Praštanje

28.08.2007.

09.04.2007.

Lutam malo net-om i danas mi je tema čitanja „praštanje“. Čitam mudre izreke, pjesme, tekstove na duhovnim stranicama i došla sam do zaključka da sam „oštećena posuda“, „roba s greškom“, totalni neznalica.... a najzanimljivije u tom mom zaključku je čvrst stav da se nemam namjeru mijenjati po tom pitanju. Nije mi problem priznati vlastite greške... ali na ovu temu želim biti „roba s greškom.“ Isto tako sam nedavno čitala neko očitovanje u kojemu se svi koji se tamo spominju prozivaju i pozivaju na međusobno opraštanje. To očitovanje sam odmah doživjela bljutavom maglicom koja se baca na stado i prodaje mu te stare fraze da slučajno ne progleda i vidi u čemu je problem.

Po Aniću je praštanje – zaboravljanje nečije krivnje, oslobađati nekoga od odgovornosti.

Stvari koje mogu oprostiti su kad mi npr.netko stane na nogu i kaže „oprosti“... tada ja samo odmahnem rukom i kažem: „Ma samo ti gazi!“.

Tko me može uopće dovesti u situaciju da bi se očekivalo moje opraštanje? Tko me može povrijediti, prevariti i raniti? Samo onaj kome sam darovala svoje povjerenje.
Kad me netko prevari, uvrijedi ili rani prvi put tada sam žrtva svoje naivnosti i pogrešne procjene, ali kad me prevari drugi put tada sam već glupača koja se dala opet preveslati.
Zašto? Zato što sam prvi puta oprostila ili bolje rečeno prešla preko takvog ponašanja?

Čitam često izjave: „Oprostila sam, ali nisam zaboravila!“ To nije praštanje.... što se lijepo vidi i iz definicije.

Vjernici imaju mogućnost ispovjedi nakon koje im se daje oprost od grijeha.
Ja nemam svoju religiju pa su me od malena drilali i govorili da ne smijem griješiti jer greške nanose nepopravljive štete ljudima oko mene i meni samoj. I ja sam to prilično ozbiljno shvatila... doista se trudim u životu ne gaziti nikoga, ne gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, ne dirati ono što nije moje, ne lagati i niz drugih stvari. Nikada se u životu nitko na mene nije naljutio da me ne želi više vidjeti i da mi to otvoreno kaže u njonju. A meni se desilo više puta da sam trajno i zauvijek odbacila ljude koji su me iznevjerili. Svjesna sam da nije problem u tim ljudima nego u mojim nerealnim očekivanjima u odnosu na njih. Stoga nikada ne osjećam potrebu za osvetom. Nikada se u životu nikome nisam osvetila, niti sam imala potrebu. Nikada u životu nikoga nisam mrzila... iako sam svašta ružno doživjela od ljudi. Ja naprosto odbacujem zauvijek. Kažem ŠLUS i nema više.
Mislim da je poštenije tako nego da se nastavim družiti s nekim koga više ne poštujem, kome više ne vjerujem. Kad odbacujem uvijek imam završni govor... uvijek gledajući čovjeka u oči kažem da je ŠLUS i zbog čega je ŠLUS. Od onih sam koji dugo, dugo gutaju i skupljaju... i to je jedan od mojih felera... i onda se desi dan... desi se ta kap koja prelije čašu i tada nema dalje. Bilo bi poštenije da skočim na svaku loptu. Ali trudim se ne biti naporna... pa se dovedem u situaciju da skupljam negativne dojmove predugo i kad se desi taj konačni čavlić ja moram proglasiti kraj.
Ima jedna stara izreka... ne znam čija koja kaže: „Nemoj suditi pa nećeš morati ni praštati!“
Ni s njom se ne slažem. Ja mislim da se mora osuditi svako loše ponašanje... po toj poslovici ne bi trebalo osuditi sve izme koje poznajemo i sve loše što se dešava u društvu. Neka ponašanja po mom mišljenju ne zaslužuju praštanje.

Blogeri, kako vi stojite s praštanjem? Što ste u stanju oprostiti, a što ne?

U prilogu ide priča koju ste svi već vjerojatno dobili nebrojeno puta mailom ili je pročitali na net-u, ali baš je zgodna pa mislim da neće biti štete ako je svi zajedno pročitamo još jednom....

Bio je jednom jedan dječak vrlo ružnog karaktera.
Njegov otac mu je jednog dana dao vrećicu sa čavlima i rekao mu
da zakuca po jedan čavao u vrata svaki put
kad se bude ružno ponašao i/ili kad se posvađa sa nekim.

Prvog dana je ukucao 37 čavala. Sljedećih tjedana naučio je
da se kontrolira i broj zakucanih čavala se smanjivao iz dana u dan.
Otkrio je da je mnogo lakše kontrolirati se umjesto da kucaš čavle.

Na kraju je došao dan kada dječak nije zakucao niti jedan čavao u vrata.
Tada je otišao kod oca i reče mu da danas nije zakucao niti jedan čavao.

Otac mu je tada rekao da izvadi čavao iz vrata
a svaki dan kada ne bude izgubio strpljenje.
Dani su prolazili i na kraju je dječak rekao ocu da je izvadio sve čavle iz vrata.

Otac je odveo sina do vrata i rekao mu:
“Sine, ponašao si se vrlo dobro, a vidi koliko rupa ima u vratima!”

“Nikad više neće biti kao prije.Kad se posvađaš sa nekim i
kad mu kažeš ružne stvari ostavljaš mu ranu kao ovu.”

Možeš zabosti nož u čovjeka i da ga izvadiš odmah,ali će rana ostati zauvijek.
Nije važno koliko ćeš se puta ispričati, rana će ostati.
Verbalna rana čini isto zlo kao i fizička rana.PRIJATELJI su rijetko blago,
čine te sretnim i ohrabruju te.
Spremni su da te saslušaju kada ti je to potrebno, podržavaju te i
otvaraju svoje srce pred tobom.
Pokaži svojim prijateljima koliko ih voliš.

<< Arhiva >>

  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)