Ljetna oluja

29.08.2007.

Odmah na poèetku ISPRIKA do neba, svima Vama koji dolazite na ovaj blog, zbog mog hirovitog odlaska bez objašnjenja. Uvijek volim pametovati kako isprike ništa ne vrijede, nakon što napravimo nešto loše i da se iz tog razloga moramo truditi griješiti što manje.
No ja sam eto.... pogriješila i ako ikako rijeèi mogu ublažiti moju nepristojnost prema vama, ja Vas molim da ih uvažite.... jer napisane su iskreno.... iz dubine srca, upravo s onog mjesta gdje se rodilo iskreno žaljenje zbog uèinjenog.
A sada æu Vam pokušati objasniti što mi se dogodilo. Svi Vi veæ jako dobro znate da sam živac.... preemotivna, tvrdoglava, iskljuèiva i svakakvajošnekakava.
Imam jedan feler u svojoj naravi. Feler se odnosi na problem mene pojedinca, kad djelujem u grupi. Npr. u mladosti sam dugi niz godina trenirala rukomet. Prvo u školskom, a tada u gradskom klubu. U sve te godine promijenilo se nekoliko trenera, puno igraèica, a ja sam ustrajno trenirala. Nisam bila ništa posebno. Prosjeèna igraèica. Lijevo krilo. Ni jedan trening, ni utakmicu nisam propustila. I onda je došao novi trener. Nije bio loš u poslu koji je radio. Igrali smo utakmicu protiv ekipe Suhopolja. Nakon utakmice se desila neugodnost. Naš trener je ukrao neke lopte iz njihove svlaèionice. Kada su otišli to nam je, sav ponosan priznao. Eto... èovjek nam priskrbio nove lopte. Vjerujte mi... tada nije bilo problema oko nabave sportske opreme jer nas je financirala jedna poznata tvornica, koja za èudo postoji još i danas.
Ja sam istog trenutka otišla iz kluba. Jer to više nije bilo mjesto kojemu sam pripadala sve te godine. Nije dolazilo u obzir da nastavim treniranje pod zviždaljkom tog èovjeka.
Ja sam jako dobro znala da tim mojim èinom gubim najviše i samo JA. Ostala sam bez svoje velike ljubavi, koja mi je strašno puno znaèila. Imala sam osjeæaj kao da mi je netko šakom, naglo i grubo otkinuo komad srca. Upisala sam se na kuglanje.... i na kuglaškim stazama ostavljala svu energiju koje se trebalo riješiti.
Na kraju osmog razreda predložena sam za primanje u partiju. Odbila sam. Bila sam tada još jako mlada, ali veæ tada sam prepoznala puno toga što mi je smetalo i nisam se mogla staviti u službu neèega u što ne vjerujem do daske.
U mladosti sam aktivno sudjelovala u radu omladinske organizacije, izviðaèa i organizacije Crvenog križa mog grada. S tim pripadanjima nisam imala problema. Sva su mi ostala u prelijepom sjeæanju.
Ne pripadam Crkvi..... iako su joj pripadali svi moji preci. Opet iz razloga jer postoje neka pravila i ponašanja koja ja ne mogu prihvatiti. Ne dolazi u obzir da im pripadam formalno, ako nisam u stanju živjeti prema njihovim pravilima.
Ili jesam ili nisam. To je iskljuèivost. To nije baš dobar životni stav. Ali takva sam i ne mogu si pomoæi. Ništa ne mogu raditi na silu. Ni jesti, ni spavati, pa eto tako... ni pripadati bilo kome dobrovoljno... ako ne vjerujem duboko u cilj i odreðena pravila.
To je razlog zašto nisam èlan ni jedne politièke stranke. Postoji jedna kojoj sam vjerna od trenutka kada su nastali. Zbog tog simpatizerstva èesto nisam baš lijepo gledana od onih koji misle drugaèije. Ja sam ga glasno ispoljavala... vjerojatno puno glasnije i hrabrije od mnogih koji im pripadaju. Ali politika je nešto preširoko i prešareno.... U njoj je puno toga što bi me moglo raniti... zato virim i pikam sa strane.
