Ljetna oluja

29.08.2007.



Odmah na početku ISPRIKA do neba, svima Vama koji dolazite na ovaj blog, zbog mog hirovitog odlaska bez objašnjenja. Uvijek volim pametovati kako isprike ništa ne vrijede, nakon što napravimo nešto loše i da se iz tog razloga moramo truditi griješiti što manje.
No ja sam eto.... pogriješila i ako ikako riječi mogu ublažiti moju nepristojnost prema vama, ja Vas molim da ih uvažite.... jer napisane su iskreno.... iz dubine srca, upravo s onog mjesta gdje se rodilo iskreno žaljenje zbog učinjenog.
A sada ću Vam pokušati objasniti što mi se dogodilo. Svi Vi već jako dobro znate da sam živac.... preemotivna, tvrdoglava, isključiva i svakakvajošnekakava.
Imam jedan feler u svojoj naravi. Feler se odnosi na problem mene pojedinca, kad djelujem u grupi. Npr. u mladosti sam dugi niz godina trenirala rukomet. Prvo u školskom, a tada u gradskom klubu. U sve te godine promijenilo se nekoliko trenera, puno igračica, a ja sam ustrajno trenirala. Nisam bila ništa posebno. Prosječna igračica. Lijevo krilo. Ni jedan trening, ni utakmicu nisam propustila. I onda je došao novi trener. Nije bio loš u poslu koji je radio. Igrali smo utakmicu protiv ekipe Suhopolja. Nakon utakmice se desila neugodnost. Naš trener je ukrao neke lopte iz njihove svlačionice. Kada su otišli to nam je, sav ponosan priznao. Eto... čovjek nam priskrbio nove lopte. Vjerujte mi... tada nije bilo problema oko nabave sportske opreme jer nas je financirala jedna poznata tvornica, koja za čudo postoji još i danas.
Ja sam istog trenutka otišla iz kluba. Jer to više nije bilo mjesto kojemu sam pripadala sve te godine. Nije dolazilo u obzir da nastavim treniranje pod zviždaljkom tog čovjeka.
Ja sam jako dobro znala da tim mojim činom gubim najviše i samo JA. Ostala sam bez svoje velike ljubavi, koja mi je strašno puno značila. Imala sam osjećaj kao da mi je netko šakom, naglo i grubo otkinuo komad srca. Upisala sam se na kuglanje.... i na kuglaškim stazama ostavljala svu energiju koje se trebalo riješiti.
Na kraju osmog razreda predložena sam za primanje u partiju. Odbila sam. Bila sam tada još jako mlada, ali već tada sam prepoznala puno toga što mi je smetalo i nisam se mogla staviti u službu nečega u što ne vjerujem do daske.
U mladosti sam aktivno sudjelovala u radu omladinske organizacije, izviđača i organizacije Crvenog križa mog grada. S tim pripadanjima nisam imala problema. Sva su mi ostala u prelijepom sjećanju.
Ne pripadam Crkvi..... iako su joj pripadali svi moji preci. Opet iz razloga jer postoje neka pravila i ponašanja koja ja ne mogu prihvatiti. Ne dolazi u obzir da im pripadam formalno, ako nisam u stanju živjeti prema njihovim pravilima.
Ili jesam ili nisam. To je isključivost. To nije baš dobar životni stav. Ali takva sam i ne mogu si pomoći. Ništa ne mogu raditi na silu. Ni jesti, ni spavati, pa eto tako... ni pripadati bilo kome dobrovoljno... ako ne vjerujem duboko u cilj i određena pravila.
To je razlog zašto nisam član ni jedne političke stranke. Postoji jedna kojoj sam vjerna od trenutka kada su nastali. Zbog tog simpatizerstva često nisam baš lijepo gledana od onih koji misle drugačije. Ja sam ga glasno ispoljavala... vjerojatno puno glasnije i hrabrije od mnogih koji im pripadaju. Ali politika je nešto preširoko i prešareno.... U njoj je puno toga što bi me moglo raniti... zato virim i pikam sa strane.
