22.03.2007.
Koliko kao pojedinci i društvo brinemo o najstarijim čanovima našeg društva?
Mislim da su danas stari ljudi najugroženija grupa u našem društvu. Radili su cijeli svoj život da bi si osigurali mirnu i ugodnu starost.... ali na žalost nije onako kako su sanjali da će biti.
Država ih je prevarila, zanemarila i ponizila. Mnogi su i otišli.... s gorkim okusom poniženja i razočaranosti u svojim dušama. Mnogi su bolesni i uskraćeni za valjanu i zasluženu medicinsku skrb.
Da bi svi mi izrasli ovako veliki... da bi se obrazovali, zaposlili i preuzeli brigu o društvu svi su oni godinama izdvajali i živjeli uglavnom osrednje, a sve u cilju bolje budućnosti svoje djece. Kako im danas to vraćamo? Svi smo mi država i baš nitko od nas nije manje kriv za ovu situaciju u kojoj su se oni danas našli.
Uz sramotno i nezasluženo siromaštvo u kojem su se našli, mi... kojima su svijet ostavili nismo im u stanju osigurati starost dostojnu čovjeka. Postoji i još jedan opaki problem starosti, a to je SAMOĆA. Koliko i da li razmišljamo koliko su naši bližnji stari ljudi osamljeni? U ludoj trci za poslom i novcem imamo uvijek premalo vremena, uvijek nekuda trčimo i žurimo, a s njima se viđamo u letu. Koliko vremena odvojimo da bi poslušali njihove priče... bez obzira da li nam se slušaju?. Da li smo svjesni koliko je njima važno da ih netko posluša?
Jesmo li svjesni da hodaju po domovima zdravlja, po poštama, bankama, elektrama i drugim ustanovama da bi tamo razmijenili koju riječ sa službenicima, drugim ljudima... samo da se ne bi osjećali toliko i tako sami? Kad jednom odu.... tada je kasno.... tada ćemo žaliti što ponekad nismo zastali na tren i poslušali što nam to imaju ispričati.... tada ćemo licemjerno obilaziti grobove na strogo određene datume.. 1. studenog svake godine odjevat ćemo nove kapute, bunde, cipele da bi se pokazali ostalima kako smo lijepi i uspješni.... a što sve to vrijedi kad im nismo posvetili svoju pažnju dok je bilo vrijeme?!
Koliko se udruge brinu o starcima? U omraženo crveno doba mog djetinjstva i djevojaštva... doba kojeg se svi tako rado sramimo i tvrdimo da je baš sve bilo loše djecu su organizirali u akciji „Dobrosusjedska pomoć“. Svatko od nas bi dobio svog djedicu ili baku.... i zadatak nam je bio obići ih svakog dana, razgovarati s njima, otići im u trgovinu ako nešto trebaju i obaviti sitnice za njih..... I ne sjećam se tada da sam čula kako je netko umro i raspadao se u svom stanu... i da su ga pronašli tek kad susjedi nisu mogli izdržati od smrada. Znači li to da smo tada više gledali jedni druge i više brinuli jedni o drugima? Što nam se desilo? Jesu li nas možda upravo ti starci previše razmazili, previše nam ugađali pa smo zato postali tako sebični? Čak ako su i krivi što su nas previše razmazili... mislim da nisu zaslužili ovo siromaštvo i samoću... Razmislimo koliko mi osobno možemo učiniti da im bar malo olakšamo njihovu starost...
I ne zaboravimo da nas gledaju naša djeca.... a kako nauče od nas tako će se i oni ponašati prema svojim starcima....
Priča....
U jednom malom selu pored šume živjela jedna mirna obitelj. Članovi te obitelji su bili otac, majka, mali sinčić i djed (očev otac). Djed je bio već jako star i strašno su mu se tresle ruke. Kad bi jeo juhu često je prolijevao oko tanjura, a jednom mu je tanjur iskliznuo iz ruke i razbio se. Snaha (dječakova majka) je prigovarala mužu što mora čistiti iza njegova oca i što joj uništava tanjure. Jednoga dana maleni dječak se igrao sa grupom dječaka pod starim hrastom.... ali u jednom trenutku vidio je da njegov otac nešto rezbari u drvetu i pošao je vidjeti što to radi. Šutke ga je gledao, a otac ga dugo nije primijetio... sav zadubljen u posao. I odjednom otac postane svjestan da dječak već dugo stoji pored njega i upita ga: "Zašto se ne igraš s ostalom djecom?".... "Ne mogu se igrati jer moram vidjeti što to radiš?" Otac će na to: "Radim drvenu zdjelicu za tvog djeda kako više ne bi mami razbijao tanjure!"... a dječak će: "Onda ću ostati pored tebe dok ne završiš... jer moram naučiti kako se radi zdjelica.... jer jednog dana ću ja morati za tebe načiniti takvu!"
Nema autora... ovu priču mi je pričao otac... a njemu njegova baka....
Neki dan sam u izlogu jedne male trgovine ugledala drvene zdjelice... stajala sam pred izlogom... zapuhnuta dahom djetinjstva i ispričane priče.... ušla sam unutra i kupila zdjelicu. Ne da bih iz nje jela moja majka... nego... da ih gledam na polici... i svakog dana se prisjetim priče koju mi je pričao otac... da ne zaboravim....
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.