24.03.2007.
Nedavno je u moj život stigla jedna nova osoba. Radi se o mladoj i vedroj ženi punoj života, snova, pitanja, pozitivne znatiželje i drugih lijepih ljudskih osobina. Ona je moja kolegica i suradnica. Pridružila mi se u prilično zahtjevnom i šarenom poslu. Žao mi je što je nisam mogla dočekati u opuštenijoj i boljoj atmosferi. Zatekla me u mom čumezu od ureda, zatrpanu registratorima, zvonjavi telefona.... zatekla me u čumezu zatvorenih vrata (koja me štite od ponašanja naučenih u španjolskim sapunicama), uvijek u žurbi i s premalo vremena za bolje upoznavanje. Puno mi je lakše zbog njenog dolaska, a sigurna sam da će doći dan kada će nam biti puno ljepše i ugodnije raditi i da će doći dan kada ćemo moći raditi mirnijim i normalnijim tempom... no taj dan nam nitko drugi ne može osigurati... same se za njega moramo izboriti. Kad popravimo temelj koji je napravljen davno s velikom ljubavlju i šarenim snom čovjeka koji ga je stvarao.... ali koji je zapušten, namjerno i nenamjerno uništavan raznim nesavjesnostima i drugim oblicima loših ponašanja pojedinaca koji su se zatekli u ostvarivanju tog sna.... a nisu ga znali i htjeli graditi..... osobni interesi su im bili važniji od tog sna... tek tada ćemo moći krenuti u opuštenije zidanje novih katova. Nikada nećemo biti bez posla.... ali on će biti puno drugačiji nego sada... već je sada drugačiji no što je bio u ne tako dalekoj prošlosti.
Nedavno je započela temu o ostvarenim životnim snovima..... pitala je da li bih nešto mijenjala da mogu u svom životu i u svojoj prošlosti kad sam donosila životne odluke.... a u tim pitanjima se skrivalo pitanje imam li ja „svoj život“.... Svjesna sam da joj ovako zatrpana u svim tim papirinama, sa bezbroj postavljenih ciljeva i otvorenih planova izgledam kao netko tko bježi od nečega i pokušava se sakriti iza tog velikog posla. Razmišljala sam o njenim pitanjima u zadnje vrijeme... iako sam joj isti dan odgovorila da se ne zamaram pitanjima što bi bilo kad bi bilo i da stojim iza svih svojih životnih odluka... pa čak i iza onih koje mogu nazvati životnim greškama... jer to su moje greške-moje odluke.
Sjećam se kako mi je otac govorio da se uvijek započeto mora završiti.... ljude koji su stalno nešto započinjali i onda odustajali je nazivao „lijeni Pero“. Mislim da se upravo radi te rečenice trudim u životu sve što radim odraditi do kraja... dati maksimalno od sebe i u skladu sa svojim mogućnostima završiti započeto. Sami biramo.... ti izbori nisu možda uvijek najbolji.... ali imali smo neke samo svoje motive zašto smo tako odlučili... a ti početni motivi zauvijek su temelji na kojima se može nadograđivati ono što smo započeli.
Sjećam se.... u osnovnoj školi organizirano smo išli kopati šećernu repu za PIK tog grada.
