Ljetna oluja

29.08.2007.

Odmah na poèetku ISPRIKA do neba, svima Vama koji dolazite na ovaj blog, zbog mog hirovitog odlaska bez objašnjenja. Uvijek volim pametovati kako isprike ništa ne vrijede, nakon što napravimo nešto loše i da se iz tog razloga moramo truditi griješiti što manje.
No ja sam eto.... pogriješila i ako ikako rijeèi mogu ublažiti moju nepristojnost prema vama, ja Vas molim da ih uvažite.... jer napisane su iskreno.... iz dubine srca, upravo s onog mjesta gdje se rodilo iskreno žaljenje zbog uèinjenog.
A sada æu Vam pokušati objasniti što mi se dogodilo. Svi Vi veæ jako dobro znate da sam živac.... preemotivna, tvrdoglava, iskljuèiva i svakakvajošnekakava.
Imam jedan feler u svojoj naravi. Feler se odnosi na problem mene pojedinca, kad djelujem u grupi. Npr. u mladosti sam dugi niz godina trenirala rukomet. Prvo u školskom, a tada u gradskom klubu. U sve te godine promijenilo se nekoliko trenera, puno igraèica, a ja sam ustrajno trenirala. Nisam bila ništa posebno. Prosjeèna igraèica. Lijevo krilo. Ni jedan trening, ni utakmicu nisam propustila. I onda je došao novi trener. Nije bio loš u poslu koji je radio. Igrali smo utakmicu protiv ekipe Suhopolja. Nakon utakmice se desila neugodnost. Naš trener je ukrao neke lopte iz njihove svlaèionice. Kada su otišli to nam je, sav ponosan priznao. Eto... èovjek nam priskrbio nove lopte. Vjerujte mi... tada nije bilo problema oko nabave sportske opreme jer nas je financirala jedna poznata tvornica, koja za èudo postoji još i danas.
Ja sam istog trenutka otišla iz kluba. Jer to više nije bilo mjesto kojemu sam pripadala sve te godine. Nije dolazilo u obzir da nastavim treniranje pod zviždaljkom tog èovjeka.
Ja sam jako dobro znala da tim mojim èinom gubim najviše i samo JA. Ostala sam bez svoje velike ljubavi, koja mi je strašno puno znaèila. Imala sam osjeæaj kao da mi je netko šakom, naglo i grubo otkinuo komad srca. Upisala sam se na kuglanje.... i na kuglaškim stazama ostavljala svu energiju koje se trebalo riješiti.
Na kraju osmog razreda predložena sam za primanje u partiju. Odbila sam. Bila sam tada još jako mlada, ali veæ tada sam prepoznala puno toga što mi je smetalo i nisam se mogla staviti u službu neèega u što ne vjerujem do daske.
U mladosti sam aktivno sudjelovala u radu omladinske organizacije, izviðaèa i organizacije Crvenog križa mog grada. S tim pripadanjima nisam imala problema. Sva su mi ostala u prelijepom sjeæanju.
Ne pripadam Crkvi..... iako su joj pripadali svi moji preci. Opet iz razloga jer postoje neka pravila i ponašanja koja ja ne mogu prihvatiti. Ne dolazi u obzir da im pripadam formalno, ako nisam u stanju živjeti prema njihovim pravilima.
Ili jesam ili nisam. To je iskljuèivost. To nije baš dobar životni stav. Ali takva sam i ne mogu si pomoæi. Ništa ne mogu raditi na silu. Ni jesti, ni spavati, pa eto tako... ni pripadati bilo kome dobrovoljno... ako ne vjerujem duboko u cilj i odreðena pravila.
To je razlog zašto nisam èlan ni jedne politièke stranke. Postoji jedna kojoj sam vjerna od trenutka kada su nastali. Zbog tog simpatizerstva èesto nisam baš lijepo gledana od onih koji misle drugaèije. Ja sam ga glasno ispoljavala... vjerojatno puno glasnije i hrabrije od mnogih koji im pripadaju. Ali politika je nešto preširoko i prešareno.... U njoj je puno toga što bi me moglo raniti... zato virim i pikam sa strane.
Prije puno, puno godina uèlanila sam se u jednu Udrugu. Razlog tog uèlanjenja je bilo moje divljenje prema Èovjeku koji ju je vodio. Bio je to èudan èovjek. Debeo, rašèupan, nosio je naoèale s debelim staklima, bio je jako neuredan, uvijek mu je virila potkošulja ispod košulje, èesto su mu hlaèe pale pa mu se sa zadnje strane vidi poèetak crtice na guzi... a s prednje strane je visila trbušina. Cigareta uvijek u ustima, pepeo je padao po njemu. Uvijek je glasno i soèno psovao, bio je veliki galamdžija. Po zanimanju je bio pravnik. I sigurno se nakon ovog opisa pitate, što me privuklo tom èovjeku, kad dobro znate da ja baš nisam pristaša takvih ponašanja.... koja možemo slobodno nazvati sirovima? Privuklo me njegovo veliko, toplo ljudsko srce. Privukla me njegova potreba da promijeni svijet, njegova iskrenost i hrabrost koju je ulagao u svaki trenutak svog djelovanja. Privukao me naèin na koji je prihvaæao, branio, zastupao i štitio one najslabije.... one koji su najèešæe najviše ugroženi, i od svih zaboravljeni. Bila sam tada jako mlada. Nikada nisam prouèila... ali sasvim sigurno sam spadala u najmlaðe èlanstvo, u to vrijeme kad smo nastali. Strašno me je volio. Jednom me slao u pièku materinu s treæeg kata, tako glasno da sam ga èula u podrum, kamo sam mu otišla kopirati neke papire. Rekao je da to obavim na istom katu. No tamo je bila gužva, a ja sam mu željela ugoditi što prije, pa sam odjurila u podrum. Kad je skužio da nisam poslušala jako se naljutio i glasno, psovanjem mi to pokazao. No brzo mu je bilo žao. Volio je moj prkos. Uvijek mi je postavljao neka škakljiva pitanja.... ja bih mu odgovarala iskreno i drsko, a on se tada glasno smijao.
Umro je naglo i iznenada... 4. lipnja 1998. godine. To je Èovjek koji zauzima visoko mjesto na ljestvici mojih životnih uzora.
Prije nešto više od dvije godine, spletom životnih okolnosti, ukljuèila sam se još aktivnije, nego do tada u ostvarenje ciljeva koje nam je postavio.
Bio je to trenutak krize. Neki ljudi su svojim ponašanjem ugrozili ciljeve i pokušali zaprljati sve ono što je stvarano godinama. U ekipi koja je u tom trenutku odluèila vratiti vlak na traènice prepoznala sam ljude kojima sam odluèila pomoæi u tom zadatku.
To nije samo posao. Imam osjeæaj da sam u zadnje dvije godine ostarila bar 10 godina.
Ja svoj posao ne doživljavam kao vrijeme koje moram provesti na radnom mjestu, napraviti koliko stignem, zakljuèati ladice i otiæi doma. Moj posao je veliki zadatak, s velikim ciljevima. Moj posao je èuvanje onog što nam je On ostavio u zadatak. Možda sam èak pomalo i fanatièna u èuvanju te uspomene. Ja se s poslom jutrom budim, nemam radno vrijeme, noæu s njim spavam. Moja obitelj trpi. Neki dan mi je jedan kolega (koji me ne poznaje dugo) rekao: „Dugo sam mislio loše o tebi. Gledao sam kakav posao imaš.... i mislio u sebi da tako nešto može prihvatiti samo netko tko ima neki veliki interes.“ Mislio je da su moji motivi pogrešni, jer nije mogao vjerovati da postoje takve budale. Kad se vlak vraæa na traènice, tada ima i onih koji se osjeæaju ugroženo. Bilo je tu baš svega. Puno niskih udaraca. Sve to sam izdržala jer su mi bili jasni motivi.
I bez obzira što sam se uspjela tjedan i pol odmarati..... vrlo brzo sam se opet poèela osjeæati poput Tadijanoviæa – „nosim sve torbe, a nisam magarac“. I nema veze. Ljutkala sam se malo u sebi... i rudarila dalje. A onda su takvi dani zaredali.... bila sam sve umornija, gledala neka ponašanja koja su po mom mišljenju u suprotnosti sa ciljevima... i opet sam šutjela.... lagano kuhala i šutjela. Ali ni to nije bilo dovoljno. Onda sam prepoznala da se na sve to netko malo ruga i poigrava mojim strpljenjem. I tada mi se desilo pucanje. Bilo je to strašno. Poèelo je poput ljetne oluje.... prvo su se spustili tamni oblaci.... pa je poèelo sijevati, pa sve glasnije grmjeti. Kad veæ priznajem svoje felere.... opisat æu još jedan. Ja se zbilja trudim biti tolerantna i razumijeti baš svašta.... Za sebe nikada ništa ne tražim. Bez obzira na svoju iskrenost i temperament puno toga prešutim. I tu je kvaka! To što prešutim, što se èesto pravim da ne kužim... ne znaèi da sam zaboravila. U meni se to taloži.... skuplja... sve do mojih „ljetnih oluja“. Bilo bi bolje da kažem odmah što mi smeta.... ali onda bi morala preèesto grintati.... pa je moja narav to rasporedila baš ovako.... ne najbolje. Kad nanjušim ismijavanje, ponižavanje i ruganje tada pucam... baš isto kao što pucam kad prepoznam neka ponašanja za koja smatram da nema baš nikakvih opravdanja (kao u onoj zadnjoj prièi o Isusu i proroku koju sam prièala na zadnjoj temi). Došla sam doma... sjela pred ekran i pao mi pogled na opis bloga... a tamo piše: „"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela." Bila sam toliko silno ljuta.... ironièno i glasno sam rekla sama sebi: „Takav svijet ne postoji. Glupaèo glupa!“. Stisnula sam botuniæ: „briši blog“... na uporna pitanja... da li sam baš sigurna... odgovarala sam ljutito i drsko: „YESSSS!“ Odluèila sam otiæi s bloga, otiæi iz Udruge, ako treba i iz firme.... ma, sva sreæa da nisam bogata... jer da sam imala avion u tom trenutku, odletjela bih npr. u Klokaniju k Mališi na kavu.
Imala sam potrebu za uništavanjem i odlaskom... potrebu za odustajanjem i okretanjem leða.
U tom trenutku nisam bila u stanju razmišljati da tim èinom drsko i bezobrazno okreæem leða ljudima koji mi ništa nisu krivi. Nisam razmišljala da je nepristojno otiæi bez pozdrava i objašnjenja. Nisam razmišljala o širini net-a.... Nešto sam morala uništiti. Pa je stradao blog.
Danas sam puno bolje. Kao Cesariæeva mala voæka poslije ljetne oluje. Što mi je pomoglo?
Održala sam ružan govor. Ali iskren govor. Bila sam bezobrazna, drska, cinièna, ironièna, pa èak i prosta. Vrijeðala sam. Ja sam ionako sve bacila niz rijeku.... i samo sam željela, tamo gdje treba, objasniti zašto sam to uèinila. Èak da sam dobila šamarèinu nakon mog govora ne bih se iznenadila. Naravno, vratila bi je.... jer ne primam šamare.... ali bila sam toliko otrovna da to zbilja rijetko tko na ovom svijetu može izdržati. Moje ponašanje NIJE NAÈIN! Znala sam to i u trenutku kad sam se tako ponašala, ali sam se ipak ponašala. I nije mi žao.
Iiiii? Moje primjedbe su uvažene! To je bilo jedino što nisam oèekivala.
No, to mogu i znaju samo oni koji imaju puno utakmica u nogama.
Izgledalo je to kao kad na zapaljeni grm izlijete kantu hladne vode.
Ugašena sam. Ili je to možda samo privid? Možda je bolje reæi – trenutno sanirana. A vrijeme æe pokazati radi li se tu doista o uvažavanju primjedbi... ili je to bio politièki trik.
I eto.... Onda se moja oluja poèela stišavati.... onda sam se sjetila svog bloga... svih vas... i osjetila bol. Svima vam hvala što me niste ostavili tako ljutu. Prominac, tebi posebno hvala na temi i podršci. Nas dvoje æemo i šire razgovarati na ovu temu.... kad za to doðe vrijeme.
Sve stare teme imam saèuvane u wordu. To je ipak uèinila vaga-ziheraš (u trenucima nastajanja tema). Èim uhvatim vremena sve æu ih vratiti... po datumima kako su bile napisane. Baš sve! No to æe biti velik posao.... pa molim za strpljenje. Komentare na žalost neæu moæi vratiti.... ali i njih èuvam spremljene u wordu.
Svima vam još jednom puno hvala..... i puno vas volim.

Plakanje

28.08.2007.

14.03.2007.

Upravo sam proèitala novi tekst na blogu gospodina Vidoviæa.
Nema smisla da mu zatrpavam stranicu predugim komentarima pa æu to uèiniti na ovom „svom“ prostoru.
Tema je rasplakani HDZ-ovac. O konkretnom sluèaju nemam pojma pa se neæu upuštati u razloge za plaè, no u tekstu gospodina Vidoviæa me zasmetalo generaliziranje.
Zar gospodin Vidoviæ može biti siguran da u redovima njegove stranke nema onih koji se ne ponašaju i ne misle poput njega, zar doista misli da nema onih kojima je osobni interes ispred opæeg, zar doista misli da su svi SDP-ovci cvijeæe? Zar može biti siguran da u redovima njegove stranke nema onih koji su u stanju èovjeka natjerati u plaè?
Ja mislim da u to ne može biti siguran i da nikada neæe moæi biti siguran.
U svakoj politièkoj stranci ima èasnih i poštenih ljudi, ali ima i onih koji su im sušta suprotnost. Stranke svojih programima, tradicijom, ponašanjem u prošlosti privlaèe odreðene profile ljudi, ali ipak to nije sve baš tako èisto i jednoobrazno kako se u njegovom tekstu nazire. Razumijem da on kao jedan od vodeæih politièara u SDP-u ima potrebu, a i dužnost braniti svoju stranku baš u svakoj prilici, pa èak i onda kad netko plaèe.... ali ipak mislim da u tom tekstu ima i predrasuda.
Što je loše u plakanju? Jel to po onoj staroj macho poslovici odgajalici: „Pravi deèki ne plaèu!“ Prevedeno na politièki jezik: „Pravi politièari ne plaèu!“
Ma tko to kaže?!!! Plakanje je nešto što kako je i sam primijetio može biti i pokazatelj slabih živaca, ali isto tako može biti pokazatelj da netko ima dušu (nemam pojma kakav je rasplakani HDZ-ovac.... ovo tvrdim opæenito).
Osobno èesto plaèem.... a to mi se obièno desi kad sam jako tužna, ljuta ili pak sretna. Najèešæe plaèem kad se sretnem s nekom velikom nepravdom i osjetim se nemoænom. Nikada ne plaèem iz straha.
U životu imam neke svoje autoritete, nekih na žalost više nema meðu živima. Sve su to bili èvrsti, pošteni i prekrasni ljudi i mislim da su mi postali uzorima baš zato što sam ih onako velike i èvrste u njihovim borbama vidjela i da plaèu.
Imam dva sina koja odgajam i nikada im nisam govorila tu spolno šovinistièku reèenicu da pravi deèki ne plaèu. Jer tu reèenicu smatram zastarjelom, nezdravom i diskriminatorskom.
Ljudi imaju pravo plakati ako im se plaèe, jednako kao što se imaju pravo smijati ako im se smije.
Gospodin Vidoviæ je svakako u svom tekstu naveo prave razloge zbog kojih bi HDZ-ovi politièari trebali plakati, a ja bih samo dodala da bi i SDP-ovci imali razloga ponekad zaplakati.
Ugovor o katolièkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u predškolskim ustanovama od 12. rujna 2002. godine bi svakako trebao biti razlogom za plaè mnogih SDP-ovaca. Taj ugovor je u suprotnosti s Ustavom RH koji jamèi ravnopravnost i vjerske slobode svim graðanima ove zemlje.
Stavljanjem potpisa na taj Ugovor imamo situacije da trogodišnjaci, èetverogodišnjaci iz muslimanskih, pravoslavnih, budistièkih, ateistièkih i drugih obitelji dolaze u svoje domove i križaju se prije ruèka i izgovaraju molitve jer ih tako uèe u vrtiæu, a ovaj Ugovor to èini legalnim. I tada se roditelji koji ne žele te katolièke rituale za svojih stolom naðu u èudu jer djetetu u toj dobi, koje nije u stanju razumijeti moraju objašnjavati zašto ne žele da se tako ponašaju, a tome ih uèe tete u vrtiæima koje su im prvi autoriteti postavljen od društva, kako im objasniti njihovu razlièitost u toj dobi? Kako im objasniti u toj dobi da vrhovni akt ove zemlje njima i njihovim roditeljima jamèi sasvim drugaèija prava? Nije li isticanje razlièitosti meðu djecom u toj dobi pravi razlog za plaè? Nije li on u suprotnosti sa borbom za ljudska prava i ravnopravnost meðu ljudima?
I eto tako..... ja sam sigurna da mnogi SDP-ovci nisu sretni i najradje bi zaplakali zbog potpisivanja ovog Ugovora. Sigurna sam da je potpisan radi nekih politièkih kompromisa, ali zato nikada ne valja generalizirati i prozivati pojedinca kad mu procuri emocija i pretvarati ljudsku slabost u politièki okršaj.
Zašto bi bilo nemoguæe zamisliti u ovom košmaru koji imamo u državi da je SDP-ova veæina u stanju nanijeti nepravdu pojedincu iz neke druge stranke i natjerati ga u plaè? Ja to mogu zamisliti. Svakodnevno gledam mnoge nepravde i mnogo suza meðu malim ljudima. Suze gledam veæ predugi period i nisam primjetila ni za vrijeme koalicijske vlade da su se ljudi manje bojali i manje plakali.
Ja se iskreno nadam da æe SDP pobijediti na sljedeæim izborima. I iskreno se nadam da neæu gledati suze zbog nepravdi, neimaštine i straha na licima „malih“ ljudi. No to je tek moja nada... moja vjera. Ja nemam svoju religiju... eto vjerujem jednoj politièkoj opciji..... i kad malo bolje razmislim... nema baš neke velike razlike izmeðu vjernika koji imaju svoju religiju i mene koja još uvijek vjerujem politièarima.
Gospodine Vidoviæu, plakanje nije neprimjereno. Plakanje je normalna potreba èovjeka.

Lov

18.07.2007.

Što je lov? Lov je organizirano iživljavanje nad životinjama. Lovci taj svoj hobi vole nazivati sportom. U èemu se oni to natjeèu? U ubijanju.... tko ima bolju pušku ili skupljeg i krvoloènijeg psa... tko æe više krvi proliti šumskim tlom. Trofeji mrtvih životinja im vise po zidovima kuæa.
Napisala sam nebrojene postove na ovu temu.... mnogi su me pokušali uvjeriti kako su lovaèke udruge nešto jako korisno, ali nisu uspjeli. Argumenti kojima se brani ovaj vid organiziranja muškaraca koje je uhvatila kriza srednjih godina su hranjenje i briga o životinjama. Postoje i uzgajališta.... koja uglavnom služe da bi životinje bile puštene na slobodu, a onda slijedi ubijanje iz zasjede.
Sjeæam se..... u djetinjstvu sam s ocem èesto lutala nizinom oko Drave. Kada bi Tito dolazio sa Talijanima u lov preoravali su strašno velika podruèja veæ zasijane šeæerne repe da bi „ugledni“ lovci bolje vidjeli kuda divljaè hoda.
Veæ dugi niz godina živim na lovištu. Lovci su ubili mog psa Pola.... Kad sam doselila na obronak šume srne su mi dolazile na dvorište, sve je bilo puno životinja. Onda su uslijedile godine pravih lovaèkih nestašluka. Nedjeljom su stari i olinjali prdonje dolazili u skupim džipovima, sa preskupim dresiranim psima i kretali u masakr. Da samo vidite koje su to njuške. Žene ih vjerojatno nagovaraju da idu lov samo da ih ne gledaju doma..... a oni nemoæni za išta korisno i pametno imaju „moæ“ u rukama i osjeæaju se strašno važno, moæno i IN... jer lovom se ipak bave samo „ugledne“ njuške.
Uvijek sam se pitala što se dešava u tim glavama? Da li su ih zlostavljani u djetinjstvu? Jesu li proèitali Bambija? Da li su ikada sa roditeljima šetali šumom, slušali ptice, doživjeli šapat šume i miris prirode? Kako netko može poželjeti boravak u prirodi pretvoriti u smrt, krv i iživljavanje? No dobro... eto takvi su kakvi su.... jadni su. Sve to bi još bilo dobro da se oni drže svih tih svojih propisa, ali u ovoj zemlji se ne držimo ni puno važnijih propisa pa tako i lov nije u okvirima u kojima je dozvoljen i zamišljen. Lako je kad stignu organizirano i krenu u akciju... ali noæni pucnjevi krivolovaca su nešto prestrašno. Krivolovci su opet lovci... ali u samostalnim nastupima. Prije nekoliko godina èula se pucnjava... netko je pozvao policiju.... krivolovci su pobjegli... kad je policija stigla našli su mrtvu srnu i mrtvo lane pored nje.... a srni je još teklo mlijeko iz vimena jer je lane baš cicalo kad je navalio „ugledni“ lovac.
I onda su srne postale rijetkost..... pobili su sve živo. Dešavale su se i neke promjene u njihovoj preraspodjeli teritorija za lov i moram priznati da su unazad dvije godine puno kulturniji i tiši. Dugo veæ nisam èula pucnjeve noæu. Zimi i u rano proljeæe vidjela sam da je hranilica u šumi puna kukuruza.... a imala sam i nekoliko bliskih susreta sa srnama ovog proljeæa. Da li je to samo zatišje pred buru.... èekaju da se životinjski fond oporavi pa æe opet navaliti u nekontrolirano iživljavanje ili su ipak svjesni da je u civiliziranim zemljama sve prisutniji eko turizam, „lov“ na životinje fotoaparatima. To je vid turizma koji bi mogao ponuditi nova radna mjesta, velik priljev novca od stranih i domaæih turista. Poticao bi se boravak u prirodi i davao bi se dobar primjer generacijama koje dolaze iza nas. Još uvijek se stigne zaustaviti zlo iako je veæ puno životinjskih vrsta pred izumiranjem... ali još uvijek se može zaustaviti to ludilo.... pa da i naši unuci imaju prilike vidjeti divlje životinje uživo... i da im ne budu samo neka sjetna uspomena koju æe im preprièavati bake i djedovi.

Nabavila sam skraæenu verziju jedne šumske prièe... zbog Mališe. Veæ je star pa mu je teško èitati oriðiði prièe kao inspiraciju za pjesmice.

Bambi – Felix Salten

Došlo je proljeæe, a s njime je roðen i Bambi, nježno krhko lane. Šuma se uskomešala zbog važnog dogaðaja. Vjeverice, miš, trbušasti kuniæ, ptièice i zeèiæi, sve životinje su došle upoznati i pozdraviti Bambija.
Osvanuo je novi dan. Bambi je nesigurno ustao i poèeo otkrivati bezbroj èuda šume.
Ima mnogo zanimljivih stvari i Bambi polako poèinje uèiti. U tome mu pomažu njegovi mali prijatelji, maleni zeko i tvor. Bambi s oduševljenjem upoznaje cvijeæe koje predivno miriše, šarene leptire koji lete, šišmiše s glavom na dolje, krtice koje ne vole sunce.
Nakon bezbrižnih mjeseci sretnog života u otkrivanju i uèenju novih stvari, u šumu je stigla zima. Jednog jutra, kad se probudio, Bambi se iznenadio koliko se šuma promijenila.
- Pao je snijeg – rekla mu je mama. Pokušao je hodati, ali kopita su mu propadala u èudnu bijelu tvar, hladnu, ali privlaènu. Stabla, grmlje i trava bili su pokriveni snježnom bjelinom. Jednom, dok je pokušavao stati na led, upoznao je predivnu srnu koju su zvali Ljepotica. Pravi se važan pred njom, ali sklizati nije nauèio.
Jednog jutra Bambija je probudila strašna buka koja je uznemirila cijelu šumu. Sa svih strana odzvanjali su pucnji iz lovaèkih pušaka.
- Lov, lov! – èuo je povike sa svih strana. Bambi je poèeo bježati. Mislio je na svoje prijatelje nadajuæi se da neæe biti pogoðeni. Veæ je èuo prièe o lovu, kako æe ljudi jednog dana doæi i poremetiti šumski mir svojim puškama i koliko æe žrtava odnijeti. Mama srna je u trku pratila Bambija i vikala za njim neka se ne okreæe i neka što brže bježi.
Na žalost, ona nije uspjela preživjeti ovaj napad lovaca. Tko zna koliko je još nedužnih životinja stradalo s njom! U zajednièkom bolu i tuzi došao je i njegov otac, kralj meðu jelenima. Od sada æe se on brinuti o mališanu. A pomagat æe mu i ostale šumske životinje.
Vratilo se proljeæe i Bambi je, s velikim èuðenjem, otkrio da se u njegovu životu nešto mijenja. Ponovno je sreo Ljepoticu. Njena prisutnost je postala nešto posebno za njega, drugaèije od druženja s ostalim životinjama. Poèeo je shvaæati da voli svoju Ljepoticu.
I ona je voljela njega, zato mu je pružila njuškicu da mu to pokaže. U šumi se raðala velika sreæa, Bambi i Ljepotica postali su nerazdvojni.
Šuma gori! Požar je izbio iznenada i sve preplašio. Treba pobjeæi na sigurno! Plamen napreduje, a dim prijeti da uguši životinje. Svi trèe prema rijeci. Bambijevoj porodici pridružuju se ostali jeleni i zajedno bježe tražeæi spas.
Vatra postaje sve jaèa i viša, a vruæina gotovo nepodnošljiva. Bambi, kji je veæ gotovo odrasli jelen, zajedno socem pomaže slabijim životinjama da se spase. Pomaže im preplivati rijeku i doæi na suprotnu obalu. Bambi æe otiæi posljednji.
Kad ga plamenovi gotovo dosegoše, Bambi uzima na leða dvoje posljednjih malih prijatelja i uranja u spasonosnu vodu. Brzo pliva prema drugoj obali gdje ga veselo doèekuje cijela porodica i prijatelji. Bambi je u opasnosti dokazao da je zaista odrastao.
Pridružio se ljepotici s kojom je proveo ostatak svog života....

Ružiènjak

12.03.2007.

svoja dvorišta... na prilazima svojim kuæama sadimo cvijeæe. To èinimo da bi nam okoliš bio ljepši, ali isto tako da bi mirisom i šarenilom iskazali dobrodošlicu svima onima koji nas posjeæuju....
Zato sam i ja odluèila na ulazu u svoj blog "posaditi" ruže.... za dobrodošlicu svima koji svrate....

U narodu kažu da je ruža kraljica cvijeca, simbol ljubavi, lijepote i otmjenosti.
Danas sam u jednoj knjizi pronašla zanimljiv podatak:
"Stoljeæima je ruža bila simbol na zemljovidima i vodila one koji traže u pravom smjeru. Kompas ruža - koji se nalazio na gotovo svakom zemljovidu - pokazivao je sjever, istok, jug i zapad. Izvorno poznat pod nazivom Ruža vjetrova, ruža je oznaèavala pravce trideset dva vjetra koji su puhali iz pravaca osam vodeæih vjetrova, osam polu-vjetrova i šesnaest èetvrt-vjetrova.
Kada se ucrtaju u krug te trideset i dvije toèke kompasa, savršeno odgovaraju tradicionalnoj ruži od trideset i dvije latice.
Do danas se osnovni navigacijski ureðaj još uvijek zove kompas ruža.
Na globusu je Ružina linija - koja se još zove i meridijan ili longituda - bilo koja zamišljena linija povuèena od sjevernog prema južnom polu."
Prema legendi, crvena ruža nastala je tako što se Venera ubola na trn bijele ruže, a njena ju je krv uèinila crvenom.
Èak i neka tajna društva ružu imaju kao svoj simbol...
"Simbol rosenkreuzera - Križolika Ruža - kod jedne od sekti naèinjen je od crvene Ruže (jer je ruža bila poprskana mistiènom i božanskom Kristovom krvlju) koja se nalazi u sredini jednog križa koji je i sam crven. Latinska rijeè "Ros" znaèi "rosa", dok "Crux" ne oznaèava samo "križ" veæ i "posudu za taljenje", što ukazuje na presudnu važnost alkemije u rosenkreuzerskoj mistici. Križ koji u kršæanstvu ima centralnu ulogu, jer je na njemu spas svijeta visio, još davno prije kršæanstva oznaèavao je tek èetiri strane svijeta, a rosenkreuzeri ga istovremeno interpretiraju i kao gnostièkog Krista koji predstavlja Mudrost, odnosno savršeno znanje, a ruža (koja se raða, pupa, cvate i umire da bi se ponovo rodila) kod rosenkreuzera simbolizira reinkarnaciju, odnosno, ponovno roðenje palog Božjeg Sina koji latentno postoji u svakom "ljudskom entitetu". Ruža je simbol èistoæe, trpljenja koje uništava putene želje, kao i znak alkemièarevog Velikog Djela, odnosno preobrazbe. Prepoznatljiva je i hermetièka kozmogonija, Križ (muški stvaralaèki princip) koji simbolizira božansku stvoriteljsku Energiju koja je iskonskom supstancom (koju simbolizira ženski princip, ruža) oplodila mraènu maternicu i privela univerzum u postojanje."
Stari Rimljani su vješali ružu na vrata tijekom sastanaka kako bi oznaèili da je sastanak povjerljiv. Sudionici bi na taj naèin znali da sve ono što je izreèeno "pod ružom" - ili "sub rosa" - mora ostati tajnom.
Brown prièa:
"Rosa rugosa, jedna od najstarijih vrsta ruža, imala je pet latica i pentagonsku simetriju, isto kao i Venerina zvijezda, te je na taj naèin imala snažne ikonografske veze sa ženstvenošæu. Osim toga, bila je povezana sa "konceptom pravog smjera" u navigacijskom smislu. Ruža znaèi tajnost, ženstvenost i vodstvo - ženski kalež i zvijezda vodilja koja je vodila skrivenoj istini."
"Ruža je simbol Priorata za gral. Mariju Magdalenu. Buduæi da je Crkva zabranila njezino ime, Marija Magdalena postala je poznata pod pseudonimima - Kalež, Sveti gral, Ruža."
Rijeè ruža identièna je na engleskom, francuskom, njemaèkom i puno drugih jezika."
"Ruža je takoðer anagram grèke rijeèi Eros, grèkog boga spolne ljubavi."
"Ruža je uvijek bila glavni simbol ženske spolonosti. U primitivnim kultovima koji su štovali boginje, ruža s pet latica predstavljala je pet postaja života žene - roðenje, menstruaciju, majèinstvo, menopauzu i smrt. A danas , veze rasvjetale ruže s položajem odrasle žene smatraju se više vizualnim. Cvijet u cvatu nalikuje ženskim genitalijama, plemenitom cvijetu kroz koji cijeli ljudski rod dolazi na svijet."

Puno ljudi proživi život.... i vidjeli su tamo neke ruže i bile su im lijepe izdaleka.... no, mnogi i odu, a da nisu zastali pored tog božanskog cvijeta i zagledali se u to bogatstvo tajni prirodne ljepote.
Kad nakon prebrzog dana, svih tih ljudi i svih tih prièa doðem u društvo svojih ruža sve ono što me umorilo odlazi.... ja se iskljuèujem jer one me svojom èarolijom potpuno zaokupe.... Svojom ljepotom prièaju, šapuæu, mirisom miluju.... one mi cvjetovima zahvaljuju na maženju i paženju, a ja èesto nijemo stojim sa nekim strahopoštovanjem i dubokim divljenjem nad tim savršenstvom i èarolijom....
One prièaju toliko prièa o životu... o prolaznosti, o pravilima i smislu u njima.... Pratim ih njihov razvoj od ranih proljetnih dana.... formiranje pupoljka, buðenje, puninu rascvjetane ljepote i tog savršenstva, pa pratim kako gubi boju pod zrakama sunca i polako odbacuje latice... tada ne èekam plod nego obrezujem ocvale cvjetove jer tada cvatu još više i bolje.... i nema tu tuge zbog prolaznosti.... one pokazuju da je umiranje prirodno jer svojim odlaskom one osiguravaju mjesto i novi život nekim novim pupoljcima.
U ružama su i uspomene.... Kad sam bila malena djevojèica moja majka je ispred kuæe imala predivnu ružu ... i onda smo selili u stan, a majka je sadnicu poklonila svojoj sestri. Teta ju je njegovala, pazila i mazila sve te silne godine i kad sam ja dobila svoje dvorište poklonila mi je sadnicu i ona sada svojom ljepotom uljepšava moj vrt. U njoj je uspomena na djetinjstvo, na majèinu ljubav prema ružama, na pokojnu tetu s kojom u mislima provodim puno, puno vremena upravo preko bilja koje mi je poklonila i tako se zauvijek nastanila svojom ljubavlju.... kao uvijek živa uspomena u mom vrtu.

Nesigurnost

28.07.2007.

Sinoæ sam èavrljala s prijateljicom o nesigurnosti. Ustanovile smo da uvijek u životu neki ljudi vuku više zbog nesigurnosti drugih. U zadnje vrijeme primjeæujem puno ljudi koji izmigolje obvezama uz obrazloženje: „ja to ne mogu“, „ja to ne znam“, „jako mi je žao, ali ne stižem...“. Najviše me brine što tu èudnu naviku odustajanja primjeæujem kod mladih.
Mislim da se radi o razmaženosti i nesigurnosti. Jesmo li previše razmazili generacije kojima æemo ostaviti svijet?
Razmišljajuæi o mnogim pojedincima... raznih dobi.... pokušala sam objasniti tu pojavu na primjeru sebe. Koliko sam bila i jesam nesigurna, koliko si to priznajem, koliko i da li odustajem?
Promet je moja noæna mora.... a mislim da sam najveæu nesigurnost osjetila upravo u vozaèkim odlukama. Nakon polaganja vozaèkog imala sam dugu stanku u vožnji. Kad sam poèela voziti svakodnevno imala sam odreðenu rutu koju sam prelazila svaki dan... znala sam je na pamet, ali da mi je netko rekao da sama odem u veliki grad ili negdje gdje nisam bila bio bi mi to veliki problem. Obožavam iæi u Merkiæ. Kada bih poželjela na to èarobno mjesto molila bih muža, a on je uživao poigravajuæi se mojom željom. Obožavao me zadirkivati, odbijati, kršiti dogovore za odlazak tamo. I onda sam se jednoga dana jako naljutila, sjela u auto i krenula! Promašila sam izlaz s autoputa, krenula prema Krapini... skoro zaplakala u vožnji jer nije bilo moguænosti za okretanje.... onda sam se odvažila, napravila prekršaj, vratila se, došla do Merkiæa. Od tada nema više te nesigurnosti. Nakon toga obišla sam mnoge nepoznate gradove, stigla na mnoga odedišta. Jednom sam s prijateljicom putovala u Našice i nazad... he,he,he..... sva sreæa da nismo završile u Splitu koliko smo lutale... ali vratile smo se žive i zdrave. Pa što ako napravim grešku? Pa što ako zalutam? Uvijek æu se nekako vratiti!
Sjeæam se i svoje nesigurnosti kada sam prije dvanaest godina promijenila posao. Sjedila sam prvi dan na novom radnom mjestu. Rad s ljudima.... reklamacije. Kolegice su otišle na pauzu, a ja ostala sama. Imala sam ja tada veæ poprilièno staža, ali nisam imala pojma što ovi ljudi pitaju, što oèekuju od mene... ali poput zvijeri koja se mora snaæi u divljini zaprepašteno sam se gledala i slušala iznutra kako muljam, izvlaèim se, naruèujem ih za sutra.... samo da im ne pokažem svoju nesigurnost. I upravo me to radno mjesto nauèilo da nema odustajanja! Nema ne mogu i neæu! Živi èovjek ispred tebe nešto oèekuje i ti moraš naæi odgovor na njegova pitanja! Ti si tamo radi njega! Ako ljudi prepoznaju nesigurnost i strah postaju nemilosrdni, ironièni i bezobrazni. Èak i kad nemaš pravi odgovor moraš naæi naèina da doðeš do njega, ali nikako ne smiješ priznati da ne znaš, a izjava da ne možeš doæi do odgovora ne dolazi u obzir. Ne znati nije sramota. Uèimo do zadnjeg dana svog života. Koliko je samo u životu bilo novih iskustava, novih zadataka, nepoznanica... ali sve se nauèi, samo ako to doista želimo.
Znaèi... u Merkiæ sam stigla jer me naljutio muž.... ali i masu drugih stvari sam nauèila ljuta. Nedavno sam tražila sama sebi grešku u nekom poslu koji je za mene novi. Potrošila sam cijeli vikend, znojila sam se, bila nervozna..... èak sam plakala poput malog djeteta na mjeseèini... ljuta na samu sebe. Ali našla sam je! Nisam odustala! Nauèila sam.
Svašta sam u životu nauèila.... i sve mi je jednom bilo prvi put. Puno toga ne znam, ali zbog toga ne odustajem. Mislim da sam zauzdala svoje strahove i nesigurnost.... a mislim da mi je u tome najviše od svega pomoglo to što se ne sramim pitati one koji nešto znaju bolje od mene.
Mladi ne vole savjete.... èak i onda kad su nesigurni... èak i onda kada im u oèima vidiš da im je pomoæ potrebna. To je razumljivo. I meni su u jednoj fazi života išli na živce savjeti.... i još uvijek postoje ljudi koji me iritiraju jer me gnjeèe savjetima koje ne tražim. Zato postoje naèini kako možemo pomoæi svojoj djeci i mladima koje sreæemo na svom putu, a da ne budemo naporni i nametljivi. Sad æu vam isprièati prièu Mary Kinsolving na tu temu....
Gospoðicu Kinsolving je živjela na Manhattanu gdje ju je, kao djevojèicu, majka svakog jutra vodila u školu i poslije podne dolazila po nju. Jedne oštre zime njena je majka oboljela od upale pluæa i Mary je sama morala poæi u školu i vratiti se kuæi. Drugog dana, na povratku iz škole, okliznula se na ledu prelazeæi ulicu, a u tom trenutku je prema njoj dolazio automobil koji se zaustavio na udaljenosti od nekoliko centimetara. Vozaè joj je pomogao ustati. Vratila se kuæi... ne govoreæi majci što se dogodilo... da je ne uznemiri.
Sljedeæeg su jutra ulica bile još zaleðenije i kada je stigla do prvog raskrižja, bila je strahovito uplašena i dugo je tako stajala na ploènika. Naposljetku, pristupila joj je jedna starija žena i rekla: „Ja vrlo slabo vidim. Hoæeš li me primiti za ruku dok prelazim ulicu? Mary je pristala, uhvatila staricu za ruku i zaèas su bile na drugoj strani ulice. Nakon nekoliko koraka, Mary se okrenula da vidi je li sa staricom sve u redu. Na svoje veliko iznenaðenje, ugledala ju je kako ponovo prelazi isto raskrižje hodajuæi ovaj put mnogo brže. U tom je trenutku gospoðica Kinsolving shvatila da je starica lagala o svojem vidu kako bi joj pomogla prijeæi ulicu. Mnogo kasnije u životu shvatila je da može prevladati svoje strahove tako što æe nekomu pomoæi.
Ponekad smo sami za sebe škrti, lijeni i nesigurni.... ali pomažuæi drugima možemo probuditi u sebi snagu za koju nismo ni znali da postoji. Tako je i u odnosu s mladima. Život nam je podario iskustva koja oni još nemaju... pa onda nije problem prilagoditi naèin na koji æemo im pomoæi njima i njihovom pogledu na svijet. Da ih ne povrijedimo... da ne istaknemo njiihovo neznanje... možemo im pomoæi, a da se pritom pravimo malo mutavi, bespomoæni pa èak i neznalice. To nam je prekrasno pokazala starica iz ove prièe.

Zabranjeno èitanje muškarcima

09.07.2007.

Ovih dana je IN biti šovinistièki nastrojen. Prvo su maloljetna djeèica, na koncertu Marka Perkoviæa... zavijena u crno nosila neke simbole za koje pojma nemaju što znaèe, a prošlog vikenda su golobrade "muškarèine" tukle homoseksualce. Oèito smo odgojili nove generacije u mržnji...za mržnju.
I idem ja jutros na posao sva prestrašena.... u nadi da me putem nitko neæe premlatiti jer sam možda u bilo kojem detalju razlièita od njega....
Sretno stižem do ureda, sjedam za komp, otvaram poštu i tamo me èeka spolno šovinistièki mail koji mi je uljepšao dan.... pa sam ga drage blogerice odluèila podijeliti s vama....

Kada poènu stariti žene dobijaju na težini. To se dogaða zbog toga što njihove glave primaju ogromnu kolièinu informacija.

Zbog brojnih podataka može se dogoditi da odjednom nema više prostora u njihovim glavama. Tako se svi ti podaci rasporeðuju po tijelu. Dakle, sada je savim jasno...

...moja težina nije prevelika!!
Nisam debela!!
Obrazovana sam!!
VRLO obrazovana!!
...danas je meðunarodni dan svih elegantno popunjenih i lijepih žena!

Život ne treba biti putovanje do kraja do koga stižemo dobrog zdravlja i atraktivnog izgleda. Logiènije je da do kraja putovanja stignemo u iznemoglom tijelu, sa èokoladom u jednoj ruci i èašom vina u drugoj...

DA, DA!! SAVRŠENE SMO….
Zašto?
-ne postajemo æelave,
-praznujemo svoj meðunarodni praznik.
-rado nosimo roza i ljubièastu boju.

Uvijek znamo da je naš sin zaista naš.
Imamo prednost u igri potapanja brodova.
Èesto ne trebamo plaæati raèune u restoranu.
Prve smo meðu taocima koje puštaju.
Ako smo prevarane, žrtve smo.
Ako prevarimo, muškarci su budale.
Možemo prespavati kod kolegice bez opasnosti da æe nas nazvati homoseksualcima.
Možemo se usredotoèiti na više stvari odjednom.
Žena predsjednika je Prva dama; a muž predsjednice… Ko je on?

Ako se odluèimo za mušku profesiju, mi smo hrabre inovatorke.
Ako se muškarac odluèi za ženski poziv, on je peder.
I konaèno:
Možemo raditi sve što i muškarci, I TO NA VISOKIM POTPETICAMA…!!!

Blogerice, ugodan dan vam želim!

Kad se rodi beba kupite joj odvjetnika na dar....

18.04.2007.

Gospodin Staziæ mi je danas malo digao živac svojom izjavom da ne postoje dvije pravde... iako vjerujem da je mislio kako ne bi smjele postojati dvije pravde.... no on je politièar pa mora paziti što piše, a ja se imam pravo raspigati kad politièar napiše tako nešto.
Sada æu vam pisati istinitu prièu... koja æe biti duga. Uèinit æu to zato da budete oprezniji i da vidite kako možete proæi u vlastitoj zemlji ako ste naivni i neoprepezni... da shvatite da vas nitko neæe zaštititi jer pravda ne vrijedi za sve isto.

1995. godine suprug i ja prodali smo stan u Zagrebu, a isto tako je stan prodala i moja majka. Odluèili smo preseliti na selo. Našli smo zgodno mjestašce pored šume... sa zapoèetom gradnjom kuæe... bili su tu temelji i zidovi koji su tako stajali dugi niz godina... pa je to izgledalo malo otužno... ali svidjela nam se lokacija. Mužev roðak nas je upoznao sa starijim gospodinom Ivanom Sever koji je prodavao zemljište u ime svog zeta Rajka Popoviæa iz Siska. Zemljište koje smo odluèili kupiti nalazi se na èudnom mjestu. Gruntovno spada u Sisak, katastarski u Veliku Goricu, nalazi se u zagrebaèkoj županiji, župno je tada pripadalo Kravarskom. Gospodin Sever nam je predstavljen kao pošten i èastan seljak iz tog sela.... hvalio se svojim zetom Rajkom koji je navodno sposoban odvjetnik iz Siska. Papiri svi èisti.... lagao je da je voda do sela stigla i pokazao nam hidrant... tek smo kasnije skužili da nije premošten neki potok i da je to tek bila priprema... nema veze... Dona je i to sredila pa je vodica nama i cijelom selu stigla brzo. Gospodin Sever je pljuvao u ruku prije rukovanja jer navodno tako rade pošteni muži kad sklapaju posao. Isplatili smo mu dogovoreni iznos od 70.000,00 kuna u cijelosti. Zemlja je glasila na njegovu kæi Popoviæ Mariju. Napravili smo kupoprodajni ugovor (27. srpnja 1995.), ovjerili ga kod javnog bilježnika, izašla je u roku komisija iz Siska na teren i platili smo porez u zakonskom roku Poreznoj upravi – Ispostava Sisak. Odmah smo krenuli na posao jer smo se privremeno smjestili kod svekra i svekrve.
Uzeli sm graðevinsko poduzeæe da nam izgradi kuæu (imamo sve raèune i ugovor s tim poduzeæem). Platili smo sve prikljuèke... koji su svi na naše ime, prijavili se svi na toj adresi bez ikakvih problema, a temeljem kupoprodajnog ugovora. Prebacili smo zemljište u katastru na sebe, a gospodin Sever je rekao da u Sisak ne moramo iæi jer æe to srediti njegov zet koji je ionako svakog dana po sudovima, opæini i tako to. I prolazilo je vrijeme... mi smo živjeli normalno, u meðuvremenu je moj muž otvorio obrt na toj lokaciji, ima zaposlena tri radnika, uredno plaæa državi porez, radnicima plaæe.... Popoviæ se nije javljao oko papira iz gruntovnice pa smo 13. prosinca 2000. godine krenuli u Sisak srediti i taj neobavljeni detalj.
Tamo saznajemo strahovito vijest. Ne možemo se uknjižiti na svoje – pošteno plaæeno zemljište jer se veæ uknjižila Obrtnièka zadruga iz Siska kod koje je Popoviæ digao kredit 1997. (dvije godine nakon što je nama prodao zemljište), a žena mu je bila jamac. Kredit nije vraæao i zadruga se lijepo uknjižila na zemljište.
Uznevjereni tražimo prvog odvjetnika u Sisku... i vidimo tablu... ulazimo kod mlade odvjetnice.... koja nam objašnjava da æe se nesporazum lako srediti i neka se smirimo jer nema nikakve frke... ÈISTI NESPORAZUM!
Ulažemo prigovor kao treæa osoba... koji je rješenjem Opæinskog suda u Sisku od 17.1.2003. odbijen kao neosnovan.... s obrazloženjem da se vlasništvo stjeèe uknjižbom prava, a mi smo to propustili uèiniti.
11.2.2003. podnosimo žalbu protiv tog rješenja Županijskom sudu u Sisku... koji Rješenjem od 18. lipnja 2003. odbija našu žalbu i potvrðuje odluku Opæinskog suda.

Tim rješenjem povrijeðena su dva ustavna prava nas kao graðana. Prvo... radi se o naèelu ustavnosti i zakonitosti iz èlanka 5. Ustava i zaštita prava vlasništva iz èlanka 48. Ustava RH.
Tada angažiramo odvjetnika Ivu Farèiæa.
3.11.2003. Podnosimo Dražavnom odvjetništvu RH prijedlog radi podizanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a Ustavnom sudu istog dana podnosimo Tužbu za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Otpili su nas jedni i drugi... Ustavna tužba je neosnovana, a Državno odvjetništvo nenadležno.... nakon toga dovedeni smo u situaciju da moramo tužiti majku domovinu na meðunarodni sud... a to smo i uèinili 28.3.2006.

Ovo je bio najkraæi opis koji sam mogla napisati kako je tekao taj formalni dio te prièe.... a sad æu otvoriti novu temu u kojoj æu vam pisati onaj drugi dio....
U temi ispod opisala sam vam kako je krenula moja prièa. Ali nisam pisala onaj drugi dio.
Kako vidite to traje veæ cijelo desetljeæe. Neæu vam pisati kroz kakva psihièka i emotivna stanja sam prolazila, nego æu pisati nešto drugo.
U èemu je problem?
O.K. mi smo se propustili uknjižiti ODMAH! To je bilo nepromišljeno. Vjerovali smo nekom tipu na rijeè. No nismo prekršili zakon.
Kad smo saznali da se Obrtnièka zadruga uknjižila odmah sam nazvala njihovog direktora Ivana Mariæa i objasnila mu naivno da se radi o nesporazumu... da smo mi to zemljište kupili dvije godine prije no što je on Popoviæu dao kredit... prièala sam mu o bolesnom svekru, o malenoj djeèici, plakala sam mu na telefon, prièala sam mu o tome da smo sve što smo imali uložili u tu kuæu i radionu... da to više nije samo zemljšte... nego naša kuæa, naš dom... koju smo MI izgradili svojim novcem... a on znaèi našu oèevinu i našu ušteðevinu. Rekao mi je doslovno ovako: „Boli me kurac za tvog svekra, za tvoju djecu i za lovu koju si uložila. Ko ti kriv što se nisi uknjižila! Sve æu vam uzeti!“
I ostao je èovjek ustrajan u tome.
Kasnije saznajem da su Mariæ i Popoviæ frendovi, da èesto zajedno piju kavu. Deèki su vrtili lovu od obnove i tu su im nastali neki problemi. Lova je državi nestala pa je nekako treba „oprati“... uffff... kako je im je dobro legla naivna Dona.... kad ih netko pita gdje je lova, a oni samo kažu: „Evo... vodimo sudski spor!“ A Dona i njena obitelj nemaju pravo u svojoj zemlji, pred njenim pravosuðem dokazati da su oni to kupili, da tamo žive, da su tamo uložili. Kažu: „Vi ne postojite!“ Kako su nam onda naplatili porez?! Kako su dozvolili mužu da otvori obrt i uredno mu naplaæuju porez? Kako nas naðu i znaju gdje smo kad treba plaæati svoje obaveze prema državi? Popoviæ ima tvornicu-pilanu u Sisku... prepisao ju je na sina. U meðuvremenu je kupio kæeri stan u Zagrebu, ali sve je prepisao na djecu i on nema ništa pa ne može vratiti svoje dugove. I nema veze što ja nemam veze s njegovim dugovima, nema veze što mu nisam ni jamèila... tko mi kriv što ne razmišljam kao kriminalac pa nisam stigla predvidjeti što bi mi kauboji mogli uèiniti... tko mi kriv što nisam bila svjesna da me država neæe htjeti ni saslušati kad me se mafijaši dolove. Koga briga gdje je lova od obnove!!!!? Koga briga za sve te prièe oko Obrtnièke zadruge u Sisku!!!! Svi prevareni vode neke svoje jadne parnice... koje gube.... a što se iza svega toga krije nikome nije važno.
Èak da imaju pravo na zemljište koje je tada vrijedilo 70.000,00 kuna, a sada je procjenjeno na 1.300.000,00 kuna s kojim pravom mogu dobiti sve što smo mi uložili? Reèeno mi je ako sve srušim (a to æu sasvim sigurno uèiniti) da idem u zatvor. Pa kaj!!! Idem u zatvor. Ja samo znam da gospodin Mariæ koji ima bolove u spolovilu sasvim sigurno neæe dobiti ono što smo stvorili. Spremna sam robijati do kraja života... ali ja æu sve to sravniti sa zemljom.
U meðuvremenu su internetski anðeli pomogli da moja prièa bude objavljena na naslovnici Vjesnika 21. listopada 2004. godine, a Tihomir Ladišiæ nas je pozvao u svoju emisiju na temu o ovrhama. Nakon toga bili su na ovrsi. Došla je sutkinja, došao je Mariæ sa bolnim spolovilom, došao je Popoviæ i dva penziæa koji sada uživaju neka prava u Obrtnièkoj zadruzi. Sutkinja je za zapisnik rekla: „Gospodine Mariæu nije u redu da dovodite treæe osobe, jer ovo je ljudima ipak dom.“ Ali jebiga... oni su došli pa ih nitko nije ni otjerao. Tada sam im opet nudila da æu još jednom kupiti zemljište. Mariæ se pravio fin i rekao je da je to dobar temelj za pregovore... nakon èega nam je poslao dopis da mu uplatimo 700.000,00 kuna pa æe završiti spor.
I sada je prošlo veæ puno vremena.... svi spavaju.... a mi živimo, radimo, sadimo cvijeæe i èekamo.... Do sada smo potrošili nešto preko 60.000,00 kuna na troškove sudovanja.... drugi ljudi od svog rada idu na ljetovanja, zimovanja... a mi eto vodimo svoje bitke. Moram i štedjeti jer sve to neæu moæi srušiti golim rukama... moram štedjeti za bager koji æe mi pomoæi u rušenju.
I eto tako... nikada u životu nisam dobila ni jednu opomenu za neplaæeni raèun. Spadam u one tupave i savjesne graðane koji su svjesni da država može funkcionirati samo ako svi poštujemo svoje obveze... ali to nije dovoljno... ja za svoju državu ne postojim kada mi je potrebna zaštita.... ma, nema veze možda se netko na meðunarodnom sudu odluèi proèitati moj debeli spis....
Eto toliko o pravdi koja vrijedi isto za sve....

Ljepota

14.05.2007.

KHALIL GIBRAN: "Prorok i prorokov vrt"
A pjesnik rece: Govori nam o ljepoti.
A on odvrati: Gdje cete naci ljepotu, i kako cete je naci ako ona sama nije vas put i vasa
vodilja?
I kako cete govoriti o njoj ako ona ne bude tkalja vasega govora?

Zalosni i povrijedeni vele: Ljepota je ugodna i njezna. Poput mlade majke, napol bojazljiva
zbog vlastite slave, ide ona medu vama.
A strasnici ce reci: Ne, Ljepota je mocna i strasna, poput oluje trese zemlju pod nama
i nebo nad nama.
Umorni i iscrpljeni vele: Ljepota je od tihih sapata. Ona govori u nasem duhu. Njezin glas
ulazi u nasu tisinu poput slabasna svjetla sto drsce straseci se sjene.
Nemirni vele: Culi smo gdje vristi medu planinama. I s njenim kricima dode topot kopita,
i lepet krila, i rika lavova.
Obnoc nocobdije vele: Ljepota ce se dici sa zorom na istoku.
A o podne radnici i putnici vele: Vidjesmo je gdje se naginje nad zemljom s prozora zapada.
Zimi vele snijegom zameteni: Doci ce s proljecem skacuci preko bregova.
A za ljetne zege zeteoci: Vidjesmo je gdje plese s jesenskim liscem, i ugledasmo snijezni
nanos u njezinoj kosi.

Sve to govoraste o ljepoti, iako odista, ne govoraste o njoj nego o nezadovoljenim potrebama.
A Ljepota nije potreba nego zanos.
Ona nije zedna usta ni prazna pruzena ruka, nego, prije, zapaljeno srce i zacarana dusa.
Ona nije slika koju cete vidjeti ni pjesma koju cete cuti, nego, prije, slika koju vidite
iako su vam oci sklopljene i pjesma koju cujete iako su vam zacepljene usi.
Ona nije sok na ispucaloj kori drveta ni krilo pricvrsceno za kandze, nego, prije,
vrt zauvijek u cvatu i jato andela zauvijek u letu.
Orfalezani, Ljepota je zivot kad zivot skine koprenu sa svog svetog lica.

Ali vi ste taj zivot i ta koprena.
Ljepota je vjecnost sto se gleda u zrcalu.
Ali, vi ste ta vjecnost i vi ste to zrcalo.

Slažete li se s prorokom ili je za vas ljepota ipak nešto drugo? Možda lica s naslovnica, šarene perle i šarene laže?
Je li doista lijep život kada skine koprenu sa svog lica? Istina i samo istina? Bojimo li se istine? Ili znamo u njoj prepoznati ljepotu ma kakva ona bila?
I vjerojatno æe se veæina složiti da ljepota spava u èovjekovoj duši... ali ipak je stvarnost drugaèija... ljudi hrle u kozmetièke salone, na plastiène operacije, kupuju kremice protiv celulita, a puno su bolje za održavanje stolarije, u modi su masaže u rastopljenoj èokoladi... pola tijela bijela èokolada, pola crna.... i navodno ta glazura strašno pomaže. Znaèi, postoje saloni za uljepšavanje karoserije... kao kad auto otfuramo limaru... a gdje se uljepšava duša? Razne religije možemo smatrati salonima za uljepšavanje duši, ali ipak.... u zadnjem desetljeæu puno je puno ljudi koji odlaze na ta mjesta, a sutav vrijednosti je uzdrman... pad morala strašan.... situacija u našoj zemlji i svijetu ne baš previše lijepa....
Što je ljepota blogeri?

"Pokusi provedeni u skladu s vrlo strogim kriterijima navode na zakljuèak kako ljudi ulažu velike napore da ugode privlaènim ljudima bez obzira na spol, jer žele da ih privlaèni ljudi prihvate i zavole. Povrh svega, privlaène okolina procjenjuje nadarenijima, poštenijima, uviðavnijima i bistrijima od manje privlaènih, vjerojatno ih tako nehotice nagraðujuæi za zadovoljstvo koje im pružaju svojim lijepim izgledom - navodi Patzer
Brojni pokusi dokazuju velike društvene prednosti ljepotana. U jednom je istraživanju skupini žena dano da proèitaju istovjetan (zapravo izmišljen) izvještaj o nemirima u uèionici. Uz izvještaj priložena je slika navodnog krivca za nemire. Nekim je ženama "podvaljena" fotografija privlaènog, a drugima manje privlaènog djeteta (o privlaènosti su se prethodno izjasnile druge žene u ranijem istraživanju). Ispostavilo se da su žene kojima je uz izvještaj o nepodopštinama priložena slika ružnijeg djeteta zakljuèile da je ono zacijelo krivo za ono za što je optuženo, dok su ispitanice kojima je uz identièan tekst priložena fotografija zgodnijeg klinca bile mnogo blaže u prosudbama, smatrajuæi da je dijete vjerojatno lažno optuženo!
Prednosti koje ljepši ljudi imaju u odnosu na manje lijepe tolike su da se može govoriti i o estetskoj diskriminaciji. Francuski pisac Michel Houellebecq napisao je da živimo u društvu izrazito visokog stupnja diskriminacije na temelju fizièkog izgleda. - Ako ste zgodna cura, dobit æete sve, a ako ste ružan momak, neæete dobiti ništa. Ružni æe morati izumrijeti - rekao je utjecajni autor, dok je amerièka psihologinja Nancy Etcaff napisala bestseler Opstanak lijepih, u kojemu razraðuje tezu da je privlaèan izgled vrlo važna komponenta u evoluciji."

Budimo pošteni... i ipak još jednom preispitajmo sebe koliko nam je karoserija važna?
Evo.... ja se doista trudim svakom sugovorniku zaviriti u oèi.... pronalazim ljepotu u vrlo èudnim i obiènim stvarima, pojavima, a isto tako ljudskim osobinama... no, ako želim biti poštena... npr. ako sjedim u društvu jako, jako zgodnog i lijepog muškarca koji podsjeæa na tipove s naslovnica, nekako sam smotanija... drugaèije sjedim, znoje mi se dlanovi i zbilja se moram potruditi da se to ne vidi...ni ne trudim se previše proniknuti u njegovu dušu, nego jedva èekam da taj dijalog prestane i da se više ne moram osjeæati tako, a ako pak sjedim pored nekog obiènog i prosjeènog muškarca.... puno sam prirodnija, pažljivo slušam što prièa i tražim ljepotu u nekom drugom obliku... i obièno je uoèim.
Isto je i sa ženama.... Desilo mi se na bivšem poslu da mi doðe žena toliko lijepa da mi zastane dah.... ja sam toliko skoncentrirana na promatranje savršenog tena, savršenih crta lica, njenog hoda iz kojeg se vidi da je svjesna svoje izvanjske ljepote i to joj pretpostavljam ulijeva snagu da se drži poput carice... i opet ne slušam previše što prièa jer ona je boginja bez obzira što ima za isprièati.... a kad bi mi pristupila neka prosjeèna žena tada sam u stanju s njom brbljati, tražiti simpatiènost u njoj... slušati što prièa... provesti predivne trenutke u dijalogu pronalazeæi njenu skrivenu ljepotu.
Nema ružnog djeteta... ali ipak postoje posebno lijepa djeca koja od nas izmame posebnu pažnju baš zbog svog vanjskog izgleda.
Znaèi, mislim da nam je ljepota ipak svima važna. Nije to loše i nije to sramota... ako to sebi iskreno priznamo... i ako ne zaboravimo tražiti i vidjeti i one skrivene ljepote.

Prièam vam prièu

6.08.2007.

Prièam vam prièu....

