26.08.2007.
Na našoj političkoj sceni postoji jedan politačar koji je moj ljubimac. Uvijek ga ističem kao primjer za skromnost i umjerenost.
Nedavno se čovjek oženio. Njegovo vjenčanje je bilo luksuzno. Ovih dana doživljavam komentare: „Dona, eto ti sada! A uvijek si govorila da je skroman! Isti je kao i drugi.“
Taj čovjek ima već puno radnog staža. Obrazovan je i radio je sve te godine na dobro plaćenim radnim mjestima – zasluženo! Sve to vrijeme mogao si je priuštiti puno luksuzniji život, no nije to učinio. Živio je začuđujuće skromno. Logično je da ima ušteđevinu.
Desio mu se u životu trenutak koji mu je neobično važan. Želio ga je učiniti bajkovitim, želio ga je učiniti trenutkom koji će pamtiti na sve moguće načine, kao nešto najposebnije u svom životu. Platio je to sam.
Okruženi smo bahatim i besramnim trošenjima tuđeg novca. Ili bolje da kažem.... NAŠEG novca. Mnogi kauboji žive jako luksuzno dugi vremenski period i troše novac koji nisu zaradili. A te dvije vrste trošenja nikako nisu iste i ne smijemo ih izjednačavati.
Imamo ružnu naviku guranja nosa u tuđe živote i komentiranja na koji način drugi ljudi troše svoj novac. Strašno se volimo uspoređivati s drugima i komentirati kako bi mi na nečijem mjestu učinili drugačije.
Ako moj susjed od svog pošteno zarađenog novca sebi priušti neki luksuz koji meni uopće nije napet... tada to nije razlog da se ja čudim i zlobno komentiram. Jer svi mi imamo svoja veselja, svoje navike, svoje strasti. U takvom slučaju mogu se samo veseliti što je moj susjed vrijedan čovjek i što si je uspio ostvariti neku svoju želju. No ako moj susjed iz proračunskog novca ostvari neku svoju bahatu želju, tada itekako imam pravo to prokomentirati, jer je to udar na opći interes, to nije njegov novac. Velika je razlika u te dvije vrste trošenja novca, a samim tim je i moja ocjena takvih trošenja različita.
I dalje je taj političar moj ljubimac. Strašno se veselim zbog njega. I želim mu svu sreću na životnom putu. Svim zlobnicima neka pokaže srednji prst... onako kako to čini Davor Gobac kad mu svjetina ide na jetricu.
Uz to što naša trošenja mogu biti različita, tako ni cijena čovjeka nije baš uvijek ista. Često su me u raspravama ljudi uvjeravali kako baš svi na ovom svijetu imaju svoju cijenu. Ako o tome laprdamo onako općenito tada se to može svesti pod jedan takav preopćenit zaključak, no ja ipak mislim da postoje stvari koje nisu na prodaju.
Npr. kao srednjoškolka pretipkavala sam maturalne i diplomske radove, pretipkavala sam materijale za mjesne zajednice i ostala čudesa. I točno se znalo koja je cijena pretipkane stranice ili matrice. Još prije toga brala sam kukuruz, kopala repu i radila razne poslove za PIK u mojoj provinciji... i opet se točno znalo koliko moj rad vrijedi. Maaaa, radila sam razne poslove i svaki od njih je imao svoju materijalnu vrijednost. I danas moj rad kod poslodavca ima svoju cijenu..... Vrednuje se škola, staž, broj osigurane dječice preko mene, i sve to čini vrijednost moga rada. Kod svog poslodavca radim preko 20 godina, nikada nisam prigovorila na dogovorenu cijenu rada. To ne znači da je poslodavac pošteđen mojih prigovaranja... no ona su drugog karaktera.
Znači... kada gledam sebe kroz te naočale... tada svakako imam svoju cijenu.... kao i svaki drugi čovjek.
No postoji ipak jedna druga dimenzija djelovanja, koju nikako ne mogu izračunati kroz materijalne vrijednosti.
