07.04.2007.
Imam jednu prijateljicu koju jako volim.... a ona ima dvije divne kćeri koje isto tako jako volim.
I u svojim lutanjima net-om naišla sam na njenu mlađu ovčicu koja piše blog. Tekstovi su joj bili prekrasni, duhoviti, puni života i radosti... ali bili su toliko iskreni i otvoreni da je to bilo zastrašujuće čitati nekome tko zna kakav je svijet koji nas okružuje. Sve to ne bi bilo tako opasno da to dobročudno stvorenje nije na blog stavilo svoju sliku.
U tom trenutku poželjela sam je nekako zaštititi od tog opasnog svijeta koji joj može nauditi... a znala sam ako joj se predstavim da će me doživjeti kao staru udavku... maminu prijateljicu koja je dosadna sa svim tim napornim savjetima koje ionako svakodnevno sluša od mame.
Morala sam smisliti način da vrisnem i da je upozorim... a da me ne doživi neozbiljno.
Odlučila sam se tada pretvoriti u drvo kako bih joj mogla ispričati sve što joj iz dubine srca želim ispričati.... Otvorila sam blog..... nazvala ga „stari hrast“... napisala njoj i njenim blogericama neke priče iz hrastove šume i tada smo brzo svi nestali sa blogoscene.
Prošlo je već puno vremena od tada... ona se iz djevojčice pretvorila u djevojku. Ja joj sada moram ispričati istinu... jer sigurna sam da ju je kopkalo tko je Stari hrast i zašto joj priča te šumske priče....
A kako ne bi mislila da joj muljam kao što mališa mulja klincima kad im piše pjesme priložit ću joj te stare priče koje sam sačuvala....
Nemoj se ovčice ljutiti na Donu.... učinila sam to iz čiste ljubavi i brige za tebe.
19.02. esenšeste
Ovca mare, sada ću ti ispričati jednu priču iz hrastove šume.
Hrastova šuma u kojoj živim puna je sunca, topline i kukaca, pa stoga u njoj živi i puno ptica, a neke se samo odmaraju na svom putu u mojoj krošnji i krošnjama mojih prijatelja.
U mojoj duplji i se gnijezdi sjenica plavetna. Možda ti ovu priču i pričam jer sam osamljen i očekujem njen ne tako siguran povratak. Prije dolaska zime sjenice plavetne odlaze prema zapadu kroz drveće i grmlje duž rijeka. Zimi ostaju u toplim i snijegom siromašnim krajevima oko Rajne i Majne te u Francuskoj. Mnoge se na žalost ne vraćaju u stare krajeve pa je moja zabrinutost za plavetnu sjenicu zvanu Katica tim veća.
Sjenice plavetne gnijezde se samo jednom godišnje. Tako je prošle godine u mojoj krošnji gnijezdo savila Katičina majka Štefica. Izlegla je 12 jaja, a jedno je bilo ljepše od svih. Bilo je to jaje iz kojeg se izlegla moja prijateljica Katica.
Katica je bila debeljuškasta ptičica, puno snalažljivija od svoje braće i sestrica. Bila je ozbiljnija od ostalih, puna samilosti i neke prirođene mudrosti. Njena ljubimica bila je sestrica Pepica koja se izlegla iz najmanjeg jajeta. Bilo je to pravo čudo od ptičice. Mislim da je bila hiperaktivna. Uvijek je stvarala nered u gnijezdu, privlačila je pažnju svoje obitelji i ostalih stanovnika šume. Bila je Katičina ljubimica. Svi smo uživali u njenoj veselosti i širokoj mašti iako nam je često bila pomalo i naporna. Ja ti jako volim sjenice jer se hrane gusjenicama hrastovog savijača i mrazovcem. Te gusjenice su meni vrlo naporne i izazivaju grozan osjećaj svraba na mojim granama. Ponekad to zna biti neizdrživo. Zato sam toliko volio te ptičice koje su me čistile od tog neugodnog nametnika. Nego, da se ja vratim na priču.