Sigurna sam da svi poznajete onaj osjeæaj lagane histerije pred godišnji odmor. Kad vam se èini da baš to kratko vrijeme više ne možete izdržati.
Veæ dvije godine nisam otišla nikuda... za svoju dušu. Putovala sam puno. Sva ta putovanja bila su prelijepa, ali i naporna... vezana za posao ili neke druge obaveze.
Ni sada moj godišnji neæe trajati dugo, ali bit æe to pravi odmor... ako se više uopæe znam odmarati. No o tome æu vam pisati.
Sada vas neæu daviti u ovakvom raspoloženju teškim temama... nego æu vam isprièati prièu koju je naruèio Mališa.... a uskoro æemo valjda uz prièu dobiti i njegovu pjesmicu u rimi.



PEPELJUGA - Braæa Grimm

Pepeljuga je bila lijepa i dobra djevojka. Živjela je u malenom selu sa zlom maæehom i dvjema ružnim polusestrama. Buduæi da je stalno morala èistiti peæ, èesto bi se zaprljala pepelom, zbog èega su je njene zlobne polusestre nazvale Pepeljugom.
Ljubomorne na njenu ljepotu, maæeha i polusestre zlostavljale s pepeljugu raznim pakostima. Tjerale su je da obavlja sve poslove u kuæi.


Jednoga dana kralj objavi da æe se održati veliki bal u dvorcu. Ples æe biti u prinèevu èast, a pozvane su sve djevojke u kraljevstvu.
Pepeljuga je takoðer željela iæi na ples te zamoli maæehu da je pusti. Na to se ona samo zlobno nasmije i upita je kako ona misli iæi u tako poderanoj odjeæi. Tako nešto ne dolazi u obzir jer æe ih samo osramotiti. Zle polusestre joj narede da im pomogne obuæi se i uljepšati za bal. Kad su otišle, Pepeljuga plaèuæi ostane sama.
Najednom se pojavi njena kuma, dobra vila, koja odluèi pomoæi dobroj djevojci. Zamahne èarobnim štapiæem i njenu staru odjeæu pretvori u predivnu haljinu. Osim toga, dobila je ogrlicu od bisera i lijepe staklene cipelice.



Zamahne još jednom i veliku tikvu pretvori u raskošnu koèiju s èetrima konjima.



Blistajuæi od sreæe Pepeljuga se popne na koèiju i zahvali dobroj vili. Prije polaska, vila je upozori da se mora vratiti kuæi prije ponoæi jer æe tada èarolija prestati.
Došavši u kraljejv dvorac, Pepeljuga sve oèara svojom ljepotom. Ugledavši je, princu se uèinilo da sanja i da nikada u životu nije vidio ljepšu djevojku. Odmah joj je pršao i cijelu je veèer plesao samo s njom. Maæeha i polusestre ne prepoznajuæi je, pucale su od bijesa i zavisti cijelu veèer.
Pepeljuga je bila toliko sretna da nije primijetila kako vrijeme brzo prolazi. Kad je èula da sat poèinje otkucavati ponoæ, preplašeno pobjegne od princa i slavlja. Dok je tako brzo trèala na stepenicama izgubi jednu staklenu cipelicu.


Princ zaljubljen u odbjeglu ljepoticu, objavi da æe se oženiti djevojkom èije stopalo uspije uæi u malenu cipelicu. Sve djevojke u kraljevstvu su pokušavale obuti cipelicu, ali nijedna nije imala toliko sitno i nježno stopalo. Tako stigoše i do Pepeljugine kuæe. Polusestre su se uzalud trudile obuti cipelicu. Tad ponudiše i Pepeljugi da obuje cipelicu. Ona stidljivo priðe i bez problema je obuje. U tom trenutku je princ prepozna. Silno se obraduje te je povede u svoj dvorac. Nije prošlo dugo, a Pepeljuga i princ su se vjenèali.

Znate li onaj osjeæaj... ?

07.05.2007.

Sigurna sam da znate onaj osjeæaj kada se u školi dugo pripremate za neku kontrolnu i na kraju dobijete petaka, osjeæaj kada se pripremate za ispit i proðete ga s visokom ocjenom, osjeæaj kada vaša ekipa trenira marljivo i dobijete svi zajedno utakmicu protiv jaèeg protivnika, osjeæaj kada je dogaðaj nagrada za trud i kada shvatite da se vaš trud isplatio, kad procvjeta u èovjeku vjera da pravda pobjeðuje i da na ovom svijetu ipak postoje dobri ljudi.
Pretpostavljam da se slièno osjeæaju ljudi koji pišu prièe pa ih pošalju na natjeèaj i pobjede u jakoj konkurenciji.
Moja prièa je danas pobjedila. Nisam dobila pisanu potvrdu, ni kipiæ, nisam imala ni konkurencije jer nije bio objavljen natjeèaj na tu temu... moja nagrada je pobjeda pravde.
Moja nagrada je jer je ispravljena velika nepravda.
Moja prièa nije bila ni jedini naèin borbe protiv nepravde koja se desila obiènom „malom“ èovjeku. Ona je bila samo jedna karika u lancu, a ja sam bila samo jedan od igraèa u ekipi koja je igrala srcem.... ekipa koju je naljutila nepravda, lomljenje kostiju nevinima, ekipa koja je smogla snage... ili kako bi gospodin Marin lijepo rekao: ekipa koja je smogla SLOBODE i hrabrosti da se upusti u borbu protiv puno jaèeg protivnika. Glavni junak te ekipe je i glavni lik moje prièe.... mlada i odluèna žena..... SLOBODNA žena. Bez njene hrabrosti i odluènosti ne bi bilo prièe, ne bi bilo borbe... ne bi bilo ovog èarobnog osjeæaja koji me danas ispunio.
Hvala joj od srca što se osjeæam danas ovako zadovoljno... hvala joj što mi je uèvrstila vjeru da se isplati boriti za istinu...pisati.... govoriti....
Èesto u životu èujem pitanja: zašto se toliko pjeniš, zašto se toliko trudiš.... cijelog života me mnogi pokušavaju uvjeriti da je pametnije okrenuti se sebi i pustiti sve oko sebe neka ide svojim tijekom jer pojedinac navodno ne može promijeniti svijet.
Uvijek odgovaram da ga itekako možemo promijeniti. A danas imam i dokaz tome. Pa da u životu pomognemo ispraviti samo jednu jedinu nepravdu promijenili smo svijet... jer na njemu je jedna nepravda manje. Ne možemo ispraviti sve nepravde.... ali to ne znaèi da ih trebamo ignorirati.
Hvala Uredniku... èovjeku koji je bio spona i posrednik izmeðu mene i glavnog lika moje prièe. Da nije njemu bilo stalo... da je sluèajno hladan i sebièan èovjek... nezainteresiran za sudbine „malih“ ljudi... ja nikada ne bih ni znala za tu prièu. Hvala mu na hrabrosti, podršci i sudjelovanju u ovoj utakmici.
Hvala i onima koji su se profesionalno ukljuèili u našu prièu.
Ali jedno najveæe HVALA....Èovjeku... mom Uèitelju... mom Uzoru koji me jedini u životu ne stišava nego podržava moj temperament, moje ljutnje i moje reakcije... Èovjeku koji me uèi biti kreativnom i svojom. Ponekad mi prigovara da sam previše literarna J)))))), ali ovog puta mi je dozvolio i taj nestašluk.....
To je bilo hvala svim ljudima iz moje ekipe... ali ja se moram zahvaliti i onima iz protivnièke ekipe koji su imali volje i strpljenja... koji su prepoznali nepravdu i odluèili je ispraviti.
Danas se puno raspravljalo koji su im bili motivi.... ali meni to nije važno! Važno je da je nepravda ispravljena.

I onda tako zadovoljna... ko mali medo... doðem doma.... i pronaðem odgovor na moj komentar.... pronaðem izlaganje o SLOBODI.... pravu na izbor.... i to je bila kruna svega što osjeæam danas.

Blogeri.... budite slobodni... sanjajte.... jer možete promijeniti svijet....


Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih veèeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da æe se njihovi snovi ostvariti."

- Woodrow Wilson, bivši amerièki predsjednik

Traè

05.04.2007.

Ufff koja ružna rijeè! Kako je samo naglašava ovo „tvrdo“ è.... a vidi samo ta tri suglasnika koja joj oduzimaju svu toplinu, mekoæu.... tako je kratka i odluèna. Užasno gruba rijeè.
Lutam net-om i tražim zanimljivosti... a kad tamo.... Boba bio u nekom lokalu i slušao pevaljku dok mu je žena na turneji u Americi..., pa onda Oliverova ljubavnica iznosi neka èudesa, pa onda iznosi alimentacija koje plaæaju poznati... tko se sve rastao od poznatih, tko koliko love ima, tko je snimio svoj sex, tko koji parfem koristi, tko je koga guzio, a tko je bio u pozi 69. Èak se pojavio bloger pod nazivom „susjed Gorana Miliæa“ koji javnost obavještava o svakom koraku svog susjeda.
Èovjek izgubi puno, puno vremena probijajuæi se kroz takve naslove da bi naletio na neki èlanak koji govori o našoj pravoj stvarnosti... o onoj koja je doista bitna za naš život, kao i za živote ljudi oko nas. Sve su to šarene perle, šarene laže kojima nas zabavljaju da lakše zažmirimo na pojave u društvu koje nisu dobre. Takve informacije nas ponižavaju, pa zar smo se doista pretvorili u bezliènu masu koja se naslaðuje takvim prièama? Živi tuðe živote umjesto svog? Èesto budem gruba kad mi netko poène preprièavati neke neprimjerene detalje iz tuðih života. Nedavno sam jednu ženu pitala da zašto misli da mene zanimaju takve stvari o ljudima? Ostala je u sred reèenice, otvorenih ustiju.
Traèerice valjda misle da nam se na taj naèin približavaju, jer dijele svoja "saznanja" i svoju bujnu maštu vezanu uz tuðe živote sa nama, pa im nije jasno kad netko ne želi sudjelovati. Ja mislim da se traèanjem bave osobe koje su strašno nesretne i nezadovoljne svojim životima, pa onda umjesto da uèine nešto sa svojim životom svu energiju troše na virenje u tuðe, hrane se tuðim greškama, neuspjesima.... pa onda dodaju, razrade i na taj naèin pravdaju sebe pred drugima i pred samima sobom. Mislim da se radi o velikim kompleksima i ispraznosti.
Vrijeða me kad mi netko traèa nekoga kog poznajem, ali mi još više smeta kad saznajem nepotrebne detalje o ljudima koje ne poznajem i ne pruža mi se prilika na vlastiti dojam... nego neke bljutave prièe stižu u paketu s novom osobom. I neka ovaj post bude kratak.... baš poput te ružne rijeèi, jer ta osobina koju posjeduje previše ljudi ne zaslužuje duži post.... a zakljuèit æu ga prièom o Sokratu....

U staroj Grèkoj Sokrat je bio na glasu kao èovjek koji cijeni znanje. Jednog mu je dana prišao poznanik i rekao mu:
- Znaš li što sam upravo èuo o tvom prijatelju?
- Stani malo - odgovori Sokrat. - Prije no što mi išta kažeš želim napraviti mali test. Zove se "Test trostrukog kriterija"
- Trostrukog kriterija?
- Upravo tako - nastavi Sokrat - prije nego što poèneš prièati o mom prijatelju, mogao bi trenutak razmisliti zadovoljava li to neke kriterije.
Prvi kriterij je Istina.
Da li si potpuno siguran da je to što mi želiš reæi istina?
- Ne - odgovori poznanik - zapravo sam to tek èuo i ...
- Dobro - veli Sokrat - znaèi nisi potpuno siguran da li je to istina ili nije.
Da vidimo sada i drugi kriterij, kriterij Dobra.
Da li je to, što želiš reæi o mom prijatelju, nešto dobro?
- Ne, naprotiv...
- Dakle - nastavi Sokrat - želiš mi reæi nešto loše o njemu, a nisi èak ni siguran je li to toèno. Još uvijek možeš proæi na testu, jer je ostao još jedan kriterij, kriterij Koristi.
Da li æe to, što mi želiš reæi o mom prijatelju, biti korisno?
- Ne, ne baš.
- Pa - opet æe Sokrat - ako to što mi želiš reæi nije istina, nije dobro, i nije korisno, zašto bi mi uopæe rekao?

Pješèana kula....

03.05.2007.

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga biæa
na hrpu, na hrpu, na hrpu.


I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam veæ kula od kamena,
možda sam veæ samo kula.


Što sam sve radila da budem zid !
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.


Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga biæa
na hrpu, na hrpu, na hrpu.


I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam veæ kula od kamena,
možda sam veæ samo kula.


Što sam sve radila da budem zid !
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.


Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.
Vesna Krmpotiæ




Juèer mi je jedan èovjek rekao da djelujem veselo.
I bila sam. Ne sa nekim posebnim razlogom. Bio je eto... to tek dan koji je došao nakon par dana odmora... Bio je to dan kada sam naoružana samoobmanama, potiskivanjima i sebiènim nastojanjem da otmem bar jedan dan samo za svoj gušt... za samo malo dobrog raspoloženja i veselost.... da ne dozvolim tuðim sebiènostima da mi ga pokvare. I uspjela sam! Ljuudiiii, jedan dan sam bila vesela ili se to ipak može nazvati normalnim raspoloženjem. Ništa posebno juèer nisam uèinila za sebe... bila sam tek vesela i dobro raspoložena cijeli dan... onako bez povoda, bez traženja.... bez pitanja.... spontano vesela. Puno mi je znaèio... jer vjerojatno su to dani kada se punim pozitivnim vibrama za one sljedeæe kada više nisam vesela i kada me ipak pogode strelice svih tih likova koji èuèe u grmlju i gaðaju svojim strelicama sebiènosti... svojim strelicama kojima privlaèe moju pažnju, vrijeme i energiju.
Danas mi je naporan dan... cijeli dan. Od jutra me šibaju valovi i ruše moju kulu od pijeska.
Nije to neka velika oluja... to su tek oni dosadni valovi koji udaraju ravnomjerno... u stalnom ritmu i nagrizaju temelje polako, ali sigurno..... Jedan se zove razoèarenje, drugi se zove osjeæaj iskorištenosti, treæi se zove „ma što to meni sve treba“, èetvrti se zove ljutnja na samu sebe što nisam sagradila jaèi zid, peti se zove „klinca boli lijevo uho za školu“.... i tako redom... ne sjeæam se svima ni imena.... Nakon šestog sam prestala brojati.
Kaže Vesna.... more se ne mora truditi da bude more jer ono je more.... cvijet ne mora ništa raditi da bude cvijet, jer on je cvijet.....
Mudro zbori.... i njene rijeèi su morska pjena koja mazi rane nastale od valova....
Ali ipak... ja nisam ni more... nisam ni cvijet.... moram graditi èvrste zidove i ne dozvoliti da me more odnese.... i ne sumnjam da neæu znati... uopæe ne mislim da æe me slomiti... ali eto malo sam njonjava danas pa neka ostane post koji æe biti spomen na jedan valoviti dan i nadanje da æu se u sljedeæem životu pojaviti u obliku cvijeta ili kaplje mora.... pa se neæu morati truditi graditi zidove od pijeska....

Ljubomora i virenje kroz tuðe prozore...

02.08.2007.

Prekrasna, ali i tužna prièa na blogu našeg „Nemam pojma“ potakla me na otvaranje ove teme.
To je tema na koju sam ja potrošila puno forumaških sati u prepirci s našim Miletom. To je njemu omiljena tema.
Mile me zbog mog mišljenja o ljubomori smatra hladnom osobom.
U raspravi od 02.10.2005. godine Mikoslav je napisao ovako:
Ljubomoru nam je bog dao, jer to je jedini nacin ustanoviti da volimo i da smo voljeni. Ko nepozna ljubomoru nije osjetio sta je prava ljubav.
I nije Mile jedini koji tako misli. Vjerojatno ste svi nekada èuli izjave svojih prijatelja ili prijateljica koji su tvrdili da voljenu osobu prave ljubomornom kako bi provjerili da li su voljeni. (Tu pojavu sam èešæe primjeæivala kod žena).
Ljubomora je složena emocija.
Izazvana je paniènim strahom da æemo izgubiti voljenu osobu, da bi ona mogla zavoljeti nekog drugog više nego nas. Ljubomora po mom mišljenju nikako nije mjerilo ljubavi nego je mjerilo sebiènosti i potrebe pojedinca za posjedovanjem druge osobe. Ljubomora je po mom mišljenju emotivno siromaštvo, a nikako nije nedostatak ljubavi. Ako uistinu voliš tada taj odnos ne remetiš muèeæi sebe i partnera ljubomorom.
Mislim da u životu treba težiti postati takvom osobom koju voljena osoba neæe htjeti izgubiti... takvom osobom s kojom æe voljena osoba željeti boraviti što više i osjeæati se slobodno i dobro u našem društvu. Bojim se da ljubomora i nije baš znak pažnje i ljubavi. Ja ne bih mogla podnijeti ljubomoru partnera, a ono što ne želim da meni drugi rade ne želim ni ja raditi ljudima koje volim. Ljubomora budi u èovjeku niz negativnih emocija... potrebu kontrole i nasilnog zadržavanja nekoga jer mislimo da nam pripada. Ljubomora ne uèvršæava vezu nego je upropaštava..
Mislim da je ljubomora odraz nesigurnosti u samoga sebe i mislim da zrelu osobu vrijeða ljubomora partnera, a onda vrijedi i obrnuto.
Ljubomora, jal i zavist su biljke koje rastu iz istog korijena. Možemo biti ljubomorni u panici da ne izgubimo osobu koju volimo... ili osobu za koju smatramo da je „posjedujemo“ ili pak možemo biti zavidni drugim ljudima što su u neèemu uspješniji od nas.
Mislim da je moj stav prema ljubomori dobio svoje korijene u djetinjstvu. Odrasla sam u domu gdje se nikada nismo usporeðivali s drugima, nismo komentirali tuðe živote na negativan naèin.... a na svaki moj pokušaj da to uèinim bila sam upozorena i svaki puta mi je objašnjenjo da je to ružna navika. Ispirao je otac iz djetinjeg srca te negativne emocije i nauèio me radovanju uspjesima drugih ljudi i još tada mi je vrlo jasno i uspješno objasnio da tuði uspjesi nikada i nipošto ne ugrožavaju mene. Èemu onda trošiti emocije i svoje vrijeme na nešto negativno?!!! Vrijeme treba trošiti na sebe i osobe koje volimo.
Prije nešto sitno godina desilo mi se u životu nešto što me je jako uzdrmalo. Valjda okolini koja ne razmišlja poput mene nije bilo drago što im ne virim kroz prozore, što ne pratim njihova kretanja, ne ukljuèujem se na te naèine u njihove živote.
Bio je roditeljski sastanak. Nakon sastanka pristupila mi je jedna osoba (roditelj). Pozvana sam na kavu jer moram èuti nešto važno. I na toj kavi sam dobila „prijateljski“ savjet da bi trebala bolje èuvati muža (kao da je pas ili maluoumna osoba) jer me vara s osobom X. Tada mi je na toj kavi isprièano toliko ružnih detalja. Da sam sluèajno bila netko treæi i da sam imala prilike gledati sa strane tu okrutnost svakako bih zaštitila osobu koja to mora slušati.
Ali tada sam samo šutjela.... osjeæala sam se kao da mi netko siluje dušu. Vrtio mi se film svih prethodnih dana... godina..... vrtio mi se film svih naših dana u kojima ja nikada nisam postavljala pitanja, nikada nisam kontrolirala i ne vjerovala. Zahvalila sam se na informaciji (iako je to „dar“ koji nikako ne zavreðuje hvalu) i pošla doma.
Tih dana je moj brak prolazio svoj veliki test... tih dana sam odrastala, imala jedan slom živaca, tih dana sam isplakala puno suza... bio je to pravi pakao. On je tvrdio tada, kao i danas da isprièana prièa nije istinita. No ja sada ne želim pisati o tome.
Što me je izbacilo iz takta, zašto sam bila ranjena... da li sam osjetila ljubomoru?
Da mi je on rekao da se zaljubio... da mu je neka druga žena napetija od mene ja bih razumjela i sasvim sigurno to ne bi izazvalo takav pakao tih dana. Mene bi naravno boljelo, ali ja bih se sa tim znala nositi. Mene je tada ranilo što mi je cijelo selo... bliža i dalja okolica bila u domu. Ranilo me je što po mom životu ruju bezjaci i sve te iskompleksirane spodobe koje lijeèe svoje komplekse i neuspjehe prljajuæi sve ono u što sam vjerojavala i stvarala cijeli svoj život. Doslovno! Dok smo te veèeri raspravlji o našem problemu... s dvorišne strane na prozoru je visila seoska traèerica i prisluškivala. Bila je izvjestitelj za javnost, a meni su to drugi prenijeli sljedeæeg dana. Toliko sam se branila svih tih godina od njihovog uplitanja u moj život, kao što im nisam ulazila u njihove. Ali evo... našli su naèina da se „zbližimo“.
Uvijek svoje grupe... bez obzira da li se radi o obitelji... ili ekipi s posla doživljavam kao svoj tim... svoju ekipu. Sada sam se osjeæala izdano.... ne mišlju da se možda u životu mog muža desila avantura nego što je dozvolio da nam sve te spodobe ušetaju u život. No svatko tko se bavio sportom zna da svaka ekipa neke utakmice mora i izgubiti... i da izgubljena utakmica nije razlog da se ekipa raspusti.... nego je novi poticaj za treniranje... za nove pobjede.
I kad smo skupljali svoje živote poput krhotina stakla, stavljali melem na rane, dušebrižnici nisu mirovali. Ako bi pošli na kazališnu predstavu ili kuglanje, a djecu ostavili s bakom dešavali su se telefonski pozivi, prijetnje, zastrašivanje djece. Ni u jednom trenutku me nije zanimalo tko to radi.... a nadam se da je to pouka svima nama da jako moramo paziti s kim se družimo... pa èak ispijamo i kavu, jer neki ljudi to doista nisu zaslužili.
Od tada je prošlo nešto godina. Jedna obitelj je izdržala diverziju izvana. Dva djeèaka odrastaju sa svojim roditeljima. Ostalo je nešto ožiljaka koji su tu tek da nas podsjete na neugodno iskustvo... da nam se ne bi ponovilo.
Zašto sam vam isprièala ovu intimnu prièu? Zašto sam vam napisala ovaj post plaèuæi?
Prvi je razlog pozitivna emocija prema Bubimirki, Paix i svim mladim blogericama kojima želim poruèiti da se èuvaju ljubomore... a èak ako su same od nje osloboðene, neka se èuvaju okoline koja njeguje tu ružnu emociju.
Drugi je razlog opet pozitivna emocija koja me navodi da vas sve zamolim da nikada nikome ne prenosite takve vijesti.... jer to su stvari izmeðu dvoje ljudi i vi kao pripadnici njihove okoline nikako niste nadležni da se miješate u te stvari. Takvim „istinama“ nikome ne možete uèiniti dobro.
A treæi i najveæi... i najpozitivniji razlog pisanja ove prièe je taj što sam ja to sada u stanju uèiniti ovako javno... kao da se desilo nekom drugom. Ja sam sada èvrsta stijena koju je to iskustvo obogatilo, još više oèvrsnulo i sada sam još uvjernija da me ne zanimaju pogledi kroz tuðe prozore, ali i da æu potrgati noge svakom kog uhvatim pod svojim prozorom.
A èetvrti razlog ima malo negativnih emocija. Ja znam da ovaj blog èitaju i oni koji su se naslaðivali mojom boli... pa ih evo sada ovim putem pozdravljam..... i izražavam svoje žaljenje što im je radovanje kratko trajalo i što su opet ostali sami sa svojim kompleksima, problemima i osobnim neuspjesima... do neke nove žrtve koja æe im odvuæi pažnju s njihovih pravih problema.
Eto blogeri..... èuvajte se ljubomore... jali i zavisti. To je uzaludno trošenje vremena. Svi koji se time bave vrijeme kradu samo sebi.... a život je tako kratak... šteta vremena...
Ljubi vas Dona....

Životni snovi

24.03.2007.

Nedavno je u moj život stigla jedna nova osoba. Radi se o mladoj i vedroj ženi punoj života, snova, pitanja, pozitivne znatiželje i drugih lijepih ljudskih osobina. Ona je moja kolegica i suradnica. Pridružila mi se u prilièno zahtjevnom i šarenom poslu. Žao mi je što je nisam mogla doèekati u opuštenijoj i boljoj atmosferi. Zatekla me u mom èumezu od ureda, zatrpanu registratorima, zvonjavi telefona.... zatekla me u èumezu zatvorenih vrata (koja me štite od ponašanja nauèenih u španjolskim sapunicama), uvijek u žurbi i s premalo vremena za bolje upoznavanje. Puno mi je lakše zbog njenog dolaska, a sigurna sam da æe doæi dan kada æe nam biti puno ljepše i ugodnije raditi i da æe doæi dan kada æemo moæi raditi mirnijim i normalnijim tempom... no taj dan nam nitko drugi ne može osigurati... same se za njega moramo izboriti. Kad popravimo temelj koji je napravljen davno s velikom ljubavlju i šarenim snom èovjeka koji ga je stvarao.... ali koji je zapušten, namjerno i nenamjerno uništavan raznim nesavjesnostima i drugim oblicima loših ponašanja pojedinaca koji su se zatekli u ostvarivanju tog sna.... a nisu ga znali i htjeli graditi..... osobni interesi su im bili važniji od tog sna... tek tada æemo moæi krenuti u opuštenije zidanje novih katova. Nikada neæemo biti bez posla.... ali on æe biti puno drugaèiji nego sada... veæ je sada drugaèiji no što je bio u ne tako dalekoj prošlosti.
Nedavno je zapoèela temu o ostvarenim životnim snovima..... pitala je da li bih nešto mijenjala da mogu u svom životu i u svojoj prošlosti kad sam donosila životne odluke.... a u tim pitanjima se skrivalo pitanje imam li ja „svoj život“.... Svjesna sam da joj ovako zatrpana u svim tim papirinama, sa bezbroj postavljenih ciljeva i otvorenih planova izgledam kao netko tko bježi od neèega i pokušava se sakriti iza tog velikog posla. Razmišljala sam o njenim pitanjima u zadnje vrijeme... iako sam joj isti dan odgovorila da se ne zamaram pitanjima što bi bilo kad bi bilo i da stojim iza svih svojih životnih odluka... pa èak i iza onih koje mogu nazvati životnim greškama... jer to su moje greške-moje odluke.
Sjeæam se kako mi je otac govorio da se uvijek zapoèeto mora završiti.... ljude koji su stalno nešto zapoèinjali i onda odustajali je nazivao „lijeni Pero“. Mislim da se upravo radi te reèenice trudim u životu sve što radim odraditi do kraja... dati maksimalno od sebe i u skladu sa svojim moguænostima završiti zapoèeto. Sami biramo.... ti izbori nisu možda uvijek najbolji.... ali imali smo neke samo svoje motive zašto smo tako odluèili... a ti poèetni motivi zauvijek su temelji na kojima se može nadograðivati ono što smo zapoèeli.
Sjeæam se.... u osnovnoj školi organizirano smo išli kopati šeæernu repu za PIK tog grada.
PIK bi platio školi, a svi mi smo imali puno povoljniji topli obrok... tako da je prehrana bila dostupna svima. Kad bi došli na te velike njive bilo je to prestrašno. Svatko bi dobio motiku i svoj red. Kad kreneš s okopavanjem tih malih biljèica... i još dugo dugo ne vidiš kraj svog reda. Još danas se sjeæam tih osjeæaja.... bespomoænosti koje sam osjeæala u nekim trenucima jer nisam vidjela. Tada je bilo uèenika koji su namjerno uništavali repu. Kopali smo cijeli dan... i to zbilja nije bio lak posao.... cijeli dan na suncu... s motikom u ruci. Raspoloženje nam se promijenilo nebrojeno puta dok ne bi stigli do kraja. U nekim trenucima smo pjevali, šalili se... ili šutjeli.... no nikada nisam imala potrebu sfušati... jer bio je to moj red... za koji su me zadužili. Ako bi sluèajno motikom oštetila koju biljèicu ja bih je ponovo rukama zagrnula zemljom da može nastaviti život.... osjeæala sam se odgovornom za taj svoj red. Bilo je onih koji nisu mogli razumijeti zašto uopæe kopamo... to ih je ljutilo pa su namjerno fušali i èinili štetu. Nisam sigurna da sam i ja tada razumijela zašto kopamo... to tek danas kužim, ali nisam imala potrebu uništavati. I od tada... pa sve do danas... bez obzira što radim trudim se to odraditi najbolje što znam i mogu.... jer sve što radim je moja osobna slika, a samim time i moj život. Moj život je moja obitelj, moji prijatelji, svi ljudi koje susreæem kroz dan, moje slobodne vrijeme, ali i posao. Posao ne doživljavam kao nužno zlo koje mora proæi odreðeni broj sati u danu, a tek tada poèinje život. Mislim da bi mi tada život bio puno siromašniji jer kroz radni vijek jako puno sati i dana provodimo radeæi... i ako bih ga doživljavala na taj naèin bila bi pola svog života nezadovoljna i nesretna. Sve što radim u jednom danu... bez obzira da li se radi o obavezama ili zadovoljstvima smatram jako važnim jer to je dio mog dana, a samim tim i mog života.... mene kao osobe. Ako nešto sfušam i gurnem pod tepih.... ili æu sama jednog dana zaviriti pod tepih i morati èistiti staru prljavštinu... ili æe netko drugi pronaæi staru prljavštinu... a tada æe on pronaæi moju lošu sliku. Smatram da nije O.K. da ostavljam iza sebe prljavštine koje netko drugi mora èistiti. I tako je baš sa svim što radim u životu bez obzira da li su to moje obaveze kao majke, žene, djeteta, susjede, suradnice ili tek sluèajne poznanice... prolaznice na tom životnom putu. Ja naprosto ne želim i ne mogu podijeliti svoj dan na ono što se mora i snove... moj cijeli život je moj san... jer sve što èini moj dan to sam ja. I imam li život?!!!! Mislim da ga imam.... i zahvalna sam na tom daru življenja... svakoj zraci sunca koja me jutrom probudi... svakom dogaðaju u danu, pa èak i onim neugodnima, èak i onima koji me ljute i bude u meni razoèarenje, zahvalna sam i svim svojim neznanjima (a svakim danom ih otkrivam sve više) jer da bi imali potrebu uèiti prvo moramo postati svjesni gdje smo tanki. Postoji previše podruèja na kojima sam „tanka“... želim ih podebljati.
Sa petnaest godina sanjala sam postati profesorica književnosti u provincijskoj školi... da li sam nesretna danas što mi se taj san nije ostvario? Ne! Moj život me odnio u drugim smjerovima, postavio neke prepreke, ali otvorio i neke druge šanse. Da se mi se ispunili neki željeni snovi ne bih doživjela puno toga što me usreæilo. Zato se ne osjeæam nesretno... nego zahvalno na svemu što imam i što jesam.
Svaki èovjek svojim osobnim djelovanjem ne može vidno promijeniti svijet, ali svakim svojim postupkom ga ipak mijenja na bolje ili gore. Ja se samo trudim ne biti u onoj skupini koji ovaj svijet mijenjaju na lošije....
Ima jedna prièa koja o tome lijepo zbori.... pronašla sam je davno na internetu... i ne znam autora.....

Prièa o zvijezdi i šansi

Prièa poèinje na morskoj obali, u romantiènoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noæu je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one ugibaju.
Na obali su i dva èovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera.
Prvi, hodajuæi prema sredini, gleda u to bogatstvo koje ugiba i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a ugiba i nestaje. Zar je moguæe da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom hipu. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A oèito moraju. Tužan koraca dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja.
Drugi, dolazeæi sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, ali se svaki èas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi.
A kad su se sreli, prvi èovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu posve blizu prvi èovjek upita: a što to vi radite? Drugi odgovara: vraæam zvijezde moru! Prvi zaèudeno pita: Ali èemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!
A drugi se èovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajuæi: Ali za ovu ima šanse!

Poruka:
U nastojanju da pomognemo, ne možemo svima pomoæi, ali ako Vam se naðe na putu prilika da pomognete uèinite to i dajte šansu svojoj zvijezdi.

Nepotizam

21.06.2007.

Ovo je tema kojom se nerado bavi itko.
Kad netko na glas spomene NEPOTIZAM... može biti siguran da æe se mnogi diæi na zadnje noge.... dojuèerašnji istomišljenici æe mu postati ljuti neprijatelji ili tek uvrijeðeni likovi jer su mnogi iz naše sredine ukljuèeni u tu društvenu igru.
Nepotizam je po definiciji zloupotreba položaja i drugih oblika moæi u korist svoje rodbine.
Sigurna sam da nitko od vas ne može reæi kako nije primijetio tu pojavu u našem društvu... jer ona je toliko raširena da su je svjesna i mala djeca.
U zadnje vrijeme èesto èitam jednog predstavnika radnika koji svoje govorancije i pisana obraæanja radnicima i svom poslodavcu zapoèinje reèenicom: „Moja obitelj je veæ kroz tri generacije u ovom poduzeæu. Tu je radio moj djed, moj otac i sada ja! Imamo sto godina staža!“ Naravno... radi se o državnom poduzeæu. Kad sam prvi puta proèitala tu reèenicu na poèetku njegovog teksta nisam mogla vjerovati. Odmah na poèetku on upozorava da on itekako ima prava sada nešto pametno reæi.... jer si je zbrojio staž svih svojih predaka i samim tim se osjeæa pozvanim da štiti neèija prava.... jer ipak je to stotinjak godina staža.
Kao prvo..... kad je veæ upao u poduzeæe tim nemoralnim èinom.... ne bi li trebao o tome šutjeti?! Ne! On to javno iznosi kao svoj ponos i diku.... to ga èini pozvanijim od ostalih da progovori! Ne razmišlja o tome da mnogi nisu znali taj podatak... a upravo æe si sada postaviti pitanje da li se zaposlio zato što je doista sposoban i potreban ili je zaposlen zato da bi se ugodilo njegovom djedu i ocu? To su oèito obitelji koji su toliko znaèajne za to državno poduzeæe, obitelji koje su podobne u svim ovim društvenim promjenama... to su nezamjenjivi likovi. Zato valjda to državno poduzeæe i funkcionira tako besprijekorno jer se radi o lancima genijalaca. I pitam se može li uopæe netko tko je na taj naèin došao u poduzeæe predstavljati druge radnike? Pa ta obitelj je dužna svom poslodavcu na poseban naèin. Oni su kao prst i nokat.... oni su veæ sto godina svoji?!!!! To više nije ugovorni odnos izmeðu radnika i poslodavca – to je rodbinski odnos!
Prošle godine sam se i sama našla izložena nerazumijevanju, èak i uvredama jer sam se usudila glasno progovoriti o toj i nekim drugim pojavama.
Nagazili su nepravedno jednu kolegicu koja je u mom poduzeæu preko dvadeset godina. Primljena preko natjeèaja, bez veze (rijetki su takvi, ali ih ima). Žena ima adekvatnu školu za svoje radno mjesto, svoj posao obavlja savjesno i profesionalno, pripada u onu skupinu koju se optereæuje previše da bi neki drugi imali više lufta. I sve to nije bilo dovoljno pa su tuðu krivnju pokušali svaliti na njena leða. Tada sam malo pukla i napisala javno tekst u kojem sam se osvrnula na stanje i ponašanja u toj radnoj sredini. Uffff... bilo je tada vatrometa!!! Bilo je uvrijeðenih.... jedna kolegica je izjavila da bi mi zbog tog pisma najradje pljunula u lice. Potreba za pljuvanjem u moje lice proizašla je iz reèenice u kojoj sam spomenula da je zaposlena njena kæi na izmišljeno radno mjesto, (a izmišljeno je jer do tada nije postojalo), da ne spominjem da nije interno oglašeno (što su po Zakonu o radu bili dužni uèiniti), a da je oglašeno bilo je puno zainteresiranih za tako lijepo radno mjesto u toj radnoj sredini, a koji su itekako imali uvjete da budu premješteni na to bolje radno mjesto.
Napisala sam istinu! Navela da se ugnjetavaju pošteni i savjesni dugogodišnji radnici, da bi se zaštitila novopridošla djeca! Napisala sam èak da nemam ništa protiv zapošljavanja neèije djece ako zadovoljavaju uvjete i ako poèinju na normalan naèin na koji svi poèinju raditi, ali sam osudila ugnjetavanje dugogodišnjih radnika i kršenje propisa. I eto.... živimo u društvu u kojem glasno izgovaranje takvih reèenica ili pisanje takvih tekstova zaslužuje pljuvanje èovjeka u lice, a oni koji èine takve stvari smatraju da èine nešto normalno. To se dešava zato što je nepotizam toliko dugo prisutan i ukorijenjen u ovom društvu pa je postao nešto što se smatra normalnim i prihvatljivim.
Što nam je nepotizam donio? Donio nam je nered, nesavjesnost u radu i nedodirljivost... donio nam je poslušnike, jer svi oni koji su uspjeli zaposliti svoju djecu u svom poduzeæu postaju „vlasništvo“ moænijih. Zaposleni na taj naèin su nedodirljivi.... ili su djeca moænika pa se svi boje prigovoriti zbog neadekvatnih struènih sprema, nesposobnosti i nesavjesnosti... ili se pak radi o djeci naših kolega i kolegica pa opet ne želimo to glasno izgovarati (sve dok ne zagusti) da ih ne bi uvrijedili i da nam ne bi morali pljuvati u lice. I tako polako tonemo u sve veæem neredu, nepravdama.... šuteæi, pognutih glava.... jer ipak smo svi mi „svoji“.
Pokušajmo zamisliti gdje bi danas bili da smo u zadnjih dvadesetak godina imali poštene natjeèaje prilikom zapošljavanja, testiranje kandidata! Hajdemo zamisliti gdje bi danas bili samo da su se svi pridržavali postojeæih propisa! U pravosuðu bi imali mlade lumene... one koji su završavali fakultete u roku i koji su izuzetno nadareni za svoje zanimanje, u zdravstvu bi takoðer imali mlade i poštene ljude koji su pažljivo odabrani jer su pokazali iznimne rezultate tijekom školovanja, ali i ljudske kvalitete koje ih èine dostojnim tako osjetljivih radnih mjesta.
Hajdemo zajedno maštati i zamisliti kako bi izgledala naša stvarnost da se ljudi zapošljavaju prema sposobnostima i struènoj spremi... prema ljudskim kvalitetama.
Tada ne bi imali ogromne pravne službe, a da poduzeæa moraju plaæati vanjske odvjetnike kad zagusti, tada ne bi imali mlade „intelektualce“ na odgovornim radnim mjestima koji sami ne znaju napisati dopis, a kad progovore teško je vjerovati da su uspijeli završiti i osnovnu školu... jer od visokoobrazovanih se oèekuje da povedu, da znaju i budu uzor u poslu.
Nepotizam je jedan od strašnih tereta ovog društva. On je veliko zlo o kojem nerado prièamo da se nekome ne bi zamjerili.... ili zato što i sami imamo veze s tom igrom pa je tada i poštenije šutjeti. Svakako je poštenije šutjeti nego pljuvati u lice onima koji se usude na glas izgovoriti istinu.
Lijepo je pomagati „svojima“. Svi mi volimo svoju djecu i imamo im potrebu pomoæi i zaštititi ih. Ali zar je moguæe da nismo svjesni da ne moraju drugi ispaštati da bi mi pomogli svojoj djeci. Ti neki drugi ljudi i zajednica u cjelini imaju svoje probleme, svoje obitelji i nisu dužni ispaštati zbog naših slabosti i sebiènosti? Zar je moguæe da ne razumijemo da baš svojoj djeci štetimo takvim ponašanjima jer im ostavljamo društvo s poremeæenim sustavom vrijednosti u kojemu se ne cijeni znanje, rad i sposobnost? To nije ljubav prema vlastitoj djeci i društvu u kojem živimo. To je sebiènost i uskrogrudnost! Pa neka se ljuti tko god hoæe...

Zanimanje uz ime

18.03.2007.

Dojmila me se nespretna i neopravdana ljutnja jednog blogera na jednoj temi pa sam danas odluèila pisati o zanimanjima, obrazovanju i koliko su ona važna za cjelovitu sliku èovjeka.
Svi mi u sebi nosimo jednu veliku predrasudu o ljudima sa visokim obrazovanjem. Ta predrasuda izvire u našim oèekivanjima. Pretpostavljamo da su visoke škole upisali uèenici kojima je škola oduvijek dobro išla, uèenici sa izgraðenim radnim navikama, upornošæu. To su obièno djeca iz „boljih“ obitelji... djeca intelektualaca ili pak oni koji su svojim radom i trudom odluèili uæi u neki novi svijet. Na fakultetima takvi pojedinci slušaju predavanja najuglednijih intelektualaca, proèitaju puno knjiga, kreæu se u društvu vršnjaka željnih znanja i izgraðuju se za svoje buduæe zanimanje koje su odabrali. Do kraja stignu samo oni najuporniji, najmarljiviji i oni kojima se ne dese nepredviðene životne okolnosti koje bi ih zaustavile u postizanju tog životnog cilja. I kada mladi èovjek završi fakultet.... on se cijeli život obrazuje, usavršava, kreæe u krugu intelektualaca pa je onda i logièno zašto svi oèekujemo da visokobroazovani ljudi imaju odreðenu širinu.
To su dakle naša oèekivanja... ali sada æu navesti nekoliko konkretnih primjera.
Za poèetak æu poput Paje Paksu naglasiti ono što ga je uvrijedilo u politièarevom postu. I meðu visokoobrazovanima ima kriminalaca..... ima onih koji kradu, ima pedofila, zlostavljaèa žena i djece.
Sjeæam se lijeènika koji je bio dežuran kad sam raðala prvog sina. Bio je mlad... specijalizant.... Uz svu nestruènost koju je pokazao te noæi kad se njemu nije radilo, a ja sam se... gadura najobiènija baš te noæi „odluèila“ poroditi pokazao je i jedno neljudsko lice, nepristojnost i bezobrazluk. Vikao mi je: „Ne tako stiskati gusko jedna! Glupaèo, stiskaš u glavu!“ A ja sam cvilila u strašnim bolovima i preklinjala neka me ne vrijeða... neka mi pomogne... jer ja ne znam kako treba stiskati..... Nakon puno godina imala sam ga prilike sresti na jednom drugom mjestu... i nisam propustila podsjetiti ga kako se ponašao u trenucima kad sam bila bespomoæna, kad se nisam mogla braniti od vrijeðanja i ponižavanja.... u trenucima kada mi je bila potrebno sve njegovo znanje i ljudska pomoæ. Isprièao se i rekao da je bio mlad i neiskusan, a ostavili su ga samog s babicom te noæi.... na to sam mu odgovorila da mu opraštam svu nestruènost, ali mu njegovu neljudskost nikada neæu oprostiti.... jer vrijeðati ženu u takvim trenucima je nešto što ne bi uèinio ni sluèajni prolaznik bez ikakve škole koji bi se sluèajno našao u toj situaciji. To je ono što se ne uèi na fakultetu... to je ono što se dobije u roditeljskom domu... i ono što èovjek sam izgraðuje kroz život.
Nakon masakra koji je trajao cijelu noæ... i kada je konaèno bilo sve gotovo molila sam vode... rekao mi je: „Ne možeš dobiti vode!“ Tada je došla èistaèica koja je prala pod raðaone... i tiho mi na uho objasnila da ne smijem piti.... donijela je mokru gazu i navlažila mi usne i pomazila me po èelu. Ta gospoða je bila moj anðeo te noæi.... jedina osoba koja je bila pristojna i dobra prema meni.
Drugog sina sam rodila u istoj bolnici. Obavili su to pravi profesionalci. Osjeæala sam se poput kraljice... a nije boljelo ništa manje.
S 25 godina imala sam rak i lijeènik u Domu zdravlja je naglasio da u bolnicu moram HITNO! ODMAH! No u bolnici sam nabasala na vrlo poznatog lijeènika koji je od mene tražio iznos koji je tada znaèio petnaest mojih porodiljskih naknada.... a ja ih nisam imala.
Tako mlada.... majka dvoje male djece... sa bolesti od koje se umire... u svom gradu ja nisam mogla dobiti mjesto u bolnici. I tada... èudnim kanalima.... uslugama kojima je zadužila moja sestrièna nekog lijeènika uspjela sam PREKO VEZE doæi u bolnicu. Primljena sam kao kraljica.... u dvokrevetnu sobu s televizorom... na odjel koji nije imao veze s mojom dijagnozom, a sve to da me pogled na bolesne od te bolesti ne bi uznemirio. Spasili su mi život, imala sam tretman koji nisam oèekivala. Toj ekipi profesionalaca i savjesnih lijeènika i medicinskih radnika zahvalna sam svakom kapljom svoje krvi.... zahvalna sam im što su mojim klincima omoguæili da odrastaju uz majku. Ali i danas sam uvrijeðena što nisam mogla u bolnicu uæi legalno.... pa to je moja zemlja.... to je zemlja u kojoj plaæam porez, u kojoj su plaæali porez moji roditelji... moji djedovi. Zar su mi u takvoj situaciji potrebni lova ili veza da bi imala pravo na medicinsku zaštitu?!!!!
Imam još puno osobnih primjera, ali prebacit æu se sada na moje viðenje visokoobrazovanih i uglednih ljudi koje imam prilike sretati zadnjih godina.
Nedavno je odražan u jednom velikom poduzeæu domjenak prigodom jednog blagdana.
Bili su pozvani svi direktori i svi ljudi važni za to poduzeæe.... drugim rijeèima krema tog poduzeæa. Zadatak da ih doèeka na ulazu, podijeli im prigodne poklone i izrazi dobrodošlicu dobila je jedna mlada žena... takoðer s visokim obrazovanjem. Nakon pozdrava uz osmijeh upitala je jednog uglednog direktora smije li mu staviti znaèku... a on joj je uzvratio smješkom i rekao: „Smiješ, smiješ! A i ja bi tebi rado nešto stavio!“
Na sastancima èesto imam priliku gledati visokoobrazovane ljude na funkcijama kako brane svoje naèin rada. Èesto ih slušam i gledam u nevjerici i pitam se... pa na koje su to fakultete išle te face... uz to što ne znaju rijeèima obraniti svoje stavove ni pisanje im nije jaèa strana... ali to lakše prikriju jer uvijek se naðe neki podreðeni koji to zna i hoæe odraditi za njih.
Nemam pojma da li je to zato što nisu nauèili gradivo... da li je to zato što ne ulažu u dodatna znanja... ili je to možda zato što ni sami ne vjeruju u ono što prièaju.
Predstavljaju poduzeæe koje je važno svima nama. Izloženo je èestim kritikama... i to upravo zbog njih... zbog politike koju provode i zbog naèina na koji komuniciraju sa javnošæu.
Onu drugu stranu nitko ne vidi.... a na toj drugoj strani je niz takoðer visokoobrazovanih ljudi (koji su u nemilosti jer misle svojom glavu pa ne mogu isplivati) i èitava masa ljudi sa trogodišnjim i èetverogodišnjim srednjim školama..... èitava masa majstora i svih ostalih zanimanja koja održavaju i nose to poduzeæe na svojim leðima. Meðu mladim radnicima je veliki broj informatièki pismenih mladiæa koji bi veæ nakon par godina staža mogli biti profesorima svojim poslovoðama koje je pregazilo vrijeme. Kad se u tom poduzeæu desi neki problem... neki veliki kvar... ne moraju se slati pozivi... poput dobro utrenirane vojske oni dolaze sami... bez obzira da li je vani +30 ili -30 stupnjeva C... èesto gaze po potocima, po blatnjavim terenima.... životi su im u opasnosti... nakon dvadeset godina rada oni su potrošeni.... postaju invalidi..... Poznajem ih na tisuæe.... i nikada mi se nijedan nije obratio na naèin na koji se onaj direktor obratio svojoj kolegici.
I što nam sve to govori?!!!! Obrazovanje i naziv naših zanimanja samo su jedan dio nas..... a cjelovitu sliku o nama èini puno, puno drugih stvari koje dobijemo odgojem i samoizgradnjom u školi života.
Nije svaki visokoobrazovani èovjek i intelektualac. Intelektualci su ljudi koji posjeduju široko znanje, ali i odreðeno ponašanje koje ih èini drugaèijim od mase bezjaka koji imaju neke potvrde.... diplome... svjedodžbe..... a koje nisu nužno dokaz neèije struènosti i znanja.... možda su èak i nabavljene negdje ispod pulta.
Za Hrvate kažu da su neobrazovan narod. Slažem se. Obrazovanja nikada dovoljno. Ali ja mislim da nismo glup narod da ne bi znali prepoznati lažove i nesposobnjakoviæe.
Na današnji dan prije dvadeset i tri godine umro je èovjek koji je moj najveæi moralni uzor.
Nisam u prilici danas otiæi na mjesto gdje spava..... ali neka ovaj post bude umjesto svijeæe... za njega.....
Njemu su zanimanje i funkcija pisali na vratima ureda... jer tamo je tome mjesto... ali na vratima stana i u telefonskom imeniku pisalo je ime i prezime..... jer to nisu mjesta gdje je primjereno isticati zanimanje i funkicju. On je van ureda bio Èovjek! Pošten i dobar Èovjek!

Kao prilog ovom postu isprièat æu vam dvije prièe koje jako volim... na tu temu....


KAKO SAM PAO NA ISPITU ZA MENAÐERA

"Diplomirao sam na Fakultetu za menaðment. Bio sam vrlo ozbiljan student i savjesno se pripremao baš za svaki ispit. Ali jednog sam se jako bojao. Bio sam tako sretan kad sam, otvorivši kovertu i èitajuæi na brzinu dobivena pitanja, vidio da skoro na svako znam odgovoriti. No zadnje pitanje me iznenadilo. Glasilo je: "Znate li kako se zove èistaèica na ovom fakultetu?" Pomislio sam da je to sigurno neki "štos", odgovorio sam na sva ostala pitanja i predao rad. Sav siguran, jedva sam èekao da proèitam svoje ime na popisu onih koji su položili. No, kada se na oglasnoj ploèi popis pojavio, na njemu nije bilo mog imena. Pomislio sam da se radi o nekakvoj greški i otišao do profesora. - "Da, ispit niste položili", rekao je profesor./ "Ali, odgovorio sam na sva pitanja.", pobunio sam se. / "Niste odgovorili na zadnje", glasio je odgovor./ "Ali zar je to pitanje toliko važno?", nisam mogao vjerovati svojim ušima./ "Naravno da je važno", odgovorio je profesor. "U svom poslu susretat æete mnoge ljude. Svi oni su važni. I svi zaslužuju vašu pažnju, èak i ako sve što èinite jest samo to da ih pozdravite i nasmiješite se." Nakon stanke još je dodao: "A znate li ime gospoðe koja služi u kantini? Znate li datume roðendana vaših pet najboljih kolega s fakulteta?".
Nikada nisam zaboravio ovu lekciju. I odmah sam saznao: žena koja je održavala èistoæu i koja je svaki dan bila s nama zvala se Tonka. Znate li vi kako se zove osoba...?"

(Ne znam autora prièe.... to je prièa sa mog stolnog kalendara)

Splavar


Bio jednom splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke.
Jednom tako naiðe i uèitelj, neki èangrizav èovjek.
Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a uèen èovjek ga upita: Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?
Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja, reèe splavar.
Zar nisi nikada uèio jezika u školi?
Nisam odgovori splavar.
Tada si pola svoga života potrošio uzalud.
Na to je splavar šutio.
Ali ne proðe dugo i naiðe strašno nevrijeme.
Udaiše gromovi i kiša ko iz kabla, a splav mali poput orahove ljuske.
I splavar se nagnu suputniku pa ga upita:
Jesi li ikad uèio plivati?
Ne reèe uèen èovjek.
E uèitelju tada si potrošio èitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.

(Indijska prièa)

U spomen na dragog pjesnika

24.06.2007.

U ovom mom svijetu, u neomeðenosti net-a otvaram teme o problemima s kojima se susreæemo u svakodnevnom životu, teme koje govore o mojim uspomenama... bilježim svoja trenutna raspoloženja. Èitam ovdje svoje prijatelje kroz komentare ili ih osjeæam kao èitatelje. No postoje i oni prijatelji koje nikada nisam srela, a puno sam se družila s njima na poseban naèin pa su i sjeæanja na njih dio ove stranice.
Na današnji dan.... prije dvadeset i jednu godinu umro je èovjek koji me znao naježiti, èovjek kojeg sam slušala bez potrebe da isputim glas... s onim osjeæajem ushita kad zaneseno slušate i želite taj trenutak produžiti.... unaprijed vam je žao što æe mu jednom doæi kraj.... kao kad proèitate odliènu knjigu i na kraju osjeæate strašnu prazninu jer nema više....
Takvu prazninu... svojim odlaskom.... u meni je ostavio Miroslav Antiæ....
U kasno proljeæe 1986. godine..... tako malo prije njegovog konaènog odlaska slušala sam zadnje rijeèi tog predivnog èovjeka... ne sjeæam se više na kojoj radio stanici.
Pripremala sam se za prijemni ispit i cijelu noæ sam bila budna.... no u uèenju me prikinula emisija koju sam preplakala od prve do zadnje minute. Umirao je taj èovjek u strašnim mukama..... a èak i tada je smogao snage da se obrati ljudima koje je tako nesebièno volio.
Brzo nakon toga..... u svojim zadnjim trenucima zabranio je govore na svojoj sahrani... užasavao se pompe, snobizma i parada.
Sam je napisao „Besmrtnu pjesmu“ kojom se oprostio od onih koje je ostavio iza sebe... naruèio tamburaše Janike Balaža da mu odsviraju pjesmu „Lutam sam po svijetu“.
Potrošioje život u kratko vrijeme... ostavio prazninu u nama.... ali uvjerena sam da je u tom vremenu proživio život tako potpuno kao što ga mnogi neæe osjetiti da žive i 150 godina....


BESMRTNA PESMA
Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda æe i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znaèi živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te èeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaæi vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka veènost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleæa sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Veèno sam išao.
Išao...
Ispredi iz svoje aorte
pozlaæen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte èuðenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
veæ kao stalni doèek
i stalni poèetak buðenja.

2.
A onda, veæ jednom ozbiljno
razmisli šta znaèi i umreti
i gde to nestaje èovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj iæi na groblja.
Ništa neæeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajuæi se nemira
i svojih bezoblièja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zaðeš
u nove slojeve razuma?
U susedne buduænosti?
Objasniæu ti to nekada
ako me tamo naðeš.
Znaš šta æu ti uèiniti:
pokvariæu ti igraèku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaæeš me po æutanju.
Veèni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj roðenja
i nekih sitnièavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znaèi jedan život,
stvarno naiði do mene
da te dotaknem svetlošæu
i pretvorim u misao.
I najdalja buduænost
ima svoju buduænost,
koja u sebi èuje
svoje buduænosti glas.
I nema praznih svetova.
To, èega nismo svesni,
nije nepostojanje,
veæ postojanje bez nas.

3.
Ako ti jave: umro sam,
evo šta æe to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaæe mi kroz oko.
I zemlja æe me skriti.
I korov æe me skriti.
A ja æu za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
veæ samo trenutnih granica.
Jedriæu nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaæu ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore buduænosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao neèujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiæu sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeæu u mestu, a stizaæu
i nestajaæu u vremenu.
Odmoriæu se od sporednog
kao galaktièka jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriæu se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriæu se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriæu se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neæe
ugasiti ni skratiti.
Samo æu,
obièno tako,
jedne sluèajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se oèiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što poèinim,
osumnjièen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
veæ novom, veæom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
veæ neèim drukèije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj muèiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

4.
Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleæu
neko me sluèajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom èoveku.
Nigde toliko drukèijeg
kao u istim stvarima.
Proèeprkaš li prostore,
iskopaæeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znaèi biti rašèoveèen.
Ja jesam deljiv sa svaèim,
ali ne i razoriv.
A sva ta èudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proroèanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Èega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
èudno drag.
Noæu kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.
Miroslav Antiæ
Pjesnièe, što migao si meni....
Ostao si u meni budalast, èudno drag... a noæu kad gledam u nebo, i ja namignem tebi.
To je naša tajna.... usprkos danima sivim, kad vidim neku kometu da vidik zarumeni, ja znam i pamtim: to ti još uvijek šašav letiš i živiš..... jer ti si neponovljiv... vremenom neogranièen....

Pismo

07.07.2007.

Poèele su nam se cerekati uljepšane face s jumbo plakata, poèela su „šamaranja“ na net-u, u kontakt emisijama... borbe za izbornu pobjedu vode se na svim frontovima. Svakog dana bit æe sve žešæe.
Politièke stranke su izbornoj godini prilièno naporne, èesto neukusne jer nas hvataju na naivne finte i zbilja treba izdržati sav taj cirkus do izbora. U izbornoj godini se dešavaju i pozitivne stvari jer se svi trude pokazati u što boljem svjetlu... pa se sve užurbano radi, sve ono što je spavalo cijelog mandata izmili i uhvati se posla. Hrvatska izgleda kao kuæa kad napravimo generalno èišæenje.
Jedna od predizbornih aktivnosti je i SDP-ova telefonska anketa zbog koje su ih nedavno okefali u medijima.
Proèitala sam samo naslov u novinama... stisnula oèi jer sam znala da se anketa doista provodi... i nisam imala snage èitati tu javnu prozivku. No sada imam potrebu isprièati prièu o toj anketi.
Moja svekrva živi sama. Nakon svekrove smrti zvali smo je da nam se pridruži, ali odbila je jer smo preživahni, a ona žel svoj mir. No njen mir znaèi i osamljenost preko tjedna. Vikendom nam dolazi na ruèak i druženje.... ali preko tjedna je sama. Ja sam vjerojatno osoba s kojom razmijeni najviše reèenica otkako joj je muž umro. Na vikend druženjima isprièamo jedna drugoj što je sve donio prošli tjedan.
Tako je došla prije par mjeseci i znaèajno se smješkajuæi isprièala mi kako su je zvali iz SDP-a. Preprièala mi je svoj dugi razgovor u detalje... svako pitanje, svaki svoj odgovor, ime osobe s kojom je kontaktirala. Ja sam slušala šutke i smješkala tiho jer osobno bih sasvim sigurno odbila takav razgovor, ali slušajuæi nju bilo mi je drago da joj je nešto ispunilo vrijeme i da se osjeæala tako zadovoljno. Pitali su oni nju pitanja od kojih sam ja mrštila facu..... jer su moji živci vjerojatno felerièni... previše sam oprezna, nepovjerljiva i sumnjièava. Ja na takav razgovor ne bih pristala veæ iz vrlo jednostavnog razloga što nikada ne možemo biti sigurni da li je s druge strane doista taj netko tko nam se predstavio. Ali onda sam zakljuèila da nema nikakve štete i opasnosti u tome što je jedna penzionerka isprièala svoje stavove nekome na telefon... ma tko god on bio. Osjeæala se važno jer ju je SDP-ovac pitao što ona misli o gradonaèelniku, o naèinu upravljanja gradom.... pitao ju je što joj se sviða, a što bi ona osobno promijenila.... i bilo je tu raznih pitanja.... pa èak i o unucima. I preprièavala je ona meni tu svoju telefonsku avanturu tri vikenda za redom.... i svaki puta u detalje.... a ja sam po tome zakljuèila da je to na nju ostavilo jak dojam. Prošlo je vrijeme.... polako je prestala spominjati tu anketu..... taj doživljaj potisnuli su neki novi. No dolazi ona danas na ruèak i kad smo ostale same šapèuæi mi kaže: „Sad æu ti nešto pokazati!“ Imala sam osjeæaj da æe mi pokazati nešto prestrašno ili prelijepo... nešto tajnovito i veliko..... Tada je rekla.... opet šapèuæi: „Dobila sam pismo!“ Tada sam pomislila da joj je možda pisao neki djedica ili joj se javio neki bogati roðak iz Amerike.... sigurno je dobila neko prevažno pismo sa nekom lijepom tajnom... nekim lijepim iznenaðenjem. Pitam ja.... šapèuæi.... zbog oèigledne važnosti njene izjave: „Tko vam je pisao?“ Kaže ona: „SDP! Pismo je potpisao Zoran Milanoviæ!“ a na licu joj se blistao osmijeh kao da je dobila na lotu milion dolara. I vadi ona pismo. Uredno vraæeno spremljeno u kovertu jer je bilo važno da vidim kako je to stiglo na njeno ime i prezime... tada je s toliko pažnje izvadila list papira, polako ga razmotala i sa širokim i znaèajnim osmijehom mi pružila na èitanje.
Proèitala sam to doista lijepo pismo u kojem joj se SDP zahvaljuje na sudjelovanju u anketi uz par prekrasnih, jednostavnih, toplih i èovjeènih reèenica. Bez parola, pritisaka i agresivnosti koju prepoznajemo inaèe u komunikaciji politièkih stranaka u ovoj godini.
Tu predizbornu aktivnost SDP-a do današnjeg dana nosila sam u nekom sivom prostoru..... na nekoj rezervi u mojoj glavi. Nisam je ni osuðivala, ali ni podržavala... jer sam oprezna poput moje maèke Štefice kad su takve stvari u pitanju. No danas definitivno ZNAM da mi se ta njihova predizborna aktivnost jako sviða. Kao prvo u toj igri sudjeluju samo oni koji to žele.... a to je pošteno jer se poštuje pravo na izbor. Pojedincu se pristupa s poštovanjem i punom pažnjom..... anketirani graðani se osjeæaju kao kapi u Cesariæevom slapu.... kao važni djeliæi te slagalice... te slike zvane društvo. Netko ih nešto pita... nekoga zanima njihovo mišljenje... pri tom ih nitko ne naziva stokom sitnog zuba, crvenim, zelenim i raznobojnim vragovima. Netko ih konaèno primjeæuje i nešto pita. Komunikacija je civilizirana i pristojna.
U sluèaju moje svekrve ta anketa nije ništa promijenila.... jer ona ionako svoj glas daje upravo njima od prvih izbora, a tako æe vjerojatno ostati do njenog kraja. Ta anketa i današnje pismo samo su joj pokazali da je dobro izabrala. To pismo je razveselilo usamljenu penzionerku... i ne samo nju.... jer živi su joj još i roditelji... danas su kao u kazalištu sjedili i s osmijehom i ponosom slušali kad im je njihova kæi èitala to važno pismo.... a da ne govorim da æe o tome sljedeæih mjeseci slušati svi koji ih doðu posjetiti. Jer u životima starih ljudi nema puno akcije.... ovo je važno do neba... zato SDP-ovci svaka vam èast na ideji! I hvala vam što mi zabavljate i razveseljavate moje starine dok ja to nisam u moguænosti.

