07.05.2007.
Sigurna sam da znate onaj osjećaj kada se u školi dugo pripremate za neku kontrolnu i na kraju dobijete petaka, osjećaj kada se pripremate za ispit i prođete ga s visokom ocjenom, osjećaj kada vaša ekipa trenira marljivo i dobijete svi zajedno utakmicu protiv jačeg protivnika, osjećaj kada je događaj nagrada za trud i kada shvatite da se vaš trud isplatio, kad procvjeta u čovjeku vjera da pravda pobjeđuje i da na ovom svijetu ipak postoje dobri ljudi.
Pretpostavljam da se slično osjećaju ljudi koji pišu priče pa ih pošalju na natječaj i pobjede u jakoj konkurenciji.
Moja priča je danas pobjedila. Nisam dobila pisanu potvrdu, ni kipić, nisam imala ni konkurencije jer nije bio objavljen natječaj na tu temu... moja nagrada je pobjeda pravde.
Moja nagrada je jer je ispravljena velika nepravda.
Moja priča nije bila ni jedini način borbe protiv nepravde koja se desila običnom „malom“ čovjeku. Ona je bila samo jedna karika u lancu, a ja sam bila samo jedan od igrača u ekipi koja je igrala srcem.... ekipa koju je naljutila nepravda, lomljenje kostiju nevinima, ekipa koja je smogla snage... ili kako bi gospodin Marin lijepo rekao: ekipa koja je smogla SLOBODE i hrabrosti da se upusti u borbu protiv puno jačeg protivnika. Glavni junak te ekipe je i glavni lik moje priče.... mlada i odlučna žena..... SLOBODNA žena. Bez njene hrabrosti i odlučnosti ne bi bilo priče, ne bi bilo borbe... ne bi bilo ovog čarobnog osjećaja koji me danas ispunio.
Hvala joj od srca što se osjećam danas ovako zadovoljno... hvala joj što mi je učvrstila vjeru da se isplati boriti za istinu...pisati.... govoriti....
Često u životu čujem pitanja: zašto se toliko pjeniš, zašto se toliko trudiš.... cijelog života me mnogi pokušavaju uvjeriti da je pametnije okrenuti se sebi i pustiti sve oko sebe neka ide svojim tijekom jer pojedinac navodno ne može promijeniti svijet.
Uvijek odgovaram da ga itekako možemo promijeniti. A danas imam i dokaz tome. Pa da u životu pomognemo ispraviti samo jednu jedinu nepravdu promijenili smo svijet... jer na njemu je jedna nepravda manje. Ne možemo ispraviti sve nepravde.... ali to ne znači da ih trebamo ignorirati.
Hvala Uredniku... čovjeku koji je bio spona i posrednik između mene i glavnog lika moje priče. Da nije njemu bilo stalo... da je slučajno hladan i sebičan čovjek... nezainteresiran za sudbine „malih“ ljudi... ja nikada ne bih ni znala za tu priču. Hvala mu na hrabrosti, podršci i sudjelovanju u ovoj utakmici.
Hvala i onima koji su se profesionalno uključili u našu priču.
Ali jedno najveće HVALA....Čovjeku... mom Učitelju... mom Uzoru koji me jedini u životu ne stišava nego podržava moj temperament, moje ljutnje i moje reakcije... Čovjeku koji me uči biti kreativnom i svojom. Ponekad mi prigovara da sam previše literarna J)))))), ali ovog puta mi je dozvolio i taj nestašluk.....
To je bilo hvala svim ljudima iz moje ekipe... ali ja se moram zahvaliti i onima iz protivničke ekipe koji su imali volje i strpljenja... koji su prepoznali nepravdu i odlučili je ispraviti.
Danas se puno raspravljalo koji su im bili motivi.... ali meni to nije važno! Važno je da je nepravda ispravljena.
I onda tako zadovoljna... ko mali medo... dođem doma.... i pronađem odgovor na moj komentar.... pronađem izlaganje o SLOBODI.... pravu na izbor.... i to je bila kruna svega što osjećam danas.
Blogeri.... budite slobodni... sanjajte.... jer možete promijeniti svijet....
Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti."
- Woodrow Wilson, bivši američki predsjednik
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.