12.05.2007.
U prethodnoj temi raspravljali smo u utjecaju medija na nas i omladinu, ali tema nam se proširila na pomaganje drugim ljudima i otvorilo se novo pitanje „što očekujemo od ljudi s kojima na razne načine dolazimo u dodir na svom životnom putu?“
Riječ OČEKIVANJE je bit ove teme. Duboko sam uvjerena da su uzrok svih naših nezadovoljstava nerealna očekivanja. To nam se dešava u vezama, braku, roditeljstvu, prijateljskim odnosima... i svim ostalim odnosima s drugim ljudima.
Postoji li netko tko u bilo kojem od spomenutih odnosa ne očekuje baš ništa? Mislim da ne postoji. Svaki odnos je međusobno davanje i primanje.... i očekivanja su nešto normalno.
Problem je u našim nerealnim očekivanjima, u sebičnosti, u neuvažavanju tuđih potreba i mogućnosti.... i njihovom pogledu i njihovim očekivanjima u našem odnosu.
Da mi je ovo pitanje postavio netko kad mi je bilo dvadeset godina tada bih odgovorila da od drugih očekujem onoliko koliko im sama dajem... ali nemam više dvadeset godina, pa je moj odgovor danas bitno drugačiji.
Već dugi niz godina trančiram samu sebe, imam svakodnevno svoje autopsihoanalize i preispitivanje baš svake odluke i svakog odnosa. Problema OČEKIVANJA postala sam prije puno vremena i jako sam se stesala na tom području. Svjesna sam da je nemoguće živjeti bez ikakvih očekivanja, ali svela sam ih na najmanju moguću mjeru.
Možda bi prvo bilo zgodno objasniti zašto pomažemo i činimo li to radi očekivanja.
Apsolutno ne! Osobno mislim da pomažemo radi sebe, radi svoje savjesti. Radi li se tu o sebičnosti? Naravno! Tako njegujemo sliku o sebi koju želimo vidjeti u ogledalu. Sami biramo kada, kako i kome ćemo pomoći. Neki to rade radi slike u ogledalu, neki to rade rade popularnosti. Često na forumima čitamo rasprave o tome koliko su pomaganja poštena i iskrena ako nekome npr. zbog toga naraste popularnost (riječ je poznatim osobama). Uvijek na ta pitanja odgovaram da motivi nisu važni nego je važno da su pomoć dobili oni kojima je ona potrebna.
Što je sa ostalim odnosima gdje spona tih odnosa nije pomoć? Tu su opet očekivanja.
S masu ljudi se družimo, a nismo ih sami birali.... to se proteže kroz školovanje, radnu sredinu, sva društvena djelovanja, susjedstvo itd. U tim okruženjima obično iskoče neki pojedinci koji su nam važniji... kao i oni koji su tu jer to tako mora biti.
Što očekujem od jako bliskih ljudi? Iskrenost.... u svakom trenutku istinu i samo istinu. Svi koji su mi bliski... a nema takvih jako puno takvi su zato što su tu jer su to zaslužili, jer mi ih je život takve dao i nema tu puno filozofije. Ja se trudim prihvatiti ih takve kakvu su, poštovati njihove izbore... a jednako to očekujem i od njih.... Da razumiju mene takvu kakva jesam i da poštuju moje pravo na izbor. Od onih koji mi ne spadaju u tu prvu kategoriju ne očekujem previše. Ako se odnosi temelje na nekim dogovorima očekujem da drže do svoje riječi, da mi ne lažu u oči, da mi ne cvrkuću i prodaju umjetna smješkanja, a iza leđa igraju drugu igru. Prezirem dvoličnost i dvostruke igre. Ne podnosim cvrkutave ljude koji mi podilaze.... sumnjavi su mi čim mi se počnu ulizivati cendravim i prijetvornim glasovima.... glumeći ptičice. Obožavam ljude koji mi sve direktno i iskreno govore u njoju, volim kad me ljudi gledaju u oči. Strašno volim pristojna ponašanja, ali doživjela sam ja da su me slali i u materinu pa ja to nisam zamjerila jer se radilo o iskrenosti... uživam ja i u kaubojskoj atmosferi ako sam među pravim ljudima. Često djelujem prilično naivno jer prešućujem puno toga na prvu loptu... ali to ne znači da ne vidim, i ne kužim.... jako skoncentrirano pratim svijet i ljude oko sebe.
