20.03.2007.
Prije godinu dana upoznala sam radeći svoj posao interesantnog mladog čovjeka.
To je čovjek bistrog pogleda, veselog osmijeha, otvorenog srca za ljude. U poslovnoj suradnji sa velikim simpatijama pratim njegovu savjesnost, srčanost, dobronamjernost, požrtvovnost i nesebičnost. Malo je mladih ljudi kojima je toliko stalo da poboljšaju sliku svijeta u kojem žive. O kraju gdje radi nisam imala pojma... bila su to tek imena nekih manjih mjesta na zemljopisnoj karti. Posao me odveo na to putovanje... očarala me priroda i srdačnost ljudi koji tamo žive i rade. Postala sam znatiželjna i počela postavljati pitanja o tom kraju, a tada mi je on umoran od mojih pitanja dao adresu svog bloga na kojoj mogu pročitati sve što me zanima. Svakodnevno sam pratila izvještaje iz tog pomalo zaboravljenog kraja naše zemlje... čitala o njihovim priredbama, feštama, misama, problemima koji muče stanovnike, o problemima u školi, vrtiću, KUD-u, o sramotnom političkom triku izgradnje staračkog doma koji stoji već godinama bez svojih stanovnika jer njegovi korisnici ne bi mogli legalno obavljati nuždu, a u tu situaciju su ih doveli političari lažnim obećanjima, a razumijevanja nisu imali ni oni koji su starački dom gradili, kao ni koalcijska vlada koja je došla iza njih, čak smo svi zajedno pisali pismo predsjedniku vapeći za pomoć. Čitala sam o povijesti, sadašnjosti i o snovima za budućnost. Imala sam osjećaj kao da ih sve poznajem i nisam mogla poći na spavanje, a da ne pročitam ima li što novo. Urednik tog bloga uložio je puno vremena i truda da bi javno progovorio o svom kraju. Činio je to toliko pozitivno i ambiciozno sve dok se nisu pojavili jalnuši kojima je zasmetala njegova iskrenost, dok se nisu pojavili lokalni moćnici kojima se više sviđa da taj kraj i dalje ostane u sjeni društvenih zbivanja. Počele su prozivke, podmetanja i predbacivanja. Temperamentan mladi čovjek je u jednom trenutku postao umoran, uvrijeđen i razočaran i odlučio više ne pisati.
Trenutno ga na njegovom blogu dozivaju njegovi mještani i prijatelji da se vrati, a evo i ja to činim ovim postom.
Svi oni koji miniraju tako pozitivnu promidžbu jednog kraja, svi oni kojima smeta njegovo pisanje (a nije ih puno, ali glupost je obično glasna i agresivna) nisu zaslužili dobiti ono što žele, a to je ušutkati Urednika. Svi oni pozitivni i dragi ljudi... a ima ih jako puno iz tog kraja, a čini mi se još više onih koji su porijeklom od tamo, a žive širom Hrvatske, čak i u susjednim zemljama, pa čak i preko velike bare nisu zaslužili da zbog par bezjaka ostanu bez tog dragog mjesta na koje vole svratiti i pročitati što se događa.
U svakom kraju postoje pojedinci koji se razlikuju od mase. U svakom kraju postoje pojedinci koji su ispred svog vremena. Oni su nosioci napretka, oni su obično i žrtve svojih pozitivnih nastojanja. No svi oni koji su šutljivi i nemaju snage, znanja ili volje progovoriti o problemima iz života trebali bi smoći bar toliko snage i stati uz ljude koji to čine i za njih....
Uredniče, nemoj gasiti revoluciju u sebi... vrati se i nastavi pisati.... jer mi te čekamo.... J
I još priča na ovu temu....
Živio jednom jedan bračni par koji je imao 12-ogodišnjeg sina i jednog magarca. Odlučili oni malo putovati, raditi i upoznati svijet i tako krenuše na put. Kad su došli u prvo selo ljudi su komentirali:
«Pogledajte vi ovog neodgojenog dječaka. On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca.» Žena tada reče mužu: «Nećemo dozvoliti da ljudi tako loše pričaju o našem sinu.» Muž je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega.
Kad su došli u drugo selo ljudi su mrmljali: «Pogledajte ovo, sram nek bude ovog čovjeka kad pušta da mu žena i dijete vuku magarca dok on sjedi» Odlučili oni da će žena sjesti na magarca, a muž i sin će držati uzde.
Došli oni tako i u treće selo gdje su ljudi ponovno komentirali: «Jadan čovjek! Cijeli dan je radio, a žena mu je sjela na magarca. I jadan sin! Tko zna što ga sve čeka s takvom majkom.»
Tada odlučiše da se svo troje popnu na magarca i nastave put. Kad su došli do slijedećeg sela čuli su mještane kako komentiraju da će jadnom magarcu puknut leđa zbog prevelike težine. I tada oni svo troje siđu dolje i odlučiše hodati pored njega. Kad su prolazili kroz slijedeće selo, nisu mogli vjerovati komentarima ljudi koji su im se smijali: «Pogledajte ove tri budale...hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi.»
POUKA:
Uvijek će te kritizirati i pričati nešto loše o tebi što god ti napravio...teško je svima ugoditi....
(Nemam pojma tko je autor ove priče....)
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.