Praštanje

28.08.2007.

09.04.2007.

Lutam malo net-om i danas mi je tema èitanja „praštanje“. Èitam mudre izreke, pjesme, tekstove na duhovnim stranicama i došla sam do zakljuèka da sam „ošteæena posuda“, „roba s greškom“, totalni neznalica.... a najzanimljivije u tom mom zakljuèku je èvrst stav da se nemam namjeru mijenjati po tom pitanju. Nije mi problem priznati vlastite greške... ali na ovu temu želim biti „roba s greškom.“ Isto tako sam nedavno èitala neko oèitovanje u kojemu se svi koji se tamo spominju prozivaju i pozivaju na meðusobno opraštanje. To oèitovanje sam odmah doživjela bljutavom maglicom koja se baca na stado i prodaje mu te stare fraze da sluèajno ne progleda i vidi u èemu je problem.

Po Aniæu je praštanje – zaboravljanje neèije krivnje, oslobaðati nekoga od odgovornosti.

Stvari koje mogu oprostiti su kad mi npr.netko stane na nogu i kaže „oprosti“... tada ja samo odmahnem rukom i kažem: „Ma samo ti gazi!“.

Tko me može uopæe dovesti u situaciju da bi se oèekivalo moje opraštanje? Tko me može povrijediti, prevariti i raniti? Samo onaj kome sam darovala svoje povjerenje.
Kad me netko prevari, uvrijedi ili rani prvi put tada sam žrtva svoje naivnosti i pogrešne procjene, ali kad me prevari drugi put tada sam veæ glupaèa koja se dala opet preveslati.
Zašto? Zato što sam prvi puta oprostila ili bolje reèeno prešla preko takvog ponašanja?

Èitam èesto izjave: „Oprostila sam, ali nisam zaboravila!“ To nije praštanje.... što se lijepo vidi i iz definicije.

Vjernici imaju moguænost ispovjedi nakon koje im se daje oprost od grijeha.
Ja nemam svoju religiju pa su me od malena drilali i govorili da ne smijem griješiti jer greške nanose nepopravljive štete ljudima oko mene i meni samoj. I ja sam to prilièno ozbiljno shvatila... doista se trudim u životu ne gaziti nikoga, ne gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, ne dirati ono što nije moje, ne lagati i niz drugih stvari. Nikada se u životu nitko na mene nije naljutio da me ne želi više vidjeti i da mi to otvoreno kaže u njonju. A meni se desilo više puta da sam trajno i zauvijek odbacila ljude koji su me iznevjerili. Svjesna sam da nije problem u tim ljudima nego u mojim nerealnim oèekivanjima u odnosu na njih. Stoga nikada ne osjeæam potrebu za osvetom. Nikada se u životu nikome nisam osvetila, niti sam imala potrebu. Nikada u životu nikoga nisam mrzila... iako sam svašta ružno doživjela od ljudi. Ja naprosto odbacujem zauvijek. Kažem ŠLUS i nema više.
Mislim da je poštenije tako nego da se nastavim družiti s nekim koga više ne poštujem, kome više ne vjerujem. Kad odbacujem uvijek imam završni govor... uvijek gledajuæi èovjeka u oèi kažem da je ŠLUS i zbog èega je ŠLUS. Od onih sam koji dugo, dugo gutaju i skupljaju... i to je jedan od mojih felera... i onda se desi dan... desi se ta kap koja prelije èašu i tada nema dalje. Bilo bi poštenije da skoèim na svaku loptu. Ali trudim se ne biti naporna... pa se dovedem u situaciju da skupljam negativne dojmove predugo i kad se desi taj konaèni èavliæ ja moram proglasiti kraj.
Ima jedna stara izreka... ne znam èija koja kaže: „Nemoj suditi pa neæeš morati ni praštati!“
Ni s njom se ne slažem. Ja mislim da se mora osuditi svako loše ponašanje... po toj poslovici ne bi trebalo osuditi sve izme koje poznajemo i sve loše što se dešava u društvu. Neka ponašanja po mom mišljenju ne zaslužuju praštanje.

Blogeri, kako vi stojite s praštanjem? Što ste u stanju oprostiti, a što ne?

U prilogu ide prièa koju ste svi veæ vjerojatno dobili nebrojeno puta mailom ili je proèitali na net-u, ali baš je zgodna pa mislim da neæe biti štete ako je svi zajedno proèitamo još jednom....

Bio je jednom jedan djeèak vrlo ružnog karaktera.
Njegov otac mu je jednog dana dao vreæicu sa èavlima i rekao mu
da zakuca po jedan èavao u vrata svaki put
kad se bude ružno ponašao i/ili kad se posvaða sa nekim.

Prvog dana je ukucao 37 èavala. Sljedeæih tjedana nauèio je
da se kontrolira i broj zakucanih èavala se smanjivao iz dana u dan.
Otkrio je da je mnogo lakše kontrolirati se umjesto da kucaš èavle.

Na kraju je došao dan kada djeèak nije zakucao niti jedan èavao u vrata.
Tada je otišao kod oca i reèe mu da danas nije zakucao niti jedan èavao.

Otac mu je tada rekao da izvadi èavao iz vrata
a svaki dan kada ne bude izgubio strpljenje.
Dani su prolazili i na kraju je djeèak rekao ocu da je izvadio sve èavle iz vrata.

Otac je odveo sina do vrata i rekao mu:
“Sine, ponašao si se vrlo dobro, a vidi koliko rupa ima u vratima!”

“Nikad više neæe biti kao prije.Kad se posvaðaš sa nekim i
kad mu kažeš ružne stvari ostavljaš mu ranu kao ovu.”

Možeš zabosti nož u èovjeka i da ga izvadiš odmah,ali æe rana ostati zauvijek.
Nije važno koliko æeš se puta isprièati, rana æe ostati.
Verbalna rana èini isto zlo kao i fizièka rana.PRIJATELJI su rijetko blago,
èine te sretnim i ohrabruju te.
Spremni su da te saslušaju kada ti je to potrebno, podržavaju te i
otvaraju svoje srce pred tobom.
Pokaži svojim prijateljima koliko ih voliš.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)