02.08.2007.
Prekrasna, ali i tužna priča na blogu našeg „Nemam pojma“ potakla me na otvaranje ove teme.
To je tema na koju sam ja potrošila puno forumaških sati u prepirci s našim Miletom. To je njemu omiljena tema.
Mile me zbog mog mišljenja o ljubomori smatra hladnom osobom.
U raspravi od 02.10.2005. godine Mikoslav je napisao ovako:
Ljubomoru nam je bog dao, jer to je jedini nacin ustanoviti da volimo i da smo voljeni. Ko nepozna ljubomoru nije osjetio sta je prava ljubav.
I nije Mile jedini koji tako misli. Vjerojatno ste svi nekada čuli izjave svojih prijatelja ili prijateljica koji su tvrdili da voljenu osobu prave ljubomornom kako bi provjerili da li su voljeni. (Tu pojavu sam češće primjećivala kod žena).
Ljubomora je složena emocija.
Izazvana je paničnim strahom da ćemo izgubiti voljenu osobu, da bi ona mogla zavoljeti nekog drugog više nego nas. Ljubomora po mom mišljenju nikako nije mjerilo ljubavi nego je mjerilo sebičnosti i potrebe pojedinca za posjedovanjem druge osobe. Ljubomora je po mom mišljenju emotivno siromaštvo, a nikako nije nedostatak ljubavi. Ako uistinu voliš tada taj odnos ne remetiš mučeći sebe i partnera ljubomorom.
Mislim da u životu treba težiti postati takvom osobom koju voljena osoba neće htjeti izgubiti... takvom osobom s kojom će voljena osoba željeti boraviti što više i osjećati se slobodno i dobro u našem društvu. Bojim se da ljubomora i nije baš znak pažnje i ljubavi. Ja ne bih mogla podnijeti ljubomoru partnera, a ono što ne želim da meni drugi rade ne želim ni ja raditi ljudima koje volim. Ljubomora budi u čovjeku niz negativnih emocija... potrebu kontrole i nasilnog zadržavanja nekoga jer mislimo da nam pripada. Ljubomora ne učvršćava vezu nego je upropaštava..
Mislim da je ljubomora odraz nesigurnosti u samoga sebe i mislim da zrelu osobu vrijeđa ljubomora partnera, a onda vrijedi i obrnuto.
Ljubomora, jal i zavist su biljke koje rastu iz istog korijena. Možemo biti ljubomorni u panici da ne izgubimo osobu koju volimo... ili osobu za koju smatramo da je „posjedujemo“ ili pak možemo biti zavidni drugim ljudima što su u nečemu uspješniji od nas.
Mislim da je moj stav prema ljubomori dobio svoje korijene u djetinjstvu. Odrasla sam u domu gdje se nikada nismo uspoređivali s drugima, nismo komentirali tuđe živote na negativan način.... a na svaki moj pokušaj da to učinim bila sam upozorena i svaki puta mi je objašnjenjo da je to ružna navika. Ispirao je otac iz djetinjeg srca te negativne emocije i naučio me radovanju uspjesima drugih ljudi i još tada mi je vrlo jasno i uspješno objasnio da tuđi uspjesi nikada i nipošto ne ugrožavaju mene. Čemu onda trošiti emocije i svoje vrijeme na nešto negativno?!!! Vrijeme treba trošiti na sebe i osobe koje volimo.
Prije nešto sitno godina desilo mi se u životu nešto što me je jako uzdrmalo. Valjda okolini koja ne razmišlja poput mene nije bilo drago što im ne virim kroz prozore, što ne pratim njihova kretanja, ne uključujem se na te načine u njihove živote.
Bio je roditeljski sastanak. Nakon sastanka pristupila mi je jedna osoba (roditelj). Pozvana sam na kavu jer moram čuti nešto važno. I na toj kavi sam dobila „prijateljski“ savjet da bi trebala bolje čuvati muža (kao da je pas ili maluoumna osoba) jer me vara s osobom X. Tada mi je na toj kavi ispričano toliko ružnih detalja. Da sam slučajno bila netko treći i da sam imala prilike gledati sa strane tu okrutnost svakako bih zaštitila osobu koja to mora slušati.
Ali tada sam samo šutjela.... osjećala sam se kao da mi netko siluje dušu. Vrtio mi se film svih prethodnih dana... godina..... vrtio mi se film svih naših dana u kojima ja nikada nisam postavljala pitanja, nikada nisam kontrolirala i ne vjerovala. Zahvalila sam se na informaciji (iako je to „dar“ koji nikako ne zavređuje hvalu) i pošla doma.
