Čitam na nekom forumu kako se forumaši prepucavaju oko pojma suptilnost….
Što je suptilnost?
To su najfinije niti naše duše, strune koje proizvode najčistiji zvuk, paleta na kojoj se nijanse ne mogu prebrojati….
Suptilnost je naša moć da stišamo buku u sebi i sebe same i kada se potpuno predamo trenutku u kojemu se nalazimo…. bez obzira što radimo….
To su oni trenuci kada npr. stojimo u prirodi i predamo joj se u potpunosti… kad u sebi „čujemo“ tišinu, a primamo zvukove prirode…. kada se zvuk nestašnog slapa, cvrčka, bezbrojnih ptica i poigravanje povjetarca bujnim krošnjama pretvaraju u najljepšu glazbu koju smo ikada čuli…. kada ispod kože osjćamo žmarce od ugode koju nam pruža taj trenutak….
Isto u nama može probuditi podivljala priroda… oluja…. Ako se prepustimo tom divljem plesu prirode osjetimo neko strahopoštovanje, divljenje, ali i kako rastemo u sebi… kao da nam koža postaje pretijesna…. jer naš unutarnji svijet je uhvatio ritmove oluje….
Takve osjećaje mira, tišine i ushita u nama može probuditi umjetnost…
S obzirom da se radi o finoj uštelanosti našeg unutarnjeg svijeta obično nam je prva asocijacija nježnost…. ali kad malo bolje razmislimo, to nije tako…. bitna je duša i činjenje….
Suprotne osobine suptilnosti su površnost, bučnost (iznutra), uskogrudnost, brzopletost, nezgrapnost i ograničenost.
Suptilni ljudi su oni koji ljude oko sebe doživljavaju kao ljude, a ne kao stvari… oni koji drugima ne čine ono što ne bi voljeli da se čini njima.
Pišući temu prisjećam se ljudi koje smatram suptilnima i uglavnom su to likovi koji su me čitali poput otvorene knjige, s kojima sam imala blizak i nježan odnos… no u toj koloni suptilnih likova u mom svijetu postoje dvojica koji su fizički i ponašanjem bili nezgrapni…. a ipak ih smatram suptilnima.
Na žalost obojica su pokojni… jer su prerano izgorjeli nesebično se nudeći svijetu koji su činili boljim.
Jedan od njih je liječnik koji me kao vrlo mladu spasio od odlaska. Sjećam se… došla sam k njemu bezvoljna, pomirena da odlazim…. Bio je visok… fizički nezgrapan, pomalu grub u dodiru i riječima…. ali pročitao me na prvom susretu… i shvatio da me uz liječenje u svojoj specijalnosti mora izliječiti iznutra i vratiti mi volju, nadu i borbenost. U razgovorima s njim osjećala sam se kao u nekom vojnom učilištu… bio je odriješit, strog i iskren do koštane srži. Nije me smjestio na odjel gdje su ležale žene s mojom dijagnozom… nego me smjestio na odjel za umjetnu oplodnju. Tek sam puno kasnije shvatila zašto je to učinio…. i koliko je taj na prvi pogled grub čovjek bio suptilan….
Naše poznanstvo se vremenski može uokviriti satima…. ali smatram ga drugim ocem…. i strašno puno mi je značilo to NEŠTO što mi je dao uz svoje znanje, profesionalnost i stručnost…. dao mi je ČOVJEKA iz sebe… a ne samo liječnika….
Razmišljajući o primjerima kada sama nisam bila dovoljno suptilna, sjetila sam se jedne svoje stranke.