Bilo je to prošlog ljeta. Sletjela je na moju granu Katica i gorko plakala te mi kroz suze ridajući pričala što se dogodilo. Pepica je onako vesela i iskrena poželja biti u centru pažnje šumskih ptica pa je često izmišljala priče, a i ispričala bi im sve o sebi. Nudila im je cvrkutavu svoju intimu, svoje misli i najskrivenije želje. I tog ljetnog dana u hladu stare hrastove šume bila je posebno raspoložena za brbljanje, maštovito…. da ne kažem izmišljanje.
Mlade ptičice su se hvalile svojim ljubavnim iskustvima, cvrkutale su o mladim ptićima, boji njihovog perja, o duljini njihovog leta, načinu cvrkuta i sve ono što jednog ptića čini pravim frajerom. Slušajući sve te priče Pepica je opet osjetila potrebu ispasti glavna frajerica i ispriča prijateljicama kako se prošlog dana ljubila sa šumskim djetlićem Perom, kako joj je bilo lijepo, ali danas se ne osjeća dobro te joj se čini da je od Pere dobila ptičju gripu. Društvo se brzo raspršilo. Tupava zeba Jalža se prilično uspaničila i odlepršala je novi trač ispričati kućnom papagaju koji je živio u krletki na terasi jedne kuće koja se nalazila na samom obronku šume. U roku par sati cijela šuma i okolica su znali da se Pepica ljubila i da boluje od strašne bolesti. Papagaj je trač ispričao svom gazdi koji je bio domar u veterinarskoj stanici.
Za par sati u šumu su stigli ljudi, odjeveni u bijele skafandere, vodila ih je tupava zeba i pokazala im grm u kojem se u tom trenutku igrala Pepica. Uhvatili su Pepicu, zakrenuli joj vratom i odnijeli je sa sobom u veterinarsku stanicu…. a njena očajna sestra, moja prijateljica Katica je neutješno plakala u mojoj krošnji tog ljetnog dana…. i neprestano je ponavljala: „A stalno sam joj govorila neka bude oprezna, neka ne priča sve o sebi, neka ne izmišlja i ne navlači jal, zlobu i znatiželju ostalih stanovnika šume. Neprestano sam joj ponavljala da mora biti opreznija jer ptice nisu više ono što su nekad bile i da je okrutan taj svijet“…. Na trenutak bi zašutjela, a tada bi cvrkutavo jecajući nastavila…. „a ona mi je uvijek odgovarala:
- Ma neće mi se ništa desiti… valjda….“
Kora mi se raspucavala od tuge, lisće mi se frkalo od jada… ali nisam znao pronaći riječi utjehe za moju prijateljicu… jer takve riječi ne postoje kad je kasno…. Tada možeš samo šutjeti, slušati i ponuditi svoju krošnju kao utočište za plakanje….
21.02. esenšeste
Danas je bio dan prepun blata, šljapkanja i mirisa trulog lišća.
Tamni oblaci su slijetali prilično nisko, tako da sam imamo osjećaj da će mi se zaplesti u goluždrave grane i izliti svu svoju tekućinu na mene. Nije se to desilo. Cmoljili su po meni iz visine, polako i dosadno. Već ionako previše izbrazdana kora mi je natopljena tim slinjenjem i bojim se da ću se ovog proljeća još jače raspucati.
26.02. esenšeste
SMRT
Potaknut čestom temom u poeziji moje mlade virtualne prijateljice razmišljao sam o smrti.
Kako li samo hladno i stravično zvuči ta riječ sastavljena od samih špičastih suglasnika. L
Zašto su ljudi odabrali tako ružnu riječ? Valjda zato što se boje, zato što nisu u stanju prihvatiti bol i rastanke.