Buba

01.07.2007.

U doba mog djetinjstva cestama moje provincije èesto su prolazila zaprežna kola na kojima su ljudi prevozili sijeno... a mi djeca bi trèali za njima i èupali puno naruèje sijena.... Strašno sam uživala u tom nestašluku....
Ljudi su vozili uglavnom fiæeke, stojadine, yugiæe... a oni malo imuæniji šepurili su se u PZ-ejcima.... a kad je netko imao Taunusa ili Mercedesa bio je pravi car.
Moj tata je vozio staru plavu bubu. Bila sam kao dijete strašno nesretna zbog toga..... stojadini koji su bili najbrojniji èinili su mi se tako lijepo moderni, brzi... ma prave pile.... a naša bubica mi je lièila na tenk, bila je tako spora i nisam je baš previše voljela.
Otac je bio zaljubljen u taj autiæ.... uz nju je imao najmanje još tri rastavljene iste takve za rezervne dijelove.... a kada bi umoran došao iz ureda otišao bi u garažu i vjeèito je nešto šarafio i petljao po tom autu.... to ga je opuštalo.
Kada je on umro... prodale smo dobru staru prijateljicu... a tada je imala 24 godine.
Tek danas sam svjesna koji je genijalac bio... trebalo mi je vremena da shvatim koliko je bio iznad tih sitnih ljudskih potreba za nadmetanjem. Sve što je radio... radio je za svoju dušu.... a taj auto i briga o njemu je bilo upravo odmaranje njegove duše.
Vozila je ona nas svuda... uvijek smo sretno stigli... nikada nas nije iznevjerila.
Ovo je post koji pišem u uspomenu na moju bubu..... i iz osjeæaja krivnje što sam se tada okretala za modernijim autima... i nisam razumijela u èemu je štos....
Sad razumijem!




Blogeri, u kakvim ste se vi pilama vozili u djetinjstvu?

Pssst... Dona vam èita prièu

16.04.2007.

Uff... koliko sam puta poželjela da mogu otiæi na pusti otok i biti potpuno sama....
Ma samo na par dana.... da nitko ne zove maaamaaaaa, ženooooo, Donaaaaa.... da budem sama samcata...
Sigurna sam da se to dešava svima vama.... u ovoj ludoj jurnjavi života....
Neæu danas puno trtljati. Mališa je zamolio da mu isprièam prièu koju je zaboravio, a ja je veèeras neæu prièati... nego æu vam je èitati... zato se lijepo uvaljajte u svoje fotelje, budite mirni, tihi... zatvorite oèi i slušajte.... pssssst.... poèinjem.....

Pale sam na svijetu

Jednog je jutra Pale ustao vrlo rano.
Nije mu se više spavalo pa e izvukao iz kreveta.
Svuda je vladala tišina ali on se nije bojao.
Sunèane zrake veselo su titrale po podu i zidu i Pale nije bio nimalo više pospan.
Pale se tiho odšulja kroz hodnik u sobu u kojoj su spavali tata i mama.
Ali njihovi kreveti su bili prazni.
Pale se zapitao u èudu – gdje su tata i mama.
Ipak se nije zabrinuo.
Vratio se u svoju sobu, umio se i obukao – ta on je veæ gotovo veliki djeèak i umije se sam urediti.
Odluèio je da siðe na ulicu, na igranje.
Zavirio je još jednom u sobu i u kuhinju, ali nigdje nije bilo nikoga.
Pali se upravo svidjelo što je tako rano sam kod kuæe.
Djeèak siðe niza stepenice i naðe se na ulici.
Doduše, nije smio silaziti na ulicu bez dozvole, ali tate i mame nije bilo kod kuæe i on je otišao da ih potraži.
Na ulici, upravo pred Palinom kuæom, stajao je tramvaj.
Pale zaviri u kola, ali u njima nije bilo nikoga, ni putnika, ni konduktera, ni vozaèa.
Gdje su samo svi ti ljudi?
Pale uðe u mljekarnicu, ali i ona je bila potpuno prazna.
Nema prodavaèa, nema kupaca.
I na ulici nema nikoga, ni žive duše.
Ne voze automobili, ne voze tramvaji, ne prolaze ljudi.
Nigdje nikoga.
Nigdje ni jednog èovjeka, ni jednog èovjeèuljka.
PALE JE SAM NA CIJELOM SVIJETU!
I ostale prodavaonice u Palinoj ulici bile su prazne.
Pale uðe u slastièarnicu i osladi se mlijeènom èokoladom.
Zatim uðe u prodavaonicu voæa i pojede dvije banane.
Nije mogao više jesti pa spremi dvije naranèe u džep.
On dobro zna da se to ne smije raditi ali sad je potpuno sam na svijetu i može uzeti sve što mu se sviða.
Pale se naðe ponovo na ulici i ugleda nova tramvajska kola broj dva s prikolicom.
Ah, tramvaj!
Pale ih je volio više od svega.
Zato uðe u kola, sjedne na vozaèevo mjesto i poène se igrati vozaèa.
Micao je ruèke na lijevoj i desnoj strani i dang! Tramvaj krene niz ulicu. Pale se prestraši i shvati da je postao pravi pravcati vozaè.
Stavi na glavu vozaèku kapu.
Bila je tako velika da ga je poklopila do ušiju.
Pale je malen i ne može doseæi nogom zvono.
Ali nije ni potrebno.
Ulice su puste i nema bojazni da bi mogao koga pregaziti.
Pale je vozio prema Trgu.
Bio je sretan što može voziti tramvajska kola.
Bio je sretan što je sam na cijelom svijetu i što može raditi sve što mu se prohtije.
Na Trgu je stajao drugi tramvaj.
Trebalo je zaustaviti kola, ali Pale to nije umio, i tako je naletio na tramvaj što je stajao na traènicama.
Sletio je sa sjedala i odletio na ploènik, ali se nije ozlijedio.
Tramvaj je bio potpuno razbijen.
Pale se tješio da to i nije neka nesreæa – kad bi zaželio ponovo voziti, mogao bi slobodno uzeti druga kola, jer ih ima dosta na ulicama, a sva stoje njemu na raspolaganju.
Èinilo mu se toga èasa da je najljepše od svega biti sam na svijetu.
Možeš raditi sve što ti srce zaželi i nema nikoga tko bi te kaznio.
Pale krene dalje.
Naðe se pred velikom bankom u koju ljudi spremaju novac.
Uðe unutra i uzme puno vreæu novca – ta on je sam na svijetu i sve je njegovo.
Pale pjeva od sreæe da se sve ori.
Sada ima toliko novaca da može kupiti sve, sve što god zaželi!
Može imati nožiæ i usnu harmoniku, može imati dizalicu i bicikl i avion i kolica i auto i uopæe sve na ovome svijetu!
Pale izabere u izlogu nožiæ i uðe u trgovinu da ga kupi.
Ali u trgovini nema nikoga kome bi platio. Uvidi da mu novci ništa ne vrijede.
Zato razbaca sav novac po ulici jer njima nije mogao ništa kupiti.
Prolazeæi dalje ulicama Pale je našao novu zabavu – prekrasni crveni vatrogasni auto s ljestvama.
Bez razmišljanja uðe u auto i sjedne za volan.
Ba-bu-ba-bu-ba-bu! – oglasila se sirena èim je Pale poèeo pritiskati dugmad i vuæi zavore.
Tada je proradio motor i auto se pokrenuo.
Mali je vozaè èvrsto držao volan i nije se nimalo bojao.
Ta to je ionako sve samo šala.
Pale je lako zaokretao uglovima.
Prokrstario je cijeli grad ali nije mogao naæi nikakav požar.
Nigdje ništa nije gorjelo.
Na kraju se vatrogasni auto zaustavi sam od sebe.
Valjda se potrošio sav benzin.
Pale izaðe iz auta i krene u park u kojem se obièno igrao s ostalom djecom.
Prošetao se po travnjacima.
Spazio je ploèu s natpisom „ÈUVAJ TRAVNJAKE“, ali je mislio: To se mene ništa ne tièe, ta ja sam sam na cijelom svijetu.
Na djeèjem igralištu je bila ljuljaèka i Pale se poželi ljuljati.
Kad bi barem ovdje bila „našla sam“ i Mališa!
Pošao je dalje i došao do kinematografa u kojem se obièno prikazuju djeèji filmovi. Ušao je unutra.
U dvorani je bio mrak i platno je bilo prazno.
Nije bilo nikoga tko bi prikazivao film.
Pale je ogladnio.
Veæ odavno nije ništa jeo.
Pošao je u hotel i našao se u kuhinji.
Sve što je našao bilo je hladno, a nije bilo ni sasvim skuhano.
Tada je pokušao nešto skuhati sam.
Uzeo je posudu, nasuo krupice i nalio mlijeka, zapalio plin i poèeo miješati.
Miješao je i miješao, a kad se umorio, skinuo je posudu s plamena. Kušao je, ali kašica se nije mogla zahvatiti žlicom.
Jadni Pale, ostao je gladan!
Više ga uopæe nije veselilo što je sam samcat na cijelom svijetu.
Zaželio se prijatelja, zaželio se tate i mame.
Najviše se zaželio mame.
Brzo sjedne u neki auto i proveze se kroz grad, ne bi li našao koga.
Tako je stigao na aerodrom.
Na travi je stajao veliki putnièki avion. Pale se popeo u avion, upalio motor i poletio.
Letio je visoko, visoko kroz bijele i sive oblake. Avion je letio sve više, dok nije udario u nešto tvrdo.
Èini se da je udario u Mjesec.
Jadni Pale, padao je duboko, duboko prema Zemlji.
Onda je strahovito kriknuo i... našao se u svom krevetu.
Upravo se probudio.
Pomislio je:
- Pa ja sam sve to samo sanjao!
- Što ti je, Pale, što plaèeš? – dotrèala je brzo mama.
- Ah, mamice, ja sam sanjao, da sam bio sam na cijelom svijetu i da sam mogao raditi sve što sam htio.
Ali bio sam sasvim sam i nigdje nije bilo nikoga, ni tate... ni tebe.
Dodijalo mi je biti sam na cijelom svijetu.
Dobro je što sam to samo sanjao!

Jens Sigsgaard

ÈIÈA MIÈA GOTOVA JE PRIÈA.... tko to hrèe... sunce vam žareno! J)))))))))

A nakon prièe ide anketa.
Nemam pojma kako se postavljaju one lijepe ankete pa æu vas pitati vako:

Naš Mališa koji je naruèio ovu prièu djeluje vam kao:

1. Drvo sa slike iz naslova ili djeèaka iz prièe....

2. Devil Taz


3. ili neki treæi lik....?


p.s. Imam još jedan mali dodatak.... uz prièu...

Veliki taoistièki uèitelj Chuang Tzu sanjao je da je leptir koji leprša izmeðu cvjetova tamo-amo. U snu nije bio svjestan sebe kao osobe. Bio je samo leptir. Iznenada se probudio i otkrio da leži u krevetu, ljudska osoba ponovno. Ali onda se je zapitao: "Jesam li ja èovjek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je èovjek?"

Strašila u žitu

27.07.2007.

Ovo je post posveæen onima koji vjerno èitaju, a ne komentiraju na blogu. Posveæen je onima koji svakog jutra veæ neko vrijeme otvaraju ovu stranicu i OÈEKUJU moj osvrt na dogaðaj koji im je ubrzao cirkulaciju i ljute se što ja tupim o lovu, cvrècima i mravima dok "gori"..
Što kaže Dona???? Oèekivali smo prièu? Zvoni telefon i zaèujem pitanje: "Jesiiiii liiii èula za dogaðaj?!!!!
Ndaaa... tu sam ja... cijelo vrijeme s vama.... šuteæi vas gledam i slušam.
Neæu vam sada pisati o "dogaðaju", jer to i nije dogaðaj nego je dogaðanje. To je mogao biti dogaðaj prije deset godina, no pretvorio se u u dogaðanje. Bilo bi puno ljepše da sada svi možemo širom otvorenih oèiju pogledali jedni druge u centar zjenice i prièati što se nekada davno dogodilo, ali na žalost to je preraslo u dogaða seeeee. Na žalost isto tako što to dogaðanje nije prekinuto zato što bi to bilo normalno, pošteno, u okviru propisa i morala... prekinuto je spletom okolnosti koje su odredile da se opet površina moèvare zatalasa i svojim mirisima privuèe pažnju svih koji su u blizini.
Neæu komentirati glavni lik naše prièe. Zašto? Jer svi jako dobro znate što ja o tome mislim. Davno sam ja vama to vrlo glasno i razgovjetno isprièala... a i snosila posljedice zbog svoje iskrenosti u oèito "pogrešno" vrijeme. Neæu vam prièati o tome i iz razloga jer svima vama su majke odavno... još u djetinjstvu objasnile što je dobro, a što zlo.... koja i kakva ponašanja su prihvatljiva, a koja nisu.... isto to vam je isprièao i župnik na masu propovjedi koje ste nadam se pažljivo slušali, a piše i u zakonu za sve one koje zanima to štivo. Meni su ovih dana zanimljive vaše reakcije... vas "sporednih" likova. Gledam èuðenje, iznenaðenje, slušam parole, moraliziranje i moram priznati da sam zaèuðena pojedinim reakcijama, iznenaðena iznenaðenjem onih za koje znam da sasvim sigurno nisu iznenaðeni. Svi smo mi likovi te prièe koja se veæ pretvorila u debelu knjigu.... možda vam se èini da svi mi nismo jako važni u odnosu na državne i svjetske probleme.... ali to vam se èini samo zato što ste na tren zaboravili Cesariæev "Slap" koji vam lijepo govori koliko je važna svaka kap. Državu i društvo èinimo svi mi... a svojim reakcijama i ponašanjima na odreðene dogaðaje aktivno sudjelujemo u stvaranju društvene klime, narušavamo ili poboljšavamo sustav vrijednosti društva kojeg smo èlanovi. Svi oni koji su bili DUŽNI odreagirati dok je dogaðanje još bilo dogaðaj odgovorni su pred zakonom, Bogom ako u njega vjeruju, ali i pred NAMA jer su neodgovornim ponašanjem narušili sustav vrijednosti društva u kojem i mi živimo... u kojem podižemo svoju djecu. Dogaðanja još nisu završila. Èekamo kraj prièe. A na kraju prièe æemo znati u kakvom društvu živimo.... da li moæni legaliziraju i proglašavaju normalnim ono što nije i ne smije biti normalno ili æe pak biti na strani zakona, morala i društvenih interesa.
A sada poruka "malima", a najveæima!
Èak ako opet zataškaju nemoral... nemojte misliti da je to postalo normalno i prihvatljivo... nemojte vjerovati u prièu da u životu bolje prolaze oni koji biraju lakši put i da bi se svi mi trebali prilagoditi i uklopiti u takva ponašanja. To je samo privid. Oni žele da vi radite greške. Ako napravite i najmanju glupost oni vas zauvijek posjeduju jer ste im dužni... a tada vas pretvaraju u svoje poslušnike i gaze i iskorištavaju do kraja... To su samo neuredno postavljena strašila koja postavljaju oni koji su privremeno u situaciji zastrašivati "male" da bi sebi osigurali svoje mjesto pod zvijezdama, da bi se osjeæali moæno i važno. No na svu sreæu pravda je spora, ali dostižna. Svi odgovaramo za svoje postupke i svoja ponašanja KAD-TAD! I zato vi "mali", a najveæi moji... budite èisti i dobri na svom putu... nemojte odustati od pravog puta i vjere u naše pravo na pravednije i bolje društvo.... nemojte odustati u ime svih onih koji su bili slabi i nemoæni u borbi pa su prerano otišli jer više nisu mogli izdržati... a danas više i ne kucaju na vrata kroz koja su prolazili preko 30 godina, nemojte odustati u ime one koja je umrla s kletvom na usnama jer je i sama bila žrtva, ali i borac protiv takvih ponašanja u društvu. Glavni, a negativan lik ove prièe više nije važan. Taj lik je bio negativan davno. A veæ dugi niz godina nije više negativan taj lik nego neki drugi likovi koji su dozvolili da dogaðaj preraste u dogaðanje. Moraliziranjem, iznenaðenošæu, analizama i prièama vam odvlaèe pažnju s te najvažnije stvari.... a to je podjela negativnih uloga u tom igrokazu. Važno je sve ono što æe se dešavati sljedeæih dana. Važan je kraj prièe i pouka.... kao i u svakoj drugoj prièi.
Neka mi oproste svi blogeri.... koji ne razumiju o èemu ja to pišem....
Poljubac svima "malima", a navjeæima.... a onima koji ne pripadaju toj skupini kratki pozdrav: NSK!

Anonimni "pisci"....

01.06.2007.

Vijest o anonimnim pismima u SDP-u pred izbore me podsjetila na ne tako davne izbore na nekom drugom...meni važnom mjestu. I tada su se pojavila anonimna pisma.
Kada se dešavaju izbori to znaèi puno, puno posla za grupu ljudi koja je za njih zadužena. Svi su prepuni emocija, neizvjesnosti, trèe im mravci ispod kože od uzbuðenja pred dogaðaj koji je svima važan. O izborima (bez obzira gdje se dešavaju) ovise mnoge osobne sudbine, jer svaki izbori znaèe neke promjene.... za nekoga.
Što li se dešava u tim kukavicama koje nisu u stanju stati iza svog mišljenja? Ako netko ne želi Hercegovce ovdje ili ondje zašto je to problem izreæi glasno? Ako se netko boji proustašizacije vlastite stranke zašto je to problem izreæi javno? Ako se netko bori za kontinuitet politike stranke to opet ne bi smjela biti tema koju netko ne želi potpisati.
Zar doista autori takvih pisama misle da postižu nešto spektakularno takvim pismima?
Zar misle da su takvim pizdunskim pismom naštetili kandidatu koji im se ne sviða?
Zar je moguæe da misle kako takvim ponašanjem èine dobro SDP-u?
Osobno ne navijam za gospodina Bandiæa. Ne zbog njegovog porijekla nego naprosto zato što on za mene ne znaèi socijaldemokraciju, on je po mom osobnom mišljenju èovjek koji je nespojiv s tom strankom, politikom koju stranka provodi i mojim osobnim snovima kako se socijademokrat treba ponašati. On je odavno ušao u SDP. Njegovo je pravo kao i svih ostalih SDP-ovaca da se kandidira za predsjednika. Sve ove dane i mjesece nisam htjela pisati o izborima u SDP-u jer koga æe izabrati za predsjednika je pravo èlanova te stranke, a na svima nama je da budemo kuš do trenutka kada budemo sami u situaciji pokloniti povjerenje na nekim drugim izborima. No potaknuta ovim anonimnim pismom odluèila sam svoje mišljenje napisati javno. Postane li Bandiæ predsjednik SDP-a ta stranka više neæe imati moje povjerenje. Gube nekoliko sigurnih i stamenih glasova koje su imali godinama od mene i meni bliskih ljudi. Ne pišem ovo zato što mislim da æe si netko zbog ove izjave prerezati vene i zato što mislim da je nekome jako važno gdje æe završiti tih par glasova, nego pišem kao jedan mali obièan èovjek koji je zgranut ovakvim anonimnim smicalicama.
Ovo pismo može znaèiti da u SDP-u postoji jedan èovjek ili više ljudi koji se ne ponaša ili ponašaju socijaldemokratski. Kao što sam veæ napisala Bandiæ nije moj izbor, ali ako u SDP-u postoje ovakve hijene koje nisu u stanju potpisati svoje mišljenje tada su po mom mišljenju one puno veæi i ozbiljniji problem od Bandiæa koji može i smije biti meni i mnogima nesimpatièan, ali bar javno stoji iza svega što radi i misli. To pismo je moglo nastati i u grupi koja podržava njega... da bi izazvali revolt meðu glasaèima, a u nadi da æe iz revolta zbog anonimnog pisma dati glas upravo njemu. Pismo je naravno moglo nastati i izvan SDP-a, u redovima politièkih protivnika koji žele unijeti nemir i razdor u tu stranku u trenucima kad su veæ ionako uzbuðeni i umorni od svega što im se dešava u zadnjim mjesecima.
Osobno sam uvjerena da ovakva pisma ne postižu ništa posebno. Ona mogu eventualno nekoga naljutiti ili rastužiti.... izazvati gnušanje i gaðenje prema tajanstvenim autorima.
Kao u svim drugim strankama i udrugama i u toj stranci postoje razlièita mišljenja, interesi i želje. Uvjerena sam da svaki SDP-ovac veæ dugo zna koje æe ime zaokružiti. Neki æe glasati iz uvjerenja, neki æe glasati iz osobnih interesa bez obzira što misle, ako takvi uopæe o ièemu misle i išta osjeæaju osim o vlastitoj guzi. Ali svi oni èine tu stranku i uskoro æe se vidjeti kojih je više. Nekima æe se srušiti snovi, neki snovi æe s ostvariti. Za nas koji to gledamo sa strane je jako dobro da imamo priliku vidjeti kojih je više i da li je to uopæe stranka koja zaslužuje ili ne zaslužuje naše povjerenje. Znaèi, mi smo u svakom sluèaju dobitnici.... jer æemo saznati istinu.
No na ovo pismo su me inspirirali anonimci pa æu porukom njima i završiti....
Bezlièni i bezimeni stvorovi...... pizduni, kukavice, ljudi bez kième i imena, vi ste najveæa sramota i opasnost ovog naroda. Vjerojatno vam se preci okreæu u grobovima jer ste se pretvorili u bezliènu i bezbojnu masu društveno neprihvatljivog ponašanja. Pošten èovjek svoje misli i stavove potpisuje svojim imenom i imenom svojih predaka.... jer misao i rijeè èovjeka imaju težinu i vrijednost u normalnom i poštenom svijetu. To je svijet koji vi ne razumijete, ne poštujete... to je svijet koji ste vi izgubili. Vi ste izgubili sami sebe. Vi ste najveæi gubitnici bez obzira tko postane predsjednik SDP-a, bez obzira tko pobjedi na izborima krajem godine.... vi ste gubitnici jer ste spodobe bez imena i prezimena... spodobe koje nisu u stanju potpisati svoje stavove. Sramite se!

SDP-u kao stranci želim da im izbori proteknu u miru, pošteno, dostojanstveno i civilizirano... U to uopæe ne sumnjam jer to je stranka sa puno èasnih, sposobnih i potpisanih pojedinaca koji su to u stanju odraditi po normama civiliziranog svijeta.... u socijaldemokratskoj atmosferi.

I dugo veæ nismo imali prièu za kraj... pa æemo to danas popraviti....

„Prema jednoj afrièkoj legendi, neki stari poglavica želio je iskušati mudrost mladiæa kojeg je odabrao za svog nasljednika na mjestu plemenskog vode. Stoga ga je zamolio da mu priredi dva jela. U prvom su se trebali naæi svi najbolji sastojci koje život nudi; u drugom najgori.

Dogovorenog dana poglavica je sjeo kako bi pojeo prvo jelo. Pred njim se tako našao slasno pripremljen kravlji jezik s povræem. Poglavica je bio oduševljen jelom, a kad je završio, upitao je mladiæa zašto je odabrao jezik.
"Jezik je jedan od najprofinjenijih dijelova našeg biæa", odgovorio je mladiæ. "Može izgovarati predivne rijeèi istine koje našim ljudima mogu pomoæi u razvoju i napretku. Ispravne rijeèi našim ljudima mogu dati hrabrost i poduprijeti njihovo poštenje. Jezik može govoriti o ljubavi i skladu i održati zajedništvo našeg sela."

Poglavicu se to poprilièno dojmilo i sada je jedva èekao da kuša i ono drugo jelo. Dogovorenog dana ponovno je sjeo za stol, te se nemalo iznenadio uvidjevši da je drugo jelo identièno prvome. Završivši s jelom, upitao je mladiæa zašto je dvaput priredio isto jelo.
Mladiæ mu je odgovorio: "Jezik može biti najbolji, ali i najgori dio nas. Jezik može izražavati bijes i obeshrabrivati, što èovjeka može posve razoriti i oduzeti mu nadu. Može varati, može izgovarati neistine koje mogu izazvati nesklad. Jezik bi, lakše od bilo kojeg drugog oružja, mogao uništiti život u našem selu." Stari je poglavica pomno slušao te rijeèi i polagano kimao. Znao je da je dobro odabrao novog voðu.“

Slike bljeskalice....

05.05.2007.

U jednom malom selu pored Drave živio jedan djevojèurak, velikih crnih oèiju. Kada joj je bilo 12 godina umrla joj je slijepa majka.
Dokoturao se svibanj 1951. godine. Nije ona poznavala rijeè pubertet... bila je glavno smetalo u svom rodnom domu kojim je veæ tri godine mirisala neka strana žena s kojom se oženio njen otac nakon smrti majke. Nije ona tada znala prièu o Pepeljuzi.... nitko njoj nije kupovao slikovnice, ni prièao prièe.... Bile su to teške godine.... radilo se puno, živjelo siromašno.
Jedinu utjehu... nakon smrti majke pronalazila je u hladnom zdanju crkve. Kad bi osjetila da nakupljena tuga u njoj buja otišla bi tamo i u molitvi potražila mir..... i uvijek ga je našla....
Tog dana je padala teška proljetna kiša. Tamni oblaci su se nadvili nad selom i sve je bilo tako mraèno i tmurno. Sjedila je za stolom i zaspala na prekriženim rukama. Bio je to tek onaj prvi dodir sa snom.... polusan.... i u tom meðuprostoru... izmeðu jave i sna zaèuje šapat: „Ne vjeruj u slike, vjeruj u Boga!“ Trgnula se.... pogledala oko sebe... nije bilo nikoga. Uplašila se reèenice koju nije razumijela, a nije znala tko ju je izgovorio.... u prostoriji je bila sama... a san nije mogao biti jer sasvim sigurno zna da nije zaspala. Potisnula je taj èudnovati doživljaj.
Godinu dana nakon toga... umrla joj je baka. Osjeæala je bol.... ali ta bol je bila nekako tupa... jer ona je veæ izgubila puno više.... Poslali su je do župnika da prijavi smrt bake.
Zatekla ga je u njegovom uredu.... doèekao ju je sa širokim osmijehom. Uvijek je bio dobar prema njoj. Isprièala mu je što se dogodilo... a on joj je prišao.... osjetila je nelagodu i odmaknula se... ali nije odustajao.... uhvatio ju je i pritisnuo u zagrljaj koji nipošto nije bio zagrljaj duhovnog voðe, prijatelja i dobronamjerne starije osobe.... Poput ranjene zvijeri... osjetila je bol u prsima, ljutnju i u njoj se rodila snaga kojom se otrgla iz neželjenog zagrljaja i pojurila oko stola... a on je krenuo za njom. Poèela je vikati.... a tada su se otvorila vrata i u prostoriju je ušla župnikova majka, koja je živjela s njim.... i prekinula strahotu koja je slijedila.
Izjurila je i uplakana krenula kuæi.... Tog dana je shvatila znaèenje reèenice koju je èula prošlog proljeæa.
Desetljeæima nikome nije prièala o toj èudnoj reèenici... niti obrazlagala svoje otuðenje od religije. Bojala se osude, nerazumijevanja, nevjerice i podsmjeha.
Svoju prièu je isprièala tek vlastitom djetetu... kao obrazloženje zašto nema religiju.
Tada je rekla: „Nisam ja tada znala puno o tim stvarima.... ali objasnila sam sebi da su slike sve ono izvanjsko što èine ljudi.... slike su svi simboli i rituali kojima ljudi traže Boga.... ali to nije Bog. Bog je nešto puno veæe od toga. On me nije ostavio.“

Osobno nisam praznovjerna, nemam religiju, ne vjerujem u horoskope, ne èitam sanjarice, ne optereæuje me postoji li život nakon života.... za sve, baš sve što mi se dešava i što se dešava u svijetu oko mene tražim realne i prave odgovore.
Samo mi se jednom desilo nešto doista èudno. Kad sam doselila u veliki grad bila je to strašna promjena za mene. Bilo je proljeæe... dan kao i svaki drugi.... škola, uèenje, druženja.... kad sam legla.... i upravo u tom polusnu... kad tek tonemo u san zaèula sam škripu parketa... ali ne iz stana gdje sam tada bila... nego iz stana iz kojeg sam otišla.... iz nekog drugog grada.... bila je to tako poznata škripa parketa.... Bila je to škripa koja je nastajala od sporog i teškog bolesnièkog hoda mog oca u godini kad je umirao. Trgnula sam se iz polusna.... zbunjena, iznenaðena.... i u tom trenutku sam shvatila da je 18.3.... godišnjica njegove smrti... a ja se nisam sjetila cijelog dana. Da li je to podsvjest? Nemam pojma.....
Nikada mi se više ništa slièno nije desilo.
Snove baš ne pamtim..... i ne zamaram se njima. Kad sam jako umorna i pod stresom dešavaju mi se èudne slike bljeskalice u polusnu.... npr. vozim.... i nestaje mi cesta..... to obièno bude kad se vratim s nekog dugog puta... umorna od vožnje. Zna tu biti doista glupih slika bljeskalica... npr. sinoæ sam vidjela oguljenog zeca na nekom pladnju... nije to bio zeko kao zeko iz crtiæa... nego komad mesa... i odmah sam se trgnula i probudila.
Mogu shvatiti onu šrkipu parketa.... potisnula sam nešto važno i onda me podsvjest upozorila... razumijem slike bljeskalice vožnje... mozak je još optereæen naporom vožnje, ali ovo za mesinom nikako ne razumijem. Zašto èovjeku pred san doðe tako šašava slika... nevezana za bilo što iz života i što mi se dešavalo u prethodnom danu?
Blogeri, imate li takve šašave slike bljeskalice u polusnu... ili sam ja skroz pukla?


ŽIVOT POSLIJE ROÐENJA
Razgovaraju blizanci u maternici:
- Da li vjerujeÀ u život poslije roðenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon roðenja. Možda smo ovdje baš zato da se
pripremimo na život poslije roðenja.
- To je glupost. Nema života poslije roðenja. Kako bi taj život uopæe izgledao?
- Ne znam toèno, ali uvjeren sam da æe biti više svjetla i da æemo moæi hodati i jesti
svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguæe hodati. I jesti svojim ustima, pa zato
imamo pupèanu vrpcu. Kažem ti, poslije roðenja nema života.
- Pupèana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije roðenja. Nešto
posve drugaèije nego ovo što živimo sada.
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije roðenja završava. Osim toga život nije
ništa drugo nego postojanje u uskoj i mraènoj okolini.
- Pa ne znam baš toèno kako izgleda život poslije roðenja, ali æemo u svakom sluèaju
sresti našu mamu. Ona æe zatim brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu? Pa gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujuæi njoj smo živi, bez nje ne bismo uopæe postojali.
- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.
- Da moguæe, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je èuti kako pjeva i
miluje naš svijet. Znaš uvjeren sam da život poslije roðenja zapravo tek zapoèinje....

Livade zelene... sunkoreti zlaèani i prièe èarobne....

03.04.2007.

Ovaj tekst je odgovor blogerici suncokret na njen komentar s teme ispod ove....
Suncokretu zlaèani..... sviða mi se pozitivan naèin na koji razmišljaš...
Imam i jednu prièu koju æu ti poslati kao prilog ovom odgovoru... Da živim u nekom australskom plemenu sigurno bi me zvali: "Ona koja èuva prièe...". Ja ti od malena strašno volim slušati prièe... kako one davno napisane, tako i sve one prave... životne i istinite.... preprièane direktno od onih koji su ih doživjeli. Kao malena djevojèica hodala sam po kuæi i susjedstvu i tražila žrtve koje æe mi èitati prièe.... a onda mi je dojadilo pa sam nauèila èitati veæ s 4 godine.
Ne moraš me žaliti jer ja sve slike i prièe koje èuvam u sebi smatram bogatstvom... najveæim bogatstvom koje sam stekla u životu... Nema tog materijalnog što ja ne bih bila u stanju ostaviti i prežaliti... ali moje prièe i slike su neprocjenjive.
Vidiš... ja nisam nikoga izgubila u ratu... ali bolest mi je oduzela oca kad mi je bilo 16 godina. Misliš li da tada manje boli? Da je lakše odrastati zato što ga nije ubio drugi èovjek?
Neæu ti sada prièati što sam sve u životu radila i kako rano sam poèela. I ne žalim se zbog toga... jer sve to je stvorilo mene ovakvu kakva jesam danas. Nema tih nepogoda i tih nedaæa koje se meni mogu dogoditi, a da se ja ne bih snašla.
Mislim da je strašno važno slušati prièe koje nam ljudi žele isprièati. Ne prièe o susjedima i nekom treæem... nego one osobne i prave. Kako bi uopæe mogli razumijeti druge ljude ako ne saslušamo njihove prièe?! Mene ti privlaèe èudaci... mene privlaèe ljudi sa tugom u oèima, ljudi sa mrkim licima.... jer kada ih vidim tako mrke, tužne ili drugaèije osjetim da su prepuni prièa. I ja njih privlaèim. Nikada ne postavljam pitanja o tuðim životima... ali ljudi mi prièaju sami svoje prièe... valjda zato što znaju da ih slušam i da æu njihovu prièu èuvati zauvijek....
Moj muž baš ne voli hodati sa mnom ulicama obližnjeg grada... jer meni prilaze i poznaju me i oni koje svi izbjegavaju...... pa je èesto hodajuæi uz mene doživio èudne surete, dijaloge, morao odgovarati na nenadana i èudna pitanja. Jednom smo tako hodali glavnom ulicom i sreli ženu koju sam veæ spomenula u jednom svom postu malo niže. Ona je bolesna na živce. Kad me je ugledala.... uzviknula je moje ime na naèin kako me samo ona zove, ja sam se zaustavila... nabrzaka je ona meni isprièala neke svoje dogodovštine, a onda se okrenula k njemu i pitala ga: „A vi ste muž od moje Doniceeeee?!!!! Recite mi jel vam gladi jajèeka?!“ On je skoro u zemlju propao...... prolaznici su se okretali i rikavali od smijeha... a on nije znao kamo bi gledao. J)))))))) Onda smo se nas dvije malo izgrlile i pozdravile da prekinemo tu èudnu situaciju. Zašto mu je bilo neugodno?!!! Baš zato što ne sluša prièe i što mu je važnije što æe misliti oni nepoznati prolaznici nego ta jadna žena od koje svi okreæu glavu.
Kad je ona izašla sa svojom strahotom na naslovnici Nacionala.... i kad je objavljen èlanak da je smještena u psihijatrijsku bolnicu meni nisu prestajali zvoniti telefoni.... ma, kao da se to desilo nekom mom najroðenijem. I znaš... došlo je proljeæe.... i mene strašno muèi ta žena... mislim da æu joj otiæi u posjetu... iako nisam sigurna da æe me uopæe prepoznati nafilana lijekovima.... ali proljeæe me podsjeæa na nju jer je uvijek ljudima mažnjavala cvijeæe u vrtovima i donosila ga meni. Voljela je cvijeæe. I može li meni išta na ovom svijetu zamijeniti to poznanstvo... tu naklonost koju mi je poklonila?!!!
U životu postoje i oni koji prièaju lažne prièe. Danas me nazvao jedan èovjek i pitao kako bi malo zaobišao propise i ostvario nešto preko onog na što ima pravo. Pitao me je direktno: „Što da slažem da bi došao do toga?“ Otkantala sam ga hladno, službeno i rekla da ne znam odgovor na njegovo pitanje. Ne volim ljude koji lažu, a još manje volim one koji od mene traže savjet kako da lažu.
I znaš suncokretu moj zlaèani... davno sam ja nauèila da zelene livade nisu u šarenim lažama, u sjajnim perlama i novèiæima.... zelene livade nisu meðu uglednima i onima pored kojih svi žele biti... zelene livade su nama samima..... i našem odnosu prema svijetu u kojem živimo i ljudima koje sreæemo na svom putu.
Što je s osobnim prièama koje nisu lijepe? Sklona sam odbacivanju ljudi kad me jako razoèaraju.... sve zle koje sreæem na svom putu stavljam u vreæu s probušenim dnom i ne igram se više s njima... ali to još uvijek ne znaèi da nisu zaslužili prièu. J
Slažem se s tobom. Sve ružno treba potisnuti, pronaèi svjetlost u sebi, veseliti se svakom novog danu jer život je dar i najèarobnija èarolija.... ali da bi to znali moramo slušati i što drugi ljudi prièaju.....

Prièa.... suncokretu tebi na dar... neka ti pomogne još èvršæe èuvati i njegovati tu pozitivnu misao koju nosiš u svom srcu... ;)

SNAGA POZITIVNOG MIŠLJENJA KAO JEDRO...
________________________________________
"Jedna drevna legenda prièa o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreæe. Ali teret nisu osjeæali jednako. Vreæe su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Upitali prvog èovjeka što ima u vreæama. Odgovorio je: "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreæi su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišæem, ne smetaju mi mnogo. U vreæi sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem èesto, vadim ih, promatram, prouèavam, mozgam što æu. Stalno sam s njima, i mislima i osjeæajima. Stalno radim na njima."
Taj se èovjek èesto zaustavljao, gledao unatrag, muèio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su èovjeka upitali isto. Rekao je: "U vreæi sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Èesto ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreæa na leðima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške."
Treæi je èovjek odgovorio: "Na prednjoj vreæi napisao sam rijeè "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i uèinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreæa nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreæa na leðima ima natpis "loša sjeæanja" i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih èujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreæu. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu."

TRI SU JEDRA O KOJIMA OVAJ ÈOVJEK GOVORI: POZITIVNO O SEBI, POZITIVNO O DRUGOM, POZITIVNO O SITUACIJI. JEDRA POZITIVNOG MIŠLJENJA! SVI SMO MI ROÐENI DA SAMI BIRAMO MISLI KOJE ÆE NAM USMJERITI ŽIVOT. IZABERIMO ONDA JEDRA S KOJIMA SE NAJDALJE STIŽE.

Lomaèe

26.05.2007.

Volimo se hvaliti kako je vrijeme jednoumlja i progona iza nas. Zatvorili smo stranicu povijesti u kojoj se zbog napisane rijeèi išlo u zatvor ili se gubila glava.
Crkva likuje sve ove godine jer konaèno ih više nitko ne zlostavlja, crkve su se napunile vjernicima i onima koji to nisu.... dobili su masu... dobili su svoj dio kolaèa iz proraèuna, pripušteni su u politiku, vrtiæe, škole... u sve pore života.... i nikada im nije bilo bolje no što im je sada.
No izgleda da im je postalo dosadno pa su odluèili lupiti šakom po stolu i pokazati tko je glavni šerif u ovoj državi!

Anna Maria Grünfelder je oèito vrlo vješto ušutkana.
Ako sutra proèitam u novinama da se priprema lomaèa za spaljivanje neistomišljenika uopæe se neæu iznenaditi.....
.... a Isus je dao svoj život u borbi protiv takvih nasilnih ponašanja.... ne mogu vjerovati da se oni koji se bave ovakvim stvarima nazivaju njegovim sljedbenicima. Prijetnje i ucjene su krivièna djela... ako ih èini organizirana skupina znamo kako se to zove.....
O Bože spasi nas ovakvih ponašanja.... jer oèito nam je Tvoja pomoæ potrebna kako i kuda je ovo krenulo....

Što me je to naljutilo možete proèitati ovdje

Povlaèim se iz javnosti zbog
prijetnji s Kaptola
Odreðeni crkveni krugovi izvršili su veliki pritisak na mene i moju obitelj, a ja ne želim da moji bližnji pate zbog mog angažmana u medijima, istièe Anna Maria Grünfelder koja nije željela precizirati kakvu je prijetnju i zabranu dobila s Kaptola
Saša JADRIJEVIÆ TOMAS
Poznata katolièka teologinja i jedna od najžešæih kritièarki Katolièke crkve u Hrvatskoj, Anna Maria Grünfelder, nakon, kako sama kaže, stahovitih pritisaka iz Crkve koji su joj ugrozili egzistenciju i normalan život, povlaèi se iz javnosti i neæe više davati izjave za medije.
Oproštaj u ’Slobodnoj’
— Odreðeni crkveni krugovi izvršili su veliki pritisak na mene i moju obitelj, a ja ne želim da moji bližnji pate zbog mog angažmana u medijima. Neæu se pojavljivati u javnosti sigurno duže vrijeme, dok se strasti ne smire.
Stoga je ovaj razgovor za "Slobodnu Dalmaciju" ujedno i oproštaj s mojim èitateljima — istakla je Anna Maria Grünfelder. Tim rijeèima gospoða Grünfelder je odgovorila na naše pitanje u vezi s istupom sveæenika ekstremista u Katolièkoj crkvi, posebice don Josipa Èoriæa, koji ju je prozvao u svojoj knjizi "Crveni je crveni".
— Rado bih komentirala njegov istup, ali ne mogu, uvedena mi je zabrana, a ako se toga ne bih držala, tko zna što bi bilo sa mnom. Osoba sam koju nije lako slomiti, o èemu svjedoèe i moji brojni tekstovi objavljeni proteklih godina, pa onda možete sami pretpostaviti èemu sam sve bila izložena kada su me prisilili na ovakav potez.
Tužna sam i ogorèena, ali valjda æe stvari doæi na svoje i u Katolièkoj crkvi koja ne bi smjela posezati za ovakvim mjerama u obraèunu s neistomišljenicima — kaže Anna Maria Grünfelder, ne želeæi govoriti o tome kakvu je to prijetnju i zabranu dobila s Kaptola.
Dodaje samo da nikoga nije htjela uvrijediti u svojim brojnim medijskim istupima, nego u dobroj vjeri govoriti o negativnostima u Crkvi.
— U Hrvatskoj sam od 1974. godine i kao vjernica pokušala sam aktivno sudjelovati u radu Crkve, ali dijelu ovog današnjeg radikalnog klera oèito odgovara samo kada se govori lijepo o njima. Nikad se ne zna, ali sada sigurno više neæu davati izjave i kritièki govoriti za medije, pa tako niti pisati za splitski tjednik "Feral Tribune". No, ipak ne iskljuèujem moguænost povratka, dakako, ako se steknu uvjeti za to.
Anna Maria Grünfelder od 1985. godine aktivno sudjeluje u javnom životu Hrvatske, a posebno se isticala kritièkim tekstovima o Katolièkoj crkvi u vodeæim medijima u zemlji. Neizostavni je dio kritièkoga kruga intelektualaca - vjernika koji se nisu bojali kritizirati Crkvu i poimence prozivati sam crkveni vrh.
Tekstovi o pedofiliji
Kaptol joj je najviše zamjerao tekstove o pedofiliji u kojima je isticala da Crkva, želeæi zaštititi nemoralne sveæenike, lažno izjednaèava pedofiliju i homoseksualnost. Anna Maria Grünfelder èesto je takoðer upozoravala i na licemjerje sveæenika kada je rijeè o celibatu.

Roðena Austrijanka
Anna Maria Grünfelder roðena je u Austriji gdje je doktorirala teologiju i povijest. U Hrvatsku je stigla 1974., a veæ dugi niz godina radi u austrijskom veleposlanstvu u Zagrebu. U javnom životu je aktivna od polovice osamdesetih, kada polemizira u hrvatskim listovima (Novi list, Slobodna Dalmacija), a redovito piše za splitski tjednik Feral. Napisala je brojne radove, meðu ostalim i knjigu "Dubrovnik 1933. i duhovno ozraèje autrijskih književnika", te niz tekstova u kojima analizira postupke Crkve u Hrvatskoj. Iznimo cijeni don Ivana Grubišiæa i neovisne sveæenike i intelektualce, poput pok. don Branka Sbutege i pok. akademika Ivana Supeka. Isticala je da ne želi raditi protiv Crkve, nego kritiènošæu laika Crkvu otvoriti novom prostoru i vremenu.


Što Katolièka crkva zamjeraAnni Mariji Grünfelder?
1. Kritizirala je ugovore Vatikana s Hrvatskom, govoreæi da je naša zemlja Katolièkoj crkvi dala veæe ovlasti nego bilo koja europska zemlja s ukorijenjenom kršæanskom tradicijom.
2. Osudila je sveæenike pedofile i optužila Crkvu da lažno homoseksualnost poistovjeæuje s pedofilijom, te je stala otvoreno u obranu gay populacije, prozvavši Crkvu da zanemaruje znanost.
3. Prozivala je sveæenike koji krše celibat, a javno proklamiraju suzdržavanje od seksualnog života. Nije se slagala ni sa stavom da je celibat stvar Crkve, te da se javnost ne smije ukljuèivati u raspravu oko spolnosti sveæenika.

Dr. Mirjana Nazor, HAU:
Povratak u srednji vijek
Sramotno je da postoje takvi pritisci, pogotovo ako dolaze od ljudi iz Crkve, kojima oèito ne ide ona "ljubi bližnjeg svog". Vraæamo li se u srednji vijek? Meni je žao, ja njezine tekstove èitam i njezina je prisutnost bila jako poželjna u medijima. Ja je i razumijem, ponaša se odgovorno kada štiti svoju obitelj, ali je neèuveno da se na ovakav naèin ušutkavaju ljudi.
Dr. Nikola Viskoviæ:
Šute kao ukopani
Konzervativni krugovi su u ofenzivi koja bi trebala dobiti odgovor. Imamo nekoliko ljudi u Crkvi koji liberalnije misle u odnosu na veæinu u samoj Crkvi. Meðutim, kritièko mišljenje trebalo bi se èuti i od laika-intelektualaca, ali oni šute kao ukopani.
Don Ivan Grubišiæ:
Slomit æe i ostale
Žao mi je što se gospoða Grünfelder povlaèi iz javnosti. Sada je ostalo tek nekoliko ljudi koji su èinili kritièku masu koja je Crkvi samo željela dobro, ali naæi æe naèina oni koji su "maknuli" gospoðu Grünfelder iz javnosti da se slome i ti ostali.
Ja neæu mijenjati stavove i u medijima æu biti dokle me budu htjeli, neæu šutjeti i kada treba, onda æu reæi. Za èovjeka treba svjedoèiti u zgodno i nezgodno vrijeme. Institucija koja ne podnosi kritiku radi protiv sebe, pa tako i Crkva.


Bravo Don Grubišiæu!

Starom hrastu...

28.06.2007.

„Prve svoje pjesme, koje sam uništio, pisao sam vezanim stihom. No rano sam ga napustio i veæ od petnaeste godine pišem slobodnim stihom, jer njime mogu slobodno izraziti ono što želim, a da misao ne odluta drugamo tražeæi rimu, koja èesto nagna da se kaže i ono što se nije željelo ni htjelo reæi.“
(Modra lasta, XII, br. 5. str. 3 i 14, Zagreb, 1. studenog 1965. D.Tadijanoviæ).

„Radujem se, što da krijem, ako je moj stih i vama pripremio radost. A vjerujem, i znam, da su i tisuæe èitalaca mojih knjiga u njima našle radost i tugu, ono èime se odlikuje èovjek meðu svim stvorenjima na zemlji. Živom pjesniku nema veæeg zadovoljstva od spoznaje da njegove pjesme odjekuju srcima naroda kojemu i on sam pripada. Nisam od onih koji planiraju pisanje pjesama, pišem samo kad imam što reæi, i uzdam se u te blažene trenutke; nek im daleko bude kraj.“
(Vjesnik, XXXII, br. 8875, str. 7; Zagreb, 2.11.1971. D.Tadijanoviæ)

Jesam.... dragi pjesnièe, pronašla sam u tvojim pjesmama radost i tugu.... pronašla sam u njima Èovjeka.
Najdraža tvoja osobina, koju sam ljubila od prvog našeg susreta bila je tvoja jednostavnost i spontanost.
Imam jedan grijeh prema tebi. Prijateljica mi je davno, davno poklonila ploèu na kojoj recitiraš svoje stihove. Nisam te mogla slušati. Vlastite stihove èitao si tako loše, nezgrapno i nekako premuški da ja to naprosto nisam mogla slušati. Ali zato smo se nas dvoje družili puno, puno..... èitanjem u tišini...... s razumijevanjem, dušom....
Kao što si o najšarenijim životnim stvarima pisao jednostavno - tako si i živio.... nenametljivo, tiho i dugo. Takav æe biti i ovaj moj pozdrav tebi.... bit æe to samo jedno veliko HVALA.... a ti æeš na oblaku koji te udomio proèitati sve što to hvala u sebi nosi....

SLUŠAJUÆI ŠUMORENJE HRASTA

Ja sam drvo, krošnjato drvo, u lišæe
Odjeveno, od proljeæa do jeseni,
Žute jeseni; a moja je mati
Zemlja, crna zemlja: ona me

Odnjihala na jakim grudima.
Prolaznici kad zastanu preda mnom
Èude se, poviknu: „Gle hrasta!
Pogledaj ovaj hrast!“ Pa zakljuèih:

Ime mi je Hrast; u knjigama
Uèenim: Quercus maritima. Zar bih
Mogao reæi koliko desetljeæa, ili
Stoljeæa, stojim na istome mjestu,

Nepokretan; jedino me sunce miluje
I vjetar kad šumi u mom lišæu
I šapuæe rijeèi nerazumljive;
Krošnje se tada njišu, saginju, šumore,

Ponavljajuæi prièu od ljubavi, od boli:
„Davno, davno, davno, u sjeni, u hladovini,
Djevojka suze lijevaše, sama, sama, sama.
Najednom se nasmijala, glasno,

I otkopèala grudi. Tko da ih ljubi?
Mladi naš list, veseo, lud,
Otrgne se naglo i spusti se lagano
Na djevojèine grudi. Ona ga poljubi!

Mi smo u krošnjama, od radosti, šumorili
Sve dok se ona nije izgubila u noæi.“
Lišæe moje ovu prièu šumori beskrajno
Kao da se dogodila stotinama puta.

A nije nego jednom. O onome
Što bezbroj puta èu: „Požurimo!
Sad æe kiša! Dolazi!“ kao zaliveno šuti.
Kome li govorim? Zar me itko sluša?

Ja sam drvo, krošnjato drvo, u lišæe
Odjeveno, od proljeæa do jeseni.
A negdje u daljini, znam, èeka me posljednja
Jesen, u žutom, u crnom lišæu, u mraku.

Dragutin Tadijanoviæ

Zbogom milo drvo.... od drveta koje se s poštovanjem napajalo prièama tvojim... u staroj hrastovoj šumi....

Novi život

26.06.2007.

Vežem za ljude i mjesta gdje kupujem. Imam svoje trgovine, svoju mesnicu, svoju voæarnu, ali tako imam i svoje ljude uz cestu kod kojih kupujem krumpir i lubenice.
Znam tu obitelj veæ godinama.... od prvog dana me oslovljaju s TI. I izmjenjuju se oni uz cestu.... muž, žena, sin i mlaðahni djevojèurak. Prošlog tjedna stanem ja, a djevojka sama.... i odjednom ugledam trbuh. Pitam je: „Pa ti èekaš bebu?“ Sramežljivo se nasmijala i potvrdno kimnula glavom.... pitam ja: „Ma jesi li uopæe punoljetna?“ Zacrvenila se malo..... promrmljala nešto i tada rekla: „Imam ja doma veæ jedno od dvije godine.“ I dobro...nisam èula da li je punoljetna... pitam ja: „I koliko imaš još do poroda?“ Kaže ona: „Termin mi je za tjedan dana.“ Odskoèila sam od zemlje.... razrogaèila oèi i rekla: „Jesi li ti normalnaaa ženooooo?! Pa porodit æeš se pored ceste! Vidi samo kakvo je vrijeme... pa moraš li baš ti raditi pred sami termin?! Hoæeš li da te sada odvezem doma?“ Bila sam toliko ljuta da sam ozbiljno bila spremna napraviti frku u njenoj obitelji zbog takvog zlostavljanja. No, onda me ona smirila.... objasnila da se osjeæa odlièno, da joj je tu baš dobro.... I dobro.... otišla sam.... skoro sam otvorila i temu o tome, ali eto ipak nisam.
I stanem ja danas... a na štandu njena svekrva. Pitam ja: „Što je s malom?“ Baka sva ponosna... osmijeh od uha do uha kaže kako je rodila curicu.... na moje pitanje kako su saznala sam da su super..... sve je dobro prošlo... osim što nisu stigli do bolnice jer su kasno krenuli pa se mala porodila u autu.... „ Prokomentirala je: „Moja snaha je luða èak i od mene....“ Ja nisam mogla više ništa pitati... samo sam joj rekla neka pozdravi malu... iako se neæu zaèuditi ako je veæ ovaj tjedan vidim kako na štandu prodaje lubenice.... „
Ni sada neæu ništa komentirati... temu otvaram kao èestitku toj mladoj ženi i kao dobrodošlicu malenoj djevojèici za koju se nadam da neæe morati jednog dana raðati na takav naèin...

Starost

22.03.2007.

Koliko kao pojedinci i društvo brinemo o najstarijim èanovima našeg društva?

Mislim da su danas stari ljudi najugroženija grupa u našem društvu. Radili su cijeli svoj život da bi si osigurali mirnu i ugodnu starost.... ali na žalost nije onako kako su sanjali da æe biti.
Država ih je prevarila, zanemarila i ponizila. Mnogi su i otišli.... s gorkim okusom poniženja i razoèaranosti u svojim dušama. Mnogi su bolesni i uskraæeni za valjanu i zasluženu medicinsku skrb.
Da bi svi mi izrasli ovako veliki... da bi se obrazovali, zaposlili i preuzeli brigu o društvu svi su oni godinama izdvajali i živjeli uglavnom osrednje, a sve u cilju bolje buduænosti svoje djece. Kako im danas to vraæamo? Svi smo mi država i baš nitko od nas nije manje kriv za ovu situaciju u kojoj su se oni danas našli.
Uz sramotno i nezasluženo siromaštvo u kojem su se našli, mi... kojima su svijet ostavili nismo im u stanju osigurati starost dostojnu èovjeka. Postoji i još jedan opaki problem starosti, a to je SAMOÆA. Koliko i da li razmišljamo koliko su naši bližnji stari ljudi osamljeni? U ludoj trci za poslom i novcem imamo uvijek premalo vremena, uvijek nekuda trèimo i žurimo, a s njima se viðamo u letu. Koliko vremena odvojimo da bi poslušali njihove prièe... bez obzira da li nam se slušaju?. Da li smo svjesni koliko je njima važno da ih netko posluša?
Jesmo li svjesni da hodaju po domovima zdravlja, po poštama, bankama, elektrama i drugim ustanovama da bi tamo razmijenili koju rijeè sa službenicima, drugim ljudima... samo da se ne bi osjeæali toliko i tako sami? Kad jednom odu.... tada je kasno.... tada æemo žaliti što ponekad nismo zastali na tren i poslušali što nam to imaju isprièati.... tada æemo licemjerno obilaziti grobove na strogo odreðene datume.. 1. studenog svake godine odjevat æemo nove kapute, bunde, cipele da bi se pokazali ostalima kako smo lijepi i uspješni.... a što sve to vrijedi kad im nismo posvetili svoju pažnju dok je bilo vrijeme?!
Koliko se udruge brinu o starcima? U omraženo crveno doba mog djetinjstva i djevojaštva... doba kojeg se svi tako rado sramimo i tvrdimo da je baš sve bilo loše djecu su organizirali u akciji „Dobrosusjedska pomoæ“. Svatko od nas bi dobio svog djedicu ili baku.... i zadatak nam je bio obiæi ih svakog dana, razgovarati s njima, otiæi im u trgovinu ako nešto trebaju i obaviti sitnice za njih..... I ne sjeæam se tada da sam èula kako je netko umro i raspadao se u svom stanu... i da su ga pronašli tek kad susjedi nisu mogli izdržati od smrada. Znaèi li to da smo tada više gledali jedni druge i više brinuli jedni o drugima? Što nam se desilo? Jesu li nas možda upravo ti starci previše razmazili, previše nam ugaðali pa smo zato postali tako sebièni? Èak ako su i krivi što su nas previše razmazili... mislim da nisu zaslužili ovo siromaštvo i samoæu... Razmislimo koliko mi osobno možemo uèiniti da im bar malo olakšamo njihovu starost...
I ne zaboravimo da nas gledaju naša djeca.... a kako nauèe od nas tako æe se i oni ponašati prema svojim starcima....

Prièa....

U jednom malom selu pored šume živjela jedna mirna obitelj. Èlanovi te obitelji su bili otac, majka, mali sinèiæ i djed (oèev otac). Djed je bio veæ jako star i strašno su mu se tresle ruke. Kad bi jeo juhu èesto je prolijevao oko tanjura, a jednom mu je tanjur iskliznuo iz ruke i razbio se. Snaha (djeèakova majka) je prigovarala mužu što mora èistiti iza njegova oca i što joj uništava tanjure. Jednoga dana maleni djeèak se igrao sa grupom djeèaka pod starim hrastom.... ali u jednom trenutku vidio je da njegov otac nešto rezbari u drvetu i pošao je vidjeti što to radi. Šutke ga je gledao, a otac ga dugo nije primijetio... sav zadubljen u posao. I odjednom otac postane svjestan da djeèak veæ dugo stoji pored njega i upita ga: "Zašto se ne igraš s ostalom djecom?".... "Ne mogu se igrati jer moram vidjeti što to radiš?" Otac æe na to: "Radim drvenu zdjelicu za tvog djeda kako više ne bi mami razbijao tanjure!"... a djeèak æe: "Onda æu ostati pored tebe dok ne završiš... jer moram nauèiti kako se radi zdjelica.... jer jednog dana æu ja morati za tebe naèiniti takvu!"

Nema autora... ovu prièu mi je prièao otac... a njemu njegova baka....

Neki dan sam u izlogu jedne male trgovine ugledala drvene zdjelice... stajala sam pred izlogom... zapuhnuta dahom djetinjstva i isprièane prièe.... ušla sam unutra i kupila zdjelicu. Ne da bih iz nje jela moja majka... nego... da ih gledam na polici... i svakog dana se prisjetim prièe koju mi je prièao otac... da ne zaboravim....

Razlike u trošenju love i cijena èovjeka....

26.08.2007.

