Plakanje

28.08.2007.

14.03.2007.

Upravo sam pročitala novi tekst na blogu gospodina Vidovića.
Nema smisla da mu zatrpavam stranicu predugim komentarima pa ću to učiniti na ovom „svom“ prostoru.
Tema je rasplakani HDZ-ovac. O konkretnom slučaju nemam pojma pa se neću upuštati u razloge za plač, no u tekstu gospodina Vidovića me zasmetalo generaliziranje.
Zar gospodin Vidović može biti siguran da u redovima njegove stranke nema onih koji se ne ponašaju i ne misle poput njega, zar doista misli da nema onih kojima je osobni interes ispred općeg, zar doista misli da su svi SDP-ovci cvijeće? Zar može biti siguran da u redovima njegove stranke nema onih koji su u stanju čovjeka natjerati u plač?
Ja mislim da u to ne može biti siguran i da nikada neće moći biti siguran.
U svakoj političkoj stranci ima časnih i poštenih ljudi, ali ima i onih koji su im sušta suprotnost. Stranke svojih programima, tradicijom, ponašanjem u prošlosti privlače određene profile ljudi, ali ipak to nije sve baš tako čisto i jednoobrazno kako se u njegovom tekstu nazire. Razumijem da on kao jedan od vodećih političara u SDP-u ima potrebu, a i dužnost braniti svoju stranku baš u svakoj prilici, pa čak i onda kad netko plače.... ali ipak mislim da u tom tekstu ima i predrasuda.
Što je loše u plakanju? Jel to po onoj staroj macho poslovici odgajalici: „Pravi dečki ne plaču!“ Prevedeno na politički jezik: „Pravi političari ne plaču!“
Ma tko to kaže?!!! Plakanje je nešto što kako je i sam primijetio može biti i pokazatelj slabih živaca, ali isto tako može biti pokazatelj da netko ima dušu (nemam pojma kakav je rasplakani HDZ-ovac.... ovo tvrdim općenito).
Osobno često plačem.... a to mi se obično desi kad sam jako tužna, ljuta ili pak sretna. Najčešće plačem kad se sretnem s nekom velikom nepravdom i osjetim se nemoćnom. Nikada ne plačem iz straha.
U životu imam neke svoje autoritete, nekih na žalost više nema među živima. Sve su to bili čvrsti, pošteni i prekrasni ljudi i mislim da su mi postali uzorima baš zato što sam ih onako velike i čvrste u njihovim borbama vidjela i da plaču.
Imam dva sina koja odgajam i nikada im nisam govorila tu spolno šovinističku rečenicu da pravi dečki ne plaču. Jer tu rečenicu smatram zastarjelom, nezdravom i diskriminatorskom.
Ljudi imaju pravo plakati ako im se plače, jednako kao što se imaju pravo smijati ako im se smije.
Gospodin Vidović je svakako u svom tekstu naveo prave razloge zbog kojih bi HDZ-ovi političari trebali plakati, a ja bih samo dodala da bi i SDP-ovci imali razloga ponekad zaplakati.
Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u predškolskim ustanovama od 12. rujna 2002. godine bi svakako trebao biti razlogom za plač mnogih SDP-ovaca. Taj ugovor je u suprotnosti s Ustavom RH koji jamči ravnopravnost i vjerske slobode svim građanima ove zemlje.
Stavljanjem potpisa na taj Ugovor imamo situacije da trogodišnjaci, četverogodišnjaci iz muslimanskih, pravoslavnih, budističkih, ateističkih i drugih obitelji dolaze u svoje domove i križaju se prije ručka i izgovaraju molitve jer ih tako uče u vrtiću, a ovaj Ugovor to čini legalnim. I tada se roditelji koji ne žele te katoličke rituale za svojih stolom nađu u čudu jer djetetu u toj dobi, koje nije u stanju razumijeti moraju objašnjavati zašto ne žele da se tako ponašaju, a tome ih uče tete u vrtićima koje su im prvi autoriteti postavljen od društva, kako im objasniti njihovu različitost u toj dobi? Kako im objasniti u toj dobi da vrhovni akt ove zemlje njima i njihovim roditeljima jamči sasvim drugačija prava? Nije li isticanje različitosti među djecom u toj dobi pravi razlog za plač? Nije li on u suprotnosti sa borbom za ljudska prava i ravnopravnost među ljudima?
I eto tako..... ja sam sigurna da mnogi SDP-ovci nisu sretni i najradje bi zaplakali zbog potpisivanja ovog Ugovora. Sigurna sam da je potpisan radi nekih političkih kompromisa, ali zato nikada ne valja generalizirati i prozivati pojedinca kad mu procuri emocija i pretvarati ljudsku slabost u politički okršaj.
Zašto bi bilo nemoguće zamisliti u ovom košmaru koji imamo u državi da je SDP-ova većina u stanju nanijeti nepravdu pojedincu iz neke druge stranke i natjerati ga u plač? Ja to mogu zamisliti. Svakodnevno gledam mnoge nepravde i mnogo suza među malim ljudima. Suze gledam već predugi period i nisam primjetila ni za vrijeme koalicijske vlade da su se ljudi manje bojali i manje plakali.
Ja se iskreno nadam da će SDP pobijediti na sljedećim izborima. I iskreno se nadam da neću gledati suze zbog nepravdi, neimaštine i straha na licima „malih“ ljudi. No to je tek moja nada... moja vjera. Ja nemam svoju religiju... eto vjerujem jednoj političkoj opciji..... i kad malo bolje razmislim... nema baš neke velike razlike između vjernika koji imaju svoju religiju i mene koja još uvijek vjerujem političarima.
Gospodine Vidoviću, plakanje nije neprimjereno. Plakanje je normalna potreba čovjeka.

<< Arhiva >>

  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)