…. prazne flaše bez osobnosti….. Pokušavaju svoju prazninu ispuniti zadiranjem u tuđe živote… ali ne kuže da tu nema kruha…. jer boravkom u tuđim životima i tamo gdje im nije mjesto štete najviše sebi.
Žalosno je kad država s toliko zaposlenih u institucijama koje se trebaju baviti kontrolom poziva građane na masovnu špijunažu i cinkanje.
Hoće li sudionici akcije: „Prijavi utaju poreza“…. plaćati porez na zaradu koju ostvare takvim špijuniranjem i cinkanjem? Hoće li i oni imati blagajne koje će biti spojene s PU?
Razlog ove teme je moje zgražanje nad poticanjem naroda na masovno cinkanje i u fušu obavljanje posla koji mora odraditi država. Prijavljujem svoj neposluh… jer ja u toj akciji sasvim sigurno neću sudjelovati. Dvojka ste!
Fuj!

Komentari (56) - Isprintaj - #

Tko je koga upecao?

16.07.2012.



Zadnjih dana svjedočimo pregovorima između Vlade i predsjednika nekih sindikata.
Sindikalci su se međusobno posvađali, izvrijeđali, razmijenili optužbe, bavili se rastezanjem prljavog rublja i na taj način odradili odličan posao za one koji su sjedili na suprotnoj strani pregovaračkog stola i slatkorječivo ih pozivali na partnerstvo.
Očito nekim ljudima jako godi kad ih visokopozicionirani političari nazivaju partnerima, kad ih tapšu po ramenu jer su tolerantniji od drugih, kad ih uvjeravaju da zajedno rade posao od općeg interesa.
Zbog ugode koja se rađa iz takvog odnosa suprotne strane, a koja ima moć…. neki sindikalci zaboravljaju da njima jedini partneri mogu i smiju biti njihovi članovi, a koje predstavljaju na tim pregovorima. Predstavnici vlasti, a u ovom slučaju i poslodavca nisu i ne mogu biti partneri, nego su suprotna strana u pregovorima, koja brani svoje interese, a koji su u suprotnosti s interesima onih koje sindikalci predstavljaju.
Propisima su jasno propisane ovlasti jednih i drugih. Sindikalci su obavezni braniti prava i interese svojih članova… i tu je za njih kraj priče.
Čitam izjavu jedne sindikalke kako se na pregovorima sjetila popisa dužnika (njenih susjeda) za komunalije, koji je izvješen u njenoj zgradi… pa joj je eto puklo srce i ona je potpisala, jer je svjesna teške situacije u državi.
Ufff… koja je to demagogija! Kakve veze imaju njeni susjedi s njenom obvezom da štiti prava i interese svojih članova?! Njeni susjedi nisu siromašni zbog nje, sindikata i njenih članova, nego zbog nesposobnih političara (bivših i sadašnjih) koji su ovu državu doveli u ovakvo stanje. Nije na njoj da se za boljitak svojih susjeda bori preko leđa svojih članova. To može raditi tako da se uključi aktivno u rad kućnog savjeta i to sa ovim pregovorima nema nikakve veze. Da sam joj član tužila bih je zbog te izjave…. jer je javno priznala da je zanemarila svoje obveze iz zakona, jer je u obzir uzela neke druge okolnosti za koje nije odgovorna, a time ugrozila prava i interese svojih članova.
Abveršek mi je prije bila simpa… ali ovih dana sam je malo bolje upoznala i moram priznati da osjećam mučninu u želucu kad je gledam kako se uljuljkala u ulogu tolerantne sindikalke koja spašava državu, brine o općem interesu, odrađuje posao u nadležnosti politike…. Na njoj se vidi da se osjeća miljenicom…. Dotaknuo ju je osjećaj moći i danas si dozvoljava u javnosti davati izjave tko ne bi nikako smio biti sindikalni lider. Kao da o tome ona odlučuje, a ne članstvo pojedinih lidera. Očito su joj se jako pomiješale kruške i jabuke…. pa više ni sama ne zna koje su njene ovlasti i za što je odgovorna. Ona je nakon ovog potpisa i ponašanja koje je šetala ovih dana za mene žuta sindikalka.
