21.06.2007.
Ovo je tema kojom se nerado bavi itko.
Kad netko na glas spomene NEPOTIZAM... može biti siguran da će se mnogi dići na zadnje noge.... dojučerašnji istomišljenici će mu postati ljuti neprijatelji ili tek uvrijeđeni likovi jer su mnogi iz naše sredine uključeni u tu društvenu igru.
Nepotizam je po definiciji zloupotreba položaja i drugih oblika moći u korist svoje rodbine.
Sigurna sam da nitko od vas ne može reći kako nije primijetio tu pojavu u našem društvu... jer ona je toliko raširena da su je svjesna i mala djeca.
U zadnje vrijeme često čitam jednog predstavnika radnika koji svoje govorancije i pisana obraćanja radnicima i svom poslodavcu započinje rečenicom: „Moja obitelj je već kroz tri generacije u ovom poduzeću. Tu je radio moj djed, moj otac i sada ja! Imamo sto godina staža!“ Naravno... radi se o državnom poduzeću. Kad sam prvi puta pročitala tu rečenicu na početku njegovog teksta nisam mogla vjerovati. Odmah na početku on upozorava da on itekako ima prava sada nešto pametno reći.... jer si je zbrojio staž svih svojih predaka i samim tim se osjeća pozvanim da štiti nečija prava.... jer ipak je to stotinjak godina staža.
Kao prvo..... kad je već upao u poduzeće tim nemoralnim činom.... ne bi li trebao o tome šutjeti?! Ne! On to javno iznosi kao svoj ponos i diku.... to ga čini pozvanijim od ostalih da progovori! Ne razmišlja o tome da mnogi nisu znali taj podatak... a upravo će si sada postaviti pitanje da li se zaposlio zato što je doista sposoban i potreban ili je zaposlen zato da bi se ugodilo njegovom djedu i ocu? To su očito obitelji koji su toliko značajne za to državno poduzeće, obitelji koje su podobne u svim ovim društvenim promjenama... to su nezamjenjivi likovi. Zato valjda to državno poduzeće i funkcionira tako besprijekorno jer se radi o lancima genijalaca. I pitam se može li uopće netko tko je na taj način došao u poduzeće predstavljati druge radnike? Pa ta obitelj je dužna svom poslodavcu na poseban način. Oni su kao prst i nokat.... oni su već sto godina svoji?!!!! To više nije ugovorni odnos između radnika i poslodavca – to je rodbinski odnos!
Prošle godine sam se i sama našla izložena nerazumijevanju, čak i uvredama jer sam se usudila glasno progovoriti o toj i nekim drugim pojavama.
Nagazili su nepravedno jednu kolegicu koja je u mom poduzeću preko dvadeset godina. Primljena preko natječaja, bez veze (rijetki su takvi, ali ih ima). Žena ima adekvatnu školu za svoje radno mjesto, svoj posao obavlja savjesno i profesionalno, pripada u onu skupinu koju se opterećuje previše da bi neki drugi imali više lufta. I sve to nije bilo dovoljno pa su tuđu krivnju pokušali svaliti na njena leđa. Tada sam malo pukla i napisala javno tekst u kojem sam se osvrnula na stanje i ponašanja u toj radnoj sredini. Uffff... bilo je tada vatrometa!!! Bilo je uvrijeđenih.... jedna kolegica je izjavila da bi mi zbog tog pisma najradje pljunula u lice. Potreba za pljuvanjem u moje lice proizašla je iz rečenice u kojoj sam spomenula da je zaposlena njena kći na izmišljeno radno mjesto, (a izmišljeno je jer do tada nije postojalo), da ne spominjem da nije interno oglašeno (što su po Zakonu o radu bili dužni učiniti), a da je oglašeno bilo je puno zainteresiranih za tako lijepo radno mjesto u toj radnoj sredini, a koji su itekako imali uvjete da budu premješteni na to bolje radno mjesto.
