29.06.2007.
Prije par dana upustila sam se u neku raspravu na jednom blogu. Rasprava se odnosila na neka društvena zbivanja. Pojavila sa tada s komentarom blogerica koja je napisala kako smatra da je standard u Hrvatskoj dobar u odnosu na neke druge zemlje i da ona u to uvjerava obične ljude kao što su trafikantica i frizerka. Ona naravno ima pravo na svoje mišljenje, pa ja ovu temu neću bazirati na promišljanjima kakav nam je standard nego bih se uhvatila „običnih“ ljudi i koliko imamo pravo bilo koga uvjeravati kako živi.
Razmišljam ovih dana što uopće znači pojam običan? Što je to OBIČAN ČOVJEK i koji je neobičan?
Očito se blogerica ne osjeća dijelom te obične zajednice i smatra se pozvanom uvjeriti obične ljude da je njeno mišljenje iz neke druge dimenzije ispravno.
Na koji način čovjek dospije u dimenziju u kojoj se osjeća različito od običnih ljudi? Obrazovanjem? Životnim iskustvom? Odgojem? Što nas čini boljima od drugih? Ili se ipak radi o nekim drugim ljudskim osobinama koje ne bih imenovala....
Svatko od nas ima neki svoj status u društvu, neku razinu obrazovanja, znanja, neki pedigre i neke rezultate koji su iza njega.
I baš svaki čovjek ako se krene uspoređivati s drugima može pronaći one koji su manje i više obrazovani od njega, one koji manje i više znaju od njega, one s „jačim“ i „slabijim“ pedigreom, uspješnije od sebe i one koji nisu uspjeli poput njega.
Da li smo mi obični u odnosu na one koji su uspješniji, a neobični u odnosu na one koji su manje uspješniji od nas?
Radi li se tu možda o predrasudama? I predrasude su dio naše osobnosti.... mislim da svi imamo bar neku predrasudu. Ovom temom ne prozivam i ne analiziram blogericu nego tek navodim sebe i blogere koji svraćaju na ovu stranicu na promišljanje što za nas osobno znače obični i neobični ljudi. Nitko od nas sasvim sigurno neće reći da su mu svi ljudi baš isti... i da ih ne vrednuje na neki samo svoj način. Potaknuta tom raspravom pokušavam objasniti sebi što su za mene obični, a što neobični ljudi...
I ja ljude svrstavam u dvije grupe. Oni koje ne poznajem dobro ili koji me nisu inpresionirali svojim osobinama spadaju u skupinu koju zovem SIVA MASA, a u drugoj skupini su oni koje zovem ČAROBNJACIMA. Čarobnjaci su oni zbog kojih sam zahvalna Zvijezdama da sam ih srela na svom životnom putu, to su ljudi koje poštujem, od njih učim... to su ljudi koji su ostavili pozitivan trag na meni... bez obzira na koji način, koliko, kada smo se sreli u životu.
Moj prvi Čarobnjak me prerano ostavio i od tada su Čarobnjaci koji su se pojavljivali spontano igrali jako važnu ulogu u mom životu.
Jedna od tih čarobnih je moja profesorica TIPSS-a i Marksizma iz prva dva razreda srednje škole. Ta žena je tada u školi radila kao zamjena za profesoricu na bolovanju. Bila mi je i razrednica. Primljena je kao zamjena, a nedostajao joj je još jedan ispit i diplomski.
I onda su se desile neke spletke, ljudske zlobe.... ostala je bez posla.... desile su joj se životne zavrzlame, rat, ljubavi, samohrano roditeljstvo..... i svaštajošnešto. Svaki puta kada bih pitala za nju i čula nove vijesti pomislila sam da je prati peh... kao da netko sjedi na oblaku i gađa je otrovnim strelicama.