Ribić mi nikada nije bio pri srcu. Zadnjih godina sam često zbog njega okretala očima ili odmahivala rukom. Prethodnih dana se nad njim provodi medijska hajka od novinara, koji u strahu za svoj posao odrađuju posao za politiku. Pokušavaju ga prikazati netolerantnim luđakom i redikulom.
O Ribiću nakon ovih pregovora mislim puno bolje nego do sada. Mislim da je sve odradio u okviru svojih ovlasti i da se njegovi članovi trebaju ponositi načinom na koji ih je predstavljao.
I potpisnici, kao i oni koji nisu potpisali ostaju bez određenih prava… s tom razlikom što potpisnici više nemaju nikakvih prava na prigovoranje jer su se dobrovoljno odrekli tih prava, a Ribićevi članovi imaju pravo na utuživanje i ako ne bude političkih pritisaka na sudove… oni će te sporove dobiti, a država će imati veću materijalnu štetu no da je isplatila sve ono što je sada tako traljavo ukinula.
Znači…. članstvo je izgubilo u svakom slučaju… samo što su Ribićevi članovi u povoljnijem položaju, jer imaju pravo na tužbe.
Vladajući su donijeli proračun u koji nisu ukalkulirali svoje obveze koje su kolektivnim ugovorima preuzeti. Znači… oni su odluku o kresanju donijeli prilikom donošenja proračuna, a ne na ovim pregovorima. Ovi pregovori su farsa i igrokaz za narod. Ako se unaprijed zna da novac u proračunu za te obveze ne postoji, tada se nema o čemu pregovarati. To je jednostrana odluka Vlade, koja je u ovom slučaju i poslodavac. Vlada je već donošenjem proračuna, a u kojemu nije predvidjela svoje preuzete obveze prevarila radnike. Proračun nije donosio Ribić.
Sada se pakira Ribiću da će njegovi članovi ostati bez parstotinjak kuna zbog njega.
To nije istina! Ne otima Ribić, nego otima Vlada. Abveršek se u ime svojih članova dobrovoljno odrekla nekih prava i interesa svojih članova, a Ribić im do kraja nije popustio i tako je ostavio svojim članovima mogućnost za daljnju borbu.
Čitam danas kako se novinari snebivaju jer Ribić ministre oslovljava imenom. To je doista nepristojno i odraz je Ribićevog osobnog odgoja… ali kakve to veze ima s pravima radnika?!!! Radnici imaju pravo za svoje predstavnike odabrati i nepristojne ljude. Vladajući narod često nazivaju stokom pa se novinari oko toga previše ne uzrujavaju. Mogu se složiti da je to nepristojno, ali još je nepristojnije od licemjernih novinara koji oko toga dižu galamu, a da bi se zataškalo bitno.
Ribić, sasvim sigurno ima svojih mana i svojeg prljavog rublja iz prošlosti. To također nije predmet ove priče i sve te žute tričarije služe da bi nam odvukle pažnju s bitnog.
Bitno je da je Ribić odradio odličan sindikalni posao i ne da nije luđak i redikul… nego nevješte političare, koji su bili previše bahati pa su zaobišli struku, voza ko šmrkavu dječicu.
Ni s jednim od ovo dvoje sindikalnih čelnika nemam nikakve veze… ali da me kojim slučajem predstavlja Spomenka Abveršek ja bih sasvim sigurno istupila iz tog sindikata, a da me zastupa Ribić… rekla bih: BRAVO!

Komentari (67) - Isprintaj - #

Krokodili i komarci

14.07.2012.