Napisala sam istinu! Navela da se ugnjetavaju pošteni i savjesni dugogodišnji radnici, da bi se zaštitila novopridošla djeca! Napisala sam čak da nemam ništa protiv zapošljavanja nečije djece ako zadovoljavaju uvjete i ako počinju na normalan način na koji svi počinju raditi, ali sam osudila ugnjetavanje dugogodišnjih radnika i kršenje propisa. I eto.... živimo u društvu u kojem glasno izgovaranje takvih rečenica ili pisanje takvih tekstova zaslužuje pljuvanje čovjeka u lice, a oni koji čine takve stvari smatraju da čine nešto normalno. To se dešava zato što je nepotizam toliko dugo prisutan i ukorijenjen u ovom društvu pa je postao nešto što se smatra normalnim i prihvatljivim.
Što nam je nepotizam donio? Donio nam je nered, nesavjesnost u radu i nedodirljivost... donio nam je poslušnike, jer svi oni koji su uspjeli zaposliti svoju djecu u svom poduzeću postaju „vlasništvo“ moćnijih. Zaposleni na taj način su nedodirljivi.... ili su djeca moćnika pa se svi boje prigovoriti zbog neadekvatnih stručnih sprema, nesposobnosti i nesavjesnosti... ili se pak radi o djeci naših kolega i kolegica pa opet ne želimo to glasno izgovarati (sve dok ne zagusti) da ih ne bi uvrijedili i da nam ne bi morali pljuvati u lice. I tako polako tonemo u sve većem neredu, nepravdama.... šuteći, pognutih glava.... jer ipak smo svi mi „svoji“.
Pokušajmo zamisliti gdje bi danas bili da smo u zadnjih dvadesetak godina imali poštene natječaje prilikom zapošljavanja, testiranje kandidata! Hajdemo zamisliti gdje bi danas bili samo da su se svi pridržavali postojećih propisa! U pravosuđu bi imali mlade lumene... one koji su završavali fakultete u roku i koji su izuzetno nadareni za svoje zanimanje, u zdravstvu bi također imali mlade i poštene ljude koji su pažljivo odabrani jer su pokazali iznimne rezultate tijekom školovanja, ali i ljudske kvalitete koje ih čine dostojnim tako osjetljivih radnih mjesta.
Hajdemo zajedno maštati i zamisliti kako bi izgledala naša stvarnost da se ljudi zapošljavaju prema sposobnostima i stručnoj spremi... prema ljudskim kvalitetama.
Tada ne bi imali ogromne pravne službe, a da poduzeća moraju plaćati vanjske odvjetnike kad zagusti, tada ne bi imali mlade „intelektualce“ na odgovornim radnim mjestima koji sami ne znaju napisati dopis, a kad progovore teško je vjerovati da su uspijeli završiti i osnovnu školu... jer od visokoobrazovanih se očekuje da povedu, da znaju i budu uzor u poslu.
Nepotizam je jedan od strašnih tereta ovog društva. On je veliko zlo o kojem nerado pričamo da se nekome ne bi zamjerili.... ili zato što i sami imamo veze s tom igrom pa je tada i poštenije šutjeti. Svakako je poštenije šutjeti nego pljuvati u lice onima koji se usude na glas izgovoriti istinu.
Lijepo je pomagati „svojima“. Svi mi volimo svoju djecu i imamo im potrebu pomoći i zaštititi ih. Ali zar je moguće da nismo svjesni da ne moraju drugi ispaštati da bi mi pomogli svojoj djeci. Ti neki drugi ljudi i zajednica u cjelini imaju svoje probleme, svoje obitelji i nisu dužni ispaštati zbog naših slabosti i sebičnosti? Zar je moguće da ne razumijemo da baš svojoj djeci štetimo takvim ponašanjima jer im ostavljamo društvo s poremećenim sustavom vrijednosti u kojemu se ne cijeni znanje, rad i sposobnost? To nije ljubav prema vlastitoj djeci i društvu u kojem živimo. To je sebičnost i uskrogrudnost! Pa neka se ljuti tko god hoće...
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.