Postoje razna zanimanja. No nisu sva jednako zahtjevna i teška. Neka traže veće obrazovanje, veću fizičku snagu, talent, a kod nekih je „poželjna“ bezosjećajnost.
Postoje ljudi koji obavljaju nepopularne poslove i malo kada razmišljamo o tome koliko im je teško i kakve posljedice takvi poslovi ostavljaju na njihovim dušama.
Zašto su krvnici u prošlosti nosili kapuljače na glavama? Pretpostavljam da ih obitelji žrtava ne bi prepoznale i da se ne bi morali suočiti oči u oči sa žrtvom.
Kad dođem na neki prosvjed uvijek mi je žao specijalaca koji ih osiguravaju… jer sam sigurna da bi većina njih radje bila u toj masi, no što moraju paziti na red… a ponekad i grubo reagirati.
Razmišljamo li uopće kako je poreznicima i raznim inspektorima… a posebno u teškim vremenima kad se uvodi red i od njih se traži pojačana akcija?
Svi koji nisu probali olako će zaključiti da se samo treba držati pravila i biti profesionalan…. i onda nema nikakvih problema. No oni koji su probali…. znaju da je prekrasno biti pekar jer ljude budi s čarobnim mirisom toplog kruha svakog jutra…. Isto je tako lijepo biti krovopokrivač, jer osiguravaju ljudima miran san pod vlastitim krovom…. i puno ih je takvih…. Lijepa su sva zanimanja gdje se ne mora suditi, kažnjavati i lomiti nečija prava ili sudbine „preko koljena“.
I u tim nelijepim zanimanja postoje dobri i loši ljudi… postoje oni koji su profesionalni i pošteni, ali i oni koji su bezosjećajne i sebične gnjide. Gnjidama je na prvi pogled puno lakše… jer se ne zamaraju previše osjećajima i sudbinama drugih ljudi… ali dugoročno život pokaže da završe na tabletama, imaju problema sa snom, uvijek završe nekako loše…. jer ih njihova bezosjećajnost zakopa u blatu.
I sama sam desetak godina radila jedan takav posao. Bila sam u ekipi koja je u interesu poslodavca građanima uskraćivala jednu uslugu… a koja život znači i uskraćivanje iste povećava troškove i stvara niz novih problema u životima tih ljudi. Kad čovjek hladne glave o tome razmišlja… nema tu nikakve dileme… svi ti ljudi su se manje ili više neodgovornim ponašanjem sami doveli u tu situaciju i ljudi koji im uskraćuju uslugu samo rade svoj posao i štite interes poslodavca i ostalih građana, koji su se odgovorno ponašali, a u konačnici tako zarađuju svoju gorku koru kruha. Zvuči tako jednostavno i bezazleno. No nije tako. Bez obzira na gole činjenice koje sam napisala…. radi se o ljudima…. koji su se našli u velikim problemima, neki na samom dnu…. Neki od njih plaču, neki viču, poneki vrijeđaju…. ponekad i fizički nasrnu. Ako su ljudi koji taj posao moraju odraditi malo emotivniji takva radna mjesta su pravi pakao. Ali…. netko mora odraditi i te „prljave“ poslove.
Unutar okvira koje nameću propisi, pravila struke i sve upute… uvijek postoji prostor unutar kojeg nije sve crno ili bijelo i pomoću nijansi koje vidimo srcem može se paziti na interese poslodavca, ali da žrtve budu što manje, da neizbježno manje boli i da se nikome ne povrijedi dostojanstvo. To traži dodatni trud i posvećenost… ali je moguće. To troši čovjeka.
Danas sam imala zanimljiv dijalog, koji je na mene ostavio jak dojam….. malo me raspigao, iznenadio i usmjerio mi misli u vrtlog koji izbacuje ova slova. Nazvala me jedna kolegica koju znam skoro tri desetljeća. Svi naši dijalozi, suradnja i susreti u životu bili su obojani sklonošću, simpatijom i razumijevanjem. Splet životnih okolnosti i organizacija rada doveli su nas na suprotne strane. Ona mora odraditi krvnički posao za prave krvnike (tek je izvršitelj), a ja radim za žrtve… pa sam igrom slučaja i sama „žrtva“ (navodnici su tu iz razloga što ja nikada nisam žrtva).