Nedavno su političari odgovarali novinarima o strahu. Moj omiljeni političar je simpatično odgovorio da se više boji komaraca nego krokodila. Bio je to duhovit i lucidan odgovor.... kojii izvire iz njegove podsvjesti.
Ako se igramo simbolima, narod možemo poistovjetiti s komarcima, a privilegiranu i bogatu manjinu u društvu s krokodilima.
Krokodili su grabežljivci, koji imaju čvrste oklope koji ih štite od opasnosti. Ogromni su… mogu biti dugi od 1,2 m do 7 m, a pronađeni su fosilni ostaci dugi i do 12 metara. Rastu cijelog života. Žive u blizini vode. Njihov opstanak ovisi o količini moguće lovine i povoljnih mjesta za polaganje jaja, veličini konkurencije, a i o izlovu. Kad odrastu krokodili nemaju prirodnih neprijatelja.
„Komarci su vrlo stara vrsta. Razvili su se prije oko 170 milijuna godina. Veliki su od 0,3 do 2 cm. Komarci su najaktivniji u sumrak ili u rano jutro, odnosno tijekom noći, kada je izraženija vlažnost zraka i niža temperatura. Izuzetak od toga čini Azijski tigrasti komarac (Aedes albopictus), koji je stigao i u Hrvatsku, a koji bode tijekom čitavog dana, agresivniji je i potiskuje domicilnu vrstu komaraca. Ta vrsta komarca vrlo je prilagodljiva te se razvija u različitim vrstama umjetnih legla, brzo se razmnožava i osvaja nova staništa. Komarci su leteći insekti (kukci) za koje je karakteristično da im je za razvoj neophodna stajaća voda. Prirodna su legla komaraca nepresušene lokve, močvare… Spada u opasnije štetočine jer prenosi malariju, groznicu i druge bolesti. Pri sisanju krvi komarac unosi u čovjeka sekret u kome može biti i uzročnik bolesti. Prilikom uboda mogu uzrokovati kožne promjene i alergijske reakcije. Uznemiruju i ometaju odmor, aktivnost, šetnje i boravak na otvorenom.“ (Wikipedija)
Krokodili su na našim prostorima malobrojni, ali opasni. Ima ih toliko malo da ih nije teško prepoznati i svakom nadjenuti ime…. Ivo, Emil, Štef ili Franjo. Komaraca ima toliko da ih je nemoguće imenovati i raspoznavati kad lete u rojevima. Naši političari se upravo zbog te razlike u brojnosti i snazi navedenih životinja uopće ne boje krokodila…. Lako ih drže pod kontrolom … osiguravaju im uvjete za što lagodniji život, a ovi ih u znak zahvalnosti ne diraju. Komarci su već druga priča…. teško ih je zauzdati, puno zuje i stalna su smetnja, davež i opasnost. Logično je da se političari više boje komaraca…. jer krokodili su im neprirodni prijatelji, a komarci prirodni neprijatelji. Jučer visokopozicionirani političar Slavko sjedi uz čašu vode…. iz bokala (da ne bi bilo reklamiranja) i zbunjeno... na prijeteće zujanje odgovara pitanjem: „Tko ste vi?“, a Mirko mu dovikuje: „Slavko, pazi! Komarac!“
Sviđa mi se podsvjest ovog političara s početka priče…. ona dokazuje da je ispred svog vremena. Obično političari narod doživljavaju stokom. Puno puta su javno izjavili… a djelima to svakodnevno potvrđuju… pa je u jednom velikom poduzeću za direktora koji se bavi kadrovima predviđen veterinar. Tako političari ispunjavaju svoje obećanje i imenuju stručne ljude na sva područja djelovanja. Ovaj političar narod ne smatra stokom… nego komarcima…. i tu je njegova velika prednost.
Protiv komaraca se inače uspješno može boriti zaprašivanjem, a koje je samo kratkotrajan užitak…. jer kao što na početku ove teme piše... komarce još nitko nikada nije uspio potpuno istrijebiti.
No komarci koji žive oko ove močvare nemaju brige…. jer kako Slavko kaže: „Love nema!“ A kad nema love, nema ni zaprašivanja.

