Pregled posta

Rad za opće dobro kao kazna

Danas sam na jednom portalu pronašla tekst pod naslovom: „Petar Čobanković guli krumpire u pučkoj kuhinji“.
Izjavio je: „Evo, već skoro mjesec dana, od ponedjeljka do petka, od šest ujutro do 13 sati, radim u pučkoj kuhinji. Moj glavni posao je kompletna priprema namirnica za ručak, ali i perem i čistim prostorije. Povremeno također s vozačem idem u nabavu živežnih namirnica. Moglo bi se reći da jedino ne kuham, za to nisam educiran, ali sve drugo mogu raditi, prošao sam preglede i dobio sanitarnu knjižicu', ispričao je Čobanković .
'Kroz život sam se naučio na rad, nikad nisam bio besposlen. Zato nastojim biti koristan u pučkoj kuhinji, a tako mi i brže prolazi vrijeme. Osim toga, ovo za mene na određeni način predstavlja iskupljenje društvu', naglašava čovjek koji je od 2003. do 2011. bio član HDZ-ovih vlada.

Ovo nije tema o Petru Čobankoviću nego me škaklja nešto drugo.
Danas se rad za opće dobro pojedincima izriče kao KAZNA. I nemam ja ništa protiv toga… pogotovo kad su u pitanju maloljetnici i oni koji su učinili nešto loše, ali to baš nije za zatvor.
Sjećam se nekih vremena kad je rad za opće dobro bio rezerviran za SVE… a njime su se bavili najbolji, uzorni, društveno osvješteni omladinci i pojedinci. Kopali smo repu ili brali kukukuruz na državnom zemljištu, starije generacije su išle na radne akcije te gradili nasipe i pruge, volontirali smo u Crvenom križu i pružali dobrosusjedsku pomoć, jer tada pučkih kuhinja i nije bilo…. valjda ih nije ni trebalo. Sami smo bojali zidove u svom omladinskom klubu gdje su se po danu održavala razna druženja, a noću je bio disco club. Uređivali smo dječja igrališta. Mladi su se u takve akcije uključivali masovno. No iza svih tih akcija su bile neke gradske organizacije i škola, koje su preko svojih predstavnika u omladini sve to organizirali i nenametljivo su taj rad pratili i pazili na nas da sve ide kako treba.
Tada općekoristan rad nije bio kazna nego je bio ČAST.
Mnogi to doba nazivaju vremenom „mraka“. Hajdemo sada malo promisliti što se dešava s omladinom od trenutka kad se „upalilo svjetlo“.
Mladi tumaraju gradovima zagledani u ekrane svojih mobitela. Sjedi grupa mladih na terasi kafića i uopće ne razgovaraju… svatko tipka na svoj mobitel. Po kvartovima možemo vidjeti grupice kako puše, u rukama drže pivu i očigledno je da ne znaju što bi sami sa sobom. Uzori su im prebogati nogometaši i manekenke. Istraživanja pokazuju da su nove generacije sve nepismenije. Glave su im sve četvrtastije jer lagano poprimaju oblik ekrana, a boja njihovih obraza je bljedunjava, siva i nezdrava. Kad je "upaljeno svjetlo" uveden je vjeronauk u škole, a kasnije i u vrtiće. Bilo je za očekivati da će se desiti uzlet u odgoju mladih generacija…. da će se okrenuti humanosti i svim temeljnim kršćanskim vrijednostima. U kršćanstvu i svim ostalim religijama je čovjekoljublje temeljna dužnost. Većina stanovništva se izjašnjava vjernicima, većina školaraca pohađa sate vjeronauka, a čitajući crnu kroniku i crne statistike dolazimo do zaključka da je situacija sve gora i gora. Kako je to moguće? Generacije mladih su u zadnjih dvadeset godina zapuštene. Roditelji jure za korom kruha, rade po cijele dane, klinci su prepušteni sami sebi, škola je izgubila odgojnu ulogu i pretvorila se samo u neko isforsirano obrazovanje, a crkva očito nije uspjela učiniti ništa spektakularno. Ne samo da primjećujem kako se mladi u zadnja dva desetljeća ne uče humanosti nego primjećujem da ih se uči baš suprotno. Ponašanja na nogometnim utakmicama, na koncertima Marka Perkovića, na ulicama općenito nam dokazuju da su mladi zaraženi mržnjom i nacionalizmom. Gledam sliku djevojke sa spomenutog koncerta.... mala nema više od 16 godina, a na glavi je ponosno natakarila ustašku kapu. Nema to dijete pojma o tom vremenu i što ta kapa znači. Nju su tome naučili njeni i jadni su sigurno uvjereni da dobro odgajaju svoje dijete i da joj čine dobro.
Pročitajmo komentare pod tekstovima na raznim portalima, a koji govore o prosvjedima seljaka, o sindikalnim pregovorima, o radnicima koji su nagrabusili na ovaj ili onaj način. Morate pročitati sto komentara da bi odvojili pet normalnih, a ostali su prepuni mržnje, zabluda, neinformiranosti, jala, zlobe, zluradosti i okrutne sebičnosti.
Danas sam pročitala članak o Riječanima koji su nosili hranu gladnim ljudima na nekom brodu… i pomislila sam: „Ovo je ekipa s radnih akcija….“
Naš narod potegne kad su neke velike frke u pitanju pa prikupimo lovu telefonom ili drugim akcijama za neke operacije i humanitarne akcije… ali van toga guramo glavu u pijesak i ne vidimo jedni druge… polako, ali sigurno se pretvaramo u nehumano društvo ogorčenih i sebičnih ljudi.

"Čovjek se ne rađa. Čovjekom se postaje!"
Janez Drnovšek

Zašto se rad za opće dobro u našem društvu pretvorio u KAZNU, a ne u nešto što se podrazumijeva i nešto čemu bi djecu trebali učiti od najranijih dana?




Post je objavljen 11.08.2013. u 16:41 sati.