Plakanje

28.08.2007.

14.03.2007.

Upravo sam proèitala novi tekst na blogu gospodina Vidoviæa.
Nema smisla da mu zatrpavam stranicu predugim komentarima pa æu to uèiniti na ovom „svom“ prostoru.
Tema je rasplakani HDZ-ovac. O konkretnom sluèaju nemam pojma pa se neæu upuštati u razloge za plaè, no u tekstu gospodina Vidoviæa me zasmetalo generaliziranje.
Zar gospodin Vidoviæ može biti siguran da u redovima njegove stranke nema onih koji se ne ponašaju i ne misle poput njega, zar doista misli da nema onih kojima je osobni interes ispred opæeg, zar doista misli da su svi SDP-ovci cvijeæe? Zar može biti siguran da u redovima njegove stranke nema onih koji su u stanju èovjeka natjerati u plaè?
Ja mislim da u to ne može biti siguran i da nikada neæe moæi biti siguran.
U svakoj politièkoj stranci ima èasnih i poštenih ljudi, ali ima i onih koji su im sušta suprotnost. Stranke svojih programima, tradicijom, ponašanjem u prošlosti privlaèe odreðene profile ljudi, ali ipak to nije sve baš tako èisto i jednoobrazno kako se u njegovom tekstu nazire. Razumijem da on kao jedan od vodeæih politièara u SDP-u ima potrebu, a i dužnost braniti svoju stranku baš u svakoj prilici, pa èak i onda kad netko plaèe.... ali ipak mislim da u tom tekstu ima i predrasuda.
Što je loše u plakanju? Jel to po onoj staroj macho poslovici odgajalici: „Pravi deèki ne plaèu!“ Prevedeno na politièki jezik: „Pravi politièari ne plaèu!“
Ma tko to kaže?!!! Plakanje je nešto što kako je i sam primijetio može biti i pokazatelj slabih živaca, ali isto tako može biti pokazatelj da netko ima dušu (nemam pojma kakav je rasplakani HDZ-ovac.... ovo tvrdim opæenito).
Osobno èesto plaèem.... a to mi se obièno desi kad sam jako tužna, ljuta ili pak sretna. Najèešæe plaèem kad se sretnem s nekom velikom nepravdom i osjetim se nemoænom. Nikada ne plaèem iz straha.
U životu imam neke svoje autoritete, nekih na žalost više nema meðu živima. Sve su to bili èvrsti, pošteni i prekrasni ljudi i mislim da su mi postali uzorima baš zato što sam ih onako velike i èvrste u njihovim borbama vidjela i da plaèu.
Imam dva sina koja odgajam i nikada im nisam govorila tu spolno šovinistièku reèenicu da pravi deèki ne plaèu. Jer tu reèenicu smatram zastarjelom, nezdravom i diskriminatorskom.
Ljudi imaju pravo plakati ako im se plaèe, jednako kao što se imaju pravo smijati ako im se smije.
Gospodin Vidoviæ je svakako u svom tekstu naveo prave razloge zbog kojih bi HDZ-ovi politièari trebali plakati, a ja bih samo dodala da bi i SDP-ovci imali razloga ponekad zaplakati.
Ugovor o katolièkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u predškolskim ustanovama od 12. rujna 2002. godine bi svakako trebao biti razlogom za plaè mnogih SDP-ovaca. Taj ugovor je u suprotnosti s Ustavom RH koji jamèi ravnopravnost i vjerske slobode svim graðanima ove zemlje.
Stavljanjem potpisa na taj Ugovor imamo situacije da trogodišnjaci, èetverogodišnjaci iz muslimanskih, pravoslavnih, budistièkih, ateistièkih i drugih obitelji dolaze u svoje domove i križaju se prije ruèka i izgovaraju molitve jer ih tako uèe u vrtiæu, a ovaj Ugovor to èini legalnim. I tada se roditelji koji ne žele te katolièke rituale za svojih stolom naðu u èudu jer djetetu u toj dobi, koje nije u stanju razumijeti moraju objašnjavati zašto ne žele da se tako ponašaju, a tome ih uèe tete u vrtiæima koje su im prvi autoriteti postavljen od društva, kako im objasniti njihovu razlièitost u toj dobi? Kako im objasniti u toj dobi da vrhovni akt ove zemlje njima i njihovim roditeljima jamèi sasvim drugaèija prava? Nije li isticanje razlièitosti meðu djecom u toj dobi pravi razlog za plaè? Nije li on u suprotnosti sa borbom za ljudska prava i ravnopravnost meðu ljudima?
I eto tako..... ja sam sigurna da mnogi SDP-ovci nisu sretni i najradje bi zaplakali zbog potpisivanja ovog Ugovora. Sigurna sam da je potpisan radi nekih politièkih kompromisa, ali zato nikada ne valja generalizirati i prozivati pojedinca kad mu procuri emocija i pretvarati ljudsku slabost u politièki okršaj.
Zašto bi bilo nemoguæe zamisliti u ovom košmaru koji imamo u državi da je SDP-ova veæina u stanju nanijeti nepravdu pojedincu iz neke druge stranke i natjerati ga u plaè? Ja to mogu zamisliti. Svakodnevno gledam mnoge nepravde i mnogo suza meðu malim ljudima. Suze gledam veæ predugi period i nisam primjetila ni za vrijeme koalicijske vlade da su se ljudi manje bojali i manje plakali.
Ja se iskreno nadam da æe SDP pobijediti na sljedeæim izborima. I iskreno se nadam da neæu gledati suze zbog nepravdi, neimaštine i straha na licima „malih“ ljudi. No to je tek moja nada... moja vjera. Ja nemam svoju religiju... eto vjerujem jednoj politièkoj opciji..... i kad malo bolje razmislim... nema baš neke velike razlike izmeðu vjernika koji imaju svoju religiju i mene koja još uvijek vjerujem politièarima.
Gospodine Vidoviæu, plakanje nije neprimjereno. Plakanje je normalna potreba èovjeka.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)