Prije puno, puno godina učlanila sam se u jednu Udrugu. Razlog tog učlanjenja je bilo moje divljenje prema Čovjeku koji ju je vodio. Bio je to čudan čovjek. Debeo, raščupan, nosio je naočale s debelim staklima, bio je jako neuredan, uvijek mu je virila potkošulja ispod košulje, često su mu hlače pale pa mu se sa zadnje strane vidi početak crtice na guzi... a s prednje strane je visila trbušina. Cigareta uvijek u ustima, pepeo je padao po njemu. Uvijek je glasno i sočno psovao, bio je veliki galamdžija. Po zanimanju je bio pravnik. I sigurno se nakon ovog opisa pitate, što me privuklo tom čovjeku, kad dobro znate da ja baš nisam pristaša takvih ponašanja.... koja možemo slobodno nazvati sirovima? Privuklo me njegovo veliko, toplo ljudsko srce. Privukla me njegova potreba da promijeni svijet, njegova iskrenost i hrabrost koju je ulagao u svaki trenutak svog djelovanja. Privukao me način na koji je prihvaćao, branio, zastupao i štitio one najslabije.... one koji su najčešće najviše ugroženi, i od svih zaboravljeni. Bila sam tada jako mlada. Nikada nisam proučila... ali sasvim sigurno sam spadala u najmlađe članstvo, u to vrijeme kad smo nastali. Strašno me je volio. Jednom me slao u pičku materinu s trećeg kata, tako glasno da sam ga čula u podrum, kamo sam mu otišla kopirati neke papire. smokin Rekao je da to obavim na istom katu. No tamo je bila gužva, a ja sam mu željela ugoditi što prije, pa sam odjurila u podrum. Kad je skužio da nisam poslušala jako se naljutio i glasno, psovanjem mi to pokazao. No brzo mu je bilo žao. Volio je moj prkos. Uvijek mi je postavljao neka škakljiva pitanja.... ja bih mu odgovarala iskreno i drsko, a on se tada glasno smijao.
Umro je naglo i iznenada... 4. lipnja 1998. godine. To je Čovjek koji zauzima visoko mjesto na ljestvici mojih životnih uzora.
Prije nešto više od dvije godine, spletom životnih okolnosti, uključila sam se još aktivnije, nego do tada u ostvarenje ciljeva koje nam je postavio.
Bio je to trenutak krize. Neki ljudi su svojim ponašanjem ugrozili ciljeve i pokušali zaprljati sve ono što je stvarano godinama. U ekipi koja je u tom trenutku odlučila vratiti vlak na tračnice prepoznala sam ljude kojima sam odlučila pomoći u tom zadatku.
To nije samo posao. Imam osjećaj da sam u zadnje dvije godine ostarila bar 10 godina.
Ja svoj posao ne doživljavam kao vrijeme koje moram provesti na radnom mjestu, napraviti koliko stignem, zaključati ladice i otići doma. Moj posao je veliki zadatak, s velikim ciljevima. Moj posao je čuvanje onog što nam je On ostavio u zadatak. Možda sam čak pomalo i fanatična u čuvanju te uspomene. Ja se s poslom jutrom budim, nemam radno vrijeme, noću s njim spavam. Moja obitelj trpi. Neki dan mi je jedan kolega (koji me ne poznaje dugo) rekao: „Dugo sam mislio loše o tebi. Gledao sam kakav posao imaš.... i mislio u sebi da tako nešto može prihvatiti samo netko tko ima neki veliki interes.“ Mislio je da su moji motivi pogrešni, jer nije mogao vjerovati da postoje takve budale. Kad se vlak vraća na tračnice, tada ima i onih koji se osjećaju ugroženo. Bilo je tu baš svega. Puno niskih udaraca. Sve to sam izdržala jer su mi bili jasni motivi.