Na našoj politièkoj sceni postoji jedan politaèar koji je moj ljubimac. Uvijek ga istièem kao primjer za skromnost i umjerenost.
Nedavno se èovjek oženio. Njegovo vjenèanje je bilo luksuzno. Ovih dana doživljavam komentare: „Dona, eto ti sada! A uvijek si govorila da je skroman! Isti je kao i drugi.“
Taj èovjek ima veæ puno radnog staža. Obrazovan je i radio je sve te godine na dobro plaæenim radnim mjestima – zasluženo! Sve to vrijeme mogao si je priuštiti puno luksuzniji život, no nije to uèinio. Živio je zaèuðujuæe skromno. Logièno je da ima ušteðevinu.
Desio mu se u životu trenutak koji mu je neobièno važan. Želio ga je uèiniti bajkovitim, želio ga je uèiniti trenutkom koji æe pamtiti na sve moguæe naèine, kao nešto najposebnije u svom životu. Platio je to sam.
Okruženi smo bahatim i besramnim trošenjima tuðeg novca. Ili bolje da kažem.... NAŠEG novca. Mnogi kauboji žive jako luksuzno dugi vremenski period i troše novac koji nisu zaradili. A te dvije vrste trošenja nikako nisu iste i ne smijemo ih izjednaèavati.
Imamo ružnu naviku guranja nosa u tuðe živote i komentiranja na koji naèin drugi ljudi troše svoj novac. Strašno se volimo usporeðivati s drugima i komentirati kako bi mi na neèijem mjestu uèinili drugaèije.
Ako moj susjed od svog pošteno zaraðenog novca sebi priušti neki luksuz koji meni uopæe nije napet... tada to nije razlog da se ja èudim i zlobno komentiram. Jer svi mi imamo svoja veselja, svoje navike, svoje strasti. U takvom sluèaju mogu se samo veseliti što je moj susjed vrijedan èovjek i što si je uspio ostvariti neku svoju želju. No ako moj susjed iz proraèunskog novca ostvari neku svoju bahatu želju, tada itekako imam pravo to prokomentirati, jer je to udar na opæi interes, to nije njegov novac. Velika je razlika u te dvije vrste trošenja novca, a samim tim je i moja ocjena takvih trošenja razlièita.
I dalje je taj politièar moj ljubimac. Strašno se veselim zbog njega. I želim mu svu sreæu na životnom putu. Svim zlobnicima neka pokaže srednji prst... onako kako to èini Davor Gobac kad mu svjetina ide na jetricu.
Uz to što naša trošenja mogu biti razlièita, tako ni cijena èovjeka nije baš uvijek ista. Èesto su me u raspravama ljudi uvjeravali kako baš svi na ovom svijetu imaju svoju cijenu. Ako o tome laprdamo onako opæenito tada se to može svesti pod jedan takav preopæenit zakljuèak, no ja ipak mislim da postoje stvari koje nisu na prodaju.
Npr. kao srednjoškolka pretipkavala sam maturalne i diplomske radove, pretipkavala sam materijale za mjesne zajednice i ostala èudesa. I toèno se znalo koja je cijena pretipkane stranice ili matrice. Još prije toga brala sam kukuruz, kopala repu i radila razne poslove za PIK u mojoj provinciji... i opet se toèno znalo koliko moj rad vrijedi. Maaaa, radila sam razne poslove i svaki od njih je imao svoju materijalnu vrijednost. I danas moj rad kod poslodavca ima svoju cijenu..... Vrednuje se škola, staž, broj osigurane djeèice preko mene, i sve to èini vrijednost moga rada. Kod svog poslodavca radim preko 20 godina, nikada nisam prigovorila na dogovorenu cijenu rada. To ne znaèi da je poslodavac pošteðen mojih prigovaranja... no ona su drugog karaktera.
Znaèi... kada gledam sebe kroz te naoèale... tada svakako imam svoju cijenu.... kao i svaki drugi èovjek.
No postoji ipak jedna druga dimenzija djelovanja, koju nikako ne mogu izraèunati kroz materijalne vrijednosti.
Uz to što naplaæujemo svoj rad, postoje i naša vjerovanja, naše nade i borbe za bolje i pravednije društvo. To su ideali. Postoji to nešto što dajemo iz središta svog srca.... iz svog izvora. Kod takvih davanja ne raèunamo radne sate, ne raèunamo neprospavane noæi od briga, ne raèunamo ožiljke i posljedice koje ponesemo iz takvih djelovanja. Ljudi koji sve gledaju kroz osobni interes teško mogu razumijeti o èemu prièam. I meðu takvim ljudima postoje oni koji su mi željeli ugoditi.... ili preko mene dodvoriti se nekom drugom.... i opet na neki naèin skupiti dodatne bodove za sebe. Nudili su mi razne ustupke ili nagrade. Mene takve ponude vrijeðaju u dubini mog srca. No nikada ne kažem to direktno... opet iz obzira, da ih ne povrijedim. Svjesna sam da ne spavamo svi na istom oblaku, i da neki ljudi naprosto ne razumiju moj svijet. Tada samo objasnim da mi je èast što su me primijetili... i odbijem ih tiho i kratko. Takve ponude i nerazumijevanje me bole.... jer to je prljanje svega onog u što vjerujem, što nema cijenu u materijalnim vrijednostima. Boli me zato jer takve ponude znaèe da me ne doživljavaju ozbiljno, da ne vjeruju kako su uz mene ovako prosjeènu i formalnu, moje ideale i sav trud koji je iz njih proizašao dobili gratis – jer oni nikada nisu bili, niti su sada na prodaju. Bilo bi meni bez njih puno lakše i jednostavnije živjeti... ali jebiga..... pokupila sam ih negdje na putu.... poput zloæudne bolesti. Zbog njih sam prepuna ožiljaka... zbog njih sam u stanju biti gladna, gola i bosa..... i strogo su odvojeni od materijalnog.
Prošlog èetvrtka imala sam jedan kratak telefonski razgovor koji me uvrijedio, povrijedio... koji me muèi.... sve ove dane.
Jedna osoba je odredila cijenu za svoje ideale. I O.K. Ja doista razumijem da je svijet jedna velika tržnica.... na njoj ima svega.... od voæa, povræa, skupog i jeftinog mesa..... polovne robe, pa i poneka vrijedna starina koja se tu našla jer je trenutni vlasnik nije prepoznao ili mu ne znaèi ništa. Nagledala sam se u životu „velikih“ kupoprodaja. Uvijek o njima puno razmišljala, èudila se, ponekad plakala, ljutila se.... ali onda me vrijeme nauèilo da se primirim... gledam i šutim. I doista se trudim šutjeti i siliti svoje misli da ignoriraju.... usmjeravati ih tamo gdje prikupljaju snagu, a ne razoèarenje.
I tako sjedim ja u èetvrtak..... preko stola sjedi èovjek u plavoj manduri.... rješavamo mi nešto za njega i zazvoni telefon.... „Booooooook! Jesiii liii èula noooovost?“ Ja sva u panici, da se opet na terenu desilo nešto loše... zabrinuto kažem: „Nisam. Što se dogodilo?“ Kreštav i preglasan i iritirajuæi glas grebe iz slušalice: „Pa dobila sam nagraduuuuu.... danas nastupa.... jesi li ljubomornaaaaa!“ Odgovorila sam kratko: „To nije novost. Nisam sreæo ljubomorna.... a sada me isprièaj jer imam važnog posla.“ Samo sam lagano otresla glavom i vratila svoju pažnju i misli èovjeku koji je sjedio isped mene, a upravo je on simbol svega onoga u što vjerujem.
No ipak ne mogu zaboraviti to pitanje..... jer duboko me povrijedilo.
Ljubomora, jal i zavist su nešto protiv èega se borim cijelog života. Postoje ljudi koji su na raznim podruèjima uspješniji od mene..... i ja im se zbog toga divim, poštujem ih i doista se radujem što su uspješni. Odavno sam nauèila da uspjesi i vrijednosti drugih ljudi ne ugrožavaju mene. Njihovi uspjesi obogaæuju društvo kojeg sam i sama èlan. I takvi ljudi nikada neæe ovako bahato pitati nešto tako ružno.
Cijeli vikend, u mislima razgovoram s tim glasom iz slušalice.....
Na èemu bi ti netko trebao zavidjeti ili biti ljubomoran?
Kad pogledamo materijalnu vrijednost tvoje „nagrade“ i njen izvor... tada je ona besramno visoka... i da li si baš sigurna da je to nešto na èemu bi ti bilo tko na ovome svijetu mogao zavidjeti?
A kad pogledamo isti taj iznos kao vrijednost jednog èovjeka, njegovih ideala... tada je ta cijena besramno niska. Godinama sam živjela u lažnom uvjerenju da vrijediš više.
I tako.... sitnih duši ima svuda oko nas. I sve je O.K. kad mute, petljaju i šute.... ali oèito im nije gušt šutjeti.... pa se eto onda tupava Dona ima razloga „zabavljati“ cijeli vikend ružnim zvukovima, mirisima i bojama.... u nadi da se ta ružna „galama“ neæe nastaviti..... jer tako mi treba mir, jer samo u miru mogu raditi ono u što vjerujem..... a bojim se da æe me „galama“ potaknuti na glasna razmišljanja, a možda i neke konkretnije poteze... koje mogu odraditi i šuteæi.... Molim te Bože... poštedi me „galame“! A Bog s neba progovara: „Dona, pomozi si sama... pa æu ti i ja pomoæi.“

I kad smo veæ kod šutnje... u prilogu vam šaljem staru norvešku legendu... na temu šutnje....

Èovjek po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili za èudo.
Jednog dana Haakon, pustinjak, želio je Isusa zamoliti za uslugu. Potaknut osjeæajem velikodušnosti, dobrote i ljubavi kleknuo je pred raspelo i rekao:
"Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto. Želim...postati Ti na križu." I netremice uperivši oèi u Njega, oèekivao je odgovor.
Tada je Gospodin otvorio svoja usta i progovorio. Njegove rijeèi dolazile su s nebesa, poput šapta, ali i kao upozorenje:
"Moj vjerni slugo, ispunit æu ti želju, ali samo pod jednim uvjetom "
"Kojim, Gospodine? Je li to nešto teško? Spreman sam ga ispuniti uz tvoju pomoæ, Gospodine!" - odgovorio je stari pustinjak.
- "Slušaj me dobro: Što god da se dogodilo i bez obzira što vidio, uvijek moraš ostati u šutnji . Haakon je odgovorio: "Obeæajem ti to, moj Gospodine!" I onda su zamijenili mjesta. Nitko nije ništa primjetio, nitko nije prepoznao pustinjaka èavlima prikovanog na križu.
I dugo vremena on se držao dogovora i nikada nije nikome progovorio ni rijeèi. Ali jednoga dana došao je BOGATAŠ, i nakon molitve zaboravio pod križem svoj novèanik.
Haakon je to vidio i ostao tiho. Nije progovorio ni kada je nakon dva sata došao siromah, pronašao bogatašev novèanik i zadržao ga. Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo mladiæ moleæi za blagoslov prije polaska na dugo putovanje.
U tom je trenutku stigao bogataš tražeæi izgubljeni novèanik. Ne našavši ga, pomislio je da ga je mladiæ uzeo.
Bogataš je bijesno povikao na mladiæa, "Vrati mi novèanik koji si mi ukrao!"
Mladiæ je u èudu odgovorio: "Ja nisam ukrao nikakav novèanik!".
Bogataš je odvratio, "Još i lažeš, odmah da si ga vratio!".
Mladiæ je ponavljao, "Kažem ti, ni od koga nisam uzeo nikakavu torbu ni novèanik"
Tada ga je bogataš poèeo bjesomuèno udarati. U tom trenutku odjeknuo je snažan glas: "Prestanite!" Bogataš je pogledao u vis i vidio lik koji mu je progovorio, bio je to Haakon koji nije mogao odšutjeti, nego se javio sa križa, u obranu mladiæa i koreæi bogataša zbog lažne optužbe. Bogataš je zapanjen odmah je otišao, a ubrzo je otišao i mladiæ u žurbi zbog putovanja. Kad pod križem više nije bilo nikoga, pristupio je Krist Svom sluzi i rekao mu:
" Siði s križa, nisi dostojan da zauzimaš moje mjesto. Nisi ispunio obeæanje i nisi zadržao tišinu. ".

" Gospodine, - reèe Haakon - , Kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?".

Isus je ponovno bio na Svom starom mjestu na križu, a pustinjak je stajao u podnožju križa. Tada Gospodin nastavi govoriti: "Ti nisi znao da je za bogataša bilo dobro da izgubi svoj novèanik , jer je u njemu bio novac uz pomoæ kojeg je namjeravao bludno griješiti sa mladom djevicom. Siromah je, naprotiv, dobro uèinio zadržavši novac jer je živio u krajnjoj bijedi. Za mladiæa bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi bio otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, poginuo je prije nekoliko minuta u brodolomu. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim". To rekavši, Gospodin ponovno zašuti.

Uhhhhh.... koja licemjerna poruka ove prièe!!!!!!
Èista demagogija i pravdanje zla. Bez obzira što bi bilo da je bilo... i što je bilo nakon nekog djela... kraða je kraða. A još u prièu uplesti Isusa kao ovakvog savjetodavca je više nego morbidno.
Bez obzira na što je bogataš odluèio potrošiti SVOJ novac, to je NJEGOV novac i nitko ne može iz tog razloga opravdati kraðu.
Siromaštvo nije razlog kojim se može opravdati kraða.
Ne postoji razlog koji može opravdati lažnu optužbu.
Sigurna sam da je i Isus razmišljao poput mene.... i sigurna sam da je neki opaki manipulator smislio ovu legendu – kako bi lakše manipulirao stadom.

Prije no što upotrijebimo PIPSSSSS

25.07.2007.

Paix je na temi o cvrèku komentirala ovako:

"U pravu si. Cvrcak se godinama muci za par mjeseci srece. I divim mu se zbog toga.
Ali sto je s mravima? Oni se stalno muce, rade, grade i nemaju taj trenutak srece. Ne mogu pjevati. Stalno rade jedno te isto za nista. Izlegu se iz jaja, rade i ugibaju (ili ih ja ubijem nekim sprejem).
I sad da to prenesemo u stvarni ljudski život. Divim se ljudima koji poput cvrcaka rade da bi zatim ostvarili svoju srecu i uzitak. Ali... jos se vise divim ljudima koji rade i rade, a ne uspiju osjetiti sreæu. Divim im se na hrabrosti i snazi."
Potaknuta ovim pitanjem prouèila sam malo mrave i saznala sljedeæe:

Postoje crveni, smeði i crni mravi. To neodoljivo podsjeæa na našu politièku scenu... samo što kod njih nema kamuflaže pa su se odmah bojama svojih tijela oèitovali tko su i što su.... kad si jednom crveni ili crni mrav to se više ne može promijeniti... A to nam govori da su politièki puno zreliji i dosljedniji od ljudi.
Biolozi ih nazivaju socijalnim insektima, a to znaèi da žive u velikim grupama, unutar kojih su podjeljeni na: kraljicu, sterilne ženske radnice, te mužjake. Iz èega vidimo da su takoðer puno naprednije društvo... jer rade i vladaju žene... a mužjaci služe za oplodnju.... kako je Bog i zamislio i kod nas, ali su onda crkvenjaci poremetili tu praviènu ravnotežu u našem društvu. Zbog tako praviène i mudre organizacije društva mravci na Zemlji žive veæ više od 100 milijuna godina i ima ih na cijeloj planeti. Oni su najuspješnija vrsta na Zemlji.
Meðu spolno zakržljalim ženkama razlikujemo "radnice" i "ratnice" . "Ratnice" imaju puno veæe glave od "radnica". Prva meðu njima je Kraljica. Ona zapoèinje svoj život sa krilima, koja koristi prilikom parenja. Nakon parenja sa mužjakom (ili mužjacima), odleti do mjesta gdje æe se gnijezditi. Tada odbaci svoja krila te formira novo gnijezdo u kojem provede život neseæi jaja. Ovo neka bude pouka svim mladim djevojkama kojima se žuri udati. Za let su potrebna krila.... kad jednom ostanete bez njih... kuku-le-le.... sjedit æete u gnijezdu i grijati jaja do kraja života.
Radnice su sterilne ženke bez krila koje su u biti kraljièine kæeri. Njihov zadatak je prikupljanje hrane, hranjenje i obrana kolonije te izgradnja i poveæanje gnijezda. One èine veæinu.
Ratnice su velike Radnice koje brane koloniju i èesto napadaju drugu koloniju i dovode robove.
Mužjaci su mali i grintavi mravi koji imaju krila. Lete iz kolonije da bi se parili s Kraljicom, ali nedugo nakon toga ugibaju... zato je mravlji svijet ženski svijet..... prepun udovica bez krila.
I zato Paix, kad vidiš mravice u svom domu dobro razmisli prije no što ih popipsaš..... ipak se radi o ženkama koje su vrlo èiste, marljive i mudre..... ukljuèi svoje seznore ženske solidarnosti.... i daj im malo šeæera....

Nedjelja u društvu s pticama

29.04.2007.

Èudnjikavo mi je poèela ova nedjelja....
Odmah jutrom tužna vijest... kuæa pusta jer su moji kauboji na moru.... valjda æe tako tiho izgledati starost jednog dana.... Uvijek gunðam zbog strke i galame u mom domu... a kada mi se zadesi ovakav mir ne znam se snaæi....
Odmah nakon ruèka uhvatila sam se kosilice i nisam se štedjela.... bez pauze pokosila sam sve što se pokositi dalo. Zavužgala sam se dobrano... kad sam se vidjela nakon toga u ogledalu lièila sam na slavonske snaše nakon poljoprivrednih radova. Nema umjetnog rumenila koje može zamijeniti tu boju. U košnji mi je društvo pravio crni kos (æok). Èak se i moja kuja Astra boji kosilice i ne približava se, a maèak Pero obièno za to vrijeme sjedi na vrhu breze... jer što je sigurno, sigurno je... a kos mrtav – hladan šeta oko mene i znatiželjno skakuèe po travnjaku... valjda isprobava da li mu je ugodnija šetnja po manjoj ili veæoj travi. On stanuje u jednom zgodnom grmu na mom dvorištu. Zove se Beny... a sad æu vam isprièati i zašto.
Znate li kako se glasa kos? Zbog njegovog prelijepog pijeva od davnina ga smatraju simbolom seksualnog iskušenja. Po staroj legendi jednom je vrag preuzeo oblik kosa i preletio preko lica Sv.Benedikta. Zbog tog preleta Benedikt je bio razapet strašno jakom željom za lijepom djevojkom koju je jednom vidio. Da bi se spasio od tih strašnih muka Benedikt je razdrapao svoju odjeæu i uskoèio u bodljikavi grm. Bol koju je tada doživio spasila ga je od svih seksualnih izazova sve do kraja njegovog života. Eh, Beny... Beny....kako tužna prièa.
I tko onda ne bi volio tu crnu pticu što se nastanila u mom grmu?!!
Kosa u narodu smatraju (uz vranu i gavrana) i pticom zlosutnicom... a kad vidite dva kako sjede zajedno oni predstavljaju simbol mira i povoljan su znak. Prema Welškoj tradiciji mogu zaèarati onoga tko ih èuje i odvesti ga u vilinsko kraljevstvo.
Pozdravila sam Benya i krenula na terasu malo predahnuti i popiti kavu... i sjedim zatvorenih oèiju... osluškujem kukavièino glasanje iz šume.... udišem miris tek pokošene trave i lebdim.... otvorim oèi, a po zelenom travnjaku poput ponosne kraljevne predivna, ljupka i razigrana skakuèe pastirica. Danas sam je prvi puta vidjela na svom dvorištu... inaèe je sreæem samo na livadama. Prva misao mi je bila da se danas na mom dvorištu okupljaju samo promiskuitetne ptice... a k tome je pastirica i prava feministica meðu pticama. To je ptica koja se izborila za ravnopravnost... a i više od toga. Svake godine ona pronalazi novog partnera. Mužjak je taj koji traži gnijezdo za gniježðenje, a tada se poèinje upucavati. Ponekad ima i suparnike pa se mora jako truditi. Kad obraðuje ženku, zabaci glavu da joj pokaže crnu mrlju na vratu, a ženka tada bira. Prije parenja zaruènici provedu zajedno nekoliko dana. Partneri grade gnijezdo zajednièkim snagama, no ženka ipak preuzima veæi dio posla... kako bi bila sigurna da tupavac nešto nije sfušao. Kad snese jaja partneri naizmjence sjede na njima oko 14 dana, no i u ovom sluèaju ženka preuzima veæi dio posla i potpunu kontrolu nad tih važnim dogaðajem.

Ljudsko stvaranje je poput pijeva ptica.... neke pjevaju èarobno, neke se glasaju èudnovato, neke šute, a ptica u legendi pjeva samo u trenutku odlaska....


Kad smo veæ kod ptica... iz knjige „Ptice umiru pjevajuæi“:

"Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj zemlji.
Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne naðe.
Uvuèe se meðu njegove divlje isprepletene grane i pjevajuæi nabode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn.
Dok umire njena bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe.
Cijena te predivne pjesme je život, ali èitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje.... jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar tako kaže legenda."

Pouke i nepravda

19.07.2007.

Bio je doista težak dan. Jedva sam doèekala da drago sunce poðe na spavanje i da se prepustim milovanju šumskog daha i pijevu cvrèka. Zavalila sam se u naslonjaè, zatvorila oèi i uživala u pjesmi.... No bila je tugaljiva.... cvrèak mi se žalio na veliku nepravdu koju æu vam sada isprièati....

Ezop je napisao basnu

CVRÈAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je od vlage nabreklo.
Doðe gladan cvrèak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reèe: "Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši."

Ovu basnu smo vjerojatno svi proèitali za školsku lektiru i izvukli pouku da danas treba raditi da bi imali sutra. Protiv takve pouke naravno nitko ne može prigovoriti, ali Ezop je kroz ovu basnu koja se prenosi iz generacije u generaciju uèinio veliku nepravdu cvrècima jer ih je prikazao kao neradnike... kao boeme koji žive za pjesmu i zabavu te baš nisu skloni radu.
Cvrèak se èetiri godine priprema i radi da bi živio punim pluæima jedno jedino ljeto.
Lièinka cvrèka provede 36 do 48 mjeseci pod zemljom na dubini nešto manjoj od metra. Nogicama koje podsjeæaju na lopatice kopa male tunele. Na svom putu od korijena do korijena, zaustavlja se, buši korijen i siše sok i ide dalje. U tom lièinaèkom životu raste i nakon èetiri godine izraste u kukca velièine 3 centrimetra.
Nakon tog mukotrpnog puta lièinka cvrèka izlazi iz zemlje, penje se do biljke i tamo nepokretna èeka pucanje krutog oklopa koji joj prekriva tijelo. Cvrèak izlazi iz stare kože i ostaje priljubljen uz biljku. Prije no što ode u život cvrèak u staroj koži ostaje par sati da bi mu se krila osušila na suncu. Cvrèak je ovisan o sunèevim zrakama. Ako temperatura padne ispod 25 stupnjeva C, on više nema snage za svoju predivnu pjesmu Njihove „najbolje godine“ traju samo tri mjeseca... u koja mora pjevati, voljeti i umrijeti. Pjevaju samo muškiæi, a razlog te pjesme je ljubavni zov kojim privlaèe ženku. Pjevaju satima i satima dok ne dozovu ženku, a kad ga ona konaèno primijeti ta ljubav traje jako kratko... oko desetak minuta. Nakon sparivanja ženka se povlaèi da bi probušila rupicu na grani, položila jaja iz kojih se nakon mjesec dana razvijaju lièinke koje padaju na zemlju, ulaze u zemlju i tu zapoèinje njihov dugogodišnji podzemni život i èežnja da što prije odrastu kako bi mogli pjevati i ljubiti.... a poèetak njihovog života glavom plaæaju njihovi roditelji koji umiru krajem ljeta pa nikako nisu u moguænosti prosjaèiti hranu od mrava kad doðe zima.
Cvrèak je simbol prolaznosti.... on nam poruèuje da sve što je lijepo kratko traje.... On nam šalje poruku da dugi vremenski period moramo „kopati“ da bi nam na tren bilo lijepo.
Eto.... ovaj post je nastao tek tako... radi istine i pravice.... jer mislim da je Ezop uèinio pravu, pravcatu nepravdu što je èarobnom pjevaèu i ljubavniku zalijepio etiketu ljenèine... a kako vidimo to nije tako.

Nazor je zercu ublažio tu veliku nepravdu i posvetio mu ovu prekrasnu pjesmu u kojoj slavi život i cvrèkov trud...

CVRÈAK

I cvrèi , cvrèi cvrèak na èvoru crne smrèe
Svoj trohej zaglušljivi , svoj zvuèni, teški jamb
Podne je.-Kao voda tišinom razl`jeva se.
Sunèani ditiramb.

I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leðima mi šuma , što nagli trgnu srh.
Dv`je st`jene , dva obronka postaše moji boci,
A glava – gorski vrh."

I cvrèi, cvrèi cvrèak na èvoru crne smrèe,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
"Zemnièe, ja sam himna što broji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.
…Izaði ! – Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunèa, ne travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunèana sveta krv.
…Izaði – ti, koj` niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen maè,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plaè.
…Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuè
A tebe zemlja rodi da budeš èil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni kljuè.
…Ja gutam žar sunèani.
I osjeæam u sebi , gdje struje šumne r`jeke,
Šumore zelen – luzi svjetlošæu obasjani,
Klokoæe vrelo , more pjeni se i krkoèi,
Modri se grožðe i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toèi.
... Zemnièe, ja sam mjan.
Još led mi noge trni,
Pred oè'ma još se crni
Odurni zimski san."
I cvrèi bez prekida i šiba teškim ritmom

Dodirnuti sebe izvan granice tijela

27.04.2007.

Enesov stih neka nam bude tema...
Èesto na forumima sreæemo pitanja što nas veseli, koja su naša zadovoljstva, što je to sreæa?
Mislim da nam je Enes to prekrasno opisao u pjesmi koju æu staviti kao prilog ovoj temi.
U ovom vremenu svjetleæih reklama, šarenih laža, silikona ljudi imaju puno, puno naèina za traženje vlastitog zadovoljstva. Nedavno sam sa simpatijom i èuðenjem slušala mladu ženu koja mi je potiho objašnjavala kako ide na masaže u bijeloj i crnoj rastopljenoj èokoladi.... i kako joj to prièinjava neopisivo zadovoljstvo.
Ja mislim da je cijeli život put na kojemu tražimo sami sebe.... hrlimo upravo tom trenutku kad možemo dodirnuti sami sebe izvan granice tijela.
Meni u tom traženju ne pomaže èokolada... ni oralno, a ni samo za vanjsku primjenu.
Uspjevam to postiæi kad sjedim na svojoj terasi i umirim sve misli... sva se skoncentriram na pijev ptica i šaputanje moje breze. S nikim se ne narozgovaram s takvim guštom kao s tim drvetom... To i nije baš neki razgovor... ja slušam... a ona mi šapuæe svojim listiæima razna èudesa.... ali o èemu mi prièa ne mogu vam isprièati jer to su ipak naše prijateljske tajne.
Sjeæam se tog dodira sebe izvan sebe u kojemu mi je pomoglo more, cvrèci, mirisi i vjerojatno neka nevidljiva vila na Dugom otoku i Lastovu. Opuštanje mogu postiæi i na drugim mjestima gdje caruju prirodne ljepote, ali uvijek pamtimo ono najljepše... a ta dva otoka su mojoj duši èinila nešto posebno.... zato sam ih izdvojila.
U takvo stanje me može odvesti glazba, može me odvesti dobar tekst koji prepoznajem na poseban naèin... a tamo me može odvesti i nestašni vjetar.... obožavam vjetar.
Zanos, ekstaza... vrhunac.... to je taj dodir. Teško ga je opisati kod sebe. Da li ga prepoznajemo oko sebe? Mislim da ga prepoznajem na licu Sv.Tereze Avilske... mislim da nam je tim djelom Bernini kao i Kiševiæ želio doèarati baš taj dodir sebe izvan sebe. Uspio nam je to doèarati u kamenu... Ne mogu vjerovati da je netko hladnim kamenom uspio u meni probuditi tu vatru prepoznavanja.
U životu puno toga možemo kupiti. Možemo kupiti gotove rezance da ih ne moramo sami mijesiti... možemo kupiti savršene kolaèe da ih ne moramo sami raditi, možemo platiti bojanje zidova da ih ne moram bojati sami, možemo si kupiti prekomjerni broj cipela i kombinirati ih s torbicama... možemo se voziti u dobrim autima, oni bogatiji i brodovima... ma možemo svašta.... a sve to èinimo da bi pronašli sami sebe.... Mnogi suludom brzinom i sa strasnim žarom mijenjaju partnere.... a sve je to upravo to traženje iskre koja æe nas vinuti u neku drugu dimenziju gdje æemo izvan svog tijela dodirnuti sami sebe.
Kada bi netko smislio formulu kako se to jednostavno postiže bio bi najbogatiji èovjek na svijetu jer ljudi vole kupiti sve što im treba... ali dok netko tu formulu ne provali moramo se truditi sami i tražiti sebe izvan granica svoga tijela.

Napisat cu ti pjesmu
U kojoj ce biti
Sunce, vjetar i ti.
Vrijeme ce mirisati pred kisu.
Zito ce snivati Van Goga.
Poljem ce svirati rijeka
Iz roga zelenoga.
Odjenut cu te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti.
U jednom ce stihu lipa
Svu pjesmu zapuhnuti.
Hodit ces sva izvan sebe
Od uzvisene neke slobode,
Nedjeljiva od svega sto vidis:
Od zraka, od zemlje, od vode.
Jablani dizat ce glave.
Ruzama dah ce stati.
Za vitkom pojavom tvojom
Sve ce se okretati.
I sume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki zuti.
Ucinit cu da cijeli se svijet
Oko tvog lika zavrti.
I u tom, svemira verglu,
Gdje prste u prostor boje,
Ti ocima sibat ces pejzaz
Svjesna ljepote svoje.
Vjetar odoljet nece,
Za kosu ce te scepat.
Ti ovlas ces ustrgnut klas
I kosu u rep ces vezat.
"Moja si", siktat ce vjetar
Za vratom studeni zubi.
Dobacit cu ti maramu kradom
Da vrat zastitis dugi.
"Ne bjezi", bjesnit ce vjetar,
"Neces se oteti lako!"
I zaskocit cete pod suknju -
Pût bijela bljesnut ce zrakom.
Ti zgrabit ces vjetar za gusu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.
A zatim cu, tiho, u pjesmi,
Otskrinuti oblake lake,
I ti ces prosuti kose
U zlatne suncane zrake.
Tisuce svjetlosnih strijela
Kroz srce ce ti sinut.
Od noznog palca do cela
Nevidljiva vatra ce liznut.
Osjetit ces u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih dojki
Dvije maline divlje ce rasti.
Osjetit ces pod caskom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamencic
Baci u vodu mirnu;
Krug za krugom topline
Krv ce siriti vrela -
Sve dok ne dodirnes sebe
Izvan granica tijela.

Enes Kiševiæ

Vrijeðanje Isusa i zakona domovine nam Hrvatske....

18.06.2007.

Nisam danas imala namjeru stavljati novi post, ali uz ruèak sam listala novine i eto... ne mogu izdržati da ne prokomentiam.
Svi veæ znamo da je na Rabu... u banjolskoj župi crkve Svete Lucije optužen sveæenik Drago Ljubièiæ da je seksualno zlostavljao djecu. Pušten je na slobodu... u osami i molitvi èeka kakvu æe odluku donijeti sud. U njegovom odsustvu mijenja ga sveæenik Mladen Mrakovèiæ.
U nedjelju je sa oltara banjolske župne crkve Svete Lucije poruèio vjernicima neka se mole za svog župnika jer je u velikoj nevolji. Napomenuo je da treba osuditi grijeh, ali ne i samog grešnika, èija je obveza pokajati se pa æe mu i Isus oprostiti. Uoèi mise na oglasnoj ploèi crkve osvanula je parola „Nije važno što je reèeno, veæ tko je rekao. I Isusa su osudili ljudi upitna morala.“ Ovu informaciju sam proèitala u dnevnim novinama „24 sata“.
Zamislite samo koja je to drskost... osumnjièenog za pedofiliju usporeðuje s Isusom, a naziva se Isusovim sljedbenikom. Isusa su sudili i proganjali zbog ideje i vjere, a ne zbog pedofilije. Uz to što svojom izjavom vrijeða Isusa, samim tim i Crkvu kojoj pripada on negira civilne zakone i smatra da one koji ih krše ne treba suditi.
Ne bi li vjera i Isusovo uèenje trebali pozivati na ljubav, na zaštitu nemoænih, a djeca su nemoæna pred takvim ponašanjima?
Pravosuðe nam je ionako u banani.... možda bi zbilja bilo najbolje da ukinemo zakone i sudove.... pa da se prepustimo ovakvom duhovnom vodstvu. Možemo se ubijati, silovati, zlostavljati.... a oni æe nam odrediti pokoru, pokajat æemo se i svi problemi su riješeni!
Ma ja zbilja ne mogu vjerovati gdje mi živimo!!!! Prestrašno!!!!!

Ljubav, sex, èarobne toèke i predrasude....

15.07.2007.

rugim rijeèima „dotaknuti sebe izvan granice tijela“ kako je to prigodno... baš za sva vremena nazvao Kiševiæ.
Što je po mom mišljenju ljubav odgovorila sam kod Mileta... pa æu to samo prenijeti ovdje.
Ljubav nije vezana uz neka mjesta ili osobe koje sreæemo na svom putu... nego je ljubav nešto što izvire i živi u nama. Ljubav to smo mi.
Ljubav nije trgovina u kojoj raèunamo tko je više dao. U ljubavi ne zbrajamo primljeno.
Ljubav je stanje duha... ljubav izvire u nama... ljubav dajemo i kada ne dobijemo ništa za uzvrat. Ljubav nije nešto uvjetovano trenutnim partnerom ili njegovim nepostojanjem. Ljubav je nešto što raste neprestano u nama... a ako redovito èistimo i njegujemo izvor ona je poput rajskog vrta.... bujna, šarena, bogata i prelijepa.... a kad spoznamo takvu ljubav u nama tada ona isijava iz naših oèiju, miriši iz naše kože... mi smo zadovoljni jer ljubimo jer je imamo... i tek kada nauèimo nesebièno ljubiti svaku svoju misao, svaki dogaðaj u svom danu, svakog èovjeka kojeg sretnemo... tek tada znamo ljubav drugih prepoznati i primiti na pravi naèin.
Znaèi... ljubav je svuda gdje smo mi...
Koliko puta se naježimo, zatitramo jer prepoznamo pozitivnu misao... to je takoðer ljubav.
Svaki dijalog koji nam je ugodan znaèi ljubav. Ljubav nam u život ne dolazi kroz osobe koje ljubimo.... ona je u nama.
Hajdemo se na kratko prisjetiti legendarnog ljubavnika Kazanove – po nekima najuspješnijeg ljubavnika svih vremena. Živio je 73 godine, a imao je 116 ljubavnica – znanih u javnosti.
Mnogi bi si muškarci dali izvaditi jedan bubreg da saznaju tu èarobnu formulu pomoæu koje je Kaznova imao takav uspjeh kod žena. On nije bio neki ljepotan, nije bio bogat, nije imao baš visoko obrozovanje, nije imao pedigre (korijeni su mu u najsiromašnijem staležu), ali žene je privlaèio poput magneta. Zašto?
Mislim da je tajna upravo u njegovom odnosu prema ženama.... u onom osjeæaju koji je budio kod njih. One su se u njegovom društvu osjeæale kao CARICE. Roðen je 1725. godine. U njegovo doba nije bilo moderne psihologije i svih znanstvenih istraživanja, ali njemu je neki tajanstveni glas... valjda onaj koji dijeli talente prišapnuo da žena želi biti centar muškarèeva svijeta i upravo pomoæu tog saznanja i provodeæi ga u djelo on je postizao takav uspjeh.
Drage moje blogerice, vi jako dobro znate kako izgleda ovaj macho muški svijet oko nas.... a živimo toliko godina nakon njega. Znamo koji su stavovi Crkve.... koji status ona nudi ženi u društvu i obitelji..... a onda samo pokušajte zamisliti kakav je taj odnos bio u Kazanovino doba. A on je svoje carice vozio u gondolama punim latica ruža, kada je bio s njima nitko ih nije imao pravo prekidati.... to je bilo samo njihovo vrijeme.... jer vrijeme koje je posvetio ženi, on joj ga je posvetio do daske. Spavaæa soba mu je bila prepuna ogledala i svijeæa.... a sluge su hranu (biranu – èesto afrodizijaèkih svojstava) dostavljali kroz male prozorèiæe. Zbog svojih ljubavnica se èesto upuštao u dvoboje – riskirao život, prkosio zakonu. Kada je osvajao satima je razgovarao sa odabranom žrtvom.... ulazio joj je u svijest. Bilo mu je strašno važno svoj plijen upoznati iznutra.... bilo je važno proniknuti joj u dušu. Ništa nije prepuštao sluèaju.... Što je dobio takvim odnosom? Dobio je ono što macho-bahati tipovi nikada neæe upoznati. Dobio je ono što što može pružiti samo žena koje se osjeæa opušteno, koja se osjeæa u tom trenutku centrom svemira, osjeæa se lijepom, voljenom, željenom, poštovanom.... drugim rijeèima – osjeæa se CARICOM. Mnogi æe macho guslari proèitati ovaj post i neæe razumijeti ovu reèenicu.... èak æe se bahato nasmijati, ali to nije važno.... jer njima ova tema nije ni posveæena. Bit æe tu i naivnih blogera..... kojima poruèujem neka ne kopiraju Kazanovine mamce jer ipak žive u neko drugo vrijeme.... pa bi ženi koju love moglo biti neugodno ako nekoga pozovu na dvoboj. Svoj odnos treba poštelati.... prilagoðeno vremenu u kojem žive.
No, ovaj post pišem blogericama. Jedna je neki dan pitala gdje je G toèka i kako se može usporeðivati vjerski zanos i vatromet koji ljudi doživljavaju u sexualnom zanosu.
Mislim da imamo prednost što živimo baš u ovo vrijeme. Nisu nam potrebni Kaznove da bi nas uvjerili da smo CARICE. Macho-bahate sirovine nisu i ne smiju biti dovoljno glasni da nas ponize, unište samopouzdanje i ubiju taj osjeæaj kojim smo odabrale svoje mjesto pod zvijezdama. Kada spoznamo da ljubav raste u nama (o èemu sam govorila na poèetku ovog posta), da ljubavni zanos i spolnost takoðer rastu u nama – da su nam darovane – tada nam to više nitko ne može oduzeti. Ako nam je Bog dao moæ da osjetimo ljubav i nagon – tada nas ni jedno crkveno uèenje ne može uvjeriti da je to sramotno, tada nas ni jedan mušarac ne može i ne smije moæi uvjeriti da to ne postoji. Kad nam je nešto darovano – tada je to naše. To nas èini moænima. I zato nikada nemojte dozvoliti da to moæno i predivno oružje koje imate bilo tko upotrijebi protiv vas. Nemojte ga obezvrijediti, zaprljati i tražiti na pogrešnim mjestima.
Mnogi pokušavaju „dodirnuti sebe izvan granice tijela“ pomoæu droge, alkohola, èestih promjena partnera, na šumskim zabavama. Sve su to dude varalice, tješilice i uzaludno traženje.... jer prava èarolija spava u vama... samo je treba potražiti. D. Maksimoviæ je davno napisala: „Kada bih ja bila mladiæ moja bi djevojka imala dušu bogatu, kao što su zimske gore bogate bajkama.“ Jesu li muškarcima važne naše duše? Ne, baš previše. Ali važne su nama... jer kroz njih spoznajemo sebe... izgraðujemo samopoštovanje.
Možda se ponekad osjeæate usamljeno... ali èarolija je i tada u vama. Samopoštovanje i prepoznavanje sebe su ta tajna. I Kazanova je ranjavao. Zato ne tražite sebe kroz odnos s bilo kojim muškarcem. Poštujte sebe pa æe vas i muškarci poštovati.
Ovo što sam napisala blogerice mojih godina jako dobro znaju.... ali eto... napisala sam to za naše blogerske pupoljke... da im se naðe.... :)

Žena majka

23.04.2007.

Ovih dana... sudjelujuæi na raznim temama èesto smo se dotakli uloge žene. Njene ravnopravnosti i koliko je moguæe furati ulogu žene, majke i uspješnu karijeru istovremeno, a da jedna od tih uloga ne trpi.
Neæu sada pisati o tome... ali potaknuta ružnom insinuacijom i zlobnim muškim tumaèenjem mojih rijeèi prièat o èarobnom daru majèinstva.
Muški sirovi šovinist mi je napisao ovako:
„ukoliko je tebi afirmacija zenske uloge samo u majcinstvu i roditeljstvu..to ne moras generalizirati kao opcu zensku(i jedinu!) potrebu!“
... a ovim bljutavim komentarom nadovezao se na moj zakljuèak u komentaru koji glasi:
no danas imamo situacija kao što je netko gore veæ lijepo spomenuo da se obitelj ne viða cijelog dana... i djeca su previše sama. A u napuštenoj i zanemarenoj djeci leži pravi problem ove zemlje i njene buduænosti.

U strašnoj i silovitoj borbi za ravnopravnost i dokazivanje sebe na svim podruèjima èesto zanemarujemo tu prevažnu ulogu majèinstva i po mom mišljenju je to strašan problem.
Ja nigdje i nikada nisam napisala da je majèinstvo i roditeljstvo jedina ženska potreba, ali sam èesto vrlo glasno napisala da djeca ne pišu molbe da bi došla na ovaj svijet i da je opasan problem ovog društva što iza lažnih parola volimo zapakirati zanemarivanje svojih obaveza.
Porast ovisnosti, kriminala meðu mladima, njihova nezainteresiranost za svijet u kojemu žive je svakako odraz društvene nebrige, ali temeljni problem po mom mišljenju leži u zanemarivanju i nedostatku vremena koje obitelji provode s vlastitom djecom.
I kad vidim one jadne trgovkinje u tržnim centrima koje rade od jutra do sutra... ili tekstilne radnice koje opièe i po dvije smjene, radnice u bilo kojoj tvornici ne mogu si nekako zamisliti da su tamo radi dokazivanja i vlastite afirmacije i da ne bi voljele više biti sa svojom djecom. Èini mi se ipak da rade iz èiste potrebe... baš radi svoje djece da bi im mogle priuštiti ono najosnovnije.
Ali i kad vidim one koje guraju velike karijere i onda daju izjave u novinama kako su savršeno uskladile karijeru i majèinstvo ja im ne vjerujem. J
Juèer sam bila sa svojom najboljom prijateljicom koju volim više no da smo rasle pod istim krovom. Dugi niz godina sjedile smo u istoj školskoj klupi... puno slobodnog vremena provele zajedno. Uvijek istièem kako smo nas dvije zajedno jedna savršena žena. Ona je odabrala karijeru, a ja sam se odluèila za obitelj i posao koji æe mi omoguæiti da mogu uskladiti te dvije uloge bez velikih problema. Svaki njen uspjeh u školovanju, a kasnije u karijeri doživljavala sam kao osobni i radovala se kao da se meni dešava. Oduvijek je savjesna i marljiva osoba i znala sam da æe uhvatiti zvijezdu... znala sam da je cura za pobjede. Uspjela je i ja sam ponosna na nju do neba. Prièa mi juèer da ustaje svakog dana u 6:30 h i vraæa se s posla iza 20:00 h. Materijalno je ispunila sve svoje snove, s poslom je zadovoljna... ali žali se da ima premalo vremena za sebe. To je cijena uspjeha. Pitam je imaju li njene kolegice s kojima radi djecu i što se dešava s njima dok one jure karijeru... a tada mi kaže da su tu bake, oèevi koliko mogu, dadilje... da se dese dani da ih djeca ne doèakaju budna. I to je cijena uspjeha. Znaèi... može se i jedno i drugo. Ali trpi li netko u toj afirmaciji žene kroz druge uloge? Naravno da trpi! Trpe djeca... ma kako to bilo nekome teško priznati. Tu je sad pravo izbora.... što nam je važnije, koliko je tko sebièan i odgovoran.
Odrast æe i djeca koja ne viðaju svoje roditelje baš previše. Othranit æe njih plaæene dadilje, bake, susjede ili æe se snalaziti sami s kljuèem oko vrata. Poput biljaka æe biti njegovani... dobit æe sve što im je potrebno za rast i da bi preživjeli... imat æe oni plaæene obroke po vrtiæima i školama, kupit æe si sami brzu hranu... ma snaæi æe se veæ nekako....ostat æe samo bez onoga što se novcem ne može kupiti, a to je vrijeme njihovih roditelja koje se posveæuje samo njima.
Sjeæam se svog djetinjstva. To je najtoplije i najdraže mjesto koje spava u meni... to je mjesto u koje ponirem uvijek kada mi je teško... upravo tamo prikupljam snagu za sve životne borbe.
Uz to djetinjstvo vezana su dva kljuèna lika u mom životu... a to su majka i otac.... prevažni svaki na svoj naèin. Uvijek sam ih imala kad sam ih trebala... u svim radostima i tugama... sjeæanje na to vrijeme je poput predivne šarene livade prepune raznobojnog cvijeæa... a to su moje uspomene koje me podsjeæaju na ljubav, toplinu, podršku, utjehu, nadu i vjeru u samu sebe.
Gledajuæi ovaj današnji svijet postajem sve svjesnija da su moji roditelji bili dar Zvijezda.
Moji klinci su planirana i željena djeca. Nikada neæu zaboraviti svoje raspoloženje u rodilištu kada su mi prvi puta donijeli bebu na krevet. Govorile su mi žene da æe me odmah zapuhnuti i preplaviti ljubav i toplina. Kod mene se to nije dogodilo. Gledala sam to malo stvorenje koje me gledalo svojim velikim bistrim oèima. Gledali smo se šutke ravno u oèi, a ja sam osjeæala strah i strašnu paniku.... u meni je vapilo: „Znaèi ti si taj mali èovjek koji mi je darovan da ga vodim do samostalnosti? Hoæi li ja to znati, hoæu li ja to moæi?“ Tulila sam tri dana u rodilištu od silne panike i nesigurnosti da li sam ja sposobna za tu veliku odgovornost koja mi je povjerena. S drugim više nisam tulila... jer veæ sam znala da ja to mogu, hoæu i znam, a što ne znam nauèit æu! Moj život se njihovim dolaskom na svijet promijenio u potpunosti. Oni su mi centar svijeta. Strogo sam pazila da se ne desi bolesna vezanost za majku, ali bila sam njihova. Promijenila sam radno mjesto i grad rada samo da bi im bila bliže... odabrala teži posao da bi im bila bliže. Nisam propustila ni jednu prireredbu, ni jedan roditeljski sastanak, a na informacijama sam bila toliko puta da me veæ svi psi oko škole poznaju.
Jesam li zanemarila neke svoje ambicije, strasti, ljubavi, interese i potrebe. Jesam! Mnoge! I nije mi žao zbog toga jer ništa od tih ambicija, strasti, ljubavi i interesa nije jaèe od ljubavi koju osjeæam prema njima i od osjeæaja odgovornosti koju osjeæam.
Sve ostalo u životu što sam radila i radim mi je strašno važno. Osjeæaj odgovornosti putuje sa mnom ma što radila. No jednog æu dana umrijeti poput svoje Krune... ponekad æe se netko sjetiti Done koju su poznavali, ali moj trag æe ostati neizbrisiv samo u ta dva djeèaka koje sam imala èast roditi i koji su mi od sudbine povjereni na mom životnom putu.
U našim obiteljskim prièama spominje se djed kojeg nisu imali prilike ni upoznati... spominju se pradjedovi... njihove dogodovštine, njihove osobine, njihova razmišljanja, stavovi, njihove životne odluke... sliènosti koje su naslijedili od tih otišlih predaka.... I kad ja odem sve to æe oni èuvati... a svoje majke Done i svog oca... i svojih baki æe se najduže i najžešæe sjeæati samo oni i prenositi uspomenu na njih na svoju djecu i unuke.
Sve u mom životu je strašno važno, ali najvažniji, najteži i naljepši zadatak je majèinstvo.
A sada živim u vremenu da se hrvatskim intelektualcima zbog toga moram opravdavati... u vremenu borbe za ravnopravnost i trkom za lovom to više nije moderno i poželjno... jer to je konzervativno, staromodno i nazadno.
Ja priznajem da mi je majèinstvo najdraža i navjeæa uloga u životu... a ako to znaèi da sam zatucana, staromodna i nisam u skladu sa širinom današnjih razmišljanja rado prihvaæam svoju razlièitost i zatucanost.... i sa žaljenjem pratim statistiku što se dešava hrvatskoj djeci... što se dešava hrvatskoj buduænosti....

I jedna zatucana prièa kojoj ne znam autora za kraj....




KUTIJA POLJUBACA

Poèetak prièe ide daleko u prošlost kada je otac kaznio svoju petogodišnju kæerkicu
jer je izgubila neku vrlo dragocjenu stvar. Novca je u tom vremenu bilo vrlo malo. Bilo je
božiæno vrijeme. Slijedeæeg jutra je djevojèica donijela mali poklon i rekla:
"Tata, to je za tebe."
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema
nièega, jako se naljutio.
Kæerkicu je prekorio: "Zar ne znaš ako nešto pokloniš, oèekuje se da se
u kutiji nešto i naðe?"
Djevojèica ga je žalosno pogledala i suznim oèima rekla: "Tata, ali nije
prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe."
Tata je bio ganut.
Kleknuo je pred kæerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života èuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjeæao izgubljeno i oèajno, otvorio ju je i iz nje uzeo
jedan nevidjivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kæerka spremila unutra.
Svatko od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju roditelji, djeca, prijatelji...
Ne postoje važnije stvari koje bi mogli dobiti.

Strojopis

22.04.l2007.

Danas sam malo švrljala po tavanu i pronašla jedan predmet koji me vratio dvadesetak godina unazad i probudio neke davne uspomene. Pronašla sam svoj stari pisaæu stroj.
Nakon što sam upisala treæi razred CUP-a našla sam se u neobranom grožðu. Po Šuvaru smo imali dva razreda opæe, a kasnije smo birali smijer... no ovi u CUP-u su i u prve dvije godine opæe imali strojopis. Imala sam zaostatak od dvije godine za svima iz razreda. Hitno je trebalo kupiti pisaæi stroj i baciti se na vježbanje. Obišla sam s majkom cijeli grad i baš je bila nestašica portablica, a ja sam je morala imati još juèer. I tada prolazimo pored staretinarnice, a u izlogu prekrasan stari pisaæi stroj. Nije bilo druge... kupile smo ga.
Ne znam koliko vas je imalo prilike pisati na stogodišnjem stroju... ali ja sam upravo na njemu nauèila tipkati.... Svakog dana sam pretipkavala gradivo iz bilježnica i vježbala ko manijak.... do kraja èetvrtog razreda nisam zaostajala za ostalima... imala sam petaka iz strojopisa. Na tom stroju pretipkala sam mnoge maturalne radnje, diplomske radnje, pisala razne materijale za mala poduzeæa....
Odluèila sam ga s tavana premjestiti u dnevnu sobu. Sutra æu za njega kupiti poèasnu policu... jer je on je to zaslužio.

Blogeri, kako ste nauèili tipkati? Volite li tipkovnicu.... da li su vam misli brže od prstiju... ili obrnuto?

Razglednica

18.08.2007.

Pozdrav vama, dragi blogeri!
Hvala svima koji su mi zalijevali cvijeæe i èuvali blog dok me nije bilo.
Na godišnji sam otišla s pitanjem „znam li se još odmarati?“. Pronašla sam odgovor u zadnjih deset dana. Napunila sam baterije, a svoju Zemlju Èudesa , koja je veæ bila prilièno šarena, obogatila sam novim slikama, iskustvima i spoznajama.
Te šarene slike u meni naslikala je èarobna Istra... Rabac, Labin, Pula, puno malih i èarobnih sela i uvala, te Brijuni za koje sam sigurna da je bilo mjesto na kojem su se nekada davno odmarali i sami bogovi. Svi vi jako dobro znate da Brijuni imaju bogatu povijest i èarobnu prirodu. I ne, neæu vam sada pisati o dalekoj povijesti, Austrijancu koji je isušio moèvaru, spasio stanovništvo od malarije... neæu vam pisati ni o Drugu Titu, egzotiènim životinjama i biljkama... a ni o maslini staroj 1700 godina koja je i ove godine prepuna plodova.
Na razglednici vam šaljem sliku kipa koji je pronaðen na Brijunima.... kipa koji predstavlja zagrljaj Zeusa koji se zbog opasne i ljubomorne Here pretvorio u labuda kako bi mogao zavesti Ledu u koju se zaljubio. Žena koja nam je prièala prelijepe prièe o tom otoèju nije znala zašto labud i Leda nemaju glave..... da li su nestale od zuba vremena? Ili je to bila Herina kazna? Ili kip... takav kakav jest simbolizira stanje u kojem zaljubljeni ostaju bez glava? No to zbilja nije važno..... jer èaroban je baš ovakav kakvog ga sada možemo vidjeti.... ostavlja nam prostora za pitanja i maštu. Tko je izradio kip? Zašto je naðen baš tamo?
Nema odgovora na to pitanje... pa sam ja zakljuèila da u ta davna vremena nije bilo žute štampe.... nije bilo digitalaca i dosadnih novinara.... i onda je neki talentirani umjetnik izradio ono što je vidio. Ndaaaa.... sigurno je kip s razlogom baš tamo..... jer taj otok je svojom ljepotom mjesto dostojno ljubavi bogova.... ili je možda upravo ljubav bogova to mjesto uèinila tako posebnim. Ni to nije važno. Drago mi je da me dodirnuo dah tih starih, tajnovitih prièa..... i drago mi je da sam imala priliku sve te èarobne slike pohraniti u posebnu ladicu svojih uspomena... kao nešto neprocjenjivo.
U prošlih deset dana nijednom se nisam naljutila. Tupavi osmijeh mi se nastanio na inaèe ozbiljno lice. To je uèinila Istra svojom ljepotom i njeni ljudi koji su me se posebno dojmili.
Razglednice se inaèe šalju s ljetovanja... a ne kad se s njega vratimo. Nemojte mi zamjeriti što sam prekršila to pravilo.

p.s. nisam èula cvrèke u Istri..... sigurno i za to postoji neki razlog..... ako znate odgovor napišite ga... a ako ne znate izmaštajte ga.... :

Baka Kata

07.06.2007.

Zbilo se to u neka davna vremena..... u jednom malom gradu na brdovitom Balkanu...
Službenici te male Elektre jedva su tog jutra stigli na posao jer tijekom noæi cijeli kraj zatrpao bjelièasti snijeg... a službe za èišæenje cesta bile su vidno iznenaðene dogaðajem pa nisu stigle odreagirati.
Toga dana nije bilo puno potrošaèa... èak su i monteri ostali u zgradi i èekali hitne intervencije jer se sve ono redovno i normalno po takvom vremenu nije moglo raditi.
I negdje oko podneva stiže u veliku dvoranu promrzla baka. Dogurala je svoj bicikl (kotaè... tako ga je ona zvala) jer se nije mogla voziti po snijegu. Gurala je ona svoj kotaè od rane zore i probijala se po takvom nevremenu da bi iz svog malog i udaljenog sela došla protestirati na zadnje upozorenje pred iskljuèenje struje koje je dobila.
Bakino brojilo nije bilo oèitano na pretprošlom oèitanju jer nikoga nije bilo doma, a i na èudnovatoj joj je lokaciji kuæa pa joj je prilikom novog obraèuna došla ružna istina na godišnjem obraèunu. Nagomilalo se tu duga od dvije godine. Nije ona jadna èula upozorenja i pozive da se donesu stanja... nije ona jadna o tome vodila brigu, a radilo se o iznosu koji je za nju bio velik do neba. Bila je to sitna starica, ali vrlo zvonkog glasa... bila je odluèna i beskrajno simpatièna. Šef joj je objašnjavao gotovo sat vremena što se dogodilo i što slijedi... zbilja se potrudio... No ona je izašla iz njegove kancelarije... sjela na jednu stolicu i nastavila galamu. Isprièala je ona svima prisutnima sve o svojoj snahi (koja je bila kriva za sve), sve o svojim životinjama, ma pola svoga života je isprièala.... na kraju je ljuta i tužna otišla gurajuæi svoj kotaè. Ubrzo nakon toga iskljuèena joj je struja... a ona je u Elektru dolazila dva puta tjedno (jer je dva dana u tjednu prodavala svoje proizvode na gradskoj tržnici). Svi su je izbjegavali jer formalno nije imala nikakva prava, a kad je poèela vikati bila je to prava neugodnost pred ostalim potrošaèima koji nisu razumijeli o èemu se radi. Samo je jedna malo prolupala službenica uvijek slušala jednu te istu prièu i pokušavala objasniti po tisuæiti put da se struja mora platiti i da æe joj tada opet svjetliti. No ona je plaènim glasom govorila: „A kak bi vam platila nekaj kaj nemam? Vrnite mi struju pa vam bum platila!“ I ona je iskreno vjerovala da je u pravu... i nije bilo naèina da joj se objasni kako mora platiti ono što joj je uzeto i da se radi o nekim starim dugovima. Kad bi službenica došla na gradsku tržnicu baka je za njom vikala: „Vrag vas jebiiii, vrniteeee mi strujuuuuu!“ .... njen glas je odjekivao tržnicom, ljudi su se okretali i smijali... ali se bakin vapaj uvukao u dušu te službenice i ona nije mogla ne razmišljati o baki Kati i nemoguænosti da joj objasni.... i nemoguænosti da joj pomogne.
Poèele su pripreme za Božiæ... cijeli grad je bio ukrašen lampicama, svjetleæim zvoncima... svi su ko pomahnitali brstili trgovine i pripremali se za predstojeæe blagdane.... a službenica je tada pukla i otišla moliti svog šefa da prekrši pravilo, da prekrši propise i na njenu dušu uèini nešto mimo pravila. Inaèe ta službenica nije bila iz tog kraja.... nije imala svojih školskih prijatelja, nije padala na poznanstva i bila je i pretjerano zaljubljena u pravila, a za svoje poduzeæe je utjerala toliko dugova... da je to radila za mafiju bila bi vrlo bogata. Nije ona to radila za novac, nego zato što je osjeæala da je samo tako pravedno. No tih predblagdanskih dana nekako su joj se ta pravila uèinila preokrutnima i rekla je šefu: „Molim vas ukljuèite baki Kati struju..... da ima svjetlo za Božiæ! To ide na moju dušu! Ako ne plati opet æemo je iza blagdana iskopèati... ali molim vas danas je ukopèajte!“ Na njegovom licu se pojavio topli ljudski smješak... nosi on u sebi taj jedan posebni senzor koji nemaju baš svi na ovome svijetu. Znao je da ta žena nije sklona moljakanju i kršenju pravila... gledao je on te tužne scene iz prikrajka sve to vrijeme.... i nije pitao ništa, nije rekao ništa... poslao je montere i toga dana je baka Kata dobila struju.
Prvi radni dan iza blagdana baka Kata je došla u Elektru i podmirila svoj dug u cijelosti. Ona je nakon par godina umrla... ali od tada pa sve do danas njen sin dolazi redovito u Elektru sa stanjem brojila te uredno i na vrijeme podmiruje svoje obaveze.
Prièa o baki Kati je samo jedna prièa iz obiènog života koja nam pokazuje da ponekad nije grijeh malo nategnuti i rastegnuti pravila da bi se èovjeku pomoglo... i da bi se problem riješio na zadovoljstvo sviju.
Ova prièu sam napisala u spomen na baku Katu... a posveæujem je mojoj najdražoj kolegici koja je nasljedila sve moje èudake i šefu sa posebnim senzorima, uz poruku neka ih èuva jer oni su mu darovani od Zvijeda...

P.S. Tako je i moj djed kad je ostario prièao prièe iz partizana.... hebiga, ja nisam bila u partizanima....

Švercanje s odgodom plaæanja

04.06.2007.