Kada je taj čovjek prvi puta došao k meni…. ja sam bila samo djelomično otvorena prema njemu i uspjela sam vidjeti da nema ruku. Kada je odložio papire ispred sebe… ja sam se malo podignula i uzela ih ispred njega… misleći da mu tako olakšavam. No on ih je ljutito drugom rukom privukao k sebi. Tada sam zastala… otvorila se potpuno i bilo me sram… jer nisam bila dovoljno otvorena i skoncentrirala sam se samo na njegov fizički nedostatak, a nisam osluškivala njegovu dušu… i koliko mu je važno da to odradi sam… kao i svi drugi. Dolazio je k meni deset godina…. i ja nikada više nisam zaboravila na koji način nas dvoje surađujemo… i osjećala sam silno zadovoljstvo osjećajući da je zadovoljan. To je primjer kada i bez da nas netko riječima upozori možemo osjetiti što ne štima i kako ubuduće poboljšati nešto što možda na prvi pogled djeluje nevažno… ali takve sitnice čine naše dane….
Postoji okviri i pravila unutar kojih djelujemo. No unutar njih je toliko nijansi kojima možemo sebi i drugima uljepšati život. Mislim da je bitno koliko smo posvećeni , otvoreni i koliko se dajemo u nekom trenutku…. jer ako su to samo kruta pravila kojih se držimo poput robota… a čovjeka u sebi sputavamo i držimo ga zarobljenog i skrvčenog tada je to pogubno za nas i našu okolinu.
Navela sam primjere nekih ljudi koje smatram suptilnima, primjer kako samo osjetila nedovoljnu otvorenost kod sebe… a sada ću ispričati priču koju sam čula neki dan.
Prije puno godina…. odmah iza rata, kad su ljudi hodali naoružani i nasilničkim ponašanjem postizali ono što žele… jedan takav je došao u jednu državnu ustanovu.
Tada tamo nije bilo zaštitarske službe… nego je bio službenik te ustanove koji je imao zadatak paziti na ljude koji ulaze i osigurati sigurnost onih koji rade u toj ustanovi. Neka se za potrebu ove priče zove Pero.
I došao naoružani tip u tu ustanovu…. koji je bio poznat po agresivnom i divljačkom ponašanju, više puta osuđivan….. Došao je kod žene koja je radila u toj ustanovi. Nije došao divljati…. ali bio je naoružan i to nije skrivao. Ženi nije bilo svejedno… ali sve je prošlo u miru. Kad je čudnjikava stranka otišla… ona okrene broj od Pere i kaže: „Pero… pa pustio si k meni naoružanog čovjeka!“ A Pero odgovara: „Baš bi htio vidjeti tko bi se usudio pred njega stati!“.
Sljedećeg dana u istu ustanovu dolazi jedan ugledni čovjek, visoki državni dužnosnik…. To je čovjek kojega uz ugled u struci krasi i uglađeno ponašanje i naglašena finoća. Dolazi kod iste žene u kancelariju… sav raskupusan, zajapuren i pita: „Zar svaku stranku na ovaj način pregledavaju?“ Pero si je očito dao oduška….
Nakon što je čovjek otišao…. žena nazove Peru i pita: „Pero… pa zašto si se iživljavao nad tim čovjekom?“ A Pero sav ljutit odgovara: „što god da ja radim vi nikada niste zadovoljni!“
Ta priča je primjer čovjeka koji nije suptilan i naprosto ne vidi i ne osjeća te fine nijanse u odnosima… u poslu koji obavlja. On čak nije u stanju vidjeti svoje nedostatke… nego odmah zauzima obranaški stav i glumi žrtvu, a upravo on svojim ponašanjem pravi nered i dovodi druge ljude u opasnot ili im zagorčava dane neugodnim situacijama.
U meni takvi ljudi izazivaju bijes i cijelog život glumim Sizifa te im pokušavam objasniti da postoje nijanse…. Ponekad imam osjećaj da kuže, ali namjerno od ljudi oko sebe prave budale. No ipak mislim da nisu oni krivi što nijanse ne vide… nego sam kriva ja što se zbog toga ljutim. Od njih se naprosto treba odmaknuti i pustiti ih da djeluju u svojim suženim okvirima, jer nema im pomoći. To je isto kao da od nekoga tko nema sluha očekujemo da pjeva operne arije….
Post je objavljen 02.07.2012. u 22:55 sati.