Umiranje je nešto prirodno kao rađanje, kao svako naše buđenje, kao život. Nisu sve smrti iste za one koji ih živi promatraju i ispraćaju umrle. Neke se lakše prihvate jer su prirodne, radi se o starijim osobama, neke su tragične, iznenadne, uvijek nam se čini nepravedne.
Gledao sam u svojoj šumi puno umiranja. Osušio mi se roditelj iz kojeg mi je sjemenom darovan život, bila je to prirodna smrt… hrastovi rijetko žive preko 200 godina u ovim krajevima. Drvosječe su mi rušili prijatelje u najboljoj životnoj dobi i odvlačili ih na pilane, stolarske radionice, u nečije domove za ogrijev. Ispod moje krošnje umirale su srne, zečevi, daždevnjaci, ježevi i mnoge druge životinje. Životinje umiru na razne načine. Neke stradaju od metka lovca, neke se smrznu na cičoj zimi, neke se razbole, a ponekad stradaju i od neke druge životinje. Umirale su pod mojom krošnjom i razne biljke, opet na razne načine.
Drvo kao i čovjek teško prihvaća umiranje. Svaki put kada se desi prisjećamo se svih zajedničkih trenutaka sa otišlom osobom, nerijetko si i predbacujemo za sve propušteno u tom odnosu. Ali više nema povratka jer smrt je rastanak u ovoj dimenziji konačan. Preostaje nam samo da ubuduće budemo svjesniji prolaznosti života i više pažnje posvetimo svima oko nas, a i sebi samima. Nakon smrti nema povratka, nema popravnih ispita. Nijedan trenutak se ne može ponoviti, događa se samo jednom. Zato u širenju ljubavi i iskazivanju pažnje svima živima ne smijemo odgađati za sutra, jer ono što propustimo danas nikada više se ne može ponoviti. Shvatio sam odavno da odlazak nama dragih ne smijemo iskoristiti kao razlog za tulenje, za gledanje i doživljavanje sebe kao žrtve. Svi oni nastavljaju živjeti u nama i mi smo dužni zajedničke uspomene nositi gordo i sa osmijehom na licu jer oni bi tako htjeli. Svijeće koje se pale na sahranama samo su forma i ritual. Mi smo prave svijeće koje ostaju za našim umrlima. Mi gorimo za njih, mi smo svijeće koje gore njihovim sjajem jer su ostavili traga na nama i naučili nas kako treba gorijeti. I baš zato moramo pružiti sebi priliku da živimo što bolje i sretnije vlastiti život, uvijek uvažavajući pravo svih ostalih da žive svoj život onako kako im se sviđa, jer i oni su nečije svijeće. Živjeti treba s puno poštovanja jer život je dar. Najljepši dar koji smo mogli dobiti od zvijezda.
28.02. esenšeste
Ispod trulog lišća na tlu hrabro se probijaju maleni, zeleni šiljci. Ti šiljci će za par dana biti sve veći i veći, tada će im se vrh zabijeliti, pa mažen suncem konačno otvoriti. Tako se rađaju mala šumska zvona. Legenda kaže da rastu samo tamo gdje su vilinske čarolije jako jake. Njihova zvonjava poziva vile na njihov bal na mjesečini. Usmenom predajom među ljudima se šapatom širi priča da je prisutnost zvončića u hrastovoj šumi znak da tu žive zla bića Hrastoljudi, pa obični smrtnici moraju biti na velikom oprezu. Jednako tako vjeruje se da ne valja brati zvončiće u šumi jer to jako ljuti vile. Priča se isto tako da vještice sade zvončiće kako bi privukle vile, pa je to često bio glavni dokaz protiv vještica na sudu.
Ali to su samo legende, pravu istinu vam mogu ispričati samo ja koji stojim na istom mjestu već preko sto godina. Šumske vile su ustvari dah prirode, koji je toliko lijep i čaroban da podsjeća na prelijepe djevojke. Hrastoljudi ne postoje. Smrtniku je opasan samo smrtnik, sva čarobna bića ne postoje da bi pakostila ljudima... ona su plod mašte. Zli ljudi vjeruju u zla bića, a dobri u dobra.