Način na koji se ona tada razgovarala sa mnom i ostalim učenicima.... način na koji je predavala svoje predmete bio je poseban. Tek kasnije sam shvatila da smo se mi više bavili sociologijom i psihologijom no što smo obrađivali ono što je bilo programom predviđeno. Nipošto joj ne zamjeram što se nije držala programa.... jer njenih predavanja, a i naših druženja u slobodno vrijeme se još uvijek živo sjećam i svakako zauzimaju visoko mjesto među dragim uspomenama koje su mi puno značile. Nisam je vidjela jako, jako dugo... ali uvijek za nju pitam. Nakon svih nedaća koje su je pratile nedavno se vratila u grad koji nas je spojio i tamo radi na kiosku kao prodavačica.
Kad sam pročitala komentar već spomenute blogerice pala mi je upravo ona na pamet. Ona koja je stekla znanje obrazovanjem (formalno ga nije završila jer ju prekinuo život), stekla je životno iskustvo tako okrutnim lekcijama..... i sada je u situaciji da joj NEOBIČNI objašnjavaju kako živi....
Pa imamo priču o gospodični Kapetanović koja trenutno radi kao čistačica. Da li i njoj NEOBIČNI trebaju objasniti neke stvari i uvjeriti je da treba misliti drugačije?
U skupini mojih Čarobnjaka postoje ljudi koji su visoko obrazovani, postoje ljudi koji nisu uspjeli formalno završiti svoje obrazovanje, ali postoje i oni koji su status Čarobnjaka zaslužili mudrošću životne škole i predivnim ljudskim osobinama. U skupini mojih Čarobnjaka svi oni visokoobrazovani smatrali su se ili se smatraju dijelom naroda kojemu pripadaju i upravo je njihova jednostavnost, pristupačnost i običnost ono što ih čini mojim Čarobnjacima. Svi od reda su bili ili jesu ljudi sa jakim samopouzdanjem, čvrsti, dosljedni i pošteni, ali nipošto napuhani i prepotentni (jer takvi su obično oni bez pravog pokrića). A isto tako u SIVOJ MASI poznajem mnoge koji su formalno završili vrlo visoke škole, osjećaju se posebnom klasom..... ali osobine koje nose kao ljudi su takve da ih ja ne mogu nego svrstati u tu sivu skupinu.
Ljude oko sebe... bez obzira kojim se zanimanjem bave treba slušati..... osluškivati što oni misle i kako dišu..... tada nije loše promisliti koliko je to slično našim promišljanjima. Mislim da tada puno bolje razumijemo situaciju u kojoj se nalazi društvo. Jer društvo činimo svi zajedno. Ako ljudima pristupamo bahato i krenemo ih uvjeravati u ono što mislimo ostajemo jako siromašni.... jer u takvom ispoljavanju vlastite nesigurnosti propuštamo čuti i osjetiti što oni misle i osjećaju...koliko znaju mogu i žele. Nazivi radnih mjesta, funkcije i trenutne pozicije u društvu znaju opako zavarati. Mislim da je veliko siromaštvo i nesreća kad se netko osjeća boljim od običnih ljudi... kad se netko osjeća iznad naroda.
Jučer sam jednom blogeru pričala priču o pticama pa ću je danas podijeliti i s vama.... jer njenu pouku smatram neobično važnom. Krila imamo da bi letjeli..... tužno je kad se utopimo u predrasudama i pretvorimo u kokoš pored zdravih krila.... samo zato što nas je netko ili smo se sami svrstali u neku neprirodnu skupinu zato što je to u điru.
„Jedan čovjek našao je orlovo jaje i stavio ga pod kokoš. Orlić se izlegao kad i pilići i odrastao je sa njima.
Cijelog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedan od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla.
Prošle su godine i orao je ostario.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila.
Stari orao zapanjeno je gledao u vis. "Šta je to?" pitao je. "To je orao, kralj ptica", rekla mu je jedna kokoš. " On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji."
I tako je orao umro među kokošima, ne znajući ko je.“
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.