Komentari (13) - Isprintaj - #

Suptilnost

02.07.2012.



Čitam na nekom forumu kako se forumaši prepucavaju oko pojma suptilnost….
Što je suptilnost?
To su najfinije niti naše duše, strune koje proizvode najčistiji zvuk, paleta na kojoj se nijanse ne mogu prebrojati….
Suptilnost je naša moć da stišamo buku u sebi i sebe same i kada se potpuno predamo trenutku u kojemu se nalazimo…. bez obzira što radimo….
To su oni trenuci kada npr. stojimo u prirodi i predamo joj se u potpunosti… kad u sebi „čujemo“ tišinu, a primamo zvukove prirode…. kada se zvuk nestašnog slapa, cvrčka, bezbrojnih ptica i poigravanje povjetarca bujnim krošnjama pretvaraju u najljepšu glazbu koju smo ikada čuli…. kada ispod kože osjćamo žmarce od ugode koju nam pruža taj trenutak….
Isto u nama može probuditi podivljala priroda… oluja…. Ako se prepustimo tom divljem plesu prirode osjetimo neko strahopoštovanje, divljenje, ali i kako rastemo u sebi… kao da nam koža postaje pretijesna…. jer naš unutarnji svijet je uhvatio ritmove oluje….
Takve osjećaje mira, tišine i ushita u nama može probuditi umjetnost…
S obzirom da se radi o finoj uštelanosti našeg unutarnjeg svijeta obično nam je prva asocijacija nježnost…. ali kad malo bolje razmislimo, to nije tako…. bitna je duša i činjenje….
Suprotne osobine suptilnosti su površnost, bučnost (iznutra), uskogrudnost, brzopletost, nezgrapnost i ograničenost.
Suptilni ljudi su oni koji ljude oko sebe doživljavaju kao ljude, a ne kao stvari… oni koji drugima ne čine ono što ne bi voljeli da se čini njima.
Pišući temu prisjećam se ljudi koje smatram suptilnima i uglavnom su to likovi koji su me čitali poput otvorene knjige, s kojima sam imala blizak i nježan odnos… no u toj koloni suptilnih likova u mom svijetu postoje dvojica koji su fizički i ponašanjem bili nezgrapni…. a ipak ih smatram suptilnima.
Na žalost obojica su pokojni… jer su prerano izgorjeli nesebično se nudeći svijetu koji su činili boljim.
Jedan od njih je liječnik koji me kao vrlo mladu spasio od odlaska. Sjećam se… došla sam k njemu bezvoljna, pomirena da odlazim…. Bio je visok… fizički nezgrapan, pomalu grub u dodiru i riječima…. ali pročitao me na prvom susretu… i shvatio da me uz liječenje u svojoj specijalnosti mora izliječiti iznutra i vratiti mi volju, nadu i borbenost. U razgovorima s njim osjećala sam se kao u nekom vojnom učilištu… bio je odriješit, strog i iskren do koštane srži. Nije me smjestio na odjel gdje su ležale žene s mojom dijagnozom… nego me smjestio na odjel za umjetnu oplodnju. Tek sam puno kasnije shvatila zašto je to učinio…. i koliko je taj na prvi pogled grub čovjek bio suptilan….
Naše poznanstvo se vremenski može uokviriti satima…. ali smatram ga drugim ocem…. i strašno puno mi je značilo to NEŠTO što mi je dao uz svoje znanje, profesionalnost i stručnost…. dao mi je ČOVJEKA iz sebe… a ne samo liječnika….
Razmišljajući o primjerima kada sama nisam bila dovoljno suptilna, sjetila sam se jedne svoje stranke.