Tih dana je moj brak prolazio svoj veliki test... tih dana sam odrastala, imala jedan slom živaca, tih dana sam isplakala puno suza... bio je to pravi pakao. On je tvrdio tada, kao i danas da ispričana priča nije istinita. No ja sada ne želim pisati o tome.
Što me je izbacilo iz takta, zašto sam bila ranjena... da li sam osjetila ljubomoru?
Da mi je on rekao da se zaljubio... da mu je neka druga žena napetija od mene ja bih razumjela i sasvim sigurno to ne bi izazvalo takav pakao tih dana. Mene bi naravno boljelo, ali ja bih se sa tim znala nositi. Mene je tada ranilo što mi je cijelo selo... bliža i dalja okolica bila u domu. Ranilo me je što po mom životu ruju bezjaci i sve te iskompleksirane spodobe koje liječe svoje komplekse i neuspjehe prljajući sve ono u što sam vjerojavala i stvarala cijeli svoj život. Doslovno! Dok smo te večeri raspravlji o našem problemu... s dvorišne strane na prozoru je visila seoska tračerica i prisluškivala. Bila je izvjestitelj za javnost, a meni su to drugi prenijeli sljedećeg dana. Toliko sam se branila svih tih godina od njihovog uplitanja u moj život, kao što im nisam ulazila u njihove. Ali evo... našli su načina da se „zbližimo“.
Uvijek svoje grupe... bez obzira da li se radi o obitelji... ili ekipi s posla doživljavam kao svoj tim... svoju ekipu. Sada sam se osjećala izdano.... ne mišlju da se možda u životu mog muža desila avantura nego što je dozvolio da nam sve te spodobe ušetaju u život. No svatko tko se bavio sportom zna da svaka ekipa neke utakmice mora i izgubiti... i da izgubljena utakmica nije razlog da se ekipa raspusti.... nego je novi poticaj za treniranje... za nove pobjede.
I kad smo skupljali svoje živote poput krhotina stakla, stavljali melem na rane, dušebrižnici nisu mirovali. Ako bi pošli na kazališnu predstavu ili kuglanje, a djecu ostavili s bakom dešavali su se telefonski pozivi, prijetnje, zastrašivanje djece. Ni u jednom trenutku me nije zanimalo tko to radi.... a nadam se da je to pouka svima nama da jako moramo paziti s kim se družimo... pa čak ispijamo i kavu, jer neki ljudi to doista nisu zaslužili.
Od tada je prošlo nešto godina. Jedna obitelj je izdržala diverziju izvana. Dva dječaka odrastaju sa svojim roditeljima. Ostalo je nešto ožiljaka koji su tu tek da nas podsjete na neugodno iskustvo... da nam se ne bi ponovilo.
Zašto sam vam ispričala ovu intimnu priču? Zašto sam vam napisala ovaj post plačući?
Prvi je razlog pozitivna emocija prema Bubimirki, Paix i svim mladim blogericama kojima želim poručiti da se čuvaju ljubomore... a čak ako su same od nje oslobođene, neka se čuvaju okoline koja njeguje tu ružnu emociju.
Drugi je razlog opet pozitivna emocija koja me navodi da vas sve zamolim da nikada nikome ne prenosite takve vijesti.... jer to su stvari između dvoje ljudi i vi kao pripadnici njihove okoline nikako niste nadležni da se miješate u te stvari. Takvim „istinama“ nikome ne možete učiniti dobro.
A treći i najveći... i najpozitivniji razlog pisanja ove priče je taj što sam ja to sada u stanju učiniti ovako javno... kao da se desilo nekom drugom. Ja sam sada čvrsta stijena koju je to iskustvo obogatilo, još više očvrsnulo i sada sam još uvjernija da me ne zanimaju pogledi kroz tuđe prozore, ali i da ću potrgati noge svakom kog uhvatim pod svojim prozorom.
A četvrti razlog ima malo negativnih emocija. Ja znam da ovaj blog čitaju i oni koji su se naslađivali mojom boli... pa ih evo sada ovim putem pozdravljam..... i izražavam svoje žaljenje što im je radovanje kratko trajalo i što su opet ostali sami sa svojim kompleksima, problemima i osobnim neuspjesima... do neke nove žrtve koja će im odvući pažnju s njihovih pravih problema.
Eto blogeri..... čuvajte se ljubomore... jali i zavisti. To je uzaludno trošenje vremena. Svi koji se time bave vrijeme kradu samo sebi.... a život je tako kratak... šteta vremena...
Ljubi vas Dona....
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.