PIK bi platio školi, a svi mi smo imali puno povoljniji topli obrok... tako da je prehrana bila dostupna svima. Kad bi došli na te velike njive bilo je to prestrašno. Svatko bi dobio motiku i svoj red. Kad kreneš s okopavanjem tih malih biljčica... i još dugo dugo ne vidiš kraj svog reda. Još danas se sjećam tih osjećaja.... bespomoćnosti koje sam osjećala u nekim trenucima jer nisam vidjela. Tada je bilo učenika koji su namjerno uništavali repu. Kopali smo cijeli dan... i to zbilja nije bio lak posao.... cijeli dan na suncu... s motikom u ruci. Raspoloženje nam se promijenilo nebrojeno puta dok ne bi stigli do kraja. U nekim trenucima smo pjevali, šalili se... ili šutjeli.... no nikada nisam imala potrebu sfušati... jer bio je to moj red... za koji su me zadužili. Ako bi slučajno motikom oštetila koju biljčicu ja bih je ponovo rukama zagrnula zemljom da može nastaviti život.... osjećala sam se odgovornom za taj svoj red. Bilo je onih koji nisu mogli razumijeti zašto uopće kopamo... to ih je ljutilo pa su namjerno fušali i činili štetu. Nisam sigurna da sam i ja tada razumijela zašto kopamo... to tek danas kužim, ali nisam imala potrebu uništavati. I od tada... pa sve do danas... bez obzira što radim trudim se to odraditi najbolje što znam i mogu.... jer sve što radim je moja osobna slika, a samim time i moj život. Moj život je moja obitelj, moji prijatelji, svi ljudi koje susrećem kroz dan, moje slobodne vrijeme, ali i posao. Posao ne doživljavam kao nužno zlo koje mora proći određeni broj sati u danu, a tek tada počinje život. Mislim da bi mi tada život bio puno siromašniji jer kroz radni vijek jako puno sati i dana provodimo radeći... i ako bih ga doživljavala na taj način bila bi pola svog života nezadovoljna i nesretna. Sve što radim u jednom danu... bez obzira da li se radi o obavezama ili zadovoljstvima smatram jako važnim jer to je dio mog dana, a samim tim i mog života.... mene kao osobe. Ako nešto sfušam i gurnem pod tepih.... ili ću sama jednog dana zaviriti pod tepih i morati čistiti staru prljavštinu... ili će netko drugi pronaći staru prljavštinu... a tada će on pronaći moju lošu sliku. Smatram da nije O.K. da ostavljam iza sebe prljavštine koje netko drugi mora čistiti. I tako je baš sa svim što radim u životu bez obzira da li su to moje obaveze kao majke, žene, djeteta, susjede, suradnice ili tek slučajne poznanice... prolaznice na tom životnom putu. Ja naprosto ne želim i ne mogu podijeliti svoj dan na ono što se mora i snove... moj cijeli život je moj san... jer sve što čini moj dan to sam ja. I imam li život?!!!! Mislim da ga imam.... i zahvalna sam na tom daru življenja... svakoj zraci sunca koja me jutrom probudi... svakom događaju u danu, pa čak i onim neugodnima, čak i onima koji me ljute i bude u meni razočarenje, zahvalna sam i svim svojim neznanjima (a svakim danom ih otkrivam sve više) jer da bi imali potrebu učiti prvo moramo postati svjesni gdje smo tanki. Postoji previše područja na kojima sam „tanka“... želim ih podebljati.
Sa petnaest godina sanjala sam postati profesorica književnosti u provincijskoj školi... da li sam nesretna danas što mi se taj san nije ostvario? Ne! Moj život me odnio u drugim smjerovima, postavio neke prepreke, ali otvorio i neke druge šanse. Da se mi se ispunili neki željeni snovi ne bih doživjela puno toga što me usrećilo. Zato se ne osjećam nesretno... nego zahvalno na svemu što imam i što jesam.
Svaki čovjek svojim osobnim djelovanjem ne može vidno promijeniti svijet, ali svakim svojim postupkom ga ipak mijenja na bolje ili gore. Ja se samo trudim ne biti u onoj skupini koji ovaj svijet mijenjaju na lošije....
Ima jedna priča koja o tome lijepo zbori.... pronašla sam je davno na internetu... i ne znam autora.....
Priča o zvijezdi i šansi
Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one ugibaju.
Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera.
Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje ugiba i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a ugiba i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom hipu. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očito moraju. Tužan koraca dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja.
Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi.
A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu posve blizu prvi čovjek upita: a što to vi radite? Drugi odgovara: vraćam zvijezde moru! Prvi začudeno pita: Ali čemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!
A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući: Ali za ovu ima šanse!
Poruka:
U nastojanju da pomognemo, ne možemo svima pomoći, ali ako Vam se nađe na putu prilika da pomognete učinite to i dajte šansu svojoj zvijezdi.
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.