Od nikoga ne tražim ništa, u stanju sam davati puno.... ako je to moj izbor i moj gušt.... ali ne volim kada to netko shvati kao moju obvezu i kao to preraste u iskorištavanje i ponižavanje...
Jesam li preveliki egoista, jesam li umišljena? Ne znam! Znam da nisam najpametnija, najljepša, sigurna sam da nisam razmažena, znam da nisam uvijek u pravu, odavno nemam više kompleksića, znam da poštujem sebe, svjesna sam svih svojih mana i spremna sam o njima razgovarati sa svima onima koji imaju pravo uopće raspravljati o tome, ali sam svjesna i svih svojih vrlina, kao i činjenice da nitko drugi za mene nije, niti će podmetati leđa ako zatupim u bilo čemu. Stojim iza svih svojih grešaka... svoje račune plaćam s voljom i na vrijeme... vrlo često stanem i iza tuđih grešaka... platila sam i mnoge tuđe račune.... i ne žalim se.... jer opet postoje razlozi zašto je to tako.
Užasavam se ljudi koji misle da mogu i imaju pravo mijenjati bilo koga, a dodatno ih se užasavam ako se namjere na mene. Ne pokušavam mijenjati nikoga, na to nemam pravo.
U stanju sam prihvatiti i razumijeti zbilja široki spektar ponašanja kod drugih, a koja sama nikada ne bih sebi dozvolila.
Imam jednu prijateljicu s kojom imam gotovo idealan odnos. Nas dvije nemamo nikakvih očekivanja jedna spram druge.... naša ljubav i naše prijateljstvo se temelje na nesebičnosti, potpunom razumijevanju i prihvaćanju. Nema stvari i ponašanja koje nas dvije jedna kod druge do sada nismo prihvatile i razumijele... vjerojatno će tako i ostati. Nas dvije se nikada u životu nismo posvađale, nikada nismo povisile ton jedna na drugu, a poznajemo se iz predškolskih dana. Ali za takav odnos je bilo potrebno vrijeme. Takav odnos ne možete imati s nekim koga poznajete tek nekoliko mjeseci.
I da zaključim..... znači, od ljudi očekujem istinu, ma kakva ona bila. U svakom odnosu dajem puno više. A kad nekog svrstam u ladicu u kojoj držim loše ljude on više iz nje ne može izaći i promijeniti status... taman da ga proglase svecem. Ne donosim takve ocijene na prvu loptu... ali kad ih donesem one su konačne.
„Prijatelj čuje pjesmu u mom srcu i pjeva mi je uvijek kad je smetnem s uma.“
iz „Knjižice za predvodnice izviđačica“
Ima jedna lijepa pjesma na tu temu od nepoznatog autora:
„Volim te ne samo zbog onoga što jesi,
nego i zbog onoga što sam ja
kad sam s tobom.
Volim te ne samo zbog onoga
Što si učinio od sebe, nego i zbog
onoga što činiš od mene.
Volim te zato što si me oplemenio
više no što bi to mogla bili koja vjera
i što si me usrećio više no što bi to mogla
bilo kakva sudbina.
Učinio si to bez jednog dodira,
bez ijedne riječi, bez ijednog znaka.
Učinio si to samim time što si bio to što jesi.
Vjerojatno upravo to znači biti prijatelj.“
Gore sam spomenula da ne volim kad me netko pokuša mijenjati. Nije to zato što mislim da sam savršena i da se ne bih trebala mijenjati... nego se radi o tome da na to nema pravo baš svatko. Nisam baš od onih koji piju baš sve priče... koje se može nagovoriti na sve i svašta i koji mijenjaju svoje mišljenje radi tuđeg mišljenja, šarenih laža i sličnih čudesa.
No u životu su naravno postojali ljudi zbog kojih sam mijenjala sebe... i mijenjam sebe... i mijenjat ću sebe. Ali razlika je u tome što je to moj izbor, moja želja... moji uzori..... i osobe koje su prema mojim kriterijima zaslužile te promjene. To su osobe koje su mi dale više no što sam od njih tražila (naravno, ne mislim na materijalno)... osobe prema kojima nisam imala nikakva očekivanja, a iskrsle su na mom putu i ispunile ono što očekujem samo od zamišljenih likova u svojoj Zemlji Čudesa.
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.