14.03.2007.
Upravo sam pročitala novi tekst na blogu gospodina Vidovića.
Nema smisla da mu zatrpavam stranicu predugim komentarima pa ću to učiniti na ovom „svom“ prostoru.
Tema je rasplakani HDZ-ovac. O konkretnom slučaju nemam pojma pa se neću upuštati u razloge za plač, no u tekstu gospodina Vidovića me zasmetalo generaliziranje.
Zar gospodin Vidović može biti siguran da u redovima njegove stranke nema onih koji se ne ponašaju i ne misle poput njega, zar doista misli da nema onih kojima je osobni interes ispred općeg, zar doista misli da su svi SDP-ovci cvijeće? Zar može biti siguran da u redovima njegove stranke nema onih koji su u stanju čovjeka natjerati u plač?
Ja mislim da u to ne može biti siguran i da nikada neće moći biti siguran.
U svakoj političkoj stranci ima časnih i poštenih ljudi, ali ima i onih koji su im sušta suprotnost. Stranke svojih programima, tradicijom, ponašanjem u prošlosti privlače određene profile ljudi, ali ipak to nije sve baš tako čisto i jednoobrazno kako se u njegovom tekstu nazire. Razumijem da on kao jedan od vodećih političara u SDP-u ima potrebu, a i dužnost braniti svoju stranku baš u svakoj prilici, pa čak i onda kad netko plače.... ali ipak mislim da u tom tekstu ima i predrasuda.
Što je loše u plakanju? Jel to po onoj staroj macho poslovici odgajalici: „Pravi dečki ne plaču!“ Prevedeno na politički jezik: „Pravi političari ne plaču!“
Ma tko to kaže?!!! Plakanje je nešto što kako je i sam primijetio može biti i pokazatelj slabih živaca, ali isto tako može biti pokazatelj da netko ima dušu (nemam pojma kakav je rasplakani HDZ-ovac.... ovo tvrdim općenito).
Osobno često plačem.... a to mi se obično desi kad sam jako tužna, ljuta ili pak sretna. Najčešće plačem kad se sretnem s nekom velikom nepravdom i osjetim se nemoćnom. Nikada ne plačem iz straha.
U životu imam neke svoje autoritete, nekih na žalost više nema među živima. Sve su to bili čvrsti, pošteni i prekrasni ljudi i mislim da su mi postali uzorima baš zato što sam ih onako velike i čvrste u njihovim borbama vidjela i da plaču.
Imam dva sina koja odgajam i nikada im nisam govorila tu spolno šovinističku rečenicu da pravi dečki ne plaču. Jer tu rečenicu smatram zastarjelom, nezdravom i diskriminatorskom.
Ljudi imaju pravo plakati ako im se plače, jednako kao što se imaju pravo smijati ako im se smije.
Gospodin Vidović je svakako u svom tekstu naveo prave razloge zbog kojih bi HDZ-ovi političari trebali plakati, a ja bih samo dodala da bi i SDP-ovci imali razloga ponekad zaplakati.
Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u predškolskim ustanovama od 12. rujna 2002. godine bi svakako trebao biti razlogom za plač mnogih SDP-ovaca. Taj ugovor je u suprotnosti s Ustavom RH koji jamči ravnopravnost i vjerske slobode svim građanima ove zemlje.
Stavljanjem potpisa na taj Ugovor imamo situacije da trogodišnjaci, četverogodišnjaci iz muslimanskih, pravoslavnih, budističkih, ateističkih i drugih obitelji dolaze u svoje domove i križaju se prije ručka i izgovaraju molitve jer ih tako uče u vrtiću, a ovaj Ugovor to čini legalnim. I tada se roditelji koji ne žele te katoličke rituale za svojih stolom nađu u čudu jer djetetu u toj dobi, koje nije u stanju razumijeti moraju objašnjavati zašto ne žele da se tako ponašaju, a tome ih uče tete u vrtićima koje su im prvi autoriteti postavljen od društva, kako im objasniti njihovu različitost u toj dobi? Kako im objasniti u toj dobi da vrhovni akt ove zemlje njima i njihovim roditeljima jamči sasvim drugačija prava? Nije li isticanje različitosti među djecom u toj dobi pravi razlog za plač? Nije li on u suprotnosti sa borbom za ljudska prava i ravnopravnost među ljudima?
I eto tako..... ja sam sigurna da mnogi SDP-ovci nisu sretni i najradje bi zaplakali zbog potpisivanja ovog Ugovora. Sigurna sam da je potpisan radi nekih političkih kompromisa, ali zato nikada ne valja generalizirati i prozivati pojedinca kad mu procuri emocija i pretvarati ljudsku slabost u politički okršaj.
Zašto bi bilo nemoguće zamisliti u ovom košmaru koji imamo u državi da je SDP-ova većina u stanju nanijeti nepravdu pojedincu iz neke druge stranke i natjerati ga u plač? Ja to mogu zamisliti. Svakodnevno gledam mnoge nepravde i mnogo suza među malim ljudima. Suze gledam već predugi period i nisam primjetila ni za vrijeme koalicijske vlade da su se ljudi manje bojali i manje plakali.
Ja se iskreno nadam da će SDP pobijediti na sljedećim izborima. I iskreno se nadam da neću gledati suze zbog nepravdi, neimaštine i straha na licima „malih“ ljudi. No to je tek moja nada... moja vjera. Ja nemam svoju religiju... eto vjerujem jednoj političkoj opciji..... i kad malo bolje razmislim... nema baš neke velike razlike između vjernika koji imaju svoju religiju i mene koja još uvijek vjerujem političarima.
Gospodine Vidoviću, plakanje nije neprimjereno. Plakanje je normalna potreba čovjeka.
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.