Uz to što naplaćujemo svoj rad, postoje i naša vjerovanja, naše nade i borbe za bolje i pravednije društvo. To su ideali. Postoji to nešto što dajemo iz središta svog srca.... iz svog izvora. Kod takvih davanja ne računamo radne sate, ne računamo neprospavane noći od briga, ne računamo ožiljke i posljedice koje ponesemo iz takvih djelovanja. Ljudi koji sve gledaju kroz osobni interes teško mogu razumijeti o čemu pričam. I među takvim ljudima postoje oni koji su mi željeli ugoditi.... ili preko mene dodvoriti se nekom drugom.... i opet na neki način skupiti dodatne bodove za sebe. Nudili su mi razne ustupke ili nagrade. Mene takve ponude vrijeđaju u dubini mog srca. No nikada ne kažem to direktno... opet iz obzira, da ih ne povrijedim. Svjesna sam da ne spavamo svi na istom oblaku, i da neki ljudi naprosto ne razumiju moj svijet. Tada samo objasnim da mi je čast što su me primijetili... i odbijem ih tiho i kratko. Takve ponude i nerazumijevanje me bole.... jer to je prljanje svega onog u što vjerujem, što nema cijenu u materijalnim vrijednostima. Boli me zato jer takve ponude znače da me ne doživljavaju ozbiljno, da ne vjeruju kako su uz mene ovako prosječnu i formalnu, moje ideale i sav trud koji je iz njih proizašao dobili gratis – jer oni nikada nisu bili, niti su sada na prodaju. Bilo bi meni bez njih puno lakše i jednostavnije živjeti... ali jebiga..... pokupila sam ih negdje na putu.... poput zloćudne bolesti. Zbog njih sam prepuna ožiljaka... zbog njih sam u stanju biti gladna, gola i bosa..... i strogo su odvojeni od materijalnog.
Prošlog četvrtka imala sam jedan kratak telefonski razgovor koji me uvrijedio, povrijedio... koji me muči.... sve ove dane.
Jedna osoba je odredila cijenu za svoje ideale. I O.K. Ja doista razumijem da je svijet jedna velika tržnica.... na njoj ima svega.... od voća, povrća, skupog i jeftinog mesa..... polovne robe, pa i poneka vrijedna starina koja se tu našla jer je trenutni vlasnik nije prepoznao ili mu ne znači ništa. Nagledala sam se u životu „velikih“ kupoprodaja. Uvijek o njima puno razmišljala, čudila se, ponekad plakala, ljutila se.... ali onda me vrijeme naučilo da se primirim... gledam i šutim. I doista se trudim šutjeti i siliti svoje misli da ignoriraju.... usmjeravati ih tamo gdje prikupljaju snagu, a ne razočarenje.
I tako sjedim ja u četvrtak..... preko stola sjedi čovjek u plavoj manduri.... rješavamo mi nešto za njega i zazvoni telefon.... „Booooooook! Jesiii liii čula noooovost?“ Ja sva u panici, da se opet na terenu desilo nešto loše... zabrinuto kažem: „Nisam. Što se dogodilo?“ Kreštav i preglasan i iritirajući glas grebe iz slušalice: „Pa dobila sam nagraduuuuu.... danas nastupa.... jesi li ljubomornaaaaa!“ Odgovorila sam kratko: „To nije novost. Nisam srećo ljubomorna.... a sada me ispričaj jer imam važnog posla.“ Samo sam lagano otresla glavom i vratila svoju pažnju i misli čovjeku koji je sjedio isped mene, a upravo je on simbol svega onoga u što vjerujem.
No ipak ne mogu zaboraviti to pitanje..... jer duboko me povrijedilo.
Ljubomora, jal i zavist su nešto protiv čega se borim cijelog života. Postoje ljudi koji su na raznim područjima uspješniji od mene..... i ja im se zbog toga divim, poštujem ih i doista se radujem što su uspješni. Odavno sam naučila da uspjesi i vrijednosti drugih ljudi ne ugrožavaju mene. Njihovi uspjesi obogaćuju društvo kojeg sam i sama član. I takvi ljudi nikada neće ovako bahato pitati nešto tako ružno.
Cijeli vikend, u mislima razgovoram s tim glasom iz slušalice.....
Na čemu bi ti netko trebao zavidjeti ili biti ljubomoran?
Kad pogledamo materijalnu vrijednost tvoje „nagrade“ i njen izvor... tada je ona besramno visoka... i da li si baš sigurna da je to nešto na čemu bi ti bilo tko na ovome svijetu mogao zavidjeti?
A kad pogledamo isti taj iznos kao vrijednost jednog čovjeka, njegovih ideala... tada je ta cijena besramno niska. Godinama sam živjela u lažnom uvjerenju da vrijediš više.
