28.07.2007.
Sinoć sam čavrljala s prijateljicom o nesigurnosti. Ustanovile smo da uvijek u životu neki ljudi vuku više zbog nesigurnosti drugih. U zadnje vrijeme primjećujem puno ljudi koji izmigolje obvezama uz obrazloženje: „ja to ne mogu“, „ja to ne znam“, „jako mi je žao, ali ne stižem...“. Najviše me brine što tu čudnu naviku odustajanja primjećujem kod mladih.
Mislim da se radi o razmaženosti i nesigurnosti. Jesmo li previše razmazili generacije kojima ćemo ostaviti svijet?
Razmišljajući o mnogim pojedincima... raznih dobi.... pokušala sam objasniti tu pojavu na primjeru sebe. Koliko sam bila i jesam nesigurna, koliko si to priznajem, koliko i da li odustajem?
Promet je moja noćna mora.... a mislim da sam najveću nesigurnost osjetila upravo u vozačkim odlukama. Nakon polaganja vozačkog imala sam dugu stanku u vožnji. Kad sam počela voziti svakodnevno imala sam određenu rutu koju sam prelazila svaki dan... znala sam je na pamet, ali da mi je netko rekao da sama odem u veliki grad ili negdje gdje nisam bila bio bi mi to veliki problem. Obožavam ići u Merkić. Kada bih poželjela na to čarobno mjesto molila bih muža, a on je uživao poigravajući se mojom željom. Obožavao me zadirkivati, odbijati, kršiti dogovore za odlazak tamo. I onda sam se jednoga dana jako naljutila, sjela u auto i krenula! Promašila sam izlaz s autoputa, krenula prema Krapini... skoro zaplakala u vožnji jer nije bilo mogućnosti za okretanje.... onda sam se odvažila, napravila prekršaj, vratila se, došla do Merkića. Od tada nema više te nesigurnosti. Nakon toga obišla sam mnoge nepoznate gradove, stigla na mnoga odedišta. Jednom sam s prijateljicom putovala u Našice i nazad... he,he,he..... sva sreća da nismo završile u Splitu koliko smo lutale... ali vratile smo se žive i zdrave. Pa što ako napravim grešku? Pa što ako zalutam? Uvijek ću se nekako vratiti!
Sjećam se i svoje nesigurnosti kada sam prije dvanaest godina promijenila posao. Sjedila sam prvi dan na novom radnom mjestu. Rad s ljudima.... reklamacije. Kolegice su otišle na pauzu, a ja ostala sama. Imala sam ja tada već poprilično staža, ali nisam imala pojma što ovi ljudi pitaju, što očekuju od mene... ali poput zvijeri koja se mora snaći u divljini zaprepašteno sam se gledala i slušala iznutra kako muljam, izvlačim se, naručujem ih za sutra.... samo da im ne pokažem svoju nesigurnost. I upravo me to radno mjesto naučilo da nema odustajanja! Nema ne mogu i neću! Živi čovjek ispred tebe nešto očekuje i ti moraš naći odgovor na njegova pitanja! Ti si tamo radi njega! Ako ljudi prepoznaju nesigurnost i strah postaju nemilosrdni, ironični i bezobrazni. Čak i kad nemaš pravi odgovor moraš naći načina da dođeš do njega, ali nikako ne smiješ priznati da ne znaš, a izjava da ne možeš doći do odgovora ne dolazi u obzir. Ne znati nije sramota. Učimo do zadnjeg dana svog života. Koliko je samo u životu bilo novih iskustava, novih zadataka, nepoznanica... ali sve se nauči, samo ako to doista želimo.
Znači... u Merkić sam stigla jer me naljutio muž.... ali i masu drugih stvari sam naučila ljuta. Nedavno sam tražila sama sebi grešku u nekom poslu koji je za mene novi. Potrošila sam cijeli vikend, znojila sam se, bila nervozna..... čak sam plakala poput malog djeteta na mjesečini... ljuta na samu sebe. Ali našla sam je! Nisam odustala! Naučila sam.
Svašta sam u životu naučila.... i sve mi je jednom bilo prvi put. Puno toga ne znam, ali zbog toga ne odustajem. Mislim da sam zauzdala svoje strahove i nesigurnost.... a mislim da mi je u tome najviše od svega pomoglo to što se ne sramim pitati one koji nešto znaju bolje od mene.
Mladi ne vole savjete.... čak i onda kad su nesigurni... čak i onda kada im u očima vidiš da im je pomoć potrebna. To je razumljivo. I meni su u jednoj fazi života išli na živce savjeti.... i još uvijek postoje ljudi koji me iritiraju jer me gnječe savjetima koje ne tražim. Zato postoje načini kako možemo pomoći svojoj djeci i mladima koje srećemo na svom putu, a da ne budemo naporni i nametljivi. Sad ću vam ispričati priču Mary Kinsolving na tu temu....
Gospođicu Kinsolving je živjela na Manhattanu gdje ju je, kao djevojčicu, majka svakog jutra vodila u školu i poslije podne dolazila po nju. Jedne oštre zime njena je majka oboljela od upale pluća i Mary je sama morala poći u školu i vratiti se kući. Drugog dana, na povratku iz škole, okliznula se na ledu prelazeći ulicu, a u tom trenutku je prema njoj dolazio automobil koji se zaustavio na udaljenosti od nekoliko centimetara. Vozač joj je pomogao ustati. Vratila se kući... ne govoreći majci što se dogodilo... da je ne uznemiri.
Sljedećeg su jutra ulica bile još zaleđenije i kada je stigla do prvog raskrižja, bila je strahovito uplašena i dugo je tako stajala na pločnika. Naposljetku, pristupila joj je jedna starija žena i rekla: „Ja vrlo slabo vidim. Hoćeš li me primiti za ruku dok prelazim ulicu? Mary je pristala, uhvatila staricu za ruku i začas su bile na drugoj strani ulice. Nakon nekoliko koraka, Mary se okrenula da vidi je li sa staricom sve u redu. Na svoje veliko iznenađenje, ugledala ju je kako ponovo prelazi isto raskrižje hodajući ovaj put mnogo brže. U tom je trenutku gospođica Kinsolving shvatila da je starica lagala o svojem vidu kako bi joj pomogla prijeći ulicu. Mnogo kasnije u životu shvatila je da može prevladati svoje strahove tako što će nekomu pomoći.
Ponekad smo sami za sebe škrti, lijeni i nesigurni.... ali pomažući drugima možemo probuditi u sebi snagu za koju nismo ni znali da postoji. Tako je i u odnosu s mladima. Život nam je podario iskustva koja oni još nemaju... pa onda nije problem prilagoditi način na koji ćemo im pomoći njima i njihovom pogledu na svijet. Da ih ne povrijedimo... da ne istaknemo njiihovo neznanje... možemo im pomoći, a da se pritom pravimo malo mutavi, bespomoćni pa čak i neznalice. To nam je prekrasno pokazala starica iz ove priče.
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.