09.06.2007.
Duhovitost je jako važna ljudska osobina. Svi se volimo družiti s ljudima koji su duhoviti, u čijem društvu se opuštamo, s ljudima koji nas znaju nasmijati.
„ Eric Blesser, apsolvent Sveučilišta McMaster u Hamiltonu, odlučio se pozabaviti tom stranom ljudske ličnosti i na uzorku od 150 studenata i studentica otkrio je da ženama smisao za humor predstavlja muškarac koji ih zna nasmijati, a muškarcima žena koja njihove šale zna cijeniti.
Samo istraživanje pokazalo je da postoji razlika između kreatora (onih koji nasmijavaju) i receptora (onih koji se na šale smiju), a Blesser kaže da žene među muškarcima u 62% slučajeva biraju kreatore za svoje partnere, dok muški dio populacije u 65% slučajeva za partnericu izabire receptora.
Razlike su pronađene i pri usporedbi drugačijih tipova veza, pa tako kad se radi o prijateljstvu muškarci su skloniji biti u društvu žena koje ih nasmijavaju (dakle kreatora), a kod odabira partnerice za romantičnu vezu već smo prije naglasili kako se događa upravo suprotno.“
Znači spolne razlike su razlog zašto na različite načine doživljavamo šalu... mislim da tu postoje i razlike u dobi ljudi koji se šale ili primaju šalu, u njihovom mentalitetu, odgoju i niz drugih stvari koje uvjetuju da li nam je nešto smiješno ili ne.
Nedavno mi je bloger Mile (a i nije on prvi) predbacio da ne razumijem šalu... pa sam se ozbiljno zamislila nad tim problemom.
Mislim da je i ovog puta problem u mojoj iskrenosti. Ja se ne znam smijati na silu. Ako mi netko ispriča vic koji mi nije smiješan ja se sasvim sigurno neću nasmijati. Bivši poglavica je često okupljao podanike oko sebe pa bi pričao viceve. Nisam srela u životu osobu koja je bila manje duhovita i koja lošije priča viceve. Mnogi su se smijali da mu ugode, a ja sam obično napravila kiseli izraz lica iz kojeg se moglo pročitati da me nije uspio nasmijati. Jesam li zla zbog toga? Možda... ali ne mogu se smijati na silu. Mislim da nije feler u meni jer poznajem puno ljudi koji me mogu nasmijati do bola. Dovoljno je da se nekih ljudi samo sjetim i ja se nasmijem. Imam kolegicu s kojom sam dugi niz godina radila i bila mi je lijek za dušu. U danima umora, loših raspoloženja... kroz dugi niz godina znala je spontano ispaliti takve rečenice da bi mi suze potekle na oči od smijeha. I danas je dovoljno da primim njen mail... on može biti jako ozbiljan, ali osmijeh je na mom licu čim vidim pošiljatelja.
Strašno se volim smijati, ali moram priznati da se ne mogu smijati baš na svašta. Ljudi često pod naslov šale upakiraju zlobu, sirovost i podjebavanje. To smatram zloupotrebom šale i ozbiljno odgovaram na takve upadice i tada se ljudi čude zašto ne razumijem šalu. Ne znam se prepucavati u šaljivom tonu... jer ako imam nekome nešto poručiti tada to činim ozbiljno....
Ljudi u šalu vole upakirati i vlastitu nesigurnost... kad ispale glupost ili uvrijede nekoga pa im bude žao kažu: „Samo sam se šalio!“ Ne volim takva izvlačenja. Jer u pravoj šali nema vrijeđanja. I na net-u sam u raspravama često primijetila da netko ispali glupost pa kad ga netko pobije argumentima raspravu završava istom tom rečenicom.
I kad se sama šalim ne mogu se na isti način šaliti s vršnjacima i s ljudima koji su od mene puno stariji ili puno mlađi. Ne možemo se isto šaliti baš sa svima. No možda su moji senzori i na tom području preosjetljivi... ali ne mogu si pomoći.... ne želim se smijati ako ne osjećam potrebu, ne želim se praviti da me nešto nije uvrijedilo ako mi netko naknadno pokuša objasniti da je to bila šala. Pa ne može šala progutati baš sve gluposti, nepristojnosti i zlonamjernosti. I nije mi se taj odnos prema šali desio nedavno... od djetinjstva sam takva. I ne želim se mijenjati. Ovo je bio jedan ozbiljan razgovor sa samom sobom i pokušaj da blogeru Miletu objasnim zašto se ne smijem baš stalno... J
Blogeri, smijete li se i kad vam nešto nije smiješno? Da li se šalite sa svima isto i da li od svih na isti način prihvaćate šalu?
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.