07.06.2007.
Zbilo se to u neka davna vremena..... u jednom malom gradu na brdovitom Balkanu...
Službenici te male Elektre jedva su tog jutra stigli na posao jer tijekom noći cijeli kraj zatrpao bjeličasti snijeg... a službe za čišćenje cesta bile su vidno iznenađene događajem pa nisu stigle odreagirati.
Toga dana nije bilo puno potrošača... čak su i monteri ostali u zgradi i čekali hitne intervencije jer se sve ono redovno i normalno po takvom vremenu nije moglo raditi.
I negdje oko podneva stiže u veliku dvoranu promrzla baka. Dogurala je svoj bicikl (kotač... tako ga je ona zvala) jer se nije mogla voziti po snijegu. Gurala je ona svoj kotač od rane zore i probijala se po takvom nevremenu da bi iz svog malog i udaljenog sela došla protestirati na zadnje upozorenje pred isključenje struje koje je dobila.
Bakino brojilo nije bilo očitano na pretprošlom očitanju jer nikoga nije bilo doma, a i na čudnovatoj joj je lokaciji kuća pa joj je prilikom novog obračuna došla ružna istina na godišnjem obračunu. Nagomilalo se tu duga od dvije godine. Nije ona jadna čula upozorenja i pozive da se donesu stanja... nije ona jadna o tome vodila brigu, a radilo se o iznosu koji je za nju bio velik do neba. Bila je to sitna starica, ali vrlo zvonkog glasa... bila je odlučna i beskrajno simpatična. Šef joj je objašnjavao gotovo sat vremena što se dogodilo i što slijedi... zbilja se potrudio... No ona je izašla iz njegove kancelarije... sjela na jednu stolicu i nastavila galamu. Ispričala je ona svima prisutnima sve o svojoj snahi (koja je bila kriva za sve), sve o svojim životinjama, ma pola svoga života je ispričala.... na kraju je ljuta i tužna otišla gurajući svoj kotač. Ubrzo nakon toga isključena joj je struja... a ona je u Elektru dolazila dva puta tjedno (jer je dva dana u tjednu prodavala svoje proizvode na gradskoj tržnici). Svi su je izbjegavali jer formalno nije imala nikakva prava, a kad je počela vikati bila je to prava neugodnost pred ostalim potrošačima koji nisu razumijeli o čemu se radi. Samo je jedna malo prolupala službenica uvijek slušala jednu te istu priču i pokušavala objasniti po tisućiti put da se struja mora platiti i da će joj tada opet svjetliti. No ona je plačnim glasom govorila: „A kak bi vam platila nekaj kaj nemam? Vrnite mi struju pa vam bum platila!“ I ona je iskreno vjerovala da je u pravu... i nije bilo načina da joj se objasni kako mora platiti ono što joj je uzeto i da se radi o nekim starim dugovima. Kad bi službenica došla na gradsku tržnicu baka je za njom vikala: „Vrag vas jebiiii, vrniteeee mi strujuuuuu!“ .... njen glas je odjekivao tržnicom, ljudi su se okretali i smijali... ali se bakin vapaj uvukao u dušu te službenice i ona nije mogla ne razmišljati o baki Kati i nemogućnosti da joj objasni.... i nemogućnosti da joj pomogne.
Počele su pripreme za Božić... cijeli grad je bio ukrašen lampicama, svjetlećim zvoncima... svi su ko pomahnitali brstili trgovine i pripremali se za predstojeće blagdane.... a službenica je tada pukla i otišla moliti svog šefa da prekrši pravilo, da prekrši propise i na njenu dušu učini nešto mimo pravila. Inače ta službenica nije bila iz tog kraja.... nije imala svojih školskih prijatelja, nije padala na poznanstva i bila je i pretjerano zaljubljena u pravila, a za svoje poduzeće je utjerala toliko dugova... da je to radila za mafiju bila bi vrlo bogata. Nije ona to radila za novac, nego zato što je osjećala da je samo tako pravedno. No tih predblagdanskih dana nekako su joj se ta pravila učinila preokrutnima i rekla je šefu: „Molim vas uključite baki Kati struju..... da ima svjetlo za Božić! To ide na moju dušu! Ako ne plati opet ćemo je iza blagdana iskopčati... ali molim vas danas je ukopčajte!“ Na njegovom licu se pojavio topli ljudski smješak... nosi on u sebi taj jedan posebni senzor koji nemaju baš svi na ovome svijetu. Znao je da ta žena nije sklona moljakanju i kršenju pravila... gledao je on te tužne scene iz prikrajka sve to vrijeme.... i nije pitao ništa, nije rekao ništa... poslao je montere i toga dana je baka Kata dobila struju.
Prvi radni dan iza blagdana baka Kata je došla u Elektru i podmirila svoj dug u cijelosti. Ona je nakon par godina umrla... ali od tada pa sve do danas njen sin dolazi redovito u Elektru sa stanjem brojila te uredno i na vrijeme podmiruje svoje obaveze.
Priča o baki Kati je samo jedna priča iz običnog života koja nam pokazuje da ponekad nije grijeh malo nategnuti i rastegnuti pravila da bi se čovjeku pomoglo... i da bi se problem riješio na zadovoljstvo sviju.
Ova priču sam napisala u spomen na baku Katu... a posvećujem je mojoj najdražoj kolegici koja je nasljedila sve moje čudake i šefu sa posebnim senzorima, uz poruku neka ih čuva jer oni su mu darovani od Zvijeda...
P.S. Tako je i moj djed kad je ostario pričao priče iz partizana.... hebiga, ja nisam bila u partizanima....
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.