Prije puno, puno godina uèlanila sam se u jednu Udrugu. Razlog tog uèlanjenja je bilo moje divljenje prema Èovjeku koji ju je vodio. Bio je to èudan èovjek. Debeo, rašèupan, nosio je naoèale s debelim staklima, bio je jako neuredan, uvijek mu je virila potkošulja ispod košulje, èesto su mu hlaèe pale pa mu se sa zadnje strane vidi poèetak crtice na guzi... a s prednje strane je visila trbušina. Cigareta uvijek u ustima, pepeo je padao po njemu. Uvijek je glasno i soèno psovao, bio je veliki galamdžija. Po zanimanju je bio pravnik. I sigurno se nakon ovog opisa pitate, što me privuklo tom èovjeku, kad dobro znate da ja baš nisam pristaša takvih ponašanja.... koja možemo slobodno nazvati sirovima? Privuklo me njegovo veliko, toplo ljudsko srce. Privukla me njegova potreba da promijeni svijet, njegova iskrenost i hrabrost koju je ulagao u svaki trenutak svog djelovanja. Privukao me naèin na koji je prihvaæao, branio, zastupao i štitio one najslabije.... one koji su najèešæe najviše ugroženi, i od svih zaboravljeni. Bila sam tada jako mlada. Nikada nisam prouèila... ali sasvim sigurno sam spadala u najmlaðe èlanstvo, u to vrijeme kad smo nastali. Strašno me je volio. Jednom me slao u pièku materinu s treæeg kata, tako glasno da sam ga èula u podrum, kamo sam mu otišla kopirati neke papire. Rekao je da to obavim na istom katu. No tamo je bila gužva, a ja sam mu željela ugoditi što prije, pa sam odjurila u podrum. Kad je skužio da nisam poslušala jako se naljutio i glasno, psovanjem mi to pokazao. No brzo mu je bilo žao. Volio je moj prkos. Uvijek mi je postavljao neka škakljiva pitanja.... ja bih mu odgovarala iskreno i drsko, a on se tada glasno smijao.
Umro je naglo i iznenada... 4. lipnja 1998. godine. To je Èovjek koji zauzima visoko mjesto na ljestvici mojih životnih uzora.
Prije nešto više od dvije godine, spletom životnih okolnosti, ukljuèila sam se još aktivnije, nego do tada u ostvarenje ciljeva koje nam je postavio.
Bio je to trenutak krize. Neki ljudi su svojim ponašanjem ugrozili ciljeve i pokušali zaprljati sve ono što je stvarano godinama. U ekipi koja je u tom trenutku odluèila vratiti vlak na traènice prepoznala sam ljude kojima sam odluèila pomoæi u tom zadatku.
To nije samo posao. Imam osjeæaj da sam u zadnje dvije godine ostarila bar 10 godina.
Ja svoj posao ne doživljavam kao vrijeme koje moram provesti na radnom mjestu, napraviti koliko stignem, zakljuèati ladice i otiæi doma. Moj posao je veliki zadatak, s velikim ciljevima. Moj posao je èuvanje onog što nam je On ostavio u zadatak. Možda sam èak pomalo i fanatièna u èuvanju te uspomene. Ja se s poslom jutrom budim, nemam radno vrijeme, noæu s njim spavam. Moja obitelj trpi. Neki dan mi je jedan kolega (koji me ne poznaje dugo) rekao: „Dugo sam mislio loše o tebi. Gledao sam kakav posao imaš.... i mislio u sebi da tako nešto može prihvatiti samo netko tko ima neki veliki interes.“ Mislio je da su moji motivi pogrešni, jer nije mogao vjerovati da postoje takve budale. Kad se vlak vraæa na traènice, tada ima i onih koji se osjeæaju ugroženo. Bilo je tu baš svega. Puno niskih udaraca. Sve to sam izdržala jer su mi bili jasni motivi.
