Nesigurnost

28.08.2007.

28.07.2007.

Sinoć sam čavrljala s prijateljicom o nesigurnosti. Ustanovile smo da uvijek u životu neki ljudi vuku više zbog nesigurnosti drugih. U zadnje vrijeme primjećujem puno ljudi koji izmigolje obvezama uz obrazloženje: „ja to ne mogu“, „ja to ne znam“, „jako mi je žao, ali ne stižem...“. Najviše me brine što tu čudnu naviku odustajanja primjećujem kod mladih.
Mislim da se radi o razmaženosti i nesigurnosti. Jesmo li previše razmazili generacije kojima ćemo ostaviti svijet?
Razmišljajući o mnogim pojedincima... raznih dobi.... pokušala sam objasniti tu pojavu na primjeru sebe. Koliko sam bila i jesam nesigurna, koliko si to priznajem, koliko i da li odustajem?
Promet je moja noćna mora.... a mislim da sam najveću nesigurnost osjetila upravo u vozačkim odlukama. Nakon polaganja vozačkog imala sam dugu stanku u vožnji. Kad sam počela voziti svakodnevno imala sam određenu rutu koju sam prelazila svaki dan... znala sam je na pamet, ali da mi je netko rekao da sama odem u veliki grad ili negdje gdje nisam bila bio bi mi to veliki problem. Obožavam ići u Merkić. Kada bih poželjela na to čarobno mjesto molila bih muža, a on je uživao poigravajući se mojom željom. Obožavao me zadirkivati, odbijati, kršiti dogovore za odlazak tamo. I onda sam se jednoga dana jako naljutila, sjela u auto i krenula! Promašila sam izlaz s autoputa, krenula prema Krapini... skoro zaplakala u vožnji jer nije bilo mogućnosti za okretanje.... onda sam se odvažila, napravila prekršaj, vratila se, došla do Merkića. Od tada nema više te nesigurnosti. Nakon toga obišla sam mnoge nepoznate gradove, stigla na mnoga odedišta. Jednom sam s prijateljicom putovala u Našice i nazad... he,he,he..... sva sreća da nismo završile u Splitu koliko smo lutale... ali vratile smo se žive i zdrave. Pa što ako napravim grešku? Pa što ako zalutam? Uvijek ću se nekako vratiti!
Sjećam se i svoje nesigurnosti kada sam prije dvanaest godina promijenila posao. Sjedila sam prvi dan na novom radnom mjestu. Rad s ljudima.... reklamacije. Kolegice su otišle na pauzu, a ja ostala sama. Imala sam ja tada već poprilično staža, ali nisam imala pojma što ovi ljudi pitaju, što očekuju od mene... ali poput zvijeri koja se mora snaći u divljini zaprepašteno sam se gledala i slušala iznutra kako muljam, izvlačim se, naručujem ih za sutra.... samo da im ne pokažem svoju nesigurnost. I upravo me to radno mjesto naučilo da nema odustajanja! Nema ne mogu i neću! Živi čovjek ispred tebe nešto očekuje i ti moraš naći odgovor na njegova pitanja! Ti si tamo radi njega! Ako ljudi prepoznaju nesigurnost i strah postaju nemilosrdni, ironični i bezobrazni. Čak i kad nemaš pravi odgovor moraš naći načina da dođeš do njega, ali nikako ne smiješ priznati da ne znaš, a izjava da ne možeš doći do odgovora ne dolazi u obzir. Ne znati nije sramota. Učimo do zadnjeg dana svog života. Koliko je samo u životu bilo novih iskustava, novih zadataka, nepoznanica... ali sve se nauči, samo ako to doista želimo.
Znači... u Merkić sam stigla jer me naljutio muž.... ali i masu drugih stvari sam naučila ljuta. Nedavno sam tražila sama sebi grešku u nekom poslu koji je za mene novi. Potrošila sam cijeli vikend, znojila sam se, bila nervozna..... čak sam plakala poput malog djeteta na mjesečini... ljuta na samu sebe. Ali našla sam je! Nisam odustala! Naučila sam.
Svašta sam u životu naučila.... i sve mi je jednom bilo prvi put. Puno toga ne znam, ali zbog toga ne odustajem. Mislim da sam zauzdala svoje strahove i nesigurnost.... a mislim da mi je u tome najviše od svega pomoglo to što se ne sramim pitati one koji nešto znaju bolje od mene.
Mladi ne vole savjete.... čak i onda kad su nesigurni... čak i onda kada im u očima vidiš da im je pomoć potrebna. To je razumljivo. I meni su u jednoj fazi života išli na živce savjeti.... i još uvijek postoje ljudi koji me iritiraju jer me gnječe savjetima koje ne tražim. Zato postoje načini kako možemo pomoći svojoj djeci i mladima koje srećemo na svom putu, a da ne budemo naporni i nametljivi. Sad ću vam ispričati priču Mary Kinsolving na tu temu....
Gospođicu Kinsolving je živjela na Manhattanu gdje ju je, kao djevojčicu, majka svakog jutra vodila u školu i poslije podne dolazila po nju. Jedne oštre zime njena je majka oboljela od upale pluća i Mary je sama morala poći u školu i vratiti se kući. Drugog dana, na povratku iz škole, okliznula se na ledu prelazeći ulicu, a u tom trenutku je prema njoj dolazio automobil koji se zaustavio na udaljenosti od nekoliko centimetara. Vozač joj je pomogao ustati. Vratila se kući... ne govoreći majci što se dogodilo... da je ne uznemiri.
Sljedećeg su jutra ulica bile još zaleđenije i kada je stigla do prvog raskrižja, bila je strahovito uplašena i dugo je tako stajala na pločnika. Naposljetku, pristupila joj je jedna starija žena i rekla: „Ja vrlo slabo vidim. Hoćeš li me primiti za ruku dok prelazim ulicu? Mary je pristala, uhvatila staricu za ruku i začas su bile na drugoj strani ulice. Nakon nekoliko koraka, Mary se okrenula da vidi je li sa staricom sve u redu. Na svoje veliko iznenađenje, ugledala ju je kako ponovo prelazi isto raskrižje hodajući ovaj put mnogo brže. U tom je trenutku gospođica Kinsolving shvatila da je starica lagala o svojem vidu kako bi joj pomogla prijeći ulicu. Mnogo kasnije u životu shvatila je da može prevladati svoje strahove tako što će nekomu pomoći.
Ponekad smo sami za sebe škrti, lijeni i nesigurni.... ali pomažući drugima možemo probuditi u sebi snagu za koju nismo ni znali da postoji. Tako je i u odnosu s mladima. Život nam je podario iskustva koja oni još nemaju... pa onda nije problem prilagoditi način na koji ćemo im pomoći njima i njihovom pogledu na svijet. Da ih ne povrijedimo... da ne istaknemo njiihovo neznanje... možemo im pomoći, a da se pritom pravimo malo mutavi, bespomoćni pa čak i neznalice. To nam je prekrasno pokazala starica iz ove priče.

<< Arhiva >>

  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)