Prošlog tjedna u nekoj TV emisiji gledala sam reportažu o mladom èovjeku koji je uplatio 6.000,00 kuna na raèun ZET-a. Žao mi je što nisam zapamtila njegovo ime.
Uplata je iznenadila ZET-ovce, a mladi èovjek je obrazložio da je to njegov dug tom poduzeæu. Za vrijeme školovanja se švercao u tramvaju i sada kada je stao na svoje noge odluèio je vratiti dug jer su ga savjesno vozili sve te godine. Izraèunao je koliko bi platio pokaze kroz sve to vrijeme, dodao još 20% da ih sluèajno ne bi oštetio... i tako je vratio svoj dug.
Inaèe uvijek prozujim pored ekrana i ne gledam TV, ali taj dan sam sjela i kao prikovana slušala kratku izjavu tog èovjeka. Gledala sam ga zadivljeno, živahni mravci su mi trèkarali ispod kože, ali imala sam ga potrebu i zaštititi od ovog svijeta u kojem živi jer sam unaprijed znala kako æe ljudi prihvatiti tu vijest. I naravno... u razgovoru s drugima o tom èinu èula sam uglavnom ironiène komentare, vidjela podsmjeh. Èovjek se veæini èini malo „pomaknut“.
Jesu li krivi ljudi što ne mogu razumijeti taj èin? Ne znam. Vrijeme u kojem živimo nas uèi da se u trci za vlastiti probitak i osobnu korist lome kosti. Svijet je prepun njuški koje su sebiène i ne prezaju pred nièim za 10 dkg šarenih perli. Ljudi izbjegavaju svoje obveze na svim podruèjima života i još se èude ako se netko usprotivi tome. Koliko ljudi duguje i na sve moguæe naèine pokušava izbjeæi vraæanje svojih dugova. Puno ljudi vraæa tuðe dugove jer su krivima jamèili. Neki su prevareni od još pokvarenijih ljudi. Izbjegavanje dugova postalo je naèin ponašanja. Takav stav prema vlastitim obvezama je prvi defekt koji nam ruši sustav vrijednosti. Uz to tu je ne prihvaæanje vlastitih grešaka. Svi smo bili u situaciji da pogriješimo. Griješili smo svjesni u trenutku kad smo grešku èinili, ili smo griješili pa smo greške postali svjesni kasnije. Blago ljudima koji su sposobni prepoznati vlastite greške i iza njih stati. Griješiti je ljudski, ali nije ljudski svoje greške ne priznati, svoje greške svaljivati na druge. Tu se radi o savjesti... o tom èarobnom Božjem glasu u nama koji nas hvali za uèinjeno dobro, a kudi zbog uèinjenog zla.
6.000,00 kuna je danas velik novac. Mnogi ljudi nemaju toliku mjeseènu plaæu, to su tri prosjeène mirovine naših umirovljenika. Nije to iznos koji se ne osjeti u kuænoj blagajni. Ali to je ipak mali iznos kojim je ovaj èovjek sebi osigurao miran san. Dao je novac za miran san, ali ga nije kupio... nego ga je ZASLUŽIO! On je vratio svoj dug.
Toliko èisto i pošteno! „Nisam mogao, bio sam u frci..... puno toga bilo mi je važnije. Griješio sam, ali danas sam svjestan da je to ponašanje bilo neprihvatljivo i želim platiti ono što sam koristio!“ Eeeee... kamo sreæe da je ovakvih ljudi više na ovom svijetu.
Sigurna sam da æe u susretu s njim na nekim životnim stazama uživati njegovi poslovni suradnici, njegova obitelj, njegovi prijatelji i svi koji s njim doðu u dodir.... jer to je èovjek koji stoji iza svojih grešaka, èovjek koji je odgovoran. Uèinio je nešto jako pošteno i zato sam ga odluèila ugostiti na svom blogu i napisati mu HVALA... jer takvim ponašanjem on nije smirio samo svoju savjest nego je upozorio sve nas na neke stvari koje se polako potiskuju i odumiru u svijetu koji nas okružuje.


Indijska narodna prièa nam govori upravo o tome što je taj mladi èovjek pronašao u sebi....


Nekada davno sva ljudska biæa bila su bogovi, ali su tako zloupotrebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odluèio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad neæe naæi. Ali, pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo. Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni pomogli odluèiti. "Hajdemo ga zakopati duboko u zemlju", rekoše bogovi. Brama odgovori:
"Ne, to ne valja jer ljudi æe kopati zemlju i naæi æe ga." Onda bogovi predložiše: "Da ga potopimo u najdublji ocean?" Brama se nije složio: "Ne, ni tamo", reèe, "jer æe oni nauèiti da zarone u ocean i naæi æe ga." Bogovi æe na to: "A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo." Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: "Ne, ni to nije dobro jer æe se vremenom popeti na svaku planinu i opet æe preuzeti svoje božanstvo." Onda bogovi odustaše i rekoše: "Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do kog ljudska biæa neæe stiæi."
Brama je dugo razmišljao, a onda je rekao: "Evo što æemo. Sakriæemo njihovo božanstvo u najdublji dio njihovog sopstvenog biæa jer ljudi se nikad neæe sjetiti da ga tu traže."
Svi su se bogovi složili da je to savršeno skrovište, te tako uèiniše. I od tog vremena ljudi su prošli zemlju uzduž i poprijeko, kopali, ronili, peli se i istraživali tražeæi nešto što je veæ bilo u njima.

Korupcija

15.04.2007.

Potpredsjednik Europske komisije i povjerenik za pravosuðe i sigurnost Franco Frattini sudjelovao je na posljednjoj sjednici hrvatske Vlade.
U razgovoru s novinarom Slobodne Dalmacije izjavio je:
„U borbi protiv korupcije Hrvati trebaju promijeniti mentalitet, jer su skloni vjerovati da je "mala" korupcija prihvatljiva i da je sasvim normalno lijeèniku ili cariniku dati nekoliko eura, kaže Franco Frattini.“

Èovjek je u pravu. Nedavno su bili objavljeni rezultati ankete na temu korupcije u Feralu koji potvrðuju kako veæina graðana u Hrvatskoj misli da korupcija nije ništa strašno... Kako se to desilo? Mislim da je to zato što je korupcija u ovoj zemlji prisutna veæ predugi period. Ljudi su se navikli da sve moraju plaæati ispod pulta i usvojili su to kao nešto normalno. Kad je glava bližnjih u pitanju još nekako i mogu razumijeti da ljudi pogube kompase pa pokušavaju sve da spase bližnjeg, ali u ovoj zemljici se plaæa baš sve na taj protuzakonit i nemoralan naèin. Ne plaæa se samo lijeènicima i carinicima... plaæaju se ispiti, èak gotove diplome, potplaæuju se službenici u javnim poduzeæima da bi èovjek što prije ostvario svoja prava. Postoji razraðeni sistem maltretiranja graðana koji ih tjera na takva ponašanja inaèe njihovi predmeti (bez obzira o èemu se radi) predugo leže u ladicama. Svaki èovjek bi se trebao zapitati koliko puta je platio nešto na takav naèin... ili èak koliko puta je sam bio u prilici naplatiti za nešto za što je veæ plaæen, da bi požurio ili odradio kako treba. Prije par godina sjedila sam sa jednom Splitskom lajonom na Biogradskoj rivi i laprdale smo na razne teme... tada smo se dotakle katastrofalnog stanja u hrvatskim školama. Dugo prije toga èitale smo se na forumima. I tada kaže ona meni: „Dona, ti nisi normalna! Pa daj shvati veæ jednom da vreæice sve rješavaju!“ E, pa ja to ne mogu shvatiti, niti prihvatiti! Kažu za nas Podravce da smo škrti... ali ovdje se radi o principu... dali podravskom ili nekom treæem nemam pojma. Nije li ponižavajuæe ponašati se na takav naèin? Tako ponižavamo i sebe, a i osobu kojoj plaæamo. Bila sam èak u situaciji da je profesorica mom sinu rekla: „A ti si sin od žene što radi u .......... i nije sklona dogovorima.“ Osjetili smo to u njenom odnosu prema klincima kroz èetiri godine... samo zato što sam savjesno radila svoj posao i jer nisam dozvolila da èinjenica što predaje mojoj djeci od mene uèini osobu koja æe kršiti pravila i nju staviti u privilegirani položaj o odnosu na ostale graðane u sliènoj ili istoj situaciji. I sve tako umreženo funkcionira... usluga za uslugu (naravno radi se o protuzakonitim uslugama), kunice, vreæice i druga èudesa. Odavno veæ nisam bila u bolnici ili u Domu zdravlja..... na svu sreæu nismo bolesni, pa kontrole obavljamo privatno... kad veæ moram plaæati idem kod privatnika. No koliko je ljudi koji si to ne mogu priuštiti? Vjerujem da poznajete ljude koji su se prodali za manju ili veæu lovu, koji su se prodali za fotelju ili neku uslugu koja im je donijela osobnu korist. Takve prodaje su samo njihov problem ako pri tom nisu oštetili druge ljude.... a takve su situacije rijetke.... jer ako nema društvene štete tada nema potrebe za kupovanjem ljudi. Ljudi obièno kažu da svaki èovjek ima svoju cijenu.... a ja sam moram primijetiti da je cijena ljudi u Hrvatskoj vrlo niska.
Razmišljate li vi koji ste upali u mrežu takvih ponašanja o tim stvarima? Razmišljate li o onima koji si to ne mogu priuštiti? Razmišljate li o onima koji se ne žele tako protuzakonito i nemoralno ponašati? Da li ste svjesni što radite svojoj vlastitoj zemlji? Da li ste svjesni èemu uèite svoju djecu? I onda se svi bunimo da su nam loši politièari, uvijek su nam krivi oni na vlasti... a sami... svakodnevno radimo niz protuzakonitih radnji i pružamo strahovit otpor redu, radu i normalnim ponašanjima. Skloni smo filozofiranju i molariziranju kad nisu naše guze u pitanju, ali veæina kad treba nešto više i ne pokušava na zakonit naèin nego se odmah ukljuèuje u tu zaèaranu mrežu koja nas sve zajedno spušta na samo dno.
Neka se zbog ove prièe u prilogu temi ne uvrijede èasni odvjetnici i bankari... to je tek prièa... a opet ne znam autora....
Stari pobožni propovjednik je umirao. Znao je da mu je ostalo još svega nekoliko sati života. Zato je pozvao dva svoja vjernika. Jedan je bio bankar a drugi odvjetnik. Obojica su smatrala prednošæu da budu s njim u njegovim posljednjim trenucima. Kada su došli do njegovog kreveta, starac je podigao svoje ruke i dao im znak da sjednu svaki s jedne strane njegovog kreveta. Par trenutaka je vladala potpuna tišina. Obojica su se pitala zašto ih je pozvao, a zatim su se prisjetili njegovih brojnih dugih, dosadnih propovijedi o pohlepi i lakomosti.

Konaèno, bankar je skupio hrabrosti i zapitao:
Pastore, zašto ste izabrali baš nas dvojicu da doðemo i budemo s Vama u vašim posljednjim trenucima?
Stari propovjednik je podigao pogled i slabašnim glasom rekao:
Želim da budem što slièniji Isusu, i da umrem kao i On - izmeðu dva lopova!

Zabranjeni umjetnik

03.06.2007.

Ovo je tema o mladom umjetniku iz Osijeka èije su pjesme zabranjivane, a umjetnièki put mu je prepun prepreka koje postavljaju ljudi bez sluha i bez osjeæaja.
Tekstovi Daria Plevnika prilièno vuku na desno.... i mnogi æe se pitati što se to lijevoj Doni sviða kod tog umjetnika?
Svojim senzorima prepoznajem otvorenost ljudi prema svijetu oko sebe. Kroz muziku i tekstove Daria Plevnika struji ljubav prema „malom“ èovjeku.... negodovanje na nepravde koje se dešavaju i velika hrabrost jer se o svim tim nepravdama ne boji glasno progovoriti.
Kada netko pokrade jedan narod... tada više nije važno tko je desno, a tko lijevo.... tada samo ostaju lopovi i oni koji to nisu.... meðu onima koji to nisu postoji šutljiva masa koja polumrtvo šeta ovim svijetom i boji se svoje sjene, ali postoje i oni koji imaju muda o tome progovoriti. Eto... to je razlog zašto mi se sviða ono što stvara taj mladi umjetnik iz Osijeka.
Naravno... posebno me ljuti što ga zabranjuju, varaju i koèe! A kad se ja jako naljutim volim dizati svoj glas... ako nigdje drugdje tada bar na blogu...
Odvojit æu najvažnije iz njegove biografije koju je napisala Darija, žena njegovog života, glavni lik jedne njegove prelijepe pjesme i njegova menaðerica.
Dario se rodio 1969.god. u Osijeku. Glazbom se bavi 25 godina. on sam stvara: glazbu, tekst, aranzman, produkciju, svira sve instrumente (osim puhac kih), a gitara mu je miljenica. 1991.god. Branimir Glavas, tadasnji sekretar opce narodne obrane salje Daria u JNA u Rumu (specijalne jedinice) da nasima odaje kretanja Jugo vojske. Ubrzo Dario biva zarobljen i provodi 6 mjeseci u srpskom zarobljenistvu, na stoc noj farmi, izmedju Bijelog brda i Dalja, a Branimir i njegovi drugovi se prave blesavi. Poèetkom devedesetih Dario je vec imao puno pjesama s kojima je odlazio u Zagreb i uglavnom kucao na zatvorena vrata.
1994. god. potpisuje ugovor sa Croatia recordsom.. No nailazi na laž, spremaju ga u ladicu. Dariove su pjesme uglavnom socijalne tematika. Kroz njih on živi sa svojim narodom i pjeva život svog naroda. Snimio je tri CD-a za Croatia records i to svaki uz puno muke. Sa treæeg, instrumentalnog CD-a «Snovi», izdanog 2000.god. su Englezima (Chrisanne collection IV) prodali instrumental «Darija», a oni ugovorom imaju prava samo za Hrvatsku, a prava za svijet zadrzava Dario kao autor. 2001.god. Dariov brat na intermetu otkrije lopovluk. Dariov instrumental i to uz jaka svjetska imena: Henry Mancini( dobitnik Oskara, skladao Pink Pantera), Nat King Cole, Bill Elliott, Pedro Garcia... A Dario kod kuæe... s obitelji gladuje. 2001.godine, uoèi Božiæa, èetvrti CD"Božiæna prica" poklanja svom narodu, u 2002 primjerka, i to se prešuæuje. Upravo zbog svega toga 2002. nastaje peti CD "Zabranjena prièa" koja jasno govori o uèinjenoj nepravdi. Taj CD u pola predizborne kampanje 2003.godine, Dario s obitelji sam financira i šalje svim medijima u Hrvatskoj. Veæina lokalnih radio postaja je podržala, a novine, TV i velike radio postaje prešuæuju i zabranjuju. Kakva bi to Zabranjena prièa bila da nije zabranjena? Nakon nastupa za Vukovarsku bolnicu, u Lisinskom, peti mjesec 2003. godine, gdje su bili predstavnici svih politièkih stranaka, Dario je, prije nastupa, na mikrofon , rekao:"Došlo je vrijeme da se hrvatska kultura i mediji vrate u ruke Hrvata!" i otpjevao je pjesmu:"Za narod i za njih, jer su i oni bili narod...". Dva dana kasnije su nam rastaju mu 20 godina starog Golfa, glava motora bila je u kanalu, a unutrašnjost auta, sve rastureno i upropašteno, kao u filmovima. Do policijske postaje se izvještaj promijenio. Dario je prvi u svijetu, 1999.god. spojio tamburicu i elektriènu gitaru u instrumentalu "Slavonski konji" s kojom je, sa bendom i tamburašima, predstavljao Hrvatsku na velikom, europskom, etno festivalu u Austriji i Madjarskoj (Sopron i Eisenstadt). Naravno, o svom trosku.. Slali su zamolbe za pomoc od 10.000,kn mnogim velikim tvrtkama, ministarstvima, osjeèkoj županiji i Poglavarstvu. Nismo dobili ècak ni odgovor.
Na festivalu su ispraæeni ovacijama, i svoju je Domovinu dostojno predstavio. Bio je na mnogim festivalima, snimio 6 CD-a i 13 video spotova, sve to uz pomoæ roditelja, koji hrane hrane njega i obitelj i prijatelja koji ih sponzoriraju. Od 2002. godine, Dariova autorska prava štiti Švicarska kuæa Suisa, koji su, kada su èuli instrumentale, rekli da ce im biti èast zastupati takvog autora. Darija i Dario Plevnik 2006. g. za Bozic, nove instrumentale i sva autorska prava poklanjaju deèku invalidu da skupi novac za operaciju. Skupilo se 150.000,00 kn. 2007.g. isti ti instrumentali se prodaju na nekoliko ruskih web adresa. Osim Engleza koji jos uvijek po internetu prodaju kompilaciju "Chrisanne IV", na puno web adresa po svijetu, još od 2001. pa sve do danas. Prodaju i Cesi stare instrumentale "Snovi". O svega toga Dario i obitelj nemaju nista i zive od mirovine pokojnog oca Darijine kæeri Dore koja iznosi 800 kn.

Moraju li u ovoj zemlji umjetnici umrijeti da mi postanemo svjesni da postoje?!!!!

Prilažem za poèetak pjesmu koja je prvi puta zabrenjena 1995. godine.

GOSPODO DRAGI DRUGOVI

Gospodo dragi drugovi, jeste li noæas dobro spavali,
jeste li možda nešto pojeli, ili ste gladni kao mi?
Gospodo dragi drugovi, jeste li možda skoro se ponovili,
Vozite laðe, šire nego ulice, ma 'ko vas pusti s uzice?

Nikada niste za nas puno marili,
al' opet iste ljude ste popalili.

Gospodo dragi drugovi, molite Boga, jer ste moderni.
A gle, odjednom, sve sami vjernici, prekrili zvijezde križevi.

Nikada niste za nas puno marili,
al' opet iste ljude ste popalili.

Gospodo dragi drugovi, stupovi društva, sve sami noseæi,
Jesteli danas puno radili dok smo vam vile gradili?

Mi vam nikad nismo ništa skrivili
I stoga, mijenjajte se da bi vam se divili.

(Dario Plevnik)

Bliskost

13.04.2007.

Veæ nekoliko dana razmišljam o toj èudnoj bliskosti koju osjeæam prema nekim ljudima, neke od njih èak nisam ni osobno upoznala.
To sam prvo primijetila kroz èitanje knjiga. Volim èitati vrlo šareno.... ali ipak neke knjige èitam svjesna da je to knjiga... dobra ili loša, ali neke èitam kao da sudjelujem u radnji, kao da se nalazim u glavi pisca... i nakon dugog èitanja više nisam sigurna tko koga èita... jer imam osjeæaj da je pretoèio na papir moje misli i osjeæaje.... da smo se sreli u nekom neomeðenom prostoru i razlili zajedno....
Zatim su mi se desile èudne povezanosti s nekim profesoricama i profesorima u mom školovanju. Opèinili su me svojim znanjem, svojim osobnostima.... tih nekoliko figura je odigralo strašno važnu ulogu u mom odrastanju. Nadam se da æu jednom uhvatiti prilike i posvetiti im cijelu temu.
Pa su tu bili èarobnjaci na poslu. Ja sam danas radnica po mjeri mog prvog šefa. Svi kasnije su me dobili veæ gotovu... spremnu na uèenje, ali sa jasno izgraðenim navikama, stilom i samopouzdanjem koje sam izgradila zahvaljujuæi i njemu. Pa su tu veliki èarobnjaci u društvenom radu.... ljudi zbog kojih pripadam jedinoj udruzi kojoj sam jedinoj u životu pristala pripadati i formalno, ljudi kojima mogu reæi sve što mi se ne sviða, ali i ljudi koje toliko poštujem da sam u stanju srušiti neboder ako nam se naðe na putu.
Sve te bliskosti su nastale zbog razumijevanja i gotovo istovjetnih sustava vrijednosti.
Oduvijek pratim politiku, ali ne preduboko.... zanima me na koji naèin utjeèe na život „malog“ èovjeka. U svim politièkim strankama postoje ljudi koje poštujem i koji su moji ljubimci. No dvojica su do sada na mene ostavila posebno jak dojam.
Prvi moj politièki Bog bio je Vlado Gotovac. Stajala sam po drvetom... slušala legendarni govor i plakala tiho. Kad bi taj èovjek govorio ja nisam ni disala.... Mislim da je to najbolji govornik kojeg sam ikada u životu èula. No ne samo da je znao govoriti... ono što je on govorio bilo je kao da izvlaèi rijeèi iz moje duše.... nije bilo ni jednog slova koje ja ne bih mogla potpisati. Bio je strašno emotivan... a ja sam ga razumijela svakom svojom stanicom.... Kad je umro osjetila sam bol... prazninu.... to me je dotaklo kao da mi je umro netko najroðeniji.... a danas ga nosim u uspomeni kao èovjeka koji mi je bio jako važan... nosim ga u uspomeni kao nekog svog.
Upravo u bolnici umire moj Ivica. Na jednom forumu sam provela skoro desetljeæe... kad god bi sirovi desnièar Krešimir i njegovi sateliti imali PMS ja sam dobila na nos SVOG Ivicu... nazivali su ga mojim vrtnim patuljkom, vrijeðali su ga i slinili po forumu, a ja sam se toliko svaðala zbog njega... poput šiparice... da mi jednom jedan forumaš rekao kako mu nije jasno zašto ne pripadam njegovoj stranci. SDP je moj izbor na izborima, ali nisam ja Ivicu branila jer je vodio tu stranku, ja sam Ivicu branila jer je on bio èarobnjak.... jer sam ga osjetila kao svog. Ufff... kako sam mu bila zavidna na miru i odmjernosti... na promišljanju. No èesto sam upravo zbog tih osobina bila i ljuta na njega.... jer sam bila nestrpljiva i moj temperament je u potpunoj suprotnosti s njegovim. On je drugaèiji od svih. Mir, poštenje, dosljednost, nepotkupljivost su osobine koje su krasile i koje ga èine mojim Ivicom.
Htjela sam danas napisati najljepšu prièu i poslati je u neki meðuprostor da se sretne s njim i da ga zagrli onako kao što grlim samo one koji mi puno znaèe... kao prijatelja, kao èovjeka kojeg poštujem do bola... ali ne mogu ja danas pisati lijepe prièe.... jer sam previše uznemirena i tužna... zato æu samo na kraju reæi.... Doviðenja veliki Èovjeèe.... doviðenja do nekih novih susreta... u nekim drugim dimenzijama.... ovu bliskost i prepoznavanje moglo je prouzrokavati samo poznanstvo iz nekih drugih dimenzija... poznanstvo iz Zauvijek....

Stjepan Lice je imao svog èovjeka prema kojem je osjeæao bliskost... i zbog kojeg je bolje razumio nebo... Ivica je moj Èovjek....


Ovo je prièa samo za njega...

Prijateljujem s èovjekom koji mi svako malo otkrije neko èudo. Èudo obiènosti. Èudo nadohvat ruke. U onome što uopæe nisam uoèavao, on nalazi nesluæeni svijet. Neizrecivu toplinu. Blizinu koja sve èini razumljivim. Ili barem prihvatljivim. Pod njegovim pogledom nièe preobilje života. U njegovoj rijeèi odjekuju poruke koje podupiru, raskriljuju disanje duše. I što je najljepše, on me spremno uvodi u taj blagoslovljeni svijet. Uvodi svakog tko se odluèi na hod s njim. Na zajednièko nasljedovanje Boga koji ide pred nama. Meðu nama.
Rijeè koju sam èuo veæ mnogo, mnogo puta, on mi daje èuti na posve nov naèin. Rijeè koju on izgovara, razotkriva svoju iskonsku svježinu. Njegove rijeèi, nerijetko zahtjevne, pa i oštre, dobro se snalaze sa zbiljom. Zauzimaju se za nju. I nisu spremne odustati i kada je sve uokolo neprozirno.
On poznaje svijet boli. Koraèa kroz njega. Nijednoj patnji ne izmièe. Svaku æe patnju koju iskusi u životu drugoga prihvatiti kao svoju. Jer on život razumije samo kao službu Bogu i èovjeku. I zato za njega nema sreæe ako je ne dijeli s drugim.
Sklon rijeèi, osluškuje ju èitavim biæem. No, tišina je njegovo odmorište. Njegov najdublji govor. Zadivljen i zahvalan zastane kad god uzmogne. Povuèe se u osamu. U neuglednost.
Skromnost je prostor u kojemu se najbolje snalazi. Ne treba mu mnogo, no željan je susreta, istinskih susreta s ljudima. Bilo to jednostavno druženje ili zajednièki svakodnevni napor, njemu je dovoljno.
Sve što daje, daje toliko od srca da i ne primjeæuje da je dao. Da se do kraja posvetio. A pritom se, gotovo smeten, pita zašto nije dao više. S dubokim uvjerenjem i poniznošæu govori da je ostao dužan i životu i èovjeku.
Žestok i blag uporno ponavlja da je svakome darovano da bude svet. Da je svetost istina o svakom èovjeku. I da je do èovjeka tek da ima hrabrosti odluèiti se. I ustrajati, unatoè svojoj slabosti.
Djeèaèki bezazlen, s prihvaæanjem i povjerenjem ide kroz sve u što ga život uvodi. Nije potrebno mnogo da ga se rani. Nije potrebno mnogo da ga se usreæi. Ali nitko i ništa ne može ugroziti stamenost vrijednosti koje žive u njemu. Nitko i ništa ne može ga odvratiti od zagledanosti u Boga. Od pune životne vjernosti Bogu. Jer za njega sve tek u Njemu i po Njemu stjeèe smisao.
Bio blizu ili daleko, za mene je dragocjeno što postoji. Govori mi i kada ga ne vidim i ne èujem. Na osobit naèin svednevice ga susreæem. I zbog njega mi je mnogo ugodnije boraviti u ovom zemnom životu. I mnogo lakše razumjeti nebo.
/Stjepan Lice/

Èarobna kutija

01.04.2007.

Èesto možemo èuti negativne stavove o internetu i njegovim korisnicima. Èesto sreæemo i one koji nerado priznaju da se koriste internetom... upravo radi takvog stava jednog dijela javnosti, a kojoj se prikljuèio i ugledni intelektualac Igor Mandiæ tvrdeæi u Slobodnoj Dalmaciji da internet služi za masovno zaglupljivanje naroda.
Ja svoj komp od prvog dana zovem Èarobnom kutijom... jer ona je u moj život donijela pravu, pravcatu Èaroliju.
Sve znanje koje imam o informatici stiglo je upravo s interneta. Nikada mi poduzeæe nije platilo teèaj.... poglavica je znao da to želim pa je za mene uvijek odgovor bio da nema više love... štednja! No mene nije bilo sram pitati.... kad bi se susrela s nekim problemom pitala sam na internetu i uvijek dobila odgovor. Meðu mojim uèiteljima je bilo puno prekrasnih ljudi, ali najviše su mi pomogli mladi. Èesto sam im bila smiješna zbog tupavih pitanja koja sam postavljala, ali imali su strpljenja i nauèili me najosnovnije.
Uz osnovno znanje iz informatike internet mi je pružio zabavu, pružio mi je komunikaciju s ljudima koje sam mogla birati, na temama koje su me zanimale. Teme su me èesto navodile da posudim knjigu u knjižnici kako bih mogla što bolje pratiti raspravu. U raspravama sam èesto dobila preporuke za razne knjige, a neke su mi stigle i na dar od virtualnih prijatelja. Uz puno èitanja na internetu, upravo me internet potaknuo na još aktivnije èitanje knjiga. U sve ove godine virtualno sam srela puno, puno predivnih ljudi s kojima nikada ne bih imala prilike razgovarati da nema Èarobne kutije.... mnoge sam upoznala i osobno i time obogatila svoj život. Na internetu sam srela i neke „anðele“... u nekim svojim osobnim borbama. Kad sam se osjeæala ostavljena od cijelog svijeta desile su se neke stvari koje su mi bitno pomogle u mojoj borbi... koju još nisam završila, ali ne sumnjam u svoju pobjedu, a potezi internetskih anðela su bili jako važni u toj mojoj borbi. Njihova pomoæ se desila bez mog traženja... sami su me pronašli i time dokazali da na ovom svijetu postoje oni koji osluškuju i kojima nije svejedno.... da postoje oni kojima je još uvijek stalo do ovog svijeta u kojem živimo.
Postoje ljudi koji to ne razumiju i teško prihvaæaju promjene. Došlo je neko novo doba u kojemu internet igra strašno važnu ulogu. Moje mišljenje je da je ta uloga pozitivna.
Internet je najmoænije oružje ovog doba.... jer nam uz znanje nudi i brzi protok informacija, a kad informacije brzo putuju tada društvo lièi na brzi planinski potok... a kad se informacije skrivaju i zataškavaju društvo lièi na ustajalu moèvaru koja zasmrdi samo povremeno kad netko namjerno ili nenamjerno zagrebe po površini.
Uz sva nova znanja koja su mi stigla preko moje Èarobne kutije ona mi pruža zadovoljstvo u trenucima opuštanja... koji su samo moji. Pišuæi na forumima, blogu, èitajuæi ono što želim rasteretim se negativne energije koju prikupim kroz dan.... a najveæa radost su svi ti virtualni likovi koji se pojavljuju na tim temama..... Baka u Šumi Striborovoj je imala Domaæe koji su iskakali iz ognjišta i pružali joj radost.... a ja živim u neko drugo doba pa mi Domaæi iskaèu iz moje Èarobne kutije.
Zaglupljena ili ne.... ali internet je kroz moju Èarobnu kutiju obogatio moj život.

A na kraju jedna prièa koja nam govori o tome koliko su promjene važne..... i da postoji više naèina da bi se putovalo k istom cilju.... internet je naèin ovog doba....

„Na ploèniku sjedi slijep èovjek, a pored nogu mu šešir i drvena dašèica na kojoj je kredom bilo napisano:
"Molim vas, pomozite slijep sam."

Tom ulicom je tog jutra prolazio jedan kreativni publicist, zaustavio se, te ugledao ono malo sitniša u šeširu. Samoinicijativno je uzeo dašèicu i na drugu stranu napisao novu poruku i vratio je na isto mjesto gdje je bila... uz noge slijepcu.
Poslijepodne je publicist ponovno prolazio istom ulicom. Ugleda slijepca, približi mu se i vidi da je njegov šešir pun novèanica i kovanica.
Slijepac ga je prepoznao po hodu, te ga upita je li on onaj koji je napisao novi natpis, te ga zamoli da mu kaže što je napisao.
Publicist je odgovorio: "Nisam napisao ništa što je neistinito, napisao sam ono što je veæ bilo napisano, samo drugim rijeèima." S osmijehom na usnama nastavio je dalje ulicom...
Slijepac nije nikada saznao da je sadržaj novog natpisa bio:
"Danas je stiglo proljeæe i ja ga ne mogu vidjeti."

Zašto se mladost više ne slavi?

04.08.2007.

Danas moji Gorièani prosvjeduju na Jankomiru.
Naša Blues je otvorila temu podrške... na kojoj sam napisala:
Prosvjednici NARAVNO imaju i moju podršku. Juèer sam osobno razgovarala s nekima od njih. Pozvana sam tamo. No rekla sam im ovo što æu sada napisati.
Razumijem potrebu za javni prosvjed, ljudi kojima je ovakvih ponašanja preko glave. A u Gorici, kao i u cijeloj zemlji je situacija doista zrela da se vrišti.
Osobno smatram da prosvjeduju na pogrešnom mjestu. Pravo mjesto za prosvjed je Ministarstvo pravosuða.
Kauboji su kauoboji zato što im je to netko omoguæio. Svatko tko misli da može bilo kakvim upozorenjima promijeniti kauboje grdno se vara. Njih u red mogu dovesti propisima samo oni koji za to primaju plaæu.... a plaæamo ih MI koji smo žrtve kauboja i žrtve nesavjesnog rada upravo tih ljudi koje plaæamo.
Osobno ne vidim sebe u uliènim prosvjedima..... što ne znaèi da ih ne razumijem i da ih ne podržavam. Ja prosvjedujem svakodnevno... pišuæi javno.... a prosvjednike pozdravljam i poruèujem im da dijelim njihovu uvrijeðenost, nezadovoljstvo i ljutnju.
Juèer je na RVG-u objavljena vijest da je umro i deèko koji je vozio automobil u kojem je na licu mjesta život izgubila Ružica. Ni na jednom portalu, ni u jednim vijestima ta informacija nije potvrðena.

Dana 25.05.2007. (simbolièan datum) pisano je pismo koje je u moj dom stiglo od Države. Toènije... od Opæinskog državnog odvjetništva mog grada.
Blogeri se vjerojatno sjeæaju moje prièe koju sam objavila na blogu, a koja svjedoèi o premlaæivanju mog sina. Ukratko æu ponoviti.
Moj sin (17 godina) fizièki je zlostavljan od šestorice vršnjaka pred školom i za vrijeme nastave.... pred razredom.
Poèinitelji (dvojica poznatih, za èetvoricu se nije saznalo tko su) su pred policijom, predstavnicima škole i roditeljima priznali da su pod utjecajem alkohola mog sina pretukli iz zabave, bez konkretnog povoda. Razgovarala sam sa glavnim zlostavljaèem koji mi je vrlo mirno na telefon isprièao da mi je tukao sina jer mu nije simpatièan i neka si pazim na njega.
Dijete smo odveli na pregled u odjel Hitne pomoæi u Domu zdravlja našeg grada, upuæeni smo na snimanje i pregled u Klaiæevu bolnicu u Zagrebu. Lijeènici u Domu zdravlja i bolnici profesionalno su obavili svoj posao, bili su zgroženi dogaðajem koji su po službenoj dužnosti prijavili policiji. Mi smo dogaðaj prijavili policiji prije njih. Pripadnici policijske postaje našeg grada bili su takoðer vrlo susretljvi, takoðer su profesionalno i savjesno odradili svoj posao. Lijeènicima i svima iz policijske postaje moga grada od srca zahvaljujem na èovjeènom ponašanju i savjesnom obavljanju posla. Škola je takoðer odmah odreagirala i dva glavna zlostavljaèa od tada nisu više uèenici te škole. I svima u školi hvala što nisu zatvarali oèi i što su svoj posao odradili savjesno.
No sada se vraæam na pismo koje i nisam imala namjeru objaviti na blogu.... ali nakon ovog dogaðaja sa malim Žužiæem odluèila sam ga ipak objaviti. A i red je da vam isprièam nastavak, kad sam vam isprièala poèetak prièe.
Pismo je naslovljeno na mog sina i piše ovako:

„Obavještavamo Vas da smo u kaznenom predmetu prema mlt. XY s današnjim danom donijeli rješenje kojim se prema imenovanom ne pokreæe kazneni postupak, a temeljem èl. 65. Zakona o sudovima za mladež, a radi kaznenog djela tjelesne ozljede iz èl. 98. Kaznenog zakona poèinjenog na Vašu štetu dana 21. veljaèe 2007. godine.

Obavještavamo Vas da kao ošteæenik svoj imovinsko pravni zahtjev možete ostvariti u graðanskoj parnici, kod nadležnog Opæinskog suda.“
Zlostavljaè XY poruèio mi je po nekim djeèacima da njemu nitko ništa ne može i da æe njegov tata sve to srediti.
Moja obitelj neæe podnositi imovinsko pravni zahtjev. Nas ne zanimaju odštete u materijalnom obliku.
Mene je u ovoj prièi zanimalo što æe moja Domovina – Država reæi.... zanimalo me kakvu æe poruku poslati mladosti?!!!! Poruka je prilièno obeshrabrujuæa.
Djeco, nema pomoæi. Smije vas tuæi tko god želi i neæe biti kažnjen zbog toga. Morate se štititi sami.
Što da kažem sinovima? Kako æemo krenuti u sljedeæu školsku godinu? Trebam li im uz knjige i bilježnice kupiti i neko lako naoružanje kojim æe se sami štititi od kauboja?
Zlostavljaè XY æe uskoro postati punoljetan. Jednog dana æe netko izgubiti glavu.... jer njemu je Država upravo pokazala da smije biti nestašan. To æe iæi sve dalje i dalje.... a kad netko izgubi život...tada æe samo u novinama pisati da je XY imao toliko i toliko prijava.... da je bio godinama jako nestašan.... ali tada æe biti za nekoga kasno.....
I možemo mi pljuvati koliko god hoæemo po bivšem sistemu... ali nekada smo mi na Dan mladosti nosili štafetu, mahali zastavicama i zrakom se širio miris jorgovana. Sada su došla neka druga vremena..... miris krvi, straha i bespomoænosti.

Razglednica

01.05.2007.

Krenule smo rano jutros moja majka i ja na put u naš... davno ostavljeni kraj.
Bio je to dan koji sam odvojila samo za nju i uspomene. Slušala sam stare obiteljske prièe... po ne znam koji put...
Imam osjeæaj da je svaki puta taj doživljaj susreta s Bilogorom i Podravinom sve jaèi, ljepši.... bolniji. Kad se popnem na Bilogoru... iza Bjelovara i kad ugledam ta obraðena polja, te šume, oklještrena stabla (nikada mi neæe biti jasno zašto to èine) pluæa mi se rašire, srce brže zakuca i u tom trenutku zapoèinje èarolija. Neka mi nitko ne zamjeri... ali nigdje na ovom svijetu nisu zelenije šume, nigdje nije tako plavo nebo i nigdje nisam tako doma... kao tamo.
Nisam optereæena pripadanjima.... ali tamo od tog osjeæaja ne mogu pobjeæi.... niti pokušavam... predajem mu se potpuno. Putem me doèekuju sjene predaka i prièaju svoje prièe.... zurim u natpise na spomenicima i vrtim neke stare filmove ili davno isprièane prièe.... èitam natpise: „Dao je svoj život za sretniju buduænost svoje domovine.“... i ja se onda pitam da li je ona došla.... i onda odem do novijih ploèa... pronaðem imena dobro znana... koja izazivaju bol zbog svega onoga što nisu doživjeli i nikada neæe doživjeti... a pali su pola stoljeæa kasnije za isti san... za sretniju buduænost domovine. I jednima... i drugima hvala... ali moramo li ginuti tako èesto za tu sretniju buduænost?!!! Nikada ja to neæu moæi razumijeti.... Zašto su su ljudi u dva rata morali ginuti da bih ja danas sretno živjela?
Niti su oni prvi ginuli za Jugoslaviju, niti su ovi drugi ginuli za Europu... svi su oni ginuli za svoj kraj... za svoju domovinu. Ginuli su za te šume.... zlatna žita, vinograde, livade, oranice i Dravu... I razmišljam malo.... jesu li ratoborni? Nipošto. Kakvi su? Prati ih glas da su škrti. Prièa se da je prvi gušter nastao kad su dali Podravcu krokodila da ga hrani i brine o njemu.
Brus!!! Imaju sreæu da nisu dali krokodila Podravcu na skrb jer bi izrastao u pravo èudovište... još opasnije i jaèe. Pa sjetimo se samo što su napravili Turcima samo s jednim pijetlom! No kakvi su?!!! Mudrijaši? Jesu! Ali Dudek i Štef Sulimanec ipak ne bi smjeli biti jedino po èemu se svi sjete tog kraja. Sulimanca sam imala prilike upoznati kad mi je bilo 16 godina. Gadno smo se dograbili pod jednim orahom... na jednom predragom dvorištu... i od tada je izbjegavao svratiti na to dvorište kad sam ja bila tamo. Bio je to tek jedan siromaèek koji nije bio tipièan predstavnik svog kraja..... bio je to seljaèiæ koji nije volio raditi, a to svakako nije osobina ljudi s Bilogore. Za vrijeme Juge dolazio bi neistomišljenicima na sahrane i govorio pogrdne stvari o njima, nanosio svojim ispadima bol obiteljima umrlih. Svi su ga gledali s podsmjehom i svi su ga izbjegavali da ih ne dolovi kao žrtve svojih govorancija... jer oni nemaju vremena... oni moraju raditi! Danas ga u njegovom selu pamte sa zahvalnošæu... jer je konaèno ostatak zemlje za njih èuo... i zahvalni su Pašaliæu što eto sada i oni imaju školu koja nosi ime Stjepana Sulimanca. E, pa neka mu je laka zemlja i hvala što na Bilogori postoji jedna škola više... a ja æu sada tu reæi sama sebi ŠLUS da ne bi ovaj post obojala ljutnjom i nekim istinama o kojima danas ne želim pisati.... Neka mi ne zamjere svi štovatelji Sulimanca, ali imam i ja valjda pravo na osobni dojam neke osobe. Samo me nikada nemojte pitati jesam li iz kraja iz kojeg je i Sulimanec... jer nisam... ja sam iz kraja sasvim drugaèijih ljudi. Ljudi koji puno, puno rade.... imaju plodnu i lijepu zemlju... i nijedan komadiæ nije neobraðen. Danas sam se vozila kroz prašinu jer su na svakoj oranici traktori, težaci u vinogradima.... žene na njivama. Aršanj se okitio trsjem koje raste iz naranèastog pijeska, urednim vrtovima.... pri dnu Bilogore rastu duhan, kukuruz, kamilica, suncokreti... a u nizini prema Dravi šeæerna repa, paprika, voænjaci i sve ostale èarolije. Èesto slušam kako se u Hrvatskoj ne isplati obraðivati zemlja. Ni njima se ne isplati... ali nisu odustali. Jer njima je zemlja Mati... oni je duboko poštuju i èine to valjda iz rituala, iz obièaja.... iz vjere i nade da æe biti bolje.... iako svake jeseni zaoravaju dio svojih plodova koje ne uspiju prodati. Tamo je sramota ostaviti zemlju da na njoj raste korov. To je narod koji samo želi u miru raditiiiiiiii.... to su ljudi koji imaju uredna dvorišta, okuænice, cvijeæe ispred kuæa... bez obzira kako ona siromašna bila...
Po kojim ljudima još raspoznaju moj kraj? To su svakako tri Virovitièana zatoèena od JNA prije Domovinskog rata. Deèak, Habijenac i Belobrk. O prvoj dvojici neæu ništa pisati... ali sjetila bih se Vinka Belobrka i rekla vam svima da je èovjek po izlasku iz zatvora otišao na bojište i poginuo sa grupom djeèaka... a meðu njima je bio i moj školski kolega. Baš èudno... kako brzo ljudi potonu u zaborav. Sjetit æu se i Špegelj Martina jer na istom groblju nam spavaju preci.... a po njima smo i krvlju povezani. I pitat æete me zašto Virovitièani u postu o Bilogori i Podravini? Virovitica je granica Podravine i Slavonije, granica štokavštine i kajkavštine... oni nisu ni Podravci ni Slavonci... oni su Mikeši. :U tom èarobnom gradiæu koji se smjestio u podnožju Bilogore provela sam predivne godine svog života i ona je dio tog mog kraja o kojem vam danas pišem... a Puki z Kurilovca ga naziva selendrom, a one koji su se u mladosti bavili sportom naziva propalim sportašima....
Danas neæu o pjesnicima, književnicima, glumcima, sucima i aktivnim politièarima i ostalim poznatim facama iz mog kraja... njih æu ostaviti za neke buduæe razglednice..... a sada æu završiti pjesmom koju svi znate... ali jedina je dovoljna jaka da opiše ono što danas osjeæam....



MOJ DOM
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijetom prosim,
I gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biæu sve, njoj što uzeše,
I ne vraæaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis èudotvorni,
Ko žiæa zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past æu utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U èemu vijek mi negda vas sreæan se je glaso
Kroz èarne, mlaðe sne!
Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem veæ klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-ðulistane
I morske vile dah.
Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja veæ sve je pogazio,
Al ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen je trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankon joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamnièkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posveæuje mi grud;
Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit æu ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
S.S.Kranjèeviæ

Obièni i neobièni ljudi

29.06.2007.

Prije par dana upustila sam se u neku raspravu na jednom blogu. Rasprava se odnosila na neka društvena zbivanja. Pojavila sa tada s komentarom blogerica koja je napisala kako smatra da je standard u Hrvatskoj dobar u odnosu na neke druge zemlje i da ona u to uvjerava obiène ljude kao što su trafikantica i frizerka. Ona naravno ima pravo na svoje mišljenje, pa ja ovu temu neæu bazirati na promišljanjima kakav nam je standard nego bih se uhvatila „obiènih“ ljudi i koliko imamo pravo bilo koga uvjeravati kako živi.
Razmišljam ovih dana što uopæe znaèi pojam obièan? Što je to OBIÈAN ÈOVJEK i koji je neobièan?
Oèito se blogerica ne osjeæa dijelom te obiène zajednice i smatra se pozvanom uvjeriti obiène ljude da je njeno mišljenje iz neke druge dimenzije ispravno.
Na koji naèin èovjek dospije u dimenziju u kojoj se osjeæa razlièito od obiènih ljudi? Obrazovanjem? Životnim iskustvom? Odgojem? Što nas èini boljima od drugih? Ili se ipak radi o nekim drugim ljudskim osobinama koje ne bih imenovala....
Svatko od nas ima neki svoj status u društvu, neku razinu obrazovanja, znanja, neki pedigre i neke rezultate koji su iza njega.
I baš svaki èovjek ako se krene usporeðivati s drugima može pronaæi one koji su manje i više obrazovani od njega, one koji manje i više znaju od njega, one s „jaèim“ i „slabijim“ pedigreom, uspješnije od sebe i one koji nisu uspjeli poput njega.
Da li smo mi obièni u odnosu na one koji su uspješniji, a neobièni u odnosu na one koji su manje uspješniji od nas?
Radi li se tu možda o predrasudama? I predrasude su dio naše osobnosti.... mislim da svi imamo bar neku predrasudu. Ovom temom ne prozivam i ne analiziram blogericu nego tek navodim sebe i blogere koji svraæaju na ovu stranicu na promišljanje što za nas osobno znaèe obièni i neobièni ljudi. Nitko od nas sasvim sigurno neæe reæi da su mu svi ljudi baš isti... i da ih ne vrednuje na neki samo svoj naèin. Potaknuta tom raspravom pokušavam objasniti sebi što su za mene obièni, a što neobièni ljudi...
I ja ljude svrstavam u dvije grupe. Oni koje ne poznajem dobro ili koji me nisu inpresionirali svojim osobinama spadaju u skupinu koju zovem SIVA MASA, a u drugoj skupini su oni koje zovem ÈAROBNJACIMA. Èarobnjaci su oni zbog kojih sam zahvalna Zvijezdama da sam ih srela na svom životnom putu, to su ljudi koje poštujem, od njih uèim... to su ljudi koji su ostavili pozitivan trag na meni... bez obzira na koji naèin, koliko, kada smo se sreli u životu.
Moj prvi Èarobnjak me prerano ostavio i od tada su Èarobnjaci koji su se pojavljivali spontano igrali jako važnu ulogu u mom životu.
Jedna od tih èarobnih je moja profesorica TIPSS-a i Marksizma iz prva dva razreda srednje škole. Ta žena je tada u školi radila kao zamjena za profesoricu na bolovanju. Bila mi je i razrednica. Primljena je kao zamjena, a nedostajao joj je još jedan ispit i diplomski.
I onda su se desile neke spletke, ljudske zlobe.... ostala je bez posla.... desile su joj se životne zavrzlame, rat, ljubavi, samohrano roditeljstvo..... i svaštajošnešto. Svaki puta kada bih pitala za nju i èula nove vijesti pomislila sam da je prati peh... kao da netko sjedi na oblaku i gaða je otrovnim strelicama.
Naèin na koji se ona tada razgovarala sa mnom i ostalim uèenicima.... naèin na koji je predavala svoje predmete bio je poseban. Tek kasnije sam shvatila da smo se mi više bavili sociologijom i psihologijom no što smo obraðivali ono što je bilo programom predviðeno. Nipošto joj ne zamjeram što se nije držala programa.... jer njenih predavanja, a i naših druženja u slobodno vrijeme se još uvijek živo sjeæam i svakako zauzimaju visoko mjesto meðu dragim uspomenama koje su mi puno znaèile. Nisam je vidjela jako, jako dugo... ali uvijek za nju pitam. Nakon svih nedaæa koje su je pratile nedavno se vratila u grad koji nas je spojio i tamo radi na kiosku kao prodavaèica.
Kad sam proèitala komentar veæ spomenute blogerice pala mi je upravo ona na pamet. Ona koja je stekla znanje obrazovanjem (formalno ga nije završila jer ju prekinuo život), stekla je životno iskustvo tako okrutnim lekcijama..... i sada je u situaciji da joj NEOBIÈNI objašnjavaju kako živi....
Pa imamo prièu o gospodièni Kapetanoviæ koja trenutno radi kao èistaèica. Da li i njoj NEOBIÈNI trebaju objasniti neke stvari i uvjeriti je da treba misliti drugaèije?
U skupini mojih Èarobnjaka postoje ljudi koji su visoko obrazovani, postoje ljudi koji nisu uspjeli formalno završiti svoje obrazovanje, ali postoje i oni koji su status Èarobnjaka zaslužili mudrošæu životne škole i predivnim ljudskim osobinama. U skupini mojih Èarobnjaka svi oni visokoobrazovani smatrali su se ili se smatraju dijelom naroda kojemu pripadaju i upravo je njihova jednostavnost, pristupaènost i obiènost ono što ih èini mojim Èarobnjacima. Svi od reda su bili ili jesu ljudi sa jakim samopouzdanjem, èvrsti, dosljedni i pošteni, ali nipošto napuhani i prepotentni (jer takvi su obièno oni bez pravog pokriæa). A isto tako u SIVOJ MASI poznajem mnoge koji su formalno završili vrlo visoke škole, osjeæaju se posebnom klasom..... ali osobine koje nose kao ljudi su takve da ih ja ne mogu nego svrstati u tu sivu skupinu.
Ljude oko sebe... bez obzira kojim se zanimanjem bave treba slušati..... osluškivati što oni misle i kako dišu..... tada nije loše promisliti koliko je to slièno našim promišljanjima. Mislim da tada puno bolje razumijemo situaciju u kojoj se nalazi društvo. Jer društvo èinimo svi zajedno. Ako ljudima pristupamo bahato i krenemo ih uvjeravati u ono što mislimo ostajemo jako siromašni.... jer u takvom ispoljavanju vlastite nesigurnosti propuštamo èuti i osjetiti što oni misle i osjeæaju...koliko znaju mogu i žele. Nazivi radnih mjesta, funkcije i trenutne pozicije u društvu znaju opako zavarati. Mislim da je veliko siromaštvo i nesreæa kad se netko osjeæa boljim od obiènih ljudi... kad se netko osjeæa iznad naroda.
Juèer sam jednom blogeru prièala prièu o pticama pa æu je danas podijeliti i s vama.... jer njenu pouku smatram neobièno važnom. Krila imamo da bi letjeli..... tužno je kad se utopimo u predrasudama i pretvorimo u kokoš pored zdravih krila.... samo zato što nas je netko ili smo se sami svrstali u neku neprirodnu skupinu zato što je to u ðiru.

„Jedan èovjek našao je orlovo jaje i stavio ga pod kokoš. Orliæ se izlegao kad i piliæi i odrastao je sa njima.
Cijelog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleæi da je jedan od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižuæi se koji pedalj iznad tla.
Prošle su godine i orao je ostario.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, èudesnu pticu moænih raširenih krila.
Stari orao zapanjeno je gledao u vis. "Šta je to?" pitao je. "To je orao, kralj ptica", rekla mu je jedna kokoš. " On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji."
I tako je orao umro meðu kokošima, ne znajuæi ko je.“

Ostala je samo crvena ruža uz cestu

01.08.2007.

Putujuæi jutros na posao èujem na radiu kako se desila nesreæa i da je promet zatvoren. Vraæajuæi se odmah sam na tom mjestu uoèila jako svinut veliki metalni stup javne rasvijete, svijeæu ispod njega i jednu crvenu ružu. Prošla me je jeza.... odmah mi je bilo jasno da se desila strahota... Èim sam se zaustavila na svom dvorištu moj sin mi je sav usplahiren prièao da je poginula djevojka od 19 godina. Ubio ju mladi deèko... a u krvi je imao 2,4 promila alkohola. Oèito je deèko tulumario cijelu noæ kad mu je krvca bila takva u doba kad sav normalan svijet ide trijezan na posao. Ne, to nije nesreæa! To je zloèin, to je ubojstvo! Mora da se jako moæno i nedodirljivo osjeæa netko kad misli da si može dozvoliti tako pijan sjesti za volan i onda se tako ponašati na cesti. Cijelo popodne razmišljam o tim roditeljima koji su ispratili svoju kæi ranim jutrom, a ona im se više nikada neæe vratiti. Cijelo popodne razmišljam o krvavoj statistici s naših cesta.
Ovim roditeljima više nitko ne može vratiti njihovo dijete. Ova greška ne može biti ispravljena, ali živo me zanima kakva æe kazna biti u ovom sluèaju. I jesmo li pred zakonom svi isti?!!!! Ovo æe biti još jedan veliki test našeg pravosuða.
Sada æe oni jako tolerantni reæi: „Dona, to se može desiti i tvom sinu.... da oduzme život i bude kriv!“ A ja unaprijed odgovaram: „Toèno! I ako se ikada desi neka kazna bude visoka do neba!“ Ja ne razumijem i nisam nimalo tolerantna prema onima koji sjedaju pijani za volan i prema onima koji misle da im je dopušteno voziti prebrzo. Okružena sam automanijacijama koji svoju strast za brzom vožnjom uglavnom istresaju na trkama... no i na obiènim prometnicama lete prebrzo... i svi jako dobro znaju kad me voze... ako naprave zlo na cesti zbog prebrze vožnje da æu svjedoèiti protiv njih. I to mislim ozbiljno! Takva ponašanja su okrutna sebiènost. Ma tko bilo kome daje pravo da se ponaša tako i ugrožava tuðe živote?! I koji je motiv?! Ljubav prema brzoj vožnji?!!! Ljubav prema alkoholu?!!!! I najtužnije u cijeloj toj prièi je to što ne sfundaju sebe..... nego oduzimaju živote nevinima, ugrožavaju ljude oko sebe.... iz hira... iz zajebancije! U dva dana je našim cestama poginulo 18 ljudi. U veæini tih nesreæa razlog je prebrza vožnja. Juèer mi je Mikoslav objašnjavao kao se voli brzo voziti. Na to sam mu ja naravno krenula s moraliziranjem, a on je odgovorio da se prebrzo vozi samo kad je sam, a kad vozi nekoga tada nikada ne vozi preko 200 km na sat. Ma, tko mu se tako duhovitom ne bi nasmijao.... ali ta njegova šala mi je danas nekoliko puta pala na pamet.... Zakoni su nam postroženi, ceste su nam sve bolje, a sve više je mrtvih. Pa jel država kriva baš za sve?!!!!! Gdje je tu osobna odgovornost? Kako riješiti to ludilo na našim cestama?
Blogeri, divljate li na cesti? Kako se osjeæate kad èujete ove statistike?

Tko pjeva zlo ne misli?

25.05.2007.

Èlanak iz Ferala... objavljen 18.05.2007.

FRA LUKA MARKEŠIÆ, PROFESOR NA FRANJEVAÈKOJ TEOLOGIJI U SARAJEVU:
________________________________________
„Baš sluèaj Thompsonovog koncerta u Sarajevu bio je dobar test. Ta glazba sama po sebi nema nikakve vrijednosti, ni umjetnièke ni vjerske, a povezuje se s desetom godišnjicom Papinog posjeta Sarajevu. I dobro je rekao glasnogovornik sarajevske Biskupske konferencije, da Thompson ne može biti uvršten u taj program jer su njegove pjesme nespojive s kršæanstvom, kao i civilizacijskom dometu generalno. Ali, to je bio test za društvo. Ljudi preko njega izražavaju svoje unutarnje tjeskobe i zablude, politièke i vjerske. Bilo bi najbolje da koncert nije bio niti pripreman, dobro je što nije održan, a ne bi valjalo da je bio zabranjen.

Skupina nas franjevaca s Bistrika prosvjedovala je kod apostolske nuncijature i kardinala Vinka Puljiæa u Sarajevu zbog plakata za koncert, koji se nalazi i na Thompsonovom CD-u. Taj plakat je svetogrdan prikaz i kršæanstva i hrvatstva. Tu se vidi križ kao maè, a na njemu piše i nadimak autora, što ga je dobio po modelu puške, i još je tu krunica. To je najgore poganstvo i protukršæanstvo, te nacionalno-politièka manipulacija simbolima. Takav bi mu bio i koncert, poništavajuæi sve ono što je znaèio i znaèi Papin pohod Sarajevu. Vjerujem da je koncert po hrvatskoj direktivi stopiran, premda su rekli da se samo odgaða. Meðutim, svakako bi za sve bilo bolje da se i ne održi. „


Uvijek kefam Crkvu zbog negativnih istupa i loših pojedinaca, pa je red da ih i pohvalim kada se slažem s njima.
Nemam ja ništa protiv Marka Perkoviæa i protiv onih koji ga vole i slušaju. Ali mislim da je Crkva dužna upozoriti svoje vjernike što je kršæansko i domoljubno ponašanje, a što ne.
Veæ dugi vremenski period u šareni papir domoljublja se zamataju ponašanja koja nikako nisu domoljubna.
Marko Perkoviæ je do sada oèito bio ljubimac Crkve. On je uspio razvrgnuti i crkveni brak... što malo kome uspjeva iz velike vjernièke zajednice.
Protiv sam bilo kakvih zabrana u Hrvatskoj. Marko ima svoju publiku u Hrvatskoj... i ja se iskreno nadam da se u svojoj zemlji neæe sresti sa otkazivanjem koncerata što mu se sve èešæe dešava u drugim zemljama, ali mislim da je došlo vrijeme da se stvari zovu pravim imenom.
Èujem ga èesto kako se brani da u njegovim pjesmama nema mržnje. Vjerujem mu na rijeè... jer nisam ih prouèavala. Mislim da je problem u publici koja mu se okuplja na koncertima, u simbolima i ponašanju na tim muzièkim dogaðajima. Oèito je to vrsta muzike koja privlaèi odreðenu skupinu ljudi na njegove koncerte, a melos i tekstovi bude potrebu za ponašanjima koja svakako nisu domoljubna.
Dario Plevnik nije mogao objaviti svoj CD.... tekstovi su previše socijalni... na kraju ga je sam financirao, a Juru i njegov Chicago da i ne spominjem. Bile su to godine kada je Marko bio pjevaè za dušu naroda, a oni koji su progovarali o istinama i problemima proglašavani su neprijateljima. Nije domoljublje samo u euforiènom iskazivanju ljubavi prema istoj.... i progovaranje o problemima u domovini znaèi ljubav... jer onima koji je ne vole nije stalo, pa o tome ni ne razmišljaju, a kamoli da se izlažu nabrijanoj javnosti u nezahvalinim povijesnim trenucima. Usudi li se netko izjaviti da Edo Majka nije domoljub? Meni se osobno puno više sviðaju tekstovi od èije se istina sva nakostriješim od koraènica.
Stvari se u Hrvatskoj mijenjaju polako... ali se ipak mijenjaju. To me veseli.

Franjevci bravo! Ljubi vas Dona! (ovo nije baš vjernièko ponašanje, ali s obzirom da ne pripadam vašoj religiji shvatite to kao kompliment). J
Nedavno mi je jedan bloger spomenuo kako su u bivšem sistemu mnogi ljudi „peglani“.
Odmah da se ogradim. Nemam namjeru braniti bivši sistem i tvrditi da nije bilo puno nepravdi. Ali želim naglasiti da se pod okriljem nepravdi koje su doista postojale šlepaju mnogi koji nemaju veze s domoljubljem i progonom zbog svog mišljenja. Ta njegova izjava me podsjetila na neka pjevanja. Jedan... meni blizak èovjek je uvijek isticao kako je za vrijeme crvenog doba spavao jednu noæ u muriji jer je pjevao „USTANI BANE“.... pa sam isto tako imala prilike saznati istinu kako su neki srednjoškolci u jednom malom gradu, nakon osamostaljenja Hrvatske spavali u muriji jer su pjevali partizanske pjesmice. No tu se ne radi o peglanjima. Svi oni... bez obzira kada se to desilo privedeni su jer su narušavali javni red i mir.... jer su bili pijani. Mogu priznati da su im tekstovi pjesmica možda malo pripomogli ako se policajcima ili prije milicajcima nije sviðao tekst ili naèin interpretacije.... ali da nisu oblokani remetili mir ostalim ljudima nitko ih ne bi vodio na spavanje u policiju. Znaèi, tu se ne radi o domoljubima koji su privoðeni radi pjevanja, nego se radi o tipovima koji su skloni alkoholu, a vole se pravdati sebi i svijetu oko sebe kako se nema sluha za njihovo domoljublje.
Kako netko pijanu budalu na cesti može smatrati domoljubom... bez obzira što pjeva? Možda baš u tom trenutku tuda šeta neki stranac i gledajuæi tog pijanog neandrtalca koji reve neke svoje melodije stvara sliku o cijeloj zemlji. Sve one njuške koje za koncerte ili posjete grobovima hodaju u ustaškim uniformama takoðer nisu domoljubi. Stvaraju o ovoj zemlji lažnu sliku u svijetu.

I za kraj zapjevajmo jednu domoljubnu....

Chicago

Vozio se Jura Stubliæ na raketi kroz Chicago.
U Chicagu su gangsteri opljaèkali narod cijeli.
"Oj, gangsteri iz Chicaga!" - Jura Stubliæ progovara:
"Vrati BMW i Mercedes, vrati vilu i tri stana,
Vrati toranj od crkvice, plati svoje ljubavnice,
Vrati druga dobrovoljcu, daj spomenik palom borcu!"
"Oj, gangsteri iz Chicaga!" - Jura Stublic progovara:
"Ili æete se predati ili æu vam zapjevati!"
A gangsteri popadaše i ovako povikaše:
"Nemoj pjevat Jure dragi, vratit æemo što smo krali,
Uzmi BMW i Mercedes, uzmi vilu s pet èuvara,
Uzmi firme i tvornice, ljubi naše ljubavnice,
Ali šuti Jure mali, da te ne bi upucali."
I od tada Jure šuti, a gangsteri nisu ljudi,
I od tada ljubav vlada ulicama mog Chicaga.
Sve od tada ljubav vlada ulicama mog Chicaga.

