25.04.2007.
Danas sam uz ručak vodila zgodan razgovor s jednom kolegicom koju poštujem jer mi se sviđa njen odnos prema radu i društvenom djelovanju.
Priča o svom starom svekru koji se žali kako na poštu mora ići dva puta jer je dospjeće plaćanja na jednom računu 15. u mjesecu, a na drugom 20. u mjesecu. Predlaže mu ona da oba plati 20. i uštedi korake i trud dva odlaska do pošte i čekanje u redu... jer su kamate sitne... radi se o lipama. Njegov komentar na njen prijedlog je bio: „Ma nije zbog kamate... cijeli život plaćam račune u roku, a sada da ljudi pričaju kako se švercam i kasnim 5 dana!!“ Smije se ona... kako je staromodan... a kažem ja na to: „Zamislite kako bi ova zemlja izgledala da svi na njegov način pristupamo svojim obvezama!“, a kolega na to dodaje: „Bile bi još veće gužve u pošti!“
Naravno.... slatko sam se nasmijala dobroj fori... i razgovor je završio... ali ostala je u meni neka tuga jer sam se nasmijala na šalu koja govori o tome kako lako odbacujemo ono čemu nas uče oni koji još drže do svojih obveza i časnih ponašanja.
Gledam svijet oko sebe. Prepun je simpatičnih ljudi koji ti uljepšaju dan dobrom šalom, osmijehom ili lijepom riječi.... Ali često se dogodi da ostanem zaprepaštena kako se zreli ljudi prodaju i predaju.... izdaju sebe i svoje ideje za neki sitni, osobni interes.
Gledam ih sjetno i bude mi ih žao... sigurno im je jako teško u životu kad to moraju učiniti....
Bude mi neugodno slušati rečenice koje imaju drugo značanje od onih koje su iste osobe izgovarale do prije par dana. Sramim se umjesto njih... i pravim se da ne kužim... jer osjećam duboku samilost prema slabićima.... sigurna sam da nije lako priznati sebi da si sitna duša.
Neki se prodaju i za veću lovu... neki izgube kompase u navali egoizma i osjećaju moći.
Gledam jučer Miru kako ga Babićka rešeta. Svaka joj čast... bila je odlična. On spada u one ljude koji su mi antipatični od prvog dojma... ali jučer ga gledam i bilo mi ga je žao. Da ništa drugo nismo čuli... riječ „TOBOŽE“... uz onaj ironični smijeh je dovoljna rana i sramota svima nama.... i imamo pravo na pitanja. Odgledala sam cijelu emisiju sa zanimanjem.... rekla samoj sebi: promjene su konačno vidljive... a tebi oče hvala što me nisi doveo u situaciju da se sramim... hvala ti na uspomeni koju si mi ostavio i na komentarima ljudi koji su te poznavali... hvala ti što si hranio baš tog vuka. Hvala Zvijezdama na svim poštenim i časnim ljudima s kojima su me na bilo koji način povezale. Poštenje i časno ponašanje su nešto isfurano, staromodno.... a za ona suprotna ponašanja pronalazi se tisuću opravdanja i „logičnih“ objašnjenja zamotanih u parole....
V U K
Nekada davno je stari djed Jura svome unuku Jurici ispričao jednu životnu istinu:
-U nutrini svakog čovjeka, svakog od nas vodi se bitka, kao borba između dva vuka.
Jedan vuk predstavlja zlo: predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...
Drugi vuk predstavlja dobro: predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.
*Mali Jurica se zamisli na nekoliko trenutaka.
Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita; - Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari djed Jura odgovori sa smiješkom - Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.