Kada je taj čovjek prvi puta došao k meni…. ja sam bila samo djelomično otvorena prema njemu i uspjela sam vidjeti da nema ruku. Kada je odložio papire ispred sebe… ja sam se malo podignula i uzela ih ispred njega… misleći da mu tako olakšavam. No on ih je ljutito drugom rukom privukao k sebi. Tada sam zastala… otvorila se potpuno i bilo me sram… jer nisam bila dovoljno otvorena i skoncentrirala sam se samo na njegov fizički nedostatak, a nisam osluškivala njegovu dušu… i koliko mu je važno da to odradi sam… kao i svi drugi. Dolazio je k meni deset godina…. i ja nikada više nisam zaboravila na koji način nas dvoje surađujemo… i osjećala sam silno zadovoljstvo osjećajući da je zadovoljan. To je primjer kada i bez da nas netko riječima upozori možemo osjetiti što ne štima i kako ubuduće poboljšati nešto što možda na prvi pogled djeluje nevažno… ali takve sitnice čine naše dane….
Postoji okviri i pravila unutar kojih djelujemo. No unutar njih je toliko nijansi kojima možemo sebi i drugima uljepšati život. Mislim da je bitno koliko smo posvećeni , otvoreni i koliko se dajemo u nekom trenutku…. jer ako su to samo kruta pravila kojih se držimo poput robota… a čovjeka u sebi sputavamo i držimo ga zarobljenog i skrvčenog tada je to pogubno za nas i našu okolinu.
Navela sam primjere nekih ljudi koje smatram suptilnima, primjer kako samo osjetila nedovoljnu otvorenost kod sebe… a sada ću ispričati priču koju sam čula neki dan.
Prije puno godina…. odmah iza rata, kad su ljudi hodali naoružani i nasilničkim ponašanjem postizali ono što žele… jedan takav je došao u jednu državnu ustanovu.
Tada tamo nije bilo zaštitarske službe… nego je bio službenik te ustanove koji je imao zadatak paziti na ljude koji ulaze i osigurati sigurnost onih koji rade u toj ustanovi. Neka se za potrebu ove priče zove Pero.
I došao naoružani tip u tu ustanovu…. koji je bio poznat po agresivnom i divljačkom ponašanju, više puta osuđivan….. Došao je kod žene koja je radila u toj ustanovi. Nije došao divljati…. ali bio je naoružan i to nije skrivao. Ženi nije bilo svejedno… ali sve je prošlo u miru. Kad je čudnjikava stranka otišla… ona okrene broj od Pere i kaže: „Pero… pa pustio si k meni naoružanog čovjeka!“ A Pero odgovara: „Baš bi htio vidjeti tko bi se usudio pred njega stati!“.
Sljedećeg dana u istu ustanovu dolazi jedan ugledni čovjek, visoki državni dužnosnik…. To je čovjek kojega uz ugled u struci krasi i uglađeno ponašanje i naglašena finoća. Dolazi kod iste žene u kancelariju… sav raskupusan, zajapuren i pita: „Zar svaku stranku na ovaj način pregledavaju?“ Pero si je očito dao oduška….
Nakon što je čovjek otišao…. žena nazove Peru i pita: „Pero… pa zašto si se iživljavao nad tim čovjekom?“ A Pero sav ljutit odgovara: „što god da ja radim vi nikada niste zadovoljni!“
Ta priča je primjer čovjeka koji nije suptilan i naprosto ne vidi i ne osjeća te fine nijanse u odnosima… u poslu koji obavlja. On čak nije u stanju vidjeti svoje nedostatke… nego odmah zauzima obranaški stav i glumi žrtvu, a upravo on svojim ponašanjem pravi nered i dovodi druge ljude u opasnot ili im zagorčava dane neugodnim situacijama.
U meni takvi ljudi izazivaju bijes i cijelog život glumim Sizifa te im pokušavam objasniti da postoje nijanse…. Ponekad imam osjećaj da kuže, ali namjerno od ljudi oko sebe prave budale. No ipak mislim da nisu oni krivi što nijanse ne vide… nego sam kriva ja što se zbog toga ljutim. Od njih se naprosto treba odmaknuti i pustiti ih da djeluju u svojim suženim okvirima, jer nema im pomoći. To je isto kao da od nekoga tko nema sluha očekujemo da pjeva operne arije….

Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)