I bez obzira što sam se uspjela tjedan i pol odmarati..... vrlo brzo sam se opet poèela osjeæati poput Tadijanoviæa – „nosim sve torbe, a nisam magarac“. I nema veze. Ljutkala sam se malo u sebi... i rudarila dalje. A onda su takvi dani zaredali.... bila sam sve umornija, gledala neka ponašanja koja su po mom mišljenju u suprotnosti sa ciljevima... i opet sam šutjela.... lagano kuhala i šutjela. Ali ni to nije bilo dovoljno. Onda sam prepoznala da se na sve to netko malo ruga i poigrava mojim strpljenjem. I tada mi se desilo pucanje. Bilo je to strašno. Poèelo je poput ljetne oluje.... prvo su se spustili tamni oblaci.... pa je poèelo sijevati, pa sve glasnije grmjeti. Kad veæ priznajem svoje felere.... opisat æu još jedan. Ja se zbilja trudim biti tolerantna i razumijeti baš svašta.... Za sebe nikada ništa ne tražim. Bez obzira na svoju iskrenost i temperament puno toga prešutim. I tu je kvaka! To što prešutim, što se èesto pravim da ne kužim... ne znaèi da sam zaboravila. U meni se to taloži.... skuplja... sve do mojih „ljetnih oluja“. Bilo bi bolje da kažem odmah što mi smeta.... ali onda bi morala preèesto grintati.... pa je moja narav to rasporedila baš ovako.... ne najbolje. Kad nanjušim ismijavanje, ponižavanje i ruganje tada pucam... baš isto kao što pucam kad prepoznam neka ponašanja za koja smatram da nema baš nikakvih opravdanja (kao u onoj zadnjoj prièi o Isusu i proroku koju sam prièala na zadnjoj temi). Došla sam doma... sjela pred ekran i pao mi pogled na opis bloga... a tamo piše: „"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela." Bila sam toliko silno ljuta.... ironièno i glasno sam rekla sama sebi: „Takav svijet ne postoji. Glupaèo glupa!“. Stisnula sam botuniæ: „briši blog“... na uporna pitanja... da li sam baš sigurna... odgovarala sam ljutito i drsko: „YESSSS!“ Odluèila sam otiæi s bloga, otiæi iz Udruge, ako treba i iz firme.... ma, sva sreæa da nisam bogata... jer da sam imala avion u tom trenutku, odletjela bih npr. u Klokaniju k Mališi na kavu.
Imala sam potrebu za uništavanjem i odlaskom... potrebu za odustajanjem i okretanjem leða.
U tom trenutku nisam bila u stanju razmišljati da tim èinom drsko i bezobrazno okreæem leða ljudima koji mi ništa nisu krivi. Nisam razmišljala da je nepristojno otiæi bez pozdrava i objašnjenja. Nisam razmišljala o širini net-a.... Nešto sam morala uništiti. Pa je stradao blog.
Danas sam puno bolje. Kao Cesariæeva mala voæka poslije ljetne oluje. Što mi je pomoglo?
Održala sam ružan govor. Ali iskren govor. Bila sam bezobrazna, drska, cinièna, ironièna, pa èak i prosta. Vrijeðala sam. Ja sam ionako sve bacila niz rijeku.... i samo sam željela, tamo gdje treba, objasniti zašto sam to uèinila. Èak da sam dobila šamarèinu nakon mog govora ne bih se iznenadila. Naravno, vratila bi je.... jer ne primam šamare.... ali bila sam toliko otrovna da to zbilja rijetko tko na ovom svijetu može izdržati. Moje ponašanje NIJE NAÈIN! Znala sam to i u trenutku kad sam se tako ponašala, ali sam se ipak ponašala. I nije mi žao.
Iiiii? Moje primjedbe su uvažene! To je bilo jedino što nisam oèekivala.
No, to mogu i znaju samo oni koji imaju puno utakmica u nogama.
Izgledalo je to kao kad na zapaljeni grm izlijete kantu hladne vode.
Ugašena sam. Ili je to možda samo privid? Možda je bolje reæi – trenutno sanirana. A vrijeme æe pokazati radi li se tu doista o uvažavanju primjedbi... ili je to bio politièki trik.
I eto.... Onda se moja oluja poèela stišavati.... onda sam se sjetila svog bloga... svih vas... i osjetila bol. Svima vam hvala što me niste ostavili tako ljutu. Prominac, tebi posebno hvala na temi i podršci. Nas dvoje æemo i šire razgovarati na ovu temu.... kad za to doðe vrijeme.
Sve stare teme imam saèuvane u wordu. To je ipak uèinila vaga-ziheraš (u trenucima nastajanja tema). Èim uhvatim vremena sve æu ih vratiti... po datumima kako su bile napisane. Baš sve! No to æe biti velik posao.... pa molim za strpljenje. Komentare na žalost neæu moæi vratiti.... ali i njih èuvam spremljene u wordu.
Svima vam još jednom puno hvala..... i puno vas volim.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)