Ali zvončiće u šumi svakako ne valja brati jer su vrsta u izumiranju. Mjesto im je baš u šumi, pa ih tamo treba i ostaviti. Doći im u posjetu, poslikati ih digitalcem, pomaziti ih nježno, pozvoniti vilama i pozdraviti šumu, a tada ih ostaviti tamo gdje pripadaju.
Pisat ću vam još o zvončićima, o čarobnom zvuku koji se ori šumom kad su razdragani.... tek su probili šumski pokrivač na tlu i hrabro se dižu prema suncu...
Tratinčice, nisu samo ubijanja ono što me muči. Njima prethodi puno toga u svakodnevnom životu. Sve naše predrasude, sva naša skanjivanja prema različitostima i neprihvaćanje prava drugih na vlasiti izbor, čak idemo do te mjere pa osuđujemo, mrzimo i ne prihvaćamo različitosti nastale rođenjem... znači one na koje čovjek nema i ne može imati utjecaja. Svi imamo malo manju ili veću konzervu u sebi koja voli zaviriti u tuđe živote, osuditi, prokomentirati, ponekad čak utješiti sebe i svoje neuspjehe kroz tu lošu naviku zirkanja tamo gdje ne bi trebalo. Neki od nas su svjesni da je ta konzerva nešto loše, nešto usađeno iz ovog ludog i sivog svijeta pa se borimo protiv toga, preispitujemo sebe, a nekima je to postao način života... izgube sami sebe jer previše vremena provode u tuđim životima, komentirajući ih, razmišljajući o njima i onda im prođe njihovo vrijeme. Ali i oni su tek jedna od različitosti na ovom svijetu, a ja sam im eto posvetio tekst i svoje vrijeme komentirajući ih i čudeći se njihovom načinu života. Jedni bez drugih ne možemo. I zašto se onda čudim njima što ne prihvaćaju različitosti, kad i sam ne razumijem njih. Možda je samo sitna razlika u tome što pokušavam razumijeti, objasniti sebi sebe i sve one različite od mene, trudim se ne mrziti ih, ne misliti previše o njima... ali onda se obično desi neki događaj u društvu koji me zgrozi i ne mogu ostati nijem pa se upustim u ovakve komentare... Možda sve to tako mora biti. Možda smo samo lutke na koncu i netko puno moćniji samo igra igru da si prikrati vrijeme... možda smo takvi kakvi smo samo neka sladunjava sapunica, igrokaz u nekom drugom svijetu. Upssss.... ove strašne promjene vremena su previše i za jedno staro drvo... totalno puknem, a trebao bih čuvati snagu za listanje.... (starihrast 02.03.2006. 20:42)
01.03. esenšeste
RELIGIJA U ŠUMI
Što čini šumu bogatom i lijepom? Njena raznolikost. Što je više biljnih i životinjskih vrsta u jednoj šumi ili na nekom prostoru to mjesto je bogatije i ljepše. Što su prirodna prostranstva bogatija različitim vrstama ona postaju čak i ljudima interesantnija i imaju potrebu takve prostore zaštititi raznim propisima, proglasiti ih parkovima prirode ili nacionalnim parkovima.
U šumi postoje i zakoni. To su zakoni prirode, tj. zakon opstanka. Svaka vrsta je neobično važna u toj zajedničkoj čaroliji. Kao što je važna i smjena godišnjih doba, sunce drago, mjesec žut. Sve je međusobno povezano, jedno o drugom zavisno, tako čudnovato isprepleteno, ali obično, logično, doslovno jasno. Nema rupa u tom zakonu, nema žalbi na više sudove, nema sudaca i odvjetnika. Sve se tako jasno i dobro zna, svi se međusobno poštuju i ljube jer jedni bez drugih ne mogu. Oni su priroda. Oni su sva sila i ljepota ljubavi života.