I tako.... sitnih duši ima svuda oko nas. I sve je O.K. kad mute, petljaju i šute.... ali očito im nije gušt šutjeti.... pa se eto onda tupava Dona ima razloga „zabavljati“ cijeli vikend ružnim zvukovima, mirisima i bojama.... u nadi da se ta ružna „galama“ neće nastaviti..... jer tako mi treba mir, jer samo u miru mogu raditi ono u što vjerujem..... a bojim se da će me „galama“ potaknuti na glasna razmišljanja, a možda i neke konkretnije poteze... koje mogu odraditi i šuteći.... Molim te Bože... poštedi me „galame“! A Bog s neba progovara: „Dona, pomozi si sama... pa ću ti i ja pomoći.“
I kad smo već kod šutnje... u prilogu vam šaljem staru norvešku legendu... na temu šutnje....
Čovjek po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili za čudo.
Jednog dana Haakon, pustinjak, želio je Isusa zamoliti za uslugu. Potaknut osjećajem velikodušnosti, dobrote i ljubavi kleknuo je pred raspelo i rekao:
"Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto. Želim...postati Ti na križu." I netremice uperivši oči u Njega, očekivao je odgovor.
Tada je Gospodin otvorio svoja usta i progovorio. Njegove riječi dolazile su s nebesa, poput šapta, ali i kao upozorenje:
"Moj vjerni slugo, ispunit ću ti želju, ali samo pod jednim uvjetom "
"Kojim, Gospodine? Je li to nešto teško? Spreman sam ga ispuniti uz tvoju pomoć, Gospodine!" - odgovorio je stari pustinjak.
- "Slušaj me dobro: Što god da se dogodilo i bez obzira što vidio, uvijek moraš ostati u šutnji . Haakon je odgovorio: "Obećajem ti to, moj Gospodine!" I onda su zamijenili mjesta. Nitko nije ništa primjetio, nitko nije prepoznao pustinjaka čavlima prikovanog na križu.
I dugo vremena on se držao dogovora i nikada nije nikome progovorio ni riječi. Ali jednoga dana došao je BOGATAŠ, i nakon molitve zaboravio pod križem svoj novčanik.
Haakon je to vidio i ostao tiho. Nije progovorio ni kada je nakon dva sata došao siromah, pronašao bogatašev novčanik i zadržao ga. Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje.
U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga, pomislio je da ga je mladić uzeo.
Bogataš je bijesno povikao na mladića, "Vrati mi novčanik koji si mi ukrao!"
Mladić je u čudu odgovorio: "Ja nisam ukrao nikakav novčanik!".
Bogataš je odvratio, "Još i lažeš, odmah da si ga vratio!".
Mladić je ponavljao, "Kažem ti, ni od koga nisam uzeo nikakavu torbu ni novčanik"
Tada ga je bogataš počeo bjesomučno udarati. U tom trenutku odjeknuo je snažan glas: "Prestanite!" Bogataš je pogledao u vis i vidio lik koji mu je progovorio, bio je to Haakon koji nije mogao odšutjeti, nego se javio sa križa, u obranu mladića i koreći bogataša zbog lažne optužbe. Bogataš je zapanjen odmah je otišao, a ubrzo je otišao i mladić u žurbi zbog putovanja. Kad pod križem više nije bilo nikoga, pristupio je Krist Svom sluzi i rekao mu:
" Siđi s križa, nisi dostojan da zauzimaš moje mjesto. Nisi ispunio obećanje i nisi zadržao tišinu. ".
" Gospodine, - reče Haakon - , Kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?".
Isus je ponovno bio na Svom starom mjestu na križu, a pustinjak je stajao u podnožju križa. Tada Gospodin nastavi govoriti: "Ti nisi znao da je za bogataša bilo dobro da izgubi svoj novčanik , jer je u njemu bio novac uz pomoć kojeg je namjeravao bludno griješiti sa mladom djevicom. Siromah je, naprotiv, dobro učinio zadržavši novac jer je živio u krajnjoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi bio otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, poginuo je prije nekoliko minuta u brodolomu. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim". To rekavši, Gospodin ponovno zašuti.
Uhhhhh.... koja licemjerna poruka ove priče!!!!!!
Čista demagogija i pravdanje zla. Bez obzira što bi bilo da je bilo... i što je bilo nakon nekog djela... krađa je krađa. A još u priču uplesti Isusa kao ovakvog savjetodavca je više nego morbidno.
Bez obzira na što je bogataš odlučio potrošiti SVOJ novac, to je NJEGOV novac i nitko ne može iz tog razloga opravdati krađu.
Siromaštvo nije razlog kojim se može opravdati krađa.
Ne postoji razlog koji može opravdati lažnu optužbu.
Sigurna sam da je i Isus razmišljao poput mene.... i sigurna sam da je neki opaki manipulator smislio ovu legendu – kako bi lakše manipulirao stadom.
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.