Teret okoline u kojoj živimo

20.03.2007.

Prije godinu dana upoznala sam radeæi svoj posao interesantnog mladog èovjeka.
To je èovjek bistrog pogleda, veselog osmijeha, otvorenog srca za ljude. U poslovnoj suradnji sa velikim simpatijama pratim njegovu savjesnost, srèanost, dobronamjernost, požrtvovnost i nesebiènost. Malo je mladih ljudi kojima je toliko stalo da poboljšaju sliku svijeta u kojem žive. O kraju gdje radi nisam imala pojma... bila su to tek imena nekih manjih mjesta na zemljopisnoj karti. Posao me odveo na to putovanje... oèarala me priroda i srdaènost ljudi koji tamo žive i rade. Postala sam znatiželjna i poèela postavljati pitanja o tom kraju, a tada mi je on umoran od mojih pitanja dao adresu svog bloga na kojoj mogu proèitati sve što me zanima. Svakodnevno sam pratila izvještaje iz tog pomalo zaboravljenog kraja naše zemlje... èitala o njihovim priredbama, feštama, misama, problemima koji muèe stanovnike, o problemima u školi, vrtiæu, KUD-u, o sramotnom politièkom triku izgradnje staraèkog doma koji stoji veæ godinama bez svojih stanovnika jer njegovi korisnici ne bi mogli legalno obavljati nuždu, a u tu situaciju su ih doveli politièari lažnim obeæanjima, a razumijevanja nisu imali ni oni koji su staraèki dom gradili, kao ni koalcijska vlada koja je došla iza njih, èak smo svi zajedno pisali pismo predsjedniku vapeæi za pomoæ. Èitala sam o povijesti, sadašnjosti i o snovima za buduænost. Imala sam osjeæaj kao da ih sve poznajem i nisam mogla poæi na spavanje, a da ne proèitam ima li što novo. Urednik tog bloga uložio je puno vremena i truda da bi javno progovorio o svom kraju. Èinio je to toliko pozitivno i ambiciozno sve dok se nisu pojavili jalnuši kojima je zasmetala njegova iskrenost, dok se nisu pojavili lokalni moænici kojima se više sviða da taj kraj i dalje ostane u sjeni društvenih zbivanja. Poèele su prozivke, podmetanja i predbacivanja. Temperamentan mladi èovjek je u jednom trenutku postao umoran, uvrijeðen i razoèaran i odluèio više ne pisati.
Trenutno ga na njegovom blogu dozivaju njegovi mještani i prijatelji da se vrati, a evo i ja to èinim ovim postom.
Svi oni koji miniraju tako pozitivnu promidžbu jednog kraja, svi oni kojima smeta njegovo pisanje (a nije ih puno, ali glupost je obièno glasna i agresivna) nisu zaslužili dobiti ono što žele, a to je ušutkati Urednika. Svi oni pozitivni i dragi ljudi... a ima ih jako puno iz tog kraja, a èini mi se još više onih koji su porijeklom od tamo, a žive širom Hrvatske, èak i u susjednim zemljama, pa èak i preko velike bare nisu zaslužili da zbog par bezjaka ostanu bez tog dragog mjesta na koje vole svratiti i proèitati što se dogaða.
U svakom kraju postoje pojedinci koji se razlikuju od mase. U svakom kraju postoje pojedinci koji su ispred svog vremena. Oni su nosioci napretka, oni su obièno i žrtve svojih pozitivnih nastojanja. No svi oni koji su šutljivi i nemaju snage, znanja ili volje progovoriti o problemima iz života trebali bi smoæi bar toliko snage i stati uz ljude koji to èine i za njih....
Urednièe, nemoj gasiti revoluciju u sebi... vrati se i nastavi pisati.... jer mi te èekamo.... J

I još prièa na ovu temu....


Živio jednom jedan braèni par koji je imao 12-ogodišnjeg sina i jednog magarca. Odluèili oni malo putovati, raditi i upoznati svijet i tako krenuše na put. Kad su došli u prvo selo ljudi su komentirali:
«Pogledajte vi ovog neodgojenog djeèaka. On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca.» Žena tada reèe mužu: «Neæemo dozvoliti da ljudi tako loše prièaju o našem sinu.» Muž je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega.
Kad su došli u drugo selo ljudi su mrmljali: «Pogledajte ovo, sram nek bude ovog èovjeka kad pušta da mu žena i dijete vuku magarca dok on sjedi» Odluèili oni da æe žena sjesti na magarca, a muž i sin æe držati uzde.
Došli oni tako i u treæe selo gdje su ljudi ponovno komentirali: «Jadan èovjek! Cijeli dan je radio, a žena mu je sjela na magarca. I jadan sin! Tko zna što ga sve èeka s takvom majkom.»
Tada odluèiše da se svo troje popnu na magarca i nastave put. Kad su došli do slijedeæeg sela èuli su mještane kako komentiraju da æe jadnom magarcu puknut leða zbog prevelike težine. I tada oni svo troje siðu dolje i odluèiše hodati pored njega. Kad su prolazili kroz slijedeæe selo, nisu mogli vjerovati komentarima ljudi koji su im se smijali: «Pogledajte ove tri budale...hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi.»

POUKA:
Uvijek æe te kritizirati i prièati nešto loše o tebi što god ti napravio...teško je svima ugoditi....

(Nemam pojma tko je autor ove prièe....)

Prièa prije sna

17.06.2007.

Veèeras bih vam rado prièala koliko sam tužna, ljuta, ranjena.... prièala bih vam o ljudskom šljamu, prijevarama, mafiji, maltretiranju.... prièala bih vam svoje osjeæaje..... ali ipak neæu...
Do sada sam sjedila pod mojom brezom i u tom èarobnom miru zaèula dva glasa koja su mi govorila kroz lišæe drage breze. Prvi glas je bio od mog djeda.... rekao je: „Dona, sveži maramu oko èela, zapaši srp za jedan bok, èekiæ za drugi, u ruke uzmi kosu i vile i kreni! Odmetni se u šumu i pokaži im da im je Zemlja premala da ti se sakriju!“ Hajduèica u meni se razbuktala... i samo što nije krenula tražiti alat....ali onda je taj glas prekinuo šum listiæa i tada sam jasno prepoznala oèev glas koji je rekao: „Smiri se mila... odavno veæ znaš da su ljudi zli... ali snaga ne spava u srpovima, èekiæima, vilama i kosama... snaga spava u tebi... pronaði mir jer samo tako možeš pobijediti.... popij toplu kamilicu..... prije spavanja napiši Mališi Trnoružicu... ali onako kako treba, napiši mu pravu prièu... prespavaj noæ... i sutra je novi dan...“
I eto odluèila sam poslušati taj glas... pa æu sada napisati Mališi Trnoružicu... onako kako treba....

TRNORUŽICA - Charles Perrault (Prevela Benka Pupaèiæ)



Bili jednom kralj i kraljica koji su bili toliko ojaðeni što nemaju djece, toliko ojaðeni da je to teško uopæe iskazati. Išli su u sve moguæe svjetske kupke; èinili zavjete, hodoèašæa i druga boguugodna djela, sve su èinili, a ništa nisu postizali. Kad, naposljetku, kraljica ipak rodi kæer. Krštenje je bilo sveèano; maloj kraljevni uzeže za kume sve vile što ih se moglo u zemlji sakupiti (a našlo ih se sedam), s tim da bi kraljevna – buduæi da æe od svake od njih dobiti dar, kao što je u ono vrijeme bio obièaj – na taj naèin dobila sve moguæe vrline i odlike.
Pošto je krštenje obavljeno, cijela se družba vrati u kraljevsku palaèu, gdje je za vile bila prireðena velika gozba. Pred svaku od njih postavljen je prekrasni jedaæi pribor s kutijom od suhog zlata, u kojoj se nalazila žlica, viljuška i nož, sve od zlata i sve ukrašeno dijamantima i rubinima. Ali, kad su veæ zauzeli svoja mjesta za stolom opaziše kako ulazi jedna stara vila, koju nisu bili pozvali i za koju se mislilo da je mrtva ili zaèarana, jer je prošlo više od pedeset godina otkako nije izlazila iz jedne kule.
Kralj naredi da joj se dade pribor za jelo; ali nisu joj mogli kao i drugim vilama dati tešku zlatnu kutiju, jer su izradili samo sedam kutija, za sedam vila. Stara pomisli da je podcjenjuju i procijedi izmeðu zubi nekakve prijetnje. To èu jedna mlada vila koja se našla kraj nje i, sudeæi da bi ona maloj kraljevni mogla dati neki opasan dar, poðe, èim su se digli od stola, da se sakrije iza zidnog æilima, kako bi mogla govoriti posljednja i ispraviti, koliko to bude u njezinoj moæi, zlo što bi ga stara mogla uèiniti.
U to vrijeme vile poèeše darivati kraljevnu. Najmlaða je obdari time da bude najljepše stvorenje na svijetu; sljedeæa – da bude dobra kao anðeo; treæa – da zadivljujuæe okretno radi sve èega se prihvati; èetvrta – da pleše upravo savršeno; peta – da pjeva kao slavuj; a šesta – da s lakoæom svira na svim vrstama instrumenata. Kad je došao red na staru vilu, ona, tresuæi glavom više od srdžbe negoli od starosti, rekne da æe se kraljevna ubosti vretenom u ruku i da æe od toga umrijeti.
Kad ovo èuše, svi uzdrhtaše, i nije bilo živa stvora koji ne zaplaèe. U taj tren izaðe mlada vila iza æilima i glasno izgovori ove rijeèi: „Umirite se, kralju i kraljice, vaša kæi neæe od toga umrijeti; istina, ja nemam dovoljno moæi da potpuno otklonim ono što je moja starija sestra uèinila; kraljevna æe se ubosti vretenom u ruku, ali, umjesto da od toga umre, samo æe pasti u doboki san, koji æe trajati stotinu godina, a onda æe doæi i probuditi je sin jednoga kralja.
Kad se navršilo petnaest ili šesnaest godina, dok su kralj i kraljica bili u jednom od svojih ljetnikovaca, zbilo se te je mlada kraljevna, trèeæi jednog dana po dvorcu i penjuæi se od odaje do odaje, otišla sve do vrha glavne kule, do sobice u potkrovlju, u kojoj je neka dobra starica usamljeno prela na svojoj kudelji. Ova dobra žena nije ni èula za kraljevu zabranu da se ne sije presti vretenom. „Što vi to ovdje radite, dobra ženo?“ upita kraljevna. – Predem, lijepo moje dijete, odgovori joj starica, koja je nije poznavala. – Ah! Kako je to lijepo! nastavi kraljevna; kako vi to èinite? Dajte da vidim da li bih i ja mogla isto tako. Kako bila vrlo živahna i malko nestašna i jer su tako, uostalom, odredile vile, ona još nije pravo ni primila vreteno, kadli se ubode njime u ruku, i sruši se bez svijesti.
Sva smetena, dobra starica povièe u pomoæ: strèaše se sa svih strana; vodom su zapljuskivali kraljevnu po licu, otpustili su sve što ju je sapinjalo, lupkali je po rukama, trljali joj sljepooèice vodom Ugarske kraljice; ali je ništa nije vraæalo svijesti.
Tada se kralj, koji se vratio u dvorac i koji se odmah popeo èim je zaèuo galamu, sjeti vilinog proricanja i – buduæi da su vile tako rekle – smatrajuæi da se to moralo dogoditi, naredi da se kraljevna smjesti u najljepše odaje u cijeloj palaèi, na postelju pokrivenu vezom od srebra i zlata. Reklo bi se da je anðeo, toliko je bila lijepa; jer nesvjestica nije uklonila rumenu boju s njezina lica: obrazi joj bijahu ružièasti, a usne poput koralja; samo su joj oèi bile zaklopljene, ali se moglo èuti kako polako diše, što je pokazivalo da nije umrla.
Kralj zapovjedi neka je puste da u miru sniva sve dok ne doðe dan da se probudi. Kad se kraljevni desila nezgoda, dobra vila, koja joj je, dosuðujuæi joj da spava stotinu godina, spasila život, bila je u raljevstvu Matakinovi, dvanaest milja daleko; ali zaèas ju je obavijestio maleni patuljak, koji je imao èizme od sedam milja (to su bile èizme kojima se jednim korakom prevaljivalo sedam milja). Vila smjesta krene, i nakon jednog sata vidješe je kako dolazi na kolima, koja su bila sva u plamenu, a vukla su ih dva zmaja. Kralj joj poðe ususret i pomogne joj da izaiðe iz kola. Ona odobri sve što je on uèinio; ali kako je bila vrlo dalekovidna, pomisli kako æe kraljevna, kad doðe èas da se probudi, biti u velikoj neprilici ako se naðe potpuno sama u starome dvorcu: i evo što vila uèini.
Ona svojim štapiæem dotakne sve što je bilo u dvorcu (osim kralja i kraljice) dadilje, pratilje, sobarice, plemiæe, službenike, paževe, koèijaše, ona takoðer dotakne sve konje, zajedno s konjušarima što su bili u konjušnicama, velike pse èuvare dvorišta za živinu i malju kraljevninu kujicu Puf, koja se nalazila pokraj nje u postelji. Èim ih je dotakla, oni svi odmah zaspaše, da bi se probudili u isto vrijeme kad i njihova gospodarica te da bi bili spremni služiti joj kad ih ona ustreba. I sami ražnjevi koji su bili na vatri, puni prepelica i fazana, uspavaše se, i vatra takoðer.
Sve se to zbi u jednom trenu: vile su brze u svom poslu.
Pošto su poljubili svoje milo dijete a da se ono nije probudilo, tada kralj i kraljica izaðoše iz dvorca i ozbnaniše da nikome nije dozvoljeno da mu se približi. Ova zabrana nije ni bila potrebna; za èetvrt sata okolo cijeloga parka izraste toliko velikih i malih stabala, sasvim isprepletenih trnjem i kupinom, tako da ni zvijer ni èovjek onuda ne bi mogli proæi; još se samo mogao vidjeti vrh dvorske kule, i to iz velike daljine. Sva je prilika da je to vila izvela još jednu svoju majstoriju kako bi kraljevna, dok sniva, bila zaštiæena od znatiželjnika.
Kad se navršilo stotinu godina, sin kralja koji je tada vladao, a koji nije pripadao istoj obitelji kojoj i usnula kraljevna, naiðe onuda u lov i propita se kakve su to kule što se vide iznad velike guste šume. Svatko mu odgovori onako kako je sam èuo: jedni su govorili da je to stari dvorac u kojem se javljaju duhovi; drugi, da sve vještice iz tog kraja tamo vode svoje vrzino kolo. Opæe mišljenje je bilo da na tome mjestu prebiva neki ljudožder, te da on tamo odvodi svu djecu koju ugrabi, kako bi ih mogao u miru pojesti, a da ga nitko ne može slijediti, jer jedino je on imao moæ da prokrèi sebi put kroz šumu.
Kraljeviæ nije znao kome bi vjerovao, kad jedan stari seljak uzme rijeè i rekne mu: „Kraljeviæu moj, prošlo je više od pedeset godina otkako sam od svog oca èuo da se u onom dvorcu nalazi kraljevna, najljepša na svijetu; da u njemu mora spavati stotinu godina, a onda æe je probuditi kraljev sin kojemu je ona namjenjena.“
Na te rijeèi mladi kraljeviæ osjeti kako ga obuze neka vatra; bez dvoumljenja povjerova da æe on privesti kraju ovu lijepu zgodu i, težeæi za ljubavlju i slavom, odluèi smjesta vidjeti o èemu se radi. Jedva je zakoraknuo prema šumi, kad se sva ona velika drveæa, sve trnje i sve kupine same od sebe razmaknuše da bi mu uèinile prolaz. On koraèa prema dvorcu što ga vidi na kraju velikog drvoreda u koji je ušao i vidje, a to ga pomalo zaèudi, da ga nitko od njegovih ljudi ne može slijediti, jer su se drveæa ponovno zbijala jedno uz drugo, èim bi on prošao. Ne odustaje od svog puta: mlad i zaljubljen kraljeviæ uvijek je srèan. On uðe u veliko predvorje, gdje mu je sve što vidje moglo u poèetku slediti krv u žilama. Vladala je strahovita tišina: slika smrti posvuda je bila prisutna, nije se vidjelo ništa drugo doli ispruženih tijela ljudi i životinja, koja su se prièinjavala mrtvima. Po rascvalim nosevima i rumenim licima Švicaraca ipak odmah shvati da su oni samo usnuli; njihovi pehari, u kojima je bila još koja kap vina, jasno su pokazivali da su oni zaspali pijuæi.
Kraljeviæ prelazi veliko dvorište poploèeno mramorom, penje se uz stepenice, ulazi u dvoranu u kojoj je straža koja je, s helebardama na ramenu, postrojena poput živice, hrkala što je bolje mogla. Prolazi kroz mnoge odaje, pune plemiæa i gospoða što spavaju, jedni stojeæi drugi sjedeæi. Uðe u jednu zlatom presvuèenu odaju i na postelji, kojoj su sa svih strana bile razmaknute zavjese, ugleda najljepši prizor što ga je ikada vidio: kraljevna, koja je izgledala kao da ima petnaest ili šesnaest godina, iz koje je zraèilo neko božansko svjetlo. Približi joj se, drhæuæi i diveæi joj se, te klekne preda nju.
Tada se, buduæi da je došao kraj èaroliji, kraljevna probudi i, gledajuæi ga nježnije nego bi se za prvi susret moglo pretpostaviti, rekne kraljeviæu: „Jeste li to vi, moj kraljeviæu? Dugo sam vas morala èekati.“ Oèaran ovim rijeèima i još više naèinom na koji su izreèene, kraljeviæ nije znao kako bi joj iskazao svoju radost i zahvalnost; uvjeravao ju je da je voli više od samoga sebe. Govorio je nevješto; kraljevni se time još više dopao: malo rijeèi – puno ljubavi. Bio je zbunjen više negoli ona, nije ni èudo: ona je imala dovoljno vremena sanjati o onome što æe mu reæi; jer, vjerovati je (povijest nam, doduše, o tome ništa ne govori) da joj je dobra vila omoguæila da za vrijeme dugog sna sanja ugodne snove. Na kraju, proveli su veæ èetiri sata u razgovoru, a jedno drugome nisu kazali ni polovinu onoga što su imali reæi.
U meðuvremenu, za kraljevnom se probudila i cijela palaèa: svatko odmah pomisli na svoj posao; i, kako svi nisu bili zaljubljeni, bili su gladni kao vukovi. Dvorska dama, koja je bila nestrpljiva kao i ostali, ne saèeka i sasvim glasno upozori kraljevnu da je stol prostrt. Kraljeviæ pomogne kraljevni da ustane: otmjena odjeæa što ju je na sebi imala bila je u savršenom redu; ali kraljeviæ je dobro pazio da joj ne bi rekao kako je odjevena kao njegova prababa i kako ima plisiranu ogrlicu koja se ne nosi veæ stotinu godina: zbog toga nije bila nimalo manje lijepa.
Preðoše u salon s ogledalima, tamo i veèeraše, a služili su ih njezini poslužitelji. Violine i oboe svirale su stare skladbe koje su bile izvrsne, iako je prošlo stotinu godina otkako se više ne izvode; povuèe zavjese na ložnici. Malo su spavali: kraljevni sna nije trebalo, a kraljeviæ je napusti rano u jutro, da bi se vratio u grad gdje je njegov otac veæ bio za njega zabrinut.
Kraljeviæ isprièa ocu kako se loveæi izgubio u šumi i kako je spavao u kolibi nekog ugljenara koji ga je ponudio crnim hljebom i sirom. Kralj, njegov otac, bio je dobrièina, te mu povjerovao; kad dvije ili tri noæi ne bi dolazio kuæi spavati, ima spremnu izliku da bi se opravdao, bila je gotovo uvjerena da on ima neku tajnu ljubav. A on je živio s kraljevnom veæ preko dvije godine i imao s njom dvoje djece, od kojih je prvo bila djevojèica, nazvali su je Zora, a drugo sin kojemu su dali ime Dan, jer èinilo se da je još ljepši od sestre.
Kraljica više puta napominjala svojem sinu kako u životu trebamo jedni drugima prièinjati zadovoljstvo; ali on se nikada ne usudi povjeriti joj svoju tajnu: iako ju je volio, ipak se bojao, jer je bila ljudožderskog roda, a kralj se njome oženio samo zbog njezinog bogatstva. Na dvoru se i šaputalo da ima ljudožderske sklonosti te da se, kad vidi djeèicu, teškom mukom savladava da se na njih ne baci: i tako, kraljeviæ joj ne htjede ništa reæi.
Ali kad nakon dvije godine umre kralj, a kraljeviæ postade gospodarom, on svima objavi svoje vjenèanje i sveèano poðe po kraljicu, svoju ženu, u njezin dvorac. U glavnome gradu, u koji je ušla sa svoje dvoje djece, prirediše joj velièanstveni doèek.
Poslije nekoga vremena kralj poðe u rat protiv cara Cantalabuttea, svoga susjeda. Upravljanje kraljevstvom ostavi kraljici majci i toplo joj preporuèi svoju ženu i djecu. Trebat æe ratovati cijelo ljeto. Èim je on pošao, kraljica majka pošalje nevjestu i njezinu djecu u jednu ladanjsku kuæu usred šume, da bi što lakše mogla udovoljiti svojoj strašnoj želji. Nekoliko dana kasnije i sama poðe tamo, a jedne veèeri naredi svom glavnom kuharu: „Sutra želim za ruèak malu Zoru. – Ah! gospoðo, izusti glavni kuhar... – Ja to hoæu, rekne kraljica (a izrekla je to tonom ljudoždera koji je poželio svježeg mesa), i hoæu da mi je priredite sa sosom Robert.“
Videæi da sa ljudožderkom nema šale, jadni èovjek uze nož i popne se u sobu male Zore: ona je u to vrijeme imala èetiri godine i, skaèuæi i smijuæi se, priðe da mu se ovjesi oko vrata i zatraži od njega bonbona. On poène plakati: nož mu ispade iz ruku, i ode u dvorište za živinu da zakolje jedno malo janje, pripredi ga s tako ukusnim sosom da ga je gospodarica uvjeravala da još nikada nije jela nešto tako dobroga. U isto vrijeme odvede on malu Zoru i predade je svojoj ženi da je sakrije u njihovu stanu u dnu dvorišta.
Osam dana kasnije opaka æe kraljica svom glavnom kuharu: „Želim za veèeru maloga Dana.“ On ništa ne odvrati, spremajuæi se da je prevari kao i prošli put. Ode potražiti malog Dana i naðe ga kako se s malim maèem u ruci maèuje s jednim velikim majmunom: imao je tek tri godine. I njega odnese svojoj ženi, koja ga sakrije zajedno s malom Zorom, a umjesto malog Dana posluži za veèeru malo nježno kozle, koje ljudožderka pohvali zbog odliènog teka.
Do sada se sve odvijalo u najboljem redu, sve dok se jedne veèeri zla kraljica ne obrati glavnom kuharu: „Želim pojesti i mladu kraljicu, s istim sosom kao za djecu.“ Tada jadni kuhar izgubi svu nadu da æe je moæi i ovoga puta prevariti. Mlada je kraljica navršila dvadeset godina, ne raèunajuæi onih stotinu što ih je prespavala: koža joj je bila malko tvrda, premda lijepa i bijela; a kako meðu živinom pronaæi životinju tako tvrdog mesa? I da bi spasio vlastiti život, on odluèi zaklati mladu kraljicu i, s namjerom da to odmah uèini, popne se u njezinu sobu. Bodrio je sam sebe koliko je mogao i s bodežom u ruci uðe u sobu mlade kraljice. Ipak, nije je htio ubiti onako iznenada, te joj s mnogo obzira isprièa što mu je naredila kraljica majka. „Izvršite svoju dužnost, odvrati mu ona, pružajuæi mu vrat; uèinite što vam je nareðeno; ja idem za svojom djecom, mojom milom, ljubljenom djeèicom!“ – jer otkako su odveli, ništa joj ne kazavši, ona je vjerovala da su joj djeca mrtva.
„Ne gospoðo, nikako“ odgovori joj jadni kuhar, sav ganut, „vi neæete umrijeti, a svoju æete dragu djeèicu odmah vidjeti, ali kod mene, tamo sam ih sakrio, a ja æu ponovno prevariti kraljicu pripremajuæi joj umjesto vas jednu mladu košutu.“ Smjesta je odvede u svoju sobu i, ostavi je da grli svoju djecu i plaèe zajedno s njima, poðe pripremiti košutu, koju kraljica pojede za veèeru s istim tekom kao da se radi o mladoj kraljici. Bila je upravo zadovoljna svojom okrutnošæu i spremala se kako æe kazati kralju, kad se on vrati, da su razbješnjeli vukovi pojeli kraljicu, njegovu ženu i njegovo dvoje djece.
Jedne veèeri, kad je po obièaju obilazila dvorskim dvorištem i dvorištem za živad, da bi nanjušila vonj kakva svježeg mesa, ona iz neke niske prostorije zaèu glas maloga Dana koji je plakao zato što ga je kraljica, njegova majka, htjela išibati jer je bio zloèest; èula je i malu Zoru kako moli majku da oprosti braci. Ljudožderka prepozna kraljièin glas i glasove njene djece, pa bijesna što je bila prevarena sutradan rano naredi strašnim glasom, od kojeg su svi uzdrhtali, da usred dvorišta postave veliki badanj i napune ga žabama krastaèama, riðovkama, bjelouškama i gujama otrovnicama, te da u nj bace kraljicu i njezinu djecu, glavnog kuhara, njegovu ženu i služavku. Zapovijedila je da ih privedu rukama vezanim na leðima.
Oni su stajali tamo, a krvnik se spremao da ih baci u badanj, kadli kralj, kojemu se još nisu nadali, uðe na konju u dvorište; vratio se, mijenjajuæi putem konje da bi èim prije stigao. Sav u èudu, on upita što znaèi taj strašni prizor. Nitko se ne usudi protumaèiti mu; na to se ljudožderka, bijesna zbog onog što je ugledala, sama naglavaèke baci u badanj, a gadne životinje, što ih je tamo dala staviti u trenu je progutaše. Kralja je ovo ražalostilo: bila mu je mati; ali ubrzo se utješi uz svoju lijepu ženu i svoju djecu.

Eto Mališa.... oprosti ako naletiš na neku grešku u prijepisu.... ali preumorna sam da to sada još jednom èitam....

Dan Njenog vjenèanja

16.06.2007.

U našem blogo svijetu postoji jedno mlado prekrasno biæe. To je mlada žena prepuna pozitivne energije, pozitivnih misli, izražene osobnosti i kreativnosti. Piše nam pod nickom Bubimirova mlada.
Danas je dan njenog vjenèanja. Èitala sam zadnjih dana njene nemire, išèekivanje, uzbuðenje.
Konaèno je došao taj dan koji znaèi formalni poèetak jednog novog poglavlja knjige njenog života.
Sigurna sam da je i Bubimir bio uznevjeren.... iako to muškiæi ne priznaju olako... ali šaputao nam je o tim osjeæajima Nazor u pjesmi...

NJEZIN SAN

Ona je htjela u noæ tihu, snenu,
Sa šljunka, što sav blista od bjeline,
Da odrežem dvije plahte mjeseèine
Pa da ih stavim na postelju njenu.

I ona htjede, od sunèane trave,
Sa koje sjaj se nije nikad sruno,
Da pravim jastuk mekši nego runo;
Pa da ga metnem ispod njene glave.

Sad spava – Sanja – A ja dugo stojim
Uza nju. Blijedim. Znam, èega se bojim.

Oda sna toga kad se ona prene,
Prepoznat nikog neæe. – Pa ni mene.

I dok se tako Bubimir muèio u noæi prije konaènog DA, njegova mlada je u snu zaèula stihove Jagode Zamode...


PJESMA KOJU NE ŽELIM DOVRŠITI

U kuæi od kartona,
na komadiæu livade,
s kriškom prostora u džepu

Ili u kugli
ruènom radu grnèara,
u ljupkoj sobici na vidikovcu,
u odbaèenoj kanti za benzin

Ma, u paukovoj mreži
pripremit æu ti ležaj,
u izresku iz novina,
u školjci desnog uha

Èuvat æu te kao zjenicu
kao nebo u zalazak sunca
kao rijeè bez koje se ne može


Isisani iz vremena
izrezani iz prostora
s mladošæu u krvi
tko æe nam stati na kraj

Od sveg Vam srca želim ludi provod veèeras, te da Vam životna staza bude što ravnija, sa što manje prepreka.... a uz nju neka se osmjehuje mirisno šareno cvijeæe koje se zove ljubav, poštovanje, tolerancija, zdravlje, sreæa i zajedništvo.
Nek´Vam bude sreæa sva!

Strasti... naše žar ptice...

21.08.2007.

Danas se osjeæam nekako usporeno.... èak i tužno. Nemam neki poseban razlog za tugu.... ali eto.... takav dan. Uèinili su mi to ovi crni oblaci koji se zlokobno nadvijaju nad mojim selom cijelo popodne.
Nisam imala namjeru danas pisati temu.... ali ovako uspavanu i njonjavu na to me potaknuo jedan bloger kojeg jako volim èitati. Na njegov blog odlazim sa nekim strahopoštovanjem.... Osjeæam se kao u školici i lakomo gutam njegove reèenice. O njegovoj predzadnjoj temi razmišljam veæ dva dana, a s današnjom temom me pogodio u žicu.
Napisao je lijepu temu u kojoj je spomenuo Fridu Kahlo.
Svi vi znate da je Frida jedna od najveæih umjetnica prošlog stoljeæa.... pretpostavljam da su mnogi od vas gledali film o njoj.... pa sad neæu pisati ono što svi znamo.
Upitala sam danas sebe... zašto me toliko privlaèi ta žena? Zašto sva ustreperim na spomen njenog imena i gladno upijam svaki detalj iz njene biografije? Ta žena je za života u svojoj okolini privlaèila veliku pažnju... ne samo zbog svog talenta...zašto? Mislim da je STRAST pravi odgovor. Ta žena je bila, a i ostala je zauvijek škrinjica životne strasti.
Strasti su naše žar ptice. Mislim da je upravo strast ono što me privlaèi kod ljudi. Ne volim mrtva puhala i hladne ljude. Strast je životna energija, vrlo jak osjeæaj baš svega što nam se dešava i svijeta koji nas okružuje.... sklonost prema lijepom.... .
Mnogi ljudi æe kad zaèuju tu rijeè pomisliti nužno i samo na sex. Naravno da je vrlo usko vezana i za tu èaroliju.... ali strast je nešto puno šire.... strast je ona sveukupna vatra koja gori u nama. Mislim da ljudima sa jakim vatrama nije lako.... ali im je u isto vrijeme i predivno jer baš u svemu uživaju do daske... s punom pažnjom.
Strast osjeæamo u ljubavi... i to baš svim vrstama ljubavi... prema djeci, partneru,. roditeljima, prijateljima.... ma èesto prema cijelom svijetu. Strast osjeæamo kad jedemo nešto što nam se sviða... osjeæamo je kad pijemo omiljeno piæe.... strast možemo osjetiti i prema spavanju. Strast osjeæamo u poslu (èak ponekad i u pospremanju kuæe osjetim strast), da ne spominjenjem o kakvoj se strasti radi kad se borimo i radimo za nešto u što èvrsto vjerujemo. Strast se izlijeva iz umjetnika poput slapova.... Mislim da i blogamo iz strasti.... bar je meni to strašan gušt.
Mislim da nismo svi jednako "vruæi" ispod kože.... i ne znamo svi na isti naèin kontrolirati svoje strasti. One mogu biti i negativne. Netko svu svoju pozitivnu energiju – svoju strast pretvori u umjetnost... a neki je kroz negativnu energiju pretvore i u zlo. Strasti su opasne.... ali i èarobne.
Blogeri.... koliko ste vruæi ispod kože? Privlaèe li vašu pažnju na životnom putu „vruæi“ ili manje „vruæi“ ljudi?

Voda

12.06.2007.

U mnogim mitovima i religijskim legendama, voda ima kljuènu ulogu. Mnoštvo razlièitih bogova vode pojavljuju se u legendama mnogih kultura. I u svim zemljama svijeta mogu se naæi sveti potoci, rijeke i jezera. Osim duhovnog znaèaja, još od davnih vremena, voda je takoðer imala znaèajnosti što se tièe zdravlja. Èista i bistra voda je oduvjek smatrana "darom bogova".
Danas je voda takoðer vrlo pozitivan simbol koji ima snagu da nas inspirira, smiri i obnovi snagu.
Svjedoèimo vremenu ratova zbog nafte, ali i poèetku ratovanja za vodu.
Cijena litre vode je izjednaèena s cijenom nafte na našem tržištu, a èesto možemo na policama naših trgovina pronaæi i vodu koja je skuplja od nafte.
Jesmo li svjesni kakvo vrijeme dolazi i što nas èeka?
Razvoj društva znaèi sve veæi pritisak na prirodni okoliš.
Naša zemlja se na svjetskoj razini nalazi meðu 30 vodom najbogatijih zemalja. U Europi smo na treæem mjestu... iza Islanda i Norveške.
Voda je u Hrvatskoj prvorazredni faktor razvoja. Ona je jedan od kljuènih resursa naše buduænosti.
Ne tako davno naša zemlja je odbila status nacionalnog parka za Kopaèki rit. Zašto? Da bi organizirane skupine nemoralnih ljudi mogli i dalje rušiti šume, loviti u tom podruèju, a da ne spominjem krivolovce koji dolaze iz europskih zemalja... ali opet ne kao samostalni jahaèi, tu ih netko èeka, organizira lov... jer ne može samo tako neki stranac doæi s puškom pobiti 100 kila ševe i vozati tu kolièinu mesa da ga nitko ne vidi. I sve to je prošlo šutke. Šutjeli su èak i Zeleni jer su ovisni o politici... èekali su svoj dio kolaèa i nisu se htjeli zamjerati onima koji im daju lovu. Da smo prihvatili taj status Hrvatska bi dobila znatna sredstva od meðunarodne zajednice, razvio bi se turizam, a to znaèi puno novih radnih mjesta.... možete li zamisliti koliku lovu zaraðuju pojedinci kad su se borili protiv neèega tako logièno korisnog i pozitivnog za Hrvatsku? Kad tad æe se Kopaèki rit zaštititi... jer doæi æe valjda neke mudrije glave... no pitanje da li æemo više imati što štititi dok hijene operušaju i unište sve ono što to podruèje èini posebnim.
Isto nam se sada dešava po Dalmaciji. Èitala sam juèer èlanak u Slobodnoj o prosvjedima u Leæevici.
Prenijet æu vam ga da ne preprièavam:

„Najkraæi rezime juèerašnjih dogaðaja u Leæevici vrlo je dramatièan: naše æe elite od sada puno teže vuæi za nos vlastiti narod.
Tko bi rekao da æe otpor izgradnji Centra za gospodarenje otpadom Splitsko- dalmatinske županije u Leæevici u samo 6 godina dobiti ove razmjere? Jer ne radi se o tome da su nakon svega što se u Leæevici juèer zbilo i najkorumpiraniji borci za centar shvatili da æe provizije morati potražiti na nekom novom projektu. Nije rijeè samo o tome da æe golema prijetnja žiteljima i prirodi Dalmacije valjda ipak biti uklonjena. Puno je važnije da æe sad svi, pa dakle i hrvatska vlast, morati naæi razvojno i društveno prihvatljiva rješenja za zbrinjavanje otpada najperspektivnije – samim tim i najugroženije ! – hrvatske regije. No najvažnije od svega je da bi ovakav uspjeh civilnog društva mogao postati zarazan.
Na èemu temeljim ovoliki optimizam? Na kompetentnosti i odluènosti prosvjednika, te na širini fronte otpora kojoj se sada veæ na najbolji naèin pridružuje i veæina naših medija. O kompetentnosti ekoloških aktivista koji ovaj otpor vode i artikuliraju, èitatelji Slobodne imali su se prilike uvjeriti ne jednom. Ipak bi bilo dobro da na internetskoj adresi www.rast-zagore.com prelistate priopæenja što ih potpisuju predsjednici udruga «Rast» Anðelko Parèina i «Zvona Kaštela» Vinko Grgureviæ. Iz tih je stotinjak literarno, struèno i moralno briljantnih stranica više nego oæito da nema te sile koja æe slomiti otpor juèerašnjih prosvjednika. No županijski èinovnik, zainteresiran za izgradnju Centra, i nakon dokaza da bi Centar zagadio Jadro, Pantanu i Krku, tvrdi da je jedna crna jama opasnija od Centra. Što reæi na to? Da je dokaz kako je urbanistièko planiranje sredinom devedesetih zakonski uništeno kako bi se hrvatska mogla lakše rasprodati? A da je novi zakon na tu temu sraèunat kako bi se provizije mogle brže dobiti… No prava snaga prosvjednika proizlazi iz širine te fronte otpora.
Nije tome davno da je župan Peronja odbio primiti ekološke aktiviste iz Šibensko-kninske županije, poruèivši da protestiraju kod svoje kuæe. A juèer u Leæevici petero zagrebaèkih vijeænika s Liste zelenih: Nenad Horvatoviæ, Vesna Kušaniæ, Dragutin Ribariæ, Darko Stošiæ, Vlasta Toth kažu da ni Vukovar nisu branili samo Vukovarci… Po nekim se vijestima èini da bi, nakon tolikih župnika, i poneki biskup mogao podiæi glas protiv trovanja naše svete vode… No nakon tolikih pogrda na sebiènost Leæevice, najteže je ipak pravim Spliæanima koje opet moraju spašavati Vlaji. „

Èlanak u Slobodnoj potpisao Duško Èizmiæ Maroviæ

Ponosna sam na prosvjednike. Konaèno je prestala šutnja. I vrijeme je da krenemo u obranu zemlje. Ovo nije problem samo Dalmacije. Ovo je naš zajednièki problem. Po Hrvatskoj trenutno ne pucaju vanjski neprijatelji, ali je sustavno uništavaju neprijatelji iznutra.
Samo mi nije jasno.... Od zaraðene love mogu svojoj djeci i unucima napraviti velike vile, kupiti im skupocjene aute, jahte i avione.... ali što æe njihovi unuci piti? Koji zrak æe disati?
To je nešto što se ne može kupiti.... zato ih tako tupave, lakome, nemoralne i zabludjele pod hitno treba zaustaviti!

Prosvjednici, ljubi vas Dona... DRŽ´TE SE!

Humor

09.06.2007.

Duhovitost je jako važna ljudska osobina. Svi se volimo družiti s ljudima koji su duhoviti, u èijem društvu se opuštamo, s ljudima koji nas znaju nasmijati.
„ Eric Blesser, apsolvent Sveuèilišta McMaster u Hamiltonu, odluèio se pozabaviti tom stranom ljudske liènosti i na uzorku od 150 studenata i studentica otkrio je da ženama smisao za humor predstavlja muškarac koji ih zna nasmijati, a muškarcima žena koja njihove šale zna cijeniti.
Samo istraživanje pokazalo je da postoji razlika izmeðu kreatora (onih koji nasmijavaju) i receptora (onih koji se na šale smiju), a Blesser kaže da žene meðu muškarcima u 62% sluèajeva biraju kreatore za svoje partnere, dok muški dio populacije u 65% sluèajeva za partnericu izabire receptora.
Razlike su pronaðene i pri usporedbi drugaèijih tipova veza, pa tako kad se radi o prijateljstvu muškarci su skloniji biti u društvu žena koje ih nasmijavaju (dakle kreatora), a kod odabira partnerice za romantiènu vezu veæ smo prije naglasili kako se dogaða upravo suprotno.“
Znaèi spolne razlike su razlog zašto na razlièite naèine doživljavamo šalu... mislim da tu postoje i razlike u dobi ljudi koji se šale ili primaju šalu, u njihovom mentalitetu, odgoju i niz drugih stvari koje uvjetuju da li nam je nešto smiješno ili ne.
Nedavno mi je bloger Mile (a i nije on prvi) predbacio da ne razumijem šalu... pa sam se ozbiljno zamislila nad tim problemom.
Mislim da je i ovog puta problem u mojoj iskrenosti. Ja se ne znam smijati na silu. Ako mi netko isprièa vic koji mi nije smiješan ja se sasvim sigurno neæu nasmijati. Bivši poglavica je èesto okupljao podanike oko sebe pa bi prièao viceve. Nisam srela u životu osobu koja je bila manje duhovita i koja lošije prièa viceve. Mnogi su se smijali da mu ugode, a ja sam obièno napravila kiseli izraz lica iz kojeg se moglo proèitati da me nije uspio nasmijati. Jesam li zla zbog toga? Možda... ali ne mogu se smijati na silu. Mislim da nije feler u meni jer poznajem puno ljudi koji me mogu nasmijati do bola. Dovoljno je da se nekih ljudi samo sjetim i ja se nasmijem. Imam kolegicu s kojom sam dugi niz godina radila i bila mi je lijek za dušu. U danima umora, loših raspoloženja... kroz dugi niz godina znala je spontano ispaliti takve reèenice da bi mi suze potekle na oèi od smijeha. I danas je dovoljno da primim njen mail... on može biti jako ozbiljan, ali osmijeh je na mom licu èim vidim pošiljatelja.
Strašno se volim smijati, ali moram priznati da se ne mogu smijati baš na svašta. Ljudi èesto pod naslov šale upakiraju zlobu, sirovost i podjebavanje. To smatram zloupotrebom šale i ozbiljno odgovaram na takve upadice i tada se ljudi èude zašto ne razumijem šalu. Ne znam se prepucavati u šaljivom tonu... jer ako imam nekome nešto poruèiti tada to èinim ozbiljno....
Ljudi u šalu vole upakirati i vlastitu nesigurnost... kad ispale glupost ili uvrijede nekoga pa im bude žao kažu: „Samo sam se šalio!“ Ne volim takva izvlaèenja. Jer u pravoj šali nema vrijeðanja. I na net-u sam u raspravama èesto primijetila da netko ispali glupost pa kad ga netko pobije argumentima raspravu završava istom tom reèenicom.
I kad se sama šalim ne mogu se na isti naèin šaliti s vršnjacima i s ljudima koji su od mene puno stariji ili puno mlaði. Ne možemo se isto šaliti baš sa svima. No možda su moji senzori i na tom podruèju preosjetljivi... ali ne mogu si pomoæi.... ne želim se smijati ako ne osjeæam potrebu, ne želim se praviti da me nešto nije uvrijedilo ako mi netko naknadno pokuša objasniti da je to bila šala. Pa ne može šala progutati baš sve gluposti, nepristojnosti i zlonamjernosti. I nije mi se taj odnos prema šali desio nedavno... od djetinjstva sam takva. I ne želim se mijenjati. Ovo je bio jedan ozbiljan razgovor sa samom sobom i pokušaj da blogeru Miletu objasnim zašto se ne smijem baš stalno... J

Blogeri, smijete li se i kad vam nešto nije smiješno? Da li se šalite sa svima isto i da li od svih na isti naèin prihvaæate šalu?

Ljubièice

21.05.2007.

Bio je ovo naporan vikend. Previše net-a... a svuda neke teške teme.
Juèer me Onaj koji glumi Švejka oduševio svojom prièom.... i jednim detaljem me naveo da potražim na net-u simboliku ljubièice.

Što znamo o ljubièicama?

Ljubièice su rano proljetno cvijeæe koje stidljivo proviruje ispod snijega s prvim zrakama sunca.
Simbol su skromnosti, strpljivosti, tajne ljubavi, hrabrosti. Prema mitologiji ljubièica toliko osvaja svojim mirisom i ljepotom da je i ružni Hefest pridobio naklonost Afrodite pomoæu njih. Takoðer Zeus, vrhovni Bog, je npunio livadu ljubièicama, kako bi utješio svoju ljubavnicu Io, koju je zbog Herine ljubomore morao pretvoriti u junicu.
Prve ljubièice, prema tom mitu, su nastale iz krvi Atisa, kojeg je pogubila moæna božica Kibela.
Prema legendi ta božica se zaljubila u Atica, prekrasnog mladiæa, te je kako bi obvezala na celibat, odabrala ga za svog sveæenika. No, to nije pomoglo jer se Atis zaljubio u prelijepu kæer boga Sangarija. Kibela ga je kaznila smræu, a iz njegove krvi koja se prolila po zemlji nikli su cvjetovi. Svojom bojom podsjeæali su na zgrušane kapljice krvi.
Ljubièice se spominju i u kršæanskoj ikonografiji. Tradicionalni su simbol Marijine poniznosti i boli zbog Isusove smrti. Takoðer u kršæanstvu ljubièice simboliziraju snagu, otpornost i vjeènost vjere. Iz tok se razloga na Cvjetnicu njima u nekim podruèjima kite granèice.
Ljubièice su omiljeno cvijeæe Europljana kroz povijest, a posebno u Francuskoj. Napoleon je taj cvijet izabrao za svoj amblem.
Eterièno ulje ljubièice smanjuju agresivnost.
Cvjetiæ koji mi se pojavio u travnjaku.... i ja sam ga spontano krstila divljom maæuhicom je takoðer jedna vrsta ljubièice....
IDILA
Pritajeni vjetriæ u prisjenku spava,
Mirisom ga zove ljubièica plava.
Al’ nestaško šuti, za listak se krije, -
Ljubièica tuži i suzice lije.
Tud prolazi momèe, pa o dragoj sniva,
Pa uzabra cv’jetak što suzice liva.
Uzdahnuo vjetriæ i od bola ludi,
Pa mlaðanom momku trže cv’jet sa grudi.
Cv’jet uzdiše, vene, al’ mu nije žao,
Draganu je svome na krioce pao:
“Nek’ i žiæe mine, sudbu neæu kleti, Dragome na krilu slatko je umreti!…”
1898.
Aleksa Šantiæ

Sloboda

19.05.2007.

Jednom davno... na nekom drugom mjestu je bloger Mile postavio pitanje: Gdje poèinje sloboda? Ponudio je i odgovor: „jednostavno ljudska sloboda pocinje tamo gdje zakon i moral prestaje.“
Mislim da je tema jako interesantna... i nadam se da mi Mile neæe zamjeriti što sam preselila ovdje njegovo pitanje kako bih mu mogla ponuditi svoje mišljenje na tu temu.
E, pa vako Mikoslave....
Apsolutna sloboda ne postoji. Društvo pojedinca u zajednici je ispunjeno raznim normama, a poštivanje istih masu ljudi doživljava odreðenom neslobodom.
Po mom mišljenju stupanj slobode nekog društva se mjeri zadovoljstvom i stupnjem slobode pojedinaca koji ga èine.
Ako propisi vrijede jednako za sve, ako jamèe osobne slobode, ako pojedinac ima prilike napredovati i razvijati se od svog poštenog rada, ako život pojedinca u toj zajednici èini zadovoljnog èovjeka tada je to slobodan èovjek. Ako se veæina pojedinaca nekog društva osjeæa zadovoljno tada je to slobodno društvo. Znaèi ne slažem se s tobom da sloboda poèinje tamo gdje moral i zakon prestaju, nego baš naprotiv – mislim da moral i zakon pomažu u ostvarenju slobode.
Moralan život si èovjek može osigurati samo sam.... a to je daleko lakše u sreðenom i civiliziranom društvu... dakle, mislim da društvo može osigurati pojedincu moralan život s osjeæajem osobne slobode.
Granice vezane uz slobodu su granice koje se mogu dvojako tumaèiti. Uzimanjem sebi toliko slobode da ugrozimo slobode drugih ljudi narušavaju slobodu. Rušenje tih granica (a do njih dolazi ako zanemarimo moral i zakon) znaèe život u zajednici koji nikako ne možemo smatrati životom slobodnog èovjeka.
Sloboda je stanje duha.... pozitivna misao, borba za pravedno društvo... i tek spoznajom koliko je sveta tuða sloboda postajemo sve slobodniji i zadovoljniji. Sloboda ne izvire iz èovjekovog uma nego duha. Sloboda nije bijeg, nego izbor.
Mikoslave.... davno si otvorio tu temu..... i tada sam se samo smješkala... jer si me podsjetio na Štuliæa... u neka još davnija vremena....

Sloboda
Sloboda nije bozje sjeme pa da ti ga netko da
Sloboda nije zahvalnica procitana abecednim redom
Sloboda nije krilatica reklamnog panoa
konstruktivna kritika postojeceg stanja,
Sloboda je zena ( uzmi je... )
Sloboda nije podmetanje ideoloski zakrzljale forme
Sloboda nije podmetanje ideoloski bilo kakve forme
Sloboda nije jednostavan domaci zadatak
ona je svjesna sklada i nesklada nesavrsenih ljudi
Sloboda te ceka ( uzmi je... )

Datumi, sjecanje
Kontrola lupa vratima
Regularna predstava
Tko ne pamti, iznova prozivljava
Iznova...

Sloboda nije mizantropski odbaceno kukavicje jaje
Sloboda nije uzajamno milovanje idiotskih glava
Sloboda nije referada stanicnih setaca
ona je svjesna sklada i nesklada nesavrsenih ljudi
Sloboda je zena ( uzmi je... )
Azra

Oèekivanja

12.05.2007.

U prethodnoj temi raspravljali smo u utjecaju medija na nas i omladinu, ali tema nam se proširila na pomaganje drugim ljudima i otvorilo se novo pitanje „što oèekujemo od ljudi s kojima na razne naèine dolazimo u dodir na svom životnom putu?“
Rijeè OÈEKIVANJE je bit ove teme. Duboko sam uvjerena da su uzrok svih naših nezadovoljstava nerealna oèekivanja. To nam se dešava u vezama, braku, roditeljstvu, prijateljskim odnosima... i svim ostalim odnosima s drugim ljudima.
Postoji li netko tko u bilo kojem od spomenutih odnosa ne oèekuje baš ništa? Mislim da ne postoji. Svaki odnos je meðusobno davanje i primanje.... i oèekivanja su nešto normalno.
Problem je u našim nerealnim oèekivanjima, u sebiènosti, u neuvažavanju tuðih potreba i moguænosti.... i njihovom pogledu i njihovim oèekivanjima u našem odnosu.
Da mi je ovo pitanje postavio netko kad mi je bilo dvadeset godina tada bih odgovorila da od drugih oèekujem onoliko koliko im sama dajem... ali nemam više dvadeset godina, pa je moj odgovor danas bitno drugaèiji.
Veæ dugi niz godina tranèiram samu sebe, imam svakodnevno svoje autopsihoanalize i preispitivanje baš svake odluke i svakog odnosa. Problema OÈEKIVANJA postala sam prije puno vremena i jako sam se stesala na tom podruèju. Svjesna sam da je nemoguæe živjeti bez ikakvih oèekivanja, ali svela sam ih na najmanju moguæu mjeru.
Možda bi prvo bilo zgodno objasniti zašto pomažemo i èinimo li to radi oèekivanja.
Apsolutno ne! Osobno mislim da pomažemo radi sebe, radi svoje savjesti. Radi li se tu o sebiènosti? Naravno! Tako njegujemo sliku o sebi koju želimo vidjeti u ogledalu. Sami biramo kada, kako i kome æemo pomoæi. Neki to rade radi slike u ogledalu, neki to rade rade popularnosti. Èesto na forumima èitamo rasprave o tome koliko su pomaganja poštena i iskrena ako nekome npr. zbog toga naraste popularnost (rijeè je poznatim osobama). Uvijek na ta pitanja odgovaram da motivi nisu važni nego je važno da su pomoæ dobili oni kojima je ona potrebna.
Što je sa ostalim odnosima gdje spona tih odnosa nije pomoæ? Tu su opet oèekivanja.
S masu ljudi se družimo, a nismo ih sami birali.... to se proteže kroz školovanje, radnu sredinu, sva društvena djelovanja, susjedstvo itd. U tim okruženjima obièno iskoèe neki pojedinci koji su nam važniji... kao i oni koji su tu jer to tako mora biti.
Što oèekujem od jako bliskih ljudi? Iskrenost.... u svakom trenutku istinu i samo istinu. Svi koji su mi bliski... a nema takvih jako puno takvi su zato što su tu jer su to zaslužili, jer mi ih je život takve dao i nema tu puno filozofije. Ja se trudim prihvatiti ih takve kakvu su, poštovati njihove izbore... a jednako to oèekujem i od njih.... Da razumiju mene takvu kakva jesam i da poštuju moje pravo na izbor. Od onih koji mi ne spadaju u tu prvu kategoriju ne oèekujem previše. Ako se odnosi temelje na nekim dogovorima oèekujem da drže do svoje rijeèi, da mi ne lažu u oèi, da mi ne cvrkuæu i prodaju umjetna smješkanja, a iza leða igraju drugu igru. Prezirem dvoliènost i dvostruke igre. Ne podnosim cvrkutave ljude koji mi podilaze.... sumnjavi su mi èim mi se poènu ulizivati cendravim i prijetvornim glasovima.... glumeæi ptièice. Obožavam ljude koji mi sve direktno i iskreno govore u njoju, volim kad me ljudi gledaju u oèi. Strašno volim pristojna ponašanja, ali doživjela sam ja da su me slali i u materinu pa ja to nisam zamjerila jer se radilo o iskrenosti... uživam ja i u kaubojskoj atmosferi ako sam meðu pravim ljudima. Èesto djelujem prilièno naivno jer prešuæujem puno toga na prvu loptu... ali to ne znaèi da ne vidim, i ne kužim.... jako skoncentrirano pratim svijet i ljude oko sebe.
Od nikoga ne tražim ništa, u stanju sam davati puno.... ako je to moj izbor i moj gušt.... ali ne volim kada to netko shvati kao moju obvezu i kao to preraste u iskorištavanje i ponižavanje...

Jesam li preveliki egoista, jesam li umišljena? Ne znam! Znam da nisam najpametnija, najljepša, sigurna sam da nisam razmažena, znam da nisam uvijek u pravu, odavno nemam više kompleksiæa, znam da poštujem sebe, svjesna sam svih svojih mana i spremna sam o njima razgovarati sa svima onima koji imaju pravo uopæe raspravljati o tome, ali sam svjesna i svih svojih vrlina, kao i èinjenice da nitko drugi za mene nije, niti æe podmetati leða ako zatupim u bilo èemu. Stojim iza svih svojih grešaka... svoje raèune plaæam s voljom i na vrijeme... vrlo èesto stanem i iza tuðih grešaka... platila sam i mnoge tuðe raèune.... i ne žalim se.... jer opet postoje razlozi zašto je to tako.
Užasavam se ljudi koji misle da mogu i imaju pravo mijenjati bilo koga, a dodatno ih se užasavam ako se namjere na mene. Ne pokušavam mijenjati nikoga, na to nemam pravo.
U stanju sam prihvatiti i razumijeti zbilja široki spektar ponašanja kod drugih, a koja sama nikada ne bih sebi dozvolila.
Imam jednu prijateljicu s kojom imam gotovo idealan odnos. Nas dvije nemamo nikakvih oèekivanja jedna spram druge.... naša ljubav i naše prijateljstvo se temelje na nesebiènosti, potpunom razumijevanju i prihvaæanju. Nema stvari i ponašanja koje nas dvije jedna kod druge do sada nismo prihvatile i razumijele... vjerojatno æe tako i ostati. Nas dvije se nikada u životu nismo posvaðale, nikada nismo povisile ton jedna na drugu, a poznajemo se iz predškolskih dana. Ali za takav odnos je bilo potrebno vrijeme. Takav odnos ne možete imati s nekim koga poznajete tek nekoliko mjeseci.
I da zakljuèim..... znaèi, od ljudi oèekujem istinu, ma kakva ona bila. U svakom odnosu dajem puno više. A kad nekog svrstam u ladicu u kojoj držim loše ljude on više iz nje ne može izaæi i promijeniti status... taman da ga proglase svecem. Ne donosim takve ocijene na prvu loptu... ali kad ih donesem one su konaène.

„Prijatelj èuje pjesmu u mom srcu i pjeva mi je uvijek kad je smetnem s uma.“

iz „Knjižice za predvodnice izviðaèica“

Ima jedna lijepa pjesma na tu temu od nepoznatog autora:

„Volim te ne samo zbog onoga što jesi,
nego i zbog onoga što sam ja
kad sam s tobom.

Volim te ne samo zbog onoga
Što si uèinio od sebe, nego i zbog
onoga što èiniš od mene.
Volim te zato što si me oplemenio
više no što bi to mogla bili koja vjera
i što si me usreæio više no što bi to mogla
bilo kakva sudbina.
Uèinio si to bez jednog dodira,
bez ijedne rijeèi, bez ijednog znaka.
Uèinio si to samim time što si bio to što jesi.
Vjerojatno upravo to znaèi biti prijatelj.“

Gore sam spomenula da ne volim kad me netko pokuša mijenjati. Nije to zato što mislim da sam savršena i da se ne bih trebala mijenjati... nego se radi o tome da na to nema pravo baš svatko. Nisam baš od onih koji piju baš sve prièe... koje se može nagovoriti na sve i svašta i koji mijenjaju svoje mišljenje radi tuðeg mišljenja, šarenih laža i sliènih èudesa.
No u životu su naravno postojali ljudi zbog kojih sam mijenjala sebe... i mijenjam sebe... i mijenjat æu sebe. Ali razlika je u tome što je to moj izbor, moja želja... moji uzori..... i osobe koje su prema mojim kriterijima zaslužile te promjene. To su osobe koje su mi dale više no što sam od njih tražila (naravno, ne mislim na materijalno)... osobe prema kojima nisam imala nikakva oèekivanja, a iskrsle su na mom putu i ispunile ono što oèekujem samo od zamišljenih likova u svojoj Zemlji Èudesa.

Sretan Uskrs

08.04.2007.

Svim katolièkim vjernicima želim Sretan Uskrs... a pripadnicima drugih religija kao i onima koji Boga njeguju bez pripadanja religiji, kroz svoj osobni sustav vrijednosti želim ugodan i lijep ovaj produženi vikend....

Prièa kao blagdanski dar....

Jedan je sveuèilišni profesor izazvao studente s ovim pitanjem. «Je li Bog stvorio sve što postoji?» Jedan je student hrabro odgovorio: «Je, stvorio je!»
«Bog je sve stvorio?» upitao je profesor.
«Da profesore», odgovorio je student.
Profesor je odgovorio, «Ako je Bog stvorio sve, onda je on stvorio takoðer i zlo, jer zlo postoji, i sudeæi prema pravilu - da naša djela govore tko smo mi – Bog je zao». Student je nakon tog odgovora zašutio.
Profesor je bio jako zadovoljan sam sa sobom, i hvalio se studentima kako je još jednom dokazao da je kršæanstvo samo mit. Jedan je drugi student podigao ruku i rekao: «Mogu li ja vas nešto pitati, profesore?» «Naravno», odgovorio je profesor. Student se ustao i rekao: «Profesore, postoji li hladnoæa?» «Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Tebi nikad nije bilo hladno?» odgovorio je profesor. Mladiæ je odgovorio, «Èinjenica je da hladnoæa ne postoji. Prema zakonu fizike, ono što mi smatramo hladnoæom je zapravo – nedostatak topline. Predmeti ili živa biæa se mogu prouèavati kad imaju ili prenose energiju, a toplina je ono što èini da tijelo ili materija prenose energiju. Apsolutna nula (-460 stupnjeva F) je potpuno odsustvo topline, materija postaje inertna i nesposobna za bilo kakvu reakciju na toj temperaturi. Hladnoæa ne postoji, mi smo stvorili tu rijeè da opišemo kako se osjeæamo kad nemamo – topline.»

Student je nastavio: «Profesore, postoji li tama?» Profesor je odgovorio: «Naravno da postoji!»

Student odvrati: «Još jednom ste pogriješili, ni tama ne postoji. Tama je zapravo – nedostatak svjetla. Svjetlo možemo prouèavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo koristiti Newtonovu prizmu da razbijemo bijelo svjetlo i prouèimo razlièite valne duljine svake boje. Ne možemo izmjeriti mrak. Jednostavna znaka svjetla može se probiti u svijet tame i osvijetliti ga. Kako možete znati koliko je odreðeni prostor taman? Ono što možete izmjeriti je kolièina svjetla koje je prisutno. Nije li to toèno? Tama je termin koji èovjek koristi da bi pokazao što se dogaða kad svjetlo nije prisutno!»

Konaèno, mladi je èovjek upitao: «Profesore, postoji li zlo?»

Sad veæ pomalo nesiguran, profesor je odgovorio, «Naravno, kao što sam rekao. Vidimo ga svaki dan – u primjerima èovjekovog nehumanog ponašanja. U masi kriminala i nasilja u svijetu. Ovo nije ništa drugo nego dokaz – postojanja zla!»

