03.05.2007.
Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.
I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.
Što sam sve radila da budem zid !
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.
Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.
Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.
I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.
Što sam sve radila da budem zid !
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.
Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.
Vesna Krmpotić
Jučer mi je jedan čovjek rekao da djelujem veselo.
I bila sam. Ne sa nekim posebnim razlogom. Bio je eto... to tek dan koji je došao nakon par dana odmora... Bio je to dan kada sam naoružana samoobmanama, potiskivanjima i sebičnim nastojanjem da otmem bar jedan dan samo za svoj gušt... za samo malo dobrog raspoloženja i veselost.... da ne dozvolim tuđim sebičnostima da mi ga pokvare. I uspjela sam! Ljuudiiii, jedan dan sam bila vesela ili se to ipak može nazvati normalnim raspoloženjem. Ništa posebno jučer nisam učinila za sebe... bila sam tek vesela i dobro raspoložena cijeli dan... onako bez povoda, bez traženja.... bez pitanja.... spontano vesela. Puno mi je značio... jer vjerojatno su to dani kada se punim pozitivnim vibrama za one sljedeće kada više nisam vesela i kada me ipak pogode strelice svih tih likova koji čuče u grmlju i gađaju svojim strelicama sebičnosti... svojim strelicama kojima privlače moju pažnju, vrijeme i energiju.
Danas mi je naporan dan... cijeli dan. Od jutra me šibaju valovi i ruše moju kulu od pijeska.
Nije to neka velika oluja... to su tek oni dosadni valovi koji udaraju ravnomjerno... u stalnom ritmu i nagrizaju temelje polako, ali sigurno..... Jedan se zove razočarenje, drugi se zove osjećaj iskorištenosti, treći se zove „ma što to meni sve treba“, četvrti se zove ljutnja na samu sebe što nisam sagradila jači zid, peti se zove „klinca boli lijevo uho za školu“.... i tako redom... ne sjećam se svima ni imena.... Nakon šestog sam prestala brojati.
Kaže Vesna.... more se ne mora truditi da bude more jer ono je more.... cvijet ne mora ništa raditi da bude cvijet, jer on je cvijet.....
Mudro zbori.... i njene riječi su morska pjena koja mazi rane nastale od valova....
Ali ipak... ja nisam ni more... nisam ni cvijet.... moram graditi čvrste zidove i ne dozvoliti da me more odnese.... i ne sumnjam da neću znati... uopće ne mislim da će me slomiti... ali eto malo sam njonjava danas pa neka ostane post koji će biti spomen na jedan valoviti dan i nadanje da ću se u sljedećem životu pojaviti u obliku cvijeta ili kaplje mora.... pa se neću morati truditi graditi zidove od pijeska....
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.