Pristojno me pozdravlja i kaže ima dvije molbe. Ispuca prvu i ja dajem obećanje da ću je odmah izvršiti…. jer je nešto bezazleno…. i onda skoncentrirano čekam drugu. Kratki muk…. pa kreće akcija. Moli me žena da u svom poslu…. obrani žrtava, a i same sebe, napravim iznimku….. jer se radi o nekoj specifičnoj situaciji. Prvo tiho i pristojno objašnjavam da to nije specifična situacija… da je svaka od tih situacija krvavo SPECIFIČNA i da su meni svi isti. Ona dalje nastavlja: „Ma jeee, aliiii ovo je doista specifično…. i bla… bla….“ i tada skužim da se ne radi o specifičnostima u dubini tuge i nevolje koja je snašla žrtve… nego specifičnost proizlazi iz straha da bi jedna osoba mogla neke radnje doživjeti ozbiljnije od drugih… pa možda i neprimjereno reagirati… pa svojim ponašanjem poremetiti mir krvnicima i njihovim izvršiteljima. Osjetila sam kako mi krv nadire u glavu….. kako mi srce brže i jače lupa. Ona je uključila zvučnik da me čuju njeni kolege u sobi (upozorila me na to… na početku razgovora)…. čula sam svoj glas kako odzvanja u toj sobi…. a mogu samo zamisliti kako su se širom otvorile sve te oči…. kako su se stišala očekivanja, pali u sjenu dijalozi koje su vrtili prije ovog poziva. Reagirala sam iz dubine svog srca…. uvrijeđenog u ime skoro dvije tisuće ljudi… i sigurna sam da je ta reakcija bila neočekivana ljudima koji eto, samo odrađuju „svoj“ posao…. nesvjesni što oni to uopće odrađuju. Nisu stigli komentirati…. ali osjetila sam pitanje u zraku: „zašto ona to doživljava tako osobno?“… jer to je pitanje koje je čujem gotovo svakog dana, u suradnji s ljudima koji neosobno sudjeluju u ovom čupavom životu…. onima koji su u stanju isključiti emocije, zatomiti svoja uvjerenja (ako ih uopće imaju) dok poslušnički, ovijeni strahom… tumaraju hodnicima tunela koji se zove radnni vijek. Nikada oni neće saznati da sam ih žalila u tom trenutku…. jer su oni u situaciji kad odrađuju nešto ružno za političke krvnike, dok sam ja u situaciji da odrađujem nešto u što vjerujem cijelim svojim bićem i spremna sam umrijeti u borbi za to u što vjerujem….
Zašto sam napisala ovu temu? Zato što ovo nije prvi poziv u pomoć od izvršitelja krvnika, koji su se našli između dvije strane… onih kojima pripadaju (svojih kolega) i krvnika… kojih se boje više od ičega na svijetu. Zato što znam da će neki od onih koji će takvu pomoć trebati pročitati ovu temu… pa da ih na vrijeme upozorim neka me ne zovu. Krvnici su mogli izabrati put ljudskog poštenja, očuvanja dostojanstva svakog čovjeka… put ljubavi… no odlučno su rekli ne i odlučili se za put zla… poželjeli su pakao, pa će pakao i imati. Borit ću se na strani kojoj pripadam... cijela… do koštane srži…. s dubokom vjerom da sam na pravoj strani… igrat ću časno, ali i nemilosrdno. Nemojte me zvati…. jer nije važno što se znamo već desetljećima, što smo popili neke kave zajedno, što imamo zajedničke uspomene i što smo se voljeli sve ove godine. Mnoge ljude, na čijoj sam strani osobno i ne poznajem…. ali borit ću se kao da su mi rođena djeca. To ne znači da sam vas prestala voljeti i da mi niste važni. Mi naprosto ovu utakmicu igramo u različitim ekipama. Neki od vas su čak i u dvojakoj ulozi (žrtve i krvnikovog izvršitelja)…… imate me u jednoj od tih uloga do kraja… a u drugoj smo na suprotnim stranama. Nadam se da ste u stanju razumijeti te nijanse i da nećete sebe dovoditi u neugodne situacije….. jer na takva pitanja vam ne odgovara ona Dona koju znate godinama…. nego vam odgovara suprotna strana….. na prvi pogled slabija i jadnija…
Sve će to jednom proći. Vaši nalogodavci su tu tek u prolazu…… Kiše će isprati „krv“, vjetrovi otpuhati smrad koji nas sve zajedno guši već neko vrijeme. Jednom… kad sve ovo prođe, sjest ćemo i popiti kavu…. a možda i nećemo…. to više nije važno. Dobro u ovom zlu jest to što će nas ovi događaji, svakog ponaosob razgolititi do kostiju…. pa ćemo jednoga dana u mirovinu otići sa dubljim spoznajama o ljudima s kojima smo radili, o društvenom trenutku i bistrijom slikom u našem ogledalu….
Post je objavljen 23.08.2013. u 18:39 sati.