Na to je student odgovorio: «Zlo ne postoji, profesore. Ili barem, ne postoji samo za sebe. Zlo je jednostavno – odsustvo Boga. To je kao tama i hladnoæa – rijeè koju je èovjek stvorio da bi opisao odsustvo Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije kao vjera, ili ljubav koje postoje kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je ono što nastaje kad èovjek nema Božje ljubavi u svom srcu. To je kao hladnoæa koja nastupa kad nema topline, ili tama koja nastaje kad nema svjetla.»

Profesor je šutke sjeo.

Mladiæevo ime bilo je – Albert Einstein

Kako je nastala duga?

06.04.2007.



Ova prièa je posveæena blogeru mališi koji opet jaše, piše prekrasne pjesme za djecu i odrasle te uznemirava zeèeve u bojanju jaja....
Ako na vašem stolu ovih dana ne bude obojanih jaja to æe biti znak da vaš zeko sreo nestašnog mališu. :))))))

Pred mnogo vremena boje su sudjelovale u strašnoj prepirci. Svaka se boja proglašavala apsolutno najboljom, najvažnijom, najpotrebnijom, najdražom...

ZELENA tako reèe: «Jasno, ja sam najbitnija. Ja sam simbol života i nade. Izabrana sam od trave, od drveæa, bez mene bi i životinje uginule, pogledajte oko sebe prema prostranstvima šuma i livada, vidjet æete da da me ima najviše...»

PLAVA je prekine i kaže: «Ti misliš samo na zemlju, a ne uzimaš u obzir nebo i more. Voda je izvor života i dolazi nam iz nebeskih oblaka sve do morskih dubina. Plavetnilo neba daje nam prostor, mir i vedrinu. Bez mene vi ostale boje ne biste bile ništa...»

ŽUTA tada dobaci: « Vi ste sve tako ozbiljne boje. Ja donosim osmijeh, veselje i toplinu svijetu. Sunce je žuto, mjesec je žut, zvijezde su žute. Kada procvjetaju suncokreti kao da se cijeli svijet smije. Znajte da bez mene ne bi bilo radosti...»

Tada se probije i NARANÈASTA: « Ja sam boja zdravlja i snage. Možda sam malo oskudna, nema me tako puno i baš sam zato dragocjena jer služim potrebama ljudskog života.
Nosim u sebi najvažnije vitamine, ako samo pomislite na mrkvicu ili na naranèe.
Nisam prisutna cijelo vrijeme, ali kada ispunim nebo u zoru i u suton, moja je ljepota toliko dojmljiva da nitko više ni ne pomisli ni na jednu od vas...»

Malo podalje CRVENA povièe: «Kraljica sam meðu vama. Ja sam boja krvi, a krv je život.
Boja sam opasnoti i hrabrosti. Spremna sam boriti se, ja palim vatru u krvi i bez mene bi zemlja bila pusta kao i mjesesc. Ja sam boja strasti, ljubavi, crvene su ruže i makovi...»

Podigne se GRIMIZ u svoj svojoj velièini, bio je visok i govorio je zvonkim glasom:
« Ja sam boja vladajuæih i moæi. Kraljevi i voðe uvijek su mene birali jer ja sam simbol vlasti i mudrosti. Ljudi ne pitaju kada sam ja u blizini...samo slušaju i služe.

Na kraju INDIGO vrlo mirno, ali jasno progovori: «Pomislite samo na mene, ja sam boja tišine i vi me teško primjeæujete, ali bez mene svi biste bili površni. Ja predstavljam misao i beskonaène dubine. Vi me svi trebate da biste odvagnuli i suprotstavili stvari, za molitvu i za pokretanje mira...»

I tako su boje nastavile diskusiju u uvjerenju da je svaka važnija i superiornija od ostalih, svaðajuæi se na kraju i ne primjeæujuæi da su poèele gubiti svoje pravo znaèenje.
Odjednom munja zapara nebom i zaèuje se zaglušujuæi zvuk. Grom i silovit pljusak prestrašili su ih do te mjere da su se boje stisle jedan uz drugu kako bi si pružile zaštitu.
Zaèule su boje tada KIŠU kako im se obraæa: « Vi glupe boje svaðate se meðusobno u želji da dominirate nad drugima...zar ne znate da je svaka od vas stvorena za odreðeni zadatak, jedinstven i razlièit od drugih.
Držite se za ruku i doðite sa mnom.» KIŠA nastavi: « Od sada kad god bude kišilo svaka od vas protegnut æe se nebom i stvorit æete tako velièanstveni luk boja koji æe vas podsjetiti da morate živjeti zajedno i u miru.»
DUGA je znak nade i mira za bolje sutra. I tako kada god jedna lijepa kiša umije lice svijeta, a duga se pojavi na nebeskom svodu sjetimo se cijeniti i poštivati jedni druge.

Razlièitost

02.05.2007.

Upravo sam na jednom blogu èitala razmišljanja jedne žene koja ne želi imati djecu.
Njen post je iskren i èitajuæi je osjetila sam razumijevanje. No objašnjavajuæi svoju odluku upotrijebila je niz bezobraznih kvalifikacija prema svima onima koji su odluèili drugaèije... usporeðuje nas sa životinjama... roditeljstvo smatra sebiènošæu itd.
Sudjelovala sam u mnogobrojnim raspravama s vjernicima.... U te rasprave sam se upuštala iz dva razloga... prvi je bio da bih lakše razumijela njih, a drugi je bio da bih objasnila sebe.
Èesto sam doživjela vrijeðanja i nerazumijevanje.
Svjedoci smo oštrih rasprava prepunih vrijeðanja i omalovažavanja. Živimo u društvu prepunom predrasuda i osuda svega što nije poput nas.
Sjeæam se... jednom mi se žalila jedna susjeda vjernica kako se vraæala s mise, a susjeda koja je bila druge vjere je usisavala (prozor je bio otvoren pa se èulo). I žali se ova prva kako ova druga usisava samo da bi nju isprovocirala i narugala joj se jer ona pripada drugoj vjeri. Ja tada... nisam mogla vjerovati da se netko tko pripada veæini osjeæa tako ugrožen i isprovociran samo zato što netko usisava svoj dom. Kako netko uopæe može pomisliti da netko to èini da bi provocirao... zar je tako teško razumijeti da žena èisti svoj dom? Tko bi lud vukao usisavaè radi susjeda?!!!! I zašto uvijek i u svemu tražimo urote i neprijatelje? Zašto se osjeæamo ugroženi drugaèijim izborom od našeg?
Koje razlièitosti poznajemo: nacionalne, vjerske, rasne, spolne, dobne, politièke i sve one koje su uvjetovane naših osobnim izborima.
Neke razlièitosti dobijemo roðenjem, ali masu njih nastaje našim odlukama. Ponekad nas naše odluke svrstavaju veæini, a ponekad budemo u manjini. Ako doista stojimo iza svojih odluka i izbora zašto imamo potrebu usporeðivati i tumaèiti izbore koji nisu poput naših? Ne krije li se tu nesigurnost i preispitivanje vlastite odluke? Ne postoji li ljepši i lakši naèin da bi preispitali sami sebe? Pa valjda smijemo i možemo tumaèiti jedino svoj... a one razlièite možemo razumijeti ili nerazumijeti... prihvatiti ili ne... ali nemamo ih pravo osporavati, niti bilo koga prozivati zbog njegovog izbora.
Zamislite da možemo skupiti svu tu energiju koja se u ovoj zemlji troši na zavist, nerazumijevanje, osudu, traè, podmetanja mogli bi proizvesti toliko energije da nam više hidroelektrane ne bi trebale. Ali na žalost od te energije ne nastaje svjetlost nego mrki MRAK u kojem tapkamo, spotièemo se, bauljamo u vlastitoj nesavršenosti.
U mraku caruje strah, u mraku ne rastu rojžice....
Noæ zamijeni sunce... svakodnevno i nepogrešivo... ali ovaj naš mrak nije prirodan i sunce se neæe pojaviti samo od sebe... neæe nam svanuti jutro dok budemo njegovali tamu.
U tami se i spava... a spavajuæi se sanja... pa tako i mi u ovom mraku imamo sanjaèe koji su otišli... sanjaèi koji sada sanjaju i sanjaèe koji tek dolaze...
Za kraj posta završni govor sa suðenja 1981. u Zagrebu... sanjaèa koji nas je na žalost napustio... ali ostavio nam je san...
"Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica - za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjernièke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet - to je moj san! Ako zbog njega moram biti suðen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla." Vlado Gotovac

Heroji oluje

28.05.2007.

Taman sam se lijepo uvaljala u trosjed i poèela slušati dijalog izmeðu Hloverke i Milanoviæa, kad krajièkom oka vidim brezu kako strastveno zabacuje svoju dugu kosu i koketira sa ljubavnikom vjetrom. Odmah mi je doletjela misao: „Sad æe nestati struje!“ I bi tako.
Uffff... a tako sam htjela gledati tu emisiju. No što je jedna emisija kad znam što se sada dešava... zvone telefoni, dižu montere iz njihovih domova... Neki ni ne èekaju poziv... ostavljaju djeèicu, žene, privatne obaveze i poput dobro uvježbane vojske hitaju na posao.
Zapalili smo svijeæe.... i koristimo nemoguænost bavljenja svim što nas veseli za obiteljsko druženje.... ali klinci su nervozni. Najmlaði neprestano ponavlja: „Zovi ih?“ Ja se nedam nagoviriti... objašnjavam mu da sada svi zovu.... neki ih pristojno pitaju kada æe struja doæi, neki im psuju mater, neki im psuju predsjednika države, premijera, direktora... bakice plaèu na telefon i objašnjavaju da buju im piceki pocrkali bez žarulje.... bahate gospoðe zovu i prijete tužbama jer æe im se pokvariti meso u škrinjama, a i propuštaju novu epizodu „Zabranjene ljubavi“. Dežurni na telefonu sluša.... guta knedle... sluša uvrede i trudi se svima pristojno odgovoriti da ekipe traže kvar, da daju sve od sebe i da ne zna toèno kad æe struja doæi...... trudi se biti što pristojniji, a rado bi se mijenjao sa onima koji se bore s vjetrom i kišom na terenu.... jer priroda je mila majka... èak i kada je ljuta i prkosi olujom u odnosnu kako se ljudi ponašaju prema njima u takvim trenucima.
Oluja se smirila... sve se stišalo... vrijeme prolazi.... noæ je sve crnja... a gospoðe struje nema, pa nema....
Oko 21:00 h ipak uzimam mobitel.... okreæem ga u ruci.... premišljam malo i zovem... kad javlja se legenda Lili i kaže: Bok Dona! Baš kod vas gore je frka... tamo prema vojsci... svi su na terenu... tam su ti Mladen i Vladek... budi bez brige... sve bu kak treba. I brzo ga ja pozdravljam... jer znam da mu se vuha veæ ljubièaste od telefona i sjedim pri svjeæi i slušam vjetar koji opet poèinje... slušam kišu koja sve jaèe udara.... a znam da su oni vani... molim se... ni sama ne znam komu da se nevrijeme stiša.... da što prije riješe problem i vrate se svojim domovima.... Ja bih rado bila bez struje i cijelu noæ... ma koliko god se osjeæam nemoæno kad je nema.... samo da oni ne moraju po tom vremenu biti vani... ali to nije moguæe. To znamo i oni i ja.....
Sjeæam se jedne zime prije desetak godina. Došla je dama Stara godina. Klinac mi je dobio visoku temperaturu i poèetak veèeri smo proveli na hitnoj u Zagrebu.... vratili smo se doma izmoždeni i zatekli baku u grèevima.... od brige za unuka unervozio joj se žuèni kamenac.
Zima je bila strašna... danima je padala ledena kiša. Breza je lièila na veliku staklenu figuru... sve je bilo prekriveno debelim slojem leda. Tup! Nestala je struja. Tada smo doèekali Novu bez struje.... a i bez grijanja jer centralno nije pristalo raditi na žgance.... Bez struje smo bili cijelu noæ.... sljedeæeg dana popodne nas je razveselila povratnica i konaèno nam ugrijala dom. No mi smo ipak sjedili zamotani u deke... a deèki na terenu su se penjali po zaleðenim stupovima... bili su na toj strašnoj hladnoæi do krajnjih granica izdržljivosti... hodali po grabama, poljima... i tražili... tražili.....
Blogeri.... razmišljate li ikada o tim ljudima kad ostanete bez struje?
Vani su na plus 30 i minus 30 stupnjeva, vani su po olujama, preplivavaju potoke i bore se s prirodom... vani su uvijek kad je frka.
Znate li kako je to bilo u ratu? Na crtama razdvajanja èesto su vojnici bili u rovovima, a monteri visoko na stupovima... jer su se kvarovi morali otkloniti.... Bili su oni nenaoružani na prvim crtama..... i izlagali svoje živote da bi svima nama bilo što lakše. Oni nemaju visokoke mirovine, jer nisu bili vojnici...
Neæu vam ni napisati kako su sramotno malo plaæeni.... neæu vam sada prièati da nakon dvadeset godina rada postaju „potrošeni“ od takvih radnih uvjeta.... neæu vam prièati da imaju sve manje mladih kolega, a njima kosti škripe.... jer po njima su udarale veæ mnoge oluje i nepravde.
Zašto sam napisala ovaj tekst?
Napisala sam ga da svima vama koji se ne sjetite njih kad ostanete bez struje kao malu iskricu koja æe vas ubuduæe podsjetiti... i kad budete ljuti i psujete.... nemojte njih psovati... jer oni ne odluèuju o nièemu.... oni su tu samo da bi vama pomogli.... i èine to toliko savjesno i nesebièno da vam ni najroðeniji ne bi bili bolji u tim trenucima. Da svi u ovoj zemlji uskaèu poput njih u „vatru“ kad je frka svima bi nam bilo puno ljepše.
Napisala sam ga jer su oni veèeras bili moja prva misao veliki dio veèeri.... jer su oni heroji ove oluje... kao i mnogih koje su se stišale, ali i onih koje tek dolaze.
Napisala sam ga zato jer znam da æe oni sutra skužiti ovaj tekst... a ja ih njime želim puno pozdraviti, napisati im jedno veliko HVALA .... napisati im da sam uvijek s njima u mislima kad im je teško... i napisati im da sam ponosna na njih... i da ih puno, puno volim.... SVE... pa i one koji æe sutra papirima popratiti ova herojstva koja su se dešavala popodne i veèeras....
I Bog reèe: „Neka bi svjetlost!“ „I bi svjetlost!“ Deèki, On je sredio dan..... a vi ste sredili sve ostalo.... svima nama tako važno i neophodno.... vi ste stupovi, vi ste kièma.... i nikada to ne zaboravite!

Naziv za žene

31.03.2007.


Baš sam pazila da mi ovaj ornamentiæ na kalendaru bude uredan, ali danas æu ga malo razbucati jer me zaškakljala tema na jednom... meni dragom forumu. Jedna mlada žena ogorèeno postavlja pitanje: "Zašto nas muškarci nazivaju pièkama!" Njeno pitanje mi se toliko svidjelo da sam temu poželjela na svom blogu... i evo je sada ovdje.... Ja o tome vako mislim.... nako generalno....

Naèin na koji zovu žene je i stvar njihovog odgoja, ali i muškog društva u kojem se trenutno nalaze.
Èak i oni koji su malo pristojniji pa nas ne zovu na taj naèin obièno tako misle... u tom tonu... jer im je ono što oznaèava ta rijeè centar svemira.
Oni su zbog toga hendikepirani..... priroda im je uèinila tu "nepravdu". Koliko god bili pametni, obrazovani, mudri, fini oni nisu u stanju ženu doživjeti kao ravnopravnog sugovornika, kao ravnopravnog protivnika... kad tad oživi taj mužjak u njima kojeg neki lakše, a neki teže kontroliraju.
I sve je to normalno kad se radi o igri zavoðenja... žena baca mamac, svojim ponašanjem doziva mužjaka iz nekog muškarca pa se on pojavi... ali najsmješnije su situacije kad im mužjak oživi u neprimjerenim situacijama jer oni ga teško kontroliraju.
Kad sam bila mlaða strašno me je ljutilo kad prièam nešto ozbiljno, kad tema nema veze s muško ženskim odnosima, kad se vodi neki dijalog koji je važan, a ja primjetim da sugovornik plahuta... da nije skoncentriran na temu nego mu se pogled zadrži na mjestima koja u tom trenutku nisu bitna... ili mu u pogledu proèitam onaj iskonski zov mužjaka koji bez rijeèi objašnjava što bi sada èinili. A kad se naðu u banani i nemaju argumenata protiv onog što iznosi žena tada se vole i braniti na naèin da sugovornicu podsjete da je ona tek žena... nekom upadicom u tom smislu. To me ljutilo... osjeæala sam se èesto ponižena i tužna zbog toga... osjeæala sam se hendikepirano. No onda sam shvatila da nije feler u meni... da nije feler u ženama, nego je to upravo njihov nedostatak. I ti signali su upravo znak koji govori o njihovim slabostima i nemoguænosti koncentracije na problem..... ili njihov uzmak u trenutku slabosti kad ne znaju odgovore na postavljena pitanja. To njihovo ponašanje je prednost za ženu iako se na prvi pogled ne èini tako.
Meni se inaèe sviða naèin na koji oni misle. Puno je ogranièeniji i jednostavniji. Nema u njihovim glavama puno filozofije, ne kompliciraju život kako ga mi kompliciramo. Ali to je opet naša prednost. Ne smijemo si dozvoliti doživljavati ih kao nedostižna i jaka stvorenja, kao bogove... jer oni to nisu. Ako ih se dobro prouèi... oni su tako jednostavni i predvidivi... A to što nas nazivaju pièkama je samo dokaz koliko su ranjivi i prozirni.
I zato žene nemojte to doživljavati kao poniženje... kad èujete da vas je netko nazvao pièkom... samo u sebi pomislite ako veæ ne možete izgovoriti: "Jesam pièka sam... a ta pièka te namaže na šnitu kruha i pojede za doruèak!"

Sjeæanje na bivšeg poglavicu

30.03.2007.

Prije nekih dvanaest godina prešla sam iz velikog grada raditi u jedan manji.... radi kraæeg putovanja. Moji djeèaci su me tada više trebali i svaku minutu koju sam mogla uštedjeti na putovanju željela sam posvetiti njima. Promjena je bila strašna. Ne samo u vrsti posla, nego i u cjelokupnoj radnoj atmosferi... bio je to jedan novi i meni potpuno nepoznati svijet. Cijelo sam desetljeæe provela na tim poslovima i s tim ljudima... prije no što sam se vratila u okruženje iz kojeg sam davno otišla.
Zahvalna sam sudbini na tom životnom iskustvu.... na svim tim prièama koje sam tamo imala prilike èuti.... na svim tim detaljima koji su me obilježili i odredili za sve vrijeme koje je ispred mene.... Tada je na èelu tog kolektiva bio poglavica koji me doživio kao opasnost. Mislio je da sam ubaèena.... nije bio siguran od koga. Traèeri su mi prenosili pretpostavke, a ja sam rikavala od smijeha od tih neutemeljenih paranoja jer moj jedini motiv za dolazak tamo je bilo kraæe putovanje... radi moje djece. Primio me po direktivi i to je odredilo naš nategnuti odnos kroz cijelo to vrijeme koje smo radili zajedno.
Otvarao je on meni vrata za ulazak u društvo miljenika i to u više navrata, na razne naèine... ali ja kroz ta vrata nikada nisam htjela uæi. Vladao je na naèin koji me podsjeæao na ruske crno bijele filmove. S vremenom smo se nauèili izbjegavati... svatko je radio svoj posao i trudili smo se ne ulaziti u komunikaciju dok to nije bilo nužno. Ali kad se desila nužnost naših razgovora njemu bi se nakostriješile obrve, sav bi poljubièastio, a vrijeðati i ponižavati je znao na tako direktan i sirov naèin da svaki puta nisam mogla vjerovati da je to moguæe. Nije on vrijeðao i ponižavao samo mene. Neki su bili prave žrtve... jer su èešæe dobili porciju.... a za èešæa ribanja birao je one koji su mu se rasplakali i one koji su mu pokazali koliko ih bole njegove rijeèi i sirovost. Na tom radnom mjestu i u toj radnoj sredini ostavila sam veliki dio sebe. Èesto sam bila u prilici slušati napade na njega od ogorèenih korisnika naših usluga... ali ja sam ga uvijek branila. Ne zato što sam voljela ili poštovala... nego zato što sam na taj naèin branila firmu i sebe... samo sam odraðivala svoj posao onako kako sam smatrala da je èasno i pošteno... iako bih èesto te kritièare koji su ga prozivali najradje zagrlila i rekla: Bravo!
Veèeras sam htjela pisati na drugu temu, ali ovo sjeæanje mi je došlo spontano jer sam se sjetila svoje pokojne kolegice koja je premlada umrla. Bila je boležljiva. Malo je tako pismenih i savjesnih radnika u tom poduzeæu kakva je ona bila. U svakom sluèaju bila je osoba od koje se moglo puno nauèiti... kako u poslu, a tako i u ponašanju i moralnim naèelima kojih se držala. Svakodnevno se vozim pored groblja gdje ona sada spava.... i kao što se vjernici prekriže pored svake crkve pored koje proðu, ja je svakodnevno pozdravim kad onuda prolazim... ponekad i na glas ako sam sama u autu.... To nisu jedini naši sureti u danu jer je se èesto sjetim u nizu detalja koji su pohranjeni u meni... jer sam ih pažljivo prikupljala kroz deset godina našeg zajednièkog rada, naših zajednièkih kava.... naših zajednièkih smijanja, ali i povremenih plakanja.
Njenom prvom infarktu prethodilo je ružno i sirovo ponižavanje nje kao žene na jednom grupnom okupljanju u njegovoj kancelariji.... Bila mu je omiljena žrtva. Plaèuæi je istrèala iz njegove kancelarije... a ja za njom. Nije ona dobila infarkt od njega... bila je bolesna, ali on joj je sigurno pripomogao da se desi ranije. Život je nije štedio, a on se poput lešinara obrušavao na ženu bez ikakvih razloga. Volio je ulizice... volio je grešnike jer njih je na taj naèin držao u šaci... a oni koji su mu nudili samo svoj rad i savjesnost bili su u nemilosti... bili su opasnost jer su mu valjda napadali savjest ako je uopæe ima.... osjeæao ih je kao svoje neprijatelje iako su vukli na svojim leðima i za one koji nisu imali vremena raditi jer su veæinu radnog dana provodili u njegovoj guzi.
Ljudi su odlazili u mirovinu i danom odlaska zauvijek su zatvorili vrata tog poduzeæa... otišli su poniženi,ogorèeni i tužni.....
Svi smo živjeli za dan kada æe otiæi u mirovinu koju je godinama odgaðao....
Nakon deset godina rada pod njegovim vodstvom došla sam ga upozoriti na neke opake nepravilnosti.... došla sam s dobrom namjerom i iskrenim nastojanjem da unaprijedimo posao i ispravimo neke stvari koje se obavljaju protivno propisima, a time dovode u opasnost sve koji rade, njega i poduzeæe. Tada mi je rekao da me poštuje, da je svjestan koliko mu vrijedim na tom radnom mjestu, vrijeðao me je malo suptilnije nego inaèe... rekao mi je da nemam izbora jer sam prestara i da me više nitko ne treba... pa se eto moram pomiriti s naèinom rada kakav jest. Tri dana nakon tog razloga prihvatila sam posao koji mi je ovako staroj ponuðen i otišla.
Nedugo nakon mog odlaska.... ranim jutrom zazvonio je mobitel i kroz plaè mi je jedna kolegica javila da je naša K. te noæi umrla. Dan prije je radila... s jakom prehladom... kao i uvijek... jer bila je savjesna do bola... otišla je kuæi, a sljedeæeg jutra je muž javio da neæe doæi na posao jer je prošle noæi umrla....
I eto... samo tako.... otišla.... I da.... svi smo bili na sahrani... i bilo je prestrašno.... bilo je tamo njegovih satelita kojima bi bilo bolje da nisu došli jer su sudjelovali u zlostavljanju te žene... a on nije došao... i svi su mu to silno zamjerili. Ja mislim da mu je pametnije da nije došao jer nije mu tamo bilo mjesto.....
I od tog dana me muèi kako smo je zakopali... i gotovo... kraj jedne životne prièe... a da se nitko nije na glas usudio reæi gadu neka ga bude sram što je muèio tu bolesnu ženu... koju je život ionako tukao sa svih strana, a on se sadistièki volio naslaðivati maltretirajuæi najslabije.
Ta radna sredina je danas prekrasno i preporoðeno mjesto.... na èelu s mladim, poštenim i struènim èovjekom koji voli i razumije ljude. Ti ljudi su konaèno dobili priliku raditi u normalnom okruženju..... a zli poglavica je samo ružno sjeæanje koje neki nose s veæim, a neki s manjim posljedicama....
Eto... toliko od mene za njega.... bila sam blaga prema njemu u ovom postu... vjerujte mi na rijeè....

Budite blagi...

Budite blagi prema voækama odveæ mladim da bi donijele plodove i prema voækama kojih su sokovi iscrpljeni i koje više ne mogu donijeti ploda:
Njegujte ih s njihovim cvijetovima u proljeæe i
Strpljivo išèekujte nova proljeæa.
Budite blagi prema voæka kojih su grane otežale od plodova:
Nemojte s plodovima otkidati i njihove grane.
Nemojte od sebe otkidati svoje snove.


Budite blagi prema ljudima koje još ne nasluæujete
I prema ljudima satrvenima od muke, godina i sebe samih:
Raspirujte skrovitu uzbibanost njihovih biæa.
I njima pripada žar i odmorište svakog dana.
Budite blagi prema ljudima širokih pleæa i èvrstih koraèaja:
I oni poznaju oluje i noæi.

Nemojte ugasiti ni ono svjetlo koje i samo sebe jedva obasjava.


S. Lice

Odrastanje u agresivnom društvu

28.03.2007.

Promatraè me zaškakljao svojom odliènom temom pa æu ovu temu posvetiti našoj djeci i s kojim problemima se susreæu u svom odrastanju....
Krenut æu od dana kad sam se prvi puta našla u situaciji dati vlastitoj djeci savjet kako se braniti od agresivnih ponašanja.
Doselili smo iz grada u jedno malo selo. Odmah su upisani u vrtiæ. Naoèale nose od svoje treæe godine i to je bio njihov prvi problem u novoj sredini. Nazivali su ih èoravcima i nabijali im komplekse zbog naoèala od prvog dana. Bila sam zaprepaštena jer radi se o selu koje je udaljeno nepunih pola sata vožnje od Zagreba. Jednog dana doðem po klince u vrtiæ i mlaði sin plaèe jer mu je neki klinac strgnuo naoèale s nosa i hladnokrvno ih prelomio. Tete su samo slijegale s ramenima i savjetovale da porazgovaramo s roditeljima tog djeèaka. Pitala sam malog zašto je to uèinio (imao je tada izmeðu tri i èetiri godine), a on mi je odgovorio: „Nek ne nosiju naoèale v vrtiæ pa im ih ja ne bum trgal!“ Skužila sam da on šarene naoèale doživljava kao nešto što oni imaju, a on nema i postavio se prema tome kao da se radi o igraèki. Zamolila sam tete da objasne djeci da moji klinci moraju nositi naoèale jer im trebaju, te da to nije provokacija. Uèinile su to. Održan je edukativni sastanak na kojem su djeci objasnile što su to naoèale. Najavila sam se kod ravnateljice vrtiæa u vezi slomljenih naoèala. Odmah se poèela ograðivati da vrtiæ ne može namiriti štetu, a roditelji djeèaka se ne žele odazvati na sastanak. Objasnila sam joj tada da æemo mi snositi trošak novih naoèala, ali time problem nije riješen jer ja ne mogu financirati previše popravaka ako se takva ponašanja budu ponavljala. Na to mi je odgovorila: „Pa mamaaaa! Pa imate starijeg sina! Zašto nije obranio mlaðeg kad je bio napadnut?!“ Zaprepašteno sam je gledala i samo sam pitala: „Zar vi to meni savjetujete da savjetujem djeci da se agresivnim ponašanjem bore za svoja prava i štite sebe i svoju imovinu u ustanovi kojoj ste vi na èelu?“ Nije glasno odgovorila... a ja sam se digla i otišla..... I onda smo konaèno doèekali da to doba proðe... upisali smo se u malu seosku podruènu školu. Tu smo doživjeli psihièka i vjerska zlostavljanja jer su dva djeèaka od roditelja koji se deklariraju kao ateisti nazivani èetnicima, æifutima, izdajicama gorim od èetnika i te prve èetiri godine su za njih, kao i za jednog malog Muslimana i dva mala Jehovina svjedoka bile nešto prestrašno.... no o tome æemo u jednoj zasebnoj temi jer se ovdje želim skoncentrirati na fizièka zlostavljanja.
U peti razred su krenuli u susjedno selo jer u našem selu postoje samo èetiri razreda. Tamo je bilo malo lakše što se tièe isticanja razlièitosti. Bilo je puno više djece, a i profesora od kojih su neki putovali iz grada pa je sve to èinilo puno šarenije društvo. Tu školicu sam od „milja“ nazivala zonom sumraka... i danas tako o njoj mislim. O nizu detalja iz zone sumraka pisat æu u svojim sljedeæim postovima. U tu školicu išao je djeèak M.H. koji je od petog razreda pa sve do osmog ubirao reket i tukao sve oko sebe. Skupljao je oko sebe grupu koja mu je uvijek bila iza leða kada bi zlostavljao slabije. Èlanove svoje „bande“ regrutirao je silom.
Reketario je djecu, iznuðivao novac, dijelio šamare... o èemu sam obavijestila pedagogicu škole. Nije se to dešavalo samo mojoj djeci, nego i ostalima, a na moje pitanje roditeljima zašto ništa ne poduzimaju uglavnom su odgovarali da se boje za svoju djecu, za svoje automobile koji bi mogli biti izgrebani ili nedaj Bože nekih gorih posljedica.
I tako je to trajalo godinama i nije se poduzimalo ništa.
Kada je moj stariji klinac išao u sedmi razred M.H. sa grupom „svojih“ tražio je od njega da iskljuèi struju u maloj trafostanici ispred škole... tako da cijela škola ostane u mraku. Dali su mu rok za razmišljanje od nekoliko dana. Možete li zamisliti što se dešava u glavi klinca te dobi koji zna da tako nešto ne smije uèiniti jer æe ga kazniti roditelji i škola ako tako postupi, a ako to ne uèini dobit æe batina? Na žalost nije mi to rekao odmah, bojao se moje reakcije, znao je da æu odmah otiæi u školu... za ucjenu sam saznala tek nakon premlaæivanja.
Premlaæen je ispred svoje osnovne škole, na mjestu gdje ðaci putnici èekaju autobus. Ležao je na tlu, cipelaren je i udaran u glavu. Oko grupe koja ga je tukla, a na èijem èelu je bio M.H. bio je formiran veliki krug onih koji su gledali. Kroz obruè živih tijela probila se jedna užasnuta majka i pokušala sprijeèiti strahotu na koju je naišla. Delikventi su je odgurnuli, opsovali joj mater i zaprijetili da se makne ako ne želi dobiti i ona. Nakon tog dogaðaja suprug i ja proveli smo sate u razgovorima sa školskom pedagogicom, panièno tražeæi da se nešto poduzme i da zaštite uèenike od takvih ponašanja.
Navodno su poèinitelji upuæeni psihologu i dobili su ukore. Tako je bar objašnjeno meni, ali M.H. se hvalio da je to njegov tata „sredio“. Do kraja osmog razreda više nije dirao moju djecu.... sve do nedavno.
Stariji klinac mi ide u drugi razred srednje škole, a mlaði u prvi... u obližnjem gradu.
U sve ovo vrijeme školovanja moje djece u toj školi nemam ni jednu jedinu primjedbu. Odnos prema uèenicima i roditeljima je korektan, red i rad u školi je na puno veæem nivou no što je to bilo u osnovnoj školi. Od kada su krenuli u tu školu preporodili su se i oni i ja. No na žalost s nama su u ovo normalno okruženje stigli i oni s drugaèijim navikama.... oni koji su nauèeni da im je sve dopušteno jer æe to „tata srediti“, oni koji su navikli da bez sankcija mogu èiniti što i kako žele.
M.H. je upisan u istu srednju školu. Išao je u suprotni turnus od mog starijeg sina. Viðali bi se samo sluèajno... pred školom... u prolazu. Nisu se družili, nisu izlazili zajedno i nisu imali baš nikakvih dodirnih toèaka.
Prije mjesec dana M.H. sa grupom tipova stajao je pred školom kad su moja djeca sa svojim prijateljem pokušala uæi u školu. M.H. je napao. Bila su dva moja klinca, njihov prijatelj i jedna djevojèica. Dogodilo se u trenu... iznenada..... Iza njega su stajali „gorile“, a on je mom sinu uvalio nekoliko šamara i nekoliko puta ga lupio šakom u glavu. Svi su ostali u šoku... moj klinac nije èak ni podigao ruke da se brani. Mlaði sin je iz grma pokupio odletjele naoèale. Djeca nakon tog dogaðaja prièaju da se nisu imali prilike ukljuèiti u obranu, jer je bilo sve tako brzo i iznenada, neoèekivano, bez razloga, a iza je stajala grupa tipova koji nisu izgledali trijezno..... I tako fizièki ponižen na samom ulazu u školu otišao je na nastavu. Za vrijeme trajanja drugog nastavnog sata na vrata razreda pokuca i promoli glavu nepoznati lik i kaže da moli mog klinca da izaðe. Ovaj uvjeren da se radi o dežurnom uèeniku (jer nije poznavao to lice) i da ga zovu zbog dogaðaja pred školom kod psihologice ili u zbornicu izlazi pred razred. Kad je izašao ugledao je M.H., E.R. i još èetiri nepoznata lika... pokušao se vratiti se u uèionicu, ali bilo je prekrasno. Èetvorica su ga dograbila i držala. M.H. ga je šakom nabijao u lice, nagazio na naoèale koje su odletjele na pod, E.R. mu je gurao prste u oèi. Tukli su ga po glavi... šakama. Kad su završili.... otišli su... ostavili za sobom miris alkoholnih isparavanja i mog klinca koji je otišao u školci WC isprati krv koja mu je tekla iz razbijenih usnica.
Ušao je u razred i profesorica je vidjela masnicu ispod oka i rasjeèenu usnu.... upozorila je razrednicu. Razrednica je obavila razgovor s mojim sinom i oèevicima.... a on je ostao u školi... nije nazvao doma.... jer su izdrilani od zmajevite majke da za odlazak iz škole moraju biti neki strašni razlozi u pitanju... on jadan ovo nije smatrao strašnim razlogom. Tako dva puta psihièki i fizièki ponižen odslušao je nastavu do kraja i došao doma tek u veèernjim satima kad je nastava završila.
Kad je došao doma... kad sam vidjela taj pogled znala sam da sam da se dogodilo nešto strašno. Poslušala sam njegovu prièu. Odmah sam nazvala razrednicu i djeèaka koji je bio svjedok premlaæivanja ispred škole. Saslušala sam i svog drugog sina koji je takoðer svjedoèio dogaðaju. Nakon toga sam nabavila broj telefona i nazvala zlostavljaèa M.H. Razgovarala sam s njim mirno i pristojno. Pitala sam ga zašto mi je tako prebio sina. Bilo je prestrašno to što sam èula. On nije imao razlog (po mom mišljenju razlog za fizièke obraèune ne postoji ni u kom sluèaju), ali on nije imao ni najmanji povod za ovo što je uèinio... tek nesimpatiju. On nije znao objasniti zašto je to uèinio. Njemu eto moj sin nije simpatièan. Nakon tog razgovora sam ostala kao da me netko iscentrifugirao..... postala sam svjesna da je moj sin premlaæen iz èiste zabave i hira... samo zato što nekome nije simpatièna njuška. I do tog trenutka sam znala da ne živimo u savršenom svijetu, ali ta spoznaja me prilièno naljutila.
Potrpala sam klinca u auto.... otišla na policiju prijaviti dogaðaj, u Dom zdravlja... obavili smo i tamo pregled, dobili uputnicu za Klaiæevu bolnicu... veliki dio noæi proveli smo na pregledima i snimanjima. Svi su nas doèekali pristojno... svi su svoj posao obavili savjesno i profesionalno. Policijski inspektori su proveli istragu. Uzeli su još jednom izjavu od mog pretuæenog klinca, od mlaðeg koji je gledao dogaðaj, uzeli su izjave od svjedoka, ali i od zlostavljaèa. Cijeli tjedan su mladi inspektori bili pred školom... na poèetku i na kraju nastave. Bila sam ugodno iznenaðena njihovom savjesnošæu i brigom koju su pokazali u ovom sluèaju.
I škola je odreagirala u skladu s propisima. M.H. i E.R. izbaèeni su iz škole, a za èetvoricu iz èopora koji drže žrtvu se nije utvrdilo tko su.
Društvo je svakako kroz odgojnu ustanovu (osnovnu školu) naèinilo propust, ali to se dešavalo sustavno, godinama i sada smo svi svjedoci posljedica koje se zbog nebrige društva dešavaju.
U cijeloj ovoj prièi žrtva je moj sin jer je premlaæen bez razloga. Zadobio je lakše fizièke ozlijede, ali puno teže u sedamnaestogodišnjem srcu. Moja dužnost kao roditelja i jedini po mom mišljenju ispravni naèin je bio odreagirati upravo na naèin koji sam odreagirala, a taj je da sam se obratila nadležnima i kao roditelj na taj naèin pružila zaštitu svom djetetu. I ne samo zaštitu! Pružila sam poruku i njemu, a i svoj ostaloj djeci da nije normalno da ih tuku pred školom i u školi. Da batine i agresivno ponašanje nisu pravi naèin na koji se odgovara na takvo ponašanje. Pokazala sam mu da u ovom društvu postoje ljudi i mjesta koji uz roditelje žele, znaju i mogu pomoæi da mu osiguraju pravo na mirno i bezbrižno školovanje bez zlostavljanja.
Roditelj bez pomoæi društva ne može sam stvoriti dobrog pojedinca, kao što to ni društvo ne može bez suradnje roditelja. Svi zajedno smo odgovorni za djecu koju odgajamo i kojima æemo ostaviti ovaj svijet.
No moj sin nije jedina žrtva u ovoj prièi. Njegov podlijev ispod oka polako zacjeljuje, nabavit æemo nove naoèale, djeèaèko srce æe ovaj dogaðaj pamiti do kraja života, kao i naèin kako smo svi mi reagirali... taj oporavak æe biti sporiji, ali æe zacijeliti i srce. No prave žrtve ovog dogaðaja su M.H., E.R. i meni nepoznata èetiri djeèaka.
Puno razmišljam o njima zadnjih dana. Uvrijeðena sam dogaðajem, ali najjaèi osjeæaj je žaljenje prema toj djeci. Pitam se koje su im prièe èitali prije spavanja, pitam se tko li ih je i koliko mazio, tko ih voli, pazi i savjetuje... što se desilo u dušama tih djeèaka da sa sedamnaest godina imaju potrebu iz zabave... u grupi muèiti bilo koga?
Oni samo privlaèe pažnju na sebe. Oèito se osjeæaju neshvaæeni i neprihvaæeni kad na ovakav naèin moraju privlaèiti pažnju svoje okoline i obitelji. Kao društvo u cjelini svi smo krivi što se oni danas osjeæaj nesretno i što se korak do punoljetnosti nisu snašli u ovom svijetu i što nisu u stanju prihvatiti društveno prihvatljiva pravila ponašanja. I ja se u konkretnom sluèaju osjeæam krivom što nisam nadležnima prijavila dogaðaj koji se dogodio u osnovnoj školi. Možda bi tada društvo odreagiralo drugaèije, možda je tada bilo još vremena da im se pomogne. No nadala sam se da je reakcija kod struènih ljudi u školi dovoljna i da æe društvo profunkcionirati i odraditi svoju zadaæu na korektan naèin. Zataškavanjem i „sreðivanjem stvari“ ovoj djeci se nije pomoglo, nego svi zajedno svjedoèimo što se takvim odnosom prema djeci raða i kakvim posljedicama svjedoèimo svi zajedno.
Kao roditelj zadovoljna sam kako su nadležne ustanove odreagirale. Kad su djeca u pitanju ne postoje pojedinaèni sluèajevi... svaki od njih je poruka koju šaljemo svima. Nadam se da nam je ovaj dogaðaj svima pouka i da neæemo svjedoèiti sliènim dogaðajima.
M.H., E.R. i èetvorici nepoznatih djeèaka od sveg srca želim sve najbolje u životu, neka pronaðu svoju sreæu, mir u srcu... pažnju i ljubav koji im nedostaju, od sveg srca im želim da se uklope u društvenu zajednicu kao ravnopravni pojedinci koji æe u miru i meðusobnom uvažavanju živjeti s ostalima.
Ako želimo društvo bez agresije tada smatram da je ovaj naèin jedini ispravan. Da li je pametan... nisam baš sigurna. Znam samo da je moj naèin daleko teži put.... ali je jedini koji ja znam i mogu prihvatiti.
U svojim strepnjama mogu se nadati samo da je ovoj prièi kraj.... i da mi neæe jednog dana netko dovesti mrtvo dijete u lijesu jer se netko eto malo napio i iz zabave odluèio rasteretiti negativne energije na mom ili nekom drugom djetetu.... samo zato što mu nije simpatièno.

Postoje te neke nematerijalne stvari koje pružamo svom djetetu... to je naša podrška i reakcija u situacijama kada nas trebaju. Ponekad je... kad je èovjek ljut, tužan i razoèaran teško spoznati koja reakcija je ispravna... ali mislim da nikada ne smijemo zaboraviti da nas oni gledaju, da vlastitim primjerom dajemo savjet kakvi oni moraju postati. Ako se ponašamo agresivno tada ne možemo oèekivati od svoje djece da ne budu agresivna... ako podržimo agresiju tada se ne možemo buniti protiv agresije u društvu jer joj i sami pridonosimo.

I na kraju prièa....


Maleni djeèak

Maleni djeèak gledao je zvijezdu i poèeo jecati.
Zvijezda mu reèe: Djeèaèe, zašto plaèeš?
A djeèak joj odgovori: Toliko si daleko, nikada te neæu dotaknuti.
A zvijezda mu reèe: Djeèaèe, da veæ nisam u tvome srcu, Ti me ne bi niti vidio.

John Magliola

Oni koji nemaju sreæe

26.03.2007.

U lipnju prošle godine èitala sam o hapšenju nekog tipa iz Podravine koji je silovao svojih 7 kæeri, te je opæio sa kozama i ovcama u svojoj staji. U istom èlanku je objavljeno kako mu je IQ vrlo nizak, te da je tip na nivou djeteta od 12 godina.
To ne umanjuje i ne opravdava njegov zloèin, ali ipak nam valjda objašnjava neke stvari.... jer inaèe od odraslih oèekujemo drugaèije ponašanje no od djece koja imaju 12 godina. Ako je netko mentalno ogranièen i nalazi se prilièno ispod prosijeka za svoju dob... tada od njega ne možemo oèekivati da se ponaša poput prosjeènog èovjeka jer on to nije u stanju. U konkretnom sluèaju mislim da je izostala briga društva. Èak je nešto u èlanku i natuknuto... kako se znalo o zlostavljanju i lošem roditeljstvu, ali nije poduzeto ništa. Zar se moralo èekati da se dogode sve ove strahote da bi se nešto poduzelo?
U srpnju prošle godine na naslovnici Nacionala osvanula je strašna vijest o ženi iz provincije u blizini Zagreba koja je svog sina držala zatoèenog 16 godina u stanu. Tragiènu junakinju iz te prièe osobno poznajem jer mi je èesto dolazila na posao u vezi s nekim svojim problemima. Tu ženu su slomili okrutni ljudi i ovaj svijet koji vodi sve manje brigu o èovjeku....
U Nacionalu je objavljen komentar ravnateljice Centra za socijalnu skrb.
Ravnateljica kaže da su "majka i sin imali specifièan životni stil". Nisu ih smjestili u ustanovu jer oni to nisu htjeli, a i sama izjavljuje kako postoji dokumentacija da se radi o psihièkim bolesnicima. Uz sve to komentira kako je bolesna žena sinu kupovala sportske èasopise i Playboy.... iz èega se vidi da je dobro informirana o detaljima koji su njoj bili interesantni....
I kakve to veze ima s èinjenicom da je njena služba zanemarivala da jedna obitelj koja se nije u stanju brinuti za sebe i svoje èlanove tako dugi vremenski period živi nezbrinuto i nezaštiæeno? Ali bitno je bilo utvrditi i izjaviti kakve èasopise je psihièki bolesna majka kupovala psihièki bolesnom sinu.
Prije nekih šest godina došla mi je ta bolesna žena na posao i plakala..... Žalila se kako joj se na socijalnom podsmjehuju, kako joj se rugaju i kako im služi kao sprdnja kad doðe tamo. Lutala je sirota godinama po ulicama grada.... ljudi su je doèekivali s prezirom i podsmjehom.... èesto mi je dolazila na posao krvava, sa strašnim ozljedama jer ju je taj sin kojeg je navodno ona zatvorila na tavanu (ima 38 godina) tukao da je tu ženu bilo strašno gledati. Bolesna žena je bila u uredu predsjednika, bila je u uredu pri Vladi.... to znam jer su me zvali zbog nekih problema koje je imala i u vezi mog posla.... I oni su znali istinu. Socijalna radnica je takoðer dolazila k meni na posao... svaki puta sam joj spomenula tu ženu i strahotu koja se dešava godinama... Svi su znali i šutjeli.... i danas se svi èude kako se to moglo dogoditi!
Njen sin je doista bio zatvoren u tavanskom stanu. Ali nije ga ona zatvorila. Oni su bolesni!!!! Kada bi radnici raznih komunalnih poduzeæa pozvonili na vrata on je otvarao i napadao ih poput pobješnjele zvijeri, a kad su se otvorila vrata radnici više nisu imali ni potrebu uæi jer je iz tog prostora dopirao strahovit smrad....
Psihièki bolesni, bez ikakvih primanja, godinama prepušteni sami sebi..... bez struje, bez osnovnog za život.... i sada se ravnateljica razmeæe na stranicama Nacionala i usuðuje se bacati komentare u tom stilu.
Da li se itko sjetio priupitati (kad je prièa konaèno procurila u medijima) kako je moguæe da se šesnaest godina nije reagiralo u takvoj situaciji?
Imam i prièu koja ne pravda socijalne službe, ali dokazuje da briga društva o takvim pojedincima itekako ima pozitivnih rezultata.
Glavni lik mog treæeg sluèaja zove se Stjepan, a u njegovom selu zovu ga Števo ili Števina.
On je svoju mentalnu ispodprosjeènost nasljedio od oca... roðen je od takvog oca i zdrave majke.... i on je imao dvoje djece.... jedno je psihièki zdravo, a jedno je bilo poput njega prije no što je poginuo u saobraæaju. No u ovom sluèaju se radi o èovjeku koji je odrastao mažen i pažen od svoje majke, koja je bila jedna od najiskrenijih vjernica koje sam ja poznavala.... tako da je kod njega sluèaj da uz svoju mentalnu ispodprosjeènost posjeduje dobre karakterne osobine. Teško se snalazio u životu.... njegov život je prava drama, prepuna problema i boli.... sada je to mršav i skvrèen starac... koji je ostao sam i životari tako osamljen svoju starost. Dugo je njegovao svoju teško bolesnu ženu koja je dugo nepokretna ležala... pružio joj je toliko pažnje, ljubavi i skrbi u toj predugoj bolesti da je malo ljudi koji su se u stanju toliko žrtvovati za drugu osobu. On nije završio nikakve škole, ali bavio se poljoprivredom, radio razne poslove za druge, obavljao dugi niz godina posao grobara.... kopao je grobove i održavao groblje. To groblje je u razdoblju njegovog "mandata" bilo najurednije groblje na svijetu... a kako je bio ponosan kada ga je netko pohvalio... koliko se samo trudio. On je živi dokaz da nizak IQ ne znaèi da netko mora postati asocijalan èovjek... da se ne može nauèiti živjeti èasno i pošteno. U ovom sluèaju pomogli su stanovnici sela jer su mu davali posao i prihvatili su ga kao ravnopravnog èlana, bez izrugivanja i ponižavanja. Omoguæili su mu da se osjeæa potreban i koristan u podruèju gdje je to mogao.
Sigurna sam da svi mi poznajemo takve osobe koje su drugaèije, koje su nesretne i osamljene. Ne možemo uèiniti puno, ali ponekad je dovoljno da im se ne rugamo, a ako još naðemo toliko vremena da poslušamo njihovu prièu i poklonimo im trenutak svoje pažnje uèinili smo jako puno.

Prièa nepoznatog autora....

OŠTEÆENA POSUDA

U Kini je nosac vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila ošteæena, a druga je bila cijela. Iz ošteæene posude voda je curila cijelim putem prema kuæi.

Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosac donosio kuæi mnogo više vode nego u osteæenoj, a ošteæena se posuda zbog toga sramila.

Jednog je dana ošteæena posuda rekla svom nosaèu: ''Sramim se jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela.''

Nosac joj odgovori: ''Jesi li primijetila da cvijeæe cvate samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato što sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeæe na tvojoj strani puta. Svaki si dan ti to cvijeæe zalijevala. Veæ dvije godine berem to èudesno cvijeæe koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeæe ne bi radovalo iz dana u dan.''

Opet ništa od sexa...

23.05.2007.

Svi svakodnevno dobivamo šaljive mailove koji se bave problemom razlièitosti izmeðu žene i muškarca. Ovih dana sam dobila dva odlièna.... i mislim da je baš zgodna tema....

Iz muškog kuta:

Ja u stvari nikada nisam shvatio zašto se seksualne potrebe muškaraca i žena toliko razlikuju.
I nikada nisam shvatio sve to s Venerom i Marsom.
Takoðer, nikada nisam shvatio zašto muškarci razmišljaju glavom, a žene srcem.
I na kraju, nikada nisam shvatio zašto gen seksualne želje toliko oslabi kad èuje rijeèi: „Da, uzimam!“
Na primjer:
Jedne veèeri, prošlog tjedna moja žena i ja bili smo u krevetu.
Strast se poèela rasplamsavati...
Kad je ona rekla:
- Ne mogu sada, nisam raspoložena...
- Htjela bih da me samo malo držiš u svom naruèju.
Rekoh: ŠTO?????...
- Što je sad pa to?!!!
I onda je rekla rijeèi kojih se boji svaki muž na planeti:
- Ti jednostavno ne razumiješ moje emocionalne potrebe koje imam kao žena da bih
zadovoljila tvoje fizièke potrebe koje imaš kao muškarac.
Na moj zbunjeni pogled je dodala:
- Zar me ne možeš voljeti zbog onoga što jesam, a ne samo zbog onoga što radim s tobom u krevetu?

Shvativši da te veèeri neæe biti ništa, okrenuo sam se i zaspao.
Sljedeæeg dana sam nazvao šefa i rekoh da uzimam slobodan dan, da bih proveo vrijeme s njom.
Otišli smo na ruèak, onda sam je odveo u jednu veliku robnu kuæu sa ogromnim dijelom za žensku garderobu.
Pratio sam je okolo, dok je isprobavala nekoliko skupih kompleta.
Nije se mogla odluèiti, pa sam joj rekao da æemo ih sve kupiti.
Htjela je i cipele, koje bi se slagale s tim kompletima, pa samo joj rekao da uzme po jedan par za svaki komplet.
Stigli smo i do dijela s nakitom gdje sam joj uzeo par dijamantnih naušnica.
Bila je takooooo uzbuuuðennaaaa.....
Mora da je mislila da sam na rubu bankrota....
Pomislio sam da me testira kada je zatražila i znojnice za tenis, iako nikada u životu nije uzela reket u ruke.
Mora da sam je bacio u razmišljanje kada sam joj rekao:
- Naravno, draga...
Skoro da je bila blizo seksualnog uzbuðenja.
Smješeæi se, konaèno je rekla:
- Mislim da bi ovo bilo sve, hajdemo do kase.
Jedva sam se suzdržavao da ne puknem u smijeh kad sam joj odgovorio:
- Ne mogu sada, nisam raspoložen.
Lice joj je poprimilo blijed izgled kada je otvorila usta i izustila:
- Štoooo?????
Onda sam joj rekao:
- Samo sam htio da DRŽIŠ ove stvari u naruèju neko vrijeme.
- Ti jednostavno ne razumiješ moje financijske probleme koje imam kao muškarac, da bih ja
Zadovoljio tvoju želju za kupovinom koju imaš kao žena.
I baš kad je imala taj pogled (kao) da želi da me ubije... dodao sam:
- Zar me ne možeš voljeti zbog onoga što jesam, a ne samo zbog stvari koje ti kupujem?

Oèigledno... ni veèeras ništa od seksa....


Iz ženskog kuta....

Mama i tata su gledali TV u trenutku kada je mama rekla
" umorna sam, kasno je, idem spavati"

Otišla je do kuhinje napraviti sendvièe za sutrašnji ruèak.
Napunila je zdjelu s kokicama, ispekla meso, provjerila kakvo je stanje s kornfleksom, stavila žlièice, šeæer i šalice za kavu, za naredno jutro.
Zatim je još malo spremala po kuhinji, vratila bežièni telefon na njegovo mjesto i imenik u ladicu u kojoj stoji. Zalila je biljke, ispraznila kantu za smeæe i okaèila veš da se suši.

Malo se istezala, pa je zatim krenula ka spavaæoj sobi. Zaustavila se pored stola, napisala poruku uèiteljici, ostavila nešto novca za izlet i podigla knjigu koja je zapala iza stola.

Napisala je roðendansku èestitku prijatelju, upakirala je u
kovertu i na nju napisala poruku za cvjeæara koji æe nositi tu èestitku.
Zatim je stavila pored torbe.
Mama je potom oprala lice, stavila razne kozmetièke preparate,
oprala zube i nalakirala nokte...

Tata joj se obratio : "Uèinilo mi se da sam èuo da ideš u krevet?"
"Krenula sam"
Zatim je nasula vodu u zdjelu za psa, istjerala maèku napolje,
uvjerila se da su sva vrata zakljuèana i da su svjetla pogašena.
Ušuškala je djecu, odnijela njihov prljav veš do mašine i poprièala malo s njima.
Konaèno je ušla u svoju sobu, ukljuèila alarm za buðenje,
izvadila odjeæu koju æe obuci sutra. Dodala je još 3 obaveze na listu od 6 najbitnijih obaveza za sutrašnji dan. Pomolila se, postavila ciljeve za sutrašnji dan.

Tata je za to vrijeme ugasio televizor i u sebi izgovorio
"idem u krevet"
I bez razmišljanja je otišao u krevet ..
Da li primjeæujete nešto neobièno ovdje? Pitate se zašto žene žive duže..?
Živimo duže zato što uvijek imamo još obaveza koje treba
završiti..

Zloupotreba djece u politièke svrhe

20.03.2007.

O djeèici na HDZ-ovom skupu u Benkovcu je puno pisano pa neæu preprièavati cijelu prièu.
Podsjetio me taj dogaðaj na vrijeme Druga Tita koji se volio slikati s djecom... pa me podsjetilo na politièki letak koji je moj sin u vrijeme dok je još išao u prva èetiri razreda osnovne škole donio doma sav ponosan i sretan i rekao: „Mama, ovo je poslala uèiteljica. Rekla je da pozdravimo roditelje i da im pokažemo za koga treba glasati!“ Sa letka se smješila glavom i bradom seoska uèiteljica. Široko nam se smijala sa slike i prezentirala svoje skupocjene navlake na zubima. Bila je kandidat neke lokalne stranke. Nisu premijer, Tito i bivša uèiteljica mog sina jedini politièari koji su se voljeli i koji se vole slikati sa djecom i koristiti djecu u politièke svrhe. Osobno mi se okreæe želudac od takvih ponašanja.
U kakvom su nam stanju vrtiæi i škole? Znamo li da djeca u osnovnoj školi nemaju obaveznu informatiku, a tko želi i može mora platiti? U kakvom nam je stanju školstvo? Kakva nam je zdravstvena zaštita djece? Koliko imamo sportskih dvorana? Koliko se ulaže u sport, obrazovanje i slobodne aktivnosti djece? Djeca i mladi su zanemareni veæ predugi niz godina.
Koliko imamo registriranih narkomana? Koliko je raširen kriminal meðu mladima? Koliko ih država potièe na uèenje i samoizgradnju? Koji i kakvi su moralni uzori našoj djeci?
Kakav svijet i društvo smo im stvorili? Kakvo društvo im ostavljamo u nasljeðe? Èemu smo ih nauèili? Svi zajedno... roditelji i društvo? Situacija je katastrofalna. Zemlja koja ne ulaže u svoju mladost ne vodi brigu o buduænosti.
Zato gospodo politièari, ukljuèite našu i svoju djecu u politièke programe! Razmišljajte o njima svakodnevno! Razmišljajte o njima i bavite se njima dok vam traju mandati. Ali nemojte ih zloupotrebljavati u politièke svrhe za vrijeme predizborne kampanje! To je toliko jeftino i ružno da više ni u Hrvatskoj nije probavljivo!

Siva masa

16.03.2007.

Što znaèi biti ovca? Po mom mišljenju to znaèi utopiti se u šutljivoj masi.... zatomljivati svoje stavove, principe, ne iznositi svoje mišljenje javno.
Povlaðivati svim postavljenim autoritetima.

Zašto su ljudi ovce?
Mislim da je jedan od osnovnih razloga siromaštvo. Da bi èovjek mogao biti nepotkupljiv, svoj, tvrdoglav, neustrašiv i dosljedan mora imati neku sigurnost i zaleðe.
Ima i onih koji su toliko prèeviti da su u stanju staviti i svoj život na kocku slijedeæi svoje principe.... no i oni su oprezniji kad su im npr. djeca u pitanju.
Èovjek iskrenošæu i dosljednošæu èesto ulazi u neprilike, èesto snosi posljedice svojih hrabrih ponašanja..... a kad ga nije lako slomiti traže se naèini... traži se mjesto gdje je "najtanji".
To najbolje možemo vidjeti u poduzeæima. Ljudi su nezadovoljni... anonimno i u nekim razgovorima u èetiri oka prièaju razne prièe.... nezadovoljstva teku u potocima... ali ne žele se boriti potpisano... ne žele da se zna za njihovo nezadovoljstvo. Oni se boje za svoj posao, boje se za egzistenciju. Mnogi od njih bi možda i ugrozili vlastitu egzistenciju... no ako imaju obitelj osjeæaju odgovornost i na vazi obièno prevagne sigurnost.... odaberu utopiti se u masi i mire se stanjem kakvo jest..... prestrašno je gledati kako neki ljudi za sigurnost mijenjaju vlastito dostojanstvo.
Državi odgovara imati sivu masu bez stava.... koja nije previše glasna... državi odgovara imati ovakvu situaciju neobrazovanosti u društvu.....
Siva masa se nije desila sluèajno... ona se stvara desetljeæima... smišljeno...... a svima onima koji strše iz mase nije lako... a svakim danom æe im biti još opasnije i još teže.....
No to nije obilježje samo ovog vremena.... kroz cijelu povijest su oni koji se nisu utopili u masi kažnjavani na razne naèine... gorjeli su živi na lomaèama, razapinjani su na križeve, proganjani su na razne naèine.....
Nije lak životni izbor ostati svoj. Èesto svjedoèimo da pucaju i posustaju i najhrabriji..... pognu se i odustanu iz interesa, straha... ili naprosto izgube volju boriti se vjetrenjaèama....
Teški su to izbori. Ja èesto preispitujem sebe. Radi svojih principa, uvjerenja i tvrdoglavosti èesto sam i svojim klincima zagorèala i otežala život. Nije lako gledati kad ti djeca plaèu, a ti znaš da svega toga ne bi bilo da si malo "mekša"... da se bar malo "prilagodiš". Èesto sam si postavljala pitanje imam li pravo njima otežavati život radi svog sustava vrijednosti?!!!! Imam li pravo ja za njih odluèivati da li æe biti samostalni strijelci koji misle svojom glavom ili æe se utopiti u masi?!!! No ta razmišljanja me obièno muèe kad gledam suze... a u trenucima izbora ne promišljam previše... idem za srcem, svojim principima i životnim stavovima. I onda proðe vrijeme.... i vidiš kako klinci polako odrastaju... gledaš ih kako odreagiraju u odreðenim situacijama i bude ti drago što je bilo kako je bilo. Ja ne znam koliko je dobro, mudro i ne mogu reæi da je takav izbor dobar izbor... možda je sebièan izbor. Znam samo..... da sve što radim u životu radim èistog srca i u dobroj vjeri... a kad pitam sebe zašto uvijek biram trnovit i onaj teži put.... sama sebi pred ogledalom odgovaram: "Vlastitim primjerom pokazujem svojoj djeci naèin ponašanja za koji vjerujem da je ispravan!"

