02.05.2007.
Upravo sam na jednom blogu čitala razmišljanja jedne žene koja ne želi imati djecu.
Njen post je iskren i čitajući je osjetila sam razumijevanje. No objašnjavajući svoju odluku upotrijebila je niz bezobraznih kvalifikacija prema svima onima koji su odlučili drugačije... uspoređuje nas sa životinjama... roditeljstvo smatra sebičnošću itd.
Sudjelovala sam u mnogobrojnim raspravama s vjernicima.... U te rasprave sam se upuštala iz dva razloga... prvi je bio da bih lakše razumijela njih, a drugi je bio da bih objasnila sebe.
Često sam doživjela vrijeđanja i nerazumijevanje.
Svjedoci smo oštrih rasprava prepunih vrijeđanja i omalovažavanja. Živimo u društvu prepunom predrasuda i osuda svega što nije poput nas.
Sjećam se... jednom mi se žalila jedna susjeda vjernica kako se vraćala s mise, a susjeda koja je bila druge vjere je usisavala (prozor je bio otvoren pa se čulo). I žali se ova prva kako ova druga usisava samo da bi nju isprovocirala i narugala joj se jer ona pripada drugoj vjeri. Ja tada... nisam mogla vjerovati da se netko tko pripada većini osjeća tako ugrožen i isprovociran samo zato što netko usisava svoj dom. Kako netko uopće može pomisliti da netko to čini da bi provocirao... zar je tako teško razumijeti da žena čisti svoj dom? Tko bi lud vukao usisavač radi susjeda?!!!! I zašto uvijek i u svemu tražimo urote i neprijatelje? Zašto se osjećamo ugroženi drugačijim izborom od našeg?
Koje različitosti poznajemo: nacionalne, vjerske, rasne, spolne, dobne, političke i sve one koje su uvjetovane naših osobnim izborima.
Neke različitosti dobijemo rođenjem, ali masu njih nastaje našim odlukama. Ponekad nas naše odluke svrstavaju većini, a ponekad budemo u manjini. Ako doista stojimo iza svojih odluka i izbora zašto imamo potrebu uspoređivati i tumačiti izbore koji nisu poput naših? Ne krije li se tu nesigurnost i preispitivanje vlastite odluke? Ne postoji li ljepši i lakši način da bi preispitali sami sebe? Pa valjda smijemo i možemo tumačiti jedino svoj... a one različite možemo razumijeti ili nerazumijeti... prihvatiti ili ne... ali nemamo ih pravo osporavati, niti bilo koga prozivati zbog njegovog izbora.
Zamislite da možemo skupiti svu tu energiju koja se u ovoj zemlji troši na zavist, nerazumijevanje, osudu, trač, podmetanja mogli bi proizvesti toliko energije da nam više hidroelektrane ne bi trebale. Ali na žalost od te energije ne nastaje svjetlost nego mrki MRAK u kojem tapkamo, spotičemo se, bauljamo u vlastitoj nesavršenosti.
U mraku caruje strah, u mraku ne rastu rojžice....
Noć zamijeni sunce... svakodnevno i nepogrešivo... ali ovaj naš mrak nije prirodan i sunce se neće pojaviti samo od sebe... neće nam svanuti jutro dok budemo njegovali tamu.
U tami se i spava... a spavajući se sanja... pa tako i mi u ovom mraku imamo sanjače koji su otišli... sanjači koji sada sanjaju i sanjače koji tek dolaze...
Za kraj posta završni govor sa suđenja 1981. u Zagrebu... sanjača koji nas je na žalost napustio... ali ostavio nam je san...
"Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica - za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet - to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla." Vlado Gotovac
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.