28.06.2007.
„Prve svoje pjesme, koje sam uništio, pisao sam vezanim stihom. No rano sam ga napustio i već od petnaeste godine pišem slobodnim stihom, jer njime mogu slobodno izraziti ono što želim, a da misao ne odluta drugamo tražeći rimu, koja često nagna da se kaže i ono što se nije željelo ni htjelo reći.“
(Modra lasta, XII, br. 5. str. 3 i 14, Zagreb, 1. studenog 1965. D.Tadijanović).
„Radujem se, što da krijem, ako je moj stih i vama pripremio radost. A vjerujem, i znam, da su i tisuće čitalaca mojih knjiga u njima našle radost i tugu, ono čime se odlikuje čovjek među svim stvorenjima na zemlji. Živom pjesniku nema većeg zadovoljstva od spoznaje da njegove pjesme odjekuju srcima naroda kojemu i on sam pripada. Nisam od onih koji planiraju pisanje pjesama, pišem samo kad imam što reći, i uzdam se u te blažene trenutke; nek im daleko bude kraj.“
(Vjesnik, XXXII, br. 8875, str. 7; Zagreb, 2.11.1971. D.Tadijanović)
Jesam.... dragi pjesniče, pronašla sam u tvojim pjesmama radost i tugu.... pronašla sam u njima Čovjeka.
Najdraža tvoja osobina, koju sam ljubila od prvog našeg susreta bila je tvoja jednostavnost i spontanost.
Imam jedan grijeh prema tebi. Prijateljica mi je davno, davno poklonila ploču na kojoj recitiraš svoje stihove. Nisam te mogla slušati. Vlastite stihove čitao si tako loše, nezgrapno i nekako premuški da ja to naprosto nisam mogla slušati. Ali zato smo se nas dvoje družili puno, puno..... čitanjem u tišini...... s razumijevanjem, dušom....
Kao što si o najšarenijim životnim stvarima pisao jednostavno - tako si i živio.... nenametljivo, tiho i dugo. Takav će biti i ovaj moj pozdrav tebi.... bit će to samo jedno veliko HVALA.... a ti ćeš na oblaku koji te udomio pročitati sve što to hvala u sebi nosi....
SLUŠAJUĆI ŠUMORENJE HRASTA
Ja sam drvo, krošnjato drvo, u lišće
Odjeveno, od proljeća do jeseni,
Žute jeseni; a moja je mati
Zemlja, crna zemlja: ona me
Odnjihala na jakim grudima.
Prolaznici kad zastanu preda mnom
Čude se, poviknu: „Gle hrasta!
Pogledaj ovaj hrast!“ Pa zaključih:
Ime mi je Hrast; u knjigama
Učenim: Quercus maritima. Zar bih
Mogao reći koliko desetljeća, ili
Stoljeća, stojim na istome mjestu,
Nepokretan; jedino me sunce miluje
I vjetar kad šumi u mom lišću
I šapuće riječi nerazumljive;
Krošnje se tada njišu, saginju, šumore,
Ponavljajući priču od ljubavi, od boli:
„Davno, davno, davno, u sjeni, u hladovini,
Djevojka suze lijevaše, sama, sama, sama.
Najednom se nasmijala, glasno,
I otkopčala grudi. Tko da ih ljubi?
Mladi naš list, veseo, lud,
Otrgne se naglo i spusti se lagano
Na djevojčine grudi. Ona ga poljubi!
Mi smo u krošnjama, od radosti, šumorili
Sve dok se ona nije izgubila u noći.“
Lišće moje ovu priču šumori beskrajno
Kao da se dogodila stotinama puta.
A nije nego jednom. O onome
Što bezbroj puta ču: „Požurimo!
Sad će kiša! Dolazi!“ kao zaliveno šuti.
Kome li govorim? Zar me itko sluša?
Ja sam drvo, krošnjato drvo, u lišće
Odjeveno, od proljeća do jeseni.
A negdje u daljini, znam, čeka me posljednja
Jesen, u žutom, u crnom lišću, u mraku.
Dragutin Tadijanović
Zbogom milo drvo.... od drveta koje se s poštovanjem napajalo pričama tvojim... u staroj hrastovoj šumi....
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.