I ako je čovjeku toliko lijepa ta prirodna raznolikost pitam se zašto ne poštuje različitosti u svojoj „šumi života“? Zašto postoje vjerski ratovi? Zašto postoje etnička čišćenja? Zašto postoje razmišljanja da je netko vredniji od drugog jer svoju boju kože, naciju, vjeru ili nešto treće smatra boljim i vrednijim od ostalih? Svuda oko čovjeka je priroda, tako jasna i čista.
Zašto čovjek nema vremena zastati na tren i prekopirati nešto iz tog svijeta? Zašto uvijek mora biti originalan u zlu? Zašto negira svoje pripadanje prirodi i komplicira i uništava život svoje vrste i svih vrsta zlima koja nisu u skladu s prirodom… nisu u skladu s prirodom samog čovjeka?
03.03. esenšeste
Imam dosta ljudi s kojima se družim. To su oni pripadnici vrste koji zalaze u hrastovu šumu i vole se odmarati pod mojom krošnjom. Motivi njihovog dolaska su razni. Neki dolaze u određeno vrijeme u godini kada uspijevaju gljive koje beru, neki su u potrazi za šumskim jagodama, neki tek šetaju i časte svoja pluća, neki love organizirano, neki love potajno. Znači, među mojim posjetiteljima ima dobrih i manje dobrih ljudi.
Moj najčešći gost i najdraži prijatelj među ljudima je starac po imenu Fabijan. On dolazi u šumu nesebično, ne očekuje materijalnu korist u vidu gljiva, jagoda, divljači, on dolazi uživati u ljepotama koje ona pruža, uživati u zvukovima prirode. Voli se zadržavati pod mojom krošnjom i kratiti mi vrijeme u dugim i vrlo interesantnim razgovorima. Fabijan je čovjek koji u šumi traži mir i osamu. Dolazi se odmoriti od svega onog što mu se u društvu s ljudima ne sviđa i što ga opterećuje. Obično dođe nedjeljom kad mu je žena na misi u obližnjoj crkvi. On ne odlazi u crkvu. Ali moj prijatelj Fabijan je najveći vjernik koje sam ja među ljudima upoznao. Često mi priča priče iz života. Opisuje mi ljude, njihove navike, njihova ponašanja.
On je toliko blizak Bogu da mu crkva i ljudi koji je predstavljaju nisu potrebni da bi se družio s Bogom i bio dobar čovjek. Često igramo zgodnu igru. On mi ispriča priču o nekom čovjeku, a ja tada moram pronaći životinju ili biljku u šumi kojoj je taj čovjek najsličniji po svojim osobinama.
Prošle nedjelje mi je pričao o svojoj sestri. Ne želi o njenim osobinama govoriti pred drugim ljudima jer je ona njegova krv, a i inače ne voli s ljudima komentirati osobine drugih ljudi.
Odlučio je sve svoje tuge zbog nekih njenih osobina ispričati tišini šume, a i zanimalo ga je s kojim stanovnikom šume bih je ja poistovjetio.
Ona se zove Rozomunda. Vrlo je lijepa i inteligentna. Jako dobro se snalazi u svim životnim situacijama, ali njega muči sumnja da ne posjeduje dovoljno ljubavi u svom srcu. Misli da je toliko važna sama sebi i nema dovoljno obzira prema ljudima koji je okružuju, pa i prema cijeloj zajednici tj. općem interesu. Ne preza pred ničim kada je njen interes i ugoda u pitanju.