I bez obzira što sam se uspjela tjedan i pol odmarati..... vrlo brzo sam se opet počela osjećati poput Tadijanovića – „nosim sve torbe, a nisam magarac“. I nema veze. Ljutkala sam se malo u sebi... i rudarila dalje. A onda su takvi dani zaredali.... bila sam sve umornija, gledala neka ponašanja koja su po mom mišljenju u suprotnosti sa ciljevima... i opet sam šutjela.... lagano kuhala i šutjela. Ali ni to nije bilo dovoljno. Onda sam prepoznala da se na sve to netko malo ruga i poigrava mojim strpljenjem. I tada mi se desilo pucanje. Bilo je to strašno. Počelo je poput ljetne oluje.... prvo su se spustili tamni oblaci.... pa je počelo sijevati, pa sve glasnije grmjeti. Kad već priznajem svoje felere.... opisat ću još jedan. Ja se zbilja trudim biti tolerantna i razumijeti baš svašta.... Za sebe nikada ništa ne tražim. Bez obzira na svoju iskrenost i temperament puno toga prešutim. I tu je kvaka! To što prešutim, što se često pravim da ne kužim... ne znači da sam zaboravila. U meni se to taloži.... skuplja... sve do mojih „ljetnih oluja“. Bilo bi bolje da kažem odmah što mi smeta.... ali onda bi morala prečesto grintati.... pa je moja narav to rasporedila baš ovako.... ne najbolje. Kad nanjušim ismijavanje, ponižavanje i ruganje tada pucam... baš isto kao što pucam kad prepoznam neka ponašanja za koja smatram da nema baš nikakvih opravdanja (kao u onoj zadnjoj priči o Isusu i proroku koju sam pričala na zadnjoj temi). Došla sam doma... sjela pred ekran i pao mi pogled na opis bloga... a tamo piše: „"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela." Bila sam toliko silno ljuta.... ironično i glasno sam rekla sama sebi: „Takav svijet ne postoji. Glupačo glupa!“. Stisnula sam botunić: „briši blog“... na uporna pitanja... da li sam baš sigurna... odgovarala sam ljutito i drsko: „YESSSS!“ Odlučila sam otići s bloga, otići iz Udruge, ako treba i iz firme.... ma, sva sreća da nisam bogata... jer da sam imala avion u tom trenutku, odletjela bih npr. u Klokaniju k Mališi na kavu.
Imala sam potrebu za uništavanjem i odlaskom... potrebu za odustajanjem i okretanjem leđa.
U tom trenutku nisam bila u stanju razmišljati da tim činom drsko i bezobrazno okrećem leđa ljudima koji mi ništa nisu krivi. Nisam razmišljala da je nepristojno otići bez pozdrava i objašnjenja. Nisam razmišljala o širini net-a.... Nešto sam morala uništiti. Pa je stradao blog.
Danas sam puno bolje. Kao Cesarićeva mala voćka poslije ljetne oluje. Što mi je pomoglo?
Održala sam ružan govor. Ali iskren govor. Bila sam bezobrazna, drska, cinična, ironična, pa čak i prosta. Vrijeđala sam. Ja sam ionako sve bacila niz rijeku.... i samo sam željela, tamo gdje treba, objasniti zašto sam to učinila. Čak da sam dobila šamarčinu nakon mog govora ne bih se iznenadila. Naravno, vratila bi je.... jer ne primam šamare.... ali bila sam toliko otrovna da to zbilja rijetko tko na ovom svijetu može izdržati. Moje ponašanje NIJE NAČIN! Znala sam to i u trenutku kad sam se tako ponašala, ali sam se ipak ponašala. I nije mi žao.
Iiiii? Moje primjedbe su uvažene! To je bilo jedino što nisam očekivala.
No, to mogu i znaju samo oni koji imaju puno utakmica u nogama.
Izgledalo je to kao kad na zapaljeni grm izlijete kantu hladne vode.
Ugašena sam. Ili je to možda samo privid? Možda je bolje reći – trenutno sanirana. A vrijeme će pokazati radi li se tu doista o uvažavanju primjedbi... ili je to bio politički trik.
I eto.... Onda se moja oluja počela stišavati.... onda sam se sjetila svog bloga... svih vas... i osjetila bol. Svima vam hvala što me niste ostavili tako ljutu. Prominac, tebi posebno hvala na temi i podršci. Nas dvoje ćemo i šire razgovarati na ovu temu.... kad za to dođe vrijeme.
Sve stare teme imam sačuvane u wordu. To je ipak učinila vaga-ziheraš (u trenucima nastajanja tema). Čim uhvatim vremena sve ću ih vratiti... po datumima kako su bile napisane. Baš sve! No to će biti velik posao.... pa molim za strpljenje. Komentare na žalost neću moći vratiti.... ali i njih čuvam spremljene u wordu.
Svima vam još jednom puno hvala..... i puno vas volim.

Komentari (40) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)