Marketing
Miris samoće
Prostorijom se širio miris tek skuhane kave i činio me nestrpljivom da se konačno zavalim na trosjed u dnevnoj sobi.... I taman sam stavila šalice na stolić kad mužu zazvoni mobitel. Razgovor nije trajao dugo, postavljao je kratka pitanja, a ja sam po izrazu njegovog lica osjetila svu strahotu onoga što sluša i želudac mi se iznenadnim skokom premjestio u grlo. Rekao je: „Mali je imao sudar.... spucao ga neki lik na glavnoj cesti....“ Pitala sam: „Jel živ?“ Odgovorio je: „Mislim da je. Ne znam koliko je teško.“ Ništa više nisam moga pitati.... navukla sam jaknu i poput duha ga slijedila do auta. U glavi sam začula zvuk koji me podsjetio na huk vjetra zalutalog pod krov u potkrovlju.... prouzročile su ga slike koje su se vrtoglavom brzinom izmjenjivale s raznim pitanjima u mojoj glavi.
Stali smo na kraj kolone i primicali se polako mjestu na koje smo krenuli.... Iz daljine ugledala sam stolicu pred jednom kućom... netko je sjedio na njoj, a ljudi su stajali uokolo.
Stigli smo. Na stolici sam prepoznala prijatelja mojih sinova, krenula sam prema njemu... a moj se pogled panično i nestrpljivo počeo probijati kroz mnoštvo. Ugledala sam ga..... Na rubu ceste.... uspravno stoji i živahno raspravlja s ljudima. Ja sam bila na pločniku, a duboka graba između nas. Pogledao me sa strepnjom. Zašutio na tren...pa ipak izustio: „Majko?“ Ja sam odgovorila pitanjem: „Dobro si?“ Rekao je: „Jesam.“ Ja: „Gdje je mala.“ Odgovorio je: „Stiže.“ Sve bitno rekli smo riječima.... a ono još bitnije poručili smo si očima. Okrenula sam se prema mladom čovjeku u stolici i posvetila mu svu pažnju. I on je dobro. Samo je malo nategnuo vrat.... ne vrti mu se u glavi. Uplašio se. Malo sam ga mazila po jež frizuri.... dok mi je on ispričao kako ga je moj klinac vozio doma, stali su na glavnoj cesti i čekali da auti iz suprotne kolone prođu, kako bi mogli skrenuti na sporednu cestu. Auto iza njih doletio je iznenada i punom brzinom se zabio u njih.... bez kočenja. Puno je očevidaca. Svi komentiraju da je vozač drven od alkohola.
Pogledom prelazim po razbijenim automobilima..... i odjednom ugledam čovjeka zamotane i spuštene glave kako stoji naslonjen na ogradu..... potpuno sam. Krenem prema njemu. Prilazim. Ne znam što osjećam. Očekujem ljutnju.... ali nema je..... tek praznina koja očekuje koja emocija će je ispuniti. Čujem se kako govorim: „Znam da vas boli i da je glupo pitati kako ste.... ali ipak mi recite da li vam se vrti u glavi.“ Netko ga je nevješto zamotao, taj zavoj prelabavo klima na njegovoj glavi, vidim komad kože i komad mesa na čelu... u korijenu nosa.... Glavnu ranu na čelu i glavi ipak ne vidim iza zavoja... ali mogu samo zamisliti kakve su.... jer razbio je glavom vjetrobransko staklo.
Podiže glavu i oči je usmjerio prema meni... no one su nekako dezorijentirate.... kao kad djeca imaju strabizam.... Mislim da su ovom čovjeku tako neposlušne od alkohola. Kaže: „Ništa se nije dogodilo.“
Pitam ja: „Želite li da nekoga nazovem... da nekome javim što se dogodilo?“ Šutnja.... lagano se njiše... ograda ga pridržava.... Pijanim glasom odgovara: „Nemam ja nikoga.“ Ipak ja forsiram: „Ali sigurno postoji netko na ovom svijetu kome možemo javiti da će vas sada odvesti u bolnicu i u kakvom ste stanju.... „ Prekine me odgovorom: „Ne postoji!“
Ljutnja koju sam očekivala nije stigla. Ovaj čovjek je svojim slobodnim izborom i nesavjesnim ponašanjem ugrozio život moga sina i još jednog mladog čovjeka.... a ja se ne mogu čak ni ljutiti na njega.... osjećam samo silnu tugu i žaljenje. Inače ne volim baš pijance.... redovito osjećam gađenje i prijezir... jer sami su birali.... ali danas ne.... nešto me promijenilo....
Lik je mojih godina.... ali izgleda kao da je zapeo u osamdesetima. Znam da nije stigao vremepolovom jer ga izdaju bore na licu..... no duga kosa i zapušteno lice.... prljavi traper i obuća na njemu jasno daju do znanja da ovaj čovjek niije odrastao na narodnjacima.
U pravu je. Ovaj sudar koji se dogodio je doista NIŠTA u odnosu na ono što se njemu dogodilo u životu. Osjećam strašan miris alkohola.... smrad neredovito prane odjeće i čovjeka koji ne održava redovito higijenu... ali jedan miris koji je nadjačao sve ove neugodne mirise je miris SAMOĆE... miris OSAMJENOSTI. Smrad ne izdaje da li je ostao sam zbog alkohola ili je alkohol prigrlio zato što je ostao sam. U ovom njegovom stanju to više nije ni važno... rezultat je strašan.
Stajala sam s njim dok nije stigla hitna.... Kad su ga oni preuzeli ja sam se vratila mojima.... ali taj miris SAMOĆE me proganja još i danas..... Često sam sretala ljude oko kojih se širio takav miris... ali nikada ga nisam osjetila ovako jako, jasno, prestrašno....
Sva ta procedura na cesti trajala je satima... kad smo konačno došli doma mali je rekao: „Danas je petak 13....“ a ja sam dodala: „Obilježi ga na kalendaru i slavi zauvijek.... to je tvoj sretan dan.... nešto veće i jače od tebe i mene ti je danas sačuvalo glavu.... a pružilo ti je i osjećaj da si voljen... da mnogi ljudi brinu zbog tebe.... prvi je stigao stariji brat s kojim ne razgovaraš, tvoja draga, bila je tu cijela nogometna ekipa.... sve dečki s kojima si išao u školu, mnogi prijatelji, roditelji... pa i nepoznati ljudi.... Nisi bio sam. Sačuvaj to!“
Post je objavljen 15.03.2015. u 11:18 sati.