Ima jedna zgodna zen prièa na tu temu....

„Kada je neki slijepac odlazio od svog prijatelja, ovaj mu stavi u ruku fenjer da ga ponese sa sobom.
"Ne treba mi fenjer. Meni je svejedno je li mrak ili svjetlo" - rece slijepac.
"Znam, ali ne budes li imao svjetlo uza se, netko bi u mraku slucajno mogao naletjeti na tebe." I slijepac se uputi s fenjerom.
Malo kasnije neki se prolaznik sudari s njim.
"Zar ne vidis da nosim svjetlo pred sobom!?" - povice slijepac.
"Hej, covjece! Tvoje se svjetlo ugasilo..."

Preuzimanjem tudjih ideja za svoje prosvetljenje postajemo poput slijepca koji nosi fenjer - svjetlo se putem moze ugasiti, ali mi to necemo znati. „

Tuga za ismijanim vrijednostima

25.04.2007.

Danas sam uz ruèak vodila zgodan razgovor s jednom kolegicom koju poštujem jer mi se sviða njen odnos prema radu i društvenom djelovanju.
Prièa o svom starom svekru koji se žali kako na poštu mora iæi dva puta jer je dospjeæe plaæanja na jednom raèunu 15. u mjesecu, a na drugom 20. u mjesecu. Predlaže mu ona da oba plati 20. i uštedi korake i trud dva odlaska do pošte i èekanje u redu... jer su kamate sitne... radi se o lipama. Njegov komentar na njen prijedlog je bio: „Ma nije zbog kamate... cijeli život plaæam raèune u roku, a sada da ljudi prièaju kako se švercam i kasnim 5 dana!!“ Smije se ona... kako je staromodan... a kažem ja na to: „Zamislite kako bi ova zemlja izgledala da svi na njegov naèin pristupamo svojim obvezama!“, a kolega na to dodaje: „Bile bi još veæe gužve u pošti!“
Naravno.... slatko sam se nasmijala dobroj fori... i razgovor je završio... ali ostala je u meni neka tuga jer sam se nasmijala na šalu koja govori o tome kako lako odbacujemo ono èemu nas uèe oni koji još drže do svojih obveza i èasnih ponašanja.
Gledam svijet oko sebe. Prepun je simpatiènih ljudi koji ti uljepšaju dan dobrom šalom, osmijehom ili lijepom rijeèi.... Ali èesto se dogodi da ostanem zaprepaštena kako se zreli ljudi prodaju i predaju.... izdaju sebe i svoje ideje za neki sitni, osobni interes.
Gledam ih sjetno i bude mi ih žao... sigurno im je jako teško u životu kad to moraju uèiniti....
Bude mi neugodno slušati reèenice koje imaju drugo znaèanje od onih koje su iste osobe izgovarale do prije par dana. Sramim se umjesto njih... i pravim se da ne kužim... jer osjeæam duboku samilost prema slabiæima.... sigurna sam da nije lako priznati sebi da si sitna duša.
Neki se prodaju i za veæu lovu... neki izgube kompase u navali egoizma i osjeæaju moæi.
Gledam juèer Miru kako ga Babiæka rešeta. Svaka joj èast... bila je odlièna. On spada u one ljude koji su mi antipatièni od prvog dojma... ali juèer ga gledam i bilo mi ga je žao. Da ništa drugo nismo èuli... rijeè „TOBOŽE“... uz onaj ironièni smijeh je dovoljna rana i sramota svima nama.... i imamo pravo na pitanja. Odgledala sam cijelu emisiju sa zanimanjem.... rekla samoj sebi: promjene su konaèno vidljive... a tebi oèe hvala što me nisi doveo u situaciju da se sramim... hvala ti na uspomeni koju si mi ostavio i na komentarima ljudi koji su te poznavali... hvala ti što si hranio baš tog vuka. Hvala Zvijezdama na svim poštenim i èasnim ljudima s kojima su me na bilo koji naèin povezale. Poštenje i èasno ponašanje su nešto isfurano, staromodno.... a za ona suprotna ponašanja pronalazi se tisuæu opravdanja i „logiènih“ objašnjenja zamotanih u parole....


V U K
Nekada davno je stari djed Jura svome unuku Jurici isprièao jednu životnu istinu:
-U nutrini svakog èovjeka, svakog od nas vodi se bitka, kao borba izmeðu dva vuka.

Jedan vuk predstavlja zlo: predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...

Drugi vuk predstavlja dobro: predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdaènost, darežljivost, istinu, suosjeæanje i vjeru.

*Mali Jurica se zamisli na nekoliko trenutaka.
Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih rijeèi, te ga zapita; - Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari djed Jura odgovori sa smiješkom - Pobjeðuje uvijek onaj kojega hraniš...

Bol

11.07.2007.

Sakriveni bol
Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga èvrsto u sebi zgnjeèi
I ne da mu prijeæi u suze i rijeèi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršæe, zadršæe u njoj kadikad,
Ali u rijeèi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuèe i smjesti
Na svoje dno; ko more kamen
U njega baèen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
Dobriša Cesariæ

Neki dan mi je jedna draga prijateljica povjerila èudnu misao. Doživjela je nedavno nešto prelijepo. Nešto što se valjda dešava samo jednom u životu.... Bilo je to nešto što joj je pokazalo razlog njenog postojanja i uvjerilo je da život nije besmislen i da sve, baš sve ima neki svoj razlog. No kao što sve ima svoj kraj... i kod nje je to nešto završilo tj. pretvorilo se u neke druge oblike. Prièajuæi mi o tome... rekla je: „Sretna sam da sam kroz sve to prošla, ali toliko me boli da èesto pomislim kako bi bilo bolje da sve to nisam doživjela!“
Rekla sam joj tada kratko što mislim o tome.... ali preèesto se ovih dana sjetim te izjave, pa evo imam potrebu o tome pisati.
Da nema boli gubitka ne bi znali koliko je nešto bilo lijepo i znaèajno u našem životu. Kada bi razmišljali na taj naèin tada bi bilo lakše da smo svi siroèad jer ne bi osjetili bol kada nam umiru roditelji, tada bi se odrekli svih predivnih trenutaka u životu, a sve iz straha da ne osjetimo bol. Vjerujem da smo svi osjetili bol gubitka bližnjih.... bol gubitka prijatelja i bol koja izrasta iz ljubavi.... To su one prave boli kada osjeæamo bol u kostima, žilama... do daske... kada se raspadamo u sitne komadiæe i gledamo se tako rasuti... pa se onda opet prikupimo, sastavimo i idemo dalje.
Mislim da se svojih uspomena nikada ne smijemo odricati.... pa èak ni onda kada one znaèe bol. Sve što nam se u životu desilo je dragocjeni kamenèiæ u toj prekrasnoj ogrlici života. Bol treba odbolovati, prihvatiti, razumijeti i pretvoriti ga u sjetni osmijeh i toplinu oko srca koja æe nas pratiti do kraja života. Bol je samo rezultat neèega što nam je puno znaèilo..... kad mine ona prva ne treba se sjeæati boli, nego sveg onog lijepog što je prethodilo boli.
Uspomene znaèe iskustvo, one znaèe èarobno mjesto u koje poniremo kad nam je teško.... one su nešto poput baterija koje nas pune energijom za svaki novi dan.... zato zagrlimo ih i èuvajmo ih.

I Nista Te Kao Ne Boli



Dan je kao suncan.
Ti si kao veseo.
Prolazis, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Zivi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Buducnost kao na dlanu.

Savjest je kao cista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smijesis!
I nista te kao ne boli.
Enes Kiševiæ

Mamutica

24.08.2007.

Juèer sam se osjeæala tako staro, staromodno... tupavo.... i da sam u tom trenutku imala vremeplov sjela bih u njega i otišla u kameno doba.
Bila sam na roditeljskom sastanku svom starijem sinu. Na dnevnom redu je bilo maturalno putovanje na koje kreæu ovih dana.
U sve ove godine škovanja na roditeljskim sastancima osjeæala sam se normalno, èak mlado.... jer spadam u skupinu mlaðih roditelja. Nijedan roditeljski nije prošao da nisam aktivno sudjelovala.... bar ponekom reèenicom. Najèešæe sam tamo zastupala djecu, ali sam se pošteno trudila razumijeti profesore i pružiti im kao roditelj svu svoju podršku u njihovom, ne lakom zadatku. Mislim da je jako važna suradnja i dobra komunikacija izmeðu profesora i roditelja.
Na juèerašnjem roditeljskom bile su prisutne tri profesorice. To su žene koje vode našu djecu na maturalac. Izložile su sve ono važno, a pred kraj su nas zamolile da porazgovaramo sa svojom djecom u svezi zbrinjavanja boca od pive. Na prošlom izletu (jednodnevnom) je navodno veliki problem bio u tome što su se putem, u autobusu popile velike kolièine piva, a onda klinci nisu htjeli redovito (na stajalištima) izbacivati prazne boce iz autobusa.
U tom trenutku mi je nad glavom lebdio upitnik, u želucu mi je poèelo kuhati.... došlo mi je da vrisnem glasno..... no s velikom samokontrolom progovorila sam mirnim glasom: "Ne bi li bilo najjednostavnije ZABRANITI pijenje alkohola u autobusu?" Sve tri profesorice nasmijale su se glasno, iz dubine svog srca..... jer eto rekla sam nešto toliko naivno i glupo da nisu mogle odoljeti, a tada su se okrenule glave roditelja koji su sjedili ispred mene.... i svi su se slatko smijali mojoj naivnosti, netoleranciji i nerazumijevanju. Pa ipak mi živimo u ovo moderno vrijeme... prepuno moderne psihologije i tolerancije... nema ZABRANA! Zabrane su zabranjene.
Shvatila sam da mi je bolje šutjeti. Jedva sam èekala kraj.... no kad sam izašla iz zagušljive prostorije nisam mogla pronaæi svoj mir. Ne mogu prestati razmišljati o tom detalju.
Kao prvo.... muèi me, zašto do sada kao roditelj nisam znala da su na jednodnevnom izletu pili u autobusu? Reèeno nam je da je izlet prošao u najboljem redu... i da je bilo sve O.K.
Kako je prošao O.K. ako su maloljetne osobe pile alkohol prilikom putovanja?
Tko je, kako i kada unio te kolièine piva u autobus? Svom klincu sam pripremala sve za izlet... kao i uvijek. U njegovom ruksaku su bili s puno ljubavi pripremljeni sendvièi (baš onakvi kakve najviše voli), grickalice, sokovi i èaj. Osobno sam ga dovezla pred školu i ispratila na izlet. Znaèi... sigurna sam da on nije imao alkohol u svom ruksaku.
I pitam ja njega..... odakle im pivo. Kaže on: "Kad sam vidio da svi imaju... kupio sam si kad smo stali." Pa naravno! Nisam ni sumnjala da je on uvijek za ekipu! Da su svi skakali naglavaèke kroz prozor, skakao bi i on s njima..... s velikim guštom i veseljem. Naravno da su sve mamine prièe olinjale i staromodne gluposti.... kad se eto cijeli svijet ponaša drugaèije i kad je normalno nešto drugo... a ne ono što ona prièa. Jadno dijete! Zalomila mu se staromodna majka! Pa neæe on zbog njenih glupih uvjerenja ispasti papak i ne ponašati se onako kako je "normalno". Jednom je došao sav ponosan doma i pokazao mi majcu koju je "zaradio". Na prekrasnoj crvenoj majici bilo je žutim slovima ispisano ime piva. Pitam ja odakle mu majca. Sav ozaren mi isprièa kako je u kafiæu pored škole organizirano takmièenje u ispijanju piva. Nagrade su bile razne..... on je eto bio prosjeèan pa je "zaradio" „samo“ majcu. I tada sam mislila da æu poludjeti..... grizla sam se za jezik..... kroz glavu su mi sijevali natpisi u svim kafiæima i trgovinama na kojima tako lijepo.... boldano i jasno piše da je zabranjeno toèiti alkohol maloljetnicima.... no valjda se to ne odnosi na organiziranja natjecanja u ispijanju piva. Mogla sam tada podnijeti prijavu. Zašto nisam? Zato što se bojim! Odavno znam da se u kafiæima oko škole dešavaju èudesa. Toèenje alkoholnih piæa maloljetnicima je na tim mjestima najmanji problem. Dešavaju se tamo puno veæa sranja..... Kako znam? Prièali mi policajci iz grada. Što mi se može desiti ako opet sama krenem jurišati na vjetrenjaèe? Može mi netko prebiti klinca, zapaliti kuæu... najblaža kazna je uništavanje auta. Kad zanemarimo materijalne vrijednosti..... najveæi strah je za sigurnost djeteta.... a i èinjenica da takvom prijavom ne bi postigla baš ništa. Svi nadležni u gradu jako dobro znaju što se dešava i ne poduzima se NIŠTA!
Još bi dobila po nosu jer nisam nauèila dijete da ne smije piti pivo. A užila sam ga – Bog mi je svjedok.... ali eto tupav je na majku pa nije zapamtio. Taj moj klipan je živahan još iz doba kad mi se pojavio u trbuhu. Natrèala sam se za tim malim gusarom kroz sve ove godine, isprièala mu toliko prièa, pouènih reèenica.... bila sam uz njega i brata u svakoj radosti i tuzi. Ako me itko u životu promijenio – promijenila su me njih dvojica. Od njih sam najviše nauèila..... o pravima djeteta... o pravu na osobnost itd... itd.... Mali me ubija svojim životnim stavom: "Lako æemo! Sutra æemo!", a ovaj veæi je bio na svakom drvetu, na svakom štaglju... nema opasnosti u koju se on nije upustio... nema nepodopštine koju on nije isprobao. Živahan, nemiran, brz, prepun energije, ljubimac curica, drzak, otvoren i iskren do bola. Sigurna sam da je Ratko Zvrko imao baš takvog djeèaka za inspiraciju kada je pisao svoju pjesmu "Grga Èvarak". Ne bi ja njega mijenjala za ništa na svijetu. „Težak“ je... ali poseban! Nije mi lako s njim.... i "kratka uzica" je jedino što mi je omoguæilo da uopæe uspijemo svi ostati živi do sada. Obožava sa mnom sjesti na terasu gradskih kafiæa. Osjeæa se strašno ponosno i odraslo jer smije naruèiti kavu, a da ga ja pri tom ne pogledam mrko. Pa ipak je on veæ velik kad mu ova mamutica dozvoli popiti crnu kavu u njenom društvu. Profesorica iz osnove škole me poslušala pa bi ga prilikom jednodnevnih izleta zadužila da bude "glavni" za red na izletu... da pazi na ostale i red. Bio je to pun pogodak. On prepun energije, sav važan jer je dobio zadatak... a nema vremena za gluposti.
No te moje trièarije su prolazile tada.... a sada je valjda došlo vrijeme kada ja više ništa ne razumijem i ne znam se snaæi.
Meni je sasvim jasno da se na maturalnim putovanjima desi puno sitnih grijehova. Uostalom... pa ni ja nisam bila baš Drvena Marija. :))))))). Ali ni ti sitni grijehovi nisu napeti i nisu gušt ako postanu nešto prihvaæeno i dozvoljeno od profesora, roditelja i cijelog društva. Ako je alkohol nešto što "smo im dozvolili".... tada je to za njih isfurano... potražit æe nešto drugo... nešto što ne smiju. Jer je normalno da u tim godinama èine ono što ne smiju. To su godine prkosa, isprobavnja i nemira. Ne piju oni zato što im je to fino... nego zato što je to nešto zabranjeno i rezervirano za odrasle. Znaèi.... MI smo ti koji smo pomakli granice izmeðu dobrih i loših ponašanja. A onda se èudimo tekstovima u crnim kronikama.... i jesmo li uopæe svjesni kakve æemo tekstove tamo èitati za deset godina ako nastavimo na ovakav naèin?
Zar je popuštanje djeci ono što nas èini mladima, modernima, u trendu.... punim razumijevanja i cool roditeljima ili profesorima?! Moderno je opravdavati bježanje iz škole? Moderno je tolerirati boravak maloljetnika na cesti do ranih jutarnjih sati? Moderno je tolerirati pijenje alkohola vlastitoj djeci? Ma hajde?!!! Kaj god!!!!! Možete se vi "moderna" svjetino meni smijati u lice.... ali ja æu mamutica ostati dok me ima. On æe i opet u svoj ruksak dobiti sokiæe i èaj.... a za dalje neka ga Zvijezde èuvaju. he,he,he.... kad netko ima prevelike ili premale sise to može srediti kod Glumièiæa... na istom mjestu se može poraditi na dužini penisa, zapeglavanju bora, presaðivanju kose i slièna èudesa... no kad si mamut iznutra NEMA POMOÆI! :))))))))
A vama tupavci dragi želim odlièan provod na maturalcu, neka vas dragi Bog èuva... jer oèito nam je samo vjera ostala.... i nadam se da æe vam ipak iz podsvjesti isplivati sve one staromodne i glupe reèenice koje ste imali prilike èuti... u trenucima kad vas se pusti s lanca.
I nadam se da neæete biti takvi papci koji æe samo piti.... pa se neæe ni sjeæati svog maturalnog putovanja. Samo pravi frajeri su u stanju biti glavni bez pomoæi alkohola i drugih èudesa.
Od pivice rastu trubušèiæi, smanjuju vam se žljundrice i suše vam se mozgiæi. Vi znate i možete više! Pokažite nam!

Kriza srednjih godina

17.05.2007.

Èitam po forumima, blogovima, razgovaram s vršnjacima i vršnjakinjama i sve èešæe èujem rijeèi: kriza, dosada, nemir, navika, problemi, nezadovoljstvo.
Na žalost primjeæujem da sve više brakova puca radi tih "rijeèi". Statika pokazuje da puca sve veæi broj brakova, a sve manje mladih se odluèuje na brak.
Sada ne želim govoriti o brakovima u kojima postoje zlostavlajnja i teški problemi... nego želim govoriti o tim krizama kada se èovjek ne osjeæa više zaljubljen, kada se poène osjeæati poput robota, neke žene upotrijebe izraz da se osjeæaju poput krpa.
U poèetku braka se ljudi obièno bore za svoje egzistenciju, rješavaju stambene probleme, raðaju se djeca, ostvaruju zajednièke ciljeve i tada su ovakve krize rijeðe jer ih drži i potpuno zaokuplja zajednièka borba... timska borba. No onda kad se ti ciljevi uglavnom dosegnu, djeca malo poodrastu raða se u èovjeku neki nemir... zaželi se onih ushita iz mladosti i od èiste obijesti lagano postane "prkosno dijete" u vlastitom braku.
Nitko na svijetu ne može provesti cijeli život u stanju zaljubljenosti. To naprosto nije medicinski moguæe... nitko na svijetu se ne može svaki dan i svakog trenutka osjeæati sretno do neba. Život èine i one manje napete stvari koje su dosadne ali se moraju obaviti.
Ponekad nam se cvijeæe u tuðim vrtovima èini šarenije... udatim ženama se èine napetiji životi slobodnih žena, ovim drugima se èini obrnuto... oženjeni muškarci sa zavišæu slušaju prièe svojih kolega slobodnjaka ili pak onih koji su se upustili u vrtoglave avanture... i èesto se tada ljudi zanesu... u toj zreloj dobi skrenu sa svog zacrtanog puta i radi tog kratkog perioda zanosa i leptiriæa koje osjete sruše sve što su do tada stvarali... uplove u nove živote gdje zanosi opet brzo prestanu jer oni su kratkotrajni i samo zato i budu tako vrtoglavo lijepi. Novim pokušajima ne rješavamo svoje stare probleme nego samo dobijemo nove i uskoro još veæe nezadovoljstvo od onog prethodnog.
Neki se ne odluèe na tako vrtoglave odluke nego pobjegnu na druge naèine. Èini mi se da je u trendu imati ljubavnike i ljubavnice na net-u. Èesto èitam o srodnim dušama, o žaljenju što se nisu ranije sreli.... Taj bijeg je malo blaži od onog prvog.... ali takoðer je bijeg.... duda varalica i tješilica. Iako razumijem ljude koji se na taj naèin tješe. Za ljubavi na net-u ljudi ne moraju mirisati, ne moraju biti dotjerani, mogu isprièati samo ono što žele isprièati.... ne moraju trošiti lovu na cvijeæe, na ureðivanja... dovoljno je potrošiti samo malo vremena za vlastito tješenje i bijeg od stvarnosti. Net je onima sklonim bježanju pružio puno jednostavniji naèin bijega. Kad èitam prièe o internetskim ljubavima sjetim se SF filma Harisona Forda i kako æe izgledati sex u buduænosti.... kaciga na glavi.... vrhunski orgazam... bez dodira, bez mirisa i okusa.... tako „savršeno“, sterilno, moderno i gotovo bez rizika, pa „Paklene naranèe“ koja nudi nasilje umjesto ljubavi. Net nam pruža obilje savršenih slika.... dotjeranih i onakvih kakve želimo vidjeti.
Osobno obožavam net i mnoge njegove èarolije i ponude, ali sam zahvalna Zvijezdama da živim u ovo doba i što radije jedem mirisnu jagodu nego da je gledam dotjeranu na slici... što još uvijek radje pojedem æevape u somunu umjesto nekih tabletica, a da æevape gledam na slici.... Vjerojatno æe naši praunuci èitati kako je to bilo u naše vrijeme... s nostalgijom, èuðenjem, a možda i gaðenjem æe jednoga dana komentirati naš naèin života.... ali meni je nekako drago što znam kako mirišu jagode..... a ovaj post æu pospremiti da vide kako se njihova baka sa smješkom veselila radi svega lijepog što ih èeka u buduænosti.... ali i žalila i zbog svih èarolija koje nikada neæe spoznati... ali to je život...

Test

11.04.2007.

Pustinja

Veæ danima putujete pustinjom. Umorni ste, a vode je sve manje. S vama su i ove životinje: krava, konj, lav, majmun i ovca.


Kolièina vode je ogranièena - nedovoljno da biste vi i sve životinje na kraju izašli živi iz pustinje. No ako vodu uskratite sebi, nitko od vas neæe preživjeti.

Polako shvaæate, ako mislite izaæi iz pustinje, trebat æete donijeti tešku odluku. Da bi ostali preživjeli, jednu od životinja morat æete ostaviti.

Koju æete životinju ostaviti u pustinji?


Dobro, ostale su još èetiri životinje. Sunce peèe! Èini se da nema kraja. Oko vas samo pijesak. Voda nestaje brže nego što ste planirali. Dolazi vam do glave, da biste preživjeli, trebate ostaviti još jednu životinju.

Koju?


Preostale su vam tri životinje. Hodate, hodate, hodate... Vruæina, vruæina, vruæina... Katastrofa! Došli ste do oaze koju ste toliko dugo tražili, no ona je presušila! Nemate drugog izbora nego ostaviti još jednu životinju.

Izaberite.


Preostale su vam još samo dvije životinje. Marširate kroz užarenu pustinju. Kraj vaših patnji je blizu, u to ste sigurni. Nažalost, još ste sigurniji da vode nema za troje. Pustinju možete napustiti samo s JEDNOM životinjom.

Izaberite koja æe preživjeti uz vas?

U petak... u veèernjim satima objavit æu rezultate testa.... a do tada odaberite redosljed rastanka sa životinjama... možete obrazlagati svoje odluke ili tek kratko nabrojati redosljed kako je testu traženo.
Kad dobijemo rezultate nastavit æemo razgovarati o našim izborima... da li smo iznenadili sami sebe ili su rezultati baš onakvi kakvi trebaju biti...
________________

Test se temelji na japanskim arhetipovima prema kojima pustinja predstavlja poteškoæu.

Svaka od životinja predstavlja razne aspekte vašeg života. Red po kojem ste žrtvovali životinje predstavlja važnost koju im pridajete. Onu koju ste žrtvovali meðu prvima najmanje vam je važna, a najvažnija vam je ona koju ste zadržali do kraja.

Znaèenje:
1. Konj predstavlja vaše strasti.
2. Krava predstavlja temeljne potrebe.
3. Lav predstavlja ponos.
4. Ovca predstavlja prijateljstvo.
5. Majmun predstavlja vašu djecu.

Praštanje

09.04.2007.

Lutam malo net-om i danas mi je tema èitanja „praštanje“. Èitam mudre izreke, pjesme, tekstove na duhovnim stranicama i došla sam do zakljuèka da sam „ošteæena posuda“, „roba s greškom“, totalni neznalica.... a najzanimljivije u tom mom zakljuèku je èvrst stav da se nemam namjeru mijenjati po tom pitanju. Nije mi problem priznati vlastite greške... ali na ovu temu želim biti „roba s greškom.“ Isto tako sam nedavno èitala neko oèitovanje u kojemu se svi koji se tamo spominju prozivaju i pozivaju na meðusobno opraštanje. To oèitovanje sam odmah doživjela bljutavom maglicom koja se baca na stado i prodaje mu te stare fraze da sluèajno ne progleda i vidi u èemu je problem.

Po Aniæu je praštanje – zaboravljanje neèije krivnje, oslobaðati nekoga od odgovornosti.

Stvari koje mogu oprostiti su kad mi npr.netko stane na nogu i kaže „oprosti“... tada ja samo odmahnem rukom i kažem: „Ma samo ti gazi!“.

Tko me može uopæe dovesti u situaciju da bi se oèekivalo moje opraštanje? Tko me može povrijediti, prevariti i raniti? Samo onaj kome sam darovala svoje povjerenje.
Kad me netko prevari, uvrijedi ili rani prvi put tada sam žrtva svoje naivnosti i pogrešne procjene, ali kad me prevari drugi put tada sam veæ glupaèa koja se dala opet preveslati.
Zašto? Zato što sam prvi puta oprostila ili bolje reèeno prešla preko takvog ponašanja?

Èitam èesto izjave: „Oprostila sam, ali nisam zaboravila!“ To nije praštanje.... što se lijepo vidi i iz definicije.

Vjernici imaju moguænost ispovjedi nakon koje im se daje oprost od grijeha.
Ja nemam svoju religiju pa su me od malena drilali i govorili da ne smijem griješiti jer greške nanose nepopravljive štete ljudima oko mene i meni samoj. I ja sam to prilièno ozbiljno shvatila... doista se trudim u životu ne gaziti nikoga, ne gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, ne dirati ono što nije moje, ne lagati i niz drugih stvari. Nikada se u životu nitko na mene nije naljutio da me ne želi više vidjeti i da mi to otvoreno kaže u njonju. A meni se desilo više puta da sam trajno i zauvijek odbacila ljude koji su me iznevjerili. Svjesna sam da nije problem u tim ljudima nego u mojim nerealnim oèekivanjima u odnosu na njih. Stoga nikada ne osjeæam potrebu za osvetom. Nikada se u životu nikome nisam osvetila, niti sam imala potrebu. Nikada u životu nikoga nisam mrzila... iako sam svašta ružno doživjela od ljudi. Ja naprosto odbacujem zauvijek. Kažem ŠLUS i nema više.
Mislim da je poštenije tako nego da se nastavim družiti s nekim koga više ne poštujem, kome više ne vjerujem. Kad odbacujem uvijek imam završni govor... uvijek gledajuæi èovjeka u oèi kažem da je ŠLUS i zbog èega je ŠLUS. Od onih sam koji dugo, dugo gutaju i skupljaju... i to je jedan od mojih felera... i onda se desi dan... desi se ta kap koja prelije èašu i tada nema dalje. Bilo bi poštenije da skoèim na svaku loptu. Ali trudim se ne biti naporna... pa se dovedem u situaciju da skupljam negativne dojmove predugo i kad se desi taj konaèni èavliæ ja moram proglasiti kraj.
Ima jedna stara izreka... ne znam èija koja kaže: „Nemoj suditi pa neæeš morati ni praštati!“
Ni s njom se ne slažem. Ja mislim da se mora osuditi svako loše ponašanje... po toj poslovici ne bi trebalo osuditi sve izme koje poznajemo i sve loše što se dešava u društvu. Neka ponašanja po mom mišljenju ne zaslužuju praštanje.

Blogeri, kako vi stojite s praštanjem? Što ste u stanju oprostiti, a što ne?

U prilogu ide prièa koju ste svi veæ vjerojatno dobili nebrojeno puta mailom ili je proèitali na net-u, ali baš je zgodna pa mislim da neæe biti štete ako je svi zajedno proèitamo još jednom....

Bio je jednom jedan djeèak vrlo ružnog karaktera.
Njegov otac mu je jednog dana dao vreæicu sa èavlima i rekao mu
da zakuca po jedan èavao u vrata svaki put
kad se bude ružno ponašao i/ili kad se posvaða sa nekim.

Prvog dana je ukucao 37 èavala. Sljedeæih tjedana nauèio je
da se kontrolira i broj zakucanih èavala se smanjivao iz dana u dan.
Otkrio je da je mnogo lakše kontrolirati se umjesto da kucaš èavle.

Na kraju je došao dan kada djeèak nije zakucao niti jedan èavao u vrata.
Tada je otišao kod oca i reèe mu da danas nije zakucao niti jedan èavao.

Otac mu je tada rekao da izvadi èavao iz vrata
a svaki dan kada ne bude izgubio strpljenje.
Dani su prolazili i na kraju je djeèak rekao ocu da je izvadio sve èavle iz vrata.

Otac je odveo sina do vrata i rekao mu:
“Sine, ponašao si se vrlo dobro, a vidi koliko rupa ima u vratima!”

“Nikad više neæe biti kao prije.Kad se posvaðaš sa nekim i
kad mu kažeš ružne stvari ostavljaš mu ranu kao ovu.”

Možeš zabosti nož u èovjeka i da ga izvadiš odmah,ali æe rana ostati zauvijek.
Nije važno koliko æeš se puta isprièati, rana æe ostati.
Verbalna rana èini isto zlo kao i fizièka rana.PRIJATELJI su rijetko blago,
èine te sretnim i ohrabruju te.
Spremni su da te saslušaju kada ti je to potrebno, podržavaju te i
otvaraju svoje srce pred tobom.
Pokaži svojim prijateljima koliko ih voliš.

24 sata hrvatskog mentaliteta....

08.05.2007.

Na juèerašnjoj naslovnici novina 24 sata proèitala sam nešto ružno, primitivno i opasno. Prvo sam mislila zatomiti taj doživljaj... ali evo veæ me 24 sata to muèi pa æu ipak napisati.
Od svega što se juèer dešavalo u zemlji jedna vijest je zaslužila mjesto na naslovnici... pod naslovom „U štiklama gurala auto“. Obavještavaju nas novinari da je Vesna Škare Ožbolt ostala bez benzina u neposrednoj blizini benzinske crpke i onda je gurala svoj auto u štiklama.
Tek ovlaš se spominje neki mladi deèko koji je jedini priskoèio pomoæi... a marljivi èitatelj koji je dogaðaj usnimio mobitelom dobio je 1000 kuna nagrade što nam je omoguæio da se naslaðujemo tuðom nevoljom.
Odmah sam odreagirala glasno i grubo kad sam to ugledala na naslovnici... i za poèetak se dograbila s mužem. On misli da si netko tko ima takav mercedes ne smije dozvoliti da ostane bez goriva na cesti... jer taj auto joj vjerojatno u nježnim ritmovima šapuæe kada se približilo vrijeme za tu savjesnu radnju – toèenje goriva. Odmah sam okefala njega i sve do sada potiskujem svoju ljutnju.
24 sata su novine lakih nota.... a ja ih upravo zbog toga smatram jako važnima. One nemaju neku umjetnièku vrijednost J))))), ali imaju svoju težinu jer ih èita veliki broj ljudi zbog niske cijene i izbora tekstova koji podilaze mentalitetu. Imali su neku akciju nagraðivanja graðana koji su doprinijeli društvenom interesu i to mi se jako svidjelo.... pa je i ova akcija nagraðivanja graðanja za snimke raznih dogaðaja u poèetku izgledala jako pozitivno.....
Jako mi se svidjela snimka policajca koji prima mito. Ta snimka je u društvenom interesu... ona znaèi borbu zla, protiv nedopustivih i nemoralnih ponašanja... i podržavam da se takve akcije nagraðuju.
Ali što nam poruèuju juèerašnjim slikama i tekstom?
Kao prvo.... priznajmo pošteno sami sebi da li smo ikada ostali bez benzina ili napravili neku nepromišljenost u prometu. Naravno da jesmo! Nije se rodio savršen èovjek... pa tako nema ni savršenih vozaèa koji ne bi mogli isprièati neke svoje vozaèke prièe.
Zašto je važno znati kakve je cipele nosila Vesna Škare Ožbolt u trenutku problema koji ju je zadesio? Zašto bi uopæe naciji bilo važno znati da je dotièna ostala bez goriva? Kolikim se to ljudima svakodnevno desi pa nas o tome ne obavještavaju. Protiv èega se tu borimo ili za što se borimo takvim naslovima i tekstovima?
Ta naslovnica i taj èlanak potpiruju ionako škakljiv mentalitet kojim caruju jal, traè i zluradost. Èemu uèimo omladinu? Pametniji je tip koji ju je snimio i dobio soma kuna od tipa koji joj je pomogao gurati auto? Da su se moji sinovi zatekli tamo... i da su umjesto da pomognu ženi ili muškarcu (bez obzira da li se radi o poznatoj ili nepoznatoj faci) snimali dogaðaj za lovu, a ne ponudili pomoæ... ma ja bi ih se odrekla preko novina.
Koje vrijednosti promièe ova vijest? Ona je zato opasna. Poziva na traè, guranje nosa tamo gdje mu nije mjesto, poziva na ismijavanje i ponižavanje onih koji se naðu u nevolji.
Ta vijest ponižava sve èitatelje.
A ti Mališa koji se družiš s Vesnom... prenesi joj neka se ne živcira zbog takvog ponašanja.... jer takvu vijest mogu objaviti i veseliti joj se samo oni koji nemaju vlastite živote i koji u tuðim problemima pronalaze hranu i utjehu za svoje neuspjehe i nedostatke.

Za malu ovcu

07.04.2007.

Imam jednu prijateljicu koju jako volim.... a ona ima dvije divne kæeri koje isto tako jako volim.
I u svojim lutanjima net-om naišla sam na njenu mlaðu ovèicu koja piše blog. Tekstovi su joj bili prekrasni, duhoviti, puni života i radosti... ali bili su toliko iskreni i otvoreni da je to bilo zastrašujuæe èitati nekome tko zna kakav je svijet koji nas okružuje. Sve to ne bi bilo tako opasno da to dobroèudno stvorenje nije na blog stavilo svoju sliku.
U tom trenutku poželjela sam je nekako zaštititi od tog opasnog svijeta koji joj može nauditi... a znala sam ako joj se predstavim da æe me doživjeti kao staru udavku... maminu prijateljicu koja je dosadna sa svim tim napornim savjetima koje ionako svakodnevno sluša od mame.
Morala sam smisliti naèin da vrisnem i da je upozorim... a da me ne doživi neozbiljno.
Odluèila sam se tada pretvoriti u drvo kako bih joj mogla isprièati sve što joj iz dubine srca želim isprièati.... Otvorila sam blog..... nazvala ga „stari hrast“... napisala njoj i njenim blogericama neke prièe iz hrastove šume i tada smo brzo svi nestali sa blogoscene.
Prošlo je veæ puno vremena od tada... ona se iz djevojèice pretvorila u djevojku. Ja joj sada moram isprièati istinu... jer sigurna sam da ju je kopkalo tko je Stari hrast i zašto joj prièa te šumske prièe....
A kako ne bi mislila da joj muljam kao što mališa mulja klincima kad im piše pjesme priložit æu joj te stare prièe koje sam saèuvala....
Nemoj se ovèice ljutiti na Donu.... uèinila sam to iz èiste ljubavi i brige za tebe.

19.02. esenšeste
Ovca mare, sada æu ti isprièati jednu prièu iz hrastove šume.
Hrastova šuma u kojoj živim puna je sunca, topline i kukaca, pa stoga u njoj živi i puno ptica, a neke se samo odmaraju na svom putu u mojoj krošnji i krošnjama mojih prijatelja.
U mojoj duplji i se gnijezdi sjenica plavetna. Možda ti ovu prièu i prièam jer sam osamljen i oèekujem njen ne tako siguran povratak. Prije dolaska zime sjenice plavetne odlaze prema zapadu kroz drveæe i grmlje duž rijeka. Zimi ostaju u toplim i snijegom siromašnim krajevima oko Rajne i Majne te u Francuskoj. Mnoge se na žalost ne vraæaju u stare krajeve pa je moja zabrinutost za plavetnu sjenicu zvanu Katica tim veæa.
Sjenice plavetne gnijezde se samo jednom godišnje. Tako je prošle godine u mojoj krošnji gnijezdo savila Katièina majka Štefica. Izlegla je 12 jaja, a jedno je bilo ljepše od svih. Bilo je to jaje iz kojeg se izlegla moja prijateljica Katica.
Katica je bila debeljuškasta ptièica, puno snalažljivija od svoje braæe i sestrica. Bila je ozbiljnija od ostalih, puna samilosti i neke priroðene mudrosti. Njena ljubimica bila je sestrica Pepica koja se izlegla iz najmanjeg jajeta. Bilo je to pravo èudo od ptièice. Mislim da je bila hiperaktivna. Uvijek je stvarala nered u gnijezdu, privlaèila je pažnju svoje obitelji i ostalih stanovnika šume. Bila je Katièina ljubimica. Svi smo uživali u njenoj veselosti i širokoj mašti iako nam je èesto bila pomalo i naporna. Ja ti jako volim sjenice jer se hrane gusjenicama hrastovog savijaèa i mrazovcem. Te gusjenice su meni vrlo naporne i izazivaju grozan osjeæaj svraba na mojim granama. Ponekad to zna biti neizdrživo. Zato sam toliko volio te ptièice koje su me èistile od tog neugodnog nametnika. Nego, da se ja vratim na prièu.
Bilo je to prošlog ljeta. Sletjela je na moju granu Katica i gorko plakala te mi kroz suze ridajuæi prièala što se dogodilo. Pepica je onako vesela i iskrena poželja biti u centru pažnje šumskih ptica pa je èesto izmišljala prièe, a i isprièala bi im sve o sebi. Nudila im je cvrkutavu svoju intimu, svoje misli i najskrivenije želje. I tog ljetnog dana u hladu stare hrastove šume bila je posebno raspoložena za brbljanje, maštovito…. da ne kažem izmišljanje.
Mlade ptièice su se hvalile svojim ljubavnim iskustvima, cvrkutale su o mladim ptiæima, boji njihovog perja, o duljini njihovog leta, naèinu cvrkuta i sve ono što jednog ptiæa èini pravim frajerom. Slušajuæi sve te prièe Pepica je opet osjetila potrebu ispasti glavna frajerica i isprièa prijateljicama kako se prošlog dana ljubila sa šumskim djetliæem Perom, kako joj je bilo lijepo, ali danas se ne osjeæa dobro te joj se èini da je od Pere dobila ptièju gripu. Društvo se brzo raspršilo. Tupava zeba Jalža se prilièno uspanièila i odlepršala je novi traè isprièati kuænom papagaju koji je živio u krletki na terasi jedne kuæe koja se nalazila na samom obronku šume. U roku par sati cijela šuma i okolica su znali da se Pepica ljubila i da boluje od strašne bolesti. Papagaj je traè isprièao svom gazdi koji je bio domar u veterinarskoj stanici.
Za par sati u šumu su stigli ljudi, odjeveni u bijele skafandere, vodila ih je tupava zeba i pokazala im grm u kojem se u tom trenutku igrala Pepica. Uhvatili su Pepicu, zakrenuli joj vratom i odnijeli je sa sobom u veterinarsku stanicu…. a njena oèajna sestra, moja prijateljica Katica je neutješno plakala u mojoj krošnji tog ljetnog dana…. i neprestano je ponavljala: „A stalno sam joj govorila neka bude oprezna, neka ne prièa sve o sebi, neka ne izmišlja i ne navlaèi jal, zlobu i znatiželju ostalih stanovnika šume. Neprestano sam joj ponavljala da mora biti opreznija jer ptice nisu više ono što su nekad bile i da je okrutan taj svijet“…. Na trenutak bi zašutjela, a tada bi cvrkutavo jecajuæi nastavila…. „a ona mi je uvijek odgovarala:
- Ma neæe mi se ništa desiti… valjda….“
Kora mi se raspucavala od tuge, lisæe mi se frkalo od jada… ali nisam znao pronaæi rijeèi utjehe za moju prijateljicu… jer takve rijeèi ne postoje kad je kasno…. Tada možeš samo šutjeti, slušati i ponuditi svoju krošnju kao utoèište za plakanje….



21.02. esenšeste

Danas je bio dan prepun blata, šljapkanja i mirisa trulog lišæa.
Tamni oblaci su slijetali prilièno nisko, tako da sam imamo osjeæaj da æe mi se zaplesti u goluždrave grane i izliti svu svoju tekuæinu na mene. Nije se to desilo. Cmoljili su po meni iz visine, polako i dosadno. Veæ ionako previše izbrazdana kora mi je natopljena tim slinjenjem i bojim se da æu se ovog proljeæa još jaèe raspucati.

26.02. esenšeste
SMRT

Potaknut èestom temom u poeziji moje mlade virtualne prijateljice razmišljao sam o smrti.
Kako li samo hladno i stravièno zvuèi ta rijeè sastavljena od samih špièastih suglasnika. L
Zašto su ljudi odabrali tako ružnu rijeè? Valjda zato što se boje, zato što nisu u stanju prihvatiti bol i rastanke.
Umiranje je nešto prirodno kao raðanje, kao svako naše buðenje, kao život. Nisu sve smrti iste za one koji ih živi promatraju i ispraæaju umrle. Neke se lakše prihvate jer su prirodne, radi se o starijim osobama, neke su tragiène, iznenadne, uvijek nam se èini nepravedne.
Gledao sam u svojoj šumi puno umiranja. Osušio mi se roditelj iz kojeg mi je sjemenom darovan život, bila je to prirodna smrt… hrastovi rijetko žive preko 200 godina u ovim krajevima. Drvosjeèe su mi rušili prijatelje u najboljoj životnoj dobi i odvlaèili ih na pilane, stolarske radionice, u neèije domove za ogrijev. Ispod moje krošnje umirale su srne, zeèevi, daždevnjaci, ježevi i mnoge druge životinje. Životinje umiru na razne naèine. Neke stradaju od metka lovca, neke se smrznu na cièoj zimi, neke se razbole, a ponekad stradaju i od neke druge životinje. Umirale su pod mojom krošnjom i razne biljke, opet na razne naèine.
Drvo kao i èovjek teško prihvaæa umiranje. Svaki put kada se desi prisjeæamo se svih zajednièkih trenutaka sa otišlom osobom, nerijetko si i predbacujemo za sve propušteno u tom odnosu. Ali više nema povratka jer smrt je rastanak u ovoj dimenziji konaèan. Preostaje nam samo da ubuduæe budemo svjesniji prolaznosti života i više pažnje posvetimo svima oko nas, a i sebi samima. Nakon smrti nema povratka, nema popravnih ispita. Nijedan trenutak se ne može ponoviti, dogaða se samo jednom. Zato u širenju ljubavi i iskazivanju pažnje svima živima ne smijemo odgaðati za sutra, jer ono što propustimo danas nikada više se ne može ponoviti. Shvatio sam odavno da odlazak nama dragih ne smijemo iskoristiti kao razlog za tulenje, za gledanje i doživljavanje sebe kao žrtve. Svi oni nastavljaju živjeti u nama i mi smo dužni zajednièke uspomene nositi gordo i sa osmijehom na licu jer oni bi tako htjeli. Svijeæe koje se pale na sahranama samo su forma i ritual. Mi smo prave svijeæe koje ostaju za našim umrlima. Mi gorimo za njih, mi smo svijeæe koje gore njihovim sjajem jer su ostavili traga na nama i nauèili nas kako treba gorijeti. I baš zato moramo pružiti sebi priliku da živimo što bolje i sretnije vlastiti život, uvijek uvažavajuæi pravo svih ostalih da žive svoj život onako kako im se sviða, jer i oni su neèije svijeæe. Živjeti treba s puno poštovanja jer život je dar. Najljepši dar koji smo mogli dobiti od zvijezda.



28.02. esenšeste

Ispod trulog lišæa na tlu hrabro se probijaju maleni, zeleni šiljci. Ti šiljci æe za par dana biti sve veæi i veæi, tada æe im se vrh zabijeliti, pa mažen suncem konaèno otvoriti. Tako se raðaju mala šumska zvona. Legenda kaže da rastu samo tamo gdje su vilinske èarolije jako jake. Njihova zvonjava poziva vile na njihov bal na mjeseèini. Usmenom predajom meðu ljudima se šapatom širi prièa da je prisutnost zvonèiæa u hrastovoj šumi znak da tu žive zla biæa Hrastoljudi, pa obièni smrtnici moraju biti na velikom oprezu. Jednako tako vjeruje se da ne valja brati zvonèiæe u šumi jer to jako ljuti vile. Prièa se isto tako da vještice sade zvonèiæe kako bi privukle vile, pa je to èesto bio glavni dokaz protiv vještica na sudu.
Ali to su samo legende, pravu istinu vam mogu isprièati samo ja koji stojim na istom mjestu veæ preko sto godina. Šumske vile su ustvari dah prirode, koji je toliko lijep i èaroban da podsjeæa na prelijepe djevojke. Hrastoljudi ne postoje. Smrtniku je opasan samo smrtnik, sva èarobna biæa ne postoje da bi pakostila ljudima... ona su plod mašte. Zli ljudi vjeruju u zla biæa, a dobri u dobra.
Ali zvonèiæe u šumi svakako ne valja brati jer su vrsta u izumiranju. Mjesto im je baš u šumi, pa ih tamo treba i ostaviti. Doæi im u posjetu, poslikati ih digitalcem, pomaziti ih nježno, pozvoniti vilama i pozdraviti šumu, a tada ih ostaviti tamo gdje pripadaju.
Pisat æu vam još o zvonèiæima, o èarobnom zvuku koji se ori šumom kad su razdragani.... tek su probili šumski pokrivaè na tlu i hrabro se dižu prema suncu...



Tratinèice, nisu samo ubijanja ono što me muèi. Njima prethodi puno toga u svakodnevnom životu. Sve naše predrasude, sva naša skanjivanja prema razlièitostima i neprihvaæanje prava drugih na vlasiti izbor, èak idemo do te mjere pa osuðujemo, mrzimo i ne prihvaæamo razlièitosti nastale roðenjem... znaèi one na koje èovjek nema i ne može imati utjecaja. Svi imamo malo manju ili veæu konzervu u sebi koja voli zaviriti u tuðe živote, osuditi, prokomentirati, ponekad èak utješiti sebe i svoje neuspjehe kroz tu lošu naviku zirkanja tamo gdje ne bi trebalo. Neki od nas su svjesni da je ta konzerva nešto loše, nešto usaðeno iz ovog ludog i sivog svijeta pa se borimo protiv toga, preispitujemo sebe, a nekima je to postao naèin života... izgube sami sebe jer previše vremena provode u tuðim životima, komentirajuæi ih, razmišljajuæi o njima i onda im proðe njihovo vrijeme. Ali i oni su tek jedna od razlièitosti na ovom svijetu, a ja sam im eto posvetio tekst i svoje vrijeme komentirajuæi ih i èudeæi se njihovom naèinu života. Jedni bez drugih ne možemo. I zašto se onda èudim njima što ne prihvaæaju razlièitosti, kad i sam ne razumijem njih. Možda je samo sitna razlika u tome što pokušavam razumijeti, objasniti sebi sebe i sve one razlièite od mene, trudim se ne mrziti ih, ne misliti previše o njima... ali onda se obièno desi neki dogaðaj u društvu koji me zgrozi i ne mogu ostati nijem pa se upustim u ovakve komentare... Možda sve to tako mora biti. Možda smo samo lutke na koncu i netko puno moæniji samo igra igru da si prikrati vrijeme... možda smo takvi kakvi smo samo neka sladunjava sapunica, igrokaz u nekom drugom svijetu. Upssss.... ove strašne promjene vremena su previše i za jedno staro drvo... totalno puknem, a trebao bih èuvati snagu za listanje.... (starihrast 02.03.2006. 20:42)


01.03. esenšeste

RELIGIJA U ŠUMI

Što èini šumu bogatom i lijepom? Njena raznolikost. Što je više biljnih i životinjskih vrsta u jednoj šumi ili na nekom prostoru to mjesto je bogatije i ljepše. Što su prirodna prostranstva bogatija razlièitim vrstama ona postaju èak i ljudima interesantnija i imaju potrebu takve prostore zaštititi raznim propisima, proglasiti ih parkovima prirode ili nacionalnim parkovima.
U šumi postoje i zakoni. To su zakoni prirode, tj. zakon opstanka. Svaka vrsta je neobièno važna u toj zajednièkoj èaroliji. Kao što je važna i smjena godišnjih doba, sunce drago, mjesec žut. Sve je meðusobno povezano, jedno o drugom zavisno, tako èudnovato isprepleteno, ali obièno, logièno, doslovno jasno. Nema rupa u tom zakonu, nema žalbi na više sudove, nema sudaca i odvjetnika. Sve se tako jasno i dobro zna, svi se meðusobno poštuju i ljube jer jedni bez drugih ne mogu. Oni su priroda. Oni su sva sila i ljepota ljubavi života.
I ako je èovjeku toliko lijepa ta prirodna raznolikost pitam se zašto ne poštuje razlièitosti u svojoj „šumi života“? Zašto postoje vjerski ratovi? Zašto postoje etnièka èišæenja? Zašto postoje razmišljanja da je netko vredniji od drugog jer svoju boju kože, naciju, vjeru ili nešto treæe smatra boljim i vrednijim od ostalih? Svuda oko èovjeka je priroda, tako jasna i èista.
Zašto èovjek nema vremena zastati na tren i prekopirati nešto iz tog svijeta? Zašto uvijek mora biti originalan u zlu? Zašto negira svoje pripadanje prirodi i komplicira i uništava život svoje vrste i svih vrsta zlima koja nisu u skladu s prirodom… nisu u skladu s prirodom samog èovjeka?


03.03. esenšeste
Imam dosta ljudi s kojima se družim. To su oni pripadnici vrste koji zalaze u hrastovu šumu i vole se odmarati pod mojom krošnjom. Motivi njihovog dolaska su razni. Neki dolaze u odreðeno vrijeme u godini kada uspijevaju gljive koje beru, neki su u potrazi za šumskim jagodama, neki tek šetaju i èaste svoja pluæa, neki love organizirano, neki love potajno. Znaèi, meðu mojim posjetiteljima ima dobrih i manje dobrih ljudi.
Moj najèešæi gost i najdraži prijatelj meðu ljudima je starac po imenu Fabijan. On dolazi u šumu nesebièno, ne oèekuje materijalnu korist u vidu gljiva, jagoda, divljaèi, on dolazi uživati u ljepotama koje ona pruža, uživati u zvukovima prirode. Voli se zadržavati pod mojom krošnjom i kratiti mi vrijeme u dugim i vrlo interesantnim razgovorima. Fabijan je èovjek koji u šumi traži mir i osamu. Dolazi se odmoriti od svega onog što mu se u društvu s ljudima ne sviða i što ga optereæuje. Obièno doðe nedjeljom kad mu je žena na misi u obližnjoj crkvi. On ne odlazi u crkvu. Ali moj prijatelj Fabijan je najveæi vjernik koje sam ja meðu ljudima upoznao. Èesto mi prièa prièe iz života. Opisuje mi ljude, njihove navike, njihova ponašanja.
On je toliko blizak Bogu da mu crkva i ljudi koji je predstavljaju nisu potrebni da bi se družio s Bogom i bio dobar èovjek. Èesto igramo zgodnu igru. On mi isprièa prièu o nekom èovjeku, a ja tada moram pronaæi životinju ili biljku u šumi kojoj je taj èovjek najslièniji po svojim osobinama.
Prošle nedjelje mi je prièao o svojoj sestri. Ne želi o njenim osobinama govoriti pred drugim ljudima jer je ona njegova krv, a i inaèe ne voli s ljudima komentirati osobine drugih ljudi.
Odluèio je sve svoje tuge zbog nekih njenih osobina isprièati tišini šume, a i zanimalo ga je s kojim stanovnikom šume bih je ja poistovjetio.
Ona se zove Rozomunda. Vrlo je lijepa i inteligentna. Jako dobro se snalazi u svim životnim situacijama, ali njega muèi sumnja da ne posjeduje dovoljno ljubavi u svom srcu. Misli da je toliko važna sama sebi i nema dovoljno obzira prema ljudima koji je okružuju, pa i prema cijeloj zajednici tj. opæem interesu. Ne preza pred nièim kada je njen interes i ugoda u pitanju.
Ljubav i nesebiènost pokazuje samo prema svom sinu, a svi ostali su samo sredstva pomoæu kojih ostvaruje svoje ciljeve. Ne poštuje tuðe emocije, naèin života. I ona nedjeljom odlazi u crkvu ali ne da bi bila bliže Bogu, nego da bi pokazala svoju frizuru, novu haljinu, da bi prikupila prièe koje bi kasnije mogla iskoristiti za sebe i svoju korist ili ih pak upotrijebiti za èisti dokoni traè sa osobama sliènim sebi da bi ubila dosadu. Moral tj. nepisana pravila koja vrijede meðu ljudima vrlo maštovito mijenja i prilagoðava opet sebi i samo sebi. Griješi baš kao i svi drugi ljudi, ali nikada zbog svojih grešaka ne osjeæa kajanje, nikada ih ne priznaje, u stanju je okrenuti svijet da bi uvjerila sve oko sebe kako je njena greška od trenutka kada ju je ona poèinila postala nešto normalno, opæeprihvaæeno, potrebno i dobro. Vrlo je rjeèita i lukava. To nije plod njene naèitanosti i duhovnog rada na sebi, nego prirodne inteligencije i èistog nagona za opstanak. Fabijan je potpuno drugaèiji èovjek i ne èudi me da je nesretan prepoznati te osobine kod svoje sestre.
Nisam dugo morao razmišljati o životinji koja joj je najsliènija. To je svakako šumska lisica.
Šumska lisica, a i lisac vode samaèki život (osim u vrijeme parenja). Pare se zimi. Lisica zbog svog kratkog životnog vijeka ima samo dva do tri okota u životu. Nerijetko ima i dva mužjaka da bi postigla svoj cilj, ali neposredno prije okota protjeruje ih iz jazbine. Nakon što mladi doðu na svijet mužjak donosi hranu za mlade, a liji pomaže i sestra koja trenutno nema mlade da bi tako stekla iskustvo za brigu o svom buduæem potomstvu.
Lija je noæni razbojnik. Njen je vid i sluh pogodan za noæni lov. Hrani se mesom, miševima, èesto krade tuða jaja, a ako nema ništa bolje zadovolji se i glistama kojih uvijek ima u izobilju. Vrlo je lakoma. Hranu ne žvaèe, trga meso oènjacima i lakomo je guta u velikim komadima. Lija nema puno neprijatelja u životinjskom svijetu. Njen prvi i glavni neprijatelj je èovjek koji je ubija radi prelijepog krzna, ali i zbog strašne bolesti (bjesnoæe) koju prenosi.
Fabijan je tužno potvrdio da sam dobro pogodio životinju koja je slièna njegovoj sestri. Ustanovili smo da svaki èovjek ima svoj par u životinjskom svijetu, neki su se uspjeli od svog iskonskog para u prirodi izdiæi koristeæi razum, emocije i rad na svojoj duši, a neki se toliko zapuste pa svakim danom postaju prave kopije neke životinje koja nema te darove koji su darovani samo èovjeku kako bi se mogao razlikovati od životinja i živjeti malo duhovnije i kvalitetnije od biæa koje nosi samo nagon za razmnožavanje i opstanak.

02.03. esenšeste

Kad sam bio hrast u srednjim godinama, a bilo je to prije nekih 70 godina upoznao sam prekrasnu šumsku vilu. Bila je drugaèija od svih ostalih šumskih vila. Tih godina su u modi bile lepršave bijele haljinice, prozirna krilca, lepršave duge i plave kose, piskutavi glasiæi. Vile su glumatale, afektirale, koketirale s Malikom Tintiliniæem i njegovim prijateljima.
Sve su one meni bile lijepe, ali sve su bile i nekako iste… isto su se odijevale, istim naglaskom govorile, iste prièe prièale, kao da su se takmièile u tome kako postati što sliènije jedna drugoj i nekim šumskim modnim pravilima. Ne sjeæam im se imena jer kada bi mi ga i rekle ja više nisam znao koje ime kojoj vili prispodobiti kad su bile tako sliène. Ali zato se jako dobro sjeæam meni najdraže i najdivnije šumske vile koja se zvala Justa. Bila je drugaèija od svih. Nosila je traperice, široku majicu. Imala je bucmaste crvene obraze i pokoji prištiæ na licu. Imala je oèi boje jezera, u tim oèima spavao je cijeli svemir i bezbroj snova kako pravoj šumskoj vili i prilièi. Dolazila bi u predveèerja i tiho, baršunastim glasom èitala bi pod mojoj krošnjom svoje pjesme. Pjesme su joj bile ozbiljne, pomalo crne, tužne. Iz njih sam èitao svu tugu koja se skrivala u toj malenoj vili. Voljela je jako èitati. Išla je u šumsku školu i nije se isticala jer su pažnju vilinskih profesora privlaèile brbljave i nametljive njene vršnjakinje. Ona je bila tiha, èitala je… i slušala, slušala profesore, razgovarala sa pticama koje su joj prièale prièe iz dalekih zemalja, osluškivala je prirodu. Uvijek se divila zvukovima koje sam joj svirao lišæem svoje krošnje. Za nju sam se trudio uvijek posebno šuštati.
Vile u prosijeku žive oko 200 godina, što znaèi da su sada to žene u najboljim godinama.
Prošlog ljeta je jato vila dolepršalo u moju šumu. Ona masa vila kojima se ne sjeæam imena postale su vrlo atraktivne i lijepe žene. Sve imaju grudi istog broja (silikonske broj 5), sve imaju utegnuta lica, duge noge, ofarbane kose u istu boju naravno, opet su vrlo slièno odjevene i za njima trèi veliki broj raspaljenih vilenjaka. I gledam ja tu razularenu grupu vila i vilenjaka, divim se kako su postale lijepe mlade žene i u tom trenutku zaèujem ciku pod svojom krošnjom. Spustim pogled i ugledam predivnu mladu vilu, opet drugaèiju od svih ostalih, pored nje najljepši vilenjak kojeg sam u životu vidio i èetvero malih, plavokosih vilenjaka i dvije male crvenokose vile. I zaèujem kako vila kaže: „Pod ovih starim hrastom plakala sam sve svoje djevojaèke suze, èitala svoje crne pjesme i uvijek me skrivao svojom gustom krošnjom da me drugi ne vide.“ Vilenjak ju je nježno zagrlio, a djeèica su stala u krug oko mog stabla i obujmila me ruèicama. I zaèujem tihu, ali iskrenu reèenicu koja mi je izazvala kolanje sokova ispod kore i ugodan svrab u stablu: „a danas više ne pišem pjesme jer sam najsretnija vila na svijetu.“ Zašumio sam najljepšu melodiju svojim lišæem, malo pognuo grane da zakrilim sretnu obitelj, pomazim listiæima djeèicu voljenu i par koji se sretno ljubio u mojoj sjeni. Dugo su mi ostali u gostima, uživali u šuštanju mog lišæa, a ja sam se rastapao od zadovoljstva jer sam oduvijek znao da ta posebna vila mora uhvatiti najsretniju zvijezdu, a uhvatila ju je samo zato što je bila uvijek svoja, uvijek posebna i nikada nije izgubila svoju osobnost ma kako jaki bili pritisci drugih vila.



03.03. esenšeste

Da... ljušture, te hladne ljušture koje stvaramo. Zidovi, ti visoki zidovi koje zidamo. Koliko puta u danu zaèujemo pitanje: "Kako si?" I po navici uz osmijeh odgovaramo: "Dobro sam." ... a nije baš uvijek tako. S puno ljudi se družimo, puno ljudi susreæemo, a tako ih je malo koje puštamo iza svojih zidova, kojima pokazujemo meso ispod svojih ljuštura. Ali u tome ima i ljepote. Jer sve to najosobnije što èuvamo dajemo samo odabranima, samo onima koji su to zaslužili.


I to bi bilo to ovèice.... ono što sam uspjela saèuvati.....
Malo sam si zagušila blog tom kolièinom tekstova... ali bila sam to dužna uèiniti... zbog tebe, a i zbog sebe.
Velika pusa tebi... :x

INVENTURA!

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)