Ljubav i nesebičnost pokazuje samo prema svom sinu, a svi ostali su samo sredstva pomoću kojih ostvaruje svoje ciljeve. Ne poštuje tuđe emocije, način života. I ona nedjeljom odlazi u crkvu ali ne da bi bila bliže Bogu, nego da bi pokazala svoju frizuru, novu haljinu, da bi prikupila priče koje bi kasnije mogla iskoristiti za sebe i svoju korist ili ih pak upotrijebiti za čisti dokoni trač sa osobama sličnim sebi da bi ubila dosadu. Moral tj. nepisana pravila koja vrijede među ljudima vrlo maštovito mijenja i prilagođava opet sebi i samo sebi. Griješi baš kao i svi drugi ljudi, ali nikada zbog svojih grešaka ne osjeća kajanje, nikada ih ne priznaje, u stanju je okrenuti svijet da bi uvjerila sve oko sebe kako je njena greška od trenutka kada ju je ona počinila postala nešto normalno, općeprihvaćeno, potrebno i dobro. Vrlo je rječita i lukava. To nije plod njene načitanosti i duhovnog rada na sebi, nego prirodne inteligencije i čistog nagona za opstanak. Fabijan je potpuno drugačiji čovjek i ne čudi me da je nesretan prepoznati te osobine kod svoje sestre.
Nisam dugo morao razmišljati o životinji koja joj je najsličnija. To je svakako šumska lisica.
Šumska lisica, a i lisac vode samački život (osim u vrijeme parenja). Pare se zimi. Lisica zbog svog kratkog životnog vijeka ima samo dva do tri okota u životu. Nerijetko ima i dva mužjaka da bi postigla svoj cilj, ali neposredno prije okota protjeruje ih iz jazbine. Nakon što mladi dođu na svijet mužjak donosi hranu za mlade, a liji pomaže i sestra koja trenutno nema mlade da bi tako stekla iskustvo za brigu o svom budućem potomstvu.
Lija je noćni razbojnik. Njen je vid i sluh pogodan za noćni lov. Hrani se mesom, miševima, često krade tuđa jaja, a ako nema ništa bolje zadovolji se i glistama kojih uvijek ima u izobilju. Vrlo je lakoma. Hranu ne žvače, trga meso očnjacima i lakomo je guta u velikim komadima. Lija nema puno neprijatelja u životinjskom svijetu. Njen prvi i glavni neprijatelj je čovjek koji je ubija radi prelijepog krzna, ali i zbog strašne bolesti (bjesnoće) koju prenosi.
Fabijan je tužno potvrdio da sam dobro pogodio životinju koja je slična njegovoj sestri. Ustanovili smo da svaki čovjek ima svoj par u životinjskom svijetu, neki su se uspjeli od svog iskonskog para u prirodi izdići koristeći razum, emocije i rad na svojoj duši, a neki se toliko zapuste pa svakim danom postaju prave kopije neke životinje koja nema te darove koji su darovani samo čovjeku kako bi se mogao razlikovati od životinja i živjeti malo duhovnije i kvalitetnije od bića koje nosi samo nagon za razmnožavanje i opstanak.
02.03. esenšeste
Kad sam bio hrast u srednjim godinama, a bilo je to prije nekih 70 godina upoznao sam prekrasnu šumsku vilu. Bila je drugačija od svih ostalih šumskih vila. Tih godina su u modi bile lepršave bijele haljinice, prozirna krilca, lepršave duge i plave kose, piskutavi glasići. Vile su glumatale, afektirale, koketirale s Malikom Tintilinićem i njegovim prijateljima.
Sve su one meni bile lijepe, ali sve su bile i nekako iste… isto su se odijevale, istim naglaskom govorile, iste priče pričale, kao da su se takmičile u tome kako postati što sličnije jedna drugoj i nekim šumskim modnim pravilima. Ne sjećam im se imena jer kada bi mi ga i rekle ja više nisam znao koje ime kojoj vili prispodobiti kad su bile tako slične. Ali zato se jako dobro sjećam meni najdraže i najdivnije šumske vile koja se zvala Justa. Bila je drugačija od svih. Nosila je traperice, široku majicu. Imala je bucmaste crvene obraze i pokoji prištić na licu. Imala je oči boje jezera, u tim očima spavao je cijeli svemir i bezbroj snova kako pravoj šumskoj vili i priliči. Dolazila bi u predvečerja i tiho, baršunastim glasom čitala bi pod mojoj krošnjom svoje pjesme. Pjesme su joj bile ozbiljne, pomalo crne, tužne. Iz njih sam čitao svu tugu koja se skrivala u toj malenoj vili. Voljela je jako čitati. Išla je u šumsku školu i nije se isticala jer su pažnju vilinskih profesora privlačile brbljave i nametljive njene vršnjakinje. Ona je bila tiha, čitala je… i slušala, slušala profesore, razgovarala sa pticama koje su joj pričale priče iz dalekih zemalja, osluškivala je prirodu. Uvijek se divila zvukovima koje sam joj svirao lišćem svoje krošnje. Za nju sam se trudio uvijek posebno šuštati.
Vile u prosijeku žive oko 200 godina, što znači da su sada to žene u najboljim godinama.
Prošlog ljeta je jato vila dolepršalo u moju šumu. Ona masa vila kojima se ne sjećam imena postale su vrlo atraktivne i lijepe žene. Sve imaju grudi istog broja (silikonske broj 5), sve imaju utegnuta lica, duge noge, ofarbane kose u istu boju naravno, opet su vrlo slično odjevene i za njima trči veliki broj raspaljenih vilenjaka. I gledam ja tu razularenu grupu vila i vilenjaka, divim se kako su postale lijepe mlade žene i u tom trenutku začujem ciku pod svojom krošnjom. Spustim pogled i ugledam predivnu mladu vilu, opet drugačiju od svih ostalih, pored nje najljepši vilenjak kojeg sam u životu vidio i četvero malih, plavokosih vilenjaka i dvije male crvenokose vile. I začujem kako vila kaže: „Pod ovih starim hrastom plakala sam sve svoje djevojačke suze, čitala svoje crne pjesme i uvijek me skrivao svojom gustom krošnjom da me drugi ne vide.“ Vilenjak ju je nježno zagrlio, a dječica su stala u krug oko mog stabla i obujmila me ručicama. I začujem tihu, ali iskrenu rečenicu koja mi je izazvala kolanje sokova ispod kore i ugodan svrab u stablu: „a danas više ne pišem pjesme jer sam najsretnija vila na svijetu.“ Zašumio sam najljepšu melodiju svojim lišćem, malo pognuo grane da zakrilim sretnu obitelj, pomazim listićima dječicu voljenu i par koji se sretno ljubio u mojoj sjeni. Dugo su mi ostali u gostima, uživali u šuštanju mog lišća, a ja sam se rastapao od zadovoljstva jer sam oduvijek znao da ta posebna vila mora uhvatiti najsretniju zvijezdu, a uhvatila ju je samo zato što je bila uvijek svoja, uvijek posebna i nikada nije izgubila svoju osobnost ma kako jaki bili pritisci drugih vila.
03.03. esenšeste
Da... ljušture, te hladne ljušture koje stvaramo. Zidovi, ti visoki zidovi koje zidamo. Koliko puta u danu začujemo pitanje: "Kako si?" I po navici uz osmijeh odgovaramo: "Dobro sam." ... a nije baš uvijek tako. S puno ljudi se družimo, puno ljudi susrećemo, a tako ih je malo koje puštamo iza svojih zidova, kojima pokazujemo meso ispod svojih ljuštura. Ali u tome ima i ljepote. Jer sve to najosobnije što čuvamo dajemo samo odabranima, samo onima koji su to zaslužili.
I to bi bilo to ovčice.... ono što sam uspjela sačuvati.....
Malo sam si zagušila blog tom količinom tekstova... ali bila sam to dužna učiniti... zbog tebe, a i zbog sebe